Izvorni znanstveni rad

Zrinka Blažević
Filozofski fakultet (Zagreb)

Daniel Premerl
Institut za povijest umjetnosti (Zagreb)

CHRISTIANAE REIPUBLICAE
PROPUGNATOR:
REFORMNOKATOLIČKA
MITOPOETIKA BANA TOME
ERDÖDYJA (1558–1624)*

Sažetak
U radu se iz interdisciplinarne perspektive istražuju strategije i modeli mitopoetičke
(auto) reprezentacije egzemplarnog reformnokatoličkog heroja bana Tome Erdödyja (1558–
1624) u hi-storiografiji i likovnoj umjetnosti. Na temelju nekoliko narativnih i vizualnih
izvora detektiraju se obilježja intermedijalne konstrukcije, distribucije i recepcije predodžbe o
banu Tomi Erdödyju kao utjelovljenju egzemplarnih katoličkih i vojničkih vrlina sukladno
reformnokatoličkom modelu athletae Christi. Time se pokušava dokazati da je upravo
zahvaljujući pomno razrađenim me-hanizmima simboličke (auto)inscenacije njegova herojska
figura mogla postati ne samo ključnim elementom kanona nacionalnih heroja, nego i
nezaobilaznom referencom u okviru nacionalnoga kulturnog pamćenja.
Ključne riječi: Toma Erdödy, mitopoetika, kulturno pamćenje

Herojska figura bana Tome Erdödyja, samoprijegornog branitelja vjerskog

jedinstva, slobode i političke nezavisnosti Hrvatskoga Kraljevstva, jedan je od
estetski i ideologijski najproduktivnijih toposa nacionalnoga kulturnog pamće-nja i
najdugovječnijih elemenata nacionalne političke mitologije.1 Stoga se posve

Ovaj rad je financirala Hrvatska zaklada za znanost projektom 6827, Visual Arts and Communication of
Power in the Early Modern Period (1450-1800): Historical Croatian Regions at the Crossroads of
Central Europe and the Mediterranean / Likovna umjetnost i komunikacija moći u razdoblju ranoga
novoga vijeka (1450.-1800.): povijesne hrvatske regije na razmeđi Srednje Europe i Mediterana.
Konceptualni okvir ovoga rada u najvećoj je mjeri inspiriran teorijskim pretpostavkama i metodo-
loškim smjernicama francuske tradicije historijskog istraživanja političke mitologije, etnosimbo-
lističke teorije nacije Anthonyja D. Smitha i transdisciplinarne paradigme istraživanja fenomena
heroizma i heroizacije koju je osmislila skupina njemačkih humanističkih znanstvenika okupljenih
oko Kolaborativnog istraživačkog centra 948 pri Sveučilištu u Freiburgu i Karlsruheu. Detaljnije
393
 Tridentska baština

opravdano može postaviti pitanje koji su mitopoetički mehanizmi i strategije pri-

donijeli tolikoj uspješnosti njihove »produljene izvedbe« jer se simboličke in-
scenacije Tomine herojske figure mogu u raznovrsnim medijima i žanrovima – li-
kovne umjetnosti, latinističke književne produkcije do poznatog Matoševa soneta
»Pri Svetom kralju« – kontinuirano pratiti u tristogodišnjem razdoblju, od prvih
desetljeća 17. do prvih desetljeća 20. stoljeća. 2 To je najbolji pokazatelj iznimno-ga
semantičkog i ideologijskog naboja mita o Tomi Erdödyju kao egzemplarnom
»branitelju kršćanske republike«, ali i njegove uspješne prilagodbe različitim po-
vijesnim kontekstima i raznovrsnim simboličko-političkim funkcijama koje sežu od
individualne (auto)reprezentacije i herojskoga (samo)oblikovanja do kolektiv-nih
projekcija vjersko-političkih i nacionalno-političkih težnji i ideala.
Naime, u okviru polimorfnog, polisemičkog i ambivalentnog diskursa poli-tičke
mitologije herojsko se konstituira u složenom međudjelovanju društvenih i
personalnih figuracija kao medijski i komunikacijski konstituirana projekcija
individualnih i kolektivnih očekivanja, vrijednosti i obrazaca ponašanja. Za ra-zliku
od ostalih političkih mitologema herojska se figura formira u liminalnom polju
napetosti između ljudskoga i nadljudskoga, iritacije i stabilnosti, transgresije i
legitimacije, što je obdaruje iznimnim simboličkim potencijalom, apelativnom
snagom i performativnim mogućnostima. 3 S obzirom na to da je mitski diskurs
uvijek povijesno motiviran, mitopoetička se struktura herojskoga razotkriva u ši-
rokom rasponu specifičnih upotreba, funkcija i značenja isključivo unutar odre-
đenog sociopolitičkog i ideološkog konteksta.4 U tekstu koji slijedi pokušat će se
stoga pokazati kako su se unutar poetičkog i političkog ambijenta posttridentsko-ga
reformnoga katoličanstva generirali i transformirali reprezentacijski i inscena-cijski
modaliteti herojske figuracije bana Tome Erdödyja.
Godine 1619, dvadeset i šest godina poslije Sisačke bitke i pet godina prije
svoje smrti, šezdesetjednogodišnji bivši ban Toma Erdödy postao je vitez manto-
vanskog Reda Otkupitelja.5 Tim »ritualnim pomazanjem« hrvatski je političar

