1

Osnovni podaci o dataciji , morfologiji i funkcijama najranije crkvene

arhitekture 7. i 8. stoljeća

U sveukupnome razvoju crkvene arhitekture od starokršćanskoga doba do kraja

srednjega vijeka, arhitektura 7. i 8. st. ima istaknuto mjesto. Bez sumnje je riječ o
izrazito prijelomnome periodu s kojim u najvećem dijelu nekadašnjega Zapadnog
Rimskog Carstva konačno završava antika i započinje srednji vijek. Tijekom 7. i 8. st. u
onim područjima u kojima je već ranije uspostavljena vlast novih germanskih naroda
(na europskome “kontinentu” ističe se vlast Vizigota na Pirenejskome poluotoku,
Franaka u Galiji i Langobarda u Italiji), ta se vlast učvršćuje u razvijenoj državno-
pravnoj formi te se postupno događa sve veće približavanje Germana i starosjedilačkoga
romaniziranog stanovništva. S druge strane na tlu nekih provincija koje su pripadale
bilo Zapadnome Carstvu bilo Bizantu, 7. i 8. st. karakterizira veći stupanj nesigurnosti i
nedostatak čvrste političke organizacije. To se u punoj mjeri odnosi na današnju
Hrvatsku čiji je kontinentalni dio preplavljen Slavenima pod avarskim vrhovništvom, a
Dalmacija i Istra su u doticaju i sukobima sa Slavenima i Avarima u prvoj pol. 7. st.
uspjele zadržati pojas obalnih gradova, iz čega će proizaći podvojenost (kao politička
podvojenost izrazitija u Dalmaciji nego u Istri gdje je jedinstvena franačka vlast potkraj
8. st. obuhvatila i stare gradove i slavensko zaleđe) između staroga, na antičkim
izvorima zasnovanoga svijeta i teritorija naseljenog poganskim Slavenima.
Navedene povijesne okolnosti umnogome su utjecale na mogućnosti razvoja i karakter
crkvene arhitekture u 7. i 8. st. Predmet istraživanja mogao bi, stoga, biti vrlo širok i
obuhvatiti povijesni kontekst specifičnoga razvoja arhitekture. Zbog širine takvog
istraživanja i obimnosti predmeta i kada je ograničen na arhitekturu u užem smislu,
izlaganje povijesnoga konteksta bit će, međutim, reducirano na uočavanje bitnih razlika,
 2

osobito na uvjetovanost razvoja crkvene arhitekture općim prilikama u pojedinim

teritorijalnim i administrativnim cjelinama.
U okvirima razvoja arhitekture, 7. i 8. st. predstavlja početni period unutar razvoja
ranosrednjovjekovne arhitekture. Taj razvoj načelno se dijeli na tri osnovna perioda:
period 7. i 8. st., razdoblje razvijene predromanike u 9. i 10. st. i razdoblje pojave i
razvoja romanike u 11. stoljeću. Nalazeći se između cvatućega razdoblja starokršćanske
arhitekture u 6. st. i razvijene predromaničke arhitekture 9. st., arhitektura 7. i 8. st.
nužno je povezana s oba velika horizonta. U većini europskih područja bitne političke
promjene dogodile su se prije 7. st., što je posebno pogodovalo kontinuiranome razvoju
iz 6. u 7. i 8. stoljeće. Ipak, posvuda se zapaža novi karakter arhitekture već u 7. st., bez
obzira na često naglašeni utjecaj starokršćanskih tipoloških obrazaca i preuzimanje
starokršćanskih oblika. Kroz podatke o tipologiji i funkcijama novih
ranosrednjovjekovnih crkava, ovdje će se ocrtati bitne karakteristike arhitekture 7. i 8.
st. i ukazati na njezine posebnosti u odnosu na raniju starokršćansku i kasniju
ranosrednjovjekovnu crkvenu arhitekturu.
S obzirom na prostorni okvir istraživanja, bit će tematizirani veliki dijelovi Europe,
ali ipak ne sva područja s bogatim razvojem ranosrednjovjekovne arhitekture 7. i 8. st.
Bit će tematizirana Italija, Pirenejski poluotok, franačko područje i Hrvatska. Riječ je o
dijelovima europskoga “kontinenta” s arhitekturom iz 7. i 8. st. Pod pojmom
“kontinenta” u literaturi se pdrazumijeva Europa izvan Britanskog otočja, te se termin
osobito pojavljuje u raspravama o ranom ranosrednjovjekovnom razdoblju za koje su
karakteristični specifični odnosi između Britanskog otočja i ostatka kontinenta. U 7. i 8.
st. irski i anglosaski misionari znatno utječu na proces kristijanizacije i određene oblike
kršćanske organizacije na širokom prostoru od sjeverne do južne Europe. Na samome
Britanskom otočju u 7. i 8. st. postoji bogat i zanimljiv razvoj arhitekture i s njom
povezanih djelatnosti. Ipak, u odnosu na “kontinent” riječ je o zemljopisno i politički
izdvojenom području, čiji utjecaji nisu zahvaćali sva područja na kojima se može pratiti
razvoj rane srednjovjekovne arhitekture. Tako otočki utjecaji nisu direktno zahvaćali
Hrvatsku. Irski i anglosaski misionari nisu, naime, djelovali u Hrvatskoj. Glavni prostor
otočkih utjecaja predstavljala su franačka i susjedna germanska područja, te Italija.
 3

