Dean Duda

KULTURA PUTOVANJA
 Biblioteka

Dean Duda

Izdaje
Naklada LJEVAK d.o.o.
KULTURA
PUTOVANJA
Direktorica
PETRA LJEVAK

Urednik
KRISTIJAN VUJIČIĆ Uvod u književnu iterologiju

Zagreb, listopad 2012.

 Sadržaj

© za hrvatsko izdanje
Naklada Ljevak d.o.o. i Dean Duda, 2012.

Knjiga je objavljena uz novčanu potporu

Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Predgovor.................................................................... 7

Recenzentice: I. Književnost i kultura putovanja.................................. 9

prof. dr. sc. NADEŽDA ČAČINOVIČ II. »... cio me svijet dijeli od domovine...«.................... 51
prof. dr. sc. LADA ČALE FELDMAN III. Homo viator.............................................................. 93
IV. Poznaš li zemlju, gdjeno limun cvate?.................... 133
V. Drama napretka, napredak drame........................... 177

Literatura................................................................. 221

ISBN 978-953-303-534-5 (meki uvez)

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne
i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 814925

ISBN 978-953-303-535-2 (tvrdi uvez)

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne
i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 814927
 Predgovor

Teme obrađene u ovoj knjizi posljedica su interesa dugog

trajanja. Od pokušaja analize pripovjednog prostora, najprije
u opusu Petera Handkea, zatim u korpusu antičkog romana i
osnovnog pitanja može li nastati dulji pripovjedni tekst a da
nije tematski vezan uz putovanje, preko zanimanja roman-
tičarskim putopisom, temata posvećenih kulturi putovanja
i figurama odmora u Zarezu, nekoliko kolegija na književ-
ne putničke teme na Odsjeku za komparativnu književnost
i doktorskom studiju književnosti na Filozofskom fakultetu
u Zagrebu, rada na antologiji hrvatskog putopisa do nešto
novijih tekstova o modernističkoj kulturi putovanja, ova je
knjiga zapravo problemski nastajala u valovima dvadeset i
više godina. I vjerojatno bi još godinama nastajala da nije
bilo Kristijana Vujičića koji je uredničkom ponudom »nasta-
janje« pretvorio u finalizaciju. Dijelom je, dakle, posljedica
minulog rada, a dijelom pokušaj recentne i nešto sintetičnije
artikulacije problema u dogovorenoj kompozicijskoj izved-
bi. Cik-cak kretanje područjem kulture putovanja svjesno je
izabrana strategija. Prvi je razlog kompleksnost i aspektualna
pluralnost problema, a drugi pokušaj da se interpretativno
formira nekoliko komplementarnih linija koje će naznačiti

7
 Dean Duda

cjelinu. Završena je u vrijeme, da parafraziram popularnu

pjesmu i stalno mjesto u razgovorima onih koji su ostali, kad
ljetni godišnji odmori potjeraju narod s ulica pa se nekako
ljudskijim pričinja grad. Zato bi je možda trebalo posvetiti
upravo njima. I.
U Zagrebu, 1. kolovoza 2012. Književnost
i kultura putovanja

P redmet ove knjige je kultura putovanja odnosno književ-

nost kao njezin važan i nezaobilazan dio. Osnovni pojmo-
vi, naravno, pretpostavljaju da znamo o čemu se radi barem
na operativnoj razini. Vjerojatno ćemo se lako dogovoriti oko
opsega i dosega pojma književnost, unatoč mnogim skliskim
mjestima, različitim intervencijama u to polje i relativno za-
starjelim ili pak unaprijed uzaludnim pokušajima da ga odre-
dimo, kao i možda nešto suvislijim da ga eventualno iznova
osmislimo. U sivim zonama neodlučnosti, naime, uvijek je
lakše reći »i to je književnost«, ponuditi argument »propu-
snih granica«, načelne historijske dinamike polja i dijakronij-
ske promjenjivosti opsega i dosega pojma, nego kategorički
ustvrditi da nešto »nije književnost«. Uloga carinika nipošto
nije primjerena polju književnosti, ali ni problematici putova-
nja, budući da taj ozloglašeni lik tradicionalno zauzima aktan-
cijalnu ulogu »protivnika« putniku (istraživaču, pustolovu ili
turistu) koji se prometnuo u »junaka«. Uostalom, književnost
živi u pluralnim socijalnim likovima i njezina proizvodnja,

8 9
 Dean Duda
distribucija i recepcija, kao i razvedeni socijalni osjećaj »lite-
rarnog«, odavno je empirijska činjenica svakom tko je barem
jednom podigao glavu i bacio pogled preko granica teksta.
S »kulturom« stvari stoje vrlo slično. Inkluzivnost uvijek
prolazi bolje od ekskluzivnosti jer omogućuje ekspanziju po-
lja i dinamiku na tržištu problema. Usto, izgleda da je takva
logika i socijalno isplativija – jamči neku vrstu opstanka ili
barem ostanak u igri. Možda zato dijelom i jesmo tu gdje
jesmo, neovisno o tome kakav ćemo predznak dodijeliti ovoj
ili sličnim tvrdnjama koje pokreću dijagnostičku refleksiju.
Jedan od razloga, svakako ne presudan, leži u naličju inter-
disciplinarnih ili postdisciplinarnih pristupa i problema, oso-
bito onih koji su tek pomodno deklarativno osviješteni i ope-
riraju ili se oblikuju unutar poretka koji izgleda kao epistemo-
loški-popularna varijanta »loše beskonačnosti«. Zamislimo
samo niz asocijacija koji se uvriježeno vezuje uz putovanje, od
najčešćih izjava slučajnih prolaznika intervjuiranih u povodu
očekivanoga dobitnog iznosa u predstojećem izvlačenju ne-
kog modela lutrije ili igara na sreću (»otputovati«, »spakirati
kufere«, »otići u egzotične krajeve«, »uplatiti turistički aran-
žman«, »krenuti na put oko svijeta«) do svojevrsnog booma
lokalne putopisne literature tijekom posljednjeg desetljeća i
već se otvara poluosmišljena analitička igra bez granica: po-
pularni imaginarij i kontinuitet žudnje s jedne i književni (ili
poluknjiževni) žanr u usponu s druge strane – elementi koji
svakako ulaze u postdisciplinarni ili interdisciplinarni okvir
problematike koja može podnijeti naziv »kultura putovanja«.
Dobre izglede takva pristupa, nužnost njegove relacije s
književnošću, ali i stajalište da ga je lakše zamisliti i ocrtati
negoli sustavno izvesti, davno je prepoznao Michel Butor:
10
KULTURA PUTOVANJA
Predlažem novu znanost (one ovih godina rastu kao gljive,
beru ih pod svačijom sjenkom, a neke će pri žetvi na kraju
ipak donijeti plodove), usko povezanu s književnošću, zna-
nost ljudskog premještanja koju ću iz zabave nazvati itero-
logijom jer u samoj riječi postoji premještanje. Ja je naravno
ne mogu utemeljiti, ali evo nekoliko nabacanih preliminar-
nih ideja za one koji će se time pozabaviti (1999: 24).
Skica je posve logična: uključuje premještanje bez definiranih
ciljeva (skitnice, nomadi), premještanje s određenim ciljem
(stacioniranje, egzodus), premještanje s dvama određenim ci-
ljevima (preseljenje, emigracija) i premještanje s dvostrukim
ciljem (odlazak i povratak), a na to se nadovezuju poslovi i
praznici, odlazak u inozemstvo i povratak u domovinu, ho-
dočašća i otkrića, kao i različita prometna sredstva i vozila.
Već se iz ovako obrazloženog prijedloga naziru analitički ka-
paciteti polja, ali i niz nedoumica, historijski lociranih plod-
nih partikularnosti ili pojedinačnih devijacija koje mogu vo-
diti do novih razina fragmentacije, zanimljivih uvida i svježih
motivskih momenata. Potreba da se utemelji analitika »pre-
mještanja«, dijelom upravo onako kako je to zamislio Butor,
iako ne baš neposredno na njegovu tragu, urodila je u novije
vrijeme smještanjem putovanja u nešto širi analitički okvir,
obično određen apstraktnijim pojmovima poput mobilnosti i
već spomenutog premještanja, ali i metaforičkim ili povije-
sno kontekstualiziranim inačicama poput razmjene, transla-
cije, izmještanja, modernističkog egzila ili postmodernog
nomadizma. U nizu relativno srodnih ili komplementarnih
projekata, bilo da je riječ o kritici etnocentrične pozicije sa
stajališta kulture »crnog Atlantika«, problemima modernosti
11
 Dean Duda
i dvostruke svijesti (Gilroy 2006) ili dijagnozi suvremenog
stanja u uvjetima globalizacije pri čemu medijska konfigu-
racija izaziva reinterpretaciju frekventnih kategorija poput
identiteta, doma/domovine, dijaspore, migracije i hibridnosti
(Morley i Robins 1995; Morley 2000) – da izdvojimo tek dva
poticajna primjera, očevidno se radi o problematici koja u
koncentričnom širenju tematskih krugova suvremene huma-
nistike ne zauzima baš beznačajno mjesto.
Štoviše, kategorije koje su dugo vremena bile u nekoj vrsti
nekritičke i samorazumljive cirkulacije, poput mjesta, lokaci-
je, boravišta ili prostora, redefinirane u zamišljanju socijalne
sfere kao višestruke pokretljivosti, u rasponu od sociologije
do humane i kulturalne geografije, već desetak godina su-
djeluju u izgradnji paradigme »nove mobilnosti« ili pak u
tzv. obratu prema mobilnosti (Urry 2000, 2007; Grieco i Urry
2011), makar povremeno i s valjanim argumentima zazira-
li od novije povijesti humanistike koja kao da se pretvara
u povijest kojekakvih obrata.1 »Obrat prema mobilnosti je
postdisciplinaran«, naglašava John Urry (2007:6), budući da
»povezuje različite oblike putovanja, prijevoza i komunika-
cije s višestrukim načinima izvedbe i organizacije društve-
nog i ekonomskog života tijekom vremena i širom različitih
1 
Genezu i problematiku obrata prema mobilnosti sustavno obrađuje Cresswell
(2011), uz napomenu da taj obrat ne treba poistovjetiti isključivo s malenom
skupinom pretežno britanskih autora i istraživača. »Jasno je da se mnogi uklju-
čeni u istraživanje tema vezanih uz mobilnost ne vide kao dio nove paradigme ili
obrata«, napominje on, ali je jednako tako jasno da se »zanimanje za mobilnost
širi« (2011: 555), i to u globalnim razmjerima. Pritom je, vrijedi dodati, iznimno
oprezan kad je riječ o silnim »novotarijama«, kako tehnološkim tako i teorij-
skim, koje slave mobilnosti i stoga argumentirano zagovara »snažnu historijsku
svijest« (2011:55) u istraživanju fenomena prije negoli se objavi neka »paradi-
gma nove mobilnosti« i, otprilike, tekuće stoljeće proglasi posve drukčijim u
odnosu na sve što se događalo prije njegova početka.
12
KULTURA PUTOVANJA
prostora« (2007: 6). Postdisciplinarnost povratno redefinira
i pretpostavljene disciplinarne prioritete i povijesno zadani
predmet istraživanja pa u Urryjevu (2000) projektu sociolo-
gije za XXI. stoljeće, upravo mobilnost mijenja suvremeno-
sti neadekvatnu koncepciju društva i društvenog, uglavnom
utemeljenu na nacionalnom principu, i pretvara »društveno
kao društvo« u »društveno kao mobilnost«. Postdisciplinar-
na mobilnost novi je izazov jedne drukčije zamišljene socio-
logije, dijelom podudarne sa sličnim dijagnističkim projek-
tima koji počivaju na kategorijama »prekarnosti«, »društva
rizika« ili »tekuće modernosti«.
Svjesni da su proturječja samo naličje mogućih izazova,
a da izazovi mogu rezultirati potpunim promašajem, ipak
ćemo teže preskočiti ključno pitanje: što bi, dakle, bila/mo-
gla biti kultura putovanja? Mimo iskušenja da po tko zna
koji put parafraziramo izvod Stuarta Halla (2006) o zastrašu-
jućim posljedicama spajanja ionako problematičnih pojmo-
va, u njegovu primjeru »popularnog« i »kulture« u sintagmu
»popularna kultura«, odnosno da se barem retorički, ponav-
ljajući Hallov postupak, pokušamo izvući kako s »kulturom«
imamo jednako toliko problema koliko i s »putovanjem« i
da nam se konfuzija dodatno povećava stapanjem tih pojmo-
va u operativnu sintagmu »kultura putovanja«, krenut ćemo
– posve svjesni moguće homologije – ipak nešto drukčije.
Naime, u prvom koraku sintagma se čini posve prozir-
nom, gotovo kalkulantskom, kao da ulazi na ista čitateljska
vrata u paru s literaturom za samopomoć i lakšim verzijama
postmoderne intelektualne esejistike koja se obično čita na
godišnjem odmoru. Najprije: putovanje. »Putovanje, ta riječ
koja se na našim ulicama, u reklamama ponavlja tisuću puta
13
 Dean Duda
jest sama zavodljivost« (Butor 1999: 24), ali upravo stoga
što jest »zavodljivost« kao da mobilizira jednodimenzionalni
zasićeni svijet malograđanskih sanjarija i neizostavnu pro-
blematiku stila života, kao da hrani srednjoklasni imaginarij,
proizvodi distinkciju, socijalni i simbolički višak onih koji
si mogu, na primjer, čiste zavodljivosti radi, priuštiti »Kubu
prije negoli Castro umre«. Možda je slijed asocijacija politič-
ki jednosmjeran, ali uglavnom nije netočan. Putovanje jest
doista mjesto distinkcije, i to ne samo putnika u odnosu na
one koji ne putuju nego i između putnika samih jer soci-
okulturno ili pak socioekonomski uspostavljena hijerarhija
destinacija pretpostavlja različit »putnički kapital«. Distink-
cija je uvijek znak diferencijacije koja se nalazi u središtu
društvenog života. Spomenuta Kuba, suvremeni Berlin ili re-
centni »Beograd preko vikenda« vjerojatno su dovoljno jasni
i analitički jednostavni primjeri poput svojedobno Krležina
Izleta u Rusiju 1925, iako se radi o drukčijem institucional-
nom položaju diskurzivnih izvedbi i političkoj energiji kon-
kretnog putničkog iskustva.
»Jedino ljudi stvaraju prostor u kome se kreću i izraža-
vaju. Prostori se rađaju i umiru poput ljudskih društava;
oni žive, imaju vlastitu povijest«, upozorio je davno Pierre
Francastel (1974: 138) u pokušaju analize tektonike donjeg
ruba renesansne koncepcije prostora početkom XV. stoljeća.
Naime, dodaje on: »Promijenjena je mjera svijeta, te nužno,
njezina plastička predodžba mora ići za njom« (1974: 138).
Iako Francastelova opaska potječe iz problematike nešto
drukčije strukturiranog polja, njezin analitički kapital uve-
like nadmašuje disciplinarne granice, osobito ako se uzme
u obzir tzv. prostorni obrat ili obrat prema prostoru (Warf i
14
KULTURA PUTOVANJA
Arias 2009), odnosno suvremeniji pristupi različitim aspek-
tima spacijalizacije koji su, na primjer, u okviru kulturalne,
kritičke, humane/humanističke geografije i socijalne teorije
u »uvjetima globalizacije« ili, nešto uže, u okviru književne
geografije otvorili problem kulturne proizvodnje prostora ili
mjesta.2 Može li obrat prema prostoru doista biti najvažniji
politički i intelektualni ulog humanistike na početku trećeg
milenija kao temeljit pokušaj razvijanja kreativnije i kritički
učinkovitije ravnoteže prostornog/geografskog i temporal-
nog/historijskog (Soja 2009),3 treba još, dakako, vidjeti, ali
već je u samoj ideji sadržana promjena koja, ako ništa drugo,
preispituje uvriježeno stanje stvari i otvara polje spacijalno-
sti analizi poput, na primjer, Harveyjeva (2001) projekta kri-
tičke geografije i politički dalekosežne analize kapitalističke
proizvodnje prostora.
U nekoj vrsti metaforičkog prijenosa mogli bismo reći da
kad se god promijeni »mjera svijeta«, mijenjaju se i uvriježe-
ne kulturne hijerarhije, ali, naravno, vrijedi i obrnuto. Zato
se u distinkcijama klasnog imaginarija, neovisno o politič-
kom naglasku, skriva raznovrstan analitički materijal. Nevje-
rojatna pustolovina četiri stotine navijača Athletica iz Bilbaa
koji su, umjesto na finalnu utakmicu Europske lige što ju je
njihov klub 9. svibnja 2012. igrao u Bukureštu, doputovali u
Budimpeštu, pretpostavivši da je to njihova destinacija, jed-
nako je tako rječit primjer, pristupili mu s postkolonijalnog
2 Kod nas o tome, u dominantno antropološko-etnološkom okviru, usp. zbornik
što su ga priredile Čapo i Gulin Zrnić (2011).
3 Status prostora u diskurzu modernih humanističkih i društvenih znanosti, nje-
govu zapostavljenost, kao i smjerove rekonceptualizacije koji u okviru kritičke
teorije društva dovode do »preraspodjele« odnosno nadoknađivanja disbalansa
u odnosu na problem vremena, temeljito obrađuje Soja (1989).
15
 Dean Duda
stajališta u tumačenju europske postsocijalističke periferije
ili pak, jednostavnije, iz putničkog imaginarija alkoholizira-
ne nogometne navijačke prakse.
Stoga ćemo u mnoštvu definicija i redefinicija, prijedloga
i noviteta izabrati put koji, s jedne strane, pretpostavlja kom-
pleksnost i relativnu nezamjenjivost »putovanja«, a s druge
računa na »književnost«. Možda ga je najsmislenije obrazlo-
žio James Clifford, sažimljući ključne naglaske suvremenijih
pristupa putujućim kulturama ili kulturi kao putovanju:
Pojam »putovanja« kako sam ga koristio nikako ne može po-
kriti sva ova različita premještanja i interakcije kojih sam se
upravo prisjetio. A, ipak, doveo me u ova granična područja.
Držim se »putovanja« kao pojma kulturne usporedbe upra-
vo zbog njegove povijesne ukaljanosti, njegovih asocijacija s
rodnim, rasnim tijelima, klasnim privilegijama, specifičnim
načinima prijenosa, utabanim stazama, agentima, granica-
ma, dokumentima i sličnim. Draži mi je od naizgled neutral-
nih »teorijskih« pojmova kao što je »premještanje«, koji bi
povlačenje ekvivalenata preko različitih povijesnih iskustava
mogli učiniti prelaganim. (...)
»Putovanje« nosi neizbrisivu mrlju lokacije po klasi, rodu,
rasi i određene literarnosti (2006: 331).
Ako Butor iterologiju tijesno povezuje s književnošću, a
Cliffordu putovanje nosi neizbrisivu mrlju »određene lite-
rarnosti«, raspolažemo barem dovoljnim razlogom aspektu-
alnog oblikovanja polja i njegovih osnovnih elemenata, po-
sve svjesni da se u postdisciplinarnom širenju problematike
pojavljuju nove, podjednako smislene kategorije.
16
KULTURA PUTOVANJA
U drugom koraku: kultura. Kao svojevrsna sigurna ula-
znica u mekanu strukturu suvremene humanistike, prepo-
znata kao komplicirana u mnogobrojnim pokušajima defini-
cije, prihvatljiva u svojoj problematičnosti, nepretenciozna
u svojoj pretencioznosti i obrnuto, rastočena i sveprisutna u
frekvenciji pristupa koji se ničim izazvani i postdisciplinar-
no locirani formalno kite hipertrofiranom odrednicom kul-
turalnih studija, a da pritom ne dijele ni očekivani minimum
posredovanih veza s tradicijom začetom početkom 1960-ih
u Birminghamu. Lakoća kojim bismo, na primjer, usporedili
Biciklistički dnevnik Davida Byrnea i Putopisne reportaže. Bi-
ciklom kroz Hrvatsko zagorje, Prigorje, Podravinu i Slavoniju
Fra Ma Fua odnosno Franje M. Fuisa i usput uključili još
kojeg zaboravljenog ili znanog biciklista, historijsku locira-
nost, površno dotaknuli novinarstvo i popularnu glazbu, vje-
rojatno bi mogla udovoljiti minimumu postupka tipičnog ne
samo za akademsko polje kulturalne analize bicikla i bicikli-
sta.4 Kad bismo još pridodali recentniji sociološki ili kultur-
nohistorijski interes za automobil, točnije, za automobilnost
koja ujedinjuje autonomiju i mobilnost (Featherstone, Thrift
4 Prijevod Byrnea je 2010. objavila zagrebačka Planetopija, a Fuisove biciklističke
reportaže iz 1930-ih virovitički ogranak MH-a 2011. U nešto drukčijem, roma-
nističko-komparatističkom kontekstu biciklistička putovanja/putopisi predmet
su sustavne bibliografske i analitičke obrade. Upućujemo tek na primjer pariš-
kog Centra za proučavanje putopisne književnosti (Centre de Recherche sur la
Littérature des Voyages − http://www.crlv.org/swm/Page_accueil_swm1.php, 2.
VII. 2012) na Sorbonni (Paris IV) i njihovu bazu posvećenu biciklističkim puto-
pisima u razdoblju od 1883. do 2008. (Récits de voyages à bicyclette). Više od tri
stotine tekstova oblikuje svojevrsnu povijest objavljenih biciklističkih putopisa
u četiri distinktivna razdoblja: 1) 1883. − 1912. – preteče, 2) 1922. − 1947. –
strasni biciklisti i pustolovi, 3) 1947. − 1980. – marginalci (zbog potpune domi-
nacije automobila), i 4) od 1980. do naših dana – ponovno otkrivanje bicikla.
U ovako postavljenom modelu i količini tekstova pretpostavljeno proučavanje
Fuisovih biciklističkih putopisa izgleda vrlo smisleno.
17
 Dean Duda
i Urry 2005) ili za kulturu (američkih) prometnih odnosno
automobilskih nesreća, nezgoda, sudara itd. (car crash cul-
ture) od Alberta Camusa preko Jamesa Deana do princeze
Diane (Brottman 2002), tek bi nas korak dijelio od spome-
nute epistemološko-popularne »loše beskonačnosti« povi-
jesno lokalnije varijante problema u rasponu od filma H-8
Nikole Tanhofera do medijskog arhiva, popularne mitologi-
je, različitih žanrovskih reakcija (tužaljki, obljetničkih tek-
stova, viceva) i kulturalne analize pogibije Džemala Bijedića,
Silvane Armenulić, Tomislava Ivčića ili, na primjer, Draže-
na Petrovića. Politika, estrada i sport – ulazne točke u polje
popularne kulture koje posljednjih pedesetak godina, nakon
što se napokon etabliralo i izazvalo dalekosežne tektonske
poremećaje u humanističkim disciplinama, uglavnom zbog
relativne progresije banalnosti drži recentniji ritam nekritič-
ke uposlenosti »kulture« u analitičkom diskurzu. Kao što se
svojedobno uspjeh nije mogao kontrolirati, jednako tako ne
može se kontrolirati ni stagnacija ili razvodnjenost.
Zato ćemo u operativnom određenju »kulture«, kao pri-
jeko potreban korektiv njezinoj nekonfliktnoj ekspanziji ili
adutu iz rukava za svaku priliku, iskoristiti semantičko po-
lje uvelike podudarno Cliffordovu izboru i zagovoru puto-
vanja. Richard Johnson je svojedobno, u temeljitoj raspravi
posvećenoj teoriji, praksi i varijantama kulturalnih studija,
ponudio tri osnovne pretpostavke koje u potpunosti remete
jednodimenzionalnu upotrebu pojma:
Prva je da su kulturalni procesi tijesno povezani s društve-
nim odnosima, osobito s klasnim odnosima i klasnim for-
macijama, s podjelama prema spolu, s rasnim strukturira-
18
KULTURA PUTOVANJA
njem društvenih odnosa i s dobnom opresijom kao oblikom
ovisnosti. Druga je da kultura podrazumijeva moć i pomaže
stvaranju nejednakosti u sposobnostima pojedinaca i druš-
tvenih skupina da odrede i ostvare svoje potrebe. Treća, koja
proizlazi iz prve dvije, jest da kultura nije ni nezavisno niti
izvana određeno područje, nego poprište društvenih razlika
i sukoba (2006: 65).
Johnsonove pretpostavke potrebno je doista doslovno
uzeti kao pretpostavke, čak i onda kad se analitika materijala
ili interpretacija određenih tekstova kreće u nešto drukči-
jem smjeru ili se odvija na različitim razinama. Ali iz ovako
postavljenog problema kulture posve je jasno da se »kultura
putovanja«, kojom operativno označavamo područje koje
okuplja povijest i analizu praksi putovanja i njima pripad-
nih socijalnih, ekonomskih i tekstualnih/diskurzivnih for-
mi, i sama dijelom oslanja na prikladnost »kulture« kao
»kišobranskog termina«, osobito nakon analize Raymonda
Williamsa, tzv. obrata prema kulturi, već spomenutog eta-
bliranja popularne kulture kao akademskog polja, ekspanzi-
je kulturalne antropologije, etnologije i kulturalnih studija.
Podsjećamo na toliko puta iskorištene Williamsove (2006)
smjernice: idealna definicija određuje kulturu kao »stanje
ili proces čovjekova usavršavanja u odnosu na određene ap-
solutne ili univerzalne vrijednosti« (2006: 35), a njoj pri-
mjeren analitički postupak jest »otkrivanje i opisivanje onih
vrijednosti u životima i djelima koje kao da stvaraju bezvre-
meni poredak ili su pak neraskidivo vezane uz univerzalno
ljudsko stanje« (2006: 35); dokumentarna pokriva »kulturu
kao skup djela uma i mašte u kojem su, vrlo detaljno i na
19
 Dean Duda
različite načine, zabilježene misli i iskustvo ljudi« (2006:
35), pri čemu se analiza uspostavlja kao »kritička djelatnost
kojom se opisuju i vrednuju narav misli i iskustva, jezične
pojedinosti, oblik i konvencije« (2006: 35); i, napokon, soci-
jalna definicija, koja kišobranski pokriva gotovo sve što nam
može pasti na pamet, pretpostavlja »opis posebnog načina
života u kojem se određena značenja i vrijednosti ne izra-
žavaju samo u umjetnosti i mišljenju, nego i u institucijama
i u svakodnevnom ponašanju« (2006: 36) i pritom analizu
kulture vidi kao »pojašnjavanje značenja i vrijednosti, im-
plicitnih i eksplicitnih u posebnom načinu života, u poseb-
noj kulturi« (2006: 36). Takva analiza, nastavlja Williams,
»uključuje i analizu sastavnica načina života koje, prema
zagovornicima drugih definicija, uopće nisu ‘kultura’: orga-
nizaciju proizvodnje, strukturu obitelji, strukturu institucija
koje izražavaju ili uređuju društvene odnose, karakteristične
oblike kojima članovi društva komuniciraju« (2006: 36).
Naime, Williamsova trostrukost idealne, dokumentar-
ne i socijalne definicije kulture, kao i iz nje izvedeni mo-
deli analize, unatoč načelno emancipativnom momentu što
ga je socijalna definicija svojedobno izazvala u britanskom
kontekstu, otvorivši u prvom koraku popularno industrijske
modernosti kao kulturu, ipak računa na sinergijski učinak:
Svaki od tri glavna načina definiranja kulture ima smisla,
pa bi, ako je tome tako, naša pažnja trebala biti usmjerena
upravo na njihove međusobne odnose. Čini mi se, stoga,
da bi svaka primjerena teorija kulture morala sadržavati tri
područja činjenica istaknutih u spomenutim definicijama te
da je, susljedno, svaka pojedina definicija − unutar bilo koje
20
KULTURA PUTOVANJA
od spomenutih kategorija − koja ne uključuje odnos prema
ostalima, jednostavno neprimjerena (Williams 2006: 37).
Relacijska operativna matrica u definiranju kulture jest svo-
jevrsna metodička napomena i kad bismo u svaki od njezinih
elemenata uronili putovanje kao svojevrstan lakmus-papir,
već bismo dobili tri moguće razine opisa »kulture putova-
nja«: od kanonskog sustava vrijednosti i civilizacijskih do-
stignuća preko arhiva tekstova koji se motivski u različitim
medijima, žanrovima i režimima vezuju uz putovanje do
konkretnog konteksta socijalnog života odnosno življene
svakodnevne kulture i njezine motivske prošaranosti ideja-
ma i praksama putovanja (kretanja, hodanja, šetnje, vožnje,
plovidbe, leta itd.) na svim razinama socijalne stratifikacije,
elementima posve komplementarnim, na primjer, Cliffordo-
vim ili Johnsonovim stajalištima.
Namjera ovih uvodnih razmatranja jest da još jednom
uputimo na iznimnu složenost problema i pluralnost njego-
vih aspekata, derivacija i distorzija, kao i da iz te spoznaje
izdvojimo određene demarkacijske linije, svojevrsnu politi-
ku orijentira koja računa na vlastito aspektualno upisivanje,
ali ujedno pretpostavlja svijest i o vlastitim ograničenjima
i o kompleksnoj gibljivoj cjelini. U tom je smislu posve ja-
sno da je područje interesa koje se u posljednje vrijeme go-
tovo uvriježeno naziva kulturom putovanja (travel culture/
culture of travel, Reisekultur, la culture du voyage) izloženo
višestrukoj razmjeni. Budući da je problemski uspostavljeno
kao interdisciplinarno odnosno postdisciplinarno, okuplja
različite tipove znanja i analitičke pristupe koji, uz veoma
raširenu svijest o složenosti problematike putovanja, ipak
21
 Dean Duda
razumljivo privilegiraju neke njezine elemente i aspekte. Ta
se privilegiranost, kao što smo pokušali naznačiti, vjerojatno
može povezati s polaznim disciplinarnim stajalištima i ogra-
ničenjima ili pak s porastom i padom vrijednosti određenih
pitanja na akademskom tržištu, ali upravo je postdisciplinar-
na lociranost područja kulture putovanja ono što omoguću-
je cirkulaciju i razmjenu, svojevrstan dijaloški višak koji, s
jedne strane, služi kao dobrodošao korektivni mehanizam
pretpostavljenim disciplinarnim ograničenjima, a s druge
kao prijeko potreban epistemološki kapital. Pitanje je, narav-
no, u kojoj se mjeri mogućnost višestruke razmjene doista
prakticira na različitim lokacijama koje općenito artikuliraju
interes za mobilnost, premještanje i putovanje, bilo da su, na
primjer, usmjerene prema dokolici, turizmu i godišnjem od-
moru, identitetima i imagologiji, kolonijalnim i postkoloni-
jalnim pitanjima, fenomenima modernosti i postmodernosti
ili pak različitim putničkim tekstualnim praksama. Jednako
tako nećemo moći izbjeći kontinuitet plodne sumnje, čak i
ako ga uvjetno svedemo samo na plošni dojam, da većina
suvremene postdisciplinarno locirane humanistike raspola-
že manje ili više kanoniziranim supstratom općih utjecaja
»jakih autora« i tako proizvodi temeljno jedinstvo, gotovo
jednoglasnost u deklariranoj pluralnosti.
Suženje fokusa na konkretne upotrebe sintagme »kultu-
ra putovanja« u analitičkom diskurzu vjerojatno ne otkla-
nja spomenute poteškoće, ali barem omogućuje orijentaciju.
Sintagma je intenzivnije počela cirkulirati u njemačkoj hu-
manistici prije dvadesetak godina pa bismo je dijelom mogli
opravdati i prijevodom, preuzimanjem ili širenjem termina
Reisekultur. U uredničkoj napomeni koja otvara opsežan
22
KULTURA PUTOVANJA
zbornik Reisekultur. Von der Pilgerfahrt zum modernen Tou-
rismus (Bausinger, Beyer i Korff 1991), nećemo naći preci-
zniju definiciju, ali se iz objašnjenja i opisanog materijala
može oblikovati njezin operativni doseg. Iz različitih povi-
jesno artikuliranih načina putovanja, zajedno s putnicima,
putničkim/prometnim sredstvima, okolnostima i pripadaju-
ćom infrastrukturom, ocrtava se projekt jedne Reisekultur,
uz naglašenu svijest da putovanje nije rezervirano samo za
jednu znanost ili disciplinu, nego predstavlja složenu temu
koja okuplja socijalnu i kulturnu povijest, povijest tehni-
ke, religijsku povijest, povijest književnosti, kao i povijest
umjetnosti. Za razliku od tako ekstenzivnog projekta, koji
u rasponu od hodočašća do modernog turizma obuhvaća
nekoliko stoljeća, drugi je primjer povijesno ograničenog i
konkretnog raspona. Zbornik Reisekultur in Deutschland: Von
der Weimarer Republik zum »Dritten Reich« (Brenner 1997)
posvećen je Njemačkoj u razdoblju od 1918. do 1945. U
uvodnom tekstu književni povjesničar Peter J. Brenner, koji
je inače autor u zbornik uvrštene rasprave o mijenama puto-
pisa u to vrijeme, nekoliko puta koristi sintagmu, i to uglav-
nom s navodnicima, svjestan skliske višestrukosti područja u
čijem se središtu kao svojevrsna jezgra nalazi čin putovanja.
Razine opisa i analize koje unatoč oprezu stvaraju tadašnju
Reisekultur iznova uključuju razloge i posljedice putovanja,
brojne forme tijesno povezane s infrastrukturom, različitim
izletničkim, dobnim (na primjer: omladinskim) putničkim
organizacijama, agencijama i uredima. Putovanje kao središ-
nja djelatnost jednako tako proizvodi određeni korpus lite-
rature, i to ne samo putopise u klasičnom smislu nego ra-
znovrsno žanrovsko polje tekstova, oglašivačkog materijala,
23
 Dean Duda
izvještaja, pjesama i školskih sastavaka posvećenih putova-
nju. Napokon nastaje i nešto poput ideologije putovanja (Re-
iseideologie) karakteristične za onodobnu kulturu putovanja,
a okuplja »refleksije o putovanju, njegovu smislu i funkciji u
društvu« (Brenner 1997: 2).
Rudy Koshar (2000) napominje da njemački proučavate-
lji terminom Reisekultur općenito označavaju prakse i tradi-
cije putovanja u slobodno vrijeme odnosno putovanja u vri-
jeme dokolice (leisure travel), što bi s obzirom na strukturu
problema moglo biti manjkavo određenje, ali nije pogrešno
i može se uvelike opravdati ciljanom aspektualnošću pristu-
pa. Naime, Kosharovo područje analize obuhvaća konkretan
žanr i njegove dijakronijski uspostavljene likove u Njemač-
koj otprilike prve polovice XX. stoljeća. Materijal za analizu
pluralnog fenomena »njemačkih kultura putovanja« čine
reprezentativni putnički/turistički vodiči, i to u namjeri da
se pokaže kako povijest i interakcija različitih kultura puto-
vanja osvjetljavaju višestrukost značenja modernog turizma.
Proizlazi da su turistički vodiči kao specifični tekstovi – u
dijakronijskom rasponu od dugotrajne hegemonije liberal-
noga srednjoklasnog imaginarija Baedekera, koja slabi pred
Prvi svjetski rat, preko triju distinktivnih kultura putovanja
u međuratnom razdoblju koje promoviraju modernističku
seksualnost, identitet radničke klase i nacionalsocijalistički
projekt, do poslijeratnog razdoblja u kojemu stranci, odno-
sno »autsajderi« pomažu u određenju nacionalnog identiteta
domaćih (»insajdera«) na primjeru prvog vodiča na engle-
skom jeziku (Fodor’s Germany 1953) – obilježeni određenim
kulturama putovanja iz kojih turist-čitatelj izvodi značenje i
stječe ideološku orijentaciju. To zapravo upućuje na činje-
24
KULTURA PUTOVANJA
nicu da se horizont turističkog znanja, iako je u temelju pu-
tovanja individualno iskustvo, može povezati s evolucijom
kolektivnog identiteta. »Postojanje različitih kultura putova-
nja može se iščitati iz pripovjednog stila kojim je oblikovan
vodič, načina na koji se odnosi spram povijesnog i političkog
konteksta, sadržaja njegova itinerarija, kao i iz tona i usmje-
renosti njegovih opisa« (Koshar 2000: 16), a ključ je u tome
kako (i što) ti elementi govore o širem kulturnom značenju,
kako izazivaju »autoslike« i »heteroslike« u kompleksnom
procesu uspostavljanja odnosa između doma/domovine i do-
količarske izmještenosti.
»Pojam kulture putovanja«, nastavlja Koshar konkretni-
je vezano uz naš problem, »dopušta povezivanje književnih,
socijalnih, kulturnih i političkih dimenzija literature turi-
stičkih/putničkih vodiča i uspostavljanje veza sa širim druš-
tvenim procesima« (2000: 16). Došli smo zapravo do točke
koju su već, zahvaljujući »putovanju« i »kulturi«, uključili
Clifford i Johnson, ali ovaj se put društvena stratifikacija i
položaji različitih identiteta pojavljuju u množini područja
kao »kulture putovanja«. Konkretno povijesno razdoblje
omogućuje da se u teksturi vodiča prepoznaju različite kon-
figuracije kulture putovanja odnosno različiti interesi, po-
maci u dominantnim preokupacijama i historijska dinamika.
Kosharova pluralnost kultura putovanja dijelom proizlazi iz
pripovjednog stila kojim je vodič pisan, dakle već se iz na-
racije ili odabrane narativne strategije može uspostaviti zna-
kovna vrijednost koja vodi do različitih kultura putovanja.
Upravo je u tom smjeru analizu turističkih vodiča po-
duzeo svojedobno i Paolo Bertetti (1999) koji je na tragu
Greimasovih semiotičko-naratoloških istraživanja razvrstao
25
 Dean Duda
turističke vodiče prema odnosu spram triju narativnih mo-
daliteta – znanja, želje i moći. Kategorija znanja, u koju je
uvršten i Baedeker, odgovara idealnom turistu: »Obavijesti
su podrobne i točne, stil je škrt i impersonalan, izričito u
trećem licu, a obraćanje čitatelju je vrlo rijetko. Itinerariji su
prikazani, ali su okupljeni u zasebnom dodatku i stoga ne
ulaze u knjižnu cjelinu koja je abecedno raspoređena prema
lokalitetima. Namjera je enciklopedijska: vodič mora ide-
alnom turistu, koji je upravo pristigao i odsjeo, na najbolji
mogući način, esencijalno ponuditi najvažnija i najpotpunija
moguća znanja o mjestima koja treba posjetiti« (1999: 23).
Modalitet moći računa na konkretnost putovanja, kako auto-
rovu tako i pretpostavljenog naslovljenika: »Unutar različi-
tih cjelina raspored izlaganja sugerira, i to prilično slobodno,
kronološki slijed posjeta. Budući da je pripovijedanje raspr-
šeno, znatiželja je filtrirana kroz izravno iskustvo autorskoga
pripovjedača, izlaganje ispunjeno anegdotama i prisjećanji-
ma, pa gotovo da mjestimice podsjeća na dnevnik putovanja.
(…) Kao što se može naslutiti, drukčiji je i stil, u pravilu
jednostavan i kolokvijalan, mjestimice na granici banalnoga.
Rasprostranjeno je prvo lice: autorsko je ja vrlo nametljivo i
obraća se jednom ti čitatelju (ili češće vi), koji je izričito pri-
sutan u tekstu kao naslovljenik komunikacije« (1999: 23).
I, naposljetku, treći modalitet želje odgovara promotivnim
turističkim publikacijama u kojima vizualni materijal goto-
vo prevladava nad tekstualnim dijelom, a naslovljenika tra-
že među onima koji još nisu otputovali, kao i među onima
koji to neće nikad učiniti: »Ilustracije su pažljivo odabrane
tako da izazovu i prikažu atmosferu. Tekstualni je dio nešto
sintetičniji, ne obiluje pojedinostima (primjerice, detaljima
26
KULTURA PUTOVANJA
o umjetničkim djelima izloženim u muzeju ili dostupnim u
crkvi), naglasak je uglavnom na zanimljivostima, lokalnoj
boji i opisima atmosfere, a stil je pomalo elegičan i slikovit«
(1999: 23).
Gotovo da bismo poput Koshara mogli zaključiti kako
su posrijedi tri različite kulture putovanja, doduše ne baš u
zgusnutom dijakronijskom rasporedu, ali taj zaključak ne
bi predstavljao nikakav poseban uvid jer ga ionako u nešto
drukčijim formulacijama ponavljaju različiti pristupi kultu-
ri putovanja. Jednako se tako engleska ili francuska inačica
sintagme kojom određujemo područje može naći u relativno
korisnim pregledima i pokušajima analize bez neke dublje
problematizacije njezina porijekla i selektivne ili neselektiv-
ne logike upotrebe (Traynor Williams 1998; Bertrand 2004),
bilo da se radi o različitim interdisciplinarnim pristupima ili
konkretnijoj analizi praksi i diskurza od pojedinačnog isku-
stva do stvaranja kolektivne kulture putovanja. Pluralizam
aspekata u području kulture putovanja ne treba pritom mi-
ješati s pluralizmom koncepcija distinktivnih kultura puto-
vanja jer se u problemskom slijedu područja uvijek može
pronaći i dodati neka nepopunjena niša, dok obrazloženi
pluralizam koncepcija, bio tipološki ili dijakronijski, uvijek
uvodi viši stupanj reda u materijal istraživanja, čak i kad je
posvećen uže lokalnom, distinktivnom modelu putovanja
kao kulturne prakse u određenom vremenskom razdoblju
ili ideji kulturnog odnosno kultiviranog turizma (Fontanies
2003).
Pluralizam je, na primjer, na temelju različitih putnič-
kih pozicija prepoznala i kulturalna geografija. »Putovanje
je prostorna praksa koja je u žarištu geografije«, tvrdi Mike
27
 Dean Duda
Crang (2008: 63), najprije jer se u počecima ta disciplina
temeljila na pričama putnika da bi se ljudima koji su »ov-
dje« govorilo što se događa »ondje«. Stoga je razumljivo da
je trajno zaokupljena »kulturom putovanja u kojoj nije riječ
samo o specifičnom pogledu na svijet, nego i o toj utjelov-
ljenoj praksi« (2008: 64). Prakse putnika i turista dvije su
različite kulture putovanja, uz treću koja u epistemološkom
rasporedu pripada istraživaču. Implikacije tih triju pozicija
jesu društvene razlike u statusu, pri čemu je turist, naravno,
na dnu pretpostavljene hijerarhije pa bismo tako o kultura-
ma putovanja mogli razmišljati kao o »specifičnim načinim
strukturiranja iskustva« (2008: 66), s onu stranu neplodnih
fiksnih dihotomija, na primjer, domaćeg i stranog. Upravo
ideja o specifičnim načinima strukturiranja iskustva dinami-
zira koncepcije prostora i mjesta, i u novije vrijeme tumači ih
kao »nešto što neprestano nastaje, što je u tijeku i što je nei-
zbježno upleteno u odnose moći« (Hubbard 2008: 78). I ta je
citirana formulacija dugi odjek transformacije što su ih neke
humanističke discipline, na primjer antropologija, doživjele
proteklih nekoliko desetljeća, ponajprije u skladu s operativ-
nim zaživljavanjem teze da je kultura prije ruta, trasa ili put,
odnosno kretanje ili putovanje negoli stvar ukorijenjenosti,
smještenosti, boravišta, ukratko: statičnosti. Na sličan je na-
čin, kao što smo nagovijestili, i suvremeno društvo odnosno
»socijalno« definirano kao mobilnost, a ne tek kao statična
povezanost (Cresswell 2006).
Većina suvremenijih pristupa fenomenu kulture putova-
nja s pravom ukazuje na njezin demokratski potencijal od-
nosno, da pojasnimo pomalo apstraktnu formulaciju, histo-
rijski locira presudnu činjenicu da je proces modernizacije
28
KULTURA PUTOVANJA
koji različita područja života, poput obrazovanja ili javne
zdravstvene zaštite, otvara onima – s elitističkog stajališta
obično u liku mase, opasnih klasa ili širokih slojeva naroda
– koji im ranije nisu mogli pristupiti, ključan faktor progre-
sije polja u posljednja dva stoljeća. Postoci, udjeli, prometna
infrastruktura, razvitak i financijska dobit industrije turizma
učestala su opća mjesta što ih istraživači retorički uvode kao
snažan početni argument vidljivosti, karaktera i značenja de-
mokratizacije putovanja. Takav iznimno potkrijepljen i as-
pektualno domišljen pristup, iako veoma često disciplinarno
reducira putovanje isključivo na turističku praksu, možemo
radno uspostaviti kao svojevrstan posredovani poticaj nizu
obrata ili transformacija što smo ih ugrubo naznačili. Upra-
vo je činjenica demokratizacije putovanja, koja intenzivnije
započinje sredinom XIX. stoljeća, kao tek jedan motiv u pro-
cesu modernizacije – Immanuel Wallerstein (2005) taj pro-
ces interpretativno razlaže na modernizaciju tehnologijom i
modernizaciju emancipacijom – negdje u ishodištu širenja
problematike i terminoloških invencija sažetih u gotovo
reklamnoj konstataciji da je »mobilnost, ukratko, vitalna«
(Adey 2010: 4).
Raspravu o tome je li mobilnost pritom tek jedna od va-
rijanti prekarnosti ili pretpostavlja drukčiju vrijednosnu,
nešto afirmativniju podlogu u razmatranju suvremene kul-
ture kao putovanja ili suvremenog društva kao mobilnosti,
ostavit ćemo ipak za neku drugu priliku i pridodati još je-
dan zanimljiv analitičko-dijakronijski model koji može biti
upotrebljiv u nešto općenitijoj historizaciji polja kulture
putovanja. Riječ je o zanimljivoj analitičkoj paraleli između
različitih stanja kapitalizma (oblika društva) i u njima prak-
29
 Dean Duda
ticiranih oblika putovanja koji se donekle mogu shvatiti i
kao slijed dominantnih kultura putovanja u diferenciranim
načinima funkcioniranja kapitalizma, ali i njima sukladnih
tipova gostoprimstva/ugošćivanja odnosno načina odsjeda-
nja i boravka gostiju (Lash i Urry 1987, 1994; Urry 1995).
Naime, Lash i Urry uočavaju da: a) pretkapitalizmu odgovara
organizirano istraživanje (najbliži je model otprilike organi-
zirana istraživačka ekspedicija), b) liberalnom kapitalizmu
– u vrijeme nastanka slabih modernih nacionalnih država,
početka industrijalizacije i urbanizacije – individualno puto-
vanje bogatih, c) organiziranom kapitalizmu, uz dominaciju
zapadnjačkih kolonijalnih sila i jake regionalne ekonomije
s urbanim industrijskim središtima, odgovara organizirani
masovni turizam, i, naposljetku, d) dezorganiziranom kapi-
talizmu (otprilike u vremenu postmodernih, postindustrij-
skih društava, opadanja nacionalne ekonomije i transforma-
cije nekad industrijskih gradova) – »kraj turizma« odnosno
»ljudi su većinu vremena turisti, bilo da su doslovno mobilni
ili su iskusili mobilnost zahvaljujući nevjerojatnoj fluidnosti
višestrukih znakova i elektroničkih slika« (Lash i Urry 1994:
259). Kad je pak riječ o vrstama gostoprimstva (smještaja
gostiju, odsjedanja na putovanju), pretkapitalističko društvo
kombinira otvoren i komercijalni tip, liberalni kapitalizam
samo komercijalni, o čemu svjedoči gradnja velikih hotela u
kasnom XIX. stoljeću dostupnih svakome tko može platiti,
organizirani kapitalizam preferira logično komercijalni, ali
organizirani, uređeni, »aražmanski« model kako putovanja
tako i turizma, a dezorganiziranom obliku, budući da je isto-
dobno uključio i kulturnu, potrošačku, ekološku, lokalnu
kao i globalnu dimenziju, odgovaraju upravo takvi plural-
30
KULTURA PUTOVANJA
ni oblici putničkog smještaja i boravka. Posljednja kao da
priprema teren za figuru postturista (post-tourist) koja će se
pojaviti u kasnijim analizama postmodernog turizma (Urry
2002). Strukturne podudarnosti društveno-ekonomskog na-
čina proizvodnje, koncepcije putovanja/turizma i načina od-
sjedanja možemo doista protumačiti kao četiri dominant­na
susljedna modela, naravno uz napomenu da dominacija jed-
nog od njih ne znači potpuni nestanak ranijih, nego udovo-
ljava analitičkoj figuri metaforičkog premještanja iz centra u
periferiju, sudjeluje u polju logikom prežitka ili pak alterna-
tivne putničke prakse.
Vratit ćemo se nakratko odnosu između putovanja i po-
dručja kulture putovanja s jedne, i već nekoliko puta do-
taknute problematike mobilnosti s druge strane. To činimo
iz dva razloga: ponajprije jer se, kad je mobilnost posrijedi,
posve uvjetno radi o problematici više razine apstrakcije ili
šireg opsega i dosega u odnosu na putovanje, kao i zato da u
tu raspravu uključimo književnost. Kulturalni geograf Tim
Cresswell (2006) određuje mobilnost najprije kao općenitu
činjenicu premještanja prije konkretnije specifikacije prema
tipu, strategijama i društvenim implikacijama čina kretanja.
Da bi pojasnio logiku koncepcije, uključuje »tri relacijska
momenta« (2006: 3). Mobilnost je najprije »puka činjeni-
ca«, nešto što se može opaziti, čisto kretanje ili, pobliže,
apstrakcija kretanja iz točke A do točke B – kompjutorski
zabilježena bilo u sportskim laboratorijima, studijima za ani-
maciju ili biometrijskim sustavima na aerodromima. Zatim
je mobilnost i niz ideja mobilnosti onako kako su zahvalju-
jući prikladnim reprezentacijskim strategijama izvedene u
različitim područjima »od filma do prava, od medicine do
31
 Dean Duda
fotografije, od književnosti do filozofije« (2006: 3). Takva
je mobilnost osmišljena jer proizvodi značenje koje, narav-
no, može biti i ideološko. Jednostavna činjenica kretanja od
jedne do druge točke stječe/proizvodi konkretnije značenje
i zato u kontekstu postaje sinonim za različite stvari, na pri-
mjer za »slobodu, transgresiju, kreativnost ili sam život«
(2006: 3). I, napokon, treći relacijski moment uključuje mo-
bilnost koja se prakticira, iskušava i otjelovljuje kao način
bivanja u svijetu – kao, na primjer, hodanje, bolnih nogu,
na vjetru – dakle konkretna mobilnost koja se, naravno, u
relacijskim odnosima može predstaviti na različite načine:
»Mobilni ljudi nisu nikad jednostavno ljudi – oni su plesači i
šetači, vozači i sportaši, izbjeglice i građani, turisti i poslovni
ljudi, muškarci i žene« (2006:4).
Na stranu pitanje mogu li po ovim interpretativnim krite-
rijima ili uopće u bilo kakvu problemskom okviru postojati
»jednostavno ljudi«, Creeswellov je analitički okvir primje-
ran način kako kulturalna/humana/humanistička geografija
u novije vrijeme pristupa mobilnosti. U nastojanju da osmisli
»mjesto« kao osnovni značenjski element ne samo discipli-
ne – naime: »Humana/humanistička geografija jest prouča-
vanje mjestâ« (Cresswell 2004: 1) – nego i spacijalne/mjesne
konkretnosti svakodnevnog života (dječje sobe, kvartovskog
parka, trgovačkog centra itd.), ova poticajna disciplina ope-
rira kategorijalnim aparatom i idejama uvelike tipičnim za
većinu suvremene humanistike koja se susrela i susreće s
tzv. Teorijom. Ne radi se nipošto o prijekoru ili deficitu koji
nužno umanjuje smisao i doseg analitičkih uvida poput či-
tanja »krajolika kao teksta« niti bismo pak htjeli iskoristi-
ti argument »papagajstva«. Riječ je jednostavno o činjenici
32
KULTURA PUTOVANJA
da određeni korpus znanja u različitim disciplinama ulazi u
drukčije konfiguracije, nailazi na različite cjepne podloge i
stoga ne mobilizira promjene, probleme i interese u isto vri-
jeme pa se, na primjer, sa stajališta proučavanja književnosti
– ili, točnije, cirkulacije elemenata različitih obrata – neke
stvari u silnim reprodukcijskim ciklusima ponekad mogu
učiniti nešto banalnijima nego što možda zapravo jesu. To
je upravo jedan aspekt već spomenute sumnje vezane uz je-
dinstvo u deklariranoj različitosti. Preusmjerimo, na primjer,
inače domišljenu Cresswellovu ideju mobilnosti u područje
»gledanja« i ustvrdimo da su gledači/promatrači uvijek dje-
ca i slikari, arhitekti i voajeri, ljudi slabijeg vida i daltonisti,
građevinski poduzetnici i siromasi, učenici i šegrti, navijači
i nepristrani promatrači igre zbog nje same itd. Zatim može-
mo na jednak način i čin gledanja relacijski provesti kroz tri
razine, od apstraktne odredbe tipa »usmjerenost oka prema
predmetu« preko reprezentacijske ideje pogleda i gledanog
u različitim područjima do, napokon, konkretnog čina gle-
danja. Ne mislimo da je posrijedi promašena analitika, da-
pače, nego tek upućujemo na problem: radi li se o bitnoj
spoznaji ili zdravorazumskoj analitici koju unaprijed pret-
postavljamo? Raspravljamo li o očevidnostima ili s obzirom
na tradicijske disciplinarne režime i njima pripadne »istine«
mijenjamo spoznajni ritam i širom otvaramo prozore? Je li
posrijedi »otkriće« ili, budući da ipak nismo posve zaluta-
li, razumljiva analitička, gotovo prešutna »pretpostavka«?
Ako je »otkriće«, onda je veoma blizu banalnosti. Ako je pak
operativna racionalna pretpostavka koja predstavlja prešutan
početni epistemološki ulog u suvremenoj humanistici, onda
joj izgledi uopće nisu loši.
33
 Dean Duda
Naravno da je razložno prihvatiti ideju o neprestanoj pro-
izvodnji mjesta, čak i u heraklitovskoj krajnosti da ne mo-
žemo dvaput posjetiti »isti« grad jer mjesna dinamika ne-
prestano proizvodi nova značenja. Književnost, glazba, film
i mediji jednako tako uzimaju udjela u toj proizvodnji, ali
za razliku od humane geografije koja ima mogućnost spe-
kulacije i tumačenja fenomena na više razina, književnost
je u prvom koraku svedena uglavnom na materijal koji po-
punjava reprezentacijsku nišu: »Jasno je da kulturne prakse
poput književnosti, filma i glazbe stvaraju mjesta, kao i da je
istraživanje tih oblika proizvodnje mjesta središnja sastav-
nica kulturalne geografije«, ali, nastavlja Cresswell, »veći-
na mjesta češće jesu proizvodi svakidašnjih praksi« (2004:
82). Tako se sa stajališta kulturalne geografije pitanje mjesta
i njegove reprezentacije pojavljuje u nekoliko predvidljivih
pitanja: kako su mjesta reprezentirana, tko posjeduje moć
reprezentacije i zašto su mjesta iskorištena u posebnim obli-
cima reprezentacije. Zainteresiranima se za vježbu preporu-
čuje sljedeće:
Fokus možete usmjeriti na obližnje mjesto. Većinu naselja
i gradova na neki način reprezentiraju materijali turističkih
ureda, lokalnih vlasti, trgovaca nekretninama itd. Alterna-
tivno možete pogledati neke oblike umjetničke reprezenta-
cije kao što su književnost, film, glazba ili internet. Razmi-
slite, na primjer, o načinu na koji se Los Angeles pojavljuje
u holivudskim filmovima ili o ulozi što je australska divlji-
na igra u filmovima kao što su Priscilla, kraljica pustinje ili
Krokodil Dundee. Alternativno možete razmisliti o načinu na
koji su određena mjesta povezana s oblicima reprezentacije.
34
KULTURA PUTOVANJA
U popularnoj glazbi, na primjer, učestalo slušamo o mje-
snom zvuku... (Creswell 2004: 140).
Naravno, kulturni geografi su posve svjesni da »reprezentaci-
ja nikad nije hladni izvještaj« nego da utječe na način kojim
ljudi pristupaju različitim prostorima i mjestima: »Prostori
stječu personalnost, reputaciju i priču kao posljedicu nači-
na na koji su oslikani i zatim reagiraju na znanje ostvareno
tom slikom« (Shurmer-Smith 2002: 131). To svjedoči da re-
prezentacija ide i korak dalje, povratno značenjski proizvo-
di mjesto, nastanjuje ga značenjem koje aktivno sudjeluje u
javnoj percepciji i gradi imaginarij mjesta.5
Međutim, reprezentacijski materijal što ga književnost
nudi ima i dodatni aspekt odnosno omogućuje drugi korak
ili točku ulaska u polje interesa kulturalne geografije, a od-
nosi se na problematiku fikcionalnih svjetova i njihovo od-
mjeravanje sa stvarnim svijetom. James Kneale (2003), u po-
kušaju geografskog čitanja romana i kratkih priča Williama
Gibsona, jednoga od začetnika cyberpunka, postavlja zani-
mljiv analitički okvir. Započinje konstatacijom da sva fikcio-
nalna djela obrađuju fikcionalne prostore, što naravno znači
da su romani svakako reprezentacija stvarnosti prije nego-
li su sama stvarnost. Međutim, teško je opovrgnuti gotovo
zdravorazumsku činjenicu da je Tolkienovo Međuzemlje, na
primjer, nekako fikcionalnije od Dickensova Londona. Da bi
5 Vrijedi ovom prilikom uputiti tek na Cvitanovićev (2009) lokalni primjer geo-
grafske kulturalne analize posvećen proizvodnji/reprezentaciji Balkana u popu-
larnoj glazbi. S druge strane, kad je riječ o medijima, ne treba zapostaviti činjeni-
cu profesionalizacije i specijalizacije u medijskom posredovanju/izvještavanju s
putovanja, odnosno područje uže struke što ga Nijemci zovu Reisejournalismus,
kao i priručnike namijenjene upravo tom profesionalnom profilu poput onog
Kleinsteubera i Thimm (2008).
35
 Dean Duda
potkrijepio takav dojam, Kneale uvodi u raspravu tri vrste
pisanja. Prva je vrsta pisanje koje svijet predstavlja objektiv-
no i vjerno (na primjer: novinarstvo i geografija), druga vrsta
reprezentira svijet u obliku fikcije, ali na realističan način
(poput Dickensa i Balzaca), dok treću vrstu čini pisanje koje
uprizoruje koherentan svijet bez realističkog zahtjeva, i to
tako što taj svijet sadržava stvari koje ne postoje u našem svi-
jetu (na primjer: utopijska ili distopijska fikcija, znanstvena
fantastika). Ako našem svijetu dodijelimo status primarnog
svijeta, onda književne fikcionalne svjetove, osobito one koji
su proizvodi treće vrste pisanja, možemo logično nazvati »se-
kundarnima« jer predstavljaju slobodnu distorziju stvarnoga
ili primarnog svijeta. Neki od njih, poput utopija i distopija,
proizvode zanimljivu političku distancu u odnosu na stvarni
svijet i upravo tu geografi nalaze zahvalan materijal za in-
terpretaciju jer »utopije i distopije govore prije o putovanju
negoli o dolaženju, o nadanju i strahovanju za budućnost
prije negoli o znanju kakva će ona biti« (Kneale 2003: 41). U
tom smislu geografi postavljaju tri ključna interpretativna pi-
tanja: kako se sekundarni svijet razlikuje od autorova mjesta
u prostoru i vremenu, što taj kontrast znači i, naposljetku,
kako nas može natjerati da iznova promislimo vlastiti svijet.
Preporučena metoda, iako bi joj se moglo štošta prigovoriti
kad je riječ o razumijevanju književnog realizma, veoma je
bliska pomnom čitanju u geografskoj izvedbi, od detaljnjih
opisa mjesta do kinetičkih opisa odnosno učestalog opisi-
vanja svijeta, što u Gibsonovu primjeru čine likovi koji se
neprestano kreću.
Negdje uz geografski interes za književnost vrijedi spo-
menuti nešto drukčiji, ali opet srodan primjer iz povijesti ro-
36
KULTURA PUTOVANJA
mana koji otvara cio niz problema. Carlos Fuentes završava
roman Terra Nostra (1975), kanonski tekst booma hispanoa-
meričkog romana neovisno o količini njegovih valova i gene-
racija, poglavljem naslovljenim »Posljednji grad« u kojemu
je u Parizu okupio najznačajnije likove hispanoameričkog
romana – Cortázarova Horacija Oliveiru (Školice), pukovni-
ka Buendiju (Sto godina samoće) Garcíje Márqueza, Santiaga
Savalitu (Razgovor u Katedrali) Vargasa Llose, Carpentierove
Estebana i Sofiju (Doba prosvjetiteljstva), Donosova nijemog
Humberta (Opscena noćna ptica) i Cubu Venegas (Tri tužna
tigra) Cabrere Infantea – koji igraju karte tako da je pobjed-
nik onaj koji skupi najviše sramote, užasa i poraza, što je
zapravo figuralno posredovana latinoamerička povijest. Za-
što svi dobri Latinoamerikanci dolaze umrijeti u Pariz, pita
se jedna od spomenutih, odnosno zašto se Pariz uspostavio
kao transatlantsko središte čitave kulturne i romaneskne
konfiguracije? Kako hispanoamerički roman proizvodi Pariz
i zašto je Fuentes baš Pariz odabrao za finale romana? Da ne
navodimo tekstove korpusa u kojima se radnja dijelom odvi-
ja u Parizu ili se Pariz barem spominje, od sobe koja miriše
na kipuću cvjetaču nadalje, naznačujemo tek pitanja o naravi
i politici tih interspacijalnih veza, o mogućem centru izvan
strukture i razlozima njegove proizvodnje. To bi svakako tre-
bale biti teme književne geografije na nekoj pretpostavljenoj
makrorazini.
Obrnut problem, koji bi morao zaokupiti književnu ge-
ografiju, mogao bi biti predstavljen primjerom što ga radno
nazivamo »fenomen Wallanderova Ystada«. Naime, ciklus
kriminalističkih romana Henninga Mankella o inspektoru
Kurtu Wallanderu iz švedskoga grada Ystada (ukupno jeda-
37
 Dean Duda
naest naslova objavljenih u razdoblju od 1991. do 2009.),
zajedno s filmskim i televizijskim varijantama, ostvario je
sinergijski učinak tipičan za popularnu kulturu i pretvorio
taj švedski grad s manje od dvadest tisuća stanovnika i nje-
govu okolicu u turističku atrakciju oblikovanu na temelju
spacijalno-događajne konstrukcije književnoga i vizualno-
igranog materijala. To je osobito zanimljivo u desetljeću kad
skandinavski kriminalistički roman postaje globalno popu-
laran fenomen pa, na primjer, BBC posljednjih nekoliko go-
dina snima seriju prema Mankellovim romanima proizvode-
ći zanimljiv bastardni geografski i kulturni model: serija je
snimljena na »originalnoj lokaciji«, s kompjuterskih zaslona
vidi se švedski jezik i izvorni logo švedske policije, automo-
bili nose švedske natpise i registracijske oznake, ali likovi
govore engleskim jezikom.6
Poznata izreka Jacquesa Le Goffa da je »svaka stvar izvor
za povjesničara mentaliteta« (1981: 249), gotovo da se može
prometnuti u devizu pokušaja što smo ih ukratko naznačili,
iako je epistemološki raspored dijelom izmijenjen i afinite-
ti nešto drukčiji. Svaki je prostor odnosno svako je mjesto
izvor, znak, tekst ili diskurz, ovisno o kategorijalnim prefe-
rencijama, u široko postavljenom području kulture putova-
nja, a svako istraživanje koje u postdisciplinarnom okviru
radi s književnim tekstom mora izazvati interes književnog
6 To što Wallander vozi Volvo, a ne Peugeot samo je jedan simptom u nizu turi-
stičko-sinergijskog kompleksa karakterističnog za popularnu kulturu. U hrvat-
skom prijevodu postoje samo dva romana iz ciklusa o Wallanderu i pritom nisu
prevedeni s izvornika. Jednako je tako zanimljiva i činjenica da se ni romani
popularnoga norveškog pisca kriminalističkih romana Joa Nesbøa ne objavlju
kod nas u prijevodu s izvornika, kao i to da se Nesbø reklamira kao »novi Stieg
Larsson«, iako je prije nego što su Švedska 2005., a zatim i svijet nekoliko godi-
na kasnije, otkrili »fenomen Larsson«, već izišlo pet romana iz Nesbøova ciklusa
o detektivu Harryju Holeu.
38
KULTURA PUTOVANJA
povjesničara. Niz možemo jednostavno nastaviti: gdje se god
književnost pretvara u polje analize sa stajališta putovanja ili
mobilnosti – od povijesti prometa do turizma, od renesansne
utopije do postindustrijskog nemjesta – nužno mora izazvati
zanimanje onih koji iz književnosti kreću prema kulturi pu-
tovanja. Ta odmjeravanja neće svaki put donijeti ono što bi-
smo unaprijed poželjeli, ali će svakako pomoći u orijentaciji.
Dakle, ne samo što se već i u ovako selektivnom izboru
razloga koji mogu poslužiti za imenovanja područja susreću
različite intelektualne tradicije nego se njihov rad, naravno,
prepoznaje i u načinu pristupa fenomenu putovanja, meto-
dologiji i kategorijalnom aparatu. Taj raspon od socijalne i
kulturne povijesti preko sociologije, etnologije, etnografije i
antropologije do kulturalne geografije i proučavanja književ-
nosti logično izaziva niz pitanja što ih je u elaboraciji kruž-
nog toka kulture postavio Johnson:
Što ako postojeće teorije − i s njima povezani oblici istra-
živanja − za­pravo iskazuju različite strane istoga složenog
procesa? Što ako su sve, u granicama svojih mogućnosti,
točne za one dijelove procesa u koje imaju najbolji uvid? Što
ako su sve netočne ili nepotpune i ako nas vode u pogreš-
nom smjeru, budući da su samo djelomične i stoga ne mogu
obuhvatiti pro­ces kao cjelinu? Što ako pokušaji da se njiho-
va nadležnost »proširi« (bez izmjene teorije) vode do doista
općenitih i opasnih (ideoloških?) zaključaka? (2006: 82).
Taj rizik teško se može poništiti, ali je svijest o njemu ipak
korak dalje u odnosu na situaciju da ga uopće nismo svje-
sni. S druge strane, spomenuta aspektualnost nije nam toliko
39
 Dean Duda
važna zbog sistematizacije i pregleda znanja koje cirkulira
područjem, iako bi takav pregled bio itekako koristan, koli-
ko zbog toga što se u središtu našeg interesa nalazi artikula-
cija između književnosti i kulture putovanja, odnosno način
participacije književnosti u spomenutom području.
Književnost kao institucija raspolaže određenim tekstovi-
ma (ili žanrovima) koji ulaze u područje kulture putovanja i
posjeduje prepoznatljivu, povijesno dinamičnu »unutarnju«
hijerarhiju koja te tekstove već unaprijed obilježava na odre-
đeni način, izlaže politici ukusa, određenim dispozitivima
moći i s tim u skladu procjenjuje, opterećuje i distribuira
kao neki oblik kulturnog kapitala. Ti su tekstovi, dakle, već
sa stajališta književnosti zauzeli neke lokacije u različitim re-
žimima vrijednosnih sustava, u povijesti žanra, književnog
razdoblja ili pak u povijesti neke nacionalne odnosno svjet-
ske književnosti. U tom su smislu književni tekstovi koji
ulaze u područje kulture putovanja, bilo putopisi, romani
ili lirske pjesme, zapravo najmanje dvostruko artikulirani:
s jedne su strane povezani s institucijom književnosti u nje-
zinim različitim povijesnim i kulturnim konfiguracijama, a
s druge s kulturom putovanja, njezinom infrastrukturom i
tekstualnim ili vizualnim praksama koje joj pripadaju. Ta
dvostruka artikulacija istodobno je i njihova dvostruka eko-
nomija. Čeznutljivo zazivanje Moskve posredovano proble-
mom izostale mobilnosti ili provincijske geografije u Čehov-
ljevoj drami Tri sestre ili pak proizvodnja Pariza u Krležinoj
noveli Hodorlahomor Veliki, od udaljene kulturne fascinacije
preko konkretnog iskustva do završnih šest hitaca ispaljenih
»na Pariz« iz pištolja, na primjer, mogli bi biti poticajni mo-
tivi koji suvislo udovoljavaju potrebama obiju ekonomija, ali
40
KULTURA PUTOVANJA
polje kulture putovanja nije tek transfer kanoniziranih tek-
stova u drukčiji režim ciljanog čitanja. Rad Rebecce Solnit
(2010) o povijesti hodanja pokazuje drugu stranu problema:
izbor teme koja legitimira jednu od praksi unutar kulture
putovanja i pritom uključuje književnost (od privatnog živo-
ta konkretnog autora do motivske zastupljenosti pješačenja,
šetnje ili hodanja u određenom tekstu) kao svojevrsni oblik
kultiviranog arhiva, posve sukladan Williamsovoj dokumen-
tarnoj definiciji kulture, iz kojeg se odabire građa za analizu.
Međutim, teško je preskočiti činjenicu da će se u tom poku-
šaju uspostavljanja odnosa između književnosti i putovanja,
u većini slučajeva u prvom planu pojaviti putopis kao najza-
hvalniji žanr. Njegov status tijekom književne povijesti jest
dovoljno problematičan da može potaknuti nekoliko važnih
pitanja o aspektualnom upisivanju književnosti u područje
kulture putovanja i pojasniti zamišljenu dvostruku artiku-
laciju.
U prvom momentu artikulacije na djelu je književna
ekonomija: postavlja se već pomalo starinsko pitanje o li-
terarnosti putopisa i njegovu mjestu u književnom reperto-
aru određenog razdoblja. Postoje tekstovi poput Sterneova
Sentimentalnog putovanja, Goetheova Putovanja po Italiji ili,
u hrvatskoj književnosti, Nemčićevih Putositnica koji nisu
samo najbolji primjeri žanra u određenom razdoblju, nego
s obzirom na poetička obilježja aktivno i gotovo povlašte-
no definiraju dominantne književne prakse vremena kojemu
pripadaju. Možda Smollett, Seume ili Veber Tkalčević nude
u svojim putopisima više materijala za analitički pluralizam
u području kulture putovanja, možda zauzimaju i važno
mjesto u općoj povijesti žanra, ali se u njihovim tekstovi-
41
 Dean Duda
ma, za razliku od tekstova ranije spomenute trojice, ne mi-
jenja ritam književne povijesti. Neki će putopisni tekst biti
zanimljiv sa stajališta kulture putovanja jer, na primjer, prvi
put izvještava matičnu kulturu o običajima različitih bal-
kanskih naroda i pritom proizvodi enciklopediju dugotraj-
nih stereotipa. Na sličan će način i neki putnik s europske
kulturne periferije, kao Stjepan Miletić dok 1888. putuje u
Bayreuth da bi pogledao izvedbu Wagnerove opere, biti za-
nimljiv jer primjećuje kako Amerikanci obuvaju papuče u
vlaku dok njegovo društvo uzbuđeno naglas čita Parsifala.
To što je posrijedi zanimljiv motiv putničke svakodnevice,
osobito sa stajališta udobnosti na putovanju i prevođenja
kućnih rituala u putničke, ne mora značiti da je tekst vid-
ljiv i s obzirom na dominantne prakse književnog stvaranja
koje uglavnom oblikuju profil nekog književnog vremena.
Willamsove napomene o socijalnoj i, barem, dokumentarnoj
definiciji kulture na stanovit način odjekuju ovim rečenica-
ma: rekonstrukcija življene kulture moguća je samo preko
dokumenata, u ovom slučaju književnih tekstova, a njihov
status može biti veoma različit, kako u onodobnoj kulturi,
tako i u našoj »selektivnoj tradiciji«.
Iako, dakle, ne izgleda odveć atraktivno, pitanje o literar-
nosti putopisa i njegovoj ulozi u književnoj hijerarhiji mora
posredno opteretiti i područje kulture putovanja. Helen Carr
(2002), na primjer, primjećuje da moderni engleski putopis
u razdoblju šire definiranog modernizma (od 1880-ih do
1940-ih) prolazi kroz tri stupnja: do prijelaza stoljeća domi-
nira dulja, »realistička« (ne u smislu književnog razdoblja),
instruktivna pripovijest o junačkoj pustolovini, u vremenu
do Prvoga svjetskog rata, iako još uvijek postoje »realistič-
42
KULTURA PUTOVANJA
ki« tekstovi, putopis općenito gubi didaktičnost i postaje
subjektivnija i literarnija forma, i napokon, u međuratnom
razdoblju književni putopis postaje dominantnim oblikom:
niz najpoznatijih tekstova u žanru napisali su autori koji su
bili poznatiji (ili barem jednako poznati) po svojim proznim
i pjesničkim tekstovima. Putopis tako na svršetku moderniz-
ma dobiva na autonomiji i literarnosti, što istodobno znači
da je postao »subjektivnija forma, više zabilježeno sjećanje
nego priručnik i za romanopisce često alternativna forma pi-
sanja« (2002: 74). Međutim, iako se mijenjaju njegove ka-
rakteristike, »mnoge se teme nisu promijenile« (2002: 75).
Dakle, taj se moment književne artikulacije očevidno veo-
ma teško može zaobići, a slučaj engleskoga modernističkog
putopisa mogao bi poslužiti kao vrijedan komparativni mo-
ment kad je riječ o drugim nacionalnim književnostima u
spomenutom razdoblju budući da dolazi iz iznimno aktivne
putničke kulture i pripada razvijenom književnom tržištu.
Je li pritom stvar u premještanju s periferije u centar, tipične
i prilično jednostavne književnohistoriografske strukture ili
pak djelovanja Bourdieuovih (1992) »pravila umjetnosti«,
teško je jednoznačno odgovoriti, budući da je svaki odgovor
dio problema, a ne njegovo rješenje.
Drugi moment artikulacije uključuje ekonomiju proble-
matike putovanja i smješta književne putopise u šire kultur-
no polje putničke tekstualnosti – bilo da je riječ o proizvo-
dima namijenjenim masovnoj putničkoj potrošnji (vodiči,
fotografije, razglednice, posteri, plakati, televizijski progra-
mi, turistički prospekti, suveniri itd.) ili o putničkim proiz­
vođačkim praksama (putnički dnevnici, bilješke, fotoalbu-
mi, privatne obiteljske videosnimke itd.) – i povezuje ih s
43
 Dean Duda
različitim praksama putovanja. Ako, na primjer, pokušamo
usporediti naraciju u različitim oblicima putničke tekstual-
nosti, primjetit ćemo povezanost i utjecaj:
Tijesna veza između suvenira i pričanja podsjeća nas da
postoji mnoštvo malih putopisnih žanrova koji žive u sjeni
velikih žanrova putopisnih knjiga i poezije, vodiča ili prire-
đenih dnevnika. Kao i u vizualnoj reprezentaciji, mali žan-
rovi žive pod neprestanim utjecajem velikih. Oni nastaju, na
primjer, kad zatražite od ljudi da vam pripovijedaju o svo-
jim godišnjim odmorima. (…) Ali mali žanrovi postoje i kao
podtekstovi u fotoalbumima, u dnevnicima s odmora koji
nisu namijenjeni objavljivanju, u zapisima iz knjige gostiju,
u pričama koje se, nakon povratka, pričaju uz kavu tijekom
stanke na poslu ili pak u prisjećanjima u krugu obitelji i
prijatelja (Löfgren 1999: 88).
Ali primijetit ćemo i drukčiji hijerarhijski raspored. Za
razliku od »popularne kreativnosti« koja paralelno s razvit-
kom tehnologije multiplicira svoje tekstove, književni puto-
pis zauzima u ovoj artikulaciji gotovo povlašteno mjesto i
na određeni način kao da upućuje na razliku između visoke
i popularne kulture. Dakle, žanr koji je u instituciji književ-
nosti doista rijetko pri vrhu žanrovske hijerarhije postaje u
području kulture putovanja stabilan orijentir, gotovo nedo-
segnuti uzor i, štoviše, analitički vidljivo i »dobro istraženo
područje«, što znači da o »velikim putopisnim žanrovima
postoji opsežna literatura« (Löfgren 1999: 88). Očevidno da
tekst koji u književnosti možda i nije stekao potvrdu svoje li-
terarnosti ulazi u kulturu putovanja opterećen ekonomijom
44
KULTURA PUTOVANJA
matičnog polja. U književnosti možda slabije vidljiv, putopis
sudjeluje u području kulture putovanja kao sistematiziran,
obilježen i, uvjetno, visoki žanr. Naravno, bilo bi naivno i
posve pogrešno pretpostaviti da u području putničke tekstu-
alnosti ne postoji zona dodira, neprestana cirkulacija, više-
smjerna razmjena između malih žanrova kulture putovanja i
putopisne književnosti.
Međutim, ta cirkulacija nije povlastica samo putopisa,
nego obuhvaća književne motive putovanja koji se kao rasuti
teret pojavljuju u diskurzima kulture putovanja, a potječu iz
različitih književnih žanrova, često bez razmatranja njihove
književne ekonomije, odnosno elementarne osjetljivosti jesu
li posrijedi fikcionalni ili nefikcionalni, poetski ili prozni,
dominantni ili marginalni tekstovi.7 Osim što se zanemaru-
ju uvjeti proizvodnje konkretnoga književnog teksta i nje-
govo mjesto u institucionalnom rasporedu, često se ne vodi
dovoljno računa ni o njegovoj recepciji, odnosno režimima
čitanja kojima je podvrgnut, a niti o njegovoj ulozi u življe-
noj kulturi. Istodobno postoji još jedan oblik razmjene koji,
zahvaljujući industriji turizma, pretvara književnost u neku
vrstu spomeničke baštine. Turizam, naime, iskorištava nje-
zin javni život kao reduktivno prilagođenu činjenicu. Onih
7 Razlog te neselektivnosti vjerojatno leži u tome što je putovanje tema »dugog
trajanja« u povijesti književnosti. Kad su posrijedi glavni smjerovi istraživanja
koja posljednjih nekoliko desetljeća formiraju zonu dodira i iz polja prouča-
vanja književnosti obuhvaćaju kulturu putovanja u ritmu postkolonijalne kri-
tike, već je primijećeno njihovo grupiranje, ali i međusobna povezanost oko
problema moći, reprezentacije i imperijalne stilistike (Duncan i Gregory 1999;
Clark 1999). S druge pak strane uobičajeni dnevni red recentnijih znanstvenih
skupova, zbornika i problemske strukture u književnom proučavanju putovanja
uglavnom se odvija u trokoraku: putopis – putovanje kao metafora i književna
izvedba – književnost kao putovanje (cirkulacija, translacija, emisija, recepcija,
zone dodira, prijevodi itd.), i to najčešće izvan postdisciplinarne dinamike polja.
45
 Dean Duda
nekoliko mjeseci (od studenog 1904. do ožujka 1905.) koli-
ko je Joyce boravio u Puli kao nastavnik engleskoga jezika na
Berlitzovoj školi, postali su distinktivna turistička činjenica
(skulptura, spomen-ploča) koja je ušla u proces razmjene,
odnosno − kategorijama Deana MacCannella (1999) − ozna-
ka koji izaziva pozornost. Analiza Byronova slučaja (Buzard
1993) na stanovit način potvrđuje način upotrebe književnih
tekstova u području kulture putovanja, ali i turističku cir-
kulaciju u proizvodnji značenja: »nekoć skandalozno otje-
lovljenje antibritanskoga kontinentalnog stajališta, Byron je
zauzeo mjesto neizbježnoga britanskog stereotipa i postao
uobičajeni inventar putničkih i turističkih vodiča« (1993:
129). Na sličan način Joyce, koji je iz Pule (»grad bogu iza
leđa«, »pomorski Sibir«) otišao u Trst čim mu se ukazala
prva prilika, kao primjer modernističkog egzila u javnom
životu književnosti, ulazi u turistički diskurz lokalne vari-
jante tranzicije, ali i u male žanrove što ih spominje Orvar
Löfgren.8
Vratimo se razlici između visokog i popularnog koja u liku
temeljne i analitički učestale dihotomije putnik [traveller]/tu-
rist [tourist] (Fussell 1980; Buzard 1993; Rojek 1993; Rauch
2001; Urry 2002) oblikuje ključnu socijalnu distinkciju kul-
ture putovanja u drugoj polovici devetnaestog stoljeća – kao
jedna od varijanti spomenutog prijelaza iz kulture putovanja
liberalnog kapitalizma u kulturu putovanja organiziranog
kapitalizma – i aktivno traje u šire definiranom razdoblju
modernizma. Ta dihotomija aktivna je kao točka razlikova-
8 Gotovo je izlišno spomenuti da se uz zgradu u kojoj se u Joyceovo vrijeme na-
lazila Berlitzova škola, dakle u kompleksu zgrada – spomen-ploča – skulptura,
nalazi i kafić karakterističnog imena Uliks.
46
KULTURA PUTOVANJA
nja između »autentičnog i patvorenog kulturnog iskustva«
(Buzard 1993: 80), iako porijeklo iskorištenih termina nije
posve jednoznačno.9 Naime, »termin turist, kako ga je kori-
stio Stendhal u svojim Mémoires d’un touriste (1838), označa-
va putnika koji putuje zbog vlastite osobne kulture« (Rauch
1996: 96), unatoč njegovoj relativnoj dezorijentiranosti prili-
kom susreta s remek-djelima talijanske renesanse. Željeznica
već 1820-ih omogućuje infrastrukturu koja, reprodukcijom
klasne strukture u trima putničkim razredima, uvelike vodi
prema ostvarenju putovanja dostupnog svima.10 Pojava turi-
sta na socijalnoj pozornici predstavlja tako u povijesti kultu-
re putovanja neku vrstu benjaminovskoga gubitka aure. Za
razliku od vremena u kojemu je putovanje bilo umjetnost ili
barem umijeće (Brilli 1996), najčešće kao grand tour, aura
je u završnim desetljećima devetnaestog stoljeća nepovratno
izgubljena zbog mogućnosti socijalno raširene reprodukcije
djelatnosti nekad privilegiranog, pojedinačnog iskustva pri-
padnika društvene elite. Proces u kojemu kapitalizam daje
zamah industriji dokolice (zabave, razonode, slobodnog vre-
mena), u kojoj jednu od glavnih uloga zauzima turizam, zna-
či demokratizaciju putničkog iskustva, ali i upućuje na nje-
govu reproduktivnu, konfekcijsku praksu. Turistički vodiči,
kao žanr koji legitimira socijalnu promjenu, »uvode način
9 
Paul Fussell u studiji o britanskim književnim putovanjima između dva rata
zapravo uspostavlja trojnu strukturu: istraživač/putnik/turist. Pritom istraživač
traži neotkriveno, putnik ono što je proizišlo radom uma u povijesti, a turist ono
što je otkriveno poduzetničkim duhom i priređeno za nj umijećem masovnog
publiciteta. Zato »pravi putnik jest, ili bi trebao biti, između tih dviju krajnosti.
Ako istraživača pokreće rizik onoga što još nema oblik i nepoznato je, turist
kreće prema sigurnosti čistog klišea« (1980: 39).
10 Za povijest željeznice usp. Schivelbusch (2010).
47
 Dean Duda
putovanja iz dokolice« i »prenose stil, način upotrebe puto-
vanja koji će zadugo definirati kultivirani turizam« (Rauch
2001: 60). Socioekonomska dinamika iziskuje diskurzivno
posredovane momente koji povratno sukreiraju strukturu
polja. Kultura putovanja strukturno podnosi sve konzekven-
cije procesa modernizacije, njezine su promjene uvelike po-
dudarne onima u književnom polju.
Razmotrimo još jednom onu Cliffordovu naznaku posve-
ćenu »određenoj literarnosti« kojom je natopljeno putova-
nje. Pokušat ćemo je protumačiti u smjeru koji nam se čini
ključnim, uz opasnost da zloupotrijebimo njezinu aluziv-
nost. Uvelike se oslanjamo na već iskorištenu interpretaciju
(Duda 1998) i čini nam se da nije izgubila smisao. Naime,
čin pripovijedanja, bio on književni (uza svu nerazrješivu
problematiku fikcionalnog diskurza) ili svakodnevni, počiva
na klasičnom principu neravnoteže odnosno promjene. Ne-
što se mora dogoditi, ravnoteža se mora poremetiti, stvari se
moraju promijeniti da bi uopće bile zanimljive i izazvale ne-
čiju znatiželju. U središtu je događaj koji izaziva pozornost.
Putovanje kao pojedinačno iskustvo jest događaj i logično
izaziva znatiželju članova zajednice koji su, posve uvjetno,
statični u odnosu na dinamiku putnika koji kao sudionik
u nepoznatom ili kreator događaja posjeduje višak znanja.
Znanje je uvijek izvan granica mjesta što ga svakodnevno
proizvodimo manje ili više rutiniranim, ustaljenim djelova-
njem. Narativno oblikovanje toga znanja čini od putnika pri-
povjedača. Duga tradicija zapadnjačke književnosti pokazuje
da je putovanje posve podudarno s osnovnim pretpostavka-
ma pripovijedanja i otud vjerojatno njegova tematska, kao i
kompozicijska uposlenost, posve sukladna spomenutoj pret-
48
KULTURA PUTOVANJA
postavci geografije da govori ljudima koji su ovdje ono što se
zbiva tamo negdje iza sedam gora i dolina.
Na putovanju, među ritualima odlaska i povratka, seman-
tike što je te orijentacijske točke mogu proizvesti, odvija se
jedan mogući život književnosti, život koji se uvijek otvara u
nekoliko smjerova poput one situacije kad se Ana Karenjina
nakon boravka u Moskvi i susreta s Vronskim vraća u Pe-
terburg. Prva osoba koju vidi na kolodvoru jest njezin muž.
Prvo što primijeti na njemu jesu klempave uši, nešto što prije
putovanja (koje je omogućilo susret s Vronskim) nije uopće
primjećivala. U toj se epizodi metaforički ogleda strukturni
ritual većine povrataka: vidi se ono što se ranije nije vidjelo.
Putnica se vratila nešto drukčijom nego što je otišla, taj višak
izaziva promjenu, promjena pokazuje narušenu ravnotežu,
narušena ravnoteža omogućuje pripovijedanje. Ideja je po-
sve podudarna s Lotmanovim (2001) tumačenjem da junak
može biti samo onaj koji prelazi granicu i iz jednog sematič-
kog polja ili prostora ulazi u drugo semantičko polje ili pro-
stor. Možda je to na elementarnoj razini najtočnija definicija
putnika i putovanja, koliko god bila uvjetovana semiotičkim
projektom unutar kojega nastaje. I zato bismo na ovom mje-
stu, što se uvoda tiče, mogli stati, barem kompozicijski. Po-
dručje smo vjerojatno uspjeli iscrtati, kako u njegovoj snazi,
tako i u mogućim proturječjima. Većina onoga što smo spo-
menuli, vratit će nam se na različite načine u poglavljima
koja slijede.
49
 II.