usp. Raoul Girardet, Politički mitovi i mitologije, Beograd: XX vek, 2000, 7–25; Christopher Flood,
Political Myth. A Theoretical Introduction, London – New York: Routledge, 2002, 27–126; Ant-
hony D. Smith, Ethnic origins of the nation, Malden – Oxford: Blackwell, 1991, 21–68; Ralf von
den Hoff, Ronald G. Asch, Achim Aurnhammer, Ulrich Bröckling, Barbara Korte, Jörn Leonhard,
Birgit Studt, »Helden – Heroisierungen – Heroismen. Transformationen und Konjunkturen von der
Antike bis zur Moderne«, DOI 10.6094/helden.heroes.héros/2013/01, 7–13.
Pregledno o figuri bana Tome Erdödyja te općenito o statusu i funkcijama banske
institucije u sklo-pu hrvatskoga političkog imaginarija usp. Joanna Rapacka, Leksikon
hrvatskih tradicija, Zagreb: Ma-tica hrvatska, 2002, 16–18.
Usp. Girardet 2000, 206–209; Von den Hoff et al. 2013, 9–11.
Roland Barthes, Mitologije, Zagreb: Pelago, 2009, 155; Girardet 2000, 23.
O ceremoniji primanja Tome Erdödyja u mantovanski Viteški red Sv. Otkupitelja pisao je Juraj
Rattkay (1652), ne navodeći kada se to zbilo. Potom se u modernoj historiografiji taj događaj spo-
minjao, no uz netočne navode da je Erdödyju viteški red dodijelio španjolski kralj Filip II, da se red
zvao Sv. Spasitelja te da se radilo o priznanju za Sisačku bitku. Te netočne podatke ispravio je

394
 Zrinka Blažević Daniel Premerl Christianae Reipublicae Propugnator: reformnokatolička...

i vojskovođa na pragu zlatne dobi – javno i na međunarodnoj razini – kreiran

kao athleta Christi, kršćanski vitez, branitelj katoličke vjere i papinstva. Bila
je to simbolička kruna uspješne vojne i političke karijere, plod zasluga koje
je hrvat-ski grof stjecao kod papa i njima najodanije moćne Družbe Isusove,
uz blagoslov Habsburgovaca. U ritualu primanja u mantovanski viteški red
te u vizualnim dje-lima koja su uslijedila upoznat ćemo reprezentacijske i
inscenacijske modalitete herojske figuracije Tome Erdödyja.6
Još je 1593. godine papa Klement VIII, odmah poslije Sisačke bitke, pohvalio
hrvatskoga bana, potičući ga da samo nastavi tako uspješno ratovati s Osmanlija-ma
te obećavši da će se založiti za njegovo promaknuće. 7 Potom se i sam Klement VIII.
žustrije i konkretnije od svojih prethodnika na katedri Sv. Petra uključio u
protuosmanlijske ratove na našim prostorima, poslavši u Ugarsku i Hrvatsku tri