Ovdje obrađena područja mogu se povezati prema još jednome prostornom kriteriju.
Riječ je o zemljama mediteranskoga kruga. Pored Pirenejskoga poluotoka, Italije i
Hrvatske i franačko je područje također dijelom i mediteranski prostor. Merovinško i
karolinško područje bilo je mnogostruko povezano s Italijom i papinskim Rimom.
Potkraj istraživanoga razdoblja, u doba Karla Velikog, uspostavila se i politička
povezanost tematiziranih područja. Karolinška država uključila je Italiju i dio
Pirenejskoga poluotoka, te Istru. Od mira u Aachenu i Hrvatska je formalno uključena u
sastav karolinške države. Stoga je, i na temelju političke povezanosti većega broja
tematiziranih područja, opravdano paralelno proučavanje razvoja arhitekture na
“kontinentu”.
S obzirom na već naznačene različite povijesne okolnosti razvoja tijekom 7. i 8. st.
potrebno je upozoriti na poseban položaj Hrvatske u odnosu na druga područja.
Hrvatska je, s obzirom na kasnije naseljavanje Slavena i podvojenost između staroga
kristijaniziranog stanovništva i poganskih došljaka, bila u drugačijem položaju od
ostalih istraživanih područja u kojima uglavnom (osobito u 7. st.; u 8. st. dolazak Arapa
uzrokuje izrazitu nesigurnost na Pirenejskome poluotoku) nisu postojale tako
nepovoljne vanjske okolnosti kao u Hrvatskoj. Nepovoljne opće prilike uzrok su
određenome zastoju u razvoju arhitekture u Hrvatskoj, gdje se prve nove crkve u pravilu
ne datiraju prije druge pol. ili kraja 8. st. Počeci ranosrednjovjekovne arhitekture ipak su
raniji od 800. g., te je stoga moguće uključivanje Hrvatske u izlaganje o počecima
europske ranosrednjovjekovne arhitekture.
Arhitektura 7. i 8. st. može se promatati kao najraniji izraz europske predromaničke
arhitekture. Stoga u raspravu nisu uključena istočna europska područja poput Grčke i
istočnomediteranskog otočja, čija arhitektura se proučava u kontekstu specifičnoga
razvoja bizantske arhitekture. Arhitektura, pak, u bizantskim područjima na Zapadu (u
Italiji i u dalmatinskim gradovima) podliježe drugačijim obrascima i pokazuje
omiljenost starokršćanskih oblika (u bizantskoj Italiji) ili prerasta kao i drugdje na
Zapadu u tipične predromaničke forme (tako u bizantskoj Dalmaciji). Prisutnost
Bizanta, pa čak i dugotrajna, u sferi arhitekture ne mora dovoditi do prevladavanja
specifično bizantskih srednjovjekovnih arhitektonskih oblika. Utjecaj Bizanta se,
 4

naravno, osjeća tijekom cijeloga ranog srednjeg vijeka pa i kasnije (u Dalmaciji na

bizantski utjecaj upućuje omiljenost različitih arhitektonskih tipova s kupolom), ali osim
rijetkih izuzetaka (kao što je prisustvo tipa quincunxa u dalmatinskim gradovima te
nešto brojnija zastupljenost bizantskih crkava u Italiji), ranosrednjovjekovnu arhitekturu
na Zapadu ne karakteriziraju tipični bizantski arhitektonski tipovi.
Unutar crkvene arhitekture 7. i 8. st. moguće je načelno razlikovanje između dva
osnovna perioda. Prvi period obuhvaća 7. i dijelom 8. st., dok je drugi period vezan uz
8. st., s različitom datacijom početka unutar 8. st. Predočene karakteristike crkvene
arhitekture u Italiji, na Pirenejskome poluotoku i Franačkoj opravdavaju takvu rzdiobu,
a podupire je i rana crkvena arhitektura u Hrvatskoj koja se uklapa u opće karakteristike
crkvene arhitekture druge pol. 8. i početka 9. st. u koje vrijeme su i datirane građevine u
Hrvatskoj.
Iako je posvuda moguća načelna razdioba na dva perioda, posvuda su uočljive i
određene razlike u karakteristikama arhitekture dvaju perioda unutar 7. i 8. st. Te je
razlike potrebno proučavati i definirati zasebno u svakom istraživanom području.
Arhitektura 7. st., a isto tako i ona 8., bitno je regionalno određena što predstavlja pravu
predromaničku karakteristiku. Tako primjerice merovinšku arhitekturu 7. i prve pol. 8.
st. karakteriziraju ponajviše jednostavne jednobrodne crkvice građene od grubo
obrađenog kamena (na tipično predromanički način) ili drveta. Vizigotska arhitektura,
pak, obilježena je gradnjom od fino obrađenih klesanaca te razrađenom tipologijom
crkava u kojoj se susreću i centralni i longitudinalni oblici. U Italiji važno mjesto u
razvoju arhitekture u 7. st. imaju utjecaji ranije starokršćanske i bizantske arhitekture.
Prvi period unutar arhitekture 7. i 8. st. pokazuje se, dakle, prilično raznolikim s
obzirom na zastupljene tehnike gradnje i tipološke karakteristike građevina. Njegovo
trajanje okvirno se povezuje s određenim političkim i kulturnim promjenama. Na
franačkom prostoru promjene su prilično jasno definirane uspostavom karolinške vlasti
sredinom 8. st. Na Pirenejskome poluotoku cvatuće razdoblje vizigotske arhitekture
završava početkom 8. st. s dolaskom Arapa. Međutim, moguće je određeno zadržavanje
vizigotskodobnih karakteristika i nakon uspostave arapske vlasti, o čemu svjedoči
moguća datacija crkve S. María de Melque, dok se eventualne druge građevine iz prve
 5

pol. ili sredine 8. st. nisu sačuvale. U Italiji je teže odrediti jasne vremenske granice
unutar kojih bi se mogla postaviti arhitektura 7. i 8. st. Tzv. arhitektura karolinške
renesanse vezuje se kako uz drugu pol. 8. tako i uz prvu pol. 9. st. Prostorno je u
najvećoj mjeri ograničena na Rim. S druge strane, tipično obilježje arhitekture drugoga
perioda unutar 7. i 8. st., troapsidalnost, pojavljuje se u Italiji kroz cijelo 8. st. Čini se,
stoga, da od početka 8. st. u Italiji nastupa period izrazito bogatog razvoja arhitekture.
Taj je razvoj sastavni dio tzv. liutprandske renesanse i kontinuirano traje kroz 8. st. sa
završnom fazom u doba karolinške renesanse.
Prije detaljnijeg osvrta na arhitekturu 7. i 8. st. iznosimo još nekoliko uvida o
zajedničkim obilježjima, o općem karakteru arhitekture istraživanoga perioda. Na
prvome mjestu, kao opće obilježje ističu se male dimenzije novih ranosrednjovjekovnih
crkava. To osobito vrijedi za arhitekturu 7. i prve pol. 8. st., dok se u drugoj pol. 8. st.,
osobito unutar karolinške arhitekture, počinju graditi i crkve većih dimenzija. Osim
općih preduvjeta koji su u pozadini izgradnje crkava malih dimenzija a prepoznaju se u
promijenjenim karakteristikama društva 7. i 8. st. u odnosu na kasnu antiku, razlozi
gradnje malih crkvica nalaze se i u samoj crkvenoj sferi. Riječ je o prevladavanju
određenih funkcija kojima su bile namijenjene crkve građene u 7. i 8. st. U to doba
veliko značenje i porast doživljavaju samostanske institucije. Veliki broj malih
samostana i unutar gradova i izvan njih, zahtijevao je brojne samostanske crkve koje su
najčešće bile malih dimenzija. One su imale gotovo privatni karakter, a takve su bile i
brojne grobišne crkve osobito dobro poznate na temelju arheoloških istraživanja
merovinških lokaliteta. Crkve drugih funkcija, kao što su župske, crkve karitativnih
ustanova, dvorske kapele itd., također su u pravilu bile malih dimenzija. Velike crkve za
kojima je postojala potreba u većim gradovima, uglavnom su već postojale kao
naslijeđena kasnoantička zdanja, dok su se za potrebe novih ranosrednjovjekovnih
naselja, grobalja itd. gradile nove male građevine. Isto tako, nove crkve unutar starih
velikih gradova u kojima su postojale velike starokršćanske crkve, mogle su biti malih
dimenzija. U literaturi se općenito zaključuje da je u osnovi ranosrednjovjekovnih
crkava malih dimenzija, specifično srednjovjekovni razvoj funkcija kojima su bile
primjerene upravo crkve malih dimenzija. Svi drugi razlozi, pa čak i oni opće stagnacije
 6