»... cio me svijet dijeli

od domovine...«

I skaz u naslovu ovog poglavlja pripada Kaliroji, junakinji

teksta koji književna povijest uvriježeno naziva prvim ro-
manom europske tradicije. Njegov je autor stanoviti Hari-
ton iz Afrodizijade, »tajnik retora Atenagore«, kako se sam
početno predstavlja u namjeri da ispripovijeda »ljubavnu
zgodu koja se desila u Sirakuzi« (I,1,1; 57).11 Tekst je na-
stao u jednom trenutku vremenskog razdoblja koje prema
filološkim ekspertizama obuhvaća posljednjih pedesetak
godina stare i polovicu prvog stoljeća nove ere. Prihvaćen
naslov glasi Hereja i Kaliroja ili, u hrvatskom prijevodu, Zgo-
de Hereje i Kaliroje. Izdvojivši Kalirojin iskaz iz konteksta
Haritonova pripovjednoga fikcionalnog svijeta u kojemu je
11 Hariton, Zgode Hereje i Kaliroje, priredio i preveo D. Novaković, Latina et
Graeca, Zagreb 1989. Svi citati iz romana odnose se na ovo izdanje. Za razliku od
tzv. sekundarne literature, sve tekstove koji čine osnovnu građu kulture putova-
nja navodit ćemo tradicionalnim načinom u fusnotama. Ako su iz njih preuzeti
citati, na njihovu će se kraju nalaziti samo broj stranice iz izdanja koje navodimo
odnosno mjesto u izvorniku, ako je označeno u izdanju kojim raspolažemo, i
broj stranice kad je riječ o antičkim tekstovima.

