HUMANIZAM

Humanizam je kulturno-povijesni fenomen koji se oblikovao u Italiji, proširio diljem Europe, a

obuhvaća razdoblje otprilike od polovice 14. do polovice 16. stoljeća.

Pojam humanizma se također veže uz onodobnu naobrazbu, tj. « studia humanitatis» što je
podrazumijevalo studij latinskoga, u manjem opsegu i grčkog jezika te gramatike, retorike, pjesništva,
povijesti te moralne filozofije. Takav studij budio je interes za antičku prošlost, za dosege grčke, a
osobito rimske kulture i civilizacije. Postupno se humanisti sve više odupiru srednjovjekovnom,
dogmatskom načinu mišljenja i svjetonazoru koji svu pozornost usmjerava na religiozna pitanja.
Humanisti ponovno dovode čovjeka u središte zanimanja.

Razvoju humanizma pridonijele su i gospodarske okolnosti: razvijaju se gradovi, razvija se

trgovina, širi se komunikacija među gradovima i dvorovima, razvija se pravni i upravni sustav, a za sve
to je potrebno više obrazovanih ljudi koji se obrazuiju u prvim javnim školama, a koje se temelje baš
na humanističkim znanostima. Razvojem trgovine, pomorstva i zanatstva bogate se i pučani pa se i
oni obrazuju te vrše javne službe.Sve više jača svijest o važnosti osobne sposobnosti pojedinca.

Obrazovani ljudi onoga vremena okupljali su se u svojim gradovima i pismeno komunicirali s

onima iz drugih gradova (naravno na latinskom jeziku). Zbog probuđene ljubavi prema antici mnogi
su prikupljali antičke natpise na spomenicima, prepisivali su sačuvana antička književna i znanstvena
djela i otkrivali ono što je kroz cijeli srednji vijek bilo zanemareno kao «pogansko». Tako su ponovno
postale popularne tradicionalne lirske vrste poput ELEGIJA, EPIGRAMA, PJESNIČKIH POSLANICA ili
EPISTOLA i sl. Koriste se HEKSAMETRIMA, ELEGIJSKIM DISTIHOM te ALKEJSKOM i SAFIČKOM
STROFOM. Isto tako njegovalo se GOVORNIŠTVO, a budi se i interes za narodnu prošlost pa se pišu
BIOGRAFIJE poznatih povijesnih osoba.

Motivi i aluzije iz klasične mitologije postaju sastavni dio izražavanja i mišljenja.

Humanizam u hrvatskoj književnosti razvija se u teškim političkim i društvenim okolnostima

jer je hrvatsko-ugarsko kraljevstvo pod udarom nadirućih Turaka, a u Dalmaciji nastupa vladavina
Mlečana (hrvatsko-ugarski kralj Ladislav Napuljski prodao Dalmaciju Mlečanima 1409.god.), pa
primorski gradovi gube samostalnost (osim Dubrovnika), a iz osvojene Bosne prijete im i Turci koji
dolaze pod same njihove zidine. Ipak, Hrvati su u ono vrijeme svojim kulturnim dosezima stajali uz
bok najrazvijenijim europskim narodima. Najznačajniji hrvatski latinisti i humanisti su:

MARKO MARULIĆ (Marcus Marulus Spalatensis) 1450.-1524.

Marulić je stekao međunarodnu slavu još za života svojim djelima na latinskom jeziku:

DE INSTITUTIONE BENE VIVENDI PER EXEMPLA SANCTORUM (Pouke za čestit život s primjerima) to
je djelo doživjelo mnoštvo izdanja na latinskom jeziku i u prijevodima na žive europske jezike.

EVANGELISTARIUM, djelo u 7 knjiga isto tako mnogo puta izdano.