i osiromašenja društva u odnosu na kasnu antiku, mogli su imati samo sekundarno

značenje.
Italiju u 7. i najvećem dijelu 8. st. karakterizira podijeljena langobardska i bizantska
vlast. Stoga se može govoriti o istraživanju arhitekture langobardskih i bizantskih
područja u Italiji. Teškoću u proučavanju svakako predstavlja slaba sačuvanost
građevina, o čijem velikome broju i značenju informiraju literarni izvori. Ti su izvori
brojni i raznoliki, te vrlo različitoga karaktera. Kao najpoznatije i najviše korištene
izvore navodimo Historia Langobardorum Pavla Đakona i Liber Pontificalis. Pored njih
postoje i brojni drugi izvori poput zanimljivih arhivskih podataka o samostanskim
crkvama i karitativnim ustanovama u langobardskom gradu Lucca, o kojima je često
riječ u suvremenoj literaturi. Lucca uz glavni langobardski grad Paviju, posreduje sliku
o brojnim novim ranosrednjovjekovnim fundacijama i njihovome karakteru. Riječ je o
brojnim samostanskim crkvama, karitativnim ustanovama (xenodochia), dvorskim
kapelama i kraljevskim grobišnim crkvama. Većina tih novih crkava pripada 8. st., ali u
Paviji izvori svjedoče o intenzivnoj graditeljskoj djelatnosti već od sredine 7. st.
Arhitektonske karakteristike tih brojnih crkava ostaju uglavnom nepoznate, jer izvori
sadrže podatke o funkcijama i utemeljiteljima pojedinih građevina, a ne o
arhitektonskim karakteristikama. Kao iznimka pojavljuje se crkva S. Maria ad perticas
koju je kao grobišnu crkvu sagradila langobardska kraljica Rodelinda izvan zidina
Pavije. Izgled crkve poznat je zahvaljujući novovjekovnim crtežima. Građevina je bila
rotunda s unutrašnjim prstenom stupova i vanjskim kružnim perimetralnim zidom.
Očito se naslanjala na arhitekturu starokršćanskih rotundi, dobro poznatih u Italiji. I
neke druge rotunde datirane u 7. st. u bizantskim dijelovima Italije (Sant` Angelo u
Perugiji, krstionice u Noceri i na Torcellu) svjedoče o utjecajima starokršćanske
arhitekture. I drugi primjeri crkava iz 7. st. povezuju se sa starokršćanskim odnosno
bizantskim uzorima. To vrijedi za dvije važne rimske crkve iz prve pol. 7. st. (S. Agnese
fuori le mura i S. Pancrazio), koje su bile trobrodnog bazilikalnog tipa s galerijama (S.
Agnese) odnosno s transeptom i polukružnom kriptom (S. Pancrazio). Bizantskom
graditeljstvu bliska je dobro sačuvana bazilika S. Salvatore u Spoletu koja se s najviše
vjerojatnosti datira u kraj 7. st. Tu je dataciju u novije doba osobito potkrijepila C. Jäggi
 7

u svojoj monografiji o crkvi. Istom vremenu vjerojatno pripada neobična građevina u

formi antičkoga hrama, poznata kao Tempietto sul Clitunno. S. Salvatore i Tempietto
osobito povezuje vrlo srodna arhitektonska plastika, koja govori o njihovom
zajedničkom porijeklu.
Gornji pregled najpoznatijih građevina koje su s više ili manje sigurnosti datirane u 7.
st. pokazuje tipološku raznolikost arhitekture toga vremena, ali i isticani utjecaj
starokršćanskih i bizantskih prototipova. Naravno, pored razvijenih arhitektonskih
rješenja, treba ukazati na izgradnju jednostavnih jednobrodnih crkvica poput nove
ranosrednjovjekovne crkve u utvrdi Invillino (Ibligo). Tu su zatim kapele koje se grade
uz postojeće crkve ili uređuju unutar njih. Jedan od primjera predstavlja kapela Sv.
Venancija u Lateranu.
O fragmentarnosti naših spoznaja o arhitekturi 7. i 8. st. svjedoči nova interpretacija
izvora za rimsku ranosrednjovjekovnu arhitekturu R. Coates-Stephensa. Autor je novim
pristupom podacima u Liber Pontificalis pokazao vjerojatnost vrlo intenzivne izgradnje
crkava u Rimu tijekom cijeloga 7. i 8. st. Na taj način je relativizirao uvriježenu sliku o
stogodišnjem hijatu u razvoju crkvene arhitekture od sredine 7. do sredine 8. st., kao i
značenje karolinške renesanse koja se možda više temeljila na kontinuiranome lokalnom
razvoju, koji je ranije bio gotovo neuočen.
8. st. predstavlja posebno plodno razdoblje u razvoju arhitekture i umjetnosti u Italiji.
Mnoge znamenite crkve sagrađene su u to vrijeme, osobito od sredine pa do kraja
stoljeća. Mnogo se gradilo u langobardskim gradovima, ali i izvan gradova u sklopu
samostanskih kompleksa, utvrda i ruralnih naselja. U drugoj pol. 8. i tijekom prve pol.
9. st. gradi se i niz crkava u Rimu, koje svjedoče o karakteristikama crkvene arhitekture
toga vremena.
Kao bitna novina koja se pojavljuje u 8. st., važna je pojava troapsidalnih crkava.
Neke troapsidalne građevine datiraju se u prvu pol. 8. st., a nije isključena ni njihova
ranija pojava, krajem 7. st. Ovdje istaknuto mjesto ima crkva samostana Sv. Marije
Teodote u Paviji, otkrivena u arheološkim istraživanjima A. Peronija prije nekoliko
desetljeća. Crkva je pripadala tipu jednobrodne dvorane s troapsidalnim svetištem i
datira se okvirno do sredine 8. st. Na dataciju i prije sredine 8. st. upućuju poznate ploče
 8