51
 Dean Duda
izgovoren, izlažemo ga, razumljivo, opasnosti pogrešnog tu-
mačenja. Međutim, status koji smo mu dodijelili isticanjem,
računa na njegovu snagu, ulogu svojevrsne provodne niti,
gotovo popularnog sažetka jednoga žanrovski koherentnog
korpusa tekstova na samom začetku zapadnjačke fikcionalne
pripovjedne proze. Usto, iako se na prvi pogled može učiniti
problematičnim jer dolazi iz marginalnog dijela književnog
polja, Kalirojin iskaz emblematski sažima mentalnu figuru
koja u antici uvelike oblikuje dominantno značenje puto-
vanja, dakle vrijedi i izvan žanrovskih granica starogrčkoga
ljubavnog romana.12
Eric J. Leed (1991), u opsežnoj studiji posvećenoj putova-
nju od Gilgameša do globalnog turizma, tvrdi da su stare (što
uključuje, naravno, i antičke) i moderne koncepcije značenja
putovanja komparativno vrlo različite, kao i naglasci što ih
te koncepcije stavljaju na dominantne momente transforma-
cije subjekta uzrokovane činom putovanja. Naime, pojašnja-
va Leed, »stari su vrijednost putovanja vidjeli u tumačenju
ljudske sudbine i nužnosti; za moderne je ona izraz slobode,
bijeg od nužnosti i svrhovitosti. Stari su u putovanju vidjeli
muku, štoviše pokoru; za moderne je ono užitak i sredstvo
za postizanje užitka« (1991: 7). Putovanje, zaključuje on, u
najstarijim vremenima zapravo »otkriva sile koje upravlja-
ju ljudskim sudbinama i mijenjaju ih, podupiru i oblikuju«
12 
Općenito i veoma pregledno fenomen putovanja u antici obradio je Casson
(1994), u knjizi koja je prvi put objavljena 1974., petnaest godina nakon njego-
ve znamenite studije o antičkim moreplovcima (Casson 1959). Aspekte putova-
nja u antici, od mita o Argonautima i Hekatejeva zemljovida preko Herodota do
rimskog modela (razlozi, ciljevi, ceste) i kasnoantičkih hodočasničkih iskusta-
va, ponudila je Giebel (1999), a iznimno zanimljiv i višestruko koristan – kako
po uvrštenom materijalu, tako i zbog načina prezentacije teme – jest klasično-
filološki didaktičko-lektirni priručnik o putovanju u rimskoj antici (Egelhaaf-
-Geiser i Fuchs 2009).
52
KULTURA PUTOVANJA
(1991:7). U kratkoj analizi izabire Odiseja kao primjer koji
potvrđuje njegovu tezu i pritom navodi zahvalu što je u XV.
pjevanju povratnik u liku prosjaka iskazuje svinjaru Eumeju
što ga je napokon spasio muke, boli putovanja i lutanja, sud-
bine najteže i neprimjerene ljudima.13
Možda bi povijest vrijednosnih sustava mogla ponuditi
sadržajnije odgovore na pitanje o trajanju »starog« mode-
la putovanja, njegovu ritmu i dosegu, kao i o transformaci-
ji koja je prouzročila njegovu smjenu i širenje »modernog«
modela, i to bi doista bio vrijedan pokušaj. Međutim, već i
pod analitičkom sjenom tako ambicioznog projekta posve je
očevidno kako u Odisejevu slučaju nije posrijedi tek puka
činjenica ishoda jednoga tegobnog izbivanja koje se promet-
nulo u desetogodišnje putovanje i konačni povratak. Posrije-
di je puno više od samog povratka: gotovo ritualna potvrda
kojom se stvari i odnosi vraćaju na svoje mjesto. Odisejevo
desetogodišnje lutanje, kao mukotrpna narativna neravno-
teža i trajnija privremenost, ne završava samo prostornim
povratkom na Itaku, nego se odvija kao (ritualno) razrješe-
nje svih poteškoća i nerazmjera nastalih izbivanjem. To mu
omogućuje da se definitivno potvrdi u svim ulogama što ih
pretpostavlja patrijarhalni imaginarij: Odisej se potvrđuje
kao sin, kao otac, kao muž i kao vladar, utemeljujući tako
svojevrstan vrijednosni orijentir, semantiku dugog trajanja
povratka u povijesti (patrijarhalne) koncepcije zapadnjačke
književnosti. Taj ritual povratka kao pobjede i reafirmacije
svih Odisejevih socijalnih uloga dovodi u epskom svijetu na-
13 Njemu odgovori na to Odisej, divni stradálac / »Drag da si, Eumeju, Zeusu ona-
ko, kako si meni, / Kad si me izbavio od bludnje i čemera strašnog! / Smrtnim
ljudima zla od potucanja gorega nema«, Homer, Odiseja, MH, Zagreb 1987.,
prev. T. Maretić, XV, 340-343, str. 245.
53
 Dean Duda
pokon do iznova uspostavljene ravnoteže. Leed upućuje na
činjenicu da koncepcija putovanja kao muke i pokore po-
čiva na pretpostavci da su »jastvo i prostor integrirane re-
alnosti i da se jastvo može promijeniti promjenom mjesta«
(1991:11). Ako je tome tako, onda interpretacija vrijedi i u
suprotnom smjeru: povratkom na mjesto poništava se pro-
mjena odnosno pretpostavljena dezintegracija prostora i ja-
stva izazvana putovanjem. Vrijedi ponoviti da integracija nije
tek formalni povratak na polaznu točku, nego proizvodnja
prostora/mjesta i subjekta sa svim vrijednosnim obilježjima
što su ih oba elementa posjedovala u pretpostavljeno vrijeme
odlaska. Stoga je poruka posve jednoznačna: sreća je teško
moguća izvan matičnog prostora i jedino integracija prostora
i jastva, vrijednosno potvrđivanje inicijalne statičnosti, vra-
ćanje stvari i odnosa u oblik što su ga imali prije odlaska, u
takozvano »početno stanje«, u ravnotežu na svim razinama
– znači povratak u punom smislu, dakle ne samo prostor-
nu nego i identitetsku činjenicu. Putovanje je kao izbivanje
tako ponajprije samo trpnja, podnošenje nužnosti sudbine, a
sekundarno, pretpostavimo, i narativni materijal zbog kojeg
Atena produžava noć da bi se Penelopa i Odisej mogli dosita
napričati. Ovu pretpostavku ne spominjemo tek kao priklad-
nu dosjetku, nego ponajprije kao komunikacijsku situaciju
koja je tipična nakon putovanja. Statičnost ili čekanje nipo-
što ne znači gubitak radoznalosti, a potpuna integracija mora
uključivati i naknadu u obliku narativnog surogata statič-
nom subjektu. Putovanje se užoj ili široj zajednici, neovisno
o količini trpnje, mora posredovati činom pripovijedanja.
Za razliku od Odiseja, Penelopa, dakle, čeka i njezino
čekanje tipičan je ženski znak koji dodatno ukazuje na di-
54
KULTURA PUTOVANJA
menzije Kalirojina iskaza. U patrijarhalnoj matrici putova-
nje je isključivo muška djelatnost. Između niza formulaci-
ja koje cirkuliraju predmetnom literaturom odabiremo tek
dvije, dovoljno instruktivne i jednoznačne, kako generalno
tako i partikularno. Prema prvoj putovanje načelno »spada u
najstarije i najopćenitije oblike muškog života« (Peltz 2000:
28), dok prema drugoj o tome rječito svjedoči književnost:
Od najranijih antičkih potvrda kojima raspolažemo, pokret-
ljivost je muška povlastica: homerska epika je, doista, zao-
kupljena pripovijestima o putovanjima. Ali to su putovanja
muškaraca (Montepaone 1999: 15).
Položaj žene, kao i njezine relacije unutar pretpostavljene
kulture putovanja čvrsto ovise o muškarcu, unatoč mini-
malnoj distinkciji i mobilnosti koja se može ostvariti unutar
relativne pokretljivosti žena u prakticiranju ritualnih religij-
skih iskustava. Međutim, vjersko, odnosno religijsko »ho-
dočasničko« iskustvo u antici, u kojemu žena u različitim
oblicima sudjeluje, razlikuje se od onoga što povijest pamti
prema dugotrajnom modelu kršćanskog hodočašća. Zato se
»za razliku od modernog pojma putovanja (bilo muškog ili
ženskog), razumijevanje fenomena ‘žene na putovanju’ u an-
tičkom svijetu mora razriješiti najprije unutar vlastitog siste-
ma referencije« (Montepaone 1999: 15).
Taj sistem referencije ima uvjetno vrlo jednostavnu
strukturnu osnovicu. Ženske figure, smještene u domovinu
ili u tuđinu, dakle na suprotne polove svijeta muškarca kao
putnika, funkcioniraju poput pristanka, luke i sidrišta. »Ta
opreka – muško/žensko, kretanje/statičnost, aktivnost/pasiv-
55
 Dean Duda
nost, izvanjsko/unutarnje – našla je svoje utemeljenje kako
u antropološkom pogledu na svijet klasične starine, tako i u
kršćanskoj razradi« (Valerio 1999: VIII), jer muškarcu pri-
pada svijet, ženi dom, uza sve semantičke izvedbe opreke od
»otvoreno/zatvoreno« preko »odlazak/čekanje« do kategori-
je »vjernosti« i svih njezinih suprotnosti. Ženski je prostor
οiκία (dom, kuća, zdanje ili boravište), štoviše, ženske oda-
je u njoj. Postojanost te lociranosti jamči komplementarna
uloga muškarca. Zato, na primjer, »Trojankama putovanje
evocira jedino vrijeme poraza, ropstva, strašnog trenutka u
kojemu smrt supruga znači gubitak vlastite stabilnosti u gru-
pi, veza s vlastitom zemljom, gubitak slobode, egzil« (Mon-
tepaone 1999: 15), pa ako prihvatimo navedeno objašnjenje,
onda je ono još jedna potvrda da žena u pretpostavljenoj kul-
turi putovanja participira samo posredno preko muškarca.
Još dva kratka primjera. Prvi se često navodi i doslovnije
je vezan uz područje kulture putovanja. Pripada Herodotu
koji, opisujući distinktivnost nekih elemenata egipatske sva-
kodnevice i njezina rodnog rasporeda, spominje da su Egip-
ćani »uveli mnoge navike i običaje nasuprot drugim ljudima,
a među njima i to da žene idu na tržnicu i vode male trgo-
vine, dok muškarci ostaju kod kuće i tkaju« (II, 35; 170).14
Ta putopisno-historiografska konstatacija vrijedna je u oba
smjera – otkriva egipatske jednako kao i grčke vrijednosti,
iznimku koja se temelji na inverziji i uvriježeno stanje stvari.
Riječ je o postupku koji ulazi u nikad do kraja sustavno poe-
tički eleboriran reprertoar putopisnog diskurza, komparaciji
koja proizvodi imagološki materijal budući da grčki pogled
oblikuje Egipćane. Međutim, slika drugog je uvijek i slika pr-
14 Herodot, Povijest, preveo i priredio D. Škiljan, MH, Zagreb 2000.
56
KULTURA PUTOVANJA
vog pa se sa stajališta historijske distance zapravo proizvode
dva imagološka registra – jedan posvećen drugom (opisanoj
predmetnoj kulturi) i drugi posvećen prvom (pripovjedače-
voj matičnoj kulturi) – koja nekom udaljenom trećem služe
kao analitička građa. Naravno da se ne radi o spoznaji koja u
potpunosti mijenja problemsku strukturu polja, štoviše, riječ
je o elementarnoj činjenici koja se često zaboravlja.
Drugi primjer potječe iz područja vizualne kulture. Na-
ime, na temelju ikonografskog materijala s antičkih kera-
mičkih vaza, točnije: atenskih iz VI. i V. stoljeća stare ere,
François Lissarrague (1990) rekonstruira tematske cjeline
života žene – brak, rituale, prostore i mitske modele. Na-
pominje da se u novijim raspravama o položaju žene u Grč-
koj redovito obrađuje njihova odvojenost, ali nipošto ne želi
preskočiti ulog u analizi odnosno problem vrednovanja te
segregacije: »Kako procijeniti ono što se većini komentato-
ra čini kao prinuda? Jesu li na taj način bile zaštićene, kao
što nekolicina misli, ili u skladu s našim vrijednostima pre-
poznajemo u tome ograničenje njihove autonomije? Pitanje
je loše postavljeno jer polazi od naših mentalnih kategorija:
ikonografija može pomoći boljem postavljanju problema ako
se ne zaboravi da ona uprizoruje prostor organiziran prema
muškim atenskim kategorijama« (Lissarague 1999: 217). Na
djelu je, izgleda, stara semantička dvojba iščitavanja i učita-
vanja, ali i jasna svijest o rodnoj uvjetovanosti analitičkog
materijala kojim raspolažemo. Neovisno o tome kojoj se op-
ciji u Lissarragueovoj izvebi priklonimo, uz napomenu da
je u vizualnoj reprezentaciji žene na atenskim vazama, kao
i u nizu primjera iz povijesti kulture teško osporiti muško
kodiranje, ostaje solidno potkrijepljena elementarna seman-
57
 Dean Duda
tika ženske lociranosti. Dugo trajanje ovakve ženske uloge
u kulturi putovanja, unatoč povremenim iznimkama, počet
će se pomalo mijenjati tek s prosvjetiteljstvom, a zatim će u
procesu devetnaestostoljetne demokratizacije putovanja ste-
ći novu dimenziju. Pitanje »kako žene putuju« ili »putuju li
drukčije« u odnosu na dominantno muško putničko isku-
stvo generira posljednjih desetljeća jedno od najdinamičnijih
istraživačkih područja novije kulture putovanja.
Kalirojin iskaz, promotren sa stajališta uloga književno-
sti u kulturi putovanja, svojevrsna je ulaznica u svijet sta-
rogrčkoga ljubavnog romana, korpusa koji uz latinske pri-
mjere žanra (Petronije i Apulej), doduše prilično različite
u odnosu na njegova temeljna obilježja, obično ulazi u širi
književnopovijesni fenomen antičkog romana.15 Posrijedi je
usmjereno čitanje koje, koliko god pokušalo voditi računa o
cjelini problema i različitim razinama njegove artikulacije,
ipak metodološki reducira starogrčku fikcionalnu građu na
jedan aspekt. U suvremenijoj historiografiji nije teško naći
opravdanje za takav postupak: »Povijesna činjenica nije više
prodor važnog događaja koji probija tišinu vremena nego
izabran i konstituiran fenomen čija pravilnost dozvoljava da
bude otkriven i proučavan u seriji identičnih podataka, koje
15 Uz poveći broj monografskih studija i zbornika – Hägg (1983), Fusillo (1989),
Reardon (1991), Billault (1991), Morgan i Stoneman (1994), Holzberg (1995),
Haynes (2003), Whitmarsh (2008a, 2011), da spomenemo samo neke – najko-
risniji pregled područja, problema i literature, svojevrstan filološki i književno-
znanstveni kanonski orijentir, predstavlja drugo izdanje zbornika The Novel in
Ancient World (Schmeling 2003), kao i specijalizirani časopis Ancient Narrative
(www.ancientnarrative.com) koji objavljuje novija istraživanja posvećena an-
tičkom romanu, ali i sličnim vrstama tekstova u ranokršćanskoj, bizantskoj
i židovskoj tradiciji. U okviru rada na problemu u domaćim uvjetima, jedna-
ku ulogu imaju rasprave Darka Novakovića o starogrčkoj fikcionalnoj prozi
(1980, 1987, 1989), dijelom objavljene kao predgovori hrvatskim izdanjima
Ksenofonta Efeškog i Haritona.
58
KULTURA PUTOVANJA
je moguće uspoređivati u datim trenucima« (Furet 1974:
98). Furetovo stajalište prevodimo posve jednostavno: Kali-
rojin iskaz uzimamo kao znak ili početni podatak izabrane i
konstituirane pojave čija nam pravilnost u nizu identičnih ili
veoma sličnih podataka, ponajprije zahvaljujući paradigmat-
skoj koherentnosti starogrčkog ljubavnog romana, omogu-
ćuje sinkronijsku, ali i dijakronijsku komparaciju književnih
elemenata u području kulture putovanja. I u tom izboru i
konstituiranju fenomena, pojavljuje nam se u vrlo širokom
žanrovskom rasponu nekoliko zanimljivih aktera među koji-
ma su već Odisej i spomenuta rodna pozicija.
Objašnjavajući razloge zbog kojih izostavlja Grke i započi-
nje povijest privatnog života u antici Rimljanima, Paul Veyne
je posve jasan: »Zato što su Grci u Rimu, oni su esencijalno
Rima« (1986a: X). Na sličan bismo način mogli opravdati i
naš pristup odnosno izbor da sudjelovanje književnosti u an-
tičkoj kulturi putovanja pokušavamo uprizoriti upravo pre-
ko starogrčkoga ljubavnog romana. Naime, svi žanrovi koji
na određen način uključuju teme mobilnosti, spacijalnosti ili
putovanja prisutni su u njegovu rodoslovlju. Možda bi bilo
preuzetno proglasiti ih esencijalnim, ali njihova prisutnost
uvelike omogućuje rekonstrukciju žanra na koji su posredno
ili neposredno utjecali. Naime, naknadno genološko ozna-
čavanje korpusa starogrčkih pripovjednih tekstova ljubavne
tematike romanima pridružilo je Haritona, Ksenofonta Efeš-
kog, Ahileja Tacija, Longa i Heliodora – da spomenemo samo
autore koji se obično ubrajaju u kategoriju »u cijelosti oču-
vanih tekstova« – dominantnom zapadnjačkom žanru. Pro-
učavatelji »romana prije romana« ponajviše ističu njihove
fabularne (događajne) i tematske podudarnosti. Darko No-
59
 Dean Duda
vaković (1980) drži da je upravo fabularna podudarnost naj-
važniji kriterij paradigmatskog uobličavanja, a Tomas Hägg,
naznačujući upravo tematske odrednice radnje, ističe da je
»riječ o jednostavnoj pustolovnoj priči koja sadrži ljubav,
putovanje i nasilje kao glavne sastavnice« (1983: 8). Teško je
osporiti uglavnom jednodušan zaključak da je zaplet »gene-
ričkog prvaka« Hereje i Kaliroje – uza sav pretpostavljeni fi-
lološki i književnopovijesni oprez proizišao iz višestoljetnog
trajanja dostupnoga, reduktivnog ili fragmentarnog materi-
jala – standard što ga preuzima većina »sljedbenika«: mladić
i djevojka, zavidne ljepote i bogatstva, zaljubljuju se i raz-
dvajaju, putujući stavljaju na opasnu kušnju vlastite živote i
krepost, da bi se na kraju pronašli, ujedinili i napokon sretno
živjeli. Dodatna paradigmatska pojašnjenja govore da se radi
o ljubavi na prvi pogled nakon koje slijedi razdvajanje, što
par glavnih likova vodi u niz pustolovina po, u to vrijeme
poznatom, šire mediteranskom svijetu. Doživljavaju brodo-
lome, susreću gusare i razbojnike, zbog svoje ljepote privlače
gotovo sve i svakog, u očaju i zabuni znaju povjerovati da su
njihovi pravi partneri mrtvi, ostaju nekako vjerni do ponov-
nog sjedinjenja i, u pravilu, povratka u domovinu.16
Dvije su ključne kulturnopovijesne točke presudnog for-
mativnog karaktera kad se radi o romanu: helenizam i druga
sofistika. Književnopovijesno je uobičajeno nastanak staro-
grčkoga ljubavnog romana vezivati uz helenističko razdo-
blje, točnije uz njegov svršetak. Helenizam je povijesno vri-
jeme dominantno gradskog karaktera, razdoblje sveobuhvat-
16 Zemljovidi
s ucrtanim itinerarijima starogrčkih ljubavnih romana mogu se naći
u Schmelingovu zborniku (2003: 801-814), a geografijom korpusa pozabavio se
Romm (2008).
60
KULTURA PUTOVANJA
nog širenja grčke kulture izvan egejskog područja, u kojemu
gimnazija postaje obrazovno središte novih gradova. Atenu
je odmijenila Aleksandrija, umjesto polisa uspostavljeno je
carstvo u kojemu su orijentalni gradovi s klasičnom arhitek-
turom »poprimili izgled grčkih gradova; grčki jezik bio je
službeni jezik, pa i opći jezik komunikacije unutar mnogo-
nacionalnog društva (...), grčki običaji kao npr. tjelovježba,
širili su se u višim društvenim krugovima, Makedonci i Grci
bili su visoki vojni zapovjednici, a njihova ideologija i kultu-
ra – ideologija i kultura vladajuće klase – prevladavala je i na
Istoku« (Kreissig 1987: 6). Živo se razvija retorika, filozofija
i historiografija, pojavljuju se nova komedija, ljubavna i bu-
količna idila, revitalizira epika i epigramatsko pjesništvo. Ar-
naldo Momigliano (1989) primjećuje da se bez dvojbe može
govoriti o književnosti i umjetnosti koja učinkovito pokazu-
je svoju moć širenja u prostoru. Prevrednovanje helenističke
epohe, upravo sa stajališta njezine kulturne moći, djelo je
moderne historiografije. Povjesničari novijeg vremena do-
življavaju helenizam »kao golemu talionicu u kojoj su nasta-
le mnoge izvorne i značajne sinteze bez kojih ni naša civiliza-
cija zacijelo ne bi bila ono što jest« (Cazenave i Auget 1990:
61). To je vrijeme jedne od posljednjih metamorfoza antičke
civilizacije, stapanje i smjena dvaju povijesnih ciklusa, vje-
rojatno najpotpunije izraženo primjerima vjerskog sinkretiz-
ma. Pretpostavimo, koliko god to reduktivno izgledalo, da je
upravo roman jedna od tih spomenutih sinteza odnosno da
je figura sinkretizma jednako tako ono što dijelom motivira i
možda objašnjava njegov nastanak.
Drugi važan trenutak u razvitku starogrčkog romana
predstavlja stanovita renesansa klasične kulture tijekom II.
61
 Dean Duda
stoljeća nove ere, poznata pod nazivom nova ili druga sofi-
stika. Riječ je o povratku atičkim zasadama, oponašanju
onodobnih autora i preuzimanju njihovih tema, njegovanju
jezika i književnih oblika starih Atenjana, što je povratno
utjecalo i na žanr. Retorika je ključno područje: »Druga je
sofistika, za razliku od stare, snažno prožela svaki fragment
društva. Cjelokupan se obrazovni sustav našao u rukama
retora, a pedagoška je uloga filozofije, koja je u to doba ja-
sno i konačno odijeljena od retorike, dokraja potisnuta. Biti
obrazovan značilo je dobiti dobru retoričku naobrazbu, a biti
vrhunski obrazovan značilo je postati sofist« (Bricko 2002:
7). Istodobno su sofisti »kulturni putnici i kulturni amba-
sadori« (Anderson 1993: 27), bilo zbog poduke, sudovanja,
sudjelovanja na festivalima ili posve osobnih razloga. Postoji
i popularni aspekt sofističke djelatnosti, kao i njegov rezultat
usporediv s praksama suvremene popularne kulture: »Iako
su na svojim putovanjima nudili poduku, za honorare ko-
jih je visina bila razmjerna govornikovu statusu, novi sofisti
nisu bili samo učitelji, nego i zabavljači. Dakako, zabavljači
najvišega ranga i golema ugleda koji se nisu, poput mimskih
glumaca ili putujućih lakrdijaša, obraćali masi, već obrazo-
vanim slojevima stanovništva«, napominje Marina Bricko
(2002: 8) i dodaje da je posrijedi »neki oblik estradne um-
jetnosti, status sličan današnjim filmskim, pjevačkim i sport-
skim zvijezdama« (2002: 9). To da se niz elemenata što ih
prepoznajemo u ili oko starogrčkoga ljubavnog romana us-
poređuje sa suvremenom popularnom kulturom nipošto nije
slučajno. I Holzberg (1995), na primjer, svoju monografiju o
antičkom romanu započinje pozivanjem na sapunice ili tele-
novele iz 1980-ih, vjerojatno ponajprije na Dallas i Dinastiju,
62
KULTURA PUTOVANJA
u kojima se prikazuje život američkih naftnih magnata i mi-
lijunaša prepun intriga, sudskih nadmetanja, opakih bolesti
i opasnih putovanja.17
Ostavit ćemo zasad spomenute pop-kulturne uspored-
be sa strane i vratiti se presudnom utjecaju druge sofistike
kao aktivnoga kulturnog polja. Uobičajeno je, naime, roma-
ne Haritona i Ksenofonta Efeškog nazivati predsofističkim
ili nesofističkim, dok Longo, Ahilej Tacije i Heliodor dijele
utjecaje grčkoga kulturnog oživljavanja u doba Carstva i zato
se njihovi tekstovi nazivaju sofističkim romanom. Massimo
Fusillo (1989), poput mnogih proučavatelja, primjećuje da
je prva faza više pučki intonirana, dok drugom dominira bo-
gatija i složenija književna obrada. Romani druge faze zbog
dodira s neoretorikom druge sofistike imaju razrađeniju
strukturu, iako njihova obilježja mogu u međusobnom od-
mjeravanju biti veoma različita. Ahilej Tacije tako ispisuje
roman u ironijskom ključu, Longo smješta zgode u pastoral-
ni prostor i lišava pretpostavljenu matricu provodnog mo-
17 Analogija između suvremene popularne kulture i nekih aspekata antičkog svi-
jeta uvijek barem pripomogne razumijevanju stvari i odnosa. Za problem »pu-
tujućih pjesnika« u antici i razloge njihove mobilnosti jednako bi se tako mo-
glo pronaći suvremeniju popularnu varijantu, osobito ako se dobro »prevede«
sedam glavnijih razloga njihove pokretljivosti odnosno okolnosti u kojima su
pjesnici putovali (Hunther i Rutherford 2009: 17-19). Infrastruktura antičkoga
književnog polja, kao i njegova osobita izvedbena dinamika, uvijek lakše prizi-
vaju performativna obilježja popularne kulture od školske ili kanonske književ-
nosti koja je u prosječnom tipu barem udžbeničkoga ili priručničkog karaktera
redovito svedena na reduktivno shvaćenu tekstualnost bez osjećaja za njezin
javni život. Usporebe ili analogije moraju, naravno, zahvaćati mnogo više od
»samog teksta« ili moraju govoriti »oko« njega pa se u tom smislu može i razu-
mjeti snaga ili slabost određenih pokušaja u opisu razina književnoga polja. Ali
da u različitim aspektima, usporedbe poput Veynove (1986), koji život rimskih
kupališta uspoređuje sa suvremenim odlaskom na plažu (kupanje, naime, nije
predstavljalo čin čistoće, nego složen užitak sa svim elementima samoprezenta-
cije, »promocije« i »stila života«), funkcioniraju kao interpretativni orijentiri,
svakako je teže poreći.
63
 Dean Duda
tiva putovanja, a Heliodor daje filozofsku (neoplatoničku)
reinterpretaciju povezanu sa začudnom pripovjednom struk-
turom i kompleksnijim narativnim postupcima. Napokon,
Tim Whitmarsh (2011) sažimajući naglaske što ih donose
tumačenja veze romana i razdoblja druge sofistike u širem
pokušaju sustavnijeg pregleda »kontekstualnog čitanja« sta-
rogrčkog romana, primjećuje liniju koja zastupa spomenuto
oživljavanje klasičnih vrijednosti kao vrstu »postkolonijal-
nog« odgovora, ali i onu koja zastupa ideju tog razdoblja kao
svojevrsne »postmodernističke« igre. Svaki odgovor koji za-
govara samo jednu liniju interpretacije druge sofistike kao
okvira za roman jest, prema njegovu stajalištu, nedostatan.
Nema sumnje da su ljubavni romani (s iznimkom Kseno-
fontovih Efeških priča) proizvod visokosofisticirane elite,
obrazovane grčke kulture, da su sastavljeni u prozi (što je
značajka onodobne grčke estetike), da dijele aticističke ten-
dencije (Ahilej Tacije, Longo i Heliodor), da postoji polje
intertekstualnih referencija koje ih povezuje s drugim au-
torima u doba Carstva, ali druga sofistika nije »unificirana,
manifestom rukovođena organizacija« (2011: 10), osobito u,
uvjetno govoreći, nacionalno-kulturnom značenju. Naime,
»Hariton i Ksenofont pokazuju svojevrsni helenocentrizam,
suptilan i složen u Haritonovu slučaju. Ahilej Tacije i Longo,
međutim, oblikuju identitet prilično drukčije. Jamblih i He-
liodor, napokon, izravno izazivaju helenocentrički model«
(2011: 10).
Gotovo istodobno s grčkim ljubavnim romanom postoje
u rimskoj književnosti dva pripovjedna teksta koji, s obzi-
rom na problemsku i povijesno djelatnu razliku romance/
novel, navodno lakše podnose naziv najpopularnijega za-
64
KULTURA PUTOVANJA
padnjačkog pripovjednog žanra. Riječ je, naravno, o Petro-
nijevu Satirikonu i Apulejevu Zlatnom magarcu. Povjesniča-
ri fikcionalnog pripovijedanja u prozi uobičajeno razlikuju
grčki ljubavni roman od rimskog prema temeljnom ugođaju
koji dominira pripovijedanim svijetom (Hägg 1983; Reardon
1991). Tako starogrčki ljubavni roman, uz ironijski odmak
u Zgodama Klitofonta i Leukipe Ahileja Tacija, posjeduje obi-
lježja ozbiljne i idealne priče o ljubavi i osjećajima. Stoga
je razumljiva tendencija, osobito izražena u engleskoj ana-
litičkoj tradiciji, da se ovaj korpus nazove romance, rekli bi-
smo gotovo pa »ljubić« da ta odrednica nije u našoj tradiciji
imenovanja žanra toliko opterećena popularno-kulturnim
kapitalom. Uglavnom, riječ je o idealnoj ljubavnoj priči koja
završava happy endom i ima zapravo melodramatski karakter.
Pripovijedanje fikcionalnih zgoda u prozi, sudeći po Petroni-
ju i Apuleju, ima u Rimu drukčiji značaj. Rimski roman obič-
no nosi oznake realističnoga, komičnog, satiričnog, pa čak
i burlesknog. Pripovijedati u Rimu znači obraćati se nešto
drukčijem čitatelju. Riječ je o kultiviranoj publici koja traži
sofisticiranu zabavu. Koliko se čini jasnom činjenica umjet-
ničke nadmoći rimskoga romana nad starogrčkim, toliko su
mutni i teško odredivi njihovi međusobni odnosi i književ-
nopovijesne veze. Upravo će Reardon, iako je rimski roman
na rubu njegova interesa, naglasiti da je »narav tih veza slo-
žena« (1991:6). Naime, odnos grčkoga i rimskog romana
može se iznimno lako uklopiti u jednostavnu književnopo-
vijesnu shemu prema kojoj se kasnije književne pojave paro-
dijski odnose prema ranijima. Iako bi se nešto slično moglo
pretpostaviti, osobito kad je riječ o Petroniju, čini se da je
posrijedi relativno jednostavno rješenje koje, ako se promet-
65
 Dean Duda
ne u čvršći okvir književnopovijesnog promišljanja, može
možda više skriti negoli otkriti. Petronijeva fragmentarnost i
Apulejeva složenost, pored gotovo simultanog nastanka an-
tičkih romana, dovoljna su kušnja za tvrđe teze. Dvojba je li
rimski realistički ili komični roman parodijski odgovor ili je
njegov nastanak i razvitak relativno autonoman, predstavlja
u svakom slučaju jednu od zanimljivijih problemskih linija u
proučavanju antičkog romana. Naposljetku, umjesto lijepih
djevojaka i mladića nastupa skupina mladih raskalašenika i
pripovjedač u magarećem liku. Putovanje im je zajednički
okvir, ali prostori stvaraju drukčije svjetove, njima se odvija-
ju drukčije djelatnosti i, vjerojatno, predviđaju nešto drukči-
ji, kompetentniji čitatelji.
Iako kao fikcionalna proza u grčkoj književnosti nema
pravog preteče (Novaković 1987), starogrčki ljubavni roman
ipak nije samonikli žanr. I tu se iznova vrijedi pozvati na
Veyneove Grke koji su već u Rimu. Naime, u stvaranju sta-
rogrčkoga ljubavnog romana, posredno ili neposredno, su-
djelovala je gotovo cjelokupna poznata književna baština. Sa
stajališta književne dijakronije, Hägg (1983) pokušava obra-
zložiti sudionike u književnom rodoslovlju romana, počev-
ši od epike, historiografije, biografije, fantastičnih putopisa
(Reisefabulistik) do ljubavnog pjesništva i nove komedije. U
razvedenom okviru književnopovijesnog istraživanja rodo-
slovlja prepoznat će se i određeni elementi karakteristični
za tragediju, biografiji će se ponekad pridjenuti odrednica
»fikcionalna«, ali ni time popis nije završen jer je zapravo
moguće »napisati gotovo cjelokupnu povijest grčke književ-
nosti sa stajališta romana« (Hägg 1983: 122). Sve nas to još
jednom približava Bahtinovu određenju romanesknog žanra,
66
KULTURA PUTOVANJA
uvriježenom refrenu prema kojemu roman dopušta da se u
njegov sastav uključe različiti umjetnički i izvanumjetnički
žanrovi, i kako je u tom smislu doista teško naći žanr koji
nekad netko nije uvrstio u roman.
Pitanje o prikladnosti takve definicije iziskuje dulju ra-
spravu o povijesti žanra. Kako to nije naš primarni pro-
blem, zadržat ćemo se samo na nekoliko točaka. Name, u
očuvanom antičkom materijalu jedva da postoje zapisi koji
spominju žanr i doista je smjelo iz nekoliko fragmenta izvo-
diti obavezujuće zaključke. Uglavnom se može minimalno
rekonstruirati njegov status ili izvesti pretpostavka o njego-
voj čitateljskoj publici. Međutim, slaba vidljivost romana u
onodobnim poetičkim raspravama nije izolirani slučaj, nego
traje dobrim dijelom još i u novovjekovlju, odnosno do ruba
nešto fleksibilnije definiranog moderniteta, najčešće u vri-
jednosnom kontrapunktu s epskim pjesništvom ili pak u
afirmativnoj matrici kao njegova dostojna zamjena. Stoga je
operativni prostor veoma širok, a načelna nepreskriptivnost
otvara raznovrsne mogućnosti stvaranja poetičkih utjecaja i
međužanrovskih mreža uključivanja.
Ali nije to jedini način ulaska u romaneskno polje. Teh-
nike čitanja, razina zahtjevnosti pretpostavljene publike,
konstrukcija zamišljene socijalne pozicije najčešćih čitatelja,
obrazovni kapital potreban za svladavanje teksta, ozbiljnost
ili zabava – jednako tako igraju važnu ulogu i u antici, kao,
uostalom, i u novom vijeku. Nije stoga čudno što Gugliel-
mo Cavallo (1998), u složenom projektu povijesti čitanja,
publiku starogrčkoga ljubavnog romana opisuje kao, u naj-
manju ruku, dvostruko artikuliranu: dijelom je to obrazova-
ni sloj, naviknut na složenije književne tekstove, a dijelom
67
 Dean Duda
se – doduše na nešto drukčijem stupnju recepcije – radi o
solidno pismenoj publici koja nije baš bila sklona čitanju i
razumijevanju velikih autora antičke književnosti. Paralelno
se pretpostavlja da je dominantno riječ o ženama, koje su
upravo zbog važne uloge ženskih likova u strukturi zaple-
ta pronalazile čitateljski interes.18 Udaljena od opterećenja
javnog života, žena gradi vlastiti prostor čitanja, vjerojatno
čitajući ljubavne romane u kojima se može prepoznati, i to
tehnički čini u sebi ili poluglasno, za razliku od retorike koja
je muški posao i izvodi se javno i naglas. Je li posrijedi samo
rani lik eskapizma kao dugotrajnog obilježja popularne knji-
ževnosti, analoško naknadno učitavanje elemenata preuzetih
iz modernijih pristupa polju popularnog ili nešto treće – nije
doslovce presudno, ali jest iznimno problemski poticajno.
Međutim, sa stajališta kulture putovanja ili čina putovanja
kao konstrukcijskog načela pripovjedne strukture, roman
postaje aspektualno vidljiv u nešto drukčijem relacijskom
modelu. To da je Odiseja svojevrsna matrica, da putovanje
nalazi svoje mjesto u fikcionalnom diskurzu, da se od oče-
va utemeljitelja geografije, povijesti ili etnologije putovanje
kontinuirano tradira kao sastavni tematski element teksta,
kao svojevrsna istraživačka metoda, izaziva i komplemen-
tarni postupak čitavog žanra izmišljenog putovanja. U hele-
nističkoj artikulaciji, na primjer, ratni pohodi Aleksandrove
vojske »pobudili su i u širokim krugovima zanimanje za da-
leke zemlje i strane narode« (1987: 114), kako u znanstve-
18 Najčešće spominjani primjer u toj procjeni podudaranja junakinje i čitateljice
jesu Nevjerojatne zgode onkraj Tule (I./II. st.) što ih je Antonije Diogen posvetio
svojoj sestri Izidori: »Istinita ili izmišljena, ta posveta pokazuje da postoje knji-
ževni oblici, poput romana, namijenjeni i (ili ponajprije?) ženskoj potrošnji«
(Cavallo 1998: 57).
68
KULTURA PUTOVANJA
nom ili općekulturološkom registru, tako i u fikcionalnom,
s utopijskom, fantastičkom ili parodijskom izvedbom ili pak
u mješavini tih elemenata. Dakle, gotovo od početka puto-
vanje je izloženo fikcionalizaciji, ne samo kao ranoromanes-
kno konstrukcijsko načelo nego kao neka vrsta fikcionalnog
putopisa.
Jambulov tekst posvećen »Otoku (otocima) sunca« pri-
mjer je »utopijskog romana« s jedne strane i fantastičnih
pripovijesti s putovanja ili pak fantastičnog putopisa s druge
strane. Datiran negdje u rasponu od III. stoljeća prije naše
ere pa do oko prijelaza iz II. u I. stoljeće, u svakom slučaju
helenistički proizvod, preživio je nažalost tek kao sažetak u
Povijesnoj knjižnici (II, 55-60) Diodora Sicilskog.19 Zgode su,
dakle, prepričane iz druge ruke, narativni je glas priređivač-
ko-sažimački i uglavnom je koncentriran na klasičan putopi-
sni izvještaj o stanovnicima otoka u »velikom moru« (pret-
postavlja se Indijskom oceanu) i njihovim običajima. Iako je
posve razložno raspravljati o načinu i razlozima sažimanja pa
čak i o vrijednosnom modelu prema kojemu se ono dogodi-
lo, ostat ćemo samo na opisu onoga što nam Jambul iz druge
ruke poručuje. Naime, u skladu sa svojim trgovačkim zva-
njem krenuo je put Arabije, u područja gdje uspijevaju miro-
dije. Tamo je pao u ruke razbojnicima, zatim je neko vrijeme
bio pastir pa su ga zarobili Etiopljani koji su ga, zajedno s
njegovim drugom, namjeravali žrtvovati u nekakvu obredu
očišćenja koji se izgleda ponavljao svakih šest stotina godina,
odnosno svakih dvadeset generacija. Izgradili su im lađicu,
opskrbili ih hranom za šest mjeseci i, u skladu s proroštvom,
19 Jambul, »Otoci sunca«, Latina et Graeca, VIII (1980), br. 16, prev. O. Žunec, str.
84-91.
69
 Dean Duda
otisnuli ih u more. Cilj im je određen: moraju dospjeti do
sretnog otoka i dobrih ljudi koji žive u blaženstvu. Ako uspi-
ju, i njihov će narod šest stotina godina živjeti u miru i sreći,
a ako se iz straha vrate, bit će teško kažnjeni. Nakon četiri
mjeseca mukotrpne plovidbe, napokon su pristali na otok.
Gostoljubivi su ih domaćini, naravno, prihvatili.
Opis života na otocima sadrži sve što bi se moglo povezati
sa standardom u prikazivanju drugog i nepoznatog, čak i ako
Herodota i njegov »putopis« po Egiptu uzmemo kao kriterij.
Na djelu je elementarna etnografija, fikcionalna geografija i
vjerojatno, moglo bi se naslutiti iz sažetka, čitav repretoar
deskriptivnih figura odnosno tipičnih postupaka opisa nepo-
znatog i novog – izgleda i tijela domorodaca, načina života u
zajednici, plodnog tla i raslinja, životinjskog svijeta, kultur-
nih podataka poput načina pisanja, načina odgoja, prehrane
ili umiranja u izmišljenom, utopijskom kontekstu. Skupinu
čini sedam otoka jednakih po veličini, ali i po socijalnom
ustroju. Na svakom se uvijek nalazi po četiri stotine ljudi,
pridržavaju se gornje granice života i kad je dosegnu, svoje-
voljno umiru tako što legnu u neku čudnu biljku i padnu u
san. Umjereni su u hrani i slave Sunce, žene su, na primjer,
zajedničke i svu djecu odgajaju kao zajedničku, a njihovu
srčanost, otpornost i izdržljivost iskušavaju tako što na živo-
tu ostavljaju samo one potomke koji bez smetnji izdrže let
na leđima velike čudesne ptice. Nakon sedam godina života
na otoku, Jambul i njegov suputnik počinili su izgleda neku
nepodopštinu zbog koje su protjerani »kao zlotvori i lošim
običajima odgojeni ljudi« (II, 60; 91). Ponovno su se otisnuli
na more i nakon četiri mjeseca izbačeni su na indijsku obalu.
Jambulov je suputnik poginuo u valovima, a on se dokopao
70
KULTURA PUTOVANJA
sela, odakle su ga odveli kralju koji je bio sklon Grcima. Na-
posljetku je sa sigurnom pratnjom krenuo prvo u Perziju, da
bi mu se zatim posrećio i povratak u domovinu.
Da u akumulaciji antičkoga putničkog iskustva ovakvi
tekstovi nisu izolirana pojava ili da se, štoviše, mreža relacija
uspostavlja na temelju različitih žanrovskih izvedbi, svjedo-
če Lukijanove Istinite pripovijesti nastale upravo u razdoblju
druge sofistike, vjerojatno negdje tijekom druge polovice II.
stoljeća.20 Tekst nije vrijedan samo zbog udjela fikcionalnog
u kulturi putovanja, nego i zbog eksplicitnog stajališta o vri-
jednosnom položaju sličnih tekstova u poetičkom sistemu
ili, šire, u književnoj čitateljskoj kulturi antičkog svijeta. Lu-
kijan na otvaranju Istinitih pripovijesti spominje, naime, da je
njegov pripovjedni tekst namijenjen stanovitoj vrsti rekrea-
cije. Kao što sportski napori iziskuju »pravodobno opušta-
nje«, tako i »onima koji se bave duhovnim poslovima poslije
čitanja obilja ozbiljnih stvari priliči opustiti um i okrijepiti
ga za buduće napore« (I, 1; 253), što znači da će im »odma-
ranje biti primjereno ako se posvete štivu koje neće, zbog
svoje duhovitosti i draži, pružiti samo golu razonodu, nego i
potaknuti stanovito umovanje koje nije nedostojno obrazo-
vana čovjeka« (I, 2; 253), a upravo tako nešto nude njego-
ve Istinite pripovijesti. Kao da se susrećemo s poetikom bolje
popularne književnosti, barem kako je zamišlja XX. stoljeće
ili s još jednim prilogom u analogiji s modernom popular-
nom kulturom, jer se u svemu što je ispripovijedano, nastav-
lja Lukijan, »kriju duhovite aluzije na neke drevne pjesnike,
prozne autore i filozofe, pisce brojnih čudesnih i bajoslovnih
20 
Lukijan, »Istinite pripovijesti«, u: Djela, prevela i priredila M. Bricko, MH,
Zagreb 2002., str. 253-294.
71
 Dean Duda
spisa« (I, 2; 253). Izrjekom spominje Kteziju iz Knida i nje-
gov spis o indijskoj zemlji, Jambula koji je »pisao mnoge ne-
vjerojatne stvari o velikome moru, a svima je očito da je po-
srijedi laž i izmišljotina – pa ipak, sastavio je nimalo dosadnu
pripovijest« (I, 3; 254) i začetnika »te vrste lakrdijašenja«
Homerova Odiseja. Od Fotijeve Biblioteke (IX. st.), gdje nam
je dostupan kao sažetak, tradira se ideja da je nespomenuti
predložak iz istoga književnog polja i vjerojatno Lukijanovo
nadahnuće zapravo još jedan starogrčki ljubavno-fantastični
roman, već spomenute Nevjerojatne zgode onkraj Tule Anto-
nija Diogena. Roman je sadržavao 24 knjige odnosno poglav-
lja pa Hägg (1983) s pravom upozorava na pretpostavku da
je (bio) najmanje dvostruko dulji od Heliodorovih Etiopskih
priča, najopsežnijega starogrčkog ljubavnog romana.
Uglavnom, zaputivši se na plovidbu od Heraklovih stu-
pova prema zapadnom oceanu, potaknut intelektualnom ra-
doznalošću i znatiželjom, Lukijanov pripovjedač i njegova
posada doživljavaju najrazličitije pomorske i letačke zgode
po čudesnim otocima, Mjesecu, Danici, morima i u kitovoj
utrobi, sudjeluju u različitim bitkama, posjećuju Otok Bla-
ženih, gdje se među silnim grčkim velikanima pripovjedač
najradije druži s Homerom. U sedmom mjesecu boravka
došlo je do sukoba posade i domicilnih velikana oko Hele-
ne pa je pustolovna družina bila prinuđena napustiti otok.
Koliko – ne baš intelektualno i čitateljski zahtjevnih aluzija
– sadržava Lukijanov tekst, svjedoči epizoda na odlasku kad
Odisej, spomenuti začetnik izmišljenih putničkih zgoda kao
osobite vrste lakrdijašenja, daje pripovjedaču pismo nami-
jenjeno Kalipsi, i to krišom da ga Penelopa ne vidi. Parodija
je očevidna na nekoliko razina, a osobito ako je razmotrimo
72
KULTURA PUTOVANJA
u kontekstu elementarne interpretacije značenja Odisejeva
povratka i spomenute integracije jastva i prostora:
Odisej pozdravlja Kalipsu. Evo što je bilo sa mnom pošto
sam napravio splav i otplovio od tebe: doživio sam bro-
dolom i, zahvaljujući Leukoteji, jedva se spasio u zemlju
Feačana. Oni su me poslali kući, gdje sam zatekao brojne
prosce svoje žene kako banče na našem imanju. Sve sam ih
pobio, no kasnije je mene pogubio Telegon, sin koji mi se
rodio od Kirke. Sad se nalazim na Otoku Blaženih i silno se
kajem što sam se odrekao boravka kod tebe i besmrtnosti
koju si mi nudila. Ako uhvatim priliku, pobjeći ću i doći k
tebi (II, 35; 288).
Doista je duga veza različitih elemenata u posve jasno defi-
niranom problemu »putovanja kao laganja«, osobito ako ima-
mo na umu barem dva tipa odnosa – odnos prema stvarnim
putničkim iskustvima i njihovu posredovanju koje držimo
vjerodostojnim i odnos spram putovanja u tekstovima kojima
tradicijski u polju književne institucije dodjeljujemo fikcio-
nalni status i time ih u znatnoj mjeri lišavamo provjere kojom
inače utvrđujemo laž. Svaki od spomenutih elemenata na svoj
način otvara jedan aspekt književne iterologije i usmjerava
interese u području kulture putovanja, kao što svjedoči o nje-
zinim dimenzijama u određenom povijesnom trenutku, kon-
junkturi ili duljem trajanju. Ako, na primjer, Herodotovo egi-
patsko iskustvo emancipiramo kao začetak putopisa, ako mu
pridamo samostalnija žanrovska obilježja unatoč kompozicij-
skoj uvrštenosti u drukčiji tip diskurza ili pak ako krenemo
s idejom putovanja kao osnovnom matricom istraživanja (hi-
73
 Dean Duda
storiografskog, geografskog, antropološkog itd.), vjerojatno
ćemo barem provizorno moći uspostaviti neke komparativne
analitičke momente. S tog stajališta Herodotov pristup mo-
žemo odrediti kao standard dugotrajne gradnje putopisnoga
ili putničkog diskurza. Njime su, na stanovit način, zadani
elementi posredovanja putničkog iskustva izvan fikcionalne
događajne matrice, ali se dobrim dijelom, unatoč drukčijoj
ekonomiji, pojavljuju u fikcionalnom tekstu i, kao što smo
pokušali pokazati, u izmišljenim fantastičnim putopisima.
Zašto se putuje u starogrčkom ljubavnom romanu? I što je
zapravo s Kalirojinim iskazom? Možemo li iz prostorne eko-
nomije zapleta u Haritonovu romanu izvući određene pretpo-
stavke i uspostaviti barem minimalno prihvatljiv smjer zna-
čenjske interpretacije putovanja?21 Popis lokaliteta u kojima
se odvijaju Zgode Hereje i Kaliroje, od grada, trga, vježbališta,
hramova i mora do grobnica, dvorova, ložnica i izvanhelen-
skih zemalja, gotovo da utemeljuje standardni repertoar pro-
stora i proputovanog svijeta starogrčkoga ljubavnog romana.
Međutim, zbivanja na otvaranju Zgoda Klitofonta i Leukipe
Ahileja Tacija barem dijelom, zatim osobito Longov roman
Dafnis i Hloja, kao i narativno razrješenje Heliodorovih Eti-
opskih priča, olabavljuju okvir ovako postavljene prostorne
paradigme pa je o svojevrsnom standardu nužno govoriti uz
određene ograde. Da bi se putovalo, odnosno da bi se pri-
ča strukturirala u dvije paralelne narativne linije, najprije
se mora zadovoljiti spacijalna ekonomija susreta i spajanja.
Na samom početku Zgoda Hereje i Kaliroje pripovjedač jasno
21 
Ponešto o spacijalnoj problematici u antičkom romanu nalazi se u posebnom
izdanju časopisa Ancient Narrative (Paschalis i Frangoulidis 2002). Više od po-
lovice uvrštenih rasprava posvećeno je, nažalost, Apulejevim Metamorfozama.
74
KULTURA PUTOVANJA
određuje prostor u kojemu se događaji pokreću i u kojemu
naposljetku završavaju. To je Kalirojina domovina, sicilijan-
ski grad Sirakuza, prostor u kojemu djevojka zbog svoje (bo-
žanske) ljepote, tipične za glavnu junakinju starogrčkoga lju-
bavnog romana, ima endemski status. Glas o njezinoj ljepoti
uvelike premašuje granice grada i otoka, i dovodi u Sirakuzu
mnoštvo prosaca (iz Italije, Epira, unutrašnjosti), aktantsku
skupinu koja će spletkarenjem odigrati ključnu ulogu u raz-
dvajanju mladog para. Taj glas o iznimnoj ljepoti pratit će
mladu Sirakužanku tijekom cjelokupnog zbivanja, osvajat će
nove prostore prije njezina pojavljivanja (jer dobar glas dale-
ko se čuje) i tako zapravo unaprijed remetiti stanje u njima.
Prvo javno pojavljivanje Kalirojino urodilo je, po Erosovu na-
logu, zaljubljivanjem. Često je u svijetu starogrčkog romana
povod susretu budućih ljubavnika/supružnika religijska svet-
kovina pa se i sam susret zna dogoditi u religijskom prostoru.
U Haritonovu romanu posrijedi je svetkovina u Afroditinu
čast, na koju, po očevu nalogu, Kaliroju izvodi majka.
Naznačavanje mjesta susreta (susretišta) zanimljiv je to-
pos starogrčkog romana. Susret upriličen u povodu religijske
svetkovine u religijskom prostoru nalazimo još u Ksenofonta
Efeškog i Heliodora, i možda ga možemo povezati s već spo-
menutim motivom minimalne ženske mobilnosti. U Ahile-
ja Tacija pak postoji stanovita struktura privatnosti: ulogu
susretišta preuzimaju privatni prostori, najprije Klitofontov
dom, zatim i ekfrastično prikazan vrt.22 Mladićeva ljubav jača
22 Ekfrazaje opis umjetničkog predmeta ili predmeta koji izaziva pozornost kao da
je umjetničko djelo, rekli bismo plastičan i temeljit. Posrijedi je retorička škol-
ska vježba koja nalazi stalno mjesto u starogrčkom ljubavnom romanu, dijelom
tehnički slična onome što se u našim školama na nastavi jezika i književnosti
zove vanjskim/unutarnjim opisom lika.
75
 Dean Duda
tijekom privatne obiteljske večere, odgovara mu raspored
sjedenja za stolom, a i sam povod susretu posve je svjetovne
naravi. Riječ je, naime, o ratnom sukobu između Bizantija i
Trakije zbog kojeg Sosrat šalje kćer Leukipu i njezinu majku
u Tir svome polubratu Hipiji, Klitofontovu ocu. Tako je i
rađanje ljubavi između Klitofonta i Leukipe smješteno uglav-
nom u privatne prostore. S Longom je slučaj jednako tako
nešto drukčiji. Budući da Dafnis i Hloja odrastaju zajedno u
prirodnom, idiličnom prostoru, susretište je drukčije naravi i
određuje ga geneza ljubavnog iskustva. U Haritona je, dakle,
povodom svetkovine u Afroditinu čast, Eros zamislio susret
»na jednom uskom zavijutku ulice« (1,1,16; 59).
Lik mladog Hereje karakteriziran je prostorom. Naime,
mladić je učestalo povezan s vježbalištem, gdje njegova izvr-
snost i omiljenost dolazi do punog izražaja. Prigodom prvog
susreta s Kalirojom, Hereja se »blistajući poput zvijezde«
(1,1,15; 1989: 59) vraćao upravo iz vježbališta, a njegovo
lice nosilo je tragove rumenila, vjerojatne posljedice sport-
skih aktivnosti. Zaljubljeni Hereja izostaje sa svojih uobiča-
jenih zabava, nema ga u prostoru vježbališta, što, naravno,
biva odmah zamijećeno: »Vježbalište je čeznulo za Herejom
i činilo se kao da je pusto...« (1,1,10; 59). Prostor vježbali-
šta, kao institucionalno važno mjesto Herejina formiranja i
statusa, iskoristit će prosci-zavjerenici kako bi pobudili mla-
dićevu ljubomoru. Dakle, s jedne strane hram, a s druge vjež-
balište upućuju na značenje zajedničkih, gradskih prostora
i tako stvaraju određenu strukturu javnosti karakterističnu
za Haritonov svijet. Naime, neostvarena ljubav mladog para
javna je stvar. Razrješenje se zbiva upravo u javnom prosto-
ru, mjestu na kojem se odlučuje o stvarima važnim za zajed-
76
KULTURA PUTOVANJA
nicu. Zasjedanje skupštine u kazalištu tako je iskorišteno da
bi se Hermokrat, Kalirojin otac, nagovorio da dopusti brak.
Sudjelovanje čitavoga grada upućuje na javnost Herejine i
Kalirojine ljubavi, na interes i brigu zajednice. Pored toga,
valja imati na pameti utjecaj i ugled socijalnog sloja kojemu
likovi pripadaju: njihovi su roditelji prvi građani Sirakuze.
Zato je moguće iščitati ispripovijedanu potrebu za zadovolje-
njem općeg dobra, logično povezanu s gradskim prostorom,
strukturom javnosti, zajednicom i, naravno, domovinom,
kao što je iz ovakve prostorne ekonomije moguće naslutiti
tragiku putovanja, odnosno odvajanja i izbivanja, na kojoj
se temelji Kalirojin iskaz kao primjer dezintegracije jastva
napuštanjem matičnog prostora. Gotovo je izlišno spomenu-
ti da sklapanje braka znači opću sreću i da je tom prilikom
čitav gradski prostor okićen, ispunjem pjesmom i veseljem.
Međutim, pripovijedanje teško može postojati bez za-
pleta, što u paradigmatskoj matrici starogrčkoga ljubavnog
romana pretpostavlja razdvajanje mladog para i, logično,
putovanje. Potreban je, prema pripovjedačevim riječima,
»neki zavidni zloduh« (1,1,16; 61). Prosci nisu zadovoljni
ishodom i narušavaju tek uspostavljenu harmoniju. Jedan od
njih, vladar Akraganta, imajući u vidu upravo narav Herejina
formiranja i statusa, priprema plan tako što računa da je Ka-
liroja »dobroćudna, neiskusna u zlonamjernim sumnjama, a
Hereja, kao što je i razumljivo za momka koji je odgojen u
vježbalištima, i nije nevješt u mladenačkim pogreškama: mo-
gao bi posumnjati i zapasti u mladenačku ljubomoru« (1,2,6;
63). Komplot se temelji na prepoznatom modelu ponašanja,
na znanju da vježbalište proizvodi određenu mentalnu figu-
ru koja je prikladnu za njegovo ostvarenje. Spletkar zapravo
77
 Dean Duda
naznačuje strukturu javnosti, kao i njezin partikularni pro­
izvod – značenje vježbališnog prostora i njemu pripadajućeg
modela odgoja. Naime, povjesničari drže da je grčka škola
– za razliku od rimske koja je ostala odvojenom od ulice,
političke i religijske djelatnosti – bila dijelom javnoga živo-
ta. Štoviše, »vježbalište je bilo drugi javni trg gdje je svat-
ko mogao doći i gdje se nije samo vježbalo« (Veyne 1986b:
14), nego se u jednom kutu vježbališta ili hrvališta poučava-
lo mlade znanjima iz materinjeg jezika, Homera, filozofije i
glazbe. Učestalo navođenje prostora vježbališta stoga poka-
zuje važnost elementa javnosti u Haritonovu pripovjednom
svijetu. Uglavnom, spletka je uspjela, Hereja je povjerovao
u Kalirojinu nevjeru, nasilno reagirao i njegov čin dovodi
do prve prividne smrti u starogrčkom ljubavnom romanu,
smrti koju, naravno, oplakuje i proživljava cjelokupna za-
jednica. Hereja je nakon sudovanja oslobođen, a Kaliroja je
spokoj pronašla u grobnici koja se nalazi u neposrednoj bli-
zini mora, što svoj razlog nalazi u običaju da ljudi koji plove
morem mogu već izdaleka zamijetiti znamenitost pokojnika.
S obzirom na prostornu ekonomiju koja priprema putova-
nje, ovakva je lokacija funkcionalna i u događajnoj strukturi
pripovjednog svijeta pa zbog svoje izdvojenosti omogućuje
razbojničku djelatnost, kao i brz i uspješan bijeg morem.
Teronova razbojnička družina, koja će upasti u grobnicu i
domoći se plijena u liku oživjele Kaliroje, prikupljena je u
posve drukčijoj spacijalnoj izvedbi (luka, javne kuće, krčme)
od idealne gradske ponude iz života skladne zajednice. Tako
je Kaliroja krenula na putovanje, more je upisano u enci-
klopediju straha, trpnje i tegobe, očekuje ju strana zemlja i
neizvjesna sudbina: »Ti si, oče, na ovom moru svladao trista
78
KULTURA PUTOVANJA
atenskih brodova, a mala ti je brzoplovka ugrabila kćerku i
ne pružaš joj nikakvu pomoć! U stranu me zemlju vode i ja
koja sam plemenita roda, morat ću robovati! Možda će Her-
mokratovu kćer kupiti neki atenski gazda! Koliko bi bolje
bilo da ležim mrtva u grobu! U svakom slučaju, Hereja bi bio
pokopan uza me – a sad smo i za život i za smrt razdvojeni!«
(1,11,2-3; 81). Upravo iz jedne od sljedećih jadikovki, na-
kon što se stanje dodatno zakompliciralo, dodali bismo višim
stupnjevima dezintegracije jastva i prostora jer je udaljeniji
svijet ujedno i nepoznatiji i neizvjesniji, preuzet je Kalirojin
iskaz kojim smo započeli ovo poglavlje: domovina kao pro-
stor sreće, sve ostalo kao prostori tegobe izazvane putova-
njem i razdvojenošću.
Repertoar prostora koji sudjeluju u tvorbi pripovjednog
svijeta nije suviše raznolik. Narav i značenje ključnih mjesta
svjedoče o svijetu koji je duboko prožet pravednošću, zako-
nitošću i javnošću, odnosno barem zagovorom tih vrijedno-
sti u narativnoj izvedbi. Putovanje je istodobno i strah od
gubitka klasnog statusa, dakle još jedne među kumulativnim
točkama dezintegracije. Roman pripovijeda o najboljima koji
moraju imati najbolje. Taj klasni moment tipičan je za čitav
korpus starogrčkog ljubavnog romana i kao da Homerova
Odiseja progovara iz njega jer i njezin je junak povratio izgu-
bljeni status.23
Efeške priče Ksenofonta Efeškog, onako kako su očuva-
ne, obilježene su dvjema narativnim strategijama. Prva od
njih jest pripovjedačeva, druga možda pripada pripovjedaču
iz druge ruke, prepisivaču odnosno sažimaču. Otud možda
23 Zanimljivu analizu različitih klasnih aspekata antičkog romana u rasponu autor
– čitatelj – likovi ponudio je Whitmarsh (2008b).
79
 Dean Duda
potječe zamjetljiva reduciranost narativne zastupljenosti sa-
mog tijeka putovanja ili je pak riječ o prostornoj ekonomiji
ponešto drukčijeg lika. Svijet drugog po starosti među oču-
vanim starogrčkim romanima jest svijet u pokretu, kretanju
intenziviranom do mjere koja gotovo da narušava njegovu
koherentnost. Je li posrijedi sažimanje ili hotimičan postu-
pak? Naime, Ksenofontov je svijet sveden na itinerarij, što
znači da je oblikovan kao katalog postaja bez podrobnijih
obavijesti o samom procesu putovanja, bez detaljnije lokali-
zacije kojom doznajemo materijalne podatke nečijeg iskustva
putovanja. Michel de Certeau (2003) navodi dva temeljna
tipa govorenja o prostoru odnosno diskurzivne orijentacije
u njemu. Usmeno opisivanje mjesta, pripovijedanje u kući ili
na ulici, ishodišna je tipološka građa. Diskurzivna djelatnost
pritom oscilira između alternativnih pozicija: jedna se sastoji
u viđenju, poznavanju rasporeda mjesta i ostvaruje se kao ta-
bleau, a drugoj je temelj kretanje, djelovanje u prostoru. Prvi
je tip de Certeau prispodobio pojmom karte, a drugi pojmom
ture, rute – putovanja, napominjući zanimljivost njihove me-
đusobne koordinacije u svakodnevnim iskazima, kojima
izgleda dominira potonji. Djelovanje nadmašuje viđenje u
svakodnevnim pričama o prostoru, što zapravo znači da pro-
stor dominantno proizvodimo kretanjem. Ako se povijesno
razloži geneza zemljopisne karte, uočava se da tijekom rađa-
nja modernog znanstvenog diskurza od XV. do XVII. stoljeća
karta pomalo oslobađa od itinerarija koji je ujedno predstav-
ljao uvjet takve mogućnosti. Prve svjetske karte uključiva-
le su tek pravocrtno označen itinerarij, postaje na putu uz
obavijesti namijenjene putniku. Svaki od tih zemljovida bio
je podsjetnik koji propisuje djelovanje pa niz starih karata
80
KULTURA PUTOVANJA
možemo prije označiti kao povijesne knjige negoli moderne
geografske karte. Utemeljenjem znanstvenoga (geografskog)
diskurza, karta stječe autonomiju i postaje sveopća pozor-
nica istodobnosti različitih povijesnih zemljopisnih znanja,
zapravo poprima oblik tableaua: nema više puta, nema ni pri-
če, jer upravo istodobnost raznovremenih spoznaja o svijetu
lišava zemljopisnu kartu narativne komponente.24
Slično izgleda svijet Ksenofontova romana. Kristaliziran
je oko temeljne osovine putovanja odnosno potrage, funk-
cionira kao itinerarij, ali uz posve oskudno opisane postaje
na putu. Lokalizacija segmenata proputovanog svijeta, po-
drobnije razmještanje zgoda u prostoru, kao i okolnosti na
putu različitih mjesta zbivanja – rijetka je u Efeškim pričama.
Prevladava logika itinerarija, gotovo kataloga, utemeljena na
učestaloj promjeni mjesta i zamjetnoj nagomilanosti postaja
na putu pa je Ksenofontov pripovjedni prostor lokaliziran
uglavnom putem imenovanja mjesta, što je povezano s pri-
povjednim sažetkom, ključnim postupkom u posredovanju
svijeta. Ta povezanost sažetka i itinerarija primjer je veze na-
rativnih tehnika i načina spacijalizacije. Sažetak će u pravilu
prostor svesti na toponim, a putovanje na glagol odnosno
radnju odlaska ili dolaska.
24 Dio ovako izloženog problema jest i Pauzanijin Vodič po Heladi (II. st.), osobit
po količini viđenoga, obrađenog i uključenog materijala, ali iznimno zanimljiv i
po orijentacijskim uputama (gore, dolje, lijevo, desno, nasuprot, nedaleko, pod
gradom, blizu luke itd.), uključivanju kretanja (ulazeći u grad, nailazi se, ako
se ide, kad se silazi itd.), kao i po uskraćivanju obavijesti vezanih uz konkretno
(pojedinačno, događajno) putničko iskustvo. Ishod takva postupka je specifičan
objektivan svijet, mapiran povijesno i geografski, bez podataka o činu puto-
vanja, blizak Bertettijevu (1999) modalitetu znanja i enciklopedijskoj namjeri.
Ukratko: putopis s temeljito enciklopedijskim i putnički samozatajnim subjek-
tom. Usp. Pauzanija, Vodič po Heladi, preveo i komentarom popratio U. Pasini,
Logos, Split 1989.
81
 Dean Duda
Prostor iz kojeg se stvara svijet Abrokomovih i Antijinih
pustolovina iznova je grad. U Haritona je to bila Sirakuza, a
u Ksenofonta je posrijedi Efez, značajan jonski grad na oba-
lama Male Azije, znamenit po Artemidinu hramu. Upravo je
taj hram iskorišten kao susretište mladog para. Likovi mladi-
ća i djevojke povezani su s tek blago naznačenim gradskim
prostorima što ih pripovjedač uvodi posredovanjem tipova
djelatnosti koji su za njih karakteristični – Abrokom s vježba-
lištem, Antija s hramom: »Kad je osvanuo dan, krene Abro-
kom po običaju na vježbu, a djevojka na službu božičinu, kao
što bijaše navikla« (1,5; 81).25 Čin trenutnog zaljubljivanja
zbio se prilikom svetkovine u Artemidinu svetištu, a njegove
se posljedice osjećaju tijekom fizičke odvojenosti u privat-
nom prostoru vlastitih domova, gdje se ljubav raspaljuje, a
tijela uobičajeno slabe. Religijski će prostor postati mjestom
iterativnih predbračnih susreta, spacijalni adekvat zaljublje-
nosti i molbi upućenih Artemidi. Neizvjesnu ljubavnu sud-
binu razrješava proročanstvo iz Apolonova svetišta u Kolofo-
nu. Struktura proročanstva ujedno je i anticipacija itinerarija
Abrokoma i Antije. U njemu nema vremenskih odredbi osim
apsolutne neodređenosti tipa »nemaju kraja« pa je količina
stradanja/putovanja izložena prostornim orijentirima:
Patnje im nazirem strašne i muke što nemaju kraja
Morem će posvuda bježat, a za njima gusari bit će;
ljudi što žive uz more okove stavit će na njih;
ložnica grob će im biti i vatra što ne zna za mjeru.
Potom uz obale Nila božici Izidi, svojoj... (1,6; 83).
25 Ksenofont
Efeški, Efeške priče, priredio i preveo D. Novaković, SNL, Zagreb
1980.
82
KULTURA PUTOVANJA
More, primorska naselja, ložnica kao grob, obale Nila – ja-
sne su osnovne smjernice budućeg itinerarija. Naime, nije
rijedak slučaj da se u svijetu starogrčkoga ljubavnog romana
količina nedaća izražava prostornim rasponom. Takva je, na
primjer, umetnuta Hipotojeva priča (3,2). Žanrovski pripada
»pripovijestima o životu«, prema tipu narativnog iskaziva-
nja nužno je sažetak, a u prostornoj izvedbi svedena je na
itinerarij oblikovan izmjenom odlaska i povratka (Perint,
Bizantij, Perint, Bizantij, Perint, Azija). Iako je homoseksu-
alne ljubavne tematike, sadržava sva stalna mjesta pripovjed-
ne strukture grčkoga ljubavnog romana: roditelji su gradski
uglednici, ljubav se rađa u (muškom) prostoru vježbališta,
ostvaruje se prigodom mjesne svetkovine, početna se sreća
narušava razdvajanjem, zatim slijedi traganje i za svijet lju-
bavne romaneskne pardigme neuobičajena smrt jednog od
ljubavnika. Vremenske naznake, kategorija trajanja izražena
temporalnim obavijestima, u potpunosti izostaju. Gotovo da
se može govoriti o oblikovanju zanimljive mentalne figure
koje se promeće u trajno obilježje svijeta starogrčkoga lju-
bavnog romana.
Ukratko, tumačenje proročanstva završava brakom, slije-
di slanje u tuđinu, namjeravani put prema Egiptu, uz parti-
cipaciju cjelokupne gradske zajednice: »... cio se narod mo-
lio, i cio je narod plakao kao da se rastaju od vlastite djece«
(1,10; 91). Od Sama, Roda i Tira preko Sirije, Kilikije i Tarza
do Aleksandrije, Egipta i Italije, ovim se svijetom nepresta-
no putuje bez putovanja. Iako pripovijedanje u prvoj knjizi
Efeških priča, dakle na otvaranju romana, obiluje detaljima
i izravnim govorom (Hägg 1983), što zahvaljujući uspora-
vajućem pripovjednom diskurzu omogućuje podrobnije
83
 Dean Duda
smještanje zbivanja u prostor, približavanje narativne brzine
sažetku reducira svaku lokalizaciju tako što prostor redovi-
to svodi samo na ime. Likovi se premještaju u prostoru bez
podrobnijih obavijesti, a to Ksenofontov pripovjedni svijet,
u stanju u kojem je dospio do nas, približava bajci. Naime,
»bajka preskače moment kretanja. Kretanje nije nikad ocrta-
no podrobnije, uvijek se spominje u dvije-tri riječi« (Propp
1990: 78). Naravno da između pretpostavljenih pučkih žan-
rova i složenijih pripovjednih oblika postoje neke veze koje
otvaraju nešto drukčije artikulirano pitanje geneze romana.
Usprkos sažimljućem, epitomičnom obilježju Ksenofontova
teksta, možda spomenuta veza nije nešto što bismo mogli
unaprijed odbaciti. Ako ni zbog čega drugog, onda barem
zbog odmjeravanja različitih žanrovski intoniranih narativ-
nih ekonomija u posredovanju putovanja.26
Učestalost tegoba i prostora patnje (daleka nepoznata
zemlja, zatvor, špilja, šuma, selo, tuđa ložnica, javna kuća,
radionica) u jasnoj je opreci spram domovine i slobode, ali,
kao i u Haritonovu slučaju, jasno definirane klasne pozicije
odnosno socijalnog statusa. Kad Abrokom, na primjer, u po-
trazi za Antijom dospijeva sa Sicilije u Nukerij, gdje je prinu-
đen fizički raditi kod nekog kamenoresca, njegovo nenaviklo
26 
Vrijedi u ovom žanrovskom komparativnom kontekstu spomenuti epizodu iz
Antiohije, dijelom smještenu u ruralni prostor, u kojoj ljubomorna Manta nalaže
kozaru Antijino ubojstvo. Zamišljeni čin trebao se izvršiti u šumi, kao još jed-
nom povlaštenom prostoru opasnosti i zla u tradiciji folklornog pripovijedanja.
Međutim, kozar je odlučio djevojku prodati u luci nekim trgovcima iz Kilikije.
Gotovo da je suvišno spominjati dimenzije uposlenosti šumskoga prostora u
povijesti pripovijedanja. Od pučkih oblika preko Tristana i Izolde do Dantea i
dalje, šuma stvara svoja pripovjedna značenja. Čini se da tek nakon romantiz-
ma učestalost šume polagano opada jer modernitet preferira drukčije prostore,
odnosno njegovom proizvodnjom spacijalnosti vladaju nešto drukčije mentalne
figure.
84
KULTURA PUTOVANJA
tijelo teško podnosi napore koji nalaze mjesto i u stalnim
monološkim jadikovkama: »Evo Antijo, tvoj Abrokom radi
ovaj bijedni posao i izvrgava svoje tijelo ropskim naporima!«
(5,8; 175). Gustoća itinerarija funkcionalno hiperbolizira
razdvojenost ljubavnika i povezanost s matičnim prostorom.
Tuđi, strani prostor neprimjeren je naravi i izgledu likova,
njegova količina i itinerarijska gustoća samo dodatno nagla-
šava trpnju. Učestalost promjene mjesta i količina postaja na
putu dominira Ksenofontovom izvedbom putovanja. Kreta-
nje je zapravo put bez putovanja, a svijet kojim se putuje nije
opisani svijet (opisom prikazani svijet), nego tek imenovani,
imenom oprisutnjeni svijet. Još je Hägg, u ranom pokuša-
ju sustavne naratološke analize, upozorio na tu činjenicu:
»Mnogi gradovi i zemlje u kojima se radnja odvija jesu tek
imena« (1971: 99), pa je posve logično ustvrditi da strategija
itinerarija uključuje tek minimalno putovanje ili djelovanje,
a isključuje gledanje i viđenje. Jer »biti na putu« i u Kseno-
fonta znači »biti nesretan«, neprestano tragati za mjestom
na kojemu se valja skrasiti (Hipotoj), za ljubavi i povratkom
u domovinu (Abrokom i Antija). Ako bismo se oslonili na
Fusillovu (1989) tezu, mogli bismo doista zaključiti kako
Efeške priče i u tom smislu reduktivne ekonomije spacijal-
nosti i putovanja stvaraju nulti stupanj korpusa sa svim kon-
vencijama i normama lišenim posebne elaboracije.
Naspram itinerarijske strukture Ksenofontova svijeta,
Longov je posve drukčije naravi. Naime, Dafnisa i Hloju mo-
guće je, imajući u vidu spomenute predsofističke primjere
žanra, negativno odrediti.27 To je svijet bez putovanja i raz-
dvajanja, kao i bez žarke ljubavi na prvi pogled, narativni
27 Longo, Dafnis i Hloa, A. Cesarec, Zagreb 1993., prev. A. S. Kalenić.
85
 Dean Duda
svijet organiziran sa stajališta književne kulture putovanja
kao svojevrsni minus postupak. Nije toliko važno dolazi li
žanrovska matrica na neosofističku podlogu ili pak neoso-
fistička koncepcija prerađuje žanrovsku matricu, neovisno
kako uspostavili taj odnos kauzaliteta, koliko je zanimljiv
konačni proizvod – distorzija, devijacija ili iznimka. Izo-
stanak putovanja, kao i odabir prostora u Longovu roma-
nu, uključuje drukčiju spacijalnu ekonomiju u odnosu na
njegove generičke prethodnike. Najjednostavnije događajno
određenje moglo bi roman predstaviti kao genezu ljubavnog
iskustva, postupno otkrivanje boga ljubavi Erosa i njegovih
namjera. Likovi služe pripovijedanju rađanja jednoga osje-
ćajnog sklopa, od prvih emotivnih uzbuđenja, poljubaca i
zanimanja za tijelo do spolnog iskustva i braka. Heiserman,
na primjer, opisuje Longovu pastoralu kao komediju prema
starim kanonima jer su »likovi inferiorniji od nas i njihove
su poteškoće često smiješne« (1977: 130). Pored referenci-
jalnog odnosa s povijesnim prostorom otoka Lezba, roman
pokazuje zamjetne veze i oslonce u književnoj i likovnoj
umjetnosti. Tekstogeneza zapravo stapa tradirani književni
prostor, pastoralnu okolinu zbivanja preuzetu iz helenistič-
koga bukoličkog pjesništva i elemente onodobnoga zidnog
slikarstva, što je očevidno na samom otvaranju romana kad
pripovjedač navodi da je na otoku Lezbu, u gaju posvećenom
nimfama, vidio sliku koja prikazuje povijest jedne ljubavi,
zapravo ishodišnu građu za pripovijest o Dafnisu i Hloji. Ek-
frastičan opis slike, kao uvod u tekst ili jedan njegov dio,
povjesničari književnosti obično svrstavaju među omiljene
postupke literature u razdoblju druge sofistike. Slično, na
primjer, roman otvara i Ahilej Tacije, drugi predstavnik neo-
86
KULTURA PUTOVANJA
sofističkog vala. Njegov pripovjedač, naime, na početku zgo-
da dospijeva nakon oluje u Siden, gdje promatra sliku koja
prikazuje otmicu Europe. Nakon ekfrastičnog opisa likovne
umjetnine slijedi upoznavanje s Klitofontom koji preuzima
pripovjednu štafetu.
Što preciznije locirati zgode, prva je namjera Longova pri-
povjedača. Hipotopoza, zapravo podvrsta ove figure – topo-
grafija, u potpunosti odgovara zamisli. Pripovjedačev diskurz
obiluje prostornim znakovima: od samog otoka Lezba preko
Mitilene, velikoga i lijepog otočkoga grada prepunog kanala
i mostova, do dvije stotine stadija udaljenog imanja (šume,
ravnice, brežuljci, pašnjaci) koje se proteže do same morske
obale. Seoski je posjed dominantni prostor zbivanja, a lokali-
zacija gotovo cjelokupne radnje u jednom prostoru uzrokuje
stanovitu iterativnost mjesta odnosno učestalost zbivanja u
istim prostorima. Tome je, naravno, uzrok izostanak puto-
vanja kao temeljne narativne matrice, ali ta devijacija izazi-
va komplementarni učinak i na razini temporalne izvedbe.
Odabir seoskog prostora povlači za sobom djelatnosti koje se
u njemu obavljaju i socijalni ritam života u skladu s ritmom
prirode odnosno mijenama godišnjih doba. Zato potisnutost
vremenskih kategorija u svijetu starogrčkoga ljubavnog ro-
mana ne vrijedi za zgode s Lezba pa zima, na primjer, pred-
stavlja razlog razdvojenosti mladoga para, sve dok se Dafnis
ne odluči svladati i tu prepreku. Ono što inače u korpusu
starogrčkog romana čine gusari i daleki krajevi ovdje, čini se,
obavlja priroda, iako se i gusari konvencionalno pojavljuju,
ali njihova djelatnost ne uspijeva promijeniti mjesto zbiva-
nja. Zanimljivo je i razrješenje zgoda u romanu. Iako grad-
skog porijekla (klasičan motiv čina prepoznavanja) i iznova
87
 Dean Duda
rođenjem povlaštenoga socijalnog statusa, Dafnis i Hloja od-
lučuju se za život na selu. Opreka između sela i grada inače
u romanu gradi određenu dinamiku jer se likovi koji dolaze
iz urbanog prostora redovito pokazuju kao nositelji neuobi-
čajenog ponašanja u idiličnom ambijentu i pokreću radnju.
Tako će Dafnis, na primjer, i prvu spolnu poduku primiti od
gradske žene koja živi na seoskom imanju. Naposljetku, ako
podrobnije pogledamo kako opreka doma i stranog svijeta/
prostora funkcionira u Longovu romanu, primijetit ćemo da
mladi par, upravo zbog snage pastoralne ekonomije, odabire
prostor izvan statusnog pripadanja, ambijent koji se ne podu-
dara s pukom biološkom činjenicom rođenja (koja, doduše,
prepoznata uspostavlja složenu relaciju ruralnog i urbanog u
romanu), nego je stečen formiranjem, uspostavljen kao vla-
stiti i svoj. Pomak vjerojatno nije baš beznačajan jer pokazuje
da je unutar zadane matrice moguć i drukčiji ishod, koliko
god se na prvi pogled čini tek kao varijanta istoga – sreće i
ravnoteže. Može li ga se tumačiti u nešto složenijim historij-
skim kategorijama? Whitmarsh (2011) argumentira niz para-
digmatskih novina kao odmak u odnosu na romaneskni urba-
ni helenocentrizam ranijih primjeraka žanra, transformaciju
helenocentričke paradigme u multiperspektivnu kulturnu
sliku u kojoj na vidjelo izlazi drugost, promjenjivost identite-
ta i autorefleksivno usmjeravanje pažnje na narativni proces
konstrukcije jastva i u tom smislu upućuje na transformativni
kapacitet romana sadržan u Longa i Ahileja Tacija.
Ako se barem dijelom oslonimo na izrečenu tvrdnju o
transformativnom kapacitetu romana i usmjerimo pogled na
Heliodorove Etiopske priče,28 primijetit ćemo da je – sa staja-
28 Heliodor, Teagen i Harikleja, Mladost, Zagreb 1953., prev. M. Stahuljak.
88
KULTURA PUTOVANJA
lišta književne kulture putovanja ili iterološkog polja kad je
riječ o starogrčkom ljubavnom romanu – posrijedi spacijal-
no najznačajniji iskorak iz paradigmatske matrice. Jedan od
ključnih likova romana iznosi zanimljiv uvid da svaka priča
o Egiptu privlači helensko uho i time zapravo posredno upu-
ćuje na središnji problem. Ako je Longo dijelom odgovoran
za problem interspacijalnosti jer je preuzeo prostore drugog
žanra, prenio ih u romanesknu strukturu i tako eliminirao
putovanje kao narativnu okosnicu, Heliodor je razriješio
zgode Teagena i Harikleje u nehelenskom prostoru, u Etiopi-
ji. Fusillo (1989) primjećuje da se heliodorovsko putovanje
razlikuje od preostalih kronotopa grčkoga ljubavnog romana
u tome što nema kružni tijek. Naime, ono se ne odvija od
prostora domovine kao polazne postaje do ponovnog sjedi-
njenja u njemu nakon pojedinačnih divergentnih itinerarija
u paralelnoj konstrukciji fabule. Teagen i Harikleja putuju li-
nearno: od Delfa preko Egipta do Meroje. Doduše, Fusillovo
zapažanje nije posve točno. Hariklejina životna priča jest u
spacijalnim kategorijama kružne, rekurzivne strukture. Ona
se vraća u domovinu, kao što se u nju vraća i pratilac mla-
dog para, egipatski svećenik Kalaziris koji umire u Memfisu.
Jedino za Teagena, jedinog Helena među glavnim likovima,
put u Etiopiju ima posve linearnu strukturu. Prvi se put Grci
ne vraćaju kući. Prvi je put sreća moguća izvan helenskog
svijeta, izvan domovine.
Druga potvrda Heliodorova iskakanja iz paradigmatske
putničke matrice vezana je uz složenost romaneskne kon-
strukcije zbog različitih razina dijegeze. Naime, nijedna zgo-
da na osnovnoj dijegetičkoj razini nije smještena u helenski
prostor. Sve što se zbilo u njemu saznajemo iz pripovjednih
89
 Dean Duda
analepsa likova-pripovjedača koje su umetnute u osnovni
narativni slijed. Helenski prostor u Heliodorovu svijetu ne
postoji izravno kao pozornica na kojoj se odvijaju zgode,
nego tek na drugoj razini, u nečijoj priči. Grčka je, dakle,
posredovana, ona je ispripovijedana i zato pripovijedanje ne
započinje nekim grčkim gradom i pripremom susreta djevoj-
ke i mladića, nego in medias res, heraklijskim ušćem Nila i
egipatskim razbojnicima koji promatraju prizor.
S naratološkog stajališta, akronologičnost predstavlja os­
novno obilježje Heliodorova romana, osobito u njegovu pr-
vom dijelu (I. – V. knjiga). Drugi je dio strukturiran prema
načelu paralelnog zbivanja, ali tome nije razlog razdvojenost
mladog para, nego ljubavna spletka u Memfisu, priprema
Hariklejina susreta s roditeljima i povratak u matični prostor.
Analeptički postupci kojima se upotpunjuje znanje o zgo-
dama povjereni su egipatskom proroku i Izidinu svećeniku
Kalazirisu. Kalazirisov je lik jedinstven slučaj u svijetu staro-
grčkoga ljubavnog romana. On, poput Nila, čini svojevrsnu
sponu između Mediterana i Etiopije, odnosno Grčke i Ha-
riklejine domovine, posreduje između helenskog i nehelen-
skog svijeta.29 Kalazirisova smrt znači prestanak dominacije
akronologičnosti i povratak na osnovnu dijegetičku razinu.
Osim Kalazirisove, grčki prostor donosi i Knemonova život-
na priča, smještena u atenske prostore i po tome specifična u
leksikonu prostora starogrčkoga ljubavnog romana.
Akronologičnost utječe na spacijalnu ekonomiju i izved-
bu putovanja. Dijelom zbog toga Heliodor i podnosi uspo-
29 Billault
(1991), na primjer, zaključuje da su Heliodorove prostorne indikacije,
na tragu deskriptivnih mjesta poput Kalazirisova opisa Nila (2, 28), uspoređene
s onodobnim znanstvenim spoznajama, posve sukladne s tadašnjom povijesnom
stvarnošću.
90
KULTURA PUTOVANJA
redbu s Homerovom Odisejom. Iskusniji čitatelj žanra odmah
će zapaziti da je početni prizor smješten u nehelenski svijet,
dakle, prostor koji je za mladi par konvencionalno uvijek
prostor tegobe i trpnje. Percepcija prizora uvelike pripada
razbojnicima, što je iznova siguran znak nečijih nevolja.
Uskoro stiže i potvrda: Teagena i Harikleju zarobljava Tija-
midova razbojnička družina i odvodi preko gorskih vrhova
do svoga obitavališta. Mladić i djevojka smješteni su u zajed-
ničku nastambu. O njima brine mladi Atenjanin Knemon uz
kojeg je vezan prvi postupak metalepse: pripovijeda veći dio
svojih nevolja i putovanja od Atene do Egipta. Razbojnički
se vođa namjerava oženiti Hariklejom i zgode se u skladu sa
svim konvencijama kompliciraju (bitka, razdvajanje, osloba-
đanje itd.), sve do trenutka kad Knemon na obali Nila susre-
će Kalazirisa koji u cijelosti pripovijeda grčke zgode mladog
para. Kalaziris se, naime, samoprognao iz Memfisa i zaputio
u Grčku. Stigao je u Delfe gdje mu se u Apolonovu hramu
objavljuje povratak u Egipat. Nastanjuje se u blizini hrama,
pripovijeda ljudima o Egiptu i upoznaje Hariklejina oca, koji
mu pak ispriča da je djevojka posve nezainteresirana za ži-
vot izvan Artemidina hrama. U međuvremenu dolaze Enijani
koje predvodi Teagen i zapravo se konvencionalno pripre-
ma suret mladog para na predstojećoj svetkovini. Dok se
rasplamsava ljubavni žar, Kalaziris otkriva Harikleji njezino
pravo porijeklo, razrađuje potankosti bijega kao jedne mo-
gućnosti sjedinjenja i oni kreću feničkom lađom put Afrike.
Nije odveć jednostavno sabrati sve prostorno-putničke
odrednice Heliodorova pripovjednog svijeta. Spominje se iz­
niman broj toponima pa se može steći dojam da je pripovje-
dač odlučio popisati sve gradove koji su stvarali pamćenje
91
 Dean Duda

žanra i sudjelovali u njegovoj prostornoj ekonomiji. Religij-

ski prostor znači susretanje, soba ljubavnu patnju, more opa-
snost, a svako mjesto i svaki grad prije prorečenog – spletke,
zaljubljivanje i trpnju. Možemo pretpostaviti da Heliodorovo
završno mjesto u povijesti žanra računa na iskusnu publiku, III.
ali i na promjenu perspektive: »Ako su Etiopske priče preis-
pisivanje Odiseje, onda su, štoviše, preispisivanje iz distink­ Homo viator
tivno negrčke, samosvjesno marginalne perspektive« (Whit­
marsh 2011: 113). Možda je upravo stoga moguć drukčiji
ishod putovanja. Prisjetimo li se Francastela, mogli bismo
reći da je perspektivom promijenjena mjera svijeta pa je i
njezina književna izvedba mora slijediti odnosno proizvodi-
ti. Dezintegracija jastva i prostora više nije najteža stvar za
smrtnike, barem ne za pogled koji putovanje promatra s ruba
sociokulturne konfiguracije. Tako i činjenica da cijeli svijet
N egdje u Heliodorovo doba – u skladu s prihvaćenim
vremenom nastanka Etiopskih priča u razdoblju izme-
đu 350. i 375. godine – do teksta dolazi i jedan važan aspekt
može nekoga dijeliti od domovine fikcionalno zaživljuje kao
putničkog iskustva koji će zadugo definirati poseban model
prihvatljivo stanje stvari.
putovanja u nekoliko različitih varijacija. Godine 333. u
Svetu zemlju putuje neki hodočasnik ili hodočasnica iz Bur-
digale (današnjeg Bordeauxa) i pritom sastavlja na prvi po-
gled suhoparan i ne baš atraktivan latinski tekst u kojemu,
vjerojatno usput i vrlo reduktivno, bilježi slijed putovanja.
Taj putnički zapis, poznat kao Burdigalski ili Jeruzalemski
itinerarij (Itinerarium Burdigalense sive Hierosolymitanum),
najraniji je sačuvani dokument kršćanske (hodočasničke)
kulture putovanja, a uz Antoninov itinerarij (Itinerarium An-
tonini Augusti) iz III. stoljeća i Peutingerovu kartu (Tabula Pe-
utingeriana) iz IV. stoljeća (točnije, srednjovjekovnu kopiju
izvornika iz tog vremena), ubraja se u korpus temeljnih izvo-
ra za proučavanje mreže rimskih javnih cesta (viae publicae)
odnosno kopnene prometne infrastrukture u kasnoantičkom