QUINQUAGINTA PARABOLAE (Pedeset priča)

DAVIDIAS (Davidijada, religiozni ep od gotovo 7000 stihova koji do novijega doba nije tiskan,
vjerojatno zbog protivljenja crkvenih cenzora)

EPISTOLA AD HADRIANUM VI ( Poslanica Papi Hadrijanu VI. u kojoj ga moli da ujedini europske
vladare u borbi protiv Turaka).

Kao pravi humanist Marulić je prikupljao i tumačio natpise sa solinskih rimskih spomenika te je na
latinski preveo Ljetopis popa Dukljanina.
 JURAJ ŠIŠGORIĆ (Georgius Sisgoreus Sibenicensis) 1445.- 1509.

Studirao u Padovi, stekao doktorat crkvenoga i svjetovnoga prava, obnašao važne dužnosti u
šibenskom kaptolu. On je prvi Hrvat kojemu je u tisku objavljena zbirka pjesama:

ELEGIARUM ET CARMINUM LIBRI TRES ( Tri knjige elegija i lirskih pjesama) Osobito je zanimljiva
pjesma iz te knjige ELEGIJA O PUSTOŠENJU ŠIBENSKOG POLJA kojoj je tema pustošenje Turaka po
šibenskom zaleđu.

DE SITU ILLYRIAE ET CIVITATE SIBENICI ( O smještaju Ilirije i o gradu Šibeniku) kraći je prozni
ogled o njegovom zavičaju, o običajima i narodnim pjesmama toga kraja.

IVAN ČESMIČKI ( Janus Pannonius) 1434.-1472.

Rodom iz Česmice kraj Čazme, školovan u Italiji, postaje pečujskim biskupom, pozvan na dvor Matije
Korvina u Budimu te otada u kraljevoj pratnji sve do neuspjele urote protiv kralja. Pjesništvo mu
obuhvaća tri cjeline : POEMATA ili HEROICA (pjesme u heksametrima)

ELEGIAE (tužaljke u elegijskom distihu od kojih je najpoznatija Elegija u

smrt majke Barbare)

EPIGRAMMATA ( brojni epigrami u raznovrsnom metru)

ANTUN VRANČIĆ ( Antonius Verantius) 1504.-1573.

Šibenčanin, obrazovan u Padovi, Beču i Krakovu, tajnik i diplomat na dvoru hrvatsko-ugarskog kralja
Ivana Zapolje, kasnije u službi Ferdinanda I. Habsburškog. Imenovan kraljevim namjesnikom, a u
crkvenoj hijerarhiji uzdigao se do časti nadbiskupa ostrogonskog i primasa Ugarske, čak je imenovan
od Pape Grgura XIII. kardinalom, ali je umro prije nego je dobio tu vijest.

Najveći dio Vrančićevog opusa čini zbirka od oko 1000 pisama (EPISTOLAE) raznim europskim
vladarima i crkvenim velikodostojnicima.

Imao je sklonost prema povijesnim i zemljopisnim istraživanjima pa je ostavio nekoliko takvih

tekstova: POLOŽAJ ERDELJA, MOLDAVIJE I VLAŠKE

O PUTOVANJU I POSLANSTVU U CARIGRAD

ITER BUDA HADRIANOPOLIUM ( PUTOVANJE IZ BUDIMA U DRINOPOLJE)

Vrančića pamtimo i po njegovim biografskim tekstovima, npr:

VITA PETRI BERISLAVI (Životopis Petra Berislavića)

ILIJA CRIJEVIĆ ( Aelius/ Lampridus/ Cervinus) 1463.- 1520.

Ilija Crijević je Dubrovčanin, školovan u Rimu, član tzv. Rimske akademije Pomponija Leta, izuzetno
vješt latinski stihotvorac tako da je 1484. ovjenčan lovorovim vjencem te stekao naslov POETA
LAUREATUS (kao i Petrarca).

Njegovo pjesničko djelo sastoji se od oko 240 pjesama u 9 knjiga. To su uglavnom ode, elegije i
epigrami od kojih se osobito ističu ELEGIJE FLAVIJI, upućene nekoj Rimljanki Flaviji.