tzv. Teodotina sarkofaga, ukrašene ranosrednjovjekovnom ornamentikom u stilu

liutprandske renesanse, koje su u novoj interpretaciji određene kao pluteji oltarne
pregrade troapsidalne crkve. U nešto kasnijim istraživanjima u Paviji otkrivena je još
jedna crkva istoga tipa s tri apside. Riječ je o samostanskoj crkvi Sv. Spasitelja koja je
utemeljena u drugoj pol. 8. st. Navedena otkrića omogućila su barem djelomičan uvid u
bogatstvo ranosrednjovjekovne arhitekture u Paviji, o kojemu svjedoče podaci u
literarnim izvorima.
Za razumijevanje pojave i širenja specifičnoga tipa jednobrodnih troapsidalnih crkava
važni su podaci o ranoj pojavi takvih crkava u Italiji. Osim crkve samostana Sv. Marije
Teodote u Paviji, u rano doba prve polovice 8. st. datira se primjerice milanska crkva S.
Maria d`Aurona. I ta je crkva bila samostanska, a rana datacija proizlazi iz podataka o
vremenu osnutka samostana. Crkva, nažalost, nije sačuvana, a o njezinom izgledu
svjedoči samo jedan stari crtež koji se često reproducira u literaturi. Prema crtežu
crkvenoga tlocrta, sakralni objekt je imao formu jednobrodne dvorane s tri upisane
apside u masivnome zidnom bloku. O omiljenosti takvoga tlocrtnog rješenja i njegovoj
ranoj pojavi, svjedoči sačuvani primjer crkvice u sjevernoitalskom Malsu. U Malsu su
apside reducirane u formi plitkih zidnih niša upisanih u začelnome zidu. Arhitektura
crkvice mogla bi se, prema otkrivenim vapnenačkim slojevima ispod karolinških
fresaka, datirati već u sredinu 8. st.
Pored jednobrodnih troapsidalnih crkvica, troapsidalnost se u 8. st. u Italiji manifestira
u građevinama različitih tipoloških karakteristika. Primjer trobrodne troapsidalne
bazilike predstavlja S. Salvatore u Bresciji, a najljepši primjer centralne građevine s
troapsidalnim svetištem predstavlja Sv. Sofija u Beneventu. Dvije male crkvice,
glasovite po svojoj savršenoj dekoraciji, S. Maria foris portas u Castelsepriju i
Tempietto longobardo u Cividaleu, također predstavljaju specifične primjere
troapsidalnih građevina. Crkvica u Cividaleu pripada jednobrodnim troapsidalnim
građevinama, a njezina specifičnost je u tome što su apside međusobno odijeljene
stupovima na kojima počivaju svodovi.
Kao primjer troapsidalne crkve u Rimu, ističe se S. Maria in Cosmedin, čiji je
ranosrednjovjekovni izgled rezultat obnove pape Hadrijana I. U kontekstu rasprave o
 9

troapsidalnosti, zanimljivo je da kasnije rimske crkve tzv. karolinške renesanse u pravilu

imaju samo jednu apsidu. To je, poput drugih elemenata u arhitekturi tih crkava
(transept, polukružne kripte), rezultat ugledanja u starokršćansku arhitekturu koja je
predstavljala prototip za crkvenu izgradnju karolinške renesanse.
Iz osvrta na neke, vrlo poznate primjere crkvene arhitekture 8. st. u Italiji, proizlazi
evidentno bogatstvo tipoloških rješenja i otvorenost i langobardskih i bizantskih
područja kako za preuzimanje starih starokršćanskih i bizantskih tipoloških obrazaca,
tako i za nova, specifično ranosrednjovjekovna rješenja. Naglašena troapsidalnost u
arhitekturi 8. st. svakako upućuje na određene promjene u liturgiji koje su zahtijevale
postavljanje više oltara i u manjim građevinama. S obzirom na ranu pojavu
troapsidalnih crkava u Italiji, možda upravo u tom području treba vidjeti ishodište za
raširenu pojavu troapsidalnosti u susjednim područjima, u Švicarskoj, Istri i Dalmaciji.
Arhitektura 7. i 8. st. na Pirenejskome poluotoku dijeli se na raniju vizigotskodobnu
arhitekturu čija se ostvarenja okvirno datiraju do dolaska Arapa početkom 8. st., i na
arhitekturu nastalu tijekom 8. st. koja pripada počecima asturijskog i mozarapskog
graditeljstva. Navedena dva vremenska horizonta karakteriziraju značajne razlike unutar
same arhitekture. Građevine nastale u doba vizigotske vlasti ističu se posebnostima koje
su svojstvene samo toj arhitekturi i nemaju paralela u istovremenome graditeljstvu u
drugim europskim područjima. Riječ je o superiornoj tehnici gradnje od dobro
obrađenih kvadera koja karakterizira vizigotskodobne crkvene građevine. Ta je tehnika
razvidna na cjelovito ili djelomično sačuvanim crkvama od kojih antologijsko značenje
imaju San Pedro de la Nave i S. María de Quintanilla de las Viñas. Te dvije crkve
odlikuje, naime, vrlo razvijena arhitektonska plastika koja kod crkve u Quintanilli
prelazi i na vanjštinu te se na nizu klesanaca na vanjskom apsidalnom dijelu
horizontalno pružaju ornamentalni motivi. Obje crkve bile su samostanske, kao i većina
drugih poznatih vizigotskodobnih crkava. Specifičnost funkcije dobro odgovara
relativno malim dimenzijama poznatih crkava i njihovom unutarnjem prostornom
rasporedu. Datacije u većini primjera ne mogu biti posve precizne i zasnivaju se na
podacima u kasnijim izvorima, kao i na tipološkim karakteristikama arhitekture i
dataciji skulpture koja bogato prekriva unurašnjost, a ponekad i vanjštinu građevina.
 10