92 93
 Dean Duda
razdoblju.30 Pojednostavljeno rečeno, rimska kultura puto-
vanja infrastrukturno se oslanja uglavnom na dva tipa zapisa.
Prvi je spomenuti itinerarij, a drugi je poznat pod nazivom
periplus, doslovno: oplov, odnosno nautički vodič ili rudi-
mentarni peljar, opis plovidbe uz obalu koji, prema sačuva-
nim primjerima, žanrovski utemeljuju Grci još sredinom IV.
stoljeća stare ere. Orijentacija uspostavljena toponimima i
udaljenostima temelj je kasnoantičke organizirane mobilno-
sti. U tom je kontekstu zanimljiva i činjenica da Grci nisu
baš zadužili elementarnu kulturu putovanja sličnim kopne-
nim putničkim vodičima ili podudarnim vidovima tekstual-
ne orijentacije u prostoru – Pauzanijina perijegeza je ipak
nešto drukčiji i složeniji žanr – pa se doista može ustvrditi da
su »kopneni itinerariji primarno rimski fenomen« (Salway
2001: 26).
Hotimice smo odrednicu »hodočasnička« uz kršćansku
kulturu putovanja stavili u zagrade, i to ne zbog sumnje u
namjeru i uvjerenja kršćanina ili kršćanke iz Burdigale, nego
radi činjenice da se doseg hodočasničkog modela, kao izni-
mno važne provodne teme šireg područja kulture putova-
nja, u brojnim antropološkim i historiografskim raspravama
pokušava suziti na nešto specifičnije simboličko iskustvo
30 
Itinerarivm Antonini Avgvsti et Hierosolymitanvm, prir. G. Parthey i E. Pinder, F.
Nicolai, Berlin 1848. Google Books omogućuje preuzimanje kompletnog tek-
sta, knjiga je u kategoriji ebook – free izdanja. Između nekoliko recentnih pre-
tisaka upućujemo tek na Itineraria romana. Sv. 1. Itineraria Antonini Augusti et
Burdigalense, prir. O. Cuntz i G. Wirth, De Gruyter, Berlin 1990. Velik dio građe
donosi i izdanje Itineraria romana. Römische Reisewege an der Hand der Tabula
Peutingeriana, prir. Konrad Miller, Strecker und Schröder, Stuttgart 1916. Uz to
postoji još niz nestandardnih izdanja prilagođenih internetu, kao i zanimjiv po-
kušaj kartografske organizacije putovanja rimskim cestama (http://www.omne-
sviae.org, 2. VII. 2012) sličan suvremenim servisima odnosno alatima mrežnih
karata.
94
KULTURA PUTOVANJA
(Dietz 2005). Na djelu je, uvjetno govoreći, unutaržanrov-
ska diverzifikacija koju možemo konceptualno slijediti, ali
pitanje je do koje mjere i s kakvim tekstualnim materijalom
pritom raspolažemo. Uglavnom, u tom diverzificirajućem
smislu ne bi svako putovanje kršćana u Palestinu, odnosno
vjernika na bilo koje posvećeno mjesto, bilo nužno hodoča-
šće, nego, izgleda, samo ono koje udovoljava kompleksnijim
kriterijima. Tako se najčešće suženje hodočasničkog polja
oslanja na deskriptivno-kategorijalni model Victora i Edith
Turner (1978), prema kojemu se hodočašćem smatra samo
ona religiozna putnička aktivnost koja se odvija preko gra-
nica svakodnevnog iskustva i zadanih društvenih normi, u
vremenski ograničenom trajanju, oblikovana kao svojevrsno
liminalno stanje u kojemu se niveliraju sve društvene razlike
i formira svojevrsna hodočasnička zajednica (communitas),
prepoznatljiva prema distinktivnim ritualima i organiziranoj
simboličkoj interesnoj ponudi (vjerskim zdanjima, slikov-
nom materijalu, kipovima, sakraliziranim obilježjima topo-
grafije odnosno određenih lokaliteta koji su opisani i određe-
ni svetim pričama i legendama). Pretpostavka je, na primjer,
da se život onih koje supružnici Turner nazivaju masom,
odvija u historijskim uvjetima ruralne ekonomske matrice
i europske feudalne političke strukture lokalno i da je – u
skladu s van Geneppovom trodjelnom matricom (predli-
minalno – liminalno – postliminalno), karakterističnom za
obred prijelaza (rite de passage) – kršćanstvo za laike, dakle
kršćane u svjetovnim zvanjima, uspostavilo hodočašće kao
ritualno iskustvo njihove liminalnosti. Nakon hodočašća kr-
šćani se vraćaju svome uobičajenom svjetovnom životu, vje-
rojatno uz uvjerenje da su duhovno ipak valjda napredovali.
95
 Dean Duda
Međutim, to obogaćenje novim spiritualnim iskustvom neće
hodočasniku koji se vratio svakodnevnom životu osjetnije
pomoći u promjeni socioekonomskog statusa. Njegov se mo-
ralni kredibilitet u lokalnoj zajednici može, naravno, ojačati,
ali u pravilu na štetu njegova ekonomskog stanja ili, kako to
Turnerovi pojašnjavaju, »da bi netko postao više kršćanin,
morao je biti manje uspješan građanin« (1978: 15).
Jednako tako, takvo suženje značenja hodočašća omogu-
ćava razložnije gledanje na putovanje kao sastavni dio, na
primjer, monaškoga ili asketskoga života jer bi pripomoglo
radu distinkcija ili varijacijama u širem spektru putničkih
motiva i različitih modela vezanih uz religiozno ili duhov-
no putovanje s jedne strane ili pak obuhvatnijih koncepci-
ja kontemplativnoga vjerskog života s druge strane. Između
preširokog određenja prema kojemu je svako putovanje mo-
tivirano religioznošću automatski hodočašće i turnerovske
specifične ekskluzivnosti, vjerojatno postoji još nekoliko ra-
zložnih pozicija. Spomenuta ograničenja, kao i složeniji mo-
deli, tek se dijelom mogu primijeniti na autora Burdigalskog
itinerarija zbog jednostavne činjenice stanja njegova teksta
i vrste posredovanog iskustva. Možda se tekst ne može po-
sve uklopiti u antropološke koncepcije hodočašća, ali izved-
bom otvara prostor motivima koji će postati stalna mjesta
hodočasničkih putopisa ili izvještaja. Naime, zadovoljen je
barem kriterij tumačenja i opisa prostora, različitih lokaci-
ja i mjesta isključivo prema njihovu značenju i položaju u
vjerskom imaginariju. Ta su mjesta jednostavno poprišta ili
markeri svetosti i ulaze u diskurz dominantno obilježeni sve-
tim pripovijestima i legendama. Hodočašće bi stoga, barem u
prvom koraku, moglo biti žanrovski obilježeno kao monote-
96
KULTURA PUTOVANJA
matsko putovanje, putničko iskustvo oblikovano reprezen-
tacijom karakterističnog repertoara vjerskih motiva. Vjero-
jatno bi između hodočašća kao društvenog rituala prijelaza,
kao religiozne prakse, i hodočašća kao teksta, kao putopisa
u najmanju ruku, bilo nužno uspostaviti nešto nijansiranije
interpretativne kategorije, jednostavno zato da se unaprijed
računa s različitim otporom izvana homogenog, a iznutra
ipak distink­tivnog korpusa materijala i praksi.
Negdje na tom tragu su Elsner i Rutherford (2005: 9-30),
pridržavajući se pet osnovnih kriterija (prostorni odnos iz-
među svetišta i posjetitelja, identitet hodočasnika, vremenski
slijed, djelatnost u svetištu i motivacija), uspostavili vrlo ra-
zvedenu (dijakronijsku) tipologiju hodošašća u grčko-rim-
skoj i ranokršćanskoj antici. Iako tipologija jest pomalo nalik
Sterneovu popisu razredâ putnika u Sentimentalnom putova-
nju, orijentacijski je svakako korisna. U njoj se, u posljednjoj
grupi koju čine židovska i kršćanska hodočašća, kao zaključ-
ni, dvadeseti tip u sveukupnoj tipologiji, nalazi kršćansko
hodočašće, koje u svojoj ranokršćanskoj izvedbi poprima
četiri lika. Prvi je biblijsko hodočašće – putovanje poduzeto
u prostore proslavljene biblijskim tekstovima, začeto negdje
u II. stoljeću, oprimjereno kasnije Burdigalskim itinerarijem
i Egerijinim Putopisom. Drugi je lik hodočašće živućim sve-
cima, odnosno put do svetih ljudi, monaha i asketa, kom-
plementaran brojnim pripovijestima i tekstovima o njihovim
životima. Temelj trećega ranokršćanskog tipa čine relikvije
odnosno putovanje kao potraga za posmrtnim svetačkim
ostacima, zapravo najradikalnija kršćanska novina u odnosu
na prethodne antičke dijakronijske tipove. I, napokon, če-
tvrti lik, u kojemu se ikone i slike pojavljuju kao razlog pu-
97
 Dean Duda
tovanja, osobito u stoljećima ranog kršćanstva kad je vladao
poveći interes za čudotvorne slike/ikone svetica i svetaca koji
su identificirani kao zaštitnici gradova iz kojih su potjecali
hodočasnici.
Putnik iz Burdigale bio bi, dakle, biblijski hodočasnik,
odnosno hodočasnik vođen biblijskim tekstovima, motivi-
ma, lokacijama, likovima, dakle sveukupnom simboličkom
interesnom ponudom svetih zapisa. Krenuo je na put dva
desetljeća nakon što je Konstantin legalizirao kršćanstvo i
započeo s njegovom javnom potporom. Od Bordeauxa, Arle-
sa i Milana preko Srijemske Mitrovice do Istanbula, zatim do
Jeruzalema i natrag do Rima i Milana, da spomenemo samo
dio njegova itinerarija u suvremenoj izvedbi, poduzima pu-
tovanje sociokulturnim prostorom u nekoj vrsti tranzicije. U
tome i jest aspektualno važno značenje Itinerarija: putovanje
se odvija u vrijeme kulturne transformacije kasnoantičkoga
rimskog svijeta i kršćanske reinvencije Palestine. Stoga se i
njegova tekstualna izvedba na stanovit način odvija kao dio
opće promjene ili, kako je to formulirao Jaś Elsner, odvija
se kao »transformacija rimske kulture na specifičnoj razini
književne kompozicije teksta« (2000: 181). Upravo je ta ra-
zina književne kompozicije u uvjerljivoj Elsnerovoj interpre-
taciji, usprkos reduktivnoj verbalnoj ekonomiji predloška,
moment koji uvelike produbljuje razumijevanje Burdigal-
skog itinerarija i strukturira njegovo značenje. Veoma slo-
bodno, mogli bismo protumačiti da se i u tome očituje onaj
minimalni književni višak ili na početku spomenuta Cliffor-
dova »mrlja određene literarnosti«. Jer tekst je doista, čak
i na drugi pogled, veoma jednostavan. Uvelike podsjeća na
žanr rimskih itinerarija, ali se od njih i razlikuje. Antoninov
98
KULTURA PUTOVANJA
itinerarij, na primjer, raspolaže samo dvjema veličinama: po-
pisom postaja i udaljenostima između njih, i izgleda poput
verbalizirane ili ispisane karte, posve nehijerarhiziranog po-
pisa slijeda postaja odnosno toponima s udaljenostima među
njima. Taj ćemo postupak odrediti kao nulti stupanj itine-
rarija, minimalnu konvenciju prepoznavanja ili uspostave
žanra, zbog jednostavne prilike da se usporedbom pokaže
višak i detektiraju postupci nadogradnje.
Kako, dakle, putuje hodočasnik iz Bordeauxa i što pritom
zapisuje? Što mu je uopće na raspolaganju? Salway (2001)
je iznio zanimljivu prepostavku da Itinerarij, odnosno pu-
tovanje čiju tekstualnu izvedbu predstavlja nije početno za-
mišljeno kao hodočašće, nego ga je putnička prilika takvim
učinila. Naime, autor Itinerarija vjerojatno je službeno, po
nekom javnom poslu putovao iz Bordeauxa u Carigrad, kori-
steći pritom javnu prometnu infrastrukturu, što je uostalom
i razlog njezine izgradnje. U Carigradu je posao obavio i us-
pio isposlovati dopuštenje da posjeti Svetu zemlju, slijedeći,
naravno, smjer javne ceste. U grupi odnosno uz pratnju, kre-
nuo je koncem svibnja iz Halkedona (današnje maloazijske
gradske četvrti Istanbula) i dospio do Jeruzalema, a zatim se
se nakon posjeta vratio na polazište koncem prosinca 333.
godine. Da je put bio planiran, dakle da se radi o putovanju
koje je otpočetka zamišljeno kao kršćansko hodočašće, nje-
gova bi (epifanijska) svrha bila ispunjena Uskrsom u Jeru-
zalemu, ali izgleda da tako nije bilo. Jednostavno mu se (a
možda i njoj) ukazala prilika koju je iskoristio.
Da bismo pobliže odgovorili na pitanje što je putniku iz
Bordeauxa bilo na raspolaganju, nužno je uvesti elementar-
ne orijentire, dakle vrijedi barem na osnovnoj razini opisati
99
 Dean Duda
prometno-putničku infrastrukturu.31 Naime, mreža rimskih
javnih cesta sadržavala je dvije vrste postaja (stanica, staci-
ja, stationes), na kojima je putnik mogao zamijeniti magarce,
mule ili konje. Prva su mutationes, stajališta odnosno staje
namijenjene uglavnom zamjeni putnih životinja, a drugu
predstavljaju mansiones (gostionice, svratišta, prenoćišta ili
odmorišta) u kojima je putnik mogao naći smještaj za sebe i
za životinje, jesti i spavati, okupati se ili potražiti prostitut-
ku. U jednom je danu bilo moguće putovati od prenoćišta do
prenoćišta, između kojih su se, raspoređena na udaljenosti od
deset rimskih milja (petnaestak kilometara), nalazila stajali-
šta. U pomalo neozbiljnom tonu udaljenih komparacija, oso-
bito zbog vremenske ekonomije automobilske vožnje, mogli
bismo možda reći da su mutationes nešto poput suvremenih
benzinskih postaja, gdje se jednostavno zaustavi, natoči go-
rivo i krene dalje, a da bi mansiones mogli biti moteli ili pre-
noćišta uz autocestu pa čak i složeniji kompleksi benzinskih
postaja s restoranima, tuševima za vozače kamiona i sličnim
pogodnostima. Jednako bi tako itinerarij strukturno mogli
usporediti sa zelenom pločom koja se u prometnoj nomen-
klaturi znakova (obavijesti za vođenje prometa) naziva »po-
tvrda smjera«, a na njoj odozdo prema gore piše nešto poput:
Rijeka 130, Zadar 253, Šibenik 294, Split 350, Dubrovnik
590. Ta je ploča ujedno rijedak primjer gdje se obavijest ve-
zana uz prvi toponim na putu nalazi na dnu, dakle čita se od
najdaljeg prema najbližem jer pretpostavlja potpuni pregled
prometne komunikacije i funkcionira suprotno logici puto-
vanja koja izvedbeno ide od bližeg prema udaljenijem.
31 Pritom
se ponajviše oslanjamo na knjigu Corneliusa van Tilburga (2007) o pro-
metu i prometnoj protočnosti u Rimskom Carstvu.
100
KULTURA PUTOVANJA
Usto, rimski putnik koji je putovao javnom cestom, obič-
no po državnom poslu (izaslanici, pismonoše, vojnici, suci),
morao je imati valjanu ispravu (diploma, evectio, angaria, u
kasnoj antici i tractoria – ovisno o pogodnostima što ih je
mogao koristiti tijekom putovanja), nešto poput propusnice
ili vozne karte, na kojoj se nalazilo njegovo ime, dopušteni
način prijevoza, mogućnost korištenja životinja i kola, ruta
putovanja, smještaj i rok valjanosti (Douglass 1996; van Til-
burg 2007). Diplomu je putnik pokazivao kad bi prispio na
postaju ili odmorište. Obični, privatni putnici (trgovci, ho-
dočasnici, putujući filozofi, geografi, umjetnici, »sportaši«,
putnici koji putuju rekreacije i odmora radi) jednako su tako
mogli koristiti javnu prometnu infrastrukturu, ali uz nakna-
du. Noću se moglo putovati isključivo u iznimnim situaci-
jama, a putovanje bez isprave bilo je strogo sankcionirano.
Uglavnom, posrijedi je javno organiziran prijevoz važnih lju-
di, pošiljki i dobara nužnih da bi država funkcionirala.
U takvim infrastrukturnim uvjetima pješaci su dnevno
prolazili dvanaestak milja, a oni koji su se služili magarcima
ili mulama – dvadesetak (Dietz 2005). Konjima se, naravno,
putovalo najbrže. Putnik je mogao dnevno prevaliti stotinjak
milja, uz promjenu konja na svakoj postaji, uz usputnu na-
pomenu da »konji nisu bili viši od današnjih ponija« (van
Tilburg 2007: 52). Ranije su uglavnom bili upregnuti u dvo-
kolice, dok se u kasnoj antici – zahvaljujući uvođenju sedla
i stremena, a zatim i potkova – sve više koriste za jahanje.
Za prijevoz dobara, osobito težeg tereta, kasnoantički ljudi
koristili su volovsku zapregu, a u istočnim i afričkim provin-
cijama, osobito u pješčanim i pustinjskim zonama, deva im
je bila logičan izbor.
101
 Dean Duda
Burdigalski itinerarij jednako tako uključuje infrastuktur-
ni raspored organizirane javne ceste. Međutim, za razliku od
nulte ekonomije itinerarija (toponim i udaljenost), putnik
iz Bordeauxa koristi minimalno kompleksniju ekonomiju
koja se, međutim, mijenja dolaskom u Svetu zemlju. Tije-
kom čitavog putovanja podrobno bilježi sve postaje za pro-
mjenu zaprege (mutationes), svako odmorište ili prenoćište
(mansiones), svaki grad na putu (civitas), svaku udaljenost
među njima (izraženo na početku, do današnjeg Toulusea
u ligama, a zatim u miljama), kao što, na primjer, jednom
ili najviše dvaput spominje i selo (vicus), utvrdu (castellum)
ili palaču (palatium). Takav način nabrajanja, tvrdi Elsner,
ne pokazuje tek dnevni ritual putovanja i noćna zaustavlja-
nja, nego nudi na razini strukturiranog pisanja i stanovitu
hijerarhizaciju prostora, kao što jedva zamjetno spominja-
nje krajolika potvrđuje itinerarijsku logiku kretanja između
urbanih prostora civiliziranog Carstva. Jednako tako putnik
iz Bordeauxa naznačuje granice između provincija (nešto
poput: Ovdje započinje/završava Italija/Panonija), ali ne kao
dodatni element u postupku nabrajanja, nego kao implicitnu
osviještenost administrativnih, etničkih pa čak i kulturnih
granica područja koje linearna struktura teksta previđa ili
preskače. Kompozicijski se tako dodaje novi znak čije zna-
čenje nadmašuje njegovu puku uključenost u linearnost iti-
nerarija. Sljedeći argument u izvedbi političke i spacijalne
geografije Burdigalskog itinerarija Elsner vidi u jasnoj demar-
kaciji ključnih segmenata putovanja nakon dolaska u gra-
dove kad putnik zbraja prijeđene milje, količinu postaja za
promjenu zaprege i broj zaustavljanja odnosno noćenja. Ta
je prva razina hijerarhizacije osnažena i drugom, nadređe-
102
KULTURA PUTOVANJA
nom razinom sveukupnoga izvještajnog sažimanja ili zbra-
janja, i na djelu je prilikom dolaska u Carigrad, Jeruzalem,
Rim i Milano – četiri ključna centra itinerarijske ekonomije,
što Elsnera navodi na zaključak da tekst zapravo pokazuje
transformaciju Carstva odnosno moguću novouspostavlje-
nu spacijalnu strukturu s kršćanskog stajališta. Neovisno
o tome kakvo je bilo stvarno stanje 333. godine, struktura
diskurza Itinerarija uprizoruje novu viziju Carstva s njego-
vim glavnim urbanim metropolama. To je pogled u kojemu
se etabliranim zapadnim gradovima, Rimu i Milanu, dodaju
dva nova centra: Konstantinov novi glavni grad – novi Rim
i Jeruzalem, grad Isusove muke. Ta je poruka, iako pomalo
zagubljena u beskrajnom nabrajanju, središnja s obzirom na
postupak kojim tekst »diskurzivno klasificira geografiju svo-
ga putovanja, koja snažno karakterizira transformaciju Car-
stva onako kako je predstavlja Burdigalski itinerarij« (Elsner
2000: 189).
Središnji, palestinski dio teksta nešto je drukčije obliko-
van jer putnik, iako zadržava itinerarijski obrazac izlaganja,
daje ipak nešto više obavijesti. Možda bi se, u skladu s tezom
o neplanirano ukazanoj prilici za putovanje po Svetoj zemlji,
promjena u narativnoj ekonomiji mogla opravdati djelova-
njem dihotomije poznato (službeno) – nepoznato (neslužbe-
no), u kojoj znatiželja i iznimnost simbolike itinerarija, posve
razumljivo, organiziraju pripovjedno posredovanje u pale-
stinskom dijelu putovanja. Itinerarij se žanrovski minimalno
mijenja i približava Pauzanijinoj perijegezi, a u osnovi po-
stupka obavijesnog širenja nalaze se biblijski motivi. Naime,
proputovani se prostor čita kao referencijalno polje staroza-
vjetnih i novozavjetnih likova, događaja i mjesta. Uvrštava se
103
 Dean Duda
i ponešto o krajoliku, čak i pokoja rudimentarna etnografska
bilješka. S obzirom na količinu izlaganja, suhoparnu itine-
rarijsku logiku mijenja motivski repertoar karakterističan za
diskurz kršćanskog hodočašća. Palestina je, dakle, u tom smi-
slu kršćanski preoblikovana. Radi se o monotematski obliko-
vanom svijetu, vjerski uspostavljenim markerima s obzirom
na njihovu participaciju u temeljnoj kršćanskoj metanaraciji.
Zato i izazivaju atrakciju jer su obilježeni, nastanjeni, optere-
ćeni i vidljivi isključivo u skladu s kršćanskom mitologijom i
pripadnim pogledom na svijet. To je valjan razlog zašto ovaj
tekst u žanrovskom smislu možemo odrediti kao hodočašće,
ali i izvještaj o nastajanju dominantne matrice dugog traja-
nja. Elsner spominje i korištenje pretkršćanske terminologije
za kršćanske obrede, što možemo povezati s procesom obli-
kovanja spomenute matrice, ali i apelativnu strukturu teksta
odnosno upotrebu 2. lica jednine i glagola u prezentu kojom
putnik iz Bordeauxa na stanovit način svog čitatelja poziva da
putuje zajedno s njim i čini mu Svetu zemlju dostižnom, što
bi svjedočilo u prilog hodočasničkoga žanrovskog određenja
barem na razini minimalnog vodiča.
Čak i uz maksimalnu količinu opreza, teško je opovrgnuti
činjenicu da Elsnerova temeljita analiza narativne struktu-
re pokazuje kako nije riječ samo o tekstu koji funkcionira
kao spomenik s predvidljivim klasičnim repertoarom pozi-
tivističke heuristike poput pitanja o autorstvu ili vremenu
nastanka. Naime, Elsner tako tek usput upućuje na prvi čin
rasprave (teško da se to može nazvati polemikom, prije je
riječ o odmjeravanju argumenata u interpretaciji) u kojoj se
pojavila ideja da je Itinerarium Burdgalense sastavila ženska
ruka, točnije ženski pogled, jer se u palestinskoj dionici po-
104
KULTURA PUTOVANJA
javljuju obavijesti vezane uz vodu i začeće, trudnoću i djecu,
lokacije karakteristične za ženske biblijske likove pa bi jed-
na od pretpostavki mogla biti da je tekst napisala neka žena
koja je možda pratila muža na putovanju.32 Pritom osciliraju
i tvrdnje o naravi teksta: je li posrijedi tek privatni zapis s pu-
tovanja ili je pak itinerarij pisan da bi udovoljio kriterijima
vodiča za buduće hodočasnike?
Spomenuto nagađanje o autorstvu tek je šlagvort za put-
nički tekst koji je doista djelo ženske ruke, naime, već spo-
menuti Egerijin Putopis (Itinerarium, Peregrinatio), jedan od
najznačajnijih tekstova ranokršćanske kulture putovanja u
Svetu zemlju. Dietz, na neki način, širi granice dosega teksta
i tvrdi da je Egerijino putovanje jedan od najvažnijih dokaza/
svjedočanstava u raspravi o »hodočašću u ranom srednjem
vijeku« (2005: 44). »Pozitivistička« pitanja o autorici, nje-
zinu porijeklu i socijalnom položaju razumljivo zaokupljaju
analitičku pozornost. Je li bila sestra (redovnica, monahi-
nja), udovica koja je postala monahinja ili samo pripadnica
kruga laičkih gorljivih kršćanki, potječe li iz današnje Špa-
njolske? I drugi su orijentiri u igri: od rodno usmjerene ide-
je da su žene iz carske obitelji i onodobne društvene elite,
poput Konstantinove majke Helene, kretale put Palestine do
infrastrukturne izvedbe puta koja uključuje niz podataka o
organizaciji putovanja, korištenju javnih prometnica, sigur-
nosti i vojnoj pratnji na Egerijinu putu. Datiranje teksta jed-
nako je tako neko vrijeme bilo nepouzdano. Naime, iako se
32 
Rasprava se odvijala na stranicama časopisa Journal of Early Christian Studies.
Prvo je Laurie Douglass (1996) iznijela pretpostavku o ženskom autorstvu, a
zatim je njezine argumente pretresla Susan Weingarten (1999), zaključivši da
je korisno razmotriti i tu mogućnost, ali da za njezinu potvrdu nedostaje neka
vrsta zaključnog dokaza.
105
 Dean Duda
Egerijin putopis spominjao u nekoliko izvora, tek je 1884.
pronađen prijepis rukopisa iz XI. stoljeća, a koncem 1960-
-ih je napokon utvrđeno i usuglašeno da je Egerija u Svetu
zemlju, uključujući egipatsku i sirijsku dionicu, putovala iz-
među Uskrsa 381. i Uskrsa 384. godine.33
Može li se Egerijino putovanje tumačiti kao hodočašće?
Ona svoju »mobilnost« označava kao iter (put, putovanje),
što zapravo može »implicirati hodočašće ako se odvija u kon-
tekstu religioznog putovanja« (Dietz 2005: 27). Stabilizacija
imenica peregrinus i peregrinatio u značenju hodočasnik i hodo-
čašće, kao i njihovo širenje događa se u razdoblju od IV. do VI.
stoljeća (Pullan 2005: 396). Ranije peregrinus otprilike ozna-
čava čovjeka koji kreće da bi se pomolio na željenom mjestu,
nekoga tko s razlogom odlazi na put, dakle – putnika, pa čak,
ako se promjeni fokus, može (kao pravni termin) označavati i
tuđinca ili stranca, što odmah uključuje pitanja »pripadnosti«
i »državljanstva«. Egerija imenicu peregrinus koristi dvaput, i
to u značenju koje je u oba slučaja bliže »strancu«, »tuđincu«
nego što je »hodočasniku« (Dietz 2005: 28). Najprije kad pri-
povijeda kako je arabijski biskup, inače star i pobožan čovjek,
došao usuret putničkoj družini u Ramses i da je pritom: »Put-
nike dočekao iznimno dobro« (8,4; 148), a zatim kad razlaže
postupak prijave za krštenje na dan Uskrsa – dan prije Koriz-
me zadnji je rok – i navodi da »ako je tkogod putnik neće lako
pristupiti krštenju ako nema svjedoka koji ga znadu« (45,4;
238), jer, naime, nema poznatih koji bi posvjedočili njegovu
dostojnost za primanje sakramenta.34
33 O »pozitivističkoj« problematici Egerijina lika i djela usp. Dietz (2005: 44-48).
34 Egerija,
Putopis, preveo, napisao uvod i bilješke M. Mandac, Služba Božja,
Makarska 1999.
106
KULTURA PUTOVANJA
Egerijin putopis dvodijelno je komponiran. Prvi dio obu-
hvaća putovanje (u podjeli teksta poglavlja 1 − 23), a drugi
opis bogosluženja u Jeruzalemu (poglavlja 24 – 49) pa stoga
taj drugi dio možemo bez ograda odrediti kao monotematski
leksikon posvećen kršćanskim vjerskim obredima (raspored
i tijek dnevne i nedjeljne službe, Korizma, Cvjetnica, Veliki
tjedan, Uskrs, Duhovi, priprema katekumena tijekom Koriz-
me, posveta crkava itd.). Leksikonski dio usmjeren je isklju-
čivo na kategoriju znanja, izveden kao deskripcija kršćan-
skih obreda, priređen u skladu sa znatiželjom naslovljenica
i unatoč krnjem svršetku funkcionira kao relativno autono-
mna cjelina unutar putopisne kompozicije. Tipološki bi se
Egerijin putopis mogao uvrstiti među one žanrovske tvorbe
koje sam čin putovanja kompozicijski odvajaju od sustav-
nijeg prikazivanja proputovanog svijeta, poput, na primjer,
Pogleda u Bosnu Matije Mažuranića, koji u sličnoj dvodjelnoj
strukturi najprije odrađuje putničko-pustolovni (Put u Bosnu
i natrag), a zatim leksikonsko-enciklopedijski dio (Različne
opaske o Bosni). Egerija tako najprije uvrštava hodočasnički
itinerarij, a zatim monotematski leksikonski dio o kršćan-
skim crkvenim i vjerskim obredima u Svetoj zemlji. Iako ih
dijeli petnaest stoljeća i posve različit putnički habitus, spaja
ih konvencija u kompozicijskom aspektu žanrovskog reper-
toara, ali i »poetička« sistematizacija i standardizacija put-
ničkoga znanja koja se u međuvremenu dogodila.
U prvom pak putopisnom dijelu, čiji početak nedostaje,
ne postoje obavijesti o putovanju do Egipta odnosno prvoga
hodočasničkog odredišta. Izostanak obrazloženja putova-
nja (okvira), kao i sekvence odlaska i putovanja do odre-
dišta, stvara tako (lažni) dojam da tekst zapravo započinje
107
 Dean Duda
in medias res, odnosno simbolički jakim uvodnim motivom
uspona na Sinaj. Završetak putopisnog dijela kompozicijski
je posve priređen: Egerija je stigla u Carigrad i u završnim
rečenicama objavljuje svojim »sestrama«, naslovljenicama
teksta, namjeru da putuje u Efez zbog molitve na grobu apo-
stola Ivana i pritom izražava nadu da će vidjeti i neka druga
zanimljiva mjesta. Tu putničku epizodu namjerava sestrama
(možda redovnicama, a možda i krugu gorljivih kršćanki)
ispričati usmeno, kad se vrati, a ako se dogodi nešto novo i
nepredviđeno što može odgoditi njezin povratak, javit će im
se u pisanom obliku:
Ako i poslije toga budem u tijelu i uspijem li upoznati još
druga mjesta osobno ću nazočna ispripovijediti Vašoj lju-
bavi ako se Bog udostoji udijeliti. Ako mi drugo obuzme
dušu, pismeno ću javiti. Vi se pak, gospođe, moja svjetlosti,
udostojite da me se sjetite bilo da sam »u tijelu« ili da sam
već »izvan njega« (23,10; 191).
Ovakav završetak putopisnog dijela, iako retorički uokviru-
je putničko iskustvo samim činom referiranja na završetak
pisanja, naznačuje na stanovit način konceptualnu otvore-
nost jer bi mogao uslijediti nastavak, bilo kao adiranje novih
putničkih epizoda, bilo kao neki samostalniji tekst ili pismo
koje bi se događajno nadovezalo na dosadašnji itinerarij. Sto-
ga je posve opravdano zaključiti, poput Elene Giannarelli, da
Egerija »piše samo ako hodočasti« (1999: 62), i to čini is-
ključivo zbog sestara koje ne mogu prisustvovati, da bi tako
barem posredno uživale u onome što je njoj višom voljom
omogućeno. Zato je njezin Putopis »istinsko pismo, napisa-
108
KULTURA PUTOVANJA
no u cijelosti ženski, s autoricom i naslovljenicama«, tekst
vjerojatno »sastavljen na kraju hodočašća, u očekivanju po-
novnog odlaska, možda u brzini da fiksira sjećanje i u nuždi
da bude jasna, da ju se razumije« (Giannarelli 1999: 62). U
tom smislu nije promašeno pretpostaviti da i zagubljeni po-
četak teksta ima (ili da je imao) priređenu retoričku struk-
turu kao okvirno obrazloženje razloga putovanja u obliku
apelativne sekvence obraćanja jasno određenim naslovljeni-
cama. Pritom, naravno, možemo samo nagađati je li to uči-
njeno na način uvriježen u komunikaciji pismom. Vjerojatno
nije pogrešno, ako već zazivamo žanr pisma, pretpostaviti da
izvornik nije sadržavao sekvencu dolaska iz Galicije u Svetu
zemlju ili, ako jest, da je Egerija u tom kontekstu, a u skladu
s idejom da »piše samo ako hodočasti«, odabrala samo one
motive koji su kršćankama kojima se obraća hodočasnički
(vjerski) zanimljivi kao svojevrsna priprema ili uvođenje u
središnje iskustvo. Sve to pak, nadalje, ovisi koliko je i u ko-
jem obliku izabrani itinerarij, izveden u sekvenci dolaska,
biblijski ili kršćanski obilježen.
Stoga se Egerijno hodočašće po Svetoj zemlji narativno
doživljava kao dulji boravak s nekoliko poduzetih putovanja
na kojima, uz lokalne vjerske informante koji pobliže pojaš-
njavaju razmještaj i stanje konkretne svete lokacije, tekstovi
Svetog pisma služe kao najautentičniji mogući vodič: »Bibli-
ja ima različite funkcije. Ona je vodič, tekst prema kojemu
se itinerarij artikulira u svome konkretnom razvijanju, kao i
u svojoj temeljnoj dimenziji u trenutku molitve« (Gianarelli
1999: 53). Biblija, naime, organizira hodočasničku atraktiv-
nost određenog mjesta, simbolički ga nastanjuje i ritualno
(molitvom) vjernički ispunjava. Tako se na stanovit način
109
 Dean Duda
upotpunjuje trojna struktura hodočasničkog navođenja put-
nice: Bog – vodiči i informanti na svetoj lokaciji (sveti ljudi:
monasi, biskupi itd.) – Sveto pismo kao predložak za traga-
nje i putovanje, odnosno njegovi likovi kao vodiči:
Uvijek, dakako, moram Bogu zahvaliti za sve. Ne govorim
o ovome što je mnogobrojno i takvo u sebi: udostojao se da
meni nedostojnoj i koja nisam zaslužila udijeli te prođem
sva mjesta koja sam zavrijedila proći. Čak nisam sposobna
zahvaliti ni svim onim svetim ljudima koji su se udostojali
s veselom dušom u svoja samotna obitavališta primiti moju
malenkost ili pak voditi kroz sva mjesta koja sam uvijek tra-
žila u skladu sa Svetim pismima (5,12; 141).
Pregledajmo ukratko Egerijine putničke dionice. Prvu su
trasirali »sinovi Izraelovi« – tako ih, naime putnica, naziva
– predvođeni Mojsijem: započinje Sinajskom gorom i okoli-
com (dolina ispod Božjeg brda, Horeb, grm kupina iz kojeg
se Bog u ognju javio Mojsiju, židovski tabor, stijena s koje je
Mojsije vidio epizodu sa zlatnim teletom i još nekoliko pri-
padnih motiva), slijedi povratak u Faran, zatim Mojsijevim
stazama do Crvenog mora, od Klisme do grada Arabije pa
slijede Ramses, Gošen, Tatnis, Peleuzij, palestinska granica
i, napokon, Jeruzalem. Drugo putovanje poduzela je iz Jeru-
zalema u rimsku pokrajinu Arabiju, iznova tragom Mojsija
i sinova Izraelovih, preko rijeke Jordana do Libijade pa put
Neba do crkve u kojoj su anđeli sahranili Mojsija, odakle se
pruža panoramski pogled na gradove u daljini, nakon čega
slijedi povratak u Jeruzalem. Treće putovanje je posjet Jo-
bovu grobu i gradu (Karneas), slijedi Sedima, zatim Enon
110
KULTURA PUTOVANJA
(vrelo odnosno Vrt Ivana Krstitelja), dolina Jordana, Tišbe
(grad proroka Ilije), dolina Kora, mjesto gdje je Job sjedio
na gnojištu, Jobova crkva i, napokon, natrag put Jeruzale-
ma. I, naposljetku, četvrto putovanje kojim se okončava
trogodišnji boravak u Jeruzalemu35 pa ga možemo odrediti
i kao sekvencu narativno nedovršenog povratka: Antiohija,
Hieropolis, prelazak Eufrata, Batanis, Edesa (crkva i grob sv.
Tome, palača kralja Abgara, biskupova pripovijest o njemu,
apokrifne poslanice), Haris (gdje je boravio Abraham, crkva
na mjestu njegove kuće, bunar Rebekin, grob mučenika Hel-
pidija, bunar na kojem je Jakov pojio Rahelino blago, naselje
Fandana), povratak u Antiohiju i nakon sedam dana odlazak
u Tarz. Iz Tarza preko nekoliko gradova do Seleucije gdje
posjećuje Teklin grob, vraća se u Tarz i kreće put Carigrada.
Tamo pak obilazi sve crkveno što može obići, očituje namje-
ru da putuje u Efez i završava itinerarijski dio putopisa.
Sveta mjesta, ponavljamo, markeri su hodočasničke atrak-
cije, a svaki posjet svetom mjestu ima u Egerijinoj zamisli
jednak obredni čin. Spominjanje tog obreda prilikom posje-
ta iznimno je često u njezinu izlaganju. Na Horebu, gdje je
boravio prorok Ilija, uspostavljena je praksa koja će postati
konstantom, hodočasničkim običajem: »I tu smo, dakle, pri-
kazali žrtvu i najžarče se pomolili i pročitali odnosni ulomak
iz Knjige o kraljevima. Evo što sam osobno nadasve za nas
trajno željela: da se uvijek gdje god bismo došli pročita iz
35 »Tada, u ime Božje, pošto je prošlo malo vremena i kada su već minule tri go-
dine što sam došla u Jeruzalem i vidjela sva sveta mjesta za kojima sam zbog
molitve čeznula i pri duši mi je bilo da se vratim u domovinu htjela sam, na Božji
poticaj, poći i u Sirijsku Mezopotamiju posjetiti svete monahe« (17, 1; 171).
Mandac u bilješci uz ovo mjesto upozorava da nije posve sigurno da napomena
o tri godine potječe od Egerije.
111
 Dean Duda
Knjige dotično mjesto« (4,3; 135). Slično je, uz ponovljenu
važnost molitve i čitanja, i u dolini pored Libijade, gdje je
mjesto na kojemu je Mojsije blagoslovio Židove:
Tu smo se pomolili, na tom mjestu pročitali dotični dio Po-
novljenog zakona: ne samo njegov hvalospjev već i blagoslove
što ih je izrekao nad Izraelovim sinovima. Poslije čitanja opet
smo se pomolili i, zahvaljujući Bogu, otuda otišli. Ovo je bio
trajan običaj: gdje god bismo došli do mjesta na koja smo
željno željeli, tu bismo naprije obavili molitvu. Potom bi se
pročitalo samo čitanje iz pisma. Rekao bi se i jedan psalam
koji se odnosi na zgodu. Tu bi se opet obavila molitva. Po
Božjoj smo volji, dakle, održavali tu naviku uvijek: gdje god
smo mogli doprijeti do mjesta koja smo željeli (10,7; 155).
Mjesto, dakle, nije dovoljno posjetiti, nego ga se mora obi-
lježiti molitvom i čitanjem prikladnog teksta jer se time
održava njegova svetost. Spacijalna ekonomija Egerijina
hodočašća uvijek je tako i književna, odnosno vjerska pro-
izvodnja mjesta. Ne radi se o pukoj biblijskoj arheologiji.
Na djelu je specifična vjerska pedagogija u izvedbi subjekta
koji vođen tragovima teksta traži stvarnost da bi, zatim, kad
je pronađe i ovjeri u njemu suvremenom stanju i liku, tu
istu stvarnost povratno osnažio, nastanio tekstom. Paralel-
no se posve usporediv proces odvija i kao osnaženje Egeri-
jine vlastite vjere. Vjerojatno najrječitiji primjer jest onaj s
Teklina groba:
Kada sam, u ime Božje, tu došla pomolila sam se na grobu,
ali također u cjelini pročitala Djela svete Tekle. Iskazala sam
112
KULTURA PUTOVANJA
beskrajnu zahvalnost Kristu, našem Bogu, jer se udostojao u
svemu ispuniti želje meni nedostojnoj i koja nisam zaslužila
(23,5; 198).
Čitanje Teklinih djela nije zanimljivo samo kao izniman
(ženski) primjer kršćanskog života ili pak kao činjenica da
Egerija uza se ima i ponešto zapisa koji će završiti u ladici
izvankanonske, apokrifne novozavjetne literature. Zanimlji-
vo je i u kontekstu povijesti romana, osobito ako prihvatimo
uglavnom usuglašeno tumačenje da je naracija Teklinih dje-
la i putovanja žanrovski zapravo roman. Vjerojatno se radi
o pripovijesti čiji je sadržaj poznat. Naime, u Ikoniju živi
lijepa sedamnaestogodišnja djevojka, zaručena za muškarca
plemenita roda, koji će kasnije igrati ulogu ljubomornog su-
parnika, kad u grad stiže Pavao, propovijeda i to posve obuz-
me djevojku, prima kršćanstvo, odustaje od ranijeg života i
kreće za njim. Logika putovanja, prepreka i sudovanja, spa-
janja i razdvajanja Pavla i Tekle dobrim se dijelom podudara
s već poznatom matricom starogrčkoga ljubavnog romana u
nešto drukčijoj ideološkoj izvedbi. Naime, često se evolucija
starogrčkog ljubavnog romana promatra kroz stanovitu vr-
stu transformacije i preusmjeravanja osnovne matrice, pri
čemu je publika naviknuta na zgode i motiviku zaljubljenih
mladića i djevojke, u skladu sa širenjem kršćanskog svjeto-
nazora, lako nadogradila čitateljski interes novim junacima
– apostolima, svecima i mučenicima (Hägg 1983). Popu-
larnost Djela Teklinih, odnosno Djela Pavla i Tekle, kako se
uglavnom naziva najpopularniji ranokršćanski roman koji
potječe iz kasnog II. stoljeća, jedan je od najuvjerljivijih
primjera te transformacije, unatoč kompliciranom statusu,
113
 Dean Duda
uključenosti i emancipaciji Tekline epizode iz apokrifnoga
Pavlova tekstualnog okvira.36 Čak i na razini etimologije i
značenja, »djela« se mogu povezati s »putovanjima«, a Hägg
(1983: 160) napominje da bi pristala žanrovska odrednica
mogla biti i »romani o apostolima«. Inače je Teklina kršćan-
ska djelatnost, točnije poučavanje i krštavanje, upravo preko
apokrifnih zapisa o Pavlu, došla na udar zahvaljujući Tertu-
lijanu (De baptismo), koji njezinu djelatnost osuđuje i drži
neprimjerenom za ženu, kao što upozorava da je svećeniku
koji je spis sastavio, i pritom dosta svoga slobodno nadodao,
krivnja dokazana.37
Provodne niti Egerijina Putopisa jesu vjera i znanje o vje-
ri. Cilj joj je posredovati stvari onako kako one izgledaju na
izvoru – vidjeti, upoznati, iskusiti, naučiti, prikupiti i izvije-
stiti. Jer sve je to istodobno i snaženje vlastite vjere, terensko
proizvođenje i potvrda Egerijina kršćanskog habitusa. Čini
se da, sudeći prema njezinu primjeru, jedinstvo jastva i ma-
tičnog prostora nije toliko problematično za ranokršćanske
hodočasnike. Egerija, doduše, spominje domovinu u dva
navrata. Najprije na početku sekvence nedovršenog povrat-
36 Za te odnose i narativnu cjelinu o Tekli, povijest teksta i problema usp. engle-
ski prijevod standarda New Testament Apocrypha, sv. II, Writings Relating to the
Apostoles; Apocalypses and Related Subjects, prir. W. Schneemlercher, Westminster
John Knox Press, Louisville 2003, kao i The Apocryphal New Testament. A
Collection of Apocryphal Christian Literature in an English Translation, prir. J. K.
Elliott, Calderon Pres, Oxford 1993., koje sadržava i iscrpnu kritičku literatu-
ru. O samoj Tekli, kontekstu i književnim izvorima usp. svakako Johnsonovu
studiju (2006) posvećenu ključnom dokumentu (autor ga naziva »draguljem u
kruni«) Tekline kasnoantičke popularnosti, Teklinu životu i čudima anonimnog
autora, napisanom na grčkom i deset puta opsežnijem od onog u Egerijinoj lek-
tiri. Vrijedi spomenuti i cirkulaciju pripovijesti o Pavlu i Tekli u slavenskoj i
njezin očuvani fragment u hrvatskoglagoljskoj literaturi (Grabar 1972).
37 Tertulijanov Spis o krstu objavila je 1981. zagrebačka Kršćanska sadašnjost.
Prevoditelj je, kao i u Egerijinu slučaju, Marijan Mandac.
114
KULTURA PUTOVANJA
ka, prilikom konačnog polaska iz Jeruzalema za Antiohiju
i Carigrad, kad zapisuje: »pri duši mi je bilo da se vratim
u domovinu« (17,1; 171), a zatim tijekom trodnevnog bo-
ravka u Edesi, gdje je od tamošnjeg biskupa dobila dvije
poslanice (Abgarovo pismo Isusu i Isusovo Abgaru) koje će
jednako tako naći svoje mjesto među apokrifnim Djelima Ta-
dejevim.38 Tom prilikom Egerija obrazlaže primanje dara na
sljedeći način:
Premda u domovini imam njihove primjerke, ipak mi se
učinilo dosta zgodnim da ih tu dobijem i od njega: možda
je do nas u domovini došlo nešto manje. Dosta je, naime,
opsežnije što ovdje dobih. Ako, dakle, naš Bog Isus naredi i
dođem u domovinu, i same ćete, gazdarice moje duše, čitati
(19,19; 179).
Prvi je primjer blagi znak dugotrajnoga (trogodišnjeg) izbi-
vanja, ali bismo ga u kontekstu komunikacije koja organizira
Egerijin Putopis prije mogli razumjeti kao metonimiju za »se-
stre« i njihovu tamošnju vjerničku zajednicu nego doslovno,
u smislu područja odakle je doputovala. Drugi je naoko fi-
lološko-kulturne, ali zapravo posve vjerničke naravi jer se
Egerija rukovodi sakupljačkim žarom za svaki tekst kršćan-
ske tradicije. Iznova se, ovaj put posve doslovno, obraća se-
strama koje su »gazdarice (njezine) duše« i, svakako, buduće
znatiželjne čitateljice apokrifnih poslanica. Sad bi se i spo-
minjanje »duše« u prvom primjeru moglo semantički protu-
mačiti s obzirom na »gazdarice (Egerijine) duše«, što bi nas
vodilo zaključku da Egerija ne raspolaže spacijalno-emocio-
38 Usp. Šagi-Bunić (1976: 196-197).
115
 Dean Duda
nalnom predodžbom domovine, nego kršćanskim osjećajem
komunikacijsko-vjerničke zajednice odnosno, konkretnije,
sestrinstva. Stoga se problem jastva i prostora rastvara u kr-
šćanskim mentalnim figurama. Egerija je privilegirana višim
izborom i ne trebaju joj dodatna jamstva, ona ne odlučuje,
nego je vođena. U drugom se primjeru zato mogući povratak
u domovinu spominje kao posljedica odluke najviše kršćan-
ske instance pa se u kombinaciji oba primjera mogu iščitati
kao dijelovi duhovnog, a ne putničko-infrastukturnog plana.
Egerijin povratak nije u ljudskoj domeni, nego je dio Bož-
je zamisli. Ona je hodočasnica i putnica uvelike oblikovana
prema specifičnom razumijevanju čovjeka koje nagovješćuje
lice kršćanskog srednjovjekovlja.
Jacques Le Goff (1987) obrazlaže ideju da su iz kršćanske
antropologije nastala dva dorečenija koncepta razumijevanja
čovjeka koja su tijekom trajanja srednjeg vijeka pokazala
tendenciju širenja i pretvaranja u ozbiljnu i cjelovitu kon-
cepciju. Prvi koncept otjelovljuje putnik, a drugi pokajnik.
Nama je, naravno, zanimljiviji prvi, ali gotovo da je neumje-
sno upozoriti kako je figuri putnika komplementaran regi-
star pokajničke figure, utemeljene na opreci duše i tijela s
dodanim semantičkim vrijednostima poput duha i srca, gla-
ve i krvi. Jednako tako, upozorava Le Goff (1987: 10-11),
ne smijemo zaboraviti da se svi likovi, sve figure čovjeko-
ve osobnosti u srednjem vijeku teško mogu zamisliti izvan
društva u kojemu taj čovjek živi. Upravo se u društvu odvi-
ja integracija pretpostavljenih funkcija ili figura čovjekove
osobe, tu se uspostavljaju omjeri i stječe specifična težina.
Bronisław Geremek pak, imajući na umu srednjovjekovnu
mobilnost, ocrtava taj okvir sljedećim riječima:
116
KULTURA PUTOVANJA
Prirodno stanje jest život na području s kojeg se potječe,
gdje grobovi očeva stvaraju kontinuitet, život u okruženju
zajednice bliskih, ujedinjene rodbinskim i ambijentalnim
vezama. Srednjovjekovna društva bila su daleko od prostor-
ne stabilnosti. Veliki migracijski valovi i kolonizacija novih
zemalja, koje su u određeno vrijeme pokrenuli enormne
mase ljudi, kao i procesi urbanizacije, uz demografski defi-
cit koji prati razvitak gradova, izazivaju kontinuirani dotok
seoske populacije u grad ili iz manjih gradova u veće (1987:
394).
Društvo kao mobilnost ili mobilnost u svojoj društvenosti –
mogli bismo dodati, neovisno o esencijalističkoj pretpostavci
prirodnog stanja. Konture svijeta u kojemu se čovjek profili-
ra kao putnik i pokajnik.
Putnik, dakle, ima bitan značenjski, simbolički višak.
Homo viator – čovjek u hodu, onaj koji se kreće, uvijek u
dvostruko artikuliranom prostornom i vremenskom prola-
sku: na zemaljskom putu i na putu vlastitog života. Kratko-
trajno korača dolinom suza, prostorima i vremenom koji su
prolazni u odnosu na njegovu sudbinu jer ga taj hod, s ob-
zirom na njegov izbor i odluke, vodi prema životu ili prema
smrti, odnosno usmjerava ga put vječnosti. Le Goff (1987: 8)
čak nalazi stanoviti paradoks u poziciji monaha ili redovnika
koji je pozivom vezan uz mjesto klauzure, a zapravo je često
na hodočasničkom putovanju. Etimologija i značenje »kla-
uzure« samo pojačava učinak paradoksa:
Radi se o kasnom latinskom pojmu koji dolazi od glagola
claudere (zatvoriti) i srodnom claustrum (klaustar). Izvor-
117
 Dean Duda
no je označavao čin zatvaranja predmeta, životinja ili osoba;
potom je označavao materijalnu prepreku kojom se ome-
đivalo vlasništvo (posjed) zabranom pristupa; i na kraju
označavalo je ambijent ili prostor fizički ograđen, u koji je
bio zabranjen ulaz strancima, izuzev u nekim prigodama; u
ovom smislu primjenjivan je i na zatvore (Boaga 2003: 3).
Uvodimo ovaj motiv jer nam se čini komplementaran s po-
teškoćama ili dijelom problematike proizišle iz uže definira-
nog hodočašća, na što smo već pokušali upozoriti s obzirom
na različite relacije vjerskog načina života i mobilnosti. Na-
ime, ideal prvih monaha bio je bijeg od svijeta i taj se bi-
jeg tijekom vremena lokalizirao i prostorno organizirao kao
boravište, tako što se, na primjer, vjerski prostor razdvojio
od svjetovnog vanjskim zidom. Sljedeći korak u podupira-
nju monaškog razdvajanja od svijeta jest »vrlo brza pojava
formiranja njegove stabilnosti (stabilitas) koja ga vezuje uz
samostan« (Boaga 2003: 4), dakle redukcija mobilnosti na
vjerski prostor, za razliku od posve suprotne pojave poznate
kao ξενιτεíα, tradirane istočnjačke prakse intenzivnije rašire-
ne po kršćanskom svijetu u V. stoljeću:
Riječ je o jednoj formi askeze koju je monah usvajao s jed-
nim putujućim stilom života, čime se želio ostvariti ideal
progonstva. Međutim ta pojava brzo je dovela i do odre-
đenih podvojenosti. Naime nije manjkalo monaha koji su
provodili takav način života isprazno, pretvarajući putujući
stil života u skitnju, pravu ranu monaštva i izvor uznemire-
nosti i neurednosti (razuzdanosti) u Crkvi i društvu (Boaga
2003: 4).
118
KULTURA PUTOVANJA
Zato se problem lutajućih monaha pokušava regulirati još
od VI. stoljeća brojnim dekretima »prvenstveno crkvenog
autoriteta, sa stalnim prizivanjem na propise o klauzuri koji
se šire monaškim svijetom« (Boaga 2003: 5), doduše ne baš
u onako strogoj formi kao što je slučaj na Istoku. U ovom
je kontekstu manje važno je li ishod toga asketskog ideala
ostvaren ili izigran, kao što nije presudan cio spektar novih
motiva poput činjenica da se klauzura nadalje podupire za-
vjetom čistoće i regulacijom rodne distribucije da bi se, oso-
bito kad su redovnice posrijedi, nekako suzbio virus svjetov-
nosti i život nepodijeljeno posvetio Isusu Kristu. Bitno je da
se u ishodištu ovog oblika asketskog života nalazi postupak
odvajanja: napušta se zavičaj i bližnji, ostavljaju sva posje-
dovana zemaljska blaga i kreće na put da bi se otvorila nova
duhovna perspektiva. Hodočasnik je u tom smislu neka vrsta
dobrovoljnog egzilanta s nesigurnim ishodom.
Boravište, postojanost pa čak i ukorijenjenost, iznova je
nulta točka prosudbe devijantnosti putovanja, čak i u modelu
kojemu je u temelju homo viator. Za razliku od stabilnosti
boravišta, što je jedan od uvjeta moralnosti i spasa, o čemu
nedvojbeno svjedoči klauzura, vjerojatno »prirodno stanje«
u ponešto stiliziranom obliku; razdvajanje, hodočašće, odno-
sno putovanje »uključuje element marginalizacije ili, u naj-
manju ruku, nosi sa sobom određeni rizik marginalizacije«
jer se »čovjek koji napušta svoj prirodni ambijent izlaže opa-
snosti na putu, uspostavlja odnose s nepoznatima, suočava se
s klopkama koje mu postavlja priroda« (Geremek 1987: 395).
Zato se putovanje priprema i socijalno organizira na temelju
veza u zajednici, što je još jedan aspekt društvene materija-
lizacije figure putnika, iako ni to ne jamči uspjeh. Ukratko:
119
 Dean Duda
»srednjovjekovni je čovjek esencijalno hodočasnik i prema
pozivu – u XII. i XIII. stoljeću, u najvišem i najriskantnijem
obliku zemaljskog hodočašća – križar« (Le Goff 1987: 8).39
»Napustiti obitelj, kuću, sva ta utočišta. Suočiti se s nesi-
gurnošću što počinje čim se prijeđe vlastiti prag. Otputovati
na više mjeseci, prolaziti neprijateljskim selima, je li moguće
i zamisliti vrednijeg dara namijenjena Gospodinu i njegovim
svecima čijim se grobovima odlazilo u posjet?«, upozora-
va jednako tako i Georges Duby (2006: 75), u zavodljivoj
i visokoprofiliranoj analitičkoj naraciji karakterističnoj za
(njegov) novohistorijski diskurz. Opis viteškog – dakle: so-
cijalno partikularnog – hodočašća u desetljećima prije 1100.
godine, Duby temelji na četiri ključna orijentira. Dok se pri-
premala platforma transformacije hodočašća u Svetu zemlju
u opći vojni pohod, figure asketizma, pokore, simbola i užit-
ka usmjeravale su i definirale viteško-hodočasnički pothvat:
Hodočašće je bilo najsavršeniji i najprihvaćeniji oblik aske-
tizma što ga je kršćanstvo XI. stoljeća s naznakama hero-
izma predlagalo vitezovima obuzetima tjeskobom zbog
vlastitog spasenja. Ono je bilo pokora: onima koji bi javno
priznali kakve izvanredne grijehe, biskup bi ga nametnuo
39 
Le Goff napominje da hodočasnik i križar nisu uvršteni u tipologiju srednjo-
vjekovnog čovjeka zastupljenu u zborniku (monah, ratnik, građanin, intelek-
tualac, umjetnik, žena, svetac, marginalac) iz posve oprečnih razloga. Naime,
iako nisu svi kršćani sudjelovali u nekom od tri velika srednjovjekovna hodo-
čašća u Jeruzalem, Rim i Santiago de Compostelu (uz čitav niz malih lokalnih
hodočašća), »svaki je čovjek u srednjem vijeku bio potencijalni ili simbolički
hodočasnik«, dakle radi se o općoj praksi koja tako gubi svoju tipološku distin-
ktivnost. Križari pak nisu uvršteni iz posve suprotnog razloga, svojevrsne histo-
rijske partikularnosti, budući da su »unatoč snovima o pohodu koji postoje do
konca srednjeg vijeka bili tek manjina, iako veoma značajna, ali samo tijekom
dva stoljeća u odnosu na vrijeme koje razmatramo« (1987: 8).
120
KULTURA PUTOVANJA
kao instrument pročišćenja. Istodobno, ono je bilo i simbol:
hodočasnik je svojim hodanjem smatrao da slijedi Božji na-
rod na njegovu putu prema obećanoj zemlji, on je koračao
naprijed prema Kraljevstvu. Konačno, hodočašće je bilo uži-
tak. Privlačniju razonodu od putovanja, a osobito putovanja
u društvu prijatelja, što je za hodočasnike bila normalna
pojava, u to se vrijeme nije moglo ni zamisliti (2006: 75).
Međutim, uvjet hodočasničkog pothvata, ono što omogućuje
sav taj asketizam s naznakama heroizma, pokoru, simboliku
puta prema obećanoj zemlji i užitak putovanja jest ipak na-
puštanje doma i sigurnosti, kucanje na vrata marginalizacije,
čin devijacije u odnosu na logiku boravišta, unatoč najpri-
vlačnijoj razonodi kao što je putovanje u društvu prijate-
lja. Ali to je, dodali bismo, rizik gotovo svakog užitka koji
pretpostavlja pokretljivost i premještanje. Rizik koji, ako se
pretvori u užitak ili neusporedivo religiozno iskustvo, uspo-
stavlja u ekonomiji putovanja najmanje ravnotežu ako ne i
više od toga.
Međutim, prijeći kućni prag i krenuti u svijet ne znači
samo ući u zonu nesigurnosti tek tako. Putovanje neizbježno
uključuje pripremu čije trajanje i temeljitost ovisi o socijal-
nom statusu: »Što je socijalni položaj putnika bio viši, dulje
su bile njegove pripreme za putovanje« (Ohler 1989: 29). 40
Tek nakon priprema slijedi ulazak u zonu nesigurnosti od-
nosno više od toga: ulazak u zonu nesigurnosti s lošom pro-
metnom infrastrukturom. Naime, srednjovjekovni svijet nije
40 Ohlerova je knjiga, izgleda, još uvijek najkorisniji i najjednostavniji opći pregled
putovanja u srednjem vijeku. Među novijim izdanjima svakako vrijedi izdvojiti
sustavnu i narativno veoma dobro koncipiranu Balestraccijevu (2008) studiju,
kao i njezin bibliografski dio (izvori, literatura).
121
 Dean Duda
u svom tisućljetnom vremenskom trajanju cestovno uređen
kao što je bio rimski. Današnjim bi se rječnikom reklo da
se u prometnu infrastrukturu nije dovoljno ulagalo niti se o
njoj vodilo previše računa. Pretvaranje nekadašnjeg carstva
u niz političko-pravnih entiteta ograničenijeg dosega, hijera-
hija feudalne moći i pripadna distribucija ovlasti proizvode,
naravno, i drukčiju spacijalnu ekonomiju, što se razumljivo
očituje i u odnosu spram prometne infrastrukture. Razinu
cestovne infrastrukture Rimskog Carstva mnoge su europ-
ske zemlje dosegnule tek u XVIII. stoljeću (Ohler 1989: 22).
Budući da je hodanje dominantan putnički model, a to će
i ostati gotovo do početka XIX. stoljeća, pješak je, uz ura-
čunatu konfiguraciju terena i vremenske teškoće, prelazio
od 4 do 6 kilometara na sat, dakle dnevni prosjek mogao je
iznositi između 30 i 40 kilometara. U otežanim planinskim
uvjetima dnevno se prelazilo otprilike 5 kilometara. Jahač
na konju, na primjer, mogao je dnevno prevaliti između 50
i 60 kilometara, ali i u deset dana negdje tristotinjak, raču-
najući naravno na umor i sve pripadne putničke boljetice.
Ohler (1989: 101) je vrijednosti i procjene pretočio u tablicu
iz koje preuzimamo još nekoliko detalja vezanih uz brzinu
kopnenog putovanja: »prosječni putnik« koji je putovao u
karavani trgovaca s teretom i prtljagom prelazio je na dan ot-
prilike između 30 i 40 kilometara; jahač konja u galopu mo-
gao je u sat vremena prevaliti put od dvadesetak kilometra;
tjelesno spreman i izdržljiv jahač u žurbi je mogao prijeći do
60 kilometara na dan, a pismonoša (kurir, glasnik) je na dan
uz redovitu izmjenu konja svladavao udaljenost od 80 i više
kilometara. Čini se da to nisu vrijednosti valjane samo za
srednji vijek. Naime, tek se u XVIII. stoljeću, poboljšanjem
122
KULTURA PUTOVANJA
cestovne infrakstrukture i uvođenjem stacija za zamjenu ko-
nja – kao i zahvaljujući višoj kvaliteti kola, što se, dakako,
odnosi samo na boljestojeće društvene slojeve – moglo brže
putovati. A i to je iznova ovisilo o kvaliteti ceste, konfigura-
ciji predjela kojim se putuje, vremenskim prilikama i izdrž­
ljivosti putnika.
Druga važna sastavnica iz repertoara srednjovjekovne
kulture putovanja jest način smještaja i odsjedanja na putu,
odnosno vrste gostoprimstva/ugošćivanja putnika. Riječ je
o veoma zanimljivom odvjetku historiografskih istraživanja
koji opisuje predmet u različitim povijesnim kronotopima,
ali nudi i svojevrsnu transhistorijsku tipologiju, kao i njezine
evolucijske modele.41 Označavanje fenomena uvjetovano je
različitim naglascima i kontekstualnim specifičnostima, na
primjer, predantičkoga, grčkog ili rimskog modela, i to od
običajne ili ugovorne obaveze preko ritualnog prijateljstva
do reciprociteta, kao i s obzirom na spacijalno širenje ugo-
šćivanja iz privatne u javnu i profesionaliziranu sferu. Peyer
(1999) se u istraživanju posvećenom srednjovjekovnom go-
stoprimstvu s pravom pita o tipovima trajanja i opravdanosti
različitih modela gostoprimstva od primitivnih do profesio-
nalnih oblika jer mu se čini da se u srednjovjekovlju odvija
41 Problem gostoprimstva/ugošćivanja ili načina i oblika smještaja gostiju relativno
je temeljito obrađen i prezentan u suvremenoj historiografskoj literaturi. Ovom
prilikom izdvajamo studiju Hansa Peyera (1999) s obzirom na sveukupnost,
razradu i teorijsku osviještenost problema, kao i dvije knjige posvećene gosto-
primstvu na Mediteranu: Olivija Remie Constable (2003), koja inače koristi
sintagmu »kultura putovanja«, zanima se smještajem stranaca u kasnoj antici
i srednjem vijeku, odnosno višefunkcionalnom trgovačko-putničkom institu-
cijom poznatom kao fugnuq ili fondaco, a Andrew Arterbury (2005) obrađuje
grčko-rimsko, židovsko, ranokršćansko i novozavjetno (Evanđelje po Luki) go-
stoprimstvo u mediteranskom bazenu, pri čemu, dodajemo usput, dio analitičke
pozornosti posvećuje i gostoprimstvu u starogrčkom ljubavnom romanu (2005:
40-48).
123
 Dean Duda
stanovita transformacija, ali i supostojanje oblika različitog
porijekla i tipa trajanja. Primitivno gostoprimstvo određuje
kao prihvaćanje gosta na određeno vrijeme bez izravne na-
doknade troškova, nešto što bismo mogli nazvati besplatnim
odsjedanjem, smještajem ili ugošćivanjem. Proizlazi iz na-
čina na koji društvena grupa percipira stranca. Rašireni pri-
mitivni modeli podudaraju se u gledanju na stranca kao na
figuru opasnosti i prijetnje: ili ga treba lišiti života i tako osi-
gurati zajednicu ili pak prihvatiti da bi se tako zajednica ili
grupa zaštitila od njegovih magijskih funkcija. To primitivno
gostoprimstvo, zamišljeno kao privremena zaštita (od) stra-
naca iz koje nastaju i otpornije veze između različitih druš-
tvenih aktera, postalo je pretpostavkom svih oblika razmjene
među različitim grupama, plemenima i narodima i traje u
određenim vidovima na rubnim dijelovima Europe (Crna
Gora, Albanija, Grčka) do XIX. stoljeća. Ako bismo se izno-
va poslužili metodom historiografske komparacije, taj model
primitivnoga gostoprimstva jest doista struktura dugog tra-
janja i u svakom se profiliranom povijesnom vremenu pojav-
ljuje u nekom obliku. Suvremene neprofitne zajednice kao
što je, na primjer, CouchSurfing (www.couchsurfing.com) ili
fenomen koji je općenito poznat kao »kauč-turizam«, u re-
centnim tehnološkim i komunikacijskim uvjetima globalnih
društvenih mreža i s prepoznatljivim ideološkim supstra-
tom, ponavljaju zapravo model primitivnoga, besplatnoga
gostoprimstva utemeljenog na pretpostavljenom uzajamnom
reciprocitetu unutar globalne zajednice. U tom se smislu
jednostavna dijakronija gostoprimstva u dvotaktnoj izvedbi
besplatno (rano, primitivno) i komercijalno (dominantno
novovjekovno, moderno), s eventualnim dodatkom prela-
124
KULTURA PUTOVANJA
znoga mješovitog modela, još jednom pojavljuje kao relativ-
no tanka teorijska pretpostavka.
U nizu varijacija pojavljuje se i drugi model aktivan u
srednjem vijeku: obavezno gostoprimstvo moćnika i ugled-
nika, a zatim i treći – profesionalno gostoprimstvo, dakle
gostionice i prenoćišta uz plaćanje, koje se elementarno ra-
zvija u srednjem vijeku i u novovjekovlju postaje stabilna
forma smještaja uz novčanu naknadu. Antički svijet Grčke i
Rima imao je razvijene modele koji su često varirali u raspo-
nu od ugovornih obaveza između gradova preko »spacijalne
gostoljubivosti« u vidu posebnih odaja ili dijelova kuće na-
mijenjenih gostima do uglavnom ozloglašene, rubne urbane
distribucije gostionica, svratišta i prenoćišta, kao i modela
koji u već spomenutom rasporedu prati smjer javnih cesta.
Srednjovjekovlje okvirno poznaje sve oblike i njihove mje-
šovite tvorbe, ovisno je li posrijedi samo smještaj, i smještaj
i hrana, je li na djelu crkvena organizacija sa samostanskom
ponudom hospicija ili obaveza prema moćnicima i velikaši-
ma na putu. Upravo hodočasnički model »nametnuvši gostu
da hranu donese sa sobom, da je kupi na tržnici ili u krčmi,
odredio je prostornu konvergenciju triju dotad odvojenih in-
stituta – gostoprimstva, tržnice i krčme« (Peyer 1999: 303),
i na određeni način otvorio put prema profesionalnom ugo-
šćivanju odnosno sekundarnom tržištu roba i usluga. Krčme
(taverne), iako raširena institucija u rimskom svijetu, proživ-
ljavaju u ranome srednjem vijeku isprva ozbiljnu krizu koja
dovodi gotovo do njihova nestanka. Međutim, napominje
Peyer, »njihov broj počinje sporo rasti tijekom karolinškog
razdoblja, intenzivira se oko XI. ili XII. stoljeća, kad posta-
ju sve važnije polazište strancima u potrazi za smještajem«
125
 Dean Duda
(1999: 303-304), da bi negdje u XIII. stoljeću postale ozbilj-
na konkurencija.
Crkveno gostoprimstvo odnosno smještaj u prostorima
pod crkvenom ingerencijom, »bilo u obliku svratišta uz sa-
mostane ili samostalnih hospicija i hospitala, širi se od kasno-
antičkog doba iz istočnih provincija Rimskog Carstva prema
zapadu, u ponovljenim valovima uspona i pada« (Peyer 1999:
304). Međutim, vodeću ulogu, na stanovit način, preuzima ti-
jekom križarskih ratova, dakle tek od konca XI. stoljeća, raz-
doblja u kojemu se počinje razvijati i profesionalno ugošćiva-
nje. Budući da je utemeljeno na načelu prihvaćanja stranaca
bez diskriminacije i da se uglavnom odvija bez bilo kakva
ugovora između gostoprimaca i gosta, crkveno se gostoprim-
stvo, dodaje Peyer, može smatrati razmjerno besplatnim u
odnosu na mahom prezrene gostionice: »S različitih stajali-
šta više se približava besplatnom modelu gostoprimstva čiji
manjak pokušava nadoknaditi, ali ga ne uspijeva posve zami-
jeniti« (1999: 304). Smještaj putnika u okrilju crkvenih pro-
stora ima dva, uvjetno govoreći, otegotna aspekta: uključuje,
s jedne strane, političku obavezu spram bogatih i moćnih, a s
druge strane prihvaćanje siromaha i običnih ljudi pojavljuje
se kao teret s obzirom na ograničenu raspoloživost resursa
unutar kojih se gostoprimstvo odvijalo. S vremenom, uz po-
većanje broja trgovaca i putnika, scena se više okreće ponudi
smještaja u nastajućem modelu profesionalnoga gostoprim-
stva, kao što se obavezno gostoprimstvo – često utemeljeno
na pukoj sili kojoj su se utjecali ne samo velikaši nego i obič-
ni putnici da bi od seljaka, najčešćih žrtava, ishodili smještaj i
hranu – transformira zahvaljujući uvedenim ograničenjima i
napretkom modernih oblika utemeljenih na plaćanju.
126
KULTURA PUTOVANJA
Taj srednjovjekovni svijet nije razdoblje izostale mobil-
nosti, nekad prišivene odrednice koju suvremenija histori-
ografija sve više rastače, ali jest isprva na stanovit način bio
prilično zatvoren u vlastite domove, posve zaboravivši antič-
ki kozmopolitizam, sve dok trgovci, istinski zamašnjak pro-
mjene, negdje u X. i XI. stoljeću intenzivnije nisu okrenuli
ploču. Međutim, u takvu su svijetu opjevani Cid, Roland i
Igor – likovi čije zgode ovako ili onako pripovijedaju o puto-
vanju i, dodao bi Ohler (1989: XIV), u takvu svijetu doselje-
nici dolaze do Islanda i Grenlanda, neki putnici do dijelova
sjeverne Amerike, a drugi istražuju Indiju i Kinu. U takvu se
okviru priprema i događaj koji će 1492. promijeniti iskustvo
svijeta. Tu su, naravno, i autori izmišljenih putovanja poput
Johna Mandevillea koji se nisu maknuli dalje od vlastite bi-
blioteke i stola za pisanje, a opisali su daleke zemlje i ispri-
povijedali putničke zgode. Tu je i Marco (Emilione, milijun
lažaca ga ne bi nadmašilo?) Polo koji u đenoveškom zatvoru
pripovijeda Rustichellu, s kojim više mjeseci dijeli tamnicu
od jeseni 1298. do u ljeto 1299. godine, svoje pustolovine
u zemlji velikog kana. Napokon, »ideja da prije modernog
doba nije postojalo putovanje, kako se to kaže, ‘zbog užitka’
i koje bi možda bilo bolje odrediti ‘zbog znanja’, jest posve
arbitrarna« (Balestracci 2008: 18). Iako je motivacija, doda-
je Balestracci, u najvećoj mjeri bez ikakve sumnje praktična
u vjerskom smislu, »ne nedostaje onih koji kreću na put iz
čiste žudnje da upoznaju svijet« (2008: 18). Potvrdu nala-
zi u Hodočašću u Jeruzalem Josta von Meggena, kojemu je
gvardijan jeruzalemskoga franjevačkog samostana tijekom
hodočašća što ga je ovaj poduzeo 1542. pojasnio da hodo-
časnici u Jeruzalem pristižu iz dva razloga: jedni iz gorljive
127
 Dean Duda
pobožnosti, a drugi zbog užitka upoznavanja svijeta – jer još
je Aristotel rekao, napominje tom prilikom gvardijan, da lju-
di po naravi teže znanju.
Upravo je znanje konfiguracijska okosnica dvaju najpo-
pularnijih putopisa kasnoga srednjeg vijeka, Putovanja Joh-
na Mandevillea i Polova Miliona.42 Pristupi su, doduše, nešto
drukčiji, vjerodostojnost različita, ali ostaje supstrat posre-
dovanja obavijesti koje se temelje ili se predstavljaju kao da
se temelje na znanju. Ako smo ovu kasnoantičko-srednjovje-
kovnu dionicu započeli u vjerskom tonu, a završavamo sa
znanjem ili simulacijom znanja, onda smo nadomak procjeni
transformativne dinamike koja se iz ovako šture dihotomije
može iščitati. Spomenuta simulacija znanja ne znači izravno
i otvoreno laganje, nego uključenje u slojevitu mrežu pripo-
vjednog posredovanja putničkog iskustva, radoznalosti i za-
nimanja za svijet – u što svakako spada i Mandevilleovo osla-
njanje na Odorika iz Pordenonea i njegovo putničko kinesko
iskustvo – iako se ne bježi ni od nadodavanja, čak i preko-
mjernog, u Jambulovoj ili Lukijanovoj maniri. Krokodili,
zmije i zmajevi, krušno i medno drveće, stubišta i podovi u
zlatu – samo su dio inscenacije zanimanja za svijet i zado-
voljenje znatiželje, poput sljedećeg Mandevilleova primjera:
I na tom ostrvu ima veliko čudo o kome se dade više go-
voriti nego o čemu drugom i bilo kom drugom delu sveta.
42 Složeno je, a na ovomu mjestu i pomalo izlišno, ulaziti u problem prevođenja
naslova putopisne knjige Marka Pola. Je li do naslova Milione došlo od Polova
nadimka Emilione kojim su ga zvali u obiteljskoj komunikaciji ili od broja (za-
nimljivosti ili pretpostavljenih laži), teže je utvrditi. Kod nas se knjiga redovito
objavljuje pod naslovom Milion: putovanja Marka Pola, iako neki autori knjigu
nazivaju i Milijun. Usp. Marko Polo, Milion. Putovanja Marka Pola, Marijan tisak,
Split 2004., prev. B. Maksimović.
128
KULTURA PUTOVANJA
Sve vrste ribe što se nalaze u moru unaokolo dolaze jedared
godišnje – sve vrste ribe – jedna za drugom. I one se praća-
kaju na žalu ovog ostrva u tolikom mnoštvu i količini da
čovek ne može videti ništa drugo do li ribu. I tu ostanu tri
dana. I svaki stanovnik ove zemlje uzme onoliko ribe koliko
mu volja. A onda, posle trećeg dana ta vrsta ribe napušta
žalo i vraća se u more. Posle prvoga dolazi drugo jato ribe,
i to od druge vrste, i čine za druga tri dana ono isto što i
one koje su smenile. A posle ovog stiže opet novo jato. Sve
dok se ne izredaju sve ribe i dok svako ne uzme koliko mu
volja od svakog jata. I niko živ ne zna uzrok ovoj pojavi. Ali
stanovnici ovog kraja govore da ribe to čine u znak dubo-
kog poštovanja prema njihovom kralju; jer on je u celome
svetu najdostojniji te počasti, kako oni kažu: on ispunjava
zapovest koju je Bog ostavio Adamu i Evi, kada im je rekao:
Crescite et multiplicamini et replete terram (Rastite i mno-
žite se i ispunite zemlju). I zbog toga on rađa na svet toliku
decu, da mu Bog poradi toga šalje ribe od svake vrste koja
u moru postoji, pa neka kralj uzme po volji svojoj za sebe i
svoj narod (205).43
Prije je riječ o postupku kompiliranja različitih izvora,
usmenog posredovanja i općekulturne cirkulacije streotipa
(poput Mandevilleove pripovijesti o najotrovnijem drvu i
pokušaju da se Židovi domognu tog otrova kako bi potrovali
sve kršćane!), prerade fantastičnih motiva i konfabulacije na
temu izabranu u horizontu radoznalosti. Putovanje je zapra-
43 Nepoznati pisac, Mandevilova putovanja (odlomci), u: Iz engleske srednjovekovne
književnosti, prir. I. Kovačević, Naučna knjiga, Beograd 1988., prev. S. Vukobrat,
str. 201-207.
129
 Dean Duda
vo rad tekstualnog polja u kojemu se križaju, prelamaju i do-
diruju naizgled nespojive stvari. Narativno posredovano zna-
nje nije znanstveni traktat niti je rasprava čiji se zaključak
treba verificirati ili odbaciti. Narativno znanje je ono što Cha-
ucerovi hodočasnici međusobno posreduju dok krate vrije-
me na putu u Canterbury, u mobilnoj dogradnji Boccacciova
izmještanja iz grada. Kako verificirati njihove pripovijesti? I
kad bismo to do neke mjere učinili, upotrijebivši tekst kao
kompleksan izvor za proučavanje kasnoga srednjeg vijeka,
ostao bi neki nesvodivi višak, talog književnosti. Ekonomija
viška koji je neprovjerljiv, pa i nevjerodostojan, ima svakako
svoje aspektualne posljedice u polju znanstvenih spoznaja i
otkrića (nitko, na primjer, više ne traga za psolikim ljudima),
ali u književnom polju kriteriji njegove procjene počivaju na
drukčijim temeljima. Zato se Mandevilleov postupak kompi-
liranja hodočasničkog, misionarskog i trgovačkog diskurza
i njima prikladne motivike, zajedno s usmenim putničkim
pripovijestima ili srednjovjekovnim »rumancima« o Alek-
sandru, može čitati u ironijskom ključu, upravo kao prevara,
i to uspjela, jer »oponaša nešto prepoznatljivo« (Campbell
1988: 126). Kao da se srednjovjekovni pisac koji će ponijeti
ime Mandevilleovo u jednom trenu zapitao: što bi, s obzirom
na logiku vremena, moglo jamčiti siguran (književni) prolaz
u drugoj polovici XIV. stoljeća? Hodočašće u Svetu zemlju
i egzotika Azije kao dobitna kombinacija? Oponašanje pre-
poznatljivog? Zaigran u mreži tekstualnosti ili možda posve
nesvjestan svoga čina, Mandeville je (iznova) utemeljio žanr.
Prevara se uspostavila kao književnost: ako mu se ne može
vjerovati jer nije putovao, ako mu se ne može vjerovati u
posredovanju činjenica jer očevidno laže, na čemu se onda
130
KULTURA PUTOVANJA
temelji Mandevilleov kredibilitet, a zatim i iznimna popu-
larnost? Njegov je kredibilitet isključivo književne naravi:
»Mandevillea moramo prihvatiti kao istinu (a tako je i pri-
hvaćen), jer zvuči kao istina« (Campbell 1988: 127). Puto-
vanja su pokazni primjer načina na koji radi polje putničke
tekstualnosti.
Petrarca, na primjer, sastavlja Itinerarium ad sepulchrum
domini nostri Yhesu Christi u tri proljetna dana godine 1358.
Razlog nastanka itinerarija do Kristova groba jest poziv nje-
gova prijatelja Giovannija Mandellija, milanskoga uglednika,
da zajedno otputuju u Svetu zemlju. Budući da mu putova-
nje, osobito plovidba, izaziva određenu nelagodu i strah, Pe-
trarca u zamjenu za fizičku prisutnost radije sastavlja specifi-
čan vodič. Taj eruditski itinerarij pretpostavljenog putovanja
od Genove do Jeruzalema i Aleksandrije dokaz je geografske,
povijesne i arheološke upućenosti Petrarkine, njegova suve-
renog vladanja klasičnom i biblijskom kulturom. Je li po-
srijedi i novo oblikovanje jastva u humanističkom registru,
na što upućuju novija tumačenja, nije trenutno od presudne
važnosti.44 Tekst će ionako svoje interpretativne naglaske
mijenjati kroz vrijeme dok god bude trajalo iznalaženje su-
bjekta diskurza i njegovih preokupacija. Ostaje, međutim,
činjenica da Petrarca u Svetu zemlju nikad nije putovao, ali
je u stvar i te kako upućen. Mreža putničkog posredovanja je
razapeta i Petrarca je, poput Johna Mandevillea, samo jedan
od njezinih čvorova koji povezuje znatiželju, znanje, lekti-
ru, hodočasničke tekstove, klasičnu starinu i onaj višak koji
upućuje na književnost.
44 Označenju Petrarkina Itinerarija, njegovim karakteristikama i polažaju unutar
opusa usp. Cachey (2009).
131
 Dean Duda