Boris Prister (2000), koji je usto na temelju arhivskih dokumenata iz Državnoga arhiva u Mantovi
događaj datirao u 1619. godinu te donio niz podataka o mantovanskom Redu Sv. Otkupitelja. Us-
poredo je i Roberto Sarzi (2000) donio niz podataka iz mantovanskog arhiva (nažalost, bez točnog
navođenja izvora) i mantovanske historiografije, proširivši također naše spoznaje o Erdödyju kao
mantovanskom vitezu. Naposljetku, i Orsolya Bubryák (2013) donijela je neke nove podatke o tom
događaju, smatrajući ga krunom Erdödyjeve karijere. Vidi: Juraj Rattkay, Spomen na kraljeve i
bano-ve Kraljevstava Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, prev. Z. Blažević et al., Zagreb: Hrvatski
institut za povijest, 2001, 227–228; Boris Prister, »Hrvatski ban Toma Erdödy – vitez Reda
Otkupitelja«, u: Julijan Dobrinić (ur.), Zbornik radova 2. Međunarodnog numizmatičkog kongresa u
Hrvatskoj 15-17. listopada 1998, Opatija – Zagreb: Dobrinić & Dobrinić – Hrvatsko numizmatičko
društvo, 2000, 141–155; Roberto Sarzi, »Il Bano di Croazia Thoma Erdödy cavaliere dell’Ordine
del Redentore«, Quadrante padano XXI/1 (2000): 60–61; Orsolya Bubryák, Családtörténet és
reprezentáció – A galgóci Erdődy-várkastély gyűjteményei [Obiteljska povijest i reprezentacija –
Zbirke dvorca Erdődy u Hlohovcu], Budapest: MTA, 2013, 88–90.
Prije 1619. godine Toma Erdödy naručivao je i dobivao umjetnine, no bile su to plemićke narudžbe i
darovi bez eksplicitne herojske ikonografije. Narudžbe Tome Erdödyja koje su nam poznate jesu:
oltar sv. Križa za kapelu u Smolenicama (1596; Slovačka nacionalna galerija u Bratislavi; Bubryák
2013, 95–98); oltar Sv. Ivana Krstitelja (kraj 16. ili početak 17. st.; fragment se čuva u Slovačkoj na-
cionalnoj galeriji u Bratislavi; Bubryák 2013, 99–102); srebrni kip Bogorodice, naručen u Augsbur-
gu, darovan kao ex voto trsatskom samostanu (1597; Milan Pelc, Renesansa, Zagreb: Naklada Lje-
vak, 2007, 429, 431, 435; Francesco Glavinich, Historia Tersattana, Udine: Nicolo Schiratti, 1648,
50–51 [Reprint, Rijeka – Zagreb: Sveučilište V. Bakarić, Naučna biblioteka Rijeka, Historijski arhiv
Rijeka, Tiskara Rijeka, Liber, 1989]); oltar Sv. Tome i Sv. Didaka u trsatskoj crkvi (1598; nije saču-
van; Glavinich 1648, 24; Paškal Cvekan, Trsatsko svetište Majke Milosti i franjevci njeni čuvari,
Trsat, 1985, 112); kožni antependij sa slikom Bogorodice za glavni oltar franjevačke crkve u
Jastrebarskom (1607; Stanko Staničić, »Oslikana pozlaćena koža baroknog razdoblja u Hrvatskoj«,
u: Vladimir Maleković (ur.), Od svagdana do blagdana – Barok u Hrvatskoj, Zagreb: Muzej za
umjetnost i obrt, 1993, 204); glavni oltar u kapeli Sv. Lovre u varaždinskom Starom gradu (1617;
Sanja Cvetnić, »Umjetnička baština Varaždina – Između zavičajnog i europskog identiteta«,
Hrvatska revija IX/2 (2009): 4–18); zaklada u korist crkve u Smolenicama (Bubryák 2013, 93).
»Znaj, kad bismo saznali za nešto čime bi se moglo promaknuti tvoje dostojanstvo i
uzvisiti tvoje junaštvo, to ćemo uvijek drage volje i učiniti«, Karlo Horvat, Toma Erdedi
– Bakač ban hrvatski, Zagreb: Tisak Dioničke tiskare, 1910, 68. Usp. latinski izvornik u:
Josip Kolanović (ur.), Sisak u obrani od Turaka – Izbor građe 1543-1597, Zagreb:
Povijesni arhiv Sisak, Matica hrvatska Sisak, Arhiv Hrvatske, 631–632.