Preciznošću datacije ističu se dvije crkve: San Juan de Baños i San Fructuoso de
Montelios. Crkva u Bañosu ima ugrađeni donatorski natpis kralja Reccesvintha, dok je
crkva Sv. Fruktuoza datirana pouzdanim povijesnim podacima. U suvremenoj literaturi
ipak je dovedena u pitanje pouzdanost datacije crkve u Bañosu, međutim, o tome nisu
dani sigurni argumenti, iz čega proizlazi priklanjanje tradicionalnoj dataciji u drugu
pol. 7. st. Takva tradicionalna datacija prisutna je primjerice u klasičnom djelu H.
Schlunka i T. Hauschilda. Neki drugi rezultati suvremenih istraživanja (otkriće crkve u
Alcuéscaru podudarnoga tlocrta) trebaju biti prihvaćeni i ukazano je na njihovo
značenje u pogledu točne rekonstrukcije izvornoga oblika crkve S. Juan de Baños.
Tipološki, vizigotske crkve 7. i ranog 8. st., često imaju centralnu, križnu formu.
Prisutne su i bazilikalne strukture, ali s određenim dodacima koji mijenjaju pravilan
bazilikalni plan (kod crkava San Juan de Baños i San Pedro de la Nave). Ti dodatni
prostori i općenito segmentiranost prostora crkvene unutrašnjosti na zasebne cjeline
(primjerice pomoću masivnih zidanih pilona), doprinose predromaničkome karakteru
vizigotskodobne arhitekture.
Crkvena arhitektura 8. st. koja je mogla nastajati u dijelovima zemlje pod arapskom
vlašću, gotovo je nepoznata. Ipak, jedna dobro sačuvana građevina u literaturi se
najčešće datira u 8. st. i pripisuje mozarapskoj arhitekturi. To je crkva S. María de
Melque u blizini Toleda. S ranijom arhitekturom je povezuje superiorna tehnika gradnje
od kamenih kvadera kao i centralna, križna forma. Treba li tu crkvu uvrstiti u raniji
vizigotskodobni horizont ili je riječ o mozarapskoj građevini, ostaje donekle otvoreno.
Ipak, danas prevladavaju datacije u nešto kasnije vrijeme razvoja mozarapske
arhitekture, u 8. st. nakon dolaska Arapa. Svakako, S. María de Melque bila bi jedna od
najranijih mozarapskih crkava. Ostale su datirane znatno kasnije.
Pravi procvat asturijske arhitekture započinje u 9. st. Ipak, nekoliko građevina sigurno
je nastalo u drugoj pol. 8. ili početkom 9. st. i svjedoče o arhitekturi toga vremena. Za
razliku od građevina 7. st. sada je primjetna tipična predromanička tehnika gradnje od
lomljenaca. Dvije važne rane crkve – Santianes de Pravia i San Julián de los Prados –
građene su od slabo obrađenog manjeg kamenja i bile su bazilikalnoga tipa. Po tome se,
 11

mnogo više od vizigotskodobnih građevina, približavaju tipičnoj predromaničkoj

arhitekturi u drugim dijelovima Europe.
Kao što je i zbog povijesnih razloga i zbog karakteristika same arhitekture, bilo
opravdano razlikovanje dvaju perioda unutar arhitekture 7. i 8. st. na Pirenejskome
poluotoku, tako se podjela na dva razdoblja čini opravdanom i u primjeni na franačko
područje. Arhitektura prvoga perioda podudara se s vladavinom Merovinga, dok
arhitektura drugoga perioda pripada karolinškome razdoblju. Pri tome se karakteristike
arhitekture druge pol. 8. st. dalje nastavljaju i razvijaju tijekom 9. st., pa arhitektura
druge pol. 8. st. predstavlja samo prvu, ranu fazu u razvoju karolinške arhitekture.
Oblici i strukture koje se već tada razvijaju, sami su po sebi toliko značajni i
kompleksni, da opravdavaju zasebno tematiziranje građevina druge pol. 8. i početka 9.
st. Bit karolinške arhitekture i posebnost nekih njezinih oblika u odnosu na
predromaničku arhitekturu drugih područja, razotkriva se, dobrim dijelom, već u ranim
građevinama, među kojima se nalaze i remek-djela sveukupne karolinške arhitekture.
Iako bez monumentalnosti karolinške arhitekture, merovinška arhitektura predstavlja
višestruko zanimljivo područje istraživanja. Različite funkcije kojima su bile
namijenjene većinom jednostavne, jednobrodne crkvice, proizlaze iz potreba
ranosrednjovjekovnog društva. O merovinškoj arhitekturi svjedoče s jedne strane brojni
podaci u literarnim izvorima, a s druge rezultati arheoloških istraživanja koji često
otkrivaju građevine nepoznate u izvorima. Kao građevine prvenstveno poznate iz
izvora, mogu se navesti brojne kraljevske grobišne crkve, koje su bile vrlo različitoga
porijekla i često neutvrđene starosti i izgleda. Neki pripadnici merovinške kraljevske
kuće određivali su kao svoje grobišne crkve već postojeće građevine o kojima nedostaju
podaci o vremenu nastanka i arhitektonskim karakteristikama. Najčešće su kraljevske
grobišne crkve ujedno bile i samostanske. Kao primjer poznata je samostanska crkva u
Chellesu, koju je kao svoju grobišnu crkvu osnovala kraljica Balthilda. Svakako
posebno mjesto među merovinškim grobišnim crkvama koje su istovremeno bile i
samostanske ili u kojima je tek naknadno došlo do združivanja funkcija, pripada crkvi
Saint-Denis. Budući da je ta glasovita crkva u neposrednoj blizini Pariza, vrlo značajna i
 12

u kontekstu proučavanja karolinške arhitekture, potrebno je ukazati na njezino posebno