Duby zaključuje problematiku umjetnosti i društva iz-

među 980. i 1420. godine Masacciovim freskama u kapeli
Brancacci firentinske crkve Santa Maria del Carmine, gdje se
oko svetog Petra među apostolima pojavljuje i slikarovo lice.
Masacciovo lice među apostolima za Dubyja je lice umjetni- IV.
kove slobode. U pomiješanim ritmovima različitih trajanja
ipak se nazire promjena. Znanje i sloboda otvaraju prostor Poznaš li zemlju,
istraživanju. Istraživanje pak temeljito priprema zaposjeda-
nje i kolonizaciju, a to je uvelike pogonsko gorivo europsko- gdjeno limun cvate?
ga novovjekovlja.

R eći da je netko putnik istodobno znači i previše i prema-

lo. Previše sa stajališta elementarne nepokretljivosti ili
dominantno statične većine, mnoštva obuhvaćenog »prirod-
nim stanjem«, dnevnom rutinom u opreci spram koje putnik
gradi svoju iznimnost neovisno o razlogu – namjeri, slučaju,
sreći ili nevolji – koji ga je nagnao na put. U usporedbi s ko-
lektivnom, manje ili više uvriježenom nepokretljivošću, sva-
ko putovanje, ponavljamo još jednom očevidno, nosi auru
iznimnosti koja se unutar tako strukturirane dihotomije ri-
jetko propituje jer operira isključivo na elementarnoj razini
u radnom ritmu dijalektike norme i iznimke. Čak i u mini-
malnim komunikacijskim zajednicama čiji članovi redovito
putuju, uvijek je posljednji povratnik s putovanja onaj koji
ostale čini statičnima, i to samo dok njegova pripovijest iza-
ziva znatiželju, dok djeluje kao novost koja iziskuje posredo-
vanje, dok se znanje komunikacijski ne uskladišti i arhivira.
Refleks zajednice ili društvene grupe tako uskoro nivelira
iznimnost na razinu svakodnevnih preokupacija odnosno