mjesto.
Grobišna bazilika Saint-Denis i prema podacima iz izvora i prema arheološkim
nalazima, potječe u svojoj osnovi iz starokršćanskoga doba i imala je nekoliko razvojnih
faza. U arheološkome smislu posebno je važan horizont bogatih merovinških grobova 6.
st. među kojima se našao i ukop kraljice Arnegunde. Bazilika, međutim, s obzirom na
arhitektonski razvoj, postaje posebno zanimljivom u vrijeme Dagoberta I, koji je,
odredivši je svojom grobišnom bazilikom, možda i poduzeo određene arhitektonske
preinake. Postoji mogućnost da je bazilika već u doba Dagoberta I dobila kontinuirani
transept i polukružnu kriptu. Ta se mogućnost u suvremenoj literaturi u pravilu negira i
oba elementa datiraju se u karolinško vrijeme. Zbog nekih proturječnih podataka
vezanih uz oblik i dimenzije transepta, možda ipak ne treba posve odbaciti mogućnost
izgradnje transepta već u prvoj pol. 7. st. Za takvu mogućnost ipak postoje prijedlozi u
literaturi (A. Kluge Pinsker), pa ona stoga nije posve odbačena. U svojoj dorađenoj
karolinškoj fazi, s istaknutim transeptom i zapadnim pročeljem, bazilika Saint-Denis se
pojavljuje kao prva karika u daljnjem karolinškom oblikovanju transepta, a možda i
westwerka.
Posebno mjesto unutar merovinške arhitekture imaju samostanske crkve, koje su, kao
što je spomenuto, mogle biti mjesta kraljevskih ukopa. I bez takvih ukopa, u njima se
ipak najčešće nalaze neki grobovi. U tipološkom pogledu samostanske crkve su
najčešće jednobrodne i jednoapsidalne. Primjeri takvih crkava poznati su iz
Echternacha, Hornbacha, Nivellesa i s drugih lokaliteta. Značenjem se možda posebno
ističe Echternach gdje je samostansku crkvu utemeljio Willibrord, jedan od
najznačajnijih anglosaskih misionara, koji je u crkvi i sahranjen. Uz ehternašku
samostansku crkvu vezan je zanimljivi crkveni namještaj ukrašen troprutim
geometrijskim pleterom. Rana datacija namještaja u prvu pol. 8. st. važna je u kontekstu
proučavanja razvoja ranosrednjovjekovnog pletera.
Brojne merovinške grobišne crkve najčešće su istih tipoloških karakteristika
(jednobrodne i jednoapsidalne). Pored kamenih crkava među grobišnim crkvama su
dosta česte i drvene crkve koje se susreću i kao samostanske i župske, ali u manjem
 13

broju. Drvene grobišne crkve su posebno vezane uz merovinšku arhitekturu i često

predstavljaju prvu fazu u razvoju sakralne arhitekture na pojedinim lokalitetima, nakon
koje slijedi izgradnja kamenih crkava. I drvene i kamene grobišne crkve najčešće se
preciznije datiraju na temelju priloga iz grobova. Istaknuta je pojava bogatih grobova,
često i s oružjem, koji se nalaze unutar crkvene arhitekture. U primjerima posebno
istaknutih bogatih grobova treba vidjeti grobove osnivača crkava, koje su stoga imale
privatni karakter. U tome se ogleda novi karakter ranosrednjovjekovnih grobišnih
crkava u odnosu na kasnoantičke običaje. Grobovi osnivača (Stiftergräber) i privatne
grobišne crkve (Eigenkirchen) predstavljaju važnu temu unutar proučavanja
ranosrednjovjekovne arheologije. Pri tome se proučavanje arhitekture povezuje s
drugim ranosrednjovjekovnim temama, osobito s interpretacijom grobnih priloga koji su
glavni oslonac za dataciju crkava. Problematiku osvjetljavaju brojni lokaliteti među
kojima se nalaze primjerice Sissach, Schöftland, Bülach, Spiez-Einigen. Između
istraživača mogu se istaknuti primjerice F. Stein i H. W. Böhme.
Uz problematiku merovinških župnih crkava treba spomenuti da su i uz te crkve često
vezani grobovi. Ukopi su vrlo česti i unutar samostanskih i drugih crkava. Iz toga
proizlazi nemogućnost strogoga razlikovanja različitih funkcija crkvene arhitekture u
merovinškom srednjovjekovnom razdoblju.
Osim malih jednobrodnih građevina različitih funkcija, u merovinškoj arhitekturi se
susreću i veća, kompleksnija zdanja. Mnoge katedrale naslijeđene su iz kasne antike, a u
7. i 8. st. doživljavale su određene preinake. Ima i primjera izgradnje novih
ranosrednjovjekovnih zdanja. Katedrala u Lüttichu iz početka 8. st. bila je, sudeći prema
ostacima zidova ispod kasnije katedrale, veća građevina s istaknutom apsidom.
Razdoblje punoga procvata karolinške arhitekture započinje potkraj 8. i traje u 9. st.
Od značajnijih građevina koje su datirane u početni karolinški period, u prva desetljeća
druge pol. 8. st., izdvojene su crkve u Fuldi, Churu, Eschauu, Esslingenu, Lorschu i
Regensburgu. Osim katedrale u Churu, sve druge crkve bile su samostanske, što samo
po sebi upućuje na značenje samostana u karolinškome periodu.
Rana karolinška bazilika u Fuldi, datirana u prve godine druge pol. 8. st., bila je
najvjerojatnije trobrodna bazilika s polukružnom apsidom na istoku. U toj crkvi
 14

sahranjen je sv. Bonifacije, i lokalitet je i zbog toga sve više dobivao na važnosti. U
proučavanju karolinške arhitekture bazilika u Fuldi zanimljiva je osobito u svojoj nešto
kasnijoj fazi iz početka 9. st. kada je na zapadnoj strani dobila kontinuirani transept i još
jednu apsidu. Na taj način postala je druga važna karika, nakon Saint-Denisa, u
preuzimanju rimskih starokršćanskih obrazaca u franačkoj arhitekturi.
Od ostalih ranih crkava treba izdvojiti trobrodnu troapsidalnu crkvu u Regensburgu.
Njezina važnost počiva u troapsidalnosti, čije pojavljivanje ima posebno značenje
unutar ranosrednjovjekovne arhitekture, a u karolinškoj arhitekturi izvan švicarskoga
kantona Graubünden, susreće se kod pojedinačnih, izdvojenih građevina.
Posebna pažnja treba biti posvećena sačuvanim izuzetnim ostvarenjima karolinške
arhitekture – ahenskoj dvorskoj kapeli, trolučnoj ulaznoj građevini u Lorschu i oratoriju
u Germigny-des-Prés, te nestalom kompleksu u Centuli. Istaknuta je problematika
datiranja lorške “Kapije” (Torhalle), koja se prema novijoj interpretaciji W. Jacobsena
pomiče u drugu pol. 9. st. Takva datacija ne mora biti prihvaćena i ostaje mogućnost
ranijega datiranja u doba Karla Velikog. U vezi s Teodulfovim oratorijem bitno je
istaknuti bizantske karakteristike građevine, neuobičajene za franački prostor.
Dvorska kapela u Aachenu nastala je u okviru arhitektonskoga kompleksa unutar
kojega ima jasno određeno, planirano mjesto. Preciznost i savršenost arhitekture
dvorske kapele svjedoči o dometima karolinškoga graditeljstva. U pogledu mogućega
prototipa, najvjerojatnije je naslanjanje na ravensku crkvu San Vitale što se u literaturi
najčešće predlaže. Pri tome, ahenska kapela pokazuje i specifično ranosrednjovjekovne,
predromaničke karakteristike, koje nisu postojale kod starokršćanskog uzora. To su
osobito tehnika zidanja i svodovi naglašeno predromaničkog karaktera. U ahenskoj
kapeli masivnost se izmijenjuje s prozračnim, profinjenim elementima – tako je galerija
nasuprot masivnim pilonima u prizemlju, rastvorena slavnom rešetkom stupova. Ljepota
kapele proizlazi iz savršenoga sklada tih različitih elemenata. Njezino mjesto unutar
razvoja karolinške arhitekture potencirano je i postojanjem westwerka, koji je uz onaj
nestali u Centuli, najraniji sigurno posvjedočeni westwerk u karolinškoj arhitekturi.
Veliki samostanski kompleks u Centuli građen je približno istovremeno s ahenskom
dvorskom kapelom, u posljednjem desetljeću 8. st. Za gradnju je zaslužan Angilbert,
 15

pripadnik Karlova dvorskog kruga. Kompleks u Centuli nije se sačuvao, ali o njegovim
sadržajima i izgledu govore opširni podaci u literarnim izvorima i novovjekovni likovni
prikazi. Na temelju tih podataka, kompleks u Centuli zauzima istaknuto mjesto u
suvremenoj literaturi.
Osim glavne velike crkve koja je imala istočni transept i zapadni westwerk, u
kompleksu su se nalazile još dvije manje crkve. Tri građevine zatvarale su prostrani
unutarnji prostor i predstavljale važne točke u odvijanju liturgije. Upravo liturgija u
Centuli u fokusu je interesa suvremenih istraživača. Istaknut je njezin procesijski
karakter i posebno specifičnosti liturgije unutar glavne samostanske crkve. Iako je crkva
bila jednoapsidalna, u njoj se nalazio veliki broj oltara raspoređenih unutar cijeloga
prostora crkve. Posebna liturgija odvijala se u westwerku, koji je, na neki način,
predstavljao zasebnu crkvu posvećenu Spasitelju. Monumentalna crkva u Centuli
pokazuje kako su karolinški graditelji na različite načine rješavali zahtjev za
postavljanjem više oltara. Kod velikih građevina nije bilo neophodno troapsidalno
svetište, već su se oltari postavljali na različitim mjestima unutar crkve. Iz svih izvora za
Centulu proizlazi naglašeno štovanje Sv. Trojstva, posebno karakteristično za karolinško
razdoblje. Iako je kompleks nestao, neki rezultati arheoloških istraživanja u kojima su
otkriveni dijelovi crkvene arhitekture, u bitnome potvrđuju raspored crkvenih građevina
i njihove glavne karakteristike.
Kompleks u Centuli posebno je važan zbog sigurno posvjedočenog westwerka unutar
glavne crkve. Taj westwerk glavni je oslonac za tematiziranje pojave westwerka u
karolinškoj arhitekturi. U njoj se pojavljuju još neke posebne strukture i specifičnosti u
oblikovanju crkvenog prostora. Samo uz taj krug ranosrednjovjekovne arhitekture
vezana je pojava nasuprotnih apsida, poznata inače u ranokršćanskoj arhitekturi u
Španjolskoj i sjevernoj Africi, ali s drugačijim liturgijskim značenjem. U karolinškoj
arhitekturi dvije apside, istočna i zapadna, predstavljaju dva liturgijska središta.
Najpoznatiji rani primjeri su Saint-Maurice d`Agaune, Fulda i katedrala u Kölnu. Druga
posebno razmatrana obilježja karolinške arhitekture – kontinuirani transept,
troapsidalnost i kripte – nisu na tako specifičan način vezana uz karolinšku arhitekturu,
ali predstavljaju i njezino važno obilježje.
 16

U obradi rane srednjovjekovne arhitekture na području današnje Hrvatske, pokazano

je bogatstvo arhitekture koja se vezuje uz drugu pol. 8. i početak 9. st. O tom razdoblju
u razvoju ranosrednjovjekovne arhitekture svjedoči veći broj građevina, što je
omogućilo posebno izlaganje arhitekture u Dalmaciji i u Istri. Prostor kontinentalne
Hrvatske ostaje zasada izvan razmatranja. Samo jedna otkrivena građevina, drvena
crkva u Loboru, mogla bi se datirati u kraj 8. ili početak 9. st. Postojanje te crkve, ali i
cijeli kompleks u Loboru s kamenom crkvenom arhitekturom iz kasne antike i kasnijega
predromaničkog doba, svjedoči da se i u sjevernoj Hrvatskoj može očekivati postojanje
i drugih lokaliteta i vjerojatno će buduća istraživanja upotpuniti sadašnje oskudne
spoznaje.
Rana arhitektura iz kraja 8. i početka 9. st. u Dalmaciji i Istri pokazuje znatno različite
tipološke karakteristike. U Istri važno mjesto imaju jednobrodne troapsidalne građevine,
koje se mogu povezati s tipološki srodnim crkvama u Italiji i Švicarskoj. Zbog kasnije
datacije u posljednja desetljeća 8. ili početak 9. st., istarske troapsidalne jednobrodne
crkve vjerojatno su nastale slijedeći obrasce nešto ranijih crkava u Italiji. podaci o
istarskim ranim crkvama preuzeti su iz bogate literature, u kojoj je razdoblje kasnoga 8.
i početka 9. st. vrlo sustavno obrađeno. Obje varijante jednobrodnih troapsidalnih
crkava, s upisanim i istaknutim apsidama, prisutne su u Istri. Među lokalitetima su
istaknuti Dvigrad i Poreč (gdje su otkrivene građevine s upisanim apsidama), te Bale
(varijanta s istaknutim apsidama). O mogućoj raširenosti tipa i na Kvarnerske otoke
govore novootkriveni ostaci crkvice s upisanim apsidama na lokalitetu Mirine kod
Omišlja na Krku.
Specifični centralni oblik imala je crkva Sv. Tome kod Rovinja, sigurno datirana u
rani period, te srodna samostanska crkva Sv. Andrije na otočiću kod Rovinja. Sličnost sa
starokršćanskim bazilikalnim oblicima evidentna je kod trobrodne troapsidalne
samostanske crkve Sv. Marije Velike kod Bala. Arhitektonska skulptura, izrazito
ranosrednjovjekovnoga karaktera, pouzdano datira crkvu u posljednja desetljeća 8. st.
Bazilikalne troapsidalne forme bile su prisutne i drugdje – tako u crkvi Sv. Kvirina kod
Vodnjana i u bazilici u Guranu. Te crkve imale su zidane pilone, u čemu se ogleda
odmak od starokršćanskih uzora. Drugačija od starokršćanskih bazilika bila je i važna
 17