132 133
 Dean Duda
na ono što se obično smatra stanjem normalnosti u kojemu
su uloge podijeljene s obzirom na uvriježeni sociokulturni
raspored boravišta ili prebivališta. Žargonom modernističke
teorije književne povijesti: postupak očuđenja izazvan pu-
tovanjem automatizira se i seli iz sociokulturnog centra na
periferiju.
Premalo pak putnik znači na razini koja ne uključuje
statičnost kao kriterij, u kontekstu diverzificiranije kulture
putovanja, ima li se u vidu brojnost uloga što ih izvedbeno
može zauzeti. A te se uloge, unatoč razmjernoj funkcional-
noj razvedenosti u ranijim povijesnim vremenima, počet-
kom novovjekovlja multipliciraju u novim uvjetima. Prisje-
timo se: kad se promijeni mjera svijeta, slijedi diskurzivno
usklađivanje, točnije, aspektualno popunjavanje praznina,
proizvodnja materijala koji omogućuje snalaženje, hvatanje
novog smjera i osvajanje zamišljenog horizonta. Iako nije
rijedak slučaj da diskurz priprema i nagoviješta promjenu
»mjere svijeta«, što je još uvijek čest argument u raspravama
o anticipatorskoj ulozi umjetnosti u zapadnoj kulturi, njego-
vi će replikantski modeli proširiti vijest, prikladno je kontek-
stualno partikularizirati i učiniti dostupnom zainteresirani-
ma. Pritom interes nije, naravno, samo zamašnjak spoznaje,
nego i nekih drugih stvari, uvelike ideološki kompatibilnih s
promijenjenom mjerom svijeta. Onaj kojeg obično nazivamo
putnikom stječe tako određeni višak vrijednosti, artikulaciju
na drugoj razini, nadgradnju oblikovanu u skladu s funk-
cijom njegova putovanja i vrstom tekstualnog traga koji je
tom prilikom ostavio za sobom. U tom pluralnom polju koje
lako može obeshrabriti analitičara količinom materijala ili,
drugim riječima, u uvjetima teže preglednosti putničke tek-
134
KULTURA PUTOVANJA
stualnosti (izvještaja, dnevnika, pisama, putopisa, vodiča...),
spomenuti višak pretvara putnika tijekom novovjekovlja u,
na primjer, istraživača, kolonizatora, trgovca, geografa, an-
tropologa ili turista. Razlog te diverzifikacije nije samo u
specijaliziranosti putovanja, nego, štoviše, u količini proiz­
vedenog materijala, osobito u sredinama koje drže primat
u onodobnom modelu mobilnosti: »Tijekom XVI. stoljeća
pisanje postaje esencijalni dio putovanja, dokumentacija je
sastavni dio djelatnosti. Politički ili komercijalni pokrovitelji
traže izvještaje i zemljovide, često tajne, ali javni interes za
pripovijestima o dalekim mjestima bio je važno sredstvo da
bi se privukla ulaganja i – kad su kolonije utemeljene – do-
seljenici. Rivalstvo među europskim nacionalnim državama
znači da je objavljivanje putopisa često polujavni posao u
kojemu su stvoreni počeci imperijalnih povijesti« (Hulme
i Youngs 2002: 3). Jednom upleteno u imperijalni pothvat,
dokumentirano putovanje kao izvještaj, pismo, putopis ili
dnevnik poprima crtu političkog uloga u svim njegovim
konzekvencijama uključujući i špijunsku djelatnosti, koja
će brojne autore što ih u književnom polju spominjemo kao
putopisce, u političkom polju učiniti uhodama, špijunima i
agentima. Putnik se tako upisuje u liniju koja ga ujedno dvo-
struko legitimira ili pak delegitimira, ovisno o kutu gledanja
na stvar. Podsjećamo iznova na Matiju Mažuranića kao nešto
kasniji lokalni primjer pretpostavljene izvidničko-špijunske
namjere koja je započela kao političko ispitivanje bosanskog
terena, a završila u književnosti kao dio žanrovske ponude
popularnog romantizma.
Standard postkolonijalne interpretacije novovjekovnog
putovanja, uza sve nijanse kronotopskih specifičnosti i lokal-
135
 Dean Duda
nih historijskih artikulacija, očituje se u njegovoj uposlenosti
u procesu zapadnjačkog ovladavanja svijetom. Upregnuto u
kolonijalnu matricu, putovanje je imalo i u liku istraživanja
dominantno porobljivačku, odnosno komercijalnu, unosnu
svrhu.45 Pljačka i otimanje dobara, uz brutalan odnos pre-
ma lokalnom stanovništvu, predstavljalo se kao otkrivanje
onoga što je lokalnom stanovništvu ionako već poznato. To
brisanje drugog u svakom pogledu, iako je izazivalo zgra-
žanje i reakcije poput Kratkog izvješća o uništenju Indijâ što
ga je 1552. objavio Bartolomé de Las Casas,46 provodilo se i
kao diskurzivno usklađivanje s eurocentričnom slikom svi-
jeta: »Sama kolonizacija često je slijedila nakon putovanja
kao ‘otkrića’, pronalazaka ‘neotkrivenih’ zemalja. Izrada ze-
mljovida – koji su samim postojanjem služili tekstualizaciji
spacijalne realnosti drugog, imenovanju ili, u većini sluča-
jeva, preimenovanju prostora u simboličkom i doslovnom
činu ovladavanja i nadziranja – dodatno je osnažila procese
otkrivanja« (Aschcroft, Grifiths i Tiffin 1999: 23). To znači
da su kolonizirane zemlje preispisane odnosno preupisane
zamijenjenim imenima ili europskim verzijama iskrivljenih
starosjedilačkih imena. Osim toga, nepoznato ili prazno po-
45 Sažimamo konkvistadorsko-kolonizatorski kompleks tek sljedećim suvremeni-
jim navodom fikcionalnog porijekla koji pripada »visokopozicioniranom« liku
u tom projektu: »Nitko više u dnu duše ne vjeruje u onaj stari Eldorado, ali
svi gore od čežnje da nađu novi. Nitko nije plovio u Indiju da ore zemlju ni da
uzgaja konje, nego da se na brzinu obogati. Iz svih krajeva Perúa pojavit će se
vojnici koji žele vjerovati izmišljotinama tih Indijanaca Brasila, spremni da se u
potrazi za bogatstvom Omague izvrgnu svakoj opasnosti, nestrpljivi da zadovo-
lje amazonke što se gole pružaju po travi da obljube svoje zarobljenike. Mene
neće opiti ni jedna od tih bajki...«, Miguel Otero Silva, Lope de Aguirre, princ
slobode, Otokar Keršovani, Rijeka 1983., prev. M. Polić-Bobić, str. 109.
46 Bartolomé
de Las Casas, Kratko izvješće o uništenju Indijâ, Globus, Zagreb 1982.,
prev. M. Biškup i dr.
136
KULTURA PUTOVANJA
dručje na starim kartama, označeno kao terra nullius, otvara
se u europskoj projektivnoj imaginaciji kao »privlačan (dje-
vičanski) prostor u koji europski (redovito muški) istraživač
mora prodrijeti« (Aschcroft, Grifiths i Tiffin 1999: 23), na-
stanjen čudovištima, kanibalima i divljacima.
U nizu područja europsko se uspostavlja kao norma,
drugost opisuje kao iznimka (od klime preko raspoloživih
resursa do gustoće naseljenosti). Uglavnom, konstituira se
poredak, koji će unatoč međusobnoj konkurenciji europskih
nacionalnih država i adekvatnoj proizvodnji unutareurop-
ske kolonijalne periferije, osnažen kasnije prosvjetiteljskom
paradigmom, zadugo mapirati svijet prema jednom modelu.
Europska kartografija i zemljovid Europe stvorili su struk-
turu koja se održala kao zemljopisna realnost moderniteta.
Trend otkrića povezanih s kontrolom svijeta, oprimjeren u
drugoj polovici XIX. stoljeća u konačnoj engleskoj pobjedi u
borbi s francuskim privilegiranjem Pariza u sporu oko počet-
nog meridijana, utemeljuje novovjekovlje i duboko prožima
njegove putničke prakse. Da bismo dijelom predočili trans­
formativne procese, navodimo primjer iz posve oprečnog re-
gistra, uzaludno pozivanje hrvatskog hodočasnika u Jeruza-
lem sredinom XVIII. stoljeća na potrošenu iako dugotrajnu
koncepciju simboličkoga i »zbiljskog« središta:
Ovi grad stavljen je nasrid svita. Ako li ko neće virovati neka
na mapamodo stavi jednu nogu šetke na Jeruzolim pak nek
obšeta po tri dila svita staroga, vidi će da veće zauzima ze-
mlje nego mora; što kušajući od drugi gradova i vilajeta vaz-
di zauzimlje veće mora nego zemlje. Istina je toliko da je
potvrđena i od Svetoga pisma u Ezekielu na pog 5. V. 5. Ista
137
 Dean Duda
est Jerusalem in medio gentium posui eam, a u Psalmu govori.
Deus Rex noster operatus est salutem in medio terrae. More
bit da zato govori s. Jerolim da je Jerozolim pupak svita, a
Genebrando, da je srce zemlje. Zaradi toga drže Grci nasrid
hora jedno zlamenje prid Svetim grobom u kamenu, da je
onde srida svita... (36-37).47
Dakle, u tih prvih tristotinjak godina novovjekovlja, na
zasadama humanističke prakse i usporedo s njom, struktu-
rira se ideja mobilnosti koja dugotrajno priprema ključne
točke moderniteta ili barem njegove dvije najreprezentativ-
nije figure – demokratizaciju svih područja života i ideju
progresa:
Povjesničari ekonomije razdoblje između 1500. i 1800. po-
nekad nazivaju periodom »prvobitne akumulacije«, u ko-
jem je europska buržoazija kroz robovlasništvo i državne
monopole stvorila kapital koji je pokrenuo industrijsku
revoluciju. Zaista je upitno što je to u ovoj akumulaciji
tako primitivno (kao što je upitno i što je tako napredno
u naprednom kapitalizmu), ali o akumulaciji se definitiv-
no radilo. U sferi kulture, mnogi oblici sakupljanja koji su
se pojavili u ovom periodu razvili su se dijelom kao slika
ove akumulacije, i kao njezina legitimacija. Sistematizacija
prirode ovu sliku akumulacije dovodi do totalizirajuće kraj-
nosti, te istovremeno oblikuje iznuđivački, transformativni
karakter industrijskoga kapitalizma i mehanizme poretka
koji su počinjali uređivati europske urbane mase pod vlašću
47 Jakov
Pletikosa, Putovanje k Jerozolimu god. 1752., prir. J. Lisac i M. Šokota,
Gradska knjižnica »Juraj Šižgorić«, Šibenik 2000.
138
KULTURA PUTOVANJA
buržoazije. Sistematizacijom se, kao ideološkim konstruk-
tom, sliku planeta prisvaja i preustrojava prema jedinstve-
noj, evropskoj perspektivi (Pratt 2001: 154).
Preustrojavanje svijeta i njegova sistematizacija dio su kom-
pleksa koji Pratt zove »planetarnom sviješću«. Daniel Defoe
u ogledu Savršen engleski džentlemen (The Compleat English
Gentleman, 1730.), po njezinu sudu, precizno opisuje subjekt
koji je na čelu tog projekta, subjekt koji obilazi svijet u knji-
gama, gospodari geografijom svemira pomoću karata, atlasa
i matematičkih izračuna, putuje kopnom s prirodoslovcima
i morem s moreplovcima. Prirodoslovlje je njegov model, a
planetarna svijest kao znak još jednom promijenjene mjere
svijeta svakako uključuje i promjenu diskurza:
Putovanja i putopisi više nikada neće biti isti. U drugoj
polovici osamnaestoga stoljeća, bez obzira na to jesu li ek-
spedicije bile znanstvene, a putnici znanstvenici, u sva je
putovanja bilo upleteno prirodoslovlje. Sakupljanje primje-
raka, stvaranje zbirki, imenovanje novih vrsta i prepoznava-
nje starih − sve su to postale teme putovanja i putopisa. Uz
pogranične likove moreplovca, osvajača, zatočenika, diplo-
mata, počeo se posvuda pojavljivati dobroćudan, obavezno
pismen lik »sakupljača bilja«, naoružanog samo svojom tor-
bom, bilježnicom, bočicama za uzorke i željom da par mir-
nih sati provede u društvu buba i cvijeća (Pratt 2001: 142).
Prirodoslovac je ideološki subjekt koji naturalizira global-
nu prisutnost i autoritet europskoga građanstva. Njegova je
pripovijest, zaključuje Pratt, svoju ideološku snagu zadržala
139
 Dean Duda
tijekom cijeloga XIX. stoljeća, a drži da u velikoj mjeri jed-
nako vrijedi i danas.48
Međutim, dug je put do XIX. stoljeća. Mentaliteti su,
brau­delovski sažeto, tamnice dugog trajanja (spomenuti Ple-
tikosa rječit je primjer), a uvjeti proizvodnje svijeta prilično
jasno definirani i okrutni. Književnost je u najmanju ruku
barometar stanja i odnosa u svijetu prvobitne akumulacije. U
vrijeme kada Don Quijote kreće u svijet i čita ga kao književ-
ni pustolovni tekst s viteškim etosom, istraživači imaju obr-
nut problem: odlaze u nepoznati svijet da bi ga pretvorili u
tekst, opisali, odredili, mapirali, učinili dostupnim znanje o
njemu i otvorili put ciljanoj interesnoj eksploataciji. Te dvije
etike oprečno su kauzalno postavljene, ali vitez tužnog lika,
iako nam se može učiniti da je barem tekstualno korak ispred
znanstveno-istraživačkog odnosa prema svijetu, igra zapravo
sličnu igru ne bi li, nakon što je uvidio da svijet ne odgova-
ra viteškom predlošku, u drugom koraku razmotrio što se s
njim zbiva kad ga dodatno optereti svojim tekstom odnosno
posljedicama iskustva neadekvatnog čitanja. Nazovimo te
relacije i njihove posljedice jednostavno semiosferom, pre-
bacimo ih u kulturu putovanja i otvorit će nam se problem
putničke semiosfere i cijelo polje njezine tekstualnosti.
Pisanje kao esencijalni dio putovanja preporučuje se po-
četkom novog vijeka u svakom obliku. Ta građa »odozdo«
jest, naravno, osnovni korpus koji najprije količinom svjedo-
48 
Između niza mogućih primjera, spomenimo samo da je i Louis-Antoine de
Bougainville, prvi Francuz koji je oplovio svijet (uz dopuštenje Luja XV.) i autor
toj plovidbi posvećenog putopisa Voyage autour du monde (1771), imao u ek-
spediciji znanstvenu postavu – astronoma, geografa, kartografa, ali i botaničara
Philiberta Commerçona, koji je imao zadatak da katalogizira i opiše nove biljne
i životinjske vrste. Commerçon je u Brazilu pronašao cvijet i nazvao ga po admi-
ralu. Otud dolazi bugenvilija.
140
KULTURA PUTOVANJA
či o dimenzijama fenomena. Bibliografije izrađene za nacio-
nalne književnosti koje drže primat u proizvodnji putničkih
tekstova, kakva je na primjer engleska (Cox 1935), već na
razini deskriptivno-događajnih odrednica korpusa pokazu-
ju intenzitet produkcije i prijevoda »putovanja, geografskih
opisa, pustolovina, brodoloma i ekspedicija«, ali i itinera-
rijske interesne zastupljenosti različitih destinacija. To ne
svjedoči samo o intenzitetu putničke djelatnosti širom po-
znatog svijeta, nego i o snazi novog nakladničko-tiskarskoga
domaćeg tržišta, budući da »broj novih objavljenih naslova
(kao i starih koji su pretisnuti) tijekom ranog novovjekovlja,
pokazuje da su putopisi imali značajnu publiku, gladnu da
čuje novosti iz šireg svijeta i razmisli o mjestu Engleske u
njemu« (Sherman 2002: 19). Već tada putopisi postaju roba
zanimljiva rastućem broju tiskarskoga (nakladničkog) ceha
i počinju zauzimati, kako to slikovito predočuje Sherman,
»središnje mjesto na policama za knjige u tom razdoblju«
(2002: 20). Poučan i zabavan, tematski i problemski otvo-
ren, sposoban ispuniti niz različitih društvenih funkcija, od
političke i ekonomske do spoznajne i kulturne, putopis se
može veoma lako predstaviti i kao žanr koji primjereno saži-
ma ključna obilježja povijesnog vremena.
Jedan rubni primjer u tom obilju materijala ranog novo-
vjekovlja, na određen način endemičan u korpusu nacional-
ne književnosti kojoj pripada, jest i Hektorovićevo Ribanje i
ribarsko prigovaranje (1556), ostvareno u klasičnom huma-
nističkom žanru poslanice upućene Jeronimu Bartučeviću.49
Status toga teksta u kanonu hrvatske književnosti jest neu-
49 Petar
Hektorović, »Ribanje i ribarsko prigovaranje«, u: Djela, prir. J. Vončina,
SPH sv. 39, JAZU, Zagreb 1986., str. 37-77.
141
 Dean Duda
pitan i njegovo se tumačenje uglavnom odvija u dvostrukoj
artikulaciji, pri čemu se s jedne strane pojavljuje domaća
humanistička baština, Marulićeva moralistička pouka, strah
od turske navale, a s druge strane površna srodnost s huma-
nističkom ribarskom eklogom – otuda vjerojatno ribarsko
prigovaranje, odnosno razgovor ribarâ − koju je, ugledajući
se na Teokrita, uspostavio Talijan Jacopo Sannazaro svojim
latinskim Ribarskim eklogama (Eclogae piscatoriae) sastavlje-
nim prije 1500. godine, u kojima uvriježeni pastirski svijet za-
mjenjuje ribarskim. Tematsku osnovicu teksta čini trodnevna
plovidba što ju je pjesnik, u društvu ribara Nikole i Paskoja,
poduzeo zamoren poslovima oko gradnje i uređenja Tvrdlja,
i to od Staroga Grada na Hvaru kroz tjesnac između Šolte i
Brača (Splitska vrata), do uvale Nečujam na sjeveru Šolte i na-
trag. Itinerarij je posve vjerodostojan i provjerljiv, etnografski
je moment vezan uz pjevanje o životu i običaje primorskoga
ribarskog svijeta, umijeće i sredstva ribanja, kulturne reminis-
cencije odnose se na baštinu i pjesnike, među kojima se izdva-
ja pohvala Maruliću i Splitu, a posebno mjesto u strukturi pri-
pada ribarskoj izvedbi narodnih pjesama. Tekst je ispjevan u
dvostruko rimovanim dvanaestercima i komponiran simetrič-
no, s razmjerno podjednakim rasporedom građe u svakom od
tri dijela, odnosno tri dana plovidbe (508, 570 i 606 stihova).
Pripovijedanje teče vremenski susljedno, bez digresija i posve
slijedi događajnu logiku putovanja. Narativna je osnova na-
dograđena kroz glasove Paskoja i Nikole, i to dvjema kraćim
lirskim narodnim pjesmama (Naš gospodin poljem jizdi, I kliče
devojka), dvjema duljim bugaršticama (Kraljević Marko i brat
mu Andrijaš, Radosav Siverinac i Vlatko udinski vojvoda), pri-
pijevanjem pitanja i odgovora kao brojnim mudrim izrekama.
142
KULTURA PUTOVANJA
Uz književnu vrijednost, Hektorovićevo je Ribanje zanimljivo
i s melografskog stajališta, budući da je pjesnik poslanici pri-
dodao notni zapis bugarštice o Radosavu Siverincu i pjesme I
kliče devojka, koji, osim što svjedoči o Hektorovićevoj glazbe-
noj naobrazbi, predstavlja vjerojatno najstariji sačuvani notni
zapis narodnih napjeva u Hrvatskoj.
Ribanje, međutim, dužinom i složenošću kompozicije
odudara od tradicije poslanica kakve su pisali hrvatski hu-
manisti. Hektorovićev tekst obilježava i izostanak konven-
cionalnih retoričkih sredstava (ustaljenih jezičnih ukrasa,
stereotipnih rima, mitoloških motiva, knjiške patetike) pa
stilska obilježja jednako tako potvrđuju njegovu posebnost
u okviru hrvatskoga humanizma i renesansne književnosti.
Ali taj bi uvriježeni sud mogao biti osporen ili barem suvi-
slije propitan ako Ribanje ukratko razmotrimo sa stajališta
kulture putovanja i procesa koji u to doba djeluju u europ-
skom sociokulturnom prostoru. Posve u skladu s idejom da
putovanje treba dokumentirati – jer, kao što smo već spo-
menuli, djelatnost zahtijeva pisanje – Hektorović sastavlja
poslanicu. To što je poslanica u stihu, nije u području kul-
ture putovanja posve neočekivan postupak jer pismo načel-
no, neovisno o njegovoj dotjeranosti i književnoj ambiciji,
uvelike participira u korpusu putničke književnosti, a pu-
tovanja su u novom vijeku jednako tako mogla biti stihova-
na ili komponirana kao izmjena stiha i proze.50 Hektorović
zatim jasno i razložno, nakon nekoliko filozofskih stihova o
životu, pojašnjava da je razlog odlaska na put posve nesvr-
hovit, tek da negdje otputuje samo da nije kod kuće, gdje je
50 Usp.Adams (1983), osobito 2. poglavlje u kojemu se prikazuje putopisna (put-
nička) književnost do 1800.
143
 Dean Duda
inače u potpunosti posvećen poslovima oko gradnje Tvrdlja.
Međutim, Hektorović ne ide na put, nego, dopustimo si tek
usporebe radi smjelu anticipaciju, izmišlja trodnevni predah
koji podsjeća na suvremeniju koncepciju izleta ili, negdje
na rubu pretjerivanja, vikenda. Zatim, suputnici su pažljivo
izabrani s obzirom na njihovu kompetenciju, ispostavit će
se ne samo primarnu (ribarsku) nego i prigovaračku (kul-
turnu), u čemu mnogi tumači nalaze znakove pretjeranosti
i artificijelnosti. Metaforički se usmenoknjiževna građa »pri-
kupljana« tijekom plovidbe naziva lovinom, što opet upu-
ćuje logiku oplodnje putničkog kapitala, naime, Hektorović
se nije doma vratio praznih ruku. Dva motiva koja izazivaju
izletničku atrakciju jesu nevojbeno Marulić, u skladu sa sli-
jedom plovidbe i dolaskom u Nečujam kao unaprijed kul-
turno obilježen prostor, a zatim i Split. Moglo bi se zaključiti
da Hektorović proizvodi neku vrstu kulturno-turističkoga
zavičajnog spota s propagandnom namjerom.
Taj žanr suvremene popularne kulture nismo uključili
samo zbog manje ili više neuspjele dosjetke, nego zato što po-
kazuje proces razmjene između modela male i velike kulturne
tradicije predindustrijske Europe, između kulture koja je puč-
ka odnosno narodna i visoke, elitne kulture, upravo u vrijeme
kad započinje njihovo razdvajanje koje će u velikoj mjeri za-
živjeti tijekom XVI. i XVII. stoljeća. Ta »teorija raskola« ne-
kad jedinstvene kulture, iako nije bez unutarnjih proturječja,
ključna je točka u tumačenju intelektualnog iznalaženja na-
rodne kulture u vrijeme ranoromantičarskog oduševljenja po-
pularnim krajem XVIII. i početkom XIX. stoljeća. Upravo u toj
reinvenciji nalazi svoju verifikaciju i opravdanost, jer nešto što
nije bilo odvojeno ili zaboravljeno u intelektualnoj tradiciji ne
144
KULTURA PUTOVANJA
bi, naravno, ni trebalo »otkrivati«. Naime, temeljna kulturna
razlika u predindustrijskoj Europi jest »razlika između većine,
za koju je narodna kultura jedina kultura, i manjine, kojoj je
omogućen pristup velikoj tradiciji, ali u maloj tradiciji sudje-
luje kao u drugoj kulturi« (Burke 1991: 36). Velika se tradicija
prenosi pismom, mala je usmena. Hektorović je, kao pripadnik
manjine, zapravo kulturno najmanje dvojezičan (u predindu-
strijskoj Europi te se stvari mjere preko latinskog, standardnog
jezika i regionalnog jezika), dok većina poput Paskoja i Nikole
govori samo svojim lokalnim, regionalnim jezikom. Iz tih rela-
cija Burke zaključuje: »Za elitu, i samo za nju, dvije su tradicije
imale dvije različite psihološke funkcije; velika je tradicija bila
ozbiljna, a mala tradicija igra« (1991: 36). Ako je mala (narod-
na) tradicija igra, onda su između odmora, izleta i igre razli-
ke samo u nijansama. Zato možemo ustvrditi da je u Ribanju
mala tradicija uprizorena za veliku. Taj je tekst kulturni izlet,
doduše sa zanimljivim socijalnim učinkom – Hektorovićevom
pohvalom mudrosti i kreposti siromašnog puka i željom da se
plovidba ponovi u istom sastavu.51 Ono što drugi otkrivaju na
putovanjima, Hektorović čini na izletu. Kako se građa ili zna-
nje ne može skupljati statično, kod kuće, niti se tu može do-
količarenjem upoznati svoga socijalnog drugog, logično je da
se za tu priliku organizira barem izlet. Ribanje tako na mikro-
razini pokazuje logiku putovanja, štoviše, logiku povijesnog
vremena. U tom se smislu još jedna značajka Hektorovićeva
Ribanja otvara u njegovoj kontekstualnoj mikrostrukturnoj
položenosti. Odredit ćemo je kategorijom rezistentnosti. Budu-
ći da se opis i valorizacija baštine događa u vrijeme turskih
osvajanja, tekst se može čitati i kao pokušaj književnog kon-
51 Stihovi 1475-1498, str. 72-73.
145
 Dean Duda
zerviranja stanja pretpostavljenog sklada, očuvanja zatečenog
koje uz završnu kršćansku moralku oblikuje stanovitu poetiku
otpora. Ima li što logičnije od putovanja koje povezuje, poka-
zuje i prikazuje sve do čega je Hektoroviću stalo?
Međutim, osim različitih putničkih tekstova, putova-
nje postaje ozbiljnim predmetom refleksije i obrade u nešto
drukčije oblikovanim diskurzima. Tako se usporedo s posre-
dovanim putničkim iskustvom odvija i proces njegove siste-
matizacije kao komplementarna vrsta tekstualne produkcije
u području zamišljene kulture putovanja. Justin Stagl (2002)
pokušava obrazložiti novovjekovne konkretnije − humaniz-
mom izazvane − promjene u polju putopisne književnosti na
temelju prevrednovanja dotad vladajuće koncepcije mobilno-
sti i tako na posredan način ocrtava šire polje onodobne put-
ničke tekstualnosti i njegovu unutarnju dinamiku.52 Širenje
putničkog repertoara na područja izvan dominantnoga hodo-
časničkog okvira omogućilo je putopisu da se fleksibilno ra-
zvija kao književni žanr koji je, kao što smo već napomenuli,
višestruko otvoren novim iskustvima. Na tom se otvaranju
pojavljuje i drugi komplementarni poticaj, naime, rad europ-
skih humanista na antičkim putničkim, geografskim i etno-
grafskim tekstovima. Tako se priprema svojevrsna reforma
prakse putovanja koja se, prema Staglovu mišljenju (2002:
78), manifestira u nastojanjima jasno prisutnim u različitim
tekstovima kulture putovanja na latinskom i modernim jezi-
cima, sistematičnije raspoređenim u dva tek uvjetno defini-
rana žanra: u putničkim savjetnicima ili knjigama i zbirkama
52 Staglovaje knjiga, posvećena povijesti znatiželje/radoznalosti odnosno umijeću
putovanja od 1550. do 1800., najprije objavljena na engleskom 1995., a zatim je
temeljito, osobito u I. i III. poglavlju, prerađena za njemačko izdanje 2002.
146
KULTURA PUTOVANJA
savjeta putnicima (tehnički prijedlozi za plovidbu, hodoča-
snički vodiči, putna regimina – medicinski odnosno higijen-
ski i prehrambeni savjetnici za putnike, refleksije o posebnim
putovanjima, refleksije o putovanju općenito) i u kompendiji-
ma empirijskog znanja o izvanjskom svijetu (zbirke izvještaja s
putovanja, kozmografije, opisi zemalja). Jednostavnosti radi,
svest ćemo Staglove žanrove na dva modela – prvi se odnose
na različite aspekte procesa (putovanja, djelatnosti svladavaja
prostora), a drugi na znanje (podatke, informacije) koje se
tim procesom steklo.
Iz različitih odnosa procesa i znanja nastaje opsežan re-
formski materijal, novovjekovna putnička semiosfera, iz
koje ćemo ovom prilikom izdvojiti tek dva strukturiranija
diskurzivna polja s dalekosežnim učinkom. U jednom se, u
razmatranju putovanja i znanja koje se njime stječe, stvar
kreće prema razrađenijoj metodologiji racionalne organiza-
cije materijala koja je zapravo bliska znanstvenom istraživa-
nju, a u drugom se s istog polazišta ulazi jednom nogom u
polje književnosti. Prvo, pod nazivom ars apodemica (nauk o
putovanju), okuplja u razdoblju od sredine XVI. pa do konca
XVIII. stoljeća čitavo epistemološko polje posvećeno umije-
ću putovanja u vidu savjetodavnih smjernica, ali i pregle-
da usustavljenog znanja stečenog putovanjima. Posrijedi je
praksa namijenjena zajednici učenih (respublica literarum),
zastupljena tijekom dva i pol stoljeća u korpusu koji obaseže
više od dvije stotine tekstova.53 S druge pak strane nalazi se
esej, novoutemeljeni renesansni žanr, jednako fleksibilan i
53 Staglje sa suradnicima priredio bibliografiju apodemičkih rasprava, usp. J. Stagl,
K. Odra i C. Kämpfer, Apodemiken. Eine räsonnierte Bibliographie der reisetheore-
tischen Literatur des 16., 17. und 18. Jahrhunderts, Schöningh, Paderborn 1983.
147
 Dean Duda
otvoren poput putopisa, koji se – lišen obaveze da prezentira
proces, što je dominanta putopisnog teksta – nametnuo kao
rodno mjesto (polu)književne refleksije o putovanju.
Nauk o umijeću putovanja (ars apodemica, kasnije zaživ-
ljuje i u europskim jezicima kao engl. art of travel, njem. Rei­
sekunst, franc. art de voyager) zapravo je metodički usustav-
ljen korpus znanja o putovanju, koji zbog niza razloga doista
možemo primjereno lokalizirati u skladu s naslovom Kuz-
mićeva prijevoda Aristotelove Poetike.54 U njegovu ishodištu
nalaze se rasprave koje su »praksu putovanja u svojoj epohi
kodificirale i modificirale« (Stagl 2002: 94), dakle usposta-
vile pregled i standarde procesa i s njim povezanih znanja.
Među autore tih rasprava kao utemeljitelji metode ubrajaju
se Švicarac Theodor Zwinger (Theodorus Zvingerus), autor
spisa Methodus apodemica in eorum gratiam, qui cum fructu
in auocunque tandem vitae genere peregrinari cupiunt (1577.,
2. izdanje 1594.) i njegov pariški učitelj Francuz Pierre de
la Ramée (Petrus Ramus), čiji su aristotelovski dijalektički
traktati u temelju apodemičke metode organizacije znanja i
svega što će se kasnije u filozofiji na njegovu tragu nazvati ra-
mizmom, zatim Nizozemac Hugo de Bloote (Hugo Blotius ili
Plotius), pisac rasprave Tabula peregrinationis continens capi-
ta Politica, tiskane tek 1629., dvadeset godina nakon njegove
smrti, Nijemac Hieronimus Turler (Türler) koji je u De pere-
grinatione et agro Neapolitano... (1574., engleski prijevod The
Travailer već sljedeće 1575.) ponudio oglednu usustavljenu
deskripciju Napuljskog kraljevstva i, naposljetku, njegov su-
54 Kod nas je pregled apodemičke tradicije u kontekstu trodiobe renesansne pu-
topisne književnosti na njezine aktere – teoretičare, hodočasnike i činovnike,
ponudila Miličić (2010).
148
KULTURA PUTOVANJA
narodnjak Hilarius Pyrckmair koji je u traktatu Comentario-
lus de arte apodemica… (1577) imenovao ovaj sistem putova-
nja, posredovanja i znanja.
Iako metodički usustavljeno znanje nije utjecalo na sve
putnike i putopisce na jednak način, njegov se doseg najbo-
lje vidi u kasnohumanističkoj tradiciji XVI. i XVII. stoljeća.
Kumulacija tih utjecaja, napominje Stagl, pokazuje da je ars
apodemica zapadnjačko putovanje utemeljila i oblikovala na
način teško usporediv u komparativnoj povijesti civilizacija.
Na temelju apodemičkih rasprava sastavio je popis osnovnih
tema koje sažimaju idealnu cjelovitu metodiku putovanja
oko 1600. godine (Stagl 2002: 95-106). U nju ukratko ulazi:
a) definicija putovanja (što je prvi korak ramističkog pristu-
pa problemima), b) unutarnja raščlamba s pripadnom (ari-
stotelovskom) terminologijom, Ramusova »prirodna meto-
da« – svrha putovanja (obrazovanje, trgovina itd.), sredstvo
(svakovrsna pomoć na putovanju duhovna ili predmetna, od
stanja tijela do zemljovida, novca i nautičkih instrumenata),
oblik (hodanje, jahanje, plovidba itd.), tvar (ciljevi putova-
nja i putnici u hijerahijskom rasporedu: sveci i relikvije, ljudi
boljeg i lošijeg stanja, životinje, stvari i ostale potrepšine),
zatim akcidentalije na putovanju itd., c) argumenti za i protiv
putovanja (tko može i zašto putovati), d) medicinski savjeti,
e) religiozni savjeti, f) praktični savjeti (ponašanje putnika u
slijedu priprema – izvedba – povratak s putovanja), g) kratki
opisi zemalja, naroda i sistema vladanja, h) upute za upotre-
bu pomoćnih sredstava na putu (karte, nautički instrumenti,
itinerariji), i) ukazivanje na što treba usmjeriti pozornost, j)
deskriptivne sheme (retorički postupci, oblici i vrste opisa,
nauk o klimi itd.).
149
 Dean Duda
Dok apodemičari stvaraju sistem, Michel de Montaigne
i Francis Bacon, dvojica autorsko-žanrovskih prvaka, na ra-
zličit način u posljednjim desetljećima XVI. stoljeća posve-
ćuju esejističku pozornost putovanju: Montaigne posredno,
uvrstivši problematiku putovanja u različita razmatranja, a
Bacon posve izravno, posvetivši konkretno jedan svoj esej toj
temi. Montaigne će u svakoj od tri knjige Eseja, ekstenzivnije
i konkretnije u trećoj, osobito u (»staračkom«) eseju O tašti-
ni, zahvatiti problem putovanja i iz tih se refleksivnih pasaža
može rekonstruirati svojevrsna socijalna poetika putovanja i
njegovo mjesto u elitističkom renesansnom modelu. Izdvojit
ćemo samo nekoliko smjernica, utemeljenih na slijedu puto-
vanja, od same ideje preko financijske strane do konkretne
izvedbe, koje svjedoče o načinu na koji Montaigne uteme-
ljuje habitus novovjekovnoga intelektualnog putnika s pri-
padnim registrom znanja, znatiželje i mobilnosti kao nužnog
uvjeta spoznaje. Usputna rečenica iz eseja naslovljenog Tri
su načina kako valja postupati, uvelike otkriva o čemu se radi:
»Ni u ratu ni u miru ne putujem bez knjiga« (III, 64).55 Ra-
zumijemo je kao intelektualno-putnički šlagvort dorađenoj
i osmišljenoj koncepciji. Obavijesti koje obično u putopi-
snom diskurzu oblikuju okvir odnosno pojašnjenje razloga
(konkretnog) putovanja, uz pokoju misao o njegovoj naravi,
u Montaigneovoj esejistici strukturiraju putničku filozofiju
utemeljenu na radoznalosti, znanju, otvorenosti i razumije-
vanju života kao neprestane promjene. »Ova narav žedna no-
voga i nepoznatoga potiče u meni želju za putovanjem, ali i
55 Michel de Montaigne, Sabrana djela I-IV., prijevod i komentar V. Vinja, Disput,
Zagreb 2007. Knjige I-III. sadrže Eseje, a u IV. se nalaze Dnevnik s putovanja u
Italiju i Pisma.
150
KULTURA PUTOVANJA
druge okolnosti tome mnogo pridonose« (III, 242), napomi-
nje Montaigne i dodaje da onima koji ga pitaju zašto putuje,
najčešće podastire dva argumenta: prvi – da dobro zna od
čega bježi, ali ne zna što traži, i drugi – da smo »uvijek na do-
bitku kad zamijenimo loše stanje neizvjesnim stanjem« (III,
278). Upravo je neizvjesnost zalog mobilnosti i samosvrho-
vitosti putovanja, ali i podloga razumijevanja života unutar
načelno uvriježenoga racionalnog modela:
Ja ne započinjem svoje putovanje niti da se vratim niti da
nekamo stignem; poduzimam ga iz ljubavi za kretanjem,
dok mi se kretanje mili. I putujem samo radi putovanja. Oni
koji jure za prebendom ili za zecom, za njih se ne može
reći da jure; jure samo oni koji jureći preskaču prepreke da
poboljšaju svoj trk. Raspored plana mog putovanja može se
svakog časa i na svakom mjestu promijeniti. On se ne zasni-
va na velikim očekivanjima; ono što kroz dan prijeđem, to
je moj cilj. A i u svojem se životnom putu jednako vladam.
Vidio sam toliko dalekih mjesta gdje bih bio poželio ostati.
A zašto ne? Ako su Hrisip, Kleant, Diogen, Zenon, Antipa-
tar i toliko mudrih ljudi iz najnamrštenije sljedbe napustili
svoju zemlju bez ikakva razloga da se na to žale samo zato
da bi mogli uživati pod nekim drugim nebom? No, ima i
jedna neugodna strana tih mojih dugih putovanja: nikako
ne mogu donijeti odluku da se nastanim ondje gdje bi mi se
svidjelo biti i uvijek moram misliti na povratak, jer se mo-
ram vladati prema onome kako većina ljudi misli (III, 287).
Unatoč prihvaćenom racionalnom modelu, koji očevidno
implicira vrijednosti na kojima počiva zajednica i Montai-
151
 Dean Duda
gneov udio u njezinu funkcioniranju, putovanje je metafo-
ra nemira u čovjeku i slobodne volje, autonomna djelatnost
koja nudeći promjenu izaziva zadovoljstvo i kao da pretpo-
stavlja odrješenje određenih veza i uspostavljanje novih pra-
vila: »Unaprijed se pripremamo za put na koji smo se odluči-
li krenuti: a onog časa kad uzjašemo, posvećujemo se onima
oko sebe i nastojimo im što dulje ostati u ugodnu sjećanju«
(III, 290). Montaigneova je koncepcija dijelom usporediva s
kompleksom što ga Turner (1989: 115-123), slijedeći Miha­
lyja Csikszentmihalyija i Johna MacAloona, naziva zanosom
(flow) ili »iskustvom zanosa«, kategorijom inače uposlenom
u proučavanju igara i sporta koja zbraja: iskustvo sjedinjenog
djelovanja i svijesti, važnost sadašnjosti, nadziranje vlastitih
postupaka i postupaka okoline, jasne zahtjeve bez moguć-
nosti varanja i autoteličnost (jer zanosu ne trebaju nikakvi
ciljevi i nagrade izvan njega samog):
Dobro znam da moja volja za putovanjem, ako je usko
shvatimo, govori o nemiru i neodlučnosti, zato to i jesu
glavna svojstva koja u nama prevladavaju. Doista, prizna-
jem: čak ni u snu ni u željama ne vidim ništa čega bih se
čvrsto držao; samo me mijenjanje i uživanje u promjeni
čini zadovoljnim, ako me uopće nešto može zadovoljiti. U
putovanjima me veseli upravo to da se mogu zaustaviti gdje
me je volja i da uvijek mogu naći mjesto gdje će mi biti
zanimljivo (III, 303).
Još su dva elementa dorađene putničke koncepcije zani-
mljiva u Montaigneovim refleksijama. Prvi, kojeg se dotiče
na nekoliko različitih mjesta, nešto je konkretnije naravi i
152
KULTURA PUTOVANJA
odnosi se na financijsku stranu putovanja – raspolaganje
novcem i kontrolu troška. U ogledu Da smisao za dobro i zlo
ovisi dobrim dijelom o tome kako mi na njih gledamo, među
razmišljanjima o novcu nalazi se i sljedeće vezano uz puto-
vanje:
Kad god sam se uputio na neko putovanje, uvijek mi se či-
nilo da uza se nemam dovoljno. I što sam se više opskrbio
novcem, to sam više bio u strahu; čas od opasnih cesta, čas
od vjernosti onih koji su se brinuli za ono što sam sa sobom
nosio, a, jednako kao i drugi ljudi što ih poznam, nikad ni-
sam bio miran ako svoju prtljagu nisam imao pred očima.
Ako bih kutiju s gotovinom ostavio kod kuće, koliko bi tek
tada bilo teških sumnji i nemira i, što je još gore, o tome
nisam mogao nikome govoriti. Misli su mi neprestano bile
vezane tim strahovanjima (I, 107).
Ni traga ranije opisanom zanosu, tek dvosmjerna briga za
sigurnost financijskih sredstava, kako putnih, tako i onih u
kutiji s gotovinom koja je ostala kod kuće. Iz točke samo-
svrhovitosti putovanja dospjeli smo u praktičnu sferu uvjeta
njegove proizvodnje koja osvjetljava nužno naličje. Motiv
straha, kao sastavni dio putničke svakodnevice, izlazi na vi-
djelo, kao što uvjetovanost putovanjâ raspoloživim iznosom
određuje njihovu učestalost i trajanje. Očevidno se ne može
pristati na aranžmane koji bi snizili kvalitetu života u bora-
vištu ili pretvorili putovanje u djelatnost bez arome. Dakle,
postoji razina ispod koje se ne može ići, a njome rukovode
vrijednosni momenti zadovoljstva i užitka, prvi kad je riječ o
statičnosti, a drugi kad je posrijedi mobilnost:
153
 Dean Duda
Putovanja mi teško padaju samo zbog troškova koji su zai-
sta veliki i prelaze moje mogućnosti; kako sam navikao ići
na put s pratnjom koja nije samo dovoljna nego i brojem
pristojna, moram nastojati da putovanja manje traju i da što
rjeđe idem na put; za njih trošim samo višak svojih prihoda
i vlastitu pričuvu pa prema njoj određujem vrijeme putova-
nja ili ga odgađam. Nikako ne želim da mi uživanje u puto-
vanjima umanji zadovoljstvo što ga nalazim u odmoru kod
kuće; upravo obrnuto, želim da jedno potiče i izaziva drugo
(III, 244).
Kad se pak krene na put, važno je povjerenje. »Onome kome
za svojih putovanja povjerim svoju kesu«, dodat će Montai-
gne, »povjeravam mu je bez sustezanja i bez ikakve kontro-
le« (2007: III, 249). Financijska izvedba putovanja odvija se
u međuigri trošenja i sustezanja. Za ono što odgovara svrsi
vrijedi se isprsiti, kao što se ne isplati potrošiti za ono čemu
se svrha ne vidi:
Kad sam na putu, moram se samo brinuti o sebi i o tome
kako ću upotrijebiti svoj novac, a to se obavlja bez mnogo
riječi. Moraju se pripremiti mnoge stvari, a u to se baš nika-
ko ne razumijem. Naprotiv, što se tiče trošenja, i to trošenja
u pravo vrijeme, tu se već nekako snalazim, a novac uglav-
nom i služi za to da se troši. No, tome pristupam s odviše
želja, pa to moje troškove čini neravnomjernima i neured-
nima, pa često znam i izgubiti mjeru: ako trošak odgovara
svojoj svrsi i ako ga svi vide, ja tada trošim i više nego što bi
trebalo, ali isto se tako neumjereno i sustežem kad se trošak
ne vidi i meni se njegova svrha ne smiješi (III, 253).
154
KULTURA PUTOVANJA
Drugi motiv, u ovom ekstenzivnom izboru Montaigneo-
vih refleksija o putovanju koje bi u sistematičnijem prikazu
oblikovale dugotrajni repertoar elemenata aktivnih tijekom
različitih novovjekovnih kultura putovanja, obuhvaća pona-
šanje na putu. Montaigne razlaže nekoliko elemenata koji
se iz pojedinačnoga konkretnog iskustva naknadno mogu
protumačiti kao profiliran savjetodavni diskurz, štoviše stan-
dard koji će zadugo definirati poželjnu figuru putnika i izvan
uže intelektualnog habitusa. To da putovanje u grupi pretpo-
stavlja model ponašanja koji mora ostati u sjećanju, već smo
spomenuli. Iz istog je registra i pitanje suputnika:
Velika je sreća i još veće olakšanje kad vam se posreći da
imate nekog poštenog čovjeka, zdrave pameti i vama odgo-
varajućih navika, kojemu je drago ići s vama. Takav mi je
pratitelj teško nedostajao na svim mojim putovanjima. No
društvo takova čovjeka valja odabrati i osigurati dok ste još
kod kuće. Nikakvo zadovoljstvo koje s nekim ne dijelim za
mene nije zadovoljstvo. Gotovo niti jedna vesela misao se u
meni ne rodi, a da mi nije bilo krivo što sam do nje došao
kad sam sâm i kad je nemam s kime podijeliti (III, 301).
Putovati stoga znači dijeliti vrijeme i misli jer nepodijelje-
no zadovoljstvo, tvrdi Montaigne, uopće nije zadovoljstvo.
Društvenost nije samo kategorija koja obuhvaća suputnika,
nego još nekoliko važnih momenata na putovanju. Najprije
je to, u spoznajnom smislu, razgovor s kompetentnima: »Za
svojih se putovanja držim ovog načina: da bih doznao nešto
iz razgovora s drugima (a to je najbolja škola koja posto-
ji), uvijek nastojim navesti one s kojima razgovaram na one
155
 Dean Duda
stvari koje oni najbolje poznaju«, zapisat će Montaigne u
eseju O poklisarima (I, 119). Zatim je tu i izbjegavanje rizika,
iznova kao održavanje odnosno produžetak osjećaja zado-
voljstva koji oblikuje iskustvo boravišta: »Ja, koji najčešće
putujem samo za svoje vlastito zadovoljstvo, ne dajem se na
takve pustolovine. Ako vidim da je s desna ružno, uputim
se lijevo; osjetim li da sam na sedlu nestalan, jednostavno
se zaustavim. Postupajući tako, uistinu ne dolazim nikamo
gdje mi ne bi bilo isto tako ugodno kao u vlastitoj kući« (III,
299). Treći je moment prijeko potrebna verifikacija kao pro-
dužetak putničke radoznalosti: »Ne nađem li putujući nešto
na što su me bili upozorili (jer se često događa da se tuđe
mišljenje ne podudara s mojim, a najčešće su ta mišljenja
kriva), ne žalim svog truda, jer sam tako doznao da ono za
što su mi govorili da je ondje, na tome mjestu doista nije«
(III, 299). Četvrti je otvorenost kad je drugost i različitost po-
srijedi: »Hvata me sram kad vidim kako naši ljudi robuju toj
glupoj navadi i kako bježe od svega što je različito od onoga
na što su navikli: kad nisu u svojem selu, čini im se da nisu u
svom elementu. Pa ma kamo putovali, drže se svojih navika,
a sve što je strano mrze. Nađu li svog zemljaka u Ugarskoj,
ludi su od sreće: i odmah se povezuju i lijepe jedan za drugo-
ga, zajedno se zgražajući nad barbarskim običajima koje su u
toj zemlji našli. Kako neće biti barbarski kad nisu francuski?
I, k tome, najpametniji među njima su ih takvima prepoznali
samo kako bi ih mogli olajavati. Većina od njih putuje samo
da se vrati. Putuju zatvoreni i uronjeni u svoje šutljivo nepo-
vjerenje kao da se hoće obraniti od zaraze nepoznatog zraka«
(III, 300). Suprotno navadama svojih sunarodnjaka, Montai­
gne ne traži po inozemstvu zemljake, kako bi se sklonio u
156
KULTURA PUTOVANJA
hlad poznatoga i sigurnog, barem što se tiče jezika i običaja
jer, dodat će rečenicu-dvije zatim, ne putuje zato da bi po
Siciliji tražio Gaskonjce, nego Grke i Perzijance. Usto, suna-
rodnjake je u takvim okolnostima bolje izbjegavati: »Većina
domaćih skupina što ih slučajno sretnete na putu pričinja-
ju vam više neugodnosti nego zadovoljstva: obično im se ne
pridružujem, a još manje danas kad me je starost nagnala
da budem putnik samotnjak i kad me je na neki način otu-
đila od uobičajenog druženja« (III, 301). Bolje sam nego u
lošem društvu zemljaka – tako ukratko glasi Montaigneova
putnička deviza. Njezin razlog nije toliko potreba za putnič-
kim samotnjaštvom koliko komunikacijska situacija koja
umjesto otvorenosti za drugo preferira zatvorenost prvog. U
raznolikosti se zapravo skriva posljednji moment koji ovom
prilikom izdvajamo – ideja putovanja kao pedagogije, korisne
vježbe za duh, kao i, posve u skladu s dosad izdvojenim vri-
jednostima ugode i užitka, koncepcija putovanja bez muke,
u opširnijoj interpretaciji veterana Montaignea:
Neovisno o tim razlozima, putovanje držim vrlo korisnom
vježbom. Duh se pritom neprestano uči zapažanju nepozna-
tih i novih stvari i, kao što sam često rekao, ja ne znam za
bolju školu kako svoj život obrazovati nego kad mu se pred
oči neprestano iznosi raznolikost tolikih drugih života, po-
gleda i običaja i kad mu omogućimo da uživa u tom nepre-
kidnom mijenjanju ljudske prirode. Istodobno, tijelo nije ni
besposleno ni umorno, štoviše takvo ga umjereno kretanje
održava svježim i ornim. Kako god da bolujem od kamena-
ca, držim se i do desetak sati u sedlu, a da ne sjašem i to mi
nikad ne dosadi (...).
157
 Dean Duda
Niti jedno godišnje doba nije mi teško, osim one žege kad
sunce pripeče; jer suncobrani, kojima se Talijani služe još od
vremena starih Rimljana, više opterećuju ruke, a uopće ne
rasterećuju glavu. Rado bih htio znati zahvaljujući kojoj na-
pravi je Perzijancima uspjelo, još u ona stara vremena kad se
luksus tek počeo pojavljivati, po volji dolaziti do svježeg zra-
ka i do guste sjene, kako to pripovijeda Ksenofont. Ja volim
kišu i blato, kao patke. Vremenske me promjene uopće ne
diraju. Kakovo god da je, nebo je za mene uvijek isto. Jedino
što me muči su promjene koje se zbivaju u meni, ali i one se
rjeđe javljaju dok putujem. Mene je teško pokrenuti, ali kad
jednom krenem, idem dokle god hoćete. (...) Navikao sam
svoje dnevne etape odvaljivati odjednom, onako na španjol-
ski način: to su dobri i veliki dijelovi puta u jednom danu.
A kad zavladaju velike vrućine, tad jašem noću od zalaza
do izlaska sunca. Drugi način, naime hraniti sebe i konje za
vrijeme puta, uzimati obrok onako na brzinu i u žurbi, vrlo
je neugodno, a poglavito kad je dan kratak. I mojim konjima
je tako bolje. Konj koji je sa mnom uspio prevaliti prvi dan
puta nikad me nije izdao. Napajam ih gdje god mi se ukaže
prilika i pazim samo na to da uvijek imaju pred sobom još
dosta puta da mogu iskoristiti vodu. Moja lijenost kod usta-
janja daje priliku onima koji idu sa mnom da prije polaska
ručaju u miru i po svojoj volji. Što se mene tiče, meni nije
nikad kasno za jelo; têk mi dolazi dok jedem, nikako prije;
gladan sam samo za stolom. Neki mi zamjeraju to što ovako
već star i oženjen još uvijek volim putovati, ali su u krivu.
Najbolje vrijeme da obitelj ostavite samu jest kad ste je već
naučili kako živjeti bez vas i kad ste u kući uspostavili takav
red koji se neće poremetiti. Mnogo je nerazboritije otputova-
158
KULTURA PUTOVANJA
ti ostavljajući kuću nekom manje pouzdanom čuvaru koji će
se slabo brinuti o vašim potrebama (III, 281-282).
Jednako je tako pregled ideja o putovanju u novovjekovlju
teže zamisliti bez Francisa Bacona i njegova kratkog ogleda O
putovanju, uvrštenog još u prvo izdanje knjige Eseja (1597).56
Esej razrađuje svojevrsnu platformu obrazovne putničke
prakse koja će se kasnije uvelike etablirati pod nazivom grand
tour.57 Neovisno o neimenovanoj grandturovskoj projekciji,
Bacon jasno razlaže socijalnu poetiku putničko-tekstualne
djelatnosti, socijalnu – jer je posve jasno na koju se društvenu
kategoriju ogled odnosi, što uključuje tako zamišljeno puto-
vanje i koje oblike društvenosti preferira, a zatim i kakve vrste
teksta pretpostavlja i potiče. Putovanje je tako za mlade dio
obrazovanja, za odrasle stvar iskustva. Tko putuje u stranu
zemlju prije nego što je naučio nešto jezika kojim se tamo go-
vori, bolje da prvo ode u školu, a tek onda na put. Jednako je
tako dobro da mladi putuju pod nadzorom tutora, staratelja ili
odanog sluge, odnosno da ih vode i usmjeravaju oni koji znaju
jezik zemlje, da ih upute što treba vidjeti, koje ljude upoznati,
što im novo ta zemlja može ponuditi jer inače kreću na put
povezanih očiju i malo će toga vidjeti. »Čudna je stvar da lju-
di, kad putuju morem, pišu dnevnike iako nemaju šta da vide
osim mora i neba; a kad putuju suvim, i imaju tako mnogo da
vide, najčešće propuštaju da to učine; kao da bi bilo vrednije
da zabeleže ono što slučajno spaze nego ono što namerno idu
da vide; zato dnevnike valja uvesti u upotrebu« (68). Dakle,
56 FrancisBacon /Frensis Bekon/, »O putovanju«, u: Eseji ili saveti politički i moral-
ni, Matica srpska, Beograd 1952., prev. B. Nedić, str. 68-70.
57 
O ranonovovjekovnom obrazovnom putovanju u engleskoj usp. Warneke
(1995).
159
 Dean Duda
ako moreplovci, koji ne vide ništa osim zvijezda i mora, zapi-
suju svoje putovanje, onda je više nego razložno da to čine i
oni koji putuju kopnom gdje je toliko toga što se može zabi-
lježiti u dnevniku putovanja. Putovanje, dakle, znači i pisanje,
a što bi se u tim dnevničkim zapisima trebalo nalaziti, može se
rekonstruirati iz Baconovih naputaka o stvarima na koje vrije-
di usmjeriti pozornost. Ono što treba promatrati, u Baconovoj
savjetodavnoj izvedbi upućenoj prije odgovornoj pratnji ne-
goli izravno mladom putniku, jesu dvorovi i tamošnje audi-
jencije, osobito kad su ambasadori u pitanju, sudovi dok se u
njima odvija sudovanje, crkvena i samostanska zdanja, knjiž-
nice i visoke škole, predavanja i rasprave, fortifikacije i luke,
vojni i trgovački brodovi, starine i ruševine, državne zgrade i
vrtovi, brodogradilišta, oružarnice i vojni poligoni, kazališta –
»ali ona koja pohađa bolji svet« (68), riznice i muzeji, ukrat-
ko sve što je zanimljivo i vrijedno spomena. Proslave, gozbe,
vjenčanja, pogrebi i pogubljenja – nisu među obaveznim mo-
tivima, ali ih ne treba preskočiti ako se ukaže prilika. Mladom
se putniku, nadalje, preporučuje putopisna lektira, neki ko-
ristan vodič ili barem zemljovid područja kojim putuje, kao
što je poželjno da i on vodi dnevnik dok putuje. Jednako mu
se tako ne preporučuje dulji boravak na jednome mjestu ili u
gradu, a ako se to dogodi, bolje je da mijenja gradska bora-
višta nego da se zadrži samo na jednom jer tako stječe nova
poznanstva. Neka se »kloni društva svojih zemljaka i neka se
hrani u gostionicama u kojima će naći dobro društvo doma-
ćih ljudi« (69), neka bira korisna poznanstva, uglavnom ona s
tajnicima ili osobnim tajnicima ambasadora, jer tako dodatno
uči. Dobro je da upozna i posjeti uglednije ljude, usporedi glas
slave i konkretnog čovjeka, da se kloni svađa i društva svadlji-
160
KULTURA PUTOVANJA
vih ljudi. Kad napusti zemlju, neka ne ostavi vrata zatvorena,
nego neka održava korespondenciju s probranim ljudima koje
je upoznao, s onima koji su najvredniji. Neka se njegovo pu-
tovanje ogleda u razgovoru i smišljenim odgovorima, a ne u
odjeći, ponašanju i pripovijedanju priča. I, naposljetku, »neka
se vidi da nije promenio zakone svoje zemlje za zakone tuđih
zemalja; već da je u običaje svoje zemlje usadio samo po koji
cvet od onoga što je u tuđini naučio« (70).
Međutim, vrijedi spomenuti da Montaigne i Bacon nisu
samo esejima participirali u polju putničke tekstualnosti.
Montaigne je autor i zanimljivoga primarnog materijala, Dnev-
nika s putovanja u Italiju (preko Švicarske i Njemačke 1580. i
1581.), a Bacon je dijelom zadužio polje kulture putovanja
odnosno njezin književni, utopijski i znanstveno-fantastički
aspekt Novom Atlantidom (1626). I iznova smo u području
širenja putničke tekstualnosti koja uključuje i nadomjesne
modele, doduše, na različitim razinama. Kod Montaignea na
razini postupka koji dodatno osnažuje tezu da novovjekovlje
mora neizostavno dokumentirati putovanje, a kod Bacona u
složenijoj filozofsko-fikcionalnoj izvedbi. Naime, ako već pu-
tujući uglednik ne stigne pisati svoj dnevnik putovanja jer je
zaokupljen ozbiljnijim stvarima, onda za njega to radi netko
drugi pa tako Montaigne ispisuje samo drugu polovicu svo-
ga Dnevnika, dok je prva djelo njegova »pisara«: »Budući da
sam otpustio svojeg čovjeka koji je dosad obavljao ovaj lijepi
posao, a videći da je bilježenje toliko uznapredovalo, moram
sad pisati sâm, pa ma koliko mi to zadavalo brige i oduzima-
lo vremena« (IV, 171). Narativna konstrukcija Montaigneova
Dnevnika tim je zanimljivija u toj zamjeni uvjetne heterodije-
geze (on tj. »gospodin de Montaigne«, mi putnici) homodije-
161
 Dean Duda
gezom (ja, mi putnici), u kombinaciji s itinerarijskim i doga-
đajno-deskriptivnim dijelom. Itinerarijski postupak podsjeća
na kasnoantički standard, a događajno-deskriptivna širenja
ovise, naravno, o procjeni zanimljivosti:
Iz Meauxa, gdje smo u utorak ručali, došli smo na spava-
nje u
CHARLY, sedam milja. U srijedu poslije ručka dođosmo na
spavanje u
DORMANS, sedam milja. Sutradan, u četvrtak ujutro dođo-
smo ručati u
ESPRENEI, pet milja. Kad smo tu stigli, gospoda d’Estissac
i de Montaigne pođoše po svom običaju na misu u crkvu
Naše Gospe. Budući da je gospodin de Montaigne bio prisu-
tan kad je maršal de Strossi poginuo pri opsadi grada Thi-
onvillea i jer je znao da su njegovo tijelo donijeli u tu crkvu,
sad se propitivao gdje mu je grob. Doznao je da je sahranjen
bez ikakva znaka na nadgrobnoj ploči, bez grba i bez epitafa
nasuprot velikom oltaru; rečeno nam je da je kraljica nare-
dila da ga se sahrani bez pompe i bez ikakvih ceremonija
jer takva je bila posljednja volja pokojnog maršala. Biskup
iz Rennesa, odvjetak pariške loze Hanequinsa, vodio je tada
službu Božju u rečenoj crkvi čiji je bio opat: jer je na taj dan
padala svetkovina Male Gospe (IV, 28).
Od širenja diskurza u odnosu na elementarni itinerarij-
ski model, dnevničkih i izvještajnih tekstova preko uređe-
nog sustava putničkog znanja, esejističkih refleksija o naravi
i iskustvu putovanja, savjetodavnih modela i preporuka do
znanstveno-fantastičnih i utopijskih filozofskih pripovijesti,
162
KULTURA PUTOVANJA
novovjekovlje proizvodi obilje materijala, ponekad žanrov-
ski čistog, ponekad bastardnog do mjere da se putovanje
lako preskače kao samorazumljiva kompozicijska činjenica,
a tekst upisuje u jednožanrovske povijesti. Brojnost aktera
detektiranih u kulturama koje dominiraju u području mobil-
nosti već na elementarnoj razini pokazuje, uvjetno govoreći,
unutarnja proturječja putničkog materijala i njegovu dodat-
nu uposlenost u različitim smjerovima. Tko je sve prisutan
u polju? Urednici odnosno priređivači putopisnih knjiga,
hodočasnici, lutajući vitezovi, trgovci, istraživači, koloniza-
tori, zatočenici i brodolomci, izaslanici (ambasadori), gusari
i znanstvenici (Sherman 2002), svi oni koji su na neki način
ostavili pisani trag o svom putovanju. Historiografski para-
doks, prepoznat i ogoljen u proučavanju povijesne dinami-
ke popularne (do industrijske revolucije narodne ili pučke)
kulture, može nam dijelom pomoći barem u upućivanju na
naličje fenomena. To pitanje o vlasništvu i autorstvu izvora
zapravo je problem povijesti onih koji o sebi nisu mogli ili
nisu znali ostaviti pisani trag. Pismena je elita, putnički su
tekstovi kao i sveukupan sistem znanja o putovanju njezin
minuli rad. Drugi se pojavljuju jedino kao glumci u njezinoj
predstavi i režiji, i iznova ovisno o tome koliku su ulogu u
podjeli dobili. Književnost, međutim, dijelom nadoknađuje
nemoguće i propušteno pa popisu putničkih aktera vrijedi
pribrojiti i pokoju figuru iz fikcionalnog repertoara kao što je
pícaro – obješenjak i lutalica bez boravišta, putnik socijalnim
poljem s jasnom namjerom preživljavanja, mobilan do grani-
ce koja omogućuje kakav-takav opstanak u svijetu.
S druge pak strane, učestalost i distribucija materijala uvi-
jek na neki način uključuju i pitanje njegove vjerodostojno-
163
 Dean Duda
sti, bilo u potpunosti, bilo u partikularnim dijelovima teksta.
Percy G. Adams (1962) u knjizi posvećenoj putnicima i put-
ničkim lažima od 1660. do 1800. uvodi u polje upravo taj
problem, ali artikuliran na poseban, usudili bismo se dodati,
najteži način. Njegova tema nisu izmišljena putovanja, nego
autentična, u kojima se pojavljuju i posreduju očevidne laži.
Propitujući razloge putničkog laganja, nalazi da su taština,
zarada i predrasude (političke, religijske, nacionalne, osob-
ne ili filozofske) u njegovu temelju. Putovanje predstavlja
gotovo privilegiranu vrstu kapitala u tim stoljećima pa se ra-
zumljivo pojavljuje kao socijalna investicija u više smjerova.
Naime, »tako su autori putovanja punili svoje džepove, uga-
đali publici i zadovoljavali vlastite sklonosti i taštinu« (1962:
11) i budući da se nalazimo u »godinama plagijatorstva«,
dodaje Adams, neki putnici izmišljaju pripovijesti o drugim
putnicima, svjesno ili nesvjesno ponavljaju legende kao či-
njenice, nadodaju i, ukratko, lažu. Na Adamsovu interpre-
taciju, u sklopu šireg problema vjerodostojnosti putničkog
posredovanja, nadovezuje se ideja prema kojoj u europskoj
kulturi putnički zapisi već u XVII. stoljeću gube svoju svježi-
nu i izvornost (Mączak 1994). Putopisci se počinju oslanjati
jedni na druge, citiraju prethodnike, a znaju i prepisivati ili
preuzimati tuđa zapažanja bez navođenja izvora. U to je doba
gotovo svatko, došavši na svoje odredište, mogao iz dostu-
pnih vodiča pročitati što bi morao vidjeti i sutradan potražiti.
Putnička je literatura već početkom stoljeća toliko raspro-
stranjena i osnažena svakodnevnim usmenim žanrovima da
Joseph Hall, biskup iz Exetera, u raspravi Quo vadis? A Just
Censure of Travel, As It Comonly Undertaken by the Gentlemen
of Our Nation, nakon povratka iz Francuske 1617. primjećuje
164
KULTURA PUTOVANJA
kako je »upoznao mnoge koji nisu putovali dalje od vlastite
sobe, a bili su u stanju podučavati i ispravljati najvećega put-
nika koji se upravo vratio s iscrpljujućih i skupih putovanja«
(Mączak 1994: 280). Na temelju tih smjernica, čini se da bi
rekonstrukcija čitateljskog ukusa i prioriteta onodobne pu-
blike mogla biti jednostavna. Adams (1962: 224) spominje
»nekog Francuza« koji koncem XVII. stoljeća dijagnosticira
promjenu čitateljskog ukusa nacije primjetivši da su putopisi
postali omiljena literatura i na dvoru i u gradu. »Tri genera-
cije kasnije«, poteže usporedbu statusa putopisnog teksta i
romana prema kojoj je Henry Fielding za vjerojatno najzna-
čajniji roman razdoblja (Tom Jones objavljen je 1749.) dobio
tisuću funti honorara, točno šest puta manji iznos od Johna
Hawkeswortha koji je po nalogu admiraliteta 1773. priredio
An Account of the Voyages undertaken by the order of his pre-
sent Majesty for making Discoveries in the Southern Hemisphe-
re, and successfully performed by Commodore Byron, Captain
Wallis, Captain Carteret, and Captain Cook (1764-1771), naj-
značajniju zbirku engleskih pomorskih putopisa koja je iste
godine najprije objavljena u jednom, a zatim i u tri sveska.
Adamsov novčani omjer 1 : 6 treba ipak uzeti s malom zadrš-
kom jer više svjedoči o odnosima moći, o stvarima važnim
za imperij, nego o pitanju ukusa i čitanja. Slijedeći Coxovu
(1935) bibliografiju, dodajemo samo da je godinu nakon en-
gleskog izdanja kapetanskih dnevnika, zbornik objavljen u
prijevodu na nizozemski, njemački i francuski, a 1784. i na
talijanski jezik, što je, naravno, potvrda statusa žanra, ali i
nekih drugih elemenata na koje smo već pokušali ukazati.58
58 Uhrvatskom prijevodu objavljena je knjiga Jamesa Cooka, Putovanja oko svijeta,
Slobodna Dalmacija, Split 2005., prev. P. Krešić.
165
 Dean Duda
Paralelu putničkih tekstova s romanom nismo iskoristi-
li samo kao primjer financijskih odnosa snaga. Iako postoje
studije koje na razini narativnih postupaka suvislije objaš-
njavaju ulogu putopisne književnosti u evoluciji romana
(Adams 1982), teško je zaobići elementarnu podudarnost
koja se nameće prilikom usporedbe romanesknih žanrova i
vrsta putničke književnosti. Istraživanje, osvajanje ili otkriće
nose određene značajke usporedive s pustolovnim romanom,
a putopisi s grandturovskom tematikom uvelike korespondi-
raju s logikom Bildungsromana, neovisno o tome uzimamo li
ga kao čvršću kategoriju ili razvedenije tumačimo kao roman
o odgoju, obrazovanju ili formiranju. Činjenica da je grand
tour priprema za »pravi« život dovoljna je za postavljanje pi-
tanja o modelima žanrovskog podudaranja i odnosima u kon-
kretnoj književnopovijesnoj situaciji, na primjer engleskoj u
XVIII. stoljeću gdje su svi vodeći romanopisci napisali i poko-
ji putopisni tekst. Goetheov je slučaj u tom smislu više od pri-
mjera strukturne relacije: od njegova talijanskoga putničkog
dnevnika (rujan 1786. – travanj 1788.), pisanog sedam-osam
godina prije objavljivanja Wilhelm Meisters Lehrjahre, do sti-
hova kojima započinje III. knjiga tog Bildungsromana, zna-
menite zemlje u koju treba poći – gdjeno cvate limun, zlate
se naranče, kuća je na stupovima, posvuda mramor i kipovi,
brežuljci u oblacima, mazge na stazama, zmajevi u pećinama
i slapovi – otvara se problematika žanrovskog podudaranja,
imaginarija destinacije, formativne uloge putovanja, njegove
distribucije i izvedbe u različitom književnom materijalu.
Drugi značajan kriterij međužanrovske korespondencije,
iznova vezan uz evoluciju romana, odnosi se na povećanu
participaciju tzv. privatnih žanrova u književnom polju tije-
166
KULTURA PUTOVANJA
kom XVII. stoljeća. Dnevnici, memoari i pisma znak su pro-
mjena, korak su prema novom modelu uvjerljivosti, karakte-
rističnom za roman XVIII. stoljeća, u kojemu se nerijetko po-
javljuju pronađeni rukopisi i zagubljena pisma – dokumenti
kojima se roman pokušava učiniti vjerodostojnijim prema
socijalno rasprostranjenom kriteriju zagovaranja privatnog,
o čemu u prilog govori i porast broja romana ispripovijeda-
nih u prvom licu već krajem XVII. stoljeća. Ako je istina pre-
seljena u čin pripovijedanja i ne treba izvanjsku verifikaciju,
onda je moguće dodatno pojasniti popularnost, na primjer,
pikarskog romana. Je li osjećaj neposrednosti ostvaren au-
todijegezom iluzija usmene komunikacije i razlog popular-
nosti različitih romanesknih podžanrova, poput epistolarnog
romana Rousseauova ili Laclosova, upitat će se u analizi ra-
zličitih momenata ove problematike Jean Marie Goulemot i
zaključiti: »Prijeko je potrebno globalno promisliti evoluciju
romana s kraja XVII. stoljeća kao nešto preko čega se privat-
no potvrđuje kao esencijalno: temelj istinitosti onoga što se
pripovijeda i stvarni uzrok priče« (1988: 309). Pojedinačni
čin putovanja, kao iskustveni uzrok čina pripovijedanja, jed-
nako se tako uklapa u sliku afirmacije privatnog, jednako
tako djeluje kao pripovijedanje bez posrednika, a da ne spo-
minjemo pritom njegovu dnevničku ili epistolarnu formu ili
pak sličnosti s pikarskim odnosno pustolovnim modelom.
Što je napokon grand tour, veliko putovanje koje nam se
neprestano nameće kao važna forma novovjekovnoga put-
ničkog iskustva?59 Uvodni predložak naznačili smo već Ba-
59 
Vjerojatno ne treba ni spominjati koliko je opsežna liteatura o grand touru.
Ovom prilikom upućujemo samo na Black (1985, 1992, 2003a, 2003b), Chard
(1999), što se Italije tiče svakako Brilli (1995, 2006) i, s obzirom na njemačku
tradiciju i kasnije forme, Imorde i Pieper (2008).
167
 Dean Duda
conovim savjetodavnim diskurzom, u vrijeme kad se model
počinje formirati na stanovit način. Prepoznatljivost stječe
tijekom druge polovice XVII. stoljeća, u XVIII. funkcioni-
ra kao neizostavni element klasnog repertoara i zatim traje
do početka XIX. stoljeća, kad zahvaćen procesom demokra-
tizacije putovanja, model grand toura gubi distinktivnost,
utopljen u pojavu masovnog turizma. Naime, tijekom druge
polovice XVII. stoljeća u okrilju engleske aristokracije odno-
sno vladajuće društvene klase uvriježila se već otprije pozna-
ta praksa da mladić, negdje između 16. i 20. godine života,
nakon završenog školovanja na Oxfordu ili Cambridgeu ot-
putuje u inozemstvo, ponajprije u Francusku i Italiju, kako
bi upoznao europske kontinentalne znamenitosti, kulturne
vrijednosti i društvenu elitu. Putovanje je vremenski variralo
i moglo je trajati od jedne do, u nekim primjerima, čak pet
godina. S obzirom na socijalni habitus putnika, grand tour je
»od početka do kraja ideološka vježba« (Buzard 2002: 38),
pripremno razdoblje nakon kojeg se mladić vraća u domovi-
nu da bi zauzeo neku od ključnih državnih odnosno čelnih
društvenih funkcija za koju je bio predodređen. Grand tour
je stoga socijalni ritual prijelaza, daleki srodnik sličnih vr-
sta putovanja što ih još uvijek, doduše u grupnoj izvedbi i
znatno kraćem trajanju, zovemo maturalnim, apsolventskim
pa na neki način i u nešto drukčijoj društvenoj artikulaci-
ji – bračnim, a donekle je usporediv i s praksom koja je od
1960-ih poznata pod nazivom gap year (godina stanke izme-
đu »životnih faza« posvećena putovanju ili volontiranju po
svijetu). Termin se uvriježio u engleskom jeziku nakon što je
Richard Lassels, inače upućen u praksu tutora mladiću koji
poduzima grand tour, u svome putopisu An Italian Voyage
168
KULTURA PUTOVANJA
(1670), koji sadržava njegovih pet putovanja po Italiji, na
uvodnim stranicama preporučio »grand tour« po Francuskoj
i »giro« po Italiji.
Već je u to vrijeme, kad je stekla ime, praksa bila posve
utvrđena, i s obzirom na slijed i strukturu itinerarija, i u po-
gledu tema koje obuhvaća ili može obuhvatiti u tekstualnom
liku. Sažeto rekonstruirani itinerarij (Buzard 2002), uz koju
rijetku iznimku, otkriva da nije riječ samo o Francuskoj i
Italiji, nego o nešto opsežnijem europskom putovanju, iako
su te dvije destinacije predstavljale ključne simboličke vri-
jednosti putovanja. Dakle, nakon što je prešao Kanal, putnik
je uzimao kočiju u Calaisu i nastavio dolinom Loire, gdje
se govorio najbolji francuski i gdje je mladi putnik mogao
provesti neko vrijeme u konverzaciji da bi naštimao jezič-
ni aparat za rigorozne kriterije koji su vrijedili u pariškom
društvu. Doduše, za većinu britanskih turista Francuska se
uglavnom svodila na Pariz i proputovanje prema Italiji. Ne-
kolicina je pohodila francusku provinciju isključivo ciljano,
i to iz spomenutog jezično-pedagoškog razloga. Dolina Loire
bila je osobito popularna u prvoj polovici XVIII. stoljeća – u
Angersu, Toursu ili Besançonu »mladi je putnik mogao učiti
francuski i dobiti poduku u nekom od atributa otmjenosti,
poput plesa, mačevanja i jahanja, a da se ne izlaže, pretpo-
stavljalo se, porocima metropole« (Black 1985: 16). Boravak
u Parizu koristio se i za izlet do Ženeve gdje se pohodilo
Voltairea u njegovoj vili na rubu grada. Zatim su se, što je
brže moguće i ovisno, naravno, o godišnjem dobu, prelazi-
le Alpe i putovalo preko Milana ili Torina do Firence, gdje
se odsjedalo nekoliko mjeseci. Nakon firentinskog iskustva,
slijedila je Venecija pa Rim ili obrnuto, naprije Rim, a zatim
169
 Dean Duda
put Mletaka. Neki su putovali južnije i dospijevali do Napu-
lja, a južnije pak od tog grada išlo je prilično teško zbog jad-
nog stanja cestovne infrastrukture. U povratku je put vodio
preko Austrije, prolazilo se njemačke sveučilišne gradove,
zatim je slijedio Berlin i nakon njega Amsterdam. Ponekad
je slijed mogao biti i nešto drukčiji pa se prije Italije odra-
đivala njemačko-austrijska dionica, koja je obuhvaćala Ber-
lin, Dresden i Beč. Međutim, najvažniji dio puta, neovisno
o njegovu slijedu, odnosio se na Pariz i Italiju, točnije: Rim,
Firencu i Veneciju.
Kodifikacija itinerarija uvelike je povezana s praksom i
znanjem dostupnima u popularnim vodičima. Jedan od naj-
uglednijih bio je onaj Thomasa Nugenta (Grand Tour, objav-
ljen još 1749., zatim 1756., a u trećem izdanju 1778. dodano
i Or, A Journey through the Netherlands, Italy, Germany and
France), u više svezaka i izdanja, gdje je po zasebnim knji-
gama temeljito razrađen itinerarij za njemačku, talijansku i
francusku dionicu, uz niz povijesnih, kulturnih i običajnih
podataka, a u zadnjem, četvrtom svesku iz 1778. – koji je
inače u potpunosti posvećen Francuskoj – nalazi se i Europ-
ski itinerarij s popisom svih postaja i udaljenostima za Italiju,
Francusku, Njemačku, dijelom za Poljsku (Beč – Krakow),
Rusiju (Varšava – Moskva), i Mađarsku (na putu od Beča
do Carigrada), kao i za Španjolsku i Portugal.60 Nacrt vodi-
ča je sljedeći: svaki svezak započinje općim opisom zemlje,
njezina položaja, veličine, tla, rijeka, mora, planina jer je za
putovanje nužno geografsko znanje, slijedi dio o njezinu sta-
novništvu, običajima, jeziku, učenjima, umjetnosti i religi-
ji, zatim se za poslovne putnike donose obavijesti o trgovini
60 Nugentov The Grand Tour dostupan je na Google Books kao ebook – free izdanje.
170
KULTURA PUTOVANJA
(počecima, razvitku i sadašnjem stanju), sajmovima i zna-
menitijim proizvodima važnijih gradova i regija, i, napokon,
obrađen je način putovanja (ceste, vrste prijevoza, potrebno
vrijeme i cijene) uz Nugentove osobne primjedbe, ali i opa-
ske drugih pisaca koje je držao vrijednima, kao i lokalni nov-
čani sustav u usporedbi s engleskim. Nakon što je orijentirao
putnika na takav način, započinje putovanje, i to iz glavnoga
grada svake zemlje kroz različite provincije, uz posjet svakoj
lokaciji koja zaslužuje putopiščevu pozornost ili je pak našla
mjesto u tekstovima vjerodostojnih i dokazanih putnika ra-
zličitih nacija.
Ponuđeno doista može zvučati opterećujuće, osobito za
nekoga na pragu zrelosti. Buzard (2002) s pravom napomi-
nje da su Nugentovi standardi ideologije grand toura – za-
htjev što smo ga, doduše, u nešto ranijoj varijanti već čuli od
Defoea: da putnik mora postati savršeni gentleman – bili ve-
oma visoki i da je rijetko koji skrbnik, pratilac ili tutor uspio
držati stvar pod kontrolom, budući da su se mladići nerijetko
prepuštali različitim životnim užicima, što je pak stalni mo-
tiv kritičara grandturovske prakse. Odjeci grandturovskih
promašaja proizvodili su tipičan imagološki materijal. Posri-
jedi su prijekori spram mladih Britanaca koji u inozemstvu
ispadaju raskalašeni bedaci i tako utječu na sliku nacije ili
pak propitivanje učinka i koristi velikog putovanja zbog rje-
đe vidljivih formativnih pomaka nakon mladićeva povratka
u zemlju. Biti izvan roditeljske kontrole na pragu dvadesete
ili mlađi s teškim utegom oko socijalnog vrata koji nagovi-
ješta imperijalnu ozbiljnost i odgovornost, logično otvara
prostor maštarijama, jednokratnim ljubavima bez obaveze,
kockanju, piću i ostalim motivima iz ponude poročnog živo-
171
 Dean Duda
ta. Uostalom, ni već spomenuti daleki i još uvijek postojeći
srodnici grand toura nisu u tom smislu ništa ćudoredniji. Ta-
kva je unutarnja logika rituala prijelaza, osobito ako uklju-
čuje putovanje odnosno premještanje iz zone (roditeljskog)
nadzora.
S druge strane, imagološki materijal pokazuje da je izbor
Italije kao središnje destinacije grandturovskog modela ve-
zan uz dvije glavne teme. Svjedočenje uživo dosezima talijan-
ske renesansne umjetnosti nije samo konkretna pedagoška
lekcija iz povijesti umjetnosti, nego i rad na vlastitoj politici
ukusa kojom se budući uglednik mogao prometnuti u znal-
ca. Poznavati zemlju u kojoj limun cvate pitanje je elitističke
savršenosti. Usto, klasičnu tradiciju za onodobne Britance
predstavlja Rim, a ne Grčka. To je uvelike povezano s britan-
skim imaginarijem odnosno načinom samorazumijevanja,
što znači da Britanija u strukturi svijeta zauzima ono mjesto
koje je nekad pripadalo Rimskom Carstvu. Buzard primjeću-
je još jednu važnu političku činjenicu općenitije naravi koja
se može tumačiti kao važnija namjera velikog putovanja: to
što se mladić na grand touru, dakle pripadnik britanske druš-
tvene elite na formativno važnom putovanju prije stupanja u
»pravi život«, upoznavao, družio i komunicirao uglavnom s
kontinentalnim uglednicima jednakoga društvenog statusa,
utjecalo je na »kultiviranje stanovite transeuropske klasne
svijesti, ‘horizontalne’ identifikacije koja povezuje vladajuću
klasu u Britaniji s njezinim kontinentalnim pandanom i na-
meće putniku osjećaj da s tim pandanom dijeli odgovornost
za blagostanje čitave Europe« (2002: 41).
Italija u to doba nije, naravno, samo grandturovska opse-
sija, nego povlaštena destinacija za svakoga europskog put-
172
KULTURA PUTOVANJA
nika kojemu je stalo do vlastite kulturne distinkcije. Stvara
se fenomen što ga Brilli (2006) s pravom naziva velikom kul-
turnom tradicijom. Za mladog Goethea, na primjer, Rim je
nedvojbeno glavni grad svijeta, ali »mladi« u ovom slučaju
označava dvadesetosmogodišnjaka. Goetheov je put u Italiju
vrlo blizak grandturovskom modelu, s obzirom na pripad-
nost sličnoj njemačkoj tradiciji nazvanoj Kavaliertour, obra-
zovnom putovanju mladih plemića, ali donekle i različit jer
se odvija i kao studijsko putovanje na koje su obično kretali
mlađi umjetnici financirani iz dvorske, plemićko-pokrovi-
teljske blagajne.61 Neovisno o kasnijim modnim trendovima
i mogućoj konkurenciji, Italija je sa stajališta kulturnog tu-
rista dugotrajno rijedak spoj historijski relevantnih slojeva
od Rima nadalje, umjetničke važnosti renesansne kulture,
crkveno-sakralnog elementa i vjerničke prakse, ljepote kra-
jolika i ugodne klime. Paradigmatsko značenje ljubavi Ro-
mea i Julije, između ostalog, čini je privlačnom i za nove
putničke rituale kao što je bračno putovanje. Anne Martin-
-Fugier (1988), na primjer, u opisu privatnih rituala francu-
skoga građanstva, pojašnjava da su Francuzi ideju bračnog
putovanja preuzeli početkom XIX. stoljeća od Engleza, naj-
prije kao višemjesečni boravak na ladanju mladih supružni-
ka, a zatim su se u pitanjima bračnog putovanja oblikovale
dvije škole: jedna koja zastupa engleski model odlaska na
put odmah nakon bračne ceremonije i druga koja savjetu-
61 Goetheovo Talijansko putovanje kanonski je tekst weimarske klasike koji na
određen način regulira sliku Italije u tom razdoblju. Kritički kontrapunkt po-
nudio je, naravno, Heinrich Heine u Slikama s putovanja, najprije u prvoj knji-
zi (1826), konkretno u tekstu Sjeverno more, gdje nekoliko stranica posvećuje
Goetheovu putopisu, a zatim i u trećoj (1828), svojom izvedbom Putovanja iz
Münchena u Genovu.
173
 Dean Duda
je da se pričeka otprilike dva mjeseca i onda krene. Odabir
destinacije dominantno je vezan uz Italiju, iako će se s no-
vim modnim trendovima u kasnom XIX. i na prijelazu u XX.
stoljeće pojaviti, na primjer, i skandinavski itinerarij. Ali u
to je vrijeme suptilni klasni imaginarij putovanje u Italiju
držao već pomalo vulgarnim, a to će se uvjerenje i općenitije
raširiti nakon što je Italija ušla u sferu interesa američke tu-
rističke industrije. Modernitet radi punom parom čak i kad
je riječ o francuskim modelima bračnog putovanja: najveći
chic epohe sastojao se u odbijanju putovanja i odsjedanju
upravo vjenčanog para u nekom pariškom hotelu pod laž-
nim imenima.
Pretakanje grandturovskog modela u masovni turizam ja-
san je signal dublje infrastrukturne promjene. Čitavo stoljeće
ranije Sterne je u Sentimentalnom putovanju (1768) pokušao
izboriti mjesto pod suncem drukčijem tipu diskurza. Nepu-
no desetljeće prije njega, Voltaire je u Candidu (1759) promi-
ješao sve književne i popularno-filozofske karte koje su mu
bile na raspolaganju. Njegov je roman svojevrstan kompen-
dij raznorodnih putničkih motiva, od u to doba popularnih
egzotičnih pripovijesti sličnih Tisuću i jednoj noći i Swiftovih
Gulliverovih putovanja (1726) do putopisa i različitih izvje-
štaja o svijetu preko Atlantika. Zgode se odvijaju iznimnom
brzinom, putuje se s jedne strane svijeta na drugu, a neko-
liko puta mrtvi likovi uvijek iznova oživljuju. Međutim, za
razliku od vječne mladosti i ljepote glavnih likova, tako ti-
pične za starogrčki ljubavni roman, Cunegonda je ostarjela
i poružnjela, a idealno stanje s početka priče nepovratno je
nestalo. Zub vremena načeo je i potrošio Voltaireove likove.
Nešto se, dakle, u svijetu romana promijenilo. Romantizam
174
KULTURA PUTOVANJA
će, što se putopisa tiče, dodatno pomaknuti težište i ponajvi-
še u Heineovoj izvedbi učiniti putovanje pravom literaturom
koja ne ovisi samo o zanimljivosti itinerarija, nego se temelji
na suptilnom književnom radu stava, stila i ironije. Neizo-
stavni opis stanovnika nekoga grada, njihove naravi i običa-
ja, ovom prilikom sveučilišnog, koji je mogao zaživjeti i kao
sastavni dio grandturovske matrice, u Heineovu Putovanju
Harzom (1824) postaje na drukčiji način zarazna književnost
i elementarni praoblik distingvirane figure budućega moder-
nističkog putnika:
Stanovnici Göttingena dijele se uglavnom na studente, pro-
fesore, filistre i marvu, a ta su četiri staleža i te kako strogo
odijeljena. Stalež marve je najznatniji. Nabrajati ovdje ime-
na svih studenata i svih redovitih i neredovitih profesora,
bilo bi preopširno; meni ovoga trenutka i ne padaju na pa-
met sva imena studenata, a među profesorima ima takvih,
koji još i nema imena. Broj getingenskih filistara kao da je
velik. Ima ih kao pijeska ili, da kažem točnije, kao blata u
moru; doista, kad sam ih jutros vidio, kako su stali pred
vrata akademskog sudišta sa svojim prljavim licima i bije-
lim računima, jedva sam mogao shvatiti, kako je bog mogao
stvoriti tako mnogo bitanga (34).62
Heineov je »apodemički« izvod izravan kritički prilog nje-
mačkoj autoimagologiji. Slijedeći njegov vrijednosni smjer i
preblikovanje kroz vrijeme, nije komplicirano dospjeti do
izraza dobrodošlice što će ih pomalo deprivilegirana kulturna
elita uputiti masovnom turistu, odredivši na taj način neka
62 Heinrich Heine, Slike s putovanja, Kultura, Zagreb 1954., prev. D. Perković.
175
 Dean Duda

bitna proturječja modernosti, njezina smjera i ishoda. Čemu

zemlja gdjeno limun cvate, ako je dostupna svima? Tako bi
otprilike mogla glasiti uvodna rečenica u problematiku knji-
ževne iterologije u vremenu modernosti.
V.