novigradska katedrala. Ta građevina imala je prostranu dvoransku kriptu sa stupovima,

izvorno građenu zajedno sa crkvom. Kripta ima izravnu analogiju u akvilejskoj kripti iz
kraja 8. ili početka 9. st.
U Dalmaciji je najmonumentalnija ranosrednjovjekovna crkva, rotunda Sv. Donata,
datirana u drugu pol. 8. st. U prikazu te crkve istaknute su i prihvaćene spoznaje o dvije
faze u izgradnji Sv. Donata (Sv. Trojstva), koje su vremenski mogle biti gotovo
povezane. Interpretaciju dviju faza u izgradnji Sv. Donata dao je P. Vežić. Neki detalji u
arhitekturi rotunde, koji su osobito iscrpno predočeni u novijim monografskim
objavama crkve, govore u prilog dviju faza, pri čemu se drugoj sigurno pripisuje
izgradnja galerije i prigradnji oko crkve. Glomazne prigradnje koje su zakrivale crkvu, a
s vremenom su porušene, bile su tijekom same gradnje povezane i planirane zajedno s
galerijom, te posebno svjedoče o drugoj fazi u izgradnji crkve Sv. Donata, kada je, zbog
nekih posebnih razloga, došlo do izgradnje prigradnji koje su okružile pravilnu rotundu.
Po samoj strukturi, ljepoti i monumentalnosti, zadarska crkva Sv. Donata
reprezentativna je građevina ranosrednjovjekovne arhitekture koja se može komparirati
sa sličnim centralnim građevinama iz druge pol. 8. st., kao i sa ranijim rotundama iz
starokršćanskog i ranosrednjovjekovnog doba.
I neke druge građevine, za koje su u literaturi istaknuta mišljenja o ranoj dataciji
potkraj 8. ili početkom 9. st., centralnog su oblika, ali specifično ranosrednjovekovnog,
predromaničkog karaktera. Riječ je o šesterolisnim crkvama u dalmatinskim bizantskim
gradovima Splitu, Trogiru i Zadru. Najbolje sačuvana splitska crkva Sv. Trojice datirana
je u rano razdoblje na temelju karakteristika same arhitekture, te osobito, na temelju
ulomaka crkvenog namještaja. Trogirska šesterokonhna crkva Sv. Marije datirana je u
vrlo rano razdoblje početka 8. st. u jednom literarnom izvoru. Djelomično otkriveni
ostaci temelja crkvice ne pružaju osnove za preciznu dataciju. U prilog rane datacije
govori jedan zabat vrlo ranih obilježja, otkriven u neposrednoj blizini i vjerojatno
izvorno povezan sa šesterolisnom crkvom. Kod zadarske Sv. Marije koja predstavlja
peterolisnu varijantu sa zvonikom i predvorjem, vrlo rana datacija je manje vjerojatna,
ali ne treba biti posve isključena. Na nju možda upućuju malobrojni ulomci crkvenoga
namještaja i arhitektonske plastike.
 18

Kod isticanja rane datacije šesterolisnih crkava u dalmatinskim gradovima, zanimljiva

je činjenica što navedene crkve predstavljaju najranije primjere unutar vrlo
karakteristične predromaničke tipološke skupine šesterolisnih crkava koje se nešto
kasnije, tijekom 9. st., grade i na teritoriju hrvatske države. čini se, prema dosadašnjim
uvidima, da na hrvatskome tlu do izgradnje prvih novih predromaničkih crkvica dolazi
nešto kasnije nego u dalmatinskim gradovima. Nedostaju sigurni oslonci za dataciju
najranijih crkava. Ipak, može se pretpostaviti da su neke crkve sagrađene početkom 9.
st., ako ne i ranije. Rana datacija u početak 9. st. moguća je kod bazilike Sv. Marije na
Crkvini, a među brojnim crkvama ranih obilježja a nesigurne datacije izdvojena je crkva
Sv. Jurja u Rovanjskoj kao mogući rani primjer.
Iako bez izdvojenoga horizonta 7. st. (taj je horizont naznačen u obrađenim
primjerima adaptacija ranije profane i sakralne arhitekture), kada su također mogle biti
građene nove crkve, osobito u prvoj pol. 7. st. (ta datacija vezuje se u literaturi uz neke
crkve na istočnoj obali Jadrana), arhitektura 7. i 8. st. u Dalmaciji i Istri pokazuje
važnost tih regija u širem kontekstu proučavanja početaka europske predromanike.
Arhitektura naših područja pokazuje i razvoj specifično novih, predromaničkih oblika
crkvene arhitekture i utjecaj i važnost kasnoantičkih prototipova.
Završni uvidi posvećeni su odnosu liturgijskih sadržaja spram arhitekture i skulpturi
ranosrednjovjekovnih crkava 7. i 8. st. Između više aspekata rane liturgije, posebno je
izložena problematika povećavanja broja oltara što se reflektiralo u značajnoj prisutnosti
troapsidalnih crkava osobito u drugoj pol. 8. i početkom 9. st. Različita druga
arhitektonska rješenja istoga zahtjeva postavljanja više oltara, oslikava monumentalna
karolinška arhitektura. Ona također, sa svojim zasebnim arhitektonskim strukturama,
vrlo dobro upućuje na procesijski karakter rane srednjovjekovne liturgije.
Tematiziranje skulpture proizlazi iz čestih upućivanja na značenje skulpture u
literaturi o ranosrednjovjekovnoj arhitekturi. Važnost skulpture (i crkvenoga namještaja
i arhitektonske plastike) za dataciju samih građevina istaknuta je u mnogim poznatim
primjerima.. Tek zahvaljujući sačuvanoj skulpturi (bez obzira što se crkveni namještaj
često čuva izvan objekata kojima je izvorno pripadao) građevine se mogu doživjeti kao
 19

dovršena, kompleksna djela i postaviti u odgovarajući povijesno-umjetnički i kulturni

kontekst.