Drama napretka,
napredak drame

A ko smo skloni tumačenju da putopisna književnost ili

putnički diskurz promotren sa stajališta književnosti stje-
če Heineovim Slikama s putovanja razinu usporedivu s djelima
na koje bi se odnosila Williamsova idealna definicija kulture,
a to bez ostatka i zadrške jesmo, onda se, naravno, Heine po-
javljuje kao putokaz, pa i kriterij, za suvisliju kvalitativnu par-
ticipaciju književnosti u području kulture putovanja. Heine je
tako svojevrsna točka sabiranja starog, prelamanja sadašnjeg i
otvaranja novih mogućnosti putničkoga književnog diskurza.
Posegnemo li za komparacijama koje se (samo) na prvi pogled
čine pretjeranima, možemo reći da je mjesto Heineova puto-
pisnog diskurza u žanrovskoj povijesti usporedivo s onim što
ga, na primjer, Cervantesov Don Quijote zauzima u povijesti ro-
mana ili što bi ga svakako zauzimao Petronijev Satirikon da je
kojim slučajem očuvan u cijelosti. U svakom slučaju, najbolje
od najboljeg, unatoč vremenima koja zaziru od takvih sudova.
Postupak iskorišten u Harzreise pokazuje o čemu je zapra-
vo riječ, upućuje na tektoniku područja i disanje ploha, na

176 177
 Dean Duda
elemente koji u pokušaju izolacije književne proizvodnje iz
složenijih sociokulturnih uvjeta ostaju, nažalost, teže vidljivi-
ma. Naime, Heine se u tom tekstu oslanja na nekoliko žanrov-
skih modela putničke tekstualnosti aktivnih tijekom prosvje-
titeljstva. Prvi se u njemačkoj tradiciji uvriježio pod nazivom
Wanderbericht (izvještaj s putovanja) i predstavlja povlaštenu
prosvjetiteljsku dokumentarnu vrstu, obično ostvarenu kao
rezultat pješačke prakse (wandern zu Fuß), koja je u pokuša-
ju svladavanja znanja o svijetu prirodoslovno ili etnografski
usmjerena. Već smo uputili na prirodoslovnu komponentu,
izgradnju planetarne svijesti i njezin katalogizatorsko-osva-
jački učinak. Etnografska pješačka praksa u prosvjetiteljskoj
tradiciji uključuje važnu ideološku platformu koja se očituje
u svojevrsnom uprizorenju slobode i jednakosti. Usmjerena
na pomno promatranje i opis stanovnika određenog područ-
ja, njihove svakodnevice i običaja u neposrednom kontaktu,
etnografska praksa već samim činom pješačenja implicira kri-
tički odnos prema stečevinama onodobne civilizacije, »sim-
bolizira predanost načelima jednakosti, želji da se prevladaju
socijalne barijere« (Cusack 2008: 102), ali se očituje i kao
jasan znak osobne emanipacije i nezavisnosti. Pješačenje se
uspostavlja kao opozicijska kulturna praksa. Pješak je sam,
blizu jednih i u jasnoj opreci spram drugih. Na djelu je sim-
bolika otklona i otpora s određenom porukom. Pješačenje
podrazumijeva jasan odmak od uvriježenih putničkih ruta i
smanjenje socijalne distance u odnosu na podčinjene klase,
ali i – s obzirom na neposredno socijalno iskustvo, proma-
tranje i razmatranje životnih uvjeta najniže pozicioniranih u
društvenoj hijerarhiji – konkretan ulog u političkom projek-
tu: aktualnim raspravama o načinu vladanja.
178
KULTURA PUTOVANJA
Stoga se kao drugi pozadinski žanrovski model u Heineo-
vu postupku pojavljuje reportaža, motivski povezana s, u to
doba popularnim, etnografskim oblikovanjem karaktera ne-
kog naroda, odnosno elemenata koji ga čine. Taj je sloj, u ne-
koliko varijanti, veoma dugotrajan putopisni motiv, aktivan,
na primjer, još u ranonovovjekovnim preporukama putnici-
ma da prilikom dolaska i boravka u neko područje obrate po-
zornost na obilježja populacije – jesu li ljudi ratoborni, lijeni,
kako su obučeni, koja su im glavna zanimanja, jesu li odani
vladaru ili skloni pobuni itd. Uz političko-etnografski sloj,
Cusack (2008: 104) pokušava ući i u žanrovski trag Heineo-
va stila i nalazi da se u tom kontekstu pojavljuju fikcionalni
putnički satirički tekstovi ili kraće: putnička satira, žanr koji
nema etnografskih pretenzija i daleko je od svake empirijske
autentičnosti, ali nudi, hotimice pojednostavljujemo, knji-
ževni elementarni stilski supstrat što ga Heine na drukčijem
materijalu podiže na višu razinu korištenjem parodijskih po-
stupaka, grotesknih karikaturalnih prikaza i usporedbi koje
progrediraju do ekstrema.
Naposljetku se u toj višežanrovskoj relaciji otvara mjesto
kritike onodobnoga nacionalnog imaginarija i domaćeg turiz-
ma kao sredstva nacionalističke ideologije u vremenu ozbilj-
nih priprema za »proljeće naroda«, odnosno europsku 1848.
U tom je smislu Heineov putopisni prilog kritički početak
propitivanja ideološkog sloja koji već dva stoljeća funkcioni-
ra prema načelu komprimiranom u domaćoj varijanti sloga-
na poput »Upoznaj domovinu da bi je više volio« (u izvedbi
Ferijalnog saveza) ili pak »Tako lijepa, tako naša« (zname-
niti refren nacionalne turističke zajednice). Potonji slogan
kao zaključak, na primjer, jednoga od propadandnih spoto-
179
 Dean Duda
va što su proizvedeni i plasirani posljednjih godina, daleki
je odjek i prosvjetiteljske popisivačko-kataloške ideologije
osnažen romantično-nacionalnim slojem. U njemu se, uz iz-
mjenu odgovarajućeg slikovnog materijala, nabraja sljedeće:
»2786 sunčanih sati godišnje, 1244 otoka, 576 ribljih vrsta,
130 autohtonih sorti vinove loze, 17 kulturnih, prirodnih i
nematerijalnih dobara pod zaštitom UNESCO-a« i, zatim, za-
ključuje: »Jednostavno previše za 30-sekundni TV spot«, ali
»Sasvim dovoljno za savršen odmor«. Ako smo Hektorovića
pojednostavljeno uvrstili u sloganski model »Mediteran kakav
je nekad bio«, uz njegovu nadu da će takav i ostati, novija se
propagandno-turistička reprezentacija »lijepe i naše« jednako
tako može povezati s historijski aktivnim momentima turizma
i nacionalne ideologije u razdoblju ranoga XIX. stoljeća.63
To samo pokazuje opravdanost Hobsbawmove (1987,
1989, 1994, 2009) ideje o dugom XIX. i kratkom XX. stolje-
63 Slično
stvari stoje i s najnovijom produkcijom, na primjer turističkim spotom
Krasna zemljo koji je promoviran na teniskom turniru ATP Croatia Open u
Umagu početkom srpnja 2012. Uprizorena idila ovaj put nije kataloški pobroja-
na, ali je njezin finale, uz lutajući (pastoralni) motiv violončelističke svirke Ane
Rucner uzduž i poprijeko »krasne zemlje«, pripao istoimenoj budnici s početka
XX. stoljeća Krasna zemljo, Istro mila (I. Cukon – M. Brajša Rašan), današnjoj hi-
mni Istarske županije. Naravno da se u spotu pojavljuju i djeca, štoviše, upravo
djevojčica i započinje pjevački finale, što svjedoči da je ispolirani regionalno-na-
cionalni imaginarij zajamčen i ubuduće. Ili riječima hrvatskog sentimentalnog
putnika polovicom XIX. stoljeća: »Imade u miloj našoj domovini veličanstvenih
prizora u izobilju koji bi se s inostranimi usporediti mogli; ali nema ljudi koji bi
svijet s njimi upoznali, nema umjetnika kojih bi ih kist oživio i proslavio. Nježna
zelen naših bukvika i brezovja, tamne omorikovine ili guste dubrave kojih vi-
soka stabla jonskom stupovju naliče, prijatna skučenost naših brežuljaka, cvjet-
ne naše livade i raznobojne njive, pećinaste glavice primorskih i šumoviti vrhi
zagorskih planina, ova izmjena dvorovâ i razvalinâ, ova divlja značajnost naših
gora združena s umiljatošću plodnih dolina, ova različitost slikovitih nošnja,
osobito pako arkadski život naših pastijerâ koji se jedva ma gdje tako živahno
kano kod nas očituje, bili bi shodni i povoljni predmeti za svakog slikara oko-
licâ.«, Antun Nemčić, Putositnice, prir. B. Donat, PSHK, knj. 54, Zagreb 1965.,
str. 66-67.
180
KULTURA PUTOVANJA
ću.64 Ne ulazeći u analizu određenih proturječja, sivih zona,
istodobnosti raznovremenog ili povremeno maskiranih tipo-
va historijskog trajanja, mogli bismo dodatno zaoštriti stvar
i zaključiti da unatoč zanimljivoj epizodi u konstelaciji krat-
kog XX. stoljeća, osobito njegovoj socijalističkoj artikulaciji,
još uvijek na različitim područjima živimo dugotrajno XIX.
stoljeće ili smo se pak u revitaliziranoj formi vratili njegovu
trajanju svesrdno poništavajući neke dvadesetostoljetne so-
cijalne i javne stečevine. Međutim, to dugo XIX. stoljeće jest
vrijeme velike preobrazbe kulture putovanja. Nije se dogodi-
lo odjednom ni slučajno, a nije, kao što smo pokušali poka-
zati, ni prestalo pukim istekom brojčanog repertoara kojim
stoljeće uvriježeno raspolaže.
U široj problematici odnosa književnosti i kulture puto-
vanja, posljednjih dvjestotinjak godina mogli bismo odrediti
i rasponom koji bi započeo Heineom, a završio (privremeno)
W. G. Sebaldom, dvjema iznimno distinktivnim figurama u
području. Sebaldov odnos spram putovanja i spacijalnosti, uz
specifičnu vrstu kulturne arhivistike, useljeničko-iseljenič-
ki motivski kompleks, turizam, pješačenje, raznovrsnu pro­
izvodnju mjesta i sjećanja, kao i korištenje žanrovskih me-
đuprostora i sivih zona, čini nam se jednako vrijednim jer na
stanovit način, doduše s mnogo manjom dozom heurističkog
spektakla u odnosu na postdisciplinarnu humanistiku, lite-
rarno oblikuje pretpostavljeni prostorni obrat.65 Upravo se
64 Projektobuhvaća četiri poznate Hobsbawmove knjige od kojih jedino treća Age
of Empire 1857-1914, prvi put objavljena 1987., nije objavljena u hrvatskom
prijevodu.
65 Uhrvatskom prijevodu objavljena su zasad četiri Sebaldova naslova: Austerliz
(2006), Emigranti (2008), Saturnovi prsteni (2010) i Vrtoglavica (2011), svi u
nakladi izdavačke kuće Vuković & Runjić.
181
 Dean Duda
minuli žanrovski rad u pozadini njegova diskurza može us-
porediti s Heineovim sabiranjem i otvaranjem. Stoga nećemo
pretjerati ako, barem ovako usput, u Sebaldu prepoznamo
glavne tematske linije moderne kulture putovanja i distinkti-
van profil subjekta kao putnika i pripovjedača u vremenu put-
ničko-književne demokracije kad doista svatko, zahvaljujući
tehnologiji, može zabilježiti, snimiti i objaviti svoje putovanje.
Neke ključne točke prve faze kulture putovanja »od Hei-
nea do Sebalda« infrastrukturno ćemo jednostavnije pregle-
dati u dosluhu s Hobsbawmovom koncepcijom dugoga XIX.
stoljeća. Hobsbawm koncepcijski računa na tročinu struk-
turu: najprije na doba revolucije (1789. − 1848.), zatim sli-
jedi doba kapitala (1848. − 1875.) i završna epizoda: doba
imperija (1875. − 1914.). Kratko XX. stoljeće je doba kraj-
nosti (1914. − 1991.), ali spominjemo ga samo kako bismo
uputili na izgled koncepcije u cjelini. Iz dugotrajnog devet-
naestostoljetnog kompleksa izabiremo ovom prilikom samo
dva elementa, točnije dvije slike, ideološki impregnirane fi-
gure važne za naš problem: novi tip žargona i ideju napret-
ka. Britanski povjesničar otvara prvi čin na sljedeći način:
»Riječi su često bolji svjedoci od dokumenata. Razmotrimo
nekoliko engleskih riječi koje su izmišljene ili su dobile da-
našnje značenje u toku šezdeset godina kojima se bavimo.
To su riječi industrija, industrijalac, tvornica, srednja klasa,
radnička klasa, kapitalizam i socijalizam. Ovamo pripadaju i
riječi aristokracija, zatim željeznica, liberalno i konzervativ-
no, kao politički termini, te nacionalnost, učenjak i inženjer,
proletarijat i (ekonomska) kriza. Utilitarizam i statistika,
sociologija i još nekoliko naziva iz modernih nauka, zatim
žurnalizam i ideologija riječi su koje se prvi put pojavljuju
182
KULTURA PUTOVANJA
ili dobivaju novi smisao u tom razdoblju. Kao štrajk i paupe-
rizam« (1987: 21). Još uvijek ne nalazimo boljih uvodnih
rečenica kojima se može naznačiti povijesna infrastruktura
čitanja onodobne kulture putovanja, kao što je teško naći
konkurenciju sintagmi »drama napretka« (1989: 11) u kojoj
se sažima sljedeći čin. S jedne strane u njoj sudjeluju pri-
vreda i tehnologija, željezničke tračnice preko kontinenata,
podmorski kabeli preko Atlantika, izgradnja Sueskog kanala,
podizanje velikih gradova na američkom Srednjem zapadu,
plinare, zajmovi i rijeke iseljenika. »Bila je to drama napretka
ključnog pojma u ovom razdoblju, masivnog, prosvijećenog,
samopouzdanog, samozadovoljnog, no iznad svega neizbjež-
nog«, dijagnosticirat će efektno Hobsbawm (1989: 11), ali
i uputiti na »žrtve«, na one kojima »drama napretka« nije
bila tek metafora. Za milijune siromašnih koji su odlazili u
novi svijet radilo se o »kataklizmičnoj životnoj promjeni«
(1989:11), a za narode koji nisu pripadali kapitalističkom
svijetu, a sad su ušli u njegovu sferu interesa, drama se od-
vijala kao izbor »između otpora u okvirima starih tradicija,
unaprijed osuđenog na propast i mučnog procesa usvajanja i
korištenja oružja samog Zapada, procesa koji podrazumijeva
usvajanje i usmjeravanje samog ‘napretka’« (1989: 11).66
Gradovi i napredak našli su, negdje u kombinaciji razdo-
bljâ revolucije i kapitala, posebno mjesto u književnom kor-
66 Trećičin, doba imperija, Hobsbawm započinje autobiografski, ispripovijedavši
zapravo susret svojih roditelja kao posljedicu dviju zanimljivih putanja podani-
ka dvaju imperija u ranodvadesetostoljetnoj kulturi putovanja. Hobsbawmova
majka je iz Beča 1913. otputovala nakon završenog školovanja na svojevrstan
grand tour i u Aleksandriji srela njegova oca koji je nekoliko godina ranije tamo
stigao iz Londona. O tome Hobsbawm pripovijeda i u autobiografiji Zanimljiva
vremena. Život kroz dvadeseto stoljeće objavljenoj 2009. u nakladi zagrebačkog
Disputa.
183
 Dean Duda
pusu koji uvriježeno nazivamo francuskim realističkim ro-
manom. Ispustili smo u ovom slučaju »dramu«, budući da
se radi o nešto ranijoj i drukčijoj koncepciji, a posrijedi je i
književnost koja ionako ne može bez »drame«. U vrlo reduk-
tivnom (kanonskom) trokoraku koji obuhvaća Stendhalovo
Crveno i crno (1830), Balzacova Oca Goriota (1835) i Flauber-
tovu Gospođu Bovary (1857), dakle pretakanje romantizma u
realizam, uglavnom kanonski realizam i realizam u koraku
prema modernijoj romanesknoj strukturi, jasno se kristali-
zira centripetalna razvojna linija u spacijalnoj proiz­vodnji.
Stendhalov Julien Sorel kreće iz Verrièresa, fikcionalnog
toponima koji označuje proviniciju i preko seminara u Be-
sançonu stiže do Pariza, doslovnog centra i svog cilja, uspo-
stavljajući matricu koju će u različitim varijantama iskoristiti
europski realizmi. Balzacov Eugène de Rastignac diže model
centripetalnosti na novu razinu, usmjeravajući pogled i upu-
ćujući završnu rečenicu upravo elitnom Parizu s kojim ga
čeka novi socijalni dvoboj, odnosno pretpostavljana borba za
hijerarhijski uspon. I, naposljetku, Ema koju provincija do-
slovno poništava u nemogućnosti da prijeđe njezinu granicu i
da se u skladu s iluzijama dokopa života u centru. Sva tri lika
sudjeluju u spacijalno centripetalnoj »drami napretka«, nosi
ih ambicija i njezino zadovoljenje s vrlo dvojbenim i različi-
tim ishodima. Znakovi vremena ili pak znakovi književnosti
koja jednako tako proizvodi povijesno vrijeme, kao što će ga
stotinu godina kasnije proizvoditi i Camusov Stranac (1942),
gdje će upravo Mersaultov nedostatak ambicije proizvesti
udar na temeljne vrijednosti građanskog društva i njegova
poretka – obitelj (odnos prema majci, odnos prema Marie
kao izostanak prokreativne funkcije), posao, zakon i vjeru,
184
KULTURA PUTOVANJA
dakle na niz ideoloških i represivnih aparata države. Mersault
jednostavno nije mobilan ni u kojem smislu i njegov je kraj
s obzirom na dominantan sustav vrijednosti posve logičan.
Umorstvo je samo otponac, događaj na razini lakmus-papira.
Međutim, vratimo se još jednom Heineovu pješačenju da
bismo, uz Hobsbawmove leksičke slike, spomenuli još neke
aktivne elemente. Heineovo pješačenje dijelom je pokazatelj
procesa koji smo već spominjali, naime, intelektualne inven-
cije narodne, popularne kulture predindustrijskog razdoblja.
Pokušaj da se interesom i zagovorom velike kulture prezenti-
ra mala, znači njezino uključivanje u projekt koji se s jednog
stajališta očituje u književnosti romantizma i njezinim učin-
cima, s drugog vodi izravno u klasnu, političku konstrukci-
ju nacionalnog imaginarija i prijeko potrebno »izmišljanje
tradicije« kao integrativnu sastavnicu njegove ponude, dok s
trećeg pak upućuje na ritam demokratizacije različitih sfera
tijekom XIX. stoljeća. Povećanje stope pismenosti, kao izrav-
na posljedica zakonskih odluka o obaveznom osnovnom
školovanju širom europskoga sociokulturnog prostora, po-
stupno smanjenje trajanja dnevnog radnog dana – zahvalju-
jući ustrajnoj organiziranoj radničkoj borbi – i s tim tijesno
povezana koncepcija »slobodnog vremena«, koncepcija in-
tervencionističke države koja koncem XIX. stoljeća mijenja
konfiguraciju političkog života i javnosti (kao početna faza
na putu prema europskoj državi blagostanja u prvim deset-
ljećima druge polovice XX. stoljeća), uz jasne učinke indu-
strijske revolucije, medijsku ekspanziju, profiliranje tržišne
kategorije dostupnosti kulturne ponude u svim »nišama«
prilagođenim različitom stupnju kompetencije i pismeno-
sti s jasnim komercijalnim učinkom – samo su neki uzroci i
185
 Dean Duda
posljedice pretpostavljenog procesa demokratizacije. To da
(britanske) mlade dame kreću na putovanje slično muškom
grand touru samo je jedan od mogućih znakova iz rane faze
devetnaestostoljetnoga dugog trajanja, kao i činjenica da na-
večer djeca čitaju nepismenim roditeljima.
Međutim, koncentrično širenje demokratizacije nije za-
hvatilo baš sve i nije, naravno, otišlo do kraja pa zato vri-
jedi biti oprezan, što proučavatelji kulture putovanja nisu
baš uvijek. Logično je da se na njihovu analitičkom radaru
pojavljuju oni koji putuju, ali je jednako važno skrenuti pa-
žnju i na one koji to nisu u stanju. Protagonisti industrijske
revolucije u engleskim uvjetima, na primjer, daleko su od
bilo kakve ideje o poboljšanju standarda radnika gotovo do
polovice XIX. stoljeća. U tvornicama tekstila tijekom prve
četvrtine XIX. stoljeća radni dan započinje u 6 sati, a završa-
va u 20, uz tri stanke (8:30 – 9, 13 – 14, 16:30 – 17). Postoje,
doduše, u tom sektoru parcijalni pomaci vezani uz ograniče-
nja rada djece. Zakonska regulativa 1830-ih tako zabranjuje
noćni rad mlađih od 18 godina, dnevno radno vrijeme po-
pulacije između 14 i 18 godina ograničava na dvanaest sati,
a djeci od 9 do 13 godina određuje se maksimalni radni dan
u trajanju od devet sati. Međutim, kako je u tvornicama tek-
stila rad bez djece teže moguć, isprva se pojavljuju zahtjevi
za unificiranim radnim vremenom od dvanaest sati, da bi se
1847. ostvarilo pravo na efektivno radno vrijeme od deset
sati za dane od ponedjeljka do petka i osmosatni radni dan u
subotu, uz sat i pol vremena dnevnog odmora tijekom rada.
Tek će 1878. biti propisan radni dan u trajanju od deset sati
(Eggebrecht i dr. 1987). Drukčiji pak radni ritam imaju obrt-
nici i zanatlije koji kruh zaslužuju u nekoj vrsti kućne radi-
186
KULTURA PUTOVANJA
nosti. Ali neovisno o razlikama, kategorije demokratizacije
i masovnosti, koliko god interpretativno pogađale ključne
točke transformacije i upućivale na sociokulturnu tendenci-
ju, teško da mogu značiti participaciju većine u trendovima
kulture putovanja.67
Participacija je tek jedan dio problema. Drugi je vidljivost
što nas vodi do otpornosti klasnog registra u posredovanju
putničkog iskustva. Poslužit ćemo se rubnim primjerom na
donjem pragu dugog trajanja devetnaestostoljetnih modela.
Sara Dickinson (2006) u knjizi posvećenoj putovanju i naci-
onalnoj kulturi u Rusiji, u razdoblju od Petra I. do Puškinova
vremena, dakle u stotinjak godina koje se zadnjom trećinom
podudaraju s Hobsbawmovim dobom revolucija, napominje
da je putnički diskurz ruske aristokracije kao turistički po-
vlaštene elite, koja je prilično opterećena mjestom Rusije u
svijetu i njezinim odnosima sa »zapadnom kulturom«, u pra-
vilu posvećen interakciji s inozemnim predstavnicima koji
su im po položaju socijalno ravnopravni ili viši od njih, što
prepoznajemo kao element grandturovske matrice. Ali, što je
konkretnije i zanimljivije, u razdoblju romantizma, kao i u
Napoleonovo vrijeme, dakle gotovo do polovice XIX. stolje-
ća, slavljenje naroda nije uspjelo pomaknuti primarnu zao-
kupljenost dokoličarskog putopisa elitom, čak i u tekstovima
koji su isključivo posvećeni domaćim, ruskim itinerarijima.
Očito je na djelu niz transformativnih procesa koji, unatoč
određenoj nesinkroniziranosti centra i periferije (ili polupe-
riferije), počivaju na istim socijalnim i mentalnim figurama.
67 Izazovza područje kulture putovanja doista bi bilo negativno postavljanje pro-
blema: zašto neki ne putuju? Osnovni materijal odnosio bi se na sudove, mental-
ne figure, socioekonomski položaj i vrijednosni sustav što ih »neputnici« imaju
o putovanju. Komparativni model analize svakako bi upotpunio sliku.
187
 Dean Duda
Heineovo pješačenje uspostavlja zonu dodira s još jed-
nom zanimljivom putničkom praksom. Alain Corbin (1988)
upućuje da se tijekom prve polovice XIX. stoljeća odvija
prava revolucija u načinu putovanja. Posrijedi je oblikova-
nje novog modela odlaska u prirodu koji postupno zauzima
glavnu ulogu u sanjarijama privatnog života i, dodali bismo,
s određenim varijacijama traje do danas.68 Naime, klasični
model itinerarija koji uključuje boravke u gradovima, uživa-
nje u umjetničkim djelima i obilazak lokalnih znamenitosti,
pomalo smjenjuje (ili ponegdje dopunjuje) drukčija praksa.
Porijeklo vuče iz posljednjih desetljeća XVIII. stoljeća kad,
na primjer, Horace-Bénédict de Saussure, inače utemelji-
telj alpinizma, prakticira izlete na Alpe, a Louis Ramond de
Carbonnières duge istraživačke rute po Pirinejima. Posrijedi
su, dakle, odlasci u prirodu poduzeti zbog »veličanstvenih
prizora i uzvišenih krajolika«, posjet i boravak na mjestima
»iznad strmina, u blizini virova«, skrivanje »na planinskim
obroncima, na pola puta između sunčanih vrhova i umiru-
jućih dolina«. Među plemenitim gorštacima, potaknut li-
teraturom koja je u to vrijeme cirkulirala o temi, putnik je
u potrazi za »tajanstvenim podudarnostima između svijeta
minerala, raslinja i ljudi« (Corbin 1988: 369). Pitoreskno je
važna tematska sastavnica ovog iskustva: mjesta s kojih se
pruža veličanstven pogled, vidikovci, panoramska kontrola
ambijenta znakovi su nove »propedeutike pogleda« koja će
kulminirati pronalaskom fotografije i kasnije dijelom doseći
komercijalni lik u formi razglednice. Rauch tumači ovaj novi
model, iznova poput Corbina, zapleten u njegovu stilistiku:
68 
Upozoravamo tek u lokalnom kontekstu na putničke tekstove Ede Popovića
okupljene u knjizi Priručnik za hodače, Naklada Ljevak, Zagreb 2009.
188
KULTURA PUTOVANJA
Žudnja za pitoresknim nalikuje potrazi u kojoj se izmiruju
trenutačni zanos i pomno promatranje. Ona pretpostavlja
pozornost usmjerenu na vrijeme prirode: godišnja doba,
doba dana i životna dob postaju nezaobilazni oblici evo-
kacije. Vrhunac turizma sastoji se u otkriću pogodnog tre-
nutka u kojemu će se prolaznost iskustva fiksirati pomoću
pripovijesti, crteža i, naravno, fotografije. Otkrivanje svijeta
podudara se s otkrivanjem putnika. Esencijalnim postaje
odabir gledišta, mjesta koje potiče pogled. Otada neutaživa
potraga za privilegiranom panoramom postaje lov na nepo-
novljiv trenutak. Novost, nepoznato, znači ono što još nije
posjećeno, nadahnjuje zajednicu.
Stare razvaline i dijelovi prirode služe kao temelj razmi-
šljanju o protoku vremena. Prvi su turisti često zastajali u
strahu spram poteškoća koje čine sastavni dio putovanja:
bez ikakvih kritičkih ograda isticali bi osobnu priču koja
je, potaknuta kultiviranim načinom njezina autora, mogla
skriti sve ostalo (1996: 98-99).
Turizam je nedvojbeno najznačajnija putnička pojava
XIX. stoljeća, praksa koja će, u luku od liberalnog prema
organiziranom obliku kapitalizma, putovanje rezervirano
uglavnom za društvenu elitu učiniti masovnijim iskustvom.
Paralelno nastaje čitavo polje kompatibilnih aktivnosti veza-
no uz iznalaženje slobodnog vremena. Razvijaju se dokoli-
čarske navike, među kojima treba spomenuti obiteljske odla-
ske na ljetni odmor i godišnji zdravstveni posjet toplicama. U
drugoj polovici XIX. stoljeća koncepcija (godišnjeg) odmora
zaživljuje kao prijeko potrebna promjena životnih aktivno-
sti i načina života: »Izgleda da odmor i blagodati prirode
189
 Dean Duda
kompenziraju gradski i industrijski sistem života« (Martin-
-Fugier 1988: 184). Tako u generalnoj koncepciji godišnjeg
vremena, relacijski povezano s radnim vremenom, svoje
mjesto pronalazi vrijeme odmora »odnosno prirode, putova-
nja i razonode« (Martin-Fugier 1988: 184), ali strukturirano
drukčije nego što je to bio slučaj u ruralnom ili obrtničkom
društvu. Tamo je »slobodno vrijeme nalazilo svoje mjesto
u okviru uobičajene djelatnosti«, a u urbano-industrijskom
društvu pojavljuje se u obliku godišnjeg odmora, »ima fik-
san datum koji vrijedi za sve i to ljeti« (Martin-Fugier 1988:
184). Slobodno vrijeme postaje nužnost i potreba, a odmor
organizirani buržoaski ritual s popratnom infrastrukturom i
radničko pravo. Od povlaštenog boravka aristokracije na la-
danju, građanskog oponašanja njezinih navika do općeg pra-
va na odmor i plaćenoga godišnjeg odmora u prvoj polovici
XX. stoljeća očituju se elementi demokratizacije i omasovlje-
nja u polju dokolice.
Figura odmora, naravno, funkcionira u paru s umorom.
Oko 1870. prepoznaju se tri oblika umora (Corbin 2000).
Prvi proizlazi iz tjelesnog napora i zahtijeva odmor da bi
se tijelo oporavilo, drugi se odnosi na pretjerivanje u inte-
lektualnoj djelatnosti, za što su preporučeni lijek čist zrak
i tjelovježba, a treći je muški seksualni umor koji se može
kontrolirati suzdržavanjem ili ekonomičnijim trošenjem. To
razumijevanje umora posve će se preoblikovati u razdoblju
do 1930. zahvaljujući znanstvenim istraživanjima. Novo
doba računa na to da prag umora varira od pojedinca do po-
jedinca, da na sposobnost izdržljivosti utječe niz čimbenika,
da je učinak umornog radnika minimalan i da se za napore
treba adekvatno pripremiti. Iako će biti potreban još nemali
190
KULTURA PUTOVANJA
broj organiziranih akcija da se suvremene spoznaje počnu
primjenjivati na industrijske radnike, ljetne migracije uveli-
ke mijenjaju dinamiku vremena. Željeznica prilagođava red
vožnje da bi, na primjer, muškarci koji su posla radi ostali
u Parizu mogli otputovati u subotu predvečer i vratiti se u
ponedjeljak prijepodne, dakle da bi nedjelju mogli provesti
na moru s obitelji. Školski se praznici, koji do početka XIX.
stoljeća slijede vjerski kalendar i na selu (prinudno) ritam
poljodjelskih radova – jer su djeca, sa stajališta obiteljskih
potreba, ipak uključena u važnije djelatnosti – jednako tako
postupno produljuju i prilagođavaju ljetnom rasporedu. Ču-
vena »promjena zraka«, spomenuli smo, redovit je savjet
iznemoglima od prečitanosti i tuberkuloznim bolesnicima,
motiv aktualan i danas u, na primjer, socijalnom komplek-
su sa zajedničkim nazivnikom tipa »blagajnica hoće ići na
more«. Istodobno Švicarci promoviraju skijanje u ozbiljan
zimski sport, planinarenje postaje omiljenom razonodom
engleskih obrazovanijih krugova, a umjetnicima uvijek osta-
je neotkrivena egzotika Istoka. Već negdje u godinama kad
promjene postaju vidljive, pojavljuje se, vrijedi podsjetiti, i
specijalizirana putnička literatura koja uskoro postaje žan-
rovski standard: Karl Baedeker objavljuje 1829., godinu prije
treće knjige Heineovih Slika s putovanja, prvi vodič namije-
njen putnicima dolinom rijeke Rajne.69
Uključenje slobodnog vremena i modernog turizma u
strukturu našeg problema iziskuje barem neke orijentire u
jasnijem određenju i razumijevanju tih fenomena, budući da
69 
Opovijesti godišnjeg odmora, ljetnih praznika i njegovim konkretnijim vre-
menskim i prostornim oblicima usp. i Löfgren (1999), Walton (2000) i Inglis
(2000), a o povijesti plaže svakako Corbin (1990).
191
 Dean Duda
uvelike reguliraju kulturu putovanja posljednjih dvjestoti-
njak godina. Započet ćemo s dokolicom zbog jednostavnog
razloga – turizam je u pravilu stvar dokolice, dok se dokolica
nipošto ne iscrpljuje turizmom. Dokolica, naravno, ne postoji
samo u modernom obliku i dalo bi se o njoj govoriti još od
Aristotelova prijeko potrebnog uvjeta za filozofiju. Usto, čini
nam se možda primjerenijim u razdoblju organiziranog kapi-
talizma, osobito uz turizam, koristiti pojam slobodnog vre-
mena kao specifičnu historijsku artikulaciju dokoličarskog
kompleksa, sa svim posljedicama i zadrškama što ih uklju-
čuje analitika kapitalističkog odnosa prema slobodnom vre-
menu. Naime, dioba vremena na radno i slobodno računa da
je dnevno, tjedno, mjesečno ili godišnje vrijeme podijeljeno
na dio koji je posvećen radnim aktivnostima i obavezama i
dio u kojemu one ne utječu presudno na regulaciju i potroš-
nju vremena. U toj dihotomno postavljenoj ekonomiji po-
trošnje temporalnosti, dio dnevnoga (tjednog, mjesečnog ili
godišnjeg) vremena oslobođenog radnih obaveza predmet je
proučavanja novijega pluralnog postdisciplinarnog područja,
tzv. studija dokolice (leisure studies), koje – na križanju so-
ciologije, kulturalnih studija, socijalne psihologije, socijalne
politike, povijesti, geografije i ekonomije dokolice – zanima,
kako je to približno odredio Chris Rojek, jedan od najaktiv-
nijih autora u području posljednjih desetak godina, »što ljudi
planiraju i čine kad vjeruju da su slobodni« (2010: 1), nazna-
čujući pritom niz klasičnih središnjih pitanja koja se ponav-
ljaju već desetljećima i nameću, rekli bismo, logikom zdravog
razuma: slobodni od koga/čega i slobodni za koga/što.
Većina proučavatelja se uglavnom slaže da fenomen slo-
bodnog vremena nastaje polovicom XIX. stoljeća kada reor-
192
KULTURA PUTOVANJA
ganizacija radnog ritma, povezana s industrijskom revolu-
cijom, uspostavlja »novu distribuciju socijalnih vremena«
(Corbin 1996: 4), ali je jednako tako osviještena i spoznaja
da je dokolica – tržišno proizvedena, regulirana i tako kon-
trolirana – postala sastavnim dijelom kapitalističkih društa-
va (Clarke i Critcher 1985). Povijest dokolice neodvojiva
je stoga od povijesti rada: »Ako je nadzor nad duljinom i
kvalitetom radnog vremena bio jedan od središnjih sukoba
u povijesti dokolice, jednako je značajan i nadzor nad sadr-
žajem vremena koje se troši izvan rada, za što je konstituti-
van odnos između dokolice i potrošnje« (Koshar 2002: 5).
U tradiciji njemačke znanosti o slobodnom vremenu (Frei-
zeitwissenschaft), Opaschowski (1998) naglašava da se razu-
mijevanje slobodnog vremena temeljito promijenilo tijekom
druge polovice XX. stoljeća, postupno izlazeći iz dominacije
radnog vremena. Njegova prognoza koncem prošlog tisuć-
ljeća glasila je da će oko 2010. granica između radnoga i slo-
bodnog vremena biti na stanovit način izbrisana. Rašireno
značenje slobodnog vremena kao vremena regeneracije koje
je oslobođeno od rada nadograđuje se novim što ga proizvo-
de prakse koje nastoje podići kvalitetu života, ostvariti sreću
i zdravlje.
Teza da je dokolica pomaknula rad iz središta društva po-
malo podsjeća na logiku karnevala koji kratkotrajno mijenja
društvene odnose moći i izvrće ih, da bi se stvari zatim izno-
va vratile u dominantni poredak. Spomenutom tezom još
uvijek odjekuje »dokoličarski optimizam« karakterističan
za klimu i oblike države blagostanja nakon Drugoga svjet-
skog rata, naime ideju da će rast produktivnosti i plaća nuž-
no dovesti do smanjenja radnog vremena i, naposljetku, do
193
 Dean Duda
»društva dokolice«. Vrijedi dodati da je u takvim tipovima
argumentacije barem dijelom i objašnjenje analitičke upo-
trebe koncepta »stila života« ili pak unutar znanosti o slo-
bodnom vremenu razrađene ideje konkurencije između tzv.
slobodnovremenskih, dokoličarskih karijera (Freizeitkarrie-
ren), odnosno repertoara aktivnosti u slobodno vrijeme koje
stvaraju određeni tip dokoličarskog profila (Freizeitprofil),
na primjer sportaša, kompjutorskog frika ili kućnog majstora
(Opachowsky 1998). Već po tipu podjele uloga i njihovih
djelokruga očevidno je da se radi o dnevnoj ili maksimal-
no tjednoj distribuciji vremena. Putnik odnosno turist traži
barem godišnji raspored, iako bi se u formi izletnika mogao
uklopiti i u tjedni ritam. Međutim, kategorija potrošnje koja
se simbiotički pojavljuje uz slobodno vrijeme u kapitalizmu
uključuje kategoriju masovnosti i široke dostupnosti, što se
u području kulture putovanja redovito povezuje s konfekcij-
skom dimenzijom modernoga i suvremenog turizma. Napo-
sljetku, odnos između rada i slobodnog vremena kao važno
uporište turističke kulture putovanja nipošto ne isključuje
naličje situacije, činjenicu da nečije slobodno vrijeme uvijek
istodobno uključuje i tuđi rad.70
Kafkin Preobražaj, konkretnije: njegov završetak, povrat-
no semantički preslaguje ispripovijedane zgode upravo kroz
opreku rada i dokolice. U ovom kontekstu nije toliko važno
70 U tom su smislu ženski savjetnici simptomatičan žanr. Gertrud Oheim zaklju-
čuje svoju Savršenu domaćicu, kod nas objavljenu 1966. u izdanju zagrebačke
Mladosti u prijevodu V. Šarića, savjetima za putovanje, točnije: njegovu pripre-
mu. Količina racionalne sistematizacije koja se traži od domaćice u dvotjednim
pripremama gotovo da nalikuje programu vrhunskog sportaša. Od raznih popisa
preko načina pakiranja kovčega, zaštite ormara i kupanja djece do zaključavanja
stana pred svjedocima, traje iscrpljivanje koje ni u jednom trenutku ne uklju-
čuje muškarca. Što muškarac u vrijeme države blagostanja radi kad se obitelj
sprema na put, nemoguće je doznati.
194
KULTURA PUTOVANJA
kako semantem »rad« oblikuje figuru Gregora Samse, koliko
nam je zanimljiv način na koji se rad i dokolica uključuju
u ishod pripovijetke. Gregorova smrt, jasan znak novouspo-
stavljene narativne ravnoteže, definirala je dan koji su čla-
novi njegove obitelji odlučili iskoristiti za odmor i šetnju,71
i nakon što su napisali pisma isprike svojim poslodavcima,
što znači da su iznova uspostavili radni odnos, odvezli su se
nakon silnih mjeseci tramvajem u okolicu grada. U kolima,
koja su iznutra sva bila obasjana sunčevim zrakama, udobno
ispruženi na sjedištima, razgovarali su o izgledima u buduć-
nosti, koji nisu bili loši, štoviše, sva su tri namještenja mnogo
obećavala. Supružnici Samsa usto razmišljaju o kćerinoj udaji
i kad je ona ustala i protegnula svoje mlado tijelo, jer su pri-
spjeli do cilja vožnje, to im se učinilo kao potvrda njihove na-
mjere. Život s kukcem definiran je kao naporan rad, završio
je izletom, dakle praksom predviđenom za slobodno vrijeme
i s ciljem osnaženja obiteljske zajednice, nakon koje slijedi
povratak na posao. Dokolica je počela vraćati životni elan,
pretvorila se logično u vrijeme planiranja budućnosti, i u prvi
je plan, doslovno i doduše posredovano, došlo tijelo kao tipi-
čan motiv u repertoaru najfrekventnijih figura odmora. Ako
bismo zaoštrili do kraja, rekli bismo: kao da su na plaži.
Turizam, vezan uz plažu ili neki drugi ambijent, drugi
je krucijalni moment moderne kulture putovanja. Ne treba
posebno isticati da je područje sustavno obrađeno iz različi-
tih perspektiva. U pokušaju opisa, oslonit ćemo se prikladno
na Urryjevih (2002: 2-3) devet odrednica koje, iako naizgled
71 »...ne samo da su zavrijedili taj prekid rada, već im je, štaviše, bio prijeko po-
treban«, Franz Kafka, Preobražaj, u: Odabrana djela, Pripovijetke, knj. I, Zora
– GZH, Zagreb 1977., prev. Z. Gorjan, str. 108.
195
 Dean Duda
brojne, primjereno upućuju na ključne elemente distinktiv-
nosti fenomena. Budući da nam se dijelom čine repetitivni-
ma, saželi smo ih u pet bitnih točaka. Prva se odnosi na hi-
storijsku lociranost i regulaciju polja: turizam je dokoličarska
djelatnost, dakle aktivnost poduzeta u slobodno vrijeme, što
pretpostavlja društveno jasno strukturiranu opreku spram
reguliranoga i organiziranog rada. Turizam zato pokazuje
kako su rad i dokolica organizirani kao odvojena i reguli-
rana područja društvene prakse u konkretno-historijskim
»modernim« društvima. Biti turist znači biti »moderan« i
povezan s glavnim transformacijama u polju plaćenog rada.
Druga točka obuhvaća kronotopsku izmještenost i distinktiv-
nost: turizam je djelatnost koja se organizira na posebnim
mjestima i odvija se u određenim vremenskim razdobljima
što pretpostavlja kretanje ljudi prostorom, odnosno puto-
vanje i boravak na novim lokacijama koje nisu uobičaje-
no boravište i mjesto radnih aktivnosti, dakle nisu izravno
povezane s plaćenim radom i u pravilu nude distinktivnost
odnosno suprotnost u odnosu na rad. Treća točka uključuje
masovnost i medijsku posredovanost: turizam je masovni fe-
nomen za razliku od pojedinačnog putovanja i stoga je lo-
gično zanimljiv masovnim medijima. Destinacije se biraju i
percipiraju s obzirom na anticipacijsku ponudu povezanu s
kompleksima sanjarenja i maštarija odnosno ugode i užit-
ka, što je uvelike konstruirano i poduprto različitim netu-
rističkim praksama – filmovima, televizijskim programima,
književnošću, popularnim magazinima, nosačima zvuka i vi-
deomaterijalom koji stvaraju i osnažuju turistički način gle-
danja. Dodali bismo da je turizam uvelike fenomen u polju
popularne kulture i sve što se odnosi na njezine proizvode
196
KULTURA PUTOVANJA
ne može zaobići ni turizam, kao što se vrijedi prisjetiti ideja
kulturne geografije o načinima proizvodnje mjesta. Četvrtu
točku čini specifičan turistički način gledanja ili ono što bismo
u tradiciji književne teorije, odnosno na tragu Viktora Šklov-
skog, nazvali turističkim očuđenjem, jer uključuje »viđenje«,
a ne »prepoznavanje«, »otežalu formu«, a ne »automatiza-
ciju«. Taj specifični način turističkog gledanja usmjeren je
na karakteristike prirodnih i urbanih krajolika na način koji
nadilazi uobičajeno svakodnevno iskustvo promatrača kad
nije turist, dakle funkcionira u skladu s drukčijim modelima
društvenog ponašanja u kojima se prakticira pojačana vizu-
alna osjetljivost u odnosu na svakodnevicu. Najbolje o tome
svjedoči snimanje i fotografiranje koje zapravo omogućuje
trajnu reprodukciju turističkog načina gledanja. I, napokon,
peta točka govori o znakovnoj i sociokulturnoj priređenosti
pogleda, odnosno turistički je pogled znakovno konstruiran,
što znači da turizam uključuje zbirku znakova pa je »po-
ljubac u Parizu« bezvremena slika »romantičnog Pariza«,
gradić u engleskoj provinciji slika »stare dobre Engleske«,
a hrvatska obala »Mediteran kakav je nekad bio«. Ideja je
posve u skladu s onim što MacCannell (1999) zove uprizore-
nom autentičnošću, priređenošću ponude turističkom načinu
gledanja. Priređenost stoga znači da brojni turistički profesio-
nalci proizvode nove predmete namijenjene turističkom na-
činu gledanja, predmete koji su u složenom i promjenjivom
hijerarhijskom odnosu – od financijskih momenta do gene-
racijskih, klasnih, rodnih preferencija i distinkcija aktivnih u
politici ukusa potencijalnih posjetitelja.
Masovnost će logično dovesti do potrebe za socijalnom
distinktivnošću, osobito kad se kategorija turista suzi na
197
 Dean Duda
značenje stereotipizirane, konfekcijske i masovne potrošnje.
Modernitet kao modernizam klasično je mjesto njezine rea-
lizacije, vjerojatno poetički esencijalno izraženo u egzilu kao
najradikalnijem obliku otklona od svih postojećih socijalnih
veza, osobito u varijanti koju je ponudio Joyceov Stephen
Dedalus u dijalogu s Cranlyjem na svršetku Portreta umjetni-
ka u mladosti (1916).72 Ta dihotomija između autentičnosti
i konfekcije, individualne slobode i masovnosti izražava se u
modernističkoj kulturi putovanja kao opreka između putni-
ka i turista, i nagovješćuje ili možda odražava sistem diferen-
cijacije koji karakterizira povijesno vrijeme koje uobičajeno
nazivamo modernizmom. Urry napominje da modernizam
uključuje strukturnu diferencijaciju, naime »odvojeni razvi-
tak brojnih institucionalnih i normativnih sfera − ekonomije,
obitelji, države, znanosti, morala i područja estetike« (2002:
76). Svaka od spomenutih sfera »razvija vlastite konvencije
i načine vrednovanja«, a vrijednost »u sferi kulture ovisi o
tome kako kulturalni objekt udovoljava normama pripad-
nim toj sferi« (2002: 76). Taj proces naziva horizontalnom di-
ferencijacijom i vjerojatno bismo ga, na primjer, u književnoj
teoriji mogli potvrditi osnovnim zahtjevom ruskih formalista
za autonomijom književnosti. Međutim, svaka samozakono-
davna sfera izložena je i vertikalnoj diferencijaciji, koja u sferi
kulture uključuje »brojne distinkcije: između kulture i živo-
ta, između visoke i niske kulture, između visoke umjetnosti
72 »Pitao si me što bih učinio i što ne bih učinio. Kazat ću ti što ću učiniti i što neću
učiniti. Neću služiti onome u što ne vjerujem, nazivalo se to mojim domom,
mojom domovinom ili mojom crkvom: i kušat ću izraziti sebe u nekom načinu
života ili umjetnosti što slobodnije mogu i što potpunije mogu, služeći se u svo-
ju obranu jedinim oružjem što ga sam sebi odobravam: šutnjom, progonstvom
i lukavošću.«, James Joyce, Portret umjetnika u mladosti. Giacomo Joyce, SNL,
Zagreb 1981, prev. L. Držić, str. 264.
198
KULTURA PUTOVANJA
ili umjetnosti s aurom i popularnih zadovoljstava, između
elitnih i masovnih oblika potrošnje« (2002: 76).73 Kad bi-
smo kulturu putovanja sustavnije locirali u procese moder-
nističkih diferencijacija, vjerojatno bi opreka između putnika
i turista zadobila potpuniji smisao kao neka vrsta početne
točke u formiranju modernističke kulture putovanja. Kad je
riječ o mobilnosti, ta se dihotomija može dodatno zakom-
plicirati uvođenjem figure modernističkog egzila kao opreke
kolektivnom turizmu, a može se pratiti i njezino rastvara-
nje u likovima postturista i postmodernog nomada (Blanton
1997, Kaplan 1997, Urry 2002), odnosno prijelaz modernog
hodočasnika u njegove (postmoderne) sljedbenike flâneura,
skitnicu, turista i igrača (Bauman 1996).
Budući da se književni modernizam posve uklapa u
Urryjevu ideju horizontalne i vertikalne diferencijacije, lo-
gično bi bilo postaviti pitanje o putničkim praksama u polju
književnosti, odnosno pitanje o tome kako i u kojoj mjeri
putopisi proizvode i dijele vrijednosni sustav modernistič-
kih poetika. Istodobno moramo voditi računa da ova slika
modernizma, iako strukturno veoma složena, ipak nije po-
vijesno homogena. To da istodobno mogu postojati, kako bi
Williams (1980) rekao, dominantne, preostale i novonastale
(putničke) kulturne prakse pa samim tim i tekstovi, osnovna
je pretpostavka ovako zamišljene modernističke kulture pu-
tovanja. U tom smislu modernističku kulturu putovanja, kad
je književnost, točnije književni putopis posrijedi, ne stvara
svaki putopisni tekst objavljen u omeđenom razdoblju, nego
73 Vrijedispomenuti da Urryjeva analiza modernizma ne polazi od razdoblja koje
mu je eventualno prethodilo, nego nastaje u usporedbi s postmodernizmom koji
nasuprot modernizmu nudi dediferencijaciju, odnosno »slom distinktivnosti
svih sfera društvene aktivnosti, posebice kulturne« (2002: 76) i imploziju.
199
 Dean Duda
putopisna praksa koja dijeli dominantne modernističke zna-
čajke, nadovezuje se na njih, potvrđuje ih ili, štoviše, stvara
kao prepoznatljive i distinktivne.
Dakle, modernistički putopis mora na neki način pokazati
vrijednost s obzirom na mjerne instrumente koji su registrirali
promjenu i pojavu modernizma, ali u dvostrukoj artikulaciji
– s jedne strane s obzirom na književnost, a s druge strane s
obzirom na praksu putovanja. Drugim riječima, zanima nas
kako književni putopisi proizvode modernizam.74 Da bismo
odgovorili na taj zahtjev, odnosno da bismo barem pokuša-
li strukturirati polje mogućega odgovora, moramo postaviti
nužne orijentire: 1) postoje li specifično modernistički itine-
rariji, odnosno povlašteni kulturni prostori ili destinacije koji
se mogu uspostaviti kao znakovi modernističke kulture puto-
vanja; 2) koriste li se u putopisima narativne tehnike koje se
mogu usporediti s dominantnim narativnim praksama moder-
nističkih fikcionalnih tekstova, kako u oblikovanju naratora
putovanja tako i u posredovanju obavijesti o prostoru kojim
74 
Analiza nekih modernističkih obilježja putopisnog diskurza na materijalu
uglavnom iz engleske književnosti (Fussell 1980; Cocker 1992; Blanton 1997),
na primjer, često izdvaja osjećaj nezadovoljstva i tjeskobe koji, uz modernu ten-
denciju za samoistraživanjem, stvara od putovanja dominantnu književnu me-
taforu vremena. Gubi se zamisao o esencijalnom jastvu i realnome svijetu. Ja je
fragmentirano i tekst je, s jedne strane, tek pokušaj uspostavljanja prividne cje-
line, a s druge zapravo potvrda fragmentiranosti svijeta. Modernistički putopis,
konkretnije putopis dvadesetih i tridesetih godina, naglašava temu samootkriva-
nja i funkcionira poput dvoplanskoga teksta s tobože jakom realističkom povr-
šinom koja je često zapravo parabola. Temeljni je postupak ironijska deziluzija,
odnosno mentalnim okvirom modernoga putopisca ravna disjunktivna ironija.
On u pravilu ironijski gleda na moderni svijet kao nepovezanu i fragmentarnu
cjelinu. Teret, tegoba ili pak obaveza spram subjektivnosti tipična je pozicija
modernističkog putopisca, a što se više Drugi svjetski rat približava, njegov dis-
kurz postaje sve gorči i politički agresivniji. Godine nakon 1945., tvrde povje-
sničari modernističkog putopisa, definitivno označavaju svršetak ishodišne mo-
dernističke kulture putovanja, svršetak koji je obilježen definitivnom pobjedom
masovnog turizma i nestajanjem nezavisnog putovanja.
200
KULTURA PUTOVANJA
se putuje ili u kojemu se boravi; 3) mogu li se prepoznati mje-
sta legitimacije subjekta putopisnog diskurza koja jasno upu-
ćuju na modernističke mentalne figure – od percepcije preko
polja različitih referencija koje se aktiviraju u tekstu do nači-
na ponašanja na putu; i 4) kakvog recipijenta pretpostavljaju,
ako uopće postoje, takvi modernistički putopisi, i to ne samo
implicitnog čitatelja nego i užu ili širu socio­kulturnu zajedni-
cu pa tako i književnu ili svakodnevnu naraciju o putovanju
kao posljedicu razmjene u zoni kontakta.
Primjeri što ćemo ih analizirati dolaze iz hrvatske književ-
nosti koja je u središnjim desetljećima devetnaestog stoljeća
proizvela zanimljiv korpus putopisnih tekstova koji bi, kad
je riječ o naciji kao zamišljenoj zajednici i elementima koji je
stvaraju, gotovo mogao zauzeti mjesto što ga Anderson (1990)
dodjeljuje romanu. Čini se da bi objavljeno putovanje u tek-
stualnom liku − kao javno dostupna djelatnost kojom nacija
naznačuje vlastiti kronotop, omeđuje kulturne granice, gradi
unutarnju koheziju, iscrtava rubove zaposjednutog prostora i
definira druge – moglo predstavljati zanimljiv pridruženi ele-
ment u (hrvatskom) zamišljanju zajednice. Međutim, čini se
da se u početnim godinama formiranja modernističke kulture
ne vidi ili se pak ne želi vidjeti romantičarsku putopisnu prak-
su. A. G. Matoš, na primjer, kao važna književna poveznica
između kasnog romantizma i modernijih strujanja, hotimice
proizvodi manjak kad je riječ o hrvatskoj kulturi putovanja.
Dva su njegova teksta zanimljiva za kulturu putovanja − Ferije
(objavljen 1908.) i Napuljske šetnje (objavljen 1911.).75 Prvi bi
75 
Antun Gustav Matoš, »Ferije«, u: Sabrana djela, sv. XI. (O likovnim umjetno-
stima, Putopisi), ur. S. Batušić i D. Jelčić, JAZU, Zagreb 1973., str. 159-163. i
»Napuljske šetnje«, u: Sabrana djela, sv. VIII. (O srpskoj književnosti), ur. N.
Mihanović, JAZU, Zagreb 1973., str. 278-282.
201
 Dean Duda
mogao podnijeti odrednicu putopisa, a drugi je zapravo knji-
ževna kritika u povodu knjige putopisa Milorada Pavlovića
Napuljske šetnje (objavljene u Beogradu 1911). Tekst Ferije
u četiri je petine apologija modernoga putovanja, a u jednoj,
i to završnoj, kritička ocjena hrvatske kulture putovanja.
Matoš je iznimno oštar spram putničke učmalosti hrvatske
inteligencije koja − za razliku od seljaka (u liku ekonomskog
emigranta, jednog od ključnih aktera »drame napretka«) koji
odlazi u »Amerike kao njegov djed na proštenja« − »sjedi u
zapećku, prede i spletkari u stilu seoskih babetina«. Seljaci
su stoga »europejci«, dok kroz hrvatsku inteligenciju »duva
močvarno ‘hinterveldlerstvo’«. Usporedbom zaziva susjede
kao primjer: »Dok su glasnici i vjesnici moderne S­ rbije put-
nici kao mudri Dositej i duhoviti čiča Lj. Nenadović, kod
nas se ne putuje zbog samog putovanja nego iz nužde.« Zato
Srbi, tvrdi Matoš, imaju bogatu putopisnu književnost, dok
u Hrvatskoj postoje tek putopisne »bijele vrane«. Zaključak
što ga Matoš izvlači iz ovakva stanja dijagnosticira kultural-
nu ksenofobiju: Hrvati ne putuju pa ne poznaju ni Hrvatsku,
a onaj tko ne poznaje sebe ne može upoznati ni svijet. Sto-
ga su Hrvati, tvrdi Matoš, »jedan od najposljednijih naroda
Europe« i zato »mladi Srbi i Bugari idu jatimice u središta
evropske kulture, dok mi Hrvati, djeca Juga i Jadrana, su-
sjedi, đaci i branioci klasične kulture, kulturno tavorimo i
putujemo – čitajući tuđe putopise« (282).
Matoševa slika nacije izniman je hrvatski prilog autoima-
gologiji europske kulturne periferije. Putovanje nije izgubilo
auru jer je jednostavno nije ni steklo. Njegova kritička pro-
sudba nastaje na proturječju između dvaju tipova senzibili-
teta kao sinkronijski lik različitih dijakronijskih momenata.
202
KULTURA PUTOVANJA
S jedne se strane oslanja na skupnost, na zajednicu u kojoj
je svaki putnik vrijedan kamenčić u mozaiku kojim se stvara
nacionalna putnička kultura, kao što je to, primjerice, u raz-
doblju romantizma i zamišljanja/formiranja nacije. S druge
strane, Matoš je moderni individualac, egzilant, hodočasnik
i putnik, koji ipak ne može posve prekinuti veze sa zami-
šljenom zajednicom i probuditi se iz zagrljaja povijesti/nacije
kao noćne more. Zanimljivo je da spomenuto proturječje ka-
rakterizira i njegovu prilično plodnu putopisnu praksu. Ra-
zapet između europskog iskustva i stanja u Hrvatskoj, Matoš
funkcionira u diskurzu etnocentričnog individualca tragično
zabrinutog za stanje u domovini. Je li posrijedi barem objek-
tivna procjena stvarnog stanja, diskurz kulturnog comprado-
ra ili tekstualna proizvodnja vlastite iznimnosti koja često
završava u nacionalnoj patetici, ostaje pitanje. Međutim, Ma-
toševa dijagnoza donekle pokazuje kakva kulturna klima i
simboličko opterećenje, s obzirom na dvostruku artikulaciju
ili ekonomiju, prethodi modernističkom putopisnom dis-
kurzu.
Modernistički se putopisni diskurz pojavio u hrvatskoj
književnosti posve nezainteresiran za Matoševu prosudbu.
Njegov je nastup, u skladu s tipičnim avangardističkim po-
etičkim načelom, gotovo manifestan. Naime, 1926. godine
Miroslav Krleža objavljuje putopis Izlet u Rusiju u kojemu je
legitimacija putopisnog subjekta bez ostatka modernistička.
Knjiga obuhvaća tekstove o njegovim putovanjima u Ber-
lin (lipanj 1924.), Beč (prosinac 1924.) i Moskvu (veljača
− svibanj 1925.) koji su prethodno objavljeni u novinama i
časopisima (Hrvat, Književna republika, Obzor) u razdoblju
203
 Dean Duda
od rujna 1924. do svibnja 1926.76 Krleža se Izletom u Rusi-
ju upisuje u zanimljiv krug putnika, više ili manje politički
srodnih, koji svjedoče o onodobnim ruskim prilikama: Ernst
Toller, na primjer, posjećuje Rusiju u proljeće 1926. na deset
tjedana i zatim, iste godine, objavljuje Russische Reisebilder,
1927. izlaze Le Voyage à Moscou Georgesa Duhamela i Zaren,
Popen, Bolschewiken Egona Erwina Kischa, a i Walter Benja-
min boravi u Moskvi od 6. prosinca 1926. do kraja siječnja
1927. zbog sloma živaca Asje Lacis, kad nastaje njegov, post­
humno objavljen, Moskovski dnevnik.77
Ako smo pretpostavili da itinerarij može biti znak moder-
nističke kulture putovanja, onda bi to Rusija 1920-ih doista
i mogla biti. Revolucionarni socijalni eksperiment svakako
nije samo bezinteresna putnička egzotika, nego gotovo uto-
pijski magnet za sve koji dijele komunističku ideologiju.
Međutim, Rusija nije tek modernistički znak po sebi, nego
se mora u tekstu proizvesti akcijom i percepcijom putopi-
snog subjekta. Zato se Krleža poslužio višestrukom antite-
zom koju, s jedne strane, oblikuju socijalni rituali hrvatske
malograđanske zajednice i kolektivna percepcija, a s druge
modernistička gestualnost putnika u Rusiju. Ta je antitetička
igra prisutna već u naslovu putopisa koji gotovo da je struk-
76 Miroslav Krleža, Izlet u Rusiju, Izdanje Narodne knjižnice, Zagreb 1926.
Struktura knjige znatno je izmijenjena prigodom njezinih kasnijih izdanja.
Preinake obuhvaćaju proširenje naslova godinom boravka u Rusiji, ispuštanje
uvodnih dijelova (itinerarij do Berlina), uvrštavanje članaka o ruskim političkim
temama, kao i niz autorskih zahvata na sadržajnoj i jezičnoj razini teksta. Time
je Izlet u Rusiju u znatnoj mjeri izgubio autentičnost modernističkog nastupa.
Izvorni je tekst, uz završnu autorsku varijantu, ponovno objavljen u 20. sve-
sku izdanja Krležinih Djela, u knjizi pod naslovom Izlet u Rusiju 1925, Naklada
Ljevak – MH – HAZU, Zagreb 2005.
77 
U prijevodu je dostupan tek Benjamin, usp. Moskovski dnevnik, V. Masleša,
Sarajevo 1986., prev. M. Đorđević.
204
KULTURA PUTOVANJA
turiran kao oksimoron u kojemu se, sa stajališta zajednice
kojoj putnik pripada, spajaju socijalno nespojivi elementi
»izlet« i »Rusija«. Tko, naime, kako i zašto kreće sredinom
1920-ih na »izlet« u »Rusiju«?78
Izgleda da je uvriježena dihotomija putnik/turist ovdje pri-
sutna, ali ne u izvornom, nego u izvrnutom značenju. Podu-
zevši putovanje u Rusiju kao »izlet«, putnik je navukao ma-
sku turista, preuzevši njegovu praksu u kojoj se izlet doživ-
ljava kao »uglavnom kraći put poduzet zbog užitka«. Ono što
je za matičnu malograđansku sredinu, koja svakodnevno čita
»lažne i tendenciozne vesti o stanju u Rusiji« (11), prostor
zazora i opasnosti, nespojiv s idejom izleta, putopisni subjekt
doživljava kao mjesto užitka. Zato je razumljivo da putova-
nje u Rusiju definira kategorijom koja pripada polju dokolice
(slobodnog vremena), dakle, kao izlet. Vlastitu iznimnost an-
titetički oblikuje uobičajenim turističkim ritualom zajednice,
ali taj ritual izvodi u prostoru koji zajednica baš ne doživljava
kao prikladnu izletničku destinaciju, kao nešto što pripada
užitku. Čak je i pripreme za put odradio posve bezbrižno kao
78 Gumbrecht (1997) napominje da karta svijeta 1926., promotrena kroz opreku
centra i periferije, još uvijek ima Europu i Veliku Britaniju u svome središtu, ali
bez Španjolske i Sovjetskog Saveza. Zemlje centra »nisu ni simboli budućnosti,
niti ostaci prošlosti« (1997: 274). Istodobno, »zapadnu i istočnu periferiju te
karte zauzimaju Sovjetski Savez i Sjedinjene Države. Zbog uvriježeno različitih
razloga na sovjetsko i američko društvo gleda se obično kao na predstavnike
budućnosti, a taj pogled vidi u njima opasnost za jedne i nadu za druge ljude.
Žudnja za gledanjem u budućnost mora da je razlog koji uzbuđuje mnoge i zbog
kojeg mnoštvo novinara, intelektualaca i pjesnika posjećuje te dvije zemlje i piše
o njima. Štogod da Sjedinjene Države otjelovljuju kao potencijalna budućnost,
ona je pretjerano bučna, agresivna i površinski orijentirana. To je budućnost
artificijelnosti. Iako nužno nije opreka artificijelnosti, budućnost povezana sa
Sovjetskim Savezom jest san o kolektivnosti, san (ili noćna mora) individualnih
ciljeva i nada stopljenih u suglasje i sklad« (1997: 272-273). Krleža ovu sovjet-
sku koncepciju opisuje kao ravnopravnost, dostojanstvo i »slobodnu selekciju
sposobnosti u korist kolektiva« (140).
205
 Dean Duda
da odlazi u susjedni park: »Uzeo sam bočicu kolonjske vode,
najnovije izdanje Vidrićevih pesama sa predgovorom g. Vla-
dimira Lunačeka i zaputio se na kolodvor da otputujem u
Moskvu« (11). Dakle, Krleža putuje zbog užitka, kao što i
dolikuje turistu i izletničkoj praksi, ali ne kao konfekcijski
proizvod turističke industrije ili predstavnik zajednice, nego
putnik koji odabirom destinacije pokazuje vlastitu distinktiv-
nost. Međutim, antitetička igra time nije iscrpljena jer »izlet«
može značiti i ekskurs, udaljavanje, odmak ili otklon od
glavne teme, što iznova potvrđuje modernističku iznimnost i
podudara se s ulogom putnika. Stoga, možemo zaključiti, da
je već u naslovu teksta prisutna semantička igra dviju točki
gledišta koja put u Rusiju proizvodi kao dvostruku devijaciju
i znak modernizma. Naslov ne samo da legitimira putopisca
nego na stanovit način pretpostavlja i recipijenta. Naslovlje-
nici Izleta u Rusiju jesu svakako i oni koji će logikom moder-
nističke poetike doživjeti takvim činom šok i zgražanje, oni
kojima je teško dokučivo da netko uopće može u to doba poći
na izlet u Rusiju. Odabir itinerarija funkcionira kao »pljuska
društvenom ukusu«, kao prijestup.79
Drugi primjer antiteze odnosi se na legitimaciju putopi-
snog subjekta s obzirom na dominantnu praksu putovanja,
uvriježeni način strukturiranja informacija o prostoru kojim
79 Leksem
»izlet« nema ovakvo značenje u kasnijim Krležinim putopisnim naslo-
vima iz 1950-ih i 1960-ih godina (Izlet u Madžarsku 1947, Izlet na omladinsku
prugu Brčko-Banovići, Izlet u Istru). Iskorišten izvan izvornoga povijesnog kon-
teksta i bez podloge ishodišne poetike, »izlet« funkcionira po načelu autorske
inercije kao puka oznaka žanra. Izlet na omladinsku prugu Brčko-Banovići pri-
pada zanimljivom području »socijalističke kulture putovanja«, kao vjerojatno
dalekom odjeku modernističke zaokupljenosti tehnikom i napretkom, ali upu-
ćuje i na artikulaciju putovanja i rada. Svrha putovanja je mobilizatorska jer i
književnost mora dati prilog »izgradnji porušene domovine«. Rad (književni i
graditeljski) se u tom ideološkom spoju doživljava kao užitak.
206
KULTURA PUTOVANJA
se putuje i čitateljska očekivanja. Da ne bi došlo do nespo-
razuma u komunikaciji, putopisac se na početku teksta ma-
nifestno deklarira. Antiteza se pojavljuje u formi narativnog
ugovora što ga nudi čitatelju, a njezina je funkcija iznova
uspostavljanje distinktivne uloge modernističkog putnika:
Ko je dakle pristaša lažljive patetičnosti, taj u ovim mojim
putnim uspomenama ne će naći lektire za sebe. Ja ne volim
putovanja sa patetičnim kulturnohistorijskim reminiscen-
cama! Kolikogod je subjekt klupko mesa i krvi, i kao takav
potpuno prolazna pojava na zemaljskoj kori, to sve vode,
gradovi i ljudi što se valjaju kroz putujući subjekt, nastaju
tek u subjektu, pa se dakle i gube s njim; prema tome, ni
ovo nekoliko mojih redaka nema nekih većih pretenzija, ni
kulturnohistorijskih ni naročito informativnih. Ja kad pu-
tujem, pre svega ne polazim mnogo crkve, a u muzeje idem
vrlo retko. Moram da naglasim da više volim demonstracije,
ulične strke, štrajkove, parostrojeve, žene, mrtvačke sandu-
ke i sve ostalo prljavo i svakodnevno zbivanje, nego slike
po Akademijama, Barok i Renesansu. Na jednom od naših
renesansnih otoka bio sam jedne noći bačen u venecijansku
tamnicu i tamo sam slušao jugovinu kako bije o zidove tvr-
đave. Bilo mi je kao grofu Monte Hristu ili Konradu Fajdtu
kada u napetom filmu očekuje krvnike sa golim mačevima,
a sve se dogodilo zato jer nisam skinuo kape kada su peva-
li »Bože pravde i slobode!« Od onda mrzim renesansu. Ne
mogu da pojmim staroga Gjalskoga, kako je mogao da sedi
sate pred »večnom lepotom« Venere Milonske. Ja sam pred
tom »večno lepom« Venerom slegnuo ramenima, poslao sve
one snobove pred njom k vragu i okrenuo leđa (14).
207
 Dean Duda
Potreba za razlikovanjem mijenja i formu i sadržaj po-
sredovanja putničkog iskustva. Kulturno-povijesne reminis-
cencije, kao uobičajeni formalni element putopisa, znak su
tradicionalne putničke kultiviranosti. Ako je turistički vodič
definirao kultivirani pogled, učinio je to upravo preko kul-
turno-povijesnih informacija. One omogućuju da se »puto-
vanje u prostor udvostručuje u putovanje u vrijeme« (Rauch
2001: 46). Međutim, prošlost, svakako, nije modus vremena
koji ulazi u modernističke preferencije. Krleži ne treba regre-
sivno udvostručenje vremena, nego progresivno. U njegovu
koncepciju vremena ulazi sadašnjost koja u sebi sadrži klicu
budućeg kao (utopijskog) projekta. U građanskom društvu,
napominje putopisac, »svi ne možemo gledati paralelno«
(4). Zato renesansi, baroku, crkvama i muzejima, kao znaku
prošlosti i snoberaja, pretpostavlja demonstracije, štrajkove,
mrtvačke sanduke, odnosno prljavo i svakodnevno zbiva-
nje. Gotovo da je riječ o varijanti Joyceove ideje o povijesti
kao noćnoj mori iz koje se moramo probuditi. Usto, grad
kao povlašteno mjesto modernističke kulturalne kartografi-
je ključno je polje interesa. Odustajanje od forme kulturno-
-povijesnih reminiscencija uvjetovano je izborom drukčijega
pogleda, drukčijom koncepcijom vremena, ukratko: moder-
nističkim mentalitetom.
Taj mentalitet ujedno pretpostavlja i konflikt, a to je važ-
na karakteristika Krležina putopisnog subjekta. On »mrzi
renesansu« jer je na nekom »renesansnom otoku« bio za-
točen u tvrđavi, sukobio se u Genovi s mornarima kojima
je pokušavao objasniti da je glupo što se njihova oklopnjača
zove Dante Alighieri, izazvao je incident među putnicima u
vagonu dok je putovao Litvom, prezire ustaljene oblike tu-
208
KULTURA PUTOVANJA
rističkog razgledavanja, a slučajne suputnike ili ljude koje
susreće na putu svodi na grotesknu karikaturu. Konflikt, kao
još jedna realizacija antiteze, podrazumijeva u Krležinu slu-
čaju akciju. Akcija je putovanje u Rusiju:
Ovako stoji stvar: Svi mi živimo na jednoj provincijalnoj
stanici austrijske južne željeznice i kolodvor naš je jedno-
katnica iz crvene cigle. Provincija! Crna, blatna, nesretna
provincija! I sve što se zbiva poslednjih pedeset godina, to
je to, da u ovim surovostima hodaju neki glupani i u njima
brenča bolno nemoćni zvuk sordinantne žice, kako nema
smisla ovako ranjen povlačiti se po blatnim gradskim peri-
ferijama, disati teško, živce zamatati u salo, osećati čežnju
za daljinama i leno glibiti sve dublje u mulj. Gledati kolod-
vorsku jednokatnicu iz crvene cigle, jablanove, pilane, ka-
sarne, slušati harmoniku, osećati perspektive, a istodobno i
to kako mi sa našim malograđanskim pseudointeligentnim
nazovisposobnostima, što zevaju i zvone od praznine kao
prazni sudovi, nikako ne ćemo moći da prebacimo mostove
u Realno i Stvarno. Da pograbimo, da se dignemo, da uči-
nimo nešto. Sve to prisluškivanje harmonike za staklenim
vratima, to usideličko razmišljanje o mrtvim slepcima, o za-
boravljenim devojkama, o razbitim mirozovima zgadilo mi
se i ja sam pljunuo i otputovao sledećega dana (5).
Nizu elemenata pridružuje se i provincijalnost matične sredi-
ne. Akcija je reakcija na stanje u kojemu se ona nalazi. Stoga
je potrebno »da se dignemo, da učinimo nešto« kako bismo
mogli »da prebacimo mostove u Realno i Stvarno«. Tenzija se
više ne može izdržati. Avangardistička gesta logična je plju-
209
 Dean Duda
ska postojećem stanju: Krleža je pljunuo i otputovao u Rusi-
ju. Akcija je, primjećuje Gumbrecht (1997) u analizi kodova
koji oblikuju godinu u kojoj je objavljen Izlet u Rusiju, pre-
poznatljiva mentalna figura vremena. Akcija je suprotstav-
ljena Nemoći (Impotenciji), ona je prijestup usmjeren prema
budućnosti, znak iznimnosti:
Izravna Akcija, dakle, jest Akcija koja ne slijedi nužno iz
okolnosti u kojima se odvija. To je akcija koja privlači po-
zornost kroz napetost što je uspostavlja s okruženjem. Tko
god izvodi izravnu Akciju čini se da implicitno zahtijeva ap-
solutno pravo za to što čini, mimo općeprihvaćenih razloga,
očekivanja ili zakonskih odredaba. (…) Ne postoji Akcija,
nema Čina, bez te napetosti koja dolazi iz budućnosti i koja
je prema njoj usmjerena (1997: 253-254).
Takva koncepcija dovodi u pitanje uvriježene granice i
ključne pretpostavke homogenih konstrukcija kulturnog
prostora.80 Zato Krleža napominje da je teško odrediti »gde
počinje Evropa, a gde svršava Azija« (55), afirmirajući tako
ideju o sinkroniji kao strukturi različitih dijakronijskih
trajanja. U toj koncepciji Europa i Azija funkcioniraju kao
isprepletene mentalne figure koje se mogu susresti u Berli-
nu, Zagrebu i Moskvi. Ako se i pomisli da je Europa u toj
artikulaciji kulturnohistorijska i snobovska figura estetske
aristokracije, u njoj postoji socijalni element koji je povezuje
s Azijom kao metaforom zaostalosti jer slijepe prosjakinje u
80 Osobitoonih koje privilegiraju etnocentrične modele. Da spomenemo tek nešto
noviju Gilroyevu ideju koji izvodi niz zanimljivih zaključaka iz kritike »kobne
veze koncepta nacionalnosti s konceptom kulture« (2006: 336).
210
KULTURA PUTOVANJA
Berlinu plaču »istim glasom kojim plaču uz harmoniku svi
naši slepci na ćulinečkom mostu« (55). Rješenje je, naravno,
lenjinizam kao projekt, kao »svetlost, što je obasjala tminu
evropskih vidokruga i što na horizontu sjaji iz dana u dan
sve jasnije« (141). Naime, projekcija u budućnost omoguću-
je da se raznovremene, pa i konfliktne strukture percipiraju
u postojećoj sinkroniji, ali i da se ponudi rješenje njihovih
proturječja. Iz budućnosti se, vjerojatno, bolje vidi.
Ovih nekoliko zapažanja o Krležinu Izletu u Rusiju vodi
nas prema strukturiranju polja mogućega odgovora o mo-
dernističkoj kulturi putovanja, ali i do pitanja o vidljivosti
autora rubnih europskih književnosti. Putopis, naravno, nije
žanr koji književni povjesničari svrstavaju u prvi plan mo-
dernističkog potresa, barem kako ga bilježe književna i kul-
turna seizmologija. Ali Krležin tekst jedan je od rijetkih koji
eksplicitno i bez ostatka oblikuje modernističku promjenu i
dijeli njezino polje. Promjena u preferenciji putničkih praksi
i njihov tekstualni lik pokazuju razmjensku vrijednost Izleta
u Rusiju u dvostrukoj ekonomiji. Radikalna gestualnost i an-
titetička legitimacija putopisnog subjekta, koncepcija vreme-
na kojom raspolaže, kao i odabir destinacije, usporedivi su s
ključnim elementima modernističkog, štoviše avangardistič-
koga književnog nastupa. S druge strane, u percepciji prilika
u SSSR-u, u putopisnoj konstrukciji sovjetske stvarnosti, Kr-
leža nije zaluđeni ideološki slijepac. Metaforika kojom se, na
primjer, Lenjin prikazuje kao putokaz i svjetionik frekventna
je u tekstu upravo stoga što putopisac Rusiju ne doživljava
kao dovršenost i definirano stanje stvari, nego kao projekt u
nastajanju. U Krležinu je diskurzu modernizam uočljiv na
prvi pogled, gotovo kao sistemski proizvod Urryjeve diferen-
211
 Dean Duda
cijacije. Međutim, vehementnost, ili možda krajnost u razdo-
blju krajnosti, samo je jedan dio modernističke pripovijesti.
Introvertnost i introspekcija njezino su drugo lice.
To drugo lice modernističke kulture putovanja prepozna-
jemo u putopisnom diskurzu Slavka Batušića. U formativnim
godinama, a i kasnije, vezan uz Krležu, Batušić je ponudio
drukčiji tip modernističkoga putničkog senzibiliteta. Njegovo
iskustvo ne dotiče periferiju u Gumbrechtovu značenju. On
je povlašteni putnik europskoga centra. Putopise je počeo pi-
sati ranih 1920-ih, a u razdoblju između dva rata proputovao
je čitavu Europu i objavio tri putopisne knjige: Kroz zapadne
zemlje i gradove objavljuje 1932., Od Kandije do Hammerfesta
1937. i Od Siene do Haarlema u siječnju 1941.81 Ako bi Krle-
ža predstavljao manifestni, avangardistički lik modernističke
kulture putovanja, Batušić prakticira, kao što smo već spome-
nuli, modernističku introvertiranost i introspekciju.
Modernizam u svojoj podvojenosti preferira i pojedinca,
samoću, melankoliju, eksperiment sa stranim i nepoznatim,
svijet kojemu je središte upitno pa je umjetnik/putnik za-
pravo subjekt u egzilu, egzistencijalni usamljenik koji nema
svoje mjesto ili dom. Modernizam se, dakle, temelji na spe-
cifičnoj logici smještaja: njegovi su subjekti locirani tako što
su zapravo dislocirani. Stoga Batušić, prilikom boravka na
Kreti 1935., može reći: »Bijeg moj na crnom brodu u crnu
noć bijeg je očajnog prognanika« (250). Takva pozicija nuž-
no implicira drukčiju narativnu ekonomiju. Kako usamljeni
subjekt u egzilu može posredovati svoje putničko iskustvo?
Ako je moderni roman uvelike utemeljen na činjenici da se
81 Slavko Batušić, Pejzaži i vedute. Sabrani putopisi 1923-1958, Naprijed, Zagreb
1959.
212
KULTURA PUTOVANJA
događaji iz svijeta prebacuju u svijest lika, to se načelo, čini
se, može posve regularno primijeniti i na modernistički pu-
topis, osobito u Batušićevu slučaju.
U pretpostavljenoj trijadi koju čine subjekt djelovanja,
subjekt percepcije i subjekt naracije, očevidna je dominacija
subjekta percepcije, i to ne kao pukog čina promatranja i
bilježenja stvari što se nude putnikovu oku, nego kao djelat-
nost usamljeničke, tjeskobne i socijalno osjetljive moderne
svijesti koja vizualizira fragmentarnost svijeta i pretače je u
putopisni diskurz u kojemu se leksički materijal često obli-
kuje prema načelima likovnosti. Ekonomija izraza privilegira
monološki fragment. Fragmentarnost svijeta i uz nju nužna
fragmentarnost svijesti imaju stoga značajne posljedice za
kompoziciju Batušićevih putopisa. Njegove putopisne tek-
stove mogli bismo s pravom nazvati putopisnim razgledni-
cama: usmjereni su na nekoliko pojedinačnih motiva i auto-
rizirani sviješću koja kroz njih govori najviše o sebi samoj.82
Druga karakteristika Batušićeva modernizma odnosi se na
participiranje subjekta u tvorbi kolektivnih identiteta. Zatvo-
ren u sebe, proizveden kao individualac, putopisni subjekt
ne može dijeliti postojeća mjesta identifikacije u kolektiv-
nom imaginariju. Lirski preludij Vožnja iz 1928., kojim Ba-
tušić otvara svoju prvu knjigu putopisa, sadrži u tom smislu
nekoliko paradigmatičnih stihova:
82 Teknekoliko primjera iz Prvoga pohoda Italiji, uvrštenoga u knjigu Kroz zapadne
zemlje i gradove: »Crna masa ljudi prolila se kao tinta po geometrijskim figura-
ma trga, dere se, gura, hihoće« (30); »Strah me za bistrinu svijesti, i bježim u
najbližu crkvu kao u hladnu kupelj« (159: 45); »Volim ovu tišinu, volim da
ne susrećem ljude, jer se instinktivno bojim cicerona, prodavača razglednica i
souvenira, a najviše fotografa« (54); »Prošao sam osam gradova, a kolodvori su
mi se uvijek činili kao groblja. Vazda sam na odlasku bio pijan od tuge, a to je
pijanstvo bilo ljepše od vina. Mnogo, mnogo« (63).
213
 Dean Duda
Sâm samcat,
mesarski ranjen životnom prozom,
zatvoren u se trostrukom bravom,
spasavam dušu prvim vozom.
(...)
A onda bacim kroz prozor brnjicu,
napuštam veslo na galiji nacije
bez svake lažne komemoracije (9-10).
U tih se nekoliko stihova gotovo sažima modernistič-
ka putnička ideologija: samoća, neprijateljska svakodnevica
koja brutalno ranjava, život kao klaonica, hiperbolizirana in-
trovertiranost (»zatvoren u se trostrukom bravom«), koja je
odabrana kao način preživljavanja i, naposljetku, putovanje,
odnosno egzil kao jedina mogućnost za spas duše. Putovanje
znači »bacanje brnjice kroz prozor«, ali i napuštanje nacio-
nalnog kolektiviteta prikazanog metaforom veslača na galiji, u
hrvatskom kolektivnom imaginariju jasne ropske, podaničke
pozicije iz vremena mletačke vlasti. To odustajanje bez »lažne
komemoracije« samo je varijanta pripovijesti da modernistič-
ki subjekt ne može služiti onome u što ne vjeruje, zvalo se to
njegov dom, domovina ili crkva, a jedino oružje koje mu pri-
tom stoji na raspolaganju jesu šutnja, progonstvo i lukavost.
Putovanje je logična metafora takva modernističkog od-
nosa prema životu.83 Taj modernistički privilegij, odnosno
83 Koliko je do putovanja, ne samo kao metafore nego kao jamca i znaka istinskog
života, Batušiću zapravo stalo, još rječitije svjedoči tekst Putopisac mašta, na-
pisan početkom svibnja 1945. Kraj rata znači nestanak »Hulje Terora«: »Duga
je bila noć paklinasto crna, otrovna i zloguka. O ponoćima tih dugih noći, kad
se zrakoplov mašte moje uzdizao na svoj nečujni i potajni let, on nije mogao
da se probije u svijetle horizonte daljina. Poput češljugara oslijepljenog uža-
renom iglom, on je udarao u žice krletke. A žice su bile trnovite, bodljikave.
214
KULTURA PUTOVANJA
izboreno pravo na pojedinačnu razliku, najčešće se pokazuje
kao opreka spram ponašanja skupine, mase ili svjetine na pu-
tovanju. Batušić se, na primjer, u Reminiscencijama na postaji
Mestre prisjeća gravire iz 1848. naslovljene »Hrvatski seržani,
utaboreni u mletačkom predgrađu Mestre«. Smješteni u atriju
neke palače, pobacali su slamu po mramornom podu i obje-
sili svoju odjeću na klasične i pseudoklasične skulpture koje
su se oko njih nalazile. Batušić napominje da neće putovati s
»atavističkim nagonima seržana iz Otočca i Korenice«, ali se
neće ni pritajiti i »odigrati omiljelu ulogu naših feljtonista: da
sam u svojim rukavicama i svome trench-coatu više građanin
Kanala Grande i Carcassonna, nego što su oni, koji su tamo
rođeni« (117-118). On je jednostavno »ni jedno ni drugo«
(118). Ako mu se i omakne neki oblik socijalizacije, pribjega-
va praksama koje ga legitimiraju kao kozmopolita, građanina
svijeta. Tako je na brodu za Hammerfest, kad su tražili da ot-
pjeva ili otpleše nešto porijeklom iz svoje nacionalne kulture,
odlučio zainteresiranima pokazati neki japanski trik.
Zaziranje od identifikacije s kolektivom logično se nado-
punjuje modernističkom varijantom dihotomije putnik-tu-
rist. Introvertirani individualac svoju će opreku pronaći u
neosviještenom konfekcijskom turistu koji, logično, u njego-
voj interpretaciji zaslužuje svaki prezir. Amerikanci u Europi
omiljena su Batušićeva tema još od 1925. i teksta O sretnim i
nesretnim putnicima:
Posrtao je omamljen zrakoplov mašte moje, kovitlao se, sudarao se bolno u padu
s materom zemljom, masnom od krvi i nagnojenom polomljenim udovima. (...)
Krletku su zamijenile tračnice. Tračnice su još polomljene i raskidane, ali one
hlepe i žude, da se njihove tetive sljube. Čovjek će tračnicama opet povezati
zemlju kao mudar pauk mrežom svojom, stari mudri pauk, i tračnice će se ze-
mljom šarati kao vijuge i brazde u mozgu, u kojem neugasivo živi um« (442).
215
 Dean Duda
Ukrcaju ovako izvjesnu partiju građana Sjedinjenih Država
negdje u New Yorku, iskrcaju ih negdje u Le Havre-u ili u
Genovi, i onda za njih nastaje grozan mjesec dana strahovi-
te jurnjave kroz gradove, crkve, galerije i prekrasne vidike.
Tko zna, što oni na koncu konca misle o toj našoj Evropi.
(...) Naguraju ih u jedan vagon, odvuku koju stotinu kilo-
metara, izbace iz vagona, natrpaju u ogromne plave autobu-
se po pedeset individua zajedno, a na daski autobusa stoji
profesionalni cicerone, viče, tumači svaku sitnicu, provede
ih kroz sve, čega ima i čega nema, onda ih opet, odveze na
stanicu, ugura u vagon, oni odu opet koju stotinu kilometa-
ra u drugi grad (...). I tako u paklenom zamornom tempu u
beskraj. (...) Dovuku ih ovako u koju crkvu; oni se smjesta
bace na klupu i sjednu, jer su umorni (63).84
Amerikanci dolaze »u tu našu jadnu Evropu kao na sta-
retinarski vašar, i buče glasno i neukusno« (111). Oni su za
Batušića »nesretni putnici« dok on pripada povlaštenoj ma-
njini »sretnih« jer je individualac, traveller koji ne participi-
ra u skupnim ritualima i ne nasjeda na kolektivnu turističku
praksu - ne fotografira s golubovima, ne lažu ga ciceroni, ne
muče ga u plavim autobusima. Istu stvar ponavlja i kad go-
vori o američkim turistima u Münchenu ili kad procjenjuje
mlade američke supružnike na brodu za Hammerfest: »Tuž-
na, otužna i očajna industrija. Ali sami su sebi krivi: imaju
previše dolara (63). Međutim, Amerikanci nisu jedina, po-
vlaštena figura Batušićeve opozicijske legitimacije. To mogu
biti i motivi svakodnevnog života - Italija koja se naoružava
84 
Amerikance u Parizu i uopće u Europi, kao i europsku percepciju američkih
turista ukratko obrađuje Gumbrecht (1997).
216
KULTURA PUTOVANJA
u prvim godinama fašizma, prljava plaža na Lidu gdje more
služi kao »košara za smeće« (43), fašistička arhitektura ili rad
burze u Parizu. Sve što pripada turističkoj industriji, osobito
kad je riječ o oznakama koje izazivaju pozornost, vrijedno je
zazora. Tako se u Helsingöru neće »podati sugestiji legende«
i posjetiti »neki humak zemlje« koji bi trebao predstavljati
Hamletov grob: »Ne, tamo nisam išao; ipak bi me bilo stid«
(169), a u Veroni ne želi pogledati sarkofag »koji se zvučno
zove ‘tomba di Giulietta’, a pred kojim stenju i uzdišu profe-
sionalne turističke usidjelice iz Ipswicha i Southamptona«
(312). Vlastita se senzibiliziranost, dakle, proizvodi i nepre-
stanim prokazivanjem svoga putničkog drugog, ali i uvrije-
ženih kolektivnih identifikacija. Tako je zapravo stvorena
gotovo arhetipska dramska napetost između usamljenoga,
senzibilnog pojedinca na jednoj i bilo kakvog oblika kolekti-
viteta na drugoj strani. To nije Krležin konflikt bez respekta,
otvoreni sukob, nego rad percepcije i njezino filtriranje kroz
modernistički monološki diskurz.
U Batušićevoj koncepciji pojedinačni itinerarij ili neka
određena destinacija teško da može biti samostalni, distinktiv-
ni znak. Njegovo se modernističko iskustvo gradi adiranjem
proputovanih dionica i frekvencijom putovanja. Budući da ima
opsežniji putopisni opus u relativno kratkom i koherentnom
vremenu između dvaju svjetskih ratova, možemo u njemu vi-
djeti i nagovještaj situacije koja će u engleskoj književnosti
poslije Drugoga svjetskog rata autorima putopisa omogućiti
literarnu karijeru. Njegovi su putovi uglavnom poznati, a i
kad su posve novi sa stajališta hrvatske kulture putovanja kao
što je slučaj s Hammerfestom, najsjevernijim gradom u Eu-
ropi, daleko su od izvještaja ili diskurza novinske reportaže.
217
 Dean Duda
Dvadeseto je stoljeće, nakon modernističkog uzleta, u
svojoj drugoj polovici diskurze kulture putovanja uvelike
gradilo na Krležinu ruskom načelu, odnosno iskorištavalo je
blokovsku podijeljenost i osmislilo praksu koju bismo mo-
gli nazvati hladnoratovskim žanrovskim repertoarom. Dioba
političkih uloga zacrtala je i popularne oblike percepcije u
skladu s ideološkim animozitetom ili simpatijama. Putnički
diskurz blizak službenim politikama uglavnom je perpetui-
rao motive u skladu s dominantnom matricom ponavljajući
pripovijest o tome gdje se čita, a gdje gladuje, što ima u du-
ćanima, u kakvu su odnosu represija i sloboda, i tko smije
i gdje putovati. MacCannellov (1992) tekst pod naslovom
Orange Country, Yugoslavia iz njegove putničko-teorijsko-re-
fleksivne zbirke objavljene nakon znamenite studije o turi-
stu i novoj dokoličarskoj klasi, svjedoči o gubitku ideala i
političkim dimenzijama osobnoga jugoslavenskog iskustva,
ilustriranog vožnjom kamionom, milicijskom intervencijom
i turističkim poteškoćama, kao što Američki triptih (1974)
Marijana Matkovića rijetkim modernističkim senzibilitetom
oblikuje prekoatlantsko putničko iskustvo ranih 1960-ih, a
dnevničke bilješke Rolanda Barthesa o Kini upućuju na ilu-
zije, razočaranja ili pak ushit delegacije francuskih intelek-
tualaca među kojima su neki svojedobno u maoizmu tražili
rješenje. A da i prežici hladnoratovskog stanja mogu naći
svoje mjesto u »poduzetničkoj klimi«, već smo uputili preko
kubanskog primjera i turističkog posjeta otoku »dok je Ca-
stro živ«, kao što se svaki autor putopisne reportaže iz Sje-
verne Koreje iznova opet zgraža zatečenim, uz herojsku auru
stečenu činjenicom da je uspio prošvercati nešto snimljenog
materijala unatoč savršenoj kontroli. Snimak nepristupačne
218
KULTURA PUTOVANJA
totalitarne svakodnevice realiziran uz ogroman osobni rizik i
lukavstvo koje se podrazumijeva gotovo je jednak blagu do-
premljenom iz netom koloniziranog područja.
Mediji su doista ključna točka moderne kulture putova-
nja, kao što je to bila Krležina »domaća štampa« i njezine
laži o Rusiji, bilo da je riječ o filmu općenito ili, na primjer,
o obliku dokumentarne poetike Johna Griersona, tiskanih
medija ili suvremene televizijske premreženosti svakodnev-
nog života koja specijaliziranim programima zadovoljava
postturističke modele žudnje i upućenosti u svijet iz druge
ruke. Kao što nam se čini da roman nakon pojave filma i
industrije scenarija strukturno mijenja svoj lik i prilagođa-
va ponudu, jednako se tako i pisani putopisni diskurz mora
nositi s izazovima koje mu postavlja filmska ili televizijska
reprezentacija putničkog iskustva. Od filma ceste preko pri-
rodoznanstvenih ili istraživačkih serija na temu »kako pre-
živjeti« na divljim lokacijama do Michela Palina i diskurza
koji obuhvaća sve varijante teme »s kuhačom po svijetu«,
bile one Anthonyja Bourdaina ili Jamieja Olivera, putničke
se atrakcije množe brzinom u skladu s komercijalnom mre-
žom životnih stilova i diktatom »kvalitete života«. Naratori,
distinktivni s obzirom na stil i žanrovske subverzije ili pak
status u kulturi tzv. celebrityja, manje ili više duhoviti, knji-
ževno zanimljivi poput Brucea Chatwina i Paula Therouxa ili
pomalo zamorni i uspješni kao Bill Bryson, pojavljuju se go-
dišnje u nakladničkim brojkama koje nedvojbeno svjedoče o
popularnosti žanrova kulture putovanja.85 Ako je na lokal-
nom tržištu knjiga isprofilirana putopisna niša, i to kao dru-
85 
Osuvremenom putopisu i kulturi putovanja usp. Holland i Huggan (1998) i
Huggan (2009).
219
 Dean Duda

ga, nakon uskrsnuća romana u tranzicijskim uvjetima, onda

se doista radi o fenomenu o kojemu i vrapci pjevaju. Jergo-
vićev automobilski romaneskni ciklus, popularni prijevodi
polusmislenih eseja tipa »kako se izgubiti u vremenu Google
karata i GPS-a«, knjige poput Starim cestama do mora (2012)
Literatura
Staše Forenbahera i Lare Černicki ili putopisni pokušaji re-
konstrukcije predmodernih itinerarija simptomi su iste kul-
ture mobilnosti, ali s nešto drukčijim predznacima i ulogom
u području. Sa stajališta složenije analize postavljamo ovom
prilikom tek zaključno pitanje: Zašto su prvo roman, a za-
Adams, Percy G. (1962) Travelers and Travel Liars, Berkley –
tim i putopis postali najdistinktivniji žanrovi novomilenijske
Los Angeles: University of California Press
domaće književnosti? Jesu li procesi rekonstrukcije građan-
Adams, Percy G. (1983) Travel Literature and the Evolution of
skog društva u postsocijalističkom kontekstu samo ponovili
the Novel, Lexington: The University of Kentucky Press
slijed tipičan za kapitalističku književno-tržišnu artikulaciju
Adey, Peter (2010) Mobilities, London – New York: Routled-
dugog XIX. stoljeća ili je posrijedi nešto složeniji ritam knji-
ge
ževne evolucije? Nekako nam se čini da ovo drugo pitanje ne
Anderson, Benedict (1990/1983/) Nacija: zamišljena zajedni-
vodi točnom odgovoru.
ca. Razmatranja o porijeklu i širenju nacionalizma, Zagreb:
Školska knjiga, prev. N. Čengić i N. Pavlović
Anderson, Graham (1993) The Second Sophistic. A Cultural
Phenomenon in the Roman Empire, London – New York:
Routledge
Arterbury, Andrew (2005) Entertaining Angels. Early Chri-
stian Hospitality in its Mediterranean Setting, Sheffield:
Sheffield Phoenix Press
Aschroft, Bill; G. Grifiths i H. Tiffin (1999/1998/) »Karto-
grafska izrada svjetonazora«, Zarez, I (1999), br. 17, str.
23, prev. D. Šporer
Balestracci, Duccio (2008) Terre ignote strana gente. Storie di
viaggiatori medievali, Roma – Bari: Laterza
Bauman, Zygmunt (1996) »From Pilgrim to Tourist – or a

220 221
 Dean Duda
Short History of Identity«, u: Questions of Cultural Iden-
tity, ur. S. Hall i P. du Gay London: Sage, str. 18-36.
Bausinger, Hermann; K. Beyrer i G. Korff ur. (1991) Rei-
sekultur. Von der Pilgerfahrt zum modernen Tourismus,
München: Beck
Bertetti, Paolo (1999/1996/) »Kakav vodič, takav putnik«,
Zarez, I (1999), br. 17, str. 23, prev. D. Duda
Bertrand, Gilles ur. (2004) La culture du voyage. Pratiques
et discours de la Renaissance à l’aube du XXe siècle, Paris:
L’ Harmattan
Billault, Alain (1991) La création romanesque dans la littéra-
ture grecque à l’époque impériale, Paris: PUF
Black, Jeremy (1985) The British and the Grand Tour, Lon-
don: Croom Helm
Black, Jeremy (1992) The British Abroad. The Grand Tour In
The Eighteenth Century, Stroud: Sutton
Black, Jeremy (2003a) Italy and the Grand Tour, New Haven:
Yale University Press
Black, Jeremy (2003b) France and the Grand Tour, Basingsto-
ke: Macmillan
Blanton, Casey (1997) Travel Writing. The Self and the World.
New York: Twayne Publishers
Boaga, Emanuele (2003/1993-94/) Klauzura. Izvor, povijesno-
pravni i duhovni razvoj, Zagreb – Remete: Vjesnik karme-
lićana, prev. P. Janjić
Bourdieu, Pierre (1992) Les règles de l’art. Genese et structure
du champ littéraire, Paris: Seuil
Brenner, Peter J. ur. (1997) Reisekultur in Deutschland: Von
der Weimarer Republik zum »Dritten Reich«, Tübingen:
Niemeyer
222
KULTURA PUTOVANJA
Bricko, Marina (2002) »Bijeg iz Sofistopolisa: neobična knji-
ževna sudbina Lukijana iz Samostate«, u: Lukijan, Djela,
prir. i prev. M. Bricko, Zagreb: MH, str. 5-66.
Brilli, Attilio (1995) Quando viaggiare era un’arte. Il romanzo
del Grand Tour, Bologna: Mulino
Brilli, Attilio (2006) Il viaggio in Italia. Storia di una grande
tradizione culturale, Bologna: Mulino
Brottman, Mikita ur. (2002) Car Crash Culture, New York:
Palgrave
Burke, Peter (1991/1978/) Junaci, nitkovi i lude. Narodna kul-
tura predindustrijske Evrope, Zagreb: Školska knjiga, prev.
B. Auguštin i D. Rihtman-Auguštin
Butor, Michel (1999/1974/) »Kratki tečaj iterologije«, Zarez,
I (1999), br. 17, str. 24-25, prev. S. Rahelić
Buzard, James (1993) The Beaten Track. European Tourism,
Literature, and the Ways to Culture, 1800-1918, Oxford:
Calderon Press
Buzard, James (2002) »The Grand Tour and after (1660-
1840)«, u: The Cambridge Companion to Travel Writing, ur.
P. Hume i T. Youngs, Cambridge: Cambridge University
Press, str. 37-52.
Cachey, Theodore Jr. (2009) »The Place of the Itinerarium
(Itinerarium ad sepulchrum domini nostri Yhesu Christi)«,
u: Petrarch. A Critical Guide to the Complete Works, ur. V.
Kirkham i A. Maggi, Chicago – London: The University of
Chicago Press, str. 229-241
Campbell, Mary B. (1988) The Witness and the Other World.
Exotic European Travel Writing, 400-1600, Ithaca – Lon-
don: Cornell University Press
Carr, Helen (2002) »Modernism and travel (1880-1940)«, u:
223
 Dean Duda
The Cambridge Companion to Travel Writing, ur. P. Hume
i T. Youngs, Cambridge: Cambridge University Press, str.
70-86.
Casson, Lionel (1959) The Ancient Mariners. Seafarers and
Sea Fighters of the Mediterranean in Ancient Times New
York: Macmillan
Casson, Lionel (1994/1974/) Travel in the Ancient World, Bal-
timore: The Johns Hopkins University Press
Cavallo, Guglielmo (1998) »Tra ‘volumen’ e ‘codex’. La lettu-
ra nel mondo romano«, u: Storia della lettura nel mondo
occidentale, ur. G. Cavallo i R. Chartier, Roma – Bari: La-
terza, str. 37-69.
Cazenave, Michel i R. Auguet (1990) Ludi carevi. Pokušaj po-
vijesne mitoanalize, Zagreb: August Cesarec, prev. V. Po-
pović
Certeau, Michel de (2003/1990/) Invencija svakodnevice, Za-
greb: Naklada MD, prev. G. Popović
Chard, Cloe (1999) Pleasure and Guilt on the Grand Tour.
Travel Writing and Immaginative Geography 1600-1830,
Manchester: Manchester University Press
Clark, Steve ur. (1999) Travel Writing and Empire. Postcoloni-
al Theory in Transit, London – New York: Zed Books
Clarke, John i Ch. Critcher (1985) The Devil Makes Work.
Leisure in Capitalist Britain, London: Macmillan
Clifford, James (2006/1992/) »Putujuće kulture«, u: Politi-
ka teorije. Zbornik rasprava iz kulturalnih studija, prir. D.
Duda, Zagreb: Disput, str. 311-334, prev. D. Koruga
Cocker, Mark (1992) Lonliness and Time. The Story of British
Travel Writing. New York: Pantheon Books
Constable, Olivia R. (2003) Housing the Stranger in the Medi-
224
KULTURA PUTOVANJA
terranean World. Lodging, Trade, and Travel in Late Antiqu-
ity and the Middle Ages, Cambridge: Cambridge University
Press
Corbin, Alain (1988) »Dietro le quinte«, u: La vita privata.
L’Ottocento, ur. M. Perot, Roma – Bari: Laterza, str. 327-
486.
Corbin, Alain (1990/1988/) Le territoire du vide. L’Occident et
le désir du rivage 1750-1840, Paris: Flammarion
Corbin, Alain (1996) »L’invenzione del tempo libero«, u:
Invenzione del tempo libero, ur. A. Corbin, Roma & Bari:
Laterza, str. 149-209.
Corbin, Alain (2000/1996/) »Figure umora, oblici odmora«,
Zarez, II (2000), br. 36-37, str. 31, prev. D. Duda
Cox, Edward G. (1935) A Reference Guide to the Literature
of Travel (Including Voyages, Geographical Descriptions,
Adventures, Shipwrecks and Expeditions), Sv. 1, The Old
World, Seattle: University of Washington Press
Crang, Mike (2008) »Putovanje/turizam«, u: Kulturna geo-
grafija. Kritički rječnik ključnih pojmova, Zagreb: Disput,
str. 63-70, prev. D. Lalović
Cresswell, Tim (2004) Place. A Short Introduction, Oxford:
Blackwell
Cresswell, Tim (2006) On the Move. Mobility in the Modern
Western World, London – New York: Routledge
Cresswell, Tim (2011) »Mobilities I: Catching up«, Progress
in Human Geography, 35 (4), str. 550-558.
Cusack, Andrew (2008) The Wanderer in Nineteeth-Century
German Literature. Intellectual History and Cultural Criti-
cism, Rochester: Camben House
Cvitanović, Marin (2009) »(Re)konstrukcija balkanskih
225
 Dean Duda
identiteta kroz popularnu glazbu«, Migracijske i etničke
teme, 25 (2009), br. 4, str. 317–335.
Čapo, Jasna i V. Gulin Zrnić (2011) Mjesto, nemjesto. Interdis-
ciplinarna promišljanja prostora i kulture, Zagreb: Institut
za etnologiju
Dietz, Maribel (2005) Wandering Monks, Virgins and Pil­
grims. Ascetic Travel in the Mediterranean World, A.D.
300-800, University Park, Penn.: The Pennsylvania State
University
Douglass, Laurie (1996) »A New Look at the Itinerarium
Burdigalense«, Journal of Early Christian Studies, 4 (1996),
br. 3, str. 313-333.
Duby, Georges (2006/1976/) Vrijeme katedrala. Umjetnost i
društvo 980.-1420., Zagreb: AGM, prev. E. Agotić
Duda, Dean (1998) Priča i putovanje. Hrvatski romantičarski
putopis kao pripovjedni žanr, Zagreb: MH
Duncan, James i D. Gregory ur. (1999) Writes of Pasage. Rea-
ding Travel Writing, London – New York: Routledge
Egelhaaf-Geiser, Urlike i T. Fuchs ur. (2009) »Fahr mal hin!«
Lektürevorschläge zum Reisen in der Römischen Antike,
Göttingen: Universitätsverlag Göttingen
Eggebracht, Arne i dr. (1987/1980/) Povijest rada. Od starog
Egipta do danas, Zagreb: GZH, prev. M. Katičić-Horvat i
D. Horvat
Elsner, Jaś (2000) »The Itinerarium Burdigalense: Politics and
Salvation in the Geography of Constantine’s Empire«, The
Journal of Roman Studies, Vol. 90 (2000), str. 181-195.
Elsner, Jaś i I. Rutherford (2005) »Introduction«, u: Pilgri-
mage in Graeco-Roman & Early Christian Antiquity. Seeing
the Gods, ur. J. Elsner i I. Rutherford, Oxford: Oxford Uni-
226
KULTURA PUTOVANJA
versity Press, str. 1-38.
Featherstone, Mike; N. Thrift i J. Urry ur. (2005) Automobi-
lities, London: Sage
Fontanies, Gérard (2003) La culture du voyage à Lyon de 1820
à 1930, Lyon: PUL
Francastel, Pierre (1974/1970/) Studije iz sociologije umjetno-
sti, Beograd: Nolit, prev. B. Gagro
Furet, François (1974) »Od povijesti-priče do povijesti-pro-
blema«, Časopis za suvremenu povijest, VI (1974), br. 1,
str. 95-100.
Fusillo, Massimo (1989) Il romazo greco. Polifonia e eros, Ve-
nezia: Marsilio
Fussell, Paul (1980) Abroad. British Literary Traveling Betwe-
en the Wars, New York: Oxford University Press
Geremek, Bronisław (1987) »L’emarginato«, u: L’uomo me-
dievale, ur. J. Le Goff, Roma – Bari: Laterza, str. 393-421.
Giannarelli, Elena (1999) »Il pellegrinaggio al femminile
nel cristianesimo antico: fra polemica e esemplarità«, u:
Donne in viaggio, ur. M. L. Silvestre i A. Valerio, Bari –
Roma: Laterza, str. 50-63.
Giebel, Marion (1999) Reisen in der Antike, Düsseldorf –
Zürich: Artemis i Winkler Verlag
Gilroy, Paul (2006/1993/) »Crni Atlantik kao kontrakultura
moderniteta«, u: Politika teorije. Zbornik rasprava iz kul-
turalnih studija, prir. D. Duda, Zagreb: Disput, str. 335-
355, prev. D. Koruga
Goulemot, Jean Marie (1988) »Le pratiche letterarie o la
publicità del privato«, u: La vita privata dal rinascimento
all’illuminismo, ur. P. Ariès i R. Chartier, Roma – Bari: La-
terza, str. 288-319.
227
 Dean Duda
Grabar, Biserka (1972) »Apokrifna djela apostolska u hrvat-
skoglagoljskoj literaturi. 3. Djela Pavla i Tekle«, Radovi
Staroslavenskog instituta 7, str. 5-30.
Grieco, Margaret i J. Urry, ur. (2011) Mobilities: New Perspec-
tives on Transport and Society, Farnham: Ashgate
Gumbrecht, Hans U. (1997) In 1926: Living at the Edge of
Time, Cambridge – London: Harvard University Press
Hägg, Tomas (1971) The Narrative Technique in Ancient
Greek Romances, Stockholm: Svenska Institutet i Athen
Hägg, Tomas (1983) The Novel in Antiquity, Oxford: Blackwell
Hall, Stuart (2006/1981/) »Bilješke uz dekonstruiranje ‘po-
pularnog’«, u: Politika teorije. Zbornik rasprava iz kultu-
ralnih studija, prir. D. Duda, Zagreb: Disput, str. 297-309,
prev. V. Paulić
Harvey, David (2001) Spaces of Capital. Towards a Critical
Geography, New York: Routledge
Haynes, Katharine (2003) Fashioning the Feminine in the
Greek Novel, London – New York: Routledge
Heiserman, Arthur (1977) The Novel before the Novel, Chica-
go – London: University of Chicago Press
Hobsbawm, Eric J. (1987/1962/) Doba revolucije. Evropa
1789-1848., Zagreb: Školska knjiga i Stvarnost, prev. S.
Lovrenčić
Hobsbawm, Eric J. (1989/1975/) Doba kapitala 1848-1875,
Zagreb: Školska knjiga i Stvarnost, prev. S. Lovrenčić
Hobsbawm, Eric J. (1994/1987/) The Age of Empire 1875-
1914, London: Abacus
Hobsbawm, Eric J. (2009/1994/) Doba ekstrema. Kratko dva-
deseto stoljeće 1914-1991, Zagreb: Zagrebačka naklada,
prev. D. Nemet
228
KULTURA PUTOVANJA
Holland, Patrick i G. Huggan (1998) Tourists with Typewri-
ters. Critical Reflections on Contemporary Travel Writing,
Ann Arbor: Michigan University Press
Holzberg, Niklas (1995/1986/) The Ancient Novel. An Intro-
duction, London – New York: Routledge
Hubbard, Phil (2008) »Prostor/mjesto«, u: Kulturna geogra-
fija. Kritički rječnik ključnih pojmova, Zagreb: Disput, str.
71-79, prev. D. Lalović
Huggan, Graham (2009) Extreme Pursuits. Travel Writing in
an Age of Globalization, Ann Arbor: Michigan University
Press
Hulme, Peter i T. Youngs (2002) »Introduction«, u: The
Cambridge Companion to Travel Writing, ur. P. Hume i
T. Youngs, Cambridge: Cambridge University Press, str.
1-13.
Hunther, Richard i I. Rutherford (2009) »Introduction«, u:
Wandering Poets in Ancient Greek Culture. Travel, Locality
and Pan-Hellenism, ur. R. Hunther i I. Rutherford, Cam-
bridge: Cambridge University Press, str. 1-22.
Imorde, Joseph i J. Pieper ur. (2008) Die Grand Tour in Mo-
derne und Nachmoderne, Tübingen: Niemeyer
Inglis Fred (2000) The Delicious History of the Holiday, Lon-
don – New York: Routledge
Johnson, Richard (2006/1986-87/) »Što su uopće kulturalni
studiji?« u: Politika teorije. Zbornik rasprava iz kulturalnih
studija, prir. D. Duda, Zagreb: Disput, str. 63-106, prev. A.
Modly
Johnson, Scott F. (2006) The ‘Life and Miracles of Thekla’. A
Literary Study, Washington, DC: Center for Hellenic Stu-
dies, Trustees for Harvard University
229
 Dean Duda
Kaplan, Caren (1996) Questions of Travel. Postmodern Dis-
courses of Displacement, Durham – London: Duke Univer-
sity Press
Kleinsteuber, Hans J. i T. Thimm (2008) Reisejournalismus.
Eine Einführung, Wiesn: VS Verlag für Sozialwissenschaf-
ten
Kneale, James (2003) »Secondary worlds. Reading novels as
geographical research«, u: Cultural Geography in Practice,
ur. A. Blunt i dr., London: Arnold, str. 39-51.
Koshar, Rudy (2000) German Travel Cultures, Oxford – New
York: Berg
Koshar, Rudy (2002) »Seeing, Traveling, and Consuming:
An Introduction«, u: Histories of Leisure, ur. R. Koshar,
Oxford & New York: Berg, str. 1-24.
Kreissig, Heinz (1987/1984/) Povijest helenizma, Zagreb:
GZH, prev. M. Popović
Lash, Scott i J. Urry (1987) The End of Organized Capitalism,
Cambridge: Polity
Lash, Scott i J. Urry (1994) Economies of Signs and Space,
London: Sage
Le Goff, Jacques (1981/1974/) »Le mentalità. Una storia am-
bigua«, u: Fare storia. Temi e metodi della nuova storiogra-
fia, ur. J. Le Goff i P. Nora, Torino: Einaudi str. 239-258.
Le Goff, Jacques (1987) »L’uomo medievale«, u: L’uomo me-
dievale, ur. J. Le Goff, Roma – Bari: Laterza, str. 1-38.
Leed, Eric J. (1991) The Mind of the Traveler. From ‘Gilgame-
sh’ to Global Tourism, New York: Basic Books
Lissarrague, François (1990) »Uno sguardo ateniense«, u:
Storia delle donne. L’antichità, ur. P. Schmitt Pantel, Roma
– Bari: Laterza, str. 179-240.
230
KULTURA PUTOVANJA
Löfgren, Orvar (1999) On Holiday: A History of Vacationing,
Berkeley – Los Angeles – London: University of California
Press
Lotman, Jurij (2001/1970/) Struktura umjetničkog teksta, Za-
greb: Alfa, prev. S. Veršić
MacCannell, Dean (1992) Empty Meeting Grounds. The Tou-
rist Papers, London – New York: Routledge
MacCannell, Dean (1999/1976/) The Tourist: A New Theory
of the Leisure Class, Berkeley – Los Angeles – London:
University of California Press
Mączak, Antoni (1994/1978/) Viaggi e viaggiatori nell’Europa
moderna, Roma – Bari: Laterza
Martin-Fugier, Anne (1988) »I riti della vita privata nella
borghesia«, u: La vita privata. L’Ottocento, ur. M. Perot,
Roma – Bari: Laterza, str. 149-209.
Miličić, Irena (2010) »Teoretičari, hodočasnici, činovnici: tri
vrste renesansnih putopisnih tekstova«, Povijesni prilozi,
br. 38, str. 43-69.
Momigliano, Arnaldo (1989/1970/) »Uvod v helenizem«, u:
Razsprave iz historiografije II, Ljubljana: ŠKUC i Filozof-
ska fakulteta, str. 66-91, prev. S. Fišer
Montepaone, Claudia (1999) »Il viaggio femminile nella
ritualità greca«, u: Donne in viaggio. Viaggio religioso, po-
litico, metaforico, ur. M. L. Silvestre i A. Valerio, Roma –
Bari: Laterza, str. 15-21.
Morgan, John R. i R. Stoneman, ur. (1994) Greek Ficti-
on. The Greek Novel in Context, London – New York:
Routledge
Morley, David (2000) Home Territories. Media, Mobility and
Identity, London – New York: Routledge
231
 Dean Duda
Morley, David i K. Robins (1995) Spaces of Identity. Global
Media, Electronic Landscapes and Cultural Boundaries,
London – New York: Routledge
Novaković, Darko (1980) »Grčki ljubavni roman«, u: Kse-
nofont Efeški, Efeške priče, Zagreb: SNL, str. 5-38.
Novaković, Darko (1987) »Starogrčki ljubavni roman – an-
tička trivijalna vrsta?«, u: Trivijalna književnost, ur. S.
Slapšak, Beograd: SIC, str. 17-27.
Novaković, Darko (1989) »’Zgode Hereje i Kaliroje’ – prvi
roman evropske tradicije«, u: Hariton, Zgode Hereje i Ka-
liroje, Zagreb: Latina et Graeca, str. 5-54.
Ohler, Norbert (1989/1986/) The Medieval Traveller, Wood-
bridge: Boydell
Opaschowski, Horst W. (1998) Einführing in die Frei-
zeitwissenschaft, Opladen: Leske i Budrich
Paschalis, Michael i S. Frangoulidis ur. (2002) Space in the
Ancient Novel, Ancient Narrative Supplementum 1, Gronin-
gen: Barkhuis
Peltz, Annegret (2000/1991/) »Penelope i prijestupnice«,
Zarez, II (2000), br. 36-37, str. 23, prev. S. Golubić
Peyer, Hans (1999/1987/) Viaggiare nel Medioevo.
Dall’ospitalità alla locanda, Roma – Bari: Laterza
Pratt, Marie L. (2001/1992/) »Putopis i transkulturacija:
znanost, planetarna svijest, unutrašnjosti«, Quorum, 17
(2001), br. 4, str. 128-155, prev. S. Cvek.
Propp, Vladimir (1990) Historijski korijeni bajke, Sarajevo:
Svjetlost, prev. V. Flaker
Pullan, Wendy (2005) »’Intermingled Until the End of Time’:
Ambiguity as a Central Condition of Early Christian
Pilgrimage«, u: Pilgrimage in Graeco-Roman & Early Chri-
232
KULTURA PUTOVANJA
stian Antiquity. Seeing the Gods, ur. J. Elsner i I. Ruther-
ford, Oxford: Oxford University Press, str. 387-409.
Rauch, André (1996) »Le vacanze e la rivisitazione della na-
tura (1830-1939)«, u: Invenzione del tempo libero, ur. A.
Corbin, Roma – Bari: Laterza, str. 85-122.
Rauch, André (2001/1991/) Vacances en France de 1830 à nos
jours, Paris: Hachette
Reardon, Bryan P. (1991) The Form of Greek Romance, Prin-
ceton: Princeton University Press
Rojek, Chris (1993) Ways of Escape: Modern Transformations
in Leisure and Travel, London: Macmillan
Rojek, Chris (2010) The Labour of Leisure. The Culture of
Free Time, London: Sage
Romm, James (2008) »Travel«, u: The Cambridge Companion
to the Greek and Roman Novel, ur. T. Whitmarsh, Cam-
bridge: Cambridge University Press, str. 109-126.
Salway, Benet (2001) »Travel, itineraria and tabellaria«, u:
Travel and Geography in Roman Empire, ur. C. Adams i R.
Laurence, London – New York: Routledge, str. 22-66.
Schivelbusch, Wolfhang (2010/1977/) Povijest putovanja že-
ljeznicom, Zagreb: Naklada Ljevak, prev. B. Perić
Schmeling, Gareth ur. (2003) The Novel in the Ancient World,
Boston – Leiden: Brill
Sherman, William H. (2002) »Stirrings and searching (1500-
1720)«, u: The Cambridge Companion to Travel Writing, ur.
P. Hume i T. Youngs, Cambridge: Cambridge University
Press, str. 17-36.
Shurmer-Smith, Pamela (2002) »Reading texts«, u: Doing
Cultural Geography, ur. P. Shurmer-Smith, London: Sage,
str. 123-136.
233
 Dean Duda
Soja, Edward W. (1989) Postmodern Geography. The Reas-
sertion of Space in Critical Social Theory, London – New
York: Verso
Soja, Edward W. (2009) »Taking space personally«, u: The
Spatial Turn. Interdisciplinary Perspectives, ur. B. Warf i S.
Arias, London – New York: Routledge, str. 11-35.
Solnit, Rebecca (2010/2002) Lutalaštvo. Istorija hodanja, Be-
ograd: Geopoetika, prev. V. Šećerović
Stagl, Justin (2002/1995/) Eine Geschichte der Neugier. Die
Kunst des Reisens 1550-1800, Wien – Köln – Weimar:
Böhlau
Šagi-Bunić, Tomislav J. (1976) Povijest kršćanske liteature,
Sv. 1, Patrologija od početka do sv. Ireneja, Zagreb: Kršćan-
ska sadašnjost
Tilburg, Cornelius van (2007) Traffic and Congestion in the
Roman Empire, London – New York: Routledge
Traynor Williams, Carol ur. (1998) Travel Culture. Essays on
What Makes Us Go, Westport: Praeger
Turner, Victor (1989/1982/) Od rituala do teatra. Ozbiljnost
ljudske igre, Zagreb: August Cesarec, prev. G. Slabinac
Turner, Victor i E. Turner (1978) Image and Pilgrimage in
Christian Culture, New York: Columbia University Press
Urry, John (1995) Consuming Places, London – New York:
Routledge
Urry, John (2000) Sociology Beyond Societies. Mobilities for
the Twenty-First Century, London – New York: Routledge
Urry, John (2002) The Tourist Gaze, London: Sage
Urry, John (2007) Mobilities, Cambridge: Polity
Valerio, Adriana (1999) »Introduzione«, u: Donne in viaggio.
Viaggio religioso, politico, metaforico, ur. M. L. Silvestre i
234
KULTURA PUTOVANJA
A. Valerio, Roma – Bari: Laterza, str. VII-XI.
Veyne, Paul (1986a) »Introduzione«, u: La vita privata
dall’Impero romano all’anno mille, ur. P. Veyne, Bari: La-
terza, str. IX-XI.
Veyne, Paul (1986b) »L’Impero romano«, u: La vita privata
dall’Impero romano all’anno mille, ur. P. Veyne, Bari: Later-
za, str. 3-172.
Wallerstein, Immanuel (2005/1995/) Posle liberalizma, Beo-
grad: Službeni glasnik, prev. B. Gligorić
Walton, John K. (2000) The British Seaside. Holidays and Re-
sorts in the Twentieth Century, Manchester: Manchester
University Press
Warf, Barney i S. Arias ur. (2009) The Spatial Turn. Interdisci-
plinary Perspectives, London – New York: Routledge
Warneke, Sara (1995) Images of the Educational Traveller in
Early Modern England, Leiden – New York – Köln: Brill
Weingarten, Susan (1999) »Was the Pilgrim from Bordeaux
a Woman? A Reply to Laurie Douglass«, Journal of Early
Christian Studies, 7 (1999), br. 2, str. 291-297.
Whitmarsh, Tim ur. (2008a) The Cambridge Companion to
the Greek and Roman Novel, Cambridge: Cambridge Uni-
versity Press
Whitmarsh, Tim (2008b) »Class«, u: The Cambridge Com-
panion to the Greek and Roman Novel, ur. T. Whitmarsh,
Cambridge: Cambridge University Press, str. 72-87.
Whitmarsh, Tim (2011) Narrative and Identity in the Ancient
Greek Novel. Returning Romance, Cambridge: Cambridge
University Press
Williams, Raymond (1980/1973/) »Base and Superstructure
in Marxist Cultural Theory«, u: Problems in Materialism
235
 Dean Duda

and Culture, London & New York: Verso, str. 31-49.

Williams, Raymond (2006/1961/) »Analiza kulture«, u: Poli-
tika teorije. Zbornik rasprava iz kulturalnih studija, prir. D.
Duda, Zagreb: Disput, str. 35-58, prev. V. Kirinić

236
 Dean Duda
KULTURA PUTOVANJA

Izdavač
Naklada LJEVAK d.o.o.
Kopačevski put 1c, Zagreb

Za izdavača
PETRA LJEVAK

Lektura i korektura
JAKOV LOVRIĆ

Dizajn naslovnice
BOJAN KANIŽAJ

Grafička priprema
GRAFIJA, d.o.o., Zagreb

Tisak
FEROPROMS, Zagreb

ISBN 978-953-303-534-5 (meki uvez)

ISBN 978-953-303-535-2 (tvrdi uvez)

www.ljevak.hr