395
 Tridentska baština

vojne ekspedicije – 1595, 1597. i 1601. godine – koje nisu postigle uspjeh.8 U toj
velikoj papinskoj vojsci sudjelovala je i postrojba Kneževine Mantove na čelu s vla-
darom Mantove vojvodom Vincenzom Gonzagom, po majci Eleonori Austrijskoj,
gorljivoj isusovačkoj gojenki, unukom ugarsko-hrvatskoga kralja Ferdinanda I.
Habsburgovca, tj. bratićem aktualnoga kralja Rudolfa II. Vincenzo Gonzaga bio je
usto pasioniran ljubitelj Tassa, mecena Monteverdija (koji je uz njega bio u ugar-
sko-hrvatskoj vojnoj misiji) i Rubensa (koji se istovremeno bavio i diplomatskim
poslovima na njegovu dvoru).9 Vincenzo Gonzaga i Toma Erdödy dopisivali su se
još od 1591. godine, a Gonzagine postrojbe i ostala papinska vojska odmarale su se
u Varaždinu prije pokreta za bitku za Kanižu 1601. godine.10
Vincenzo Gonzaga osnovao je 1608. godine Viteški red Sv. Otkupitelja radi
obrane katoličanstva i pape te ne bi li snažnije pozicionirao Kneževinu Mantovu u
talijanskom i europskom kontekstu. Red je odobrio papa Pavao V. Čini se da je
Toma Erdödy bio na svečanosti osnivanja reda u Mantovi kao kraljev poslanik. 11 No
tada nije izabran među dvadeset odabranika. Zbilo se to početkom 1619. go-dine,
kada je vladar Mantove i veliki meštar reda bio Vincenzov sin Ferdinando Gonzaga,
a Tridesetogodišnji je rat upravo bio započeo.
Dana 21. veljače 1619. godine12 u Zagreb su došla dvojica mantovanskih vi-
tezova, poslanika Ferdinanda Gonzage, da bi na koncelebriranoj misi u katedra-
li koju je predvodio biskup Domitrović13 izveli ceremoniju primanja u Viteški
red Sv. Otkupitelja.14 Nakon toga Erdödy je izrekao vitešku prisegu, a manto-

Karlo Horvat, Vojne ekspedicije Klementa VIII. u Ugarsku i Hrvatsku, Zagreb: Tiskara
Hrvatskog katoličkog tiskovnog društva, 1910.
Vincenzo Errante, »›Forse che sì, forse che no‹. La terza spedizione del Duca Vincenzo Gonzaga in
Ungheria alla guerra contro il Turco (1601.) studiata su documenti inediti«, u: Archivio storico
lombardo XLII/5 (1915): 31, 45–46, 86; Denis Arnold, »Monteverdi and the Art of War«, The
Musical Times, vol. 108, no. 1491 (May 1967): 412–414; Barbara Furlotti i Guido Rebecchini, The
Art of Mantua, Los Angeles: The J. Paul Getty Museum, 2008, 218–252.
Sarzi 2000, 61. O odnosu Tome Erdödyja i Vincenza Gonzage znat će se više kad se
netko prihvati rada na građi iz Državnog arhiva u Mantovi, koju parafrazira Sarzi bez
navođenja fonda kojim se služio.
Bubryák 2013, 88–89.
Gian Paolo Brizzi i Maria Luisa Accorsi (ur.), Annali del Collegio Ungaro-Illirico di
Bologna 1553-1764, Bologna: CLUEB, 1988, 82.
Biskup Petar Domitrović rođen je na imanju Tome Erdödyja ispod Cesargrada. Priveo je katoličkoj
vjeri i Petra Erdödyja, Tomina brata. Mijo Korade, »Petar Domitrović 1611-1628.«, u: Franko
Mirošević (ur.), Zagrebački biskupi i nadbiskupi, Zagreb: Školska knjiga, 1995, 297–298.
Dvojica su vitezova pred Tomom Erdödyjem, odjevenim u svečanu odoru viteza Sv. Otkupitelja,
izrekla riječi: »Izuzetno su velike i jedinstvene tvoje zasluge, koje si učinio u interesu Crkve, slavna
su tvoja djela, bitke i pobjede, koje si izvojevao protiv zajedničkih neprijatelja kršćanstva i koje
crkve-ne i svjetovne vlasti spominju s najvećim pohvalama. To nam olakšava udovoljiti tvojoj želji i
primiti te među članove plemenitog viteškog reda nazvanog po našem Otkupitelju. Smatramo
priličnim da osoba koja je svoj život posvetila našoj vjeri i Crkvi nosi znamenje viteškog reda
nazvanog po svetoj krvi našeg Otkupitelja«. Bubryák 2013, 89.

396
 Zrinka Blažević Daniel Premerl Christianae Reipublicae Propugnator: reformnokatolička...

Grb Tome Erdödyja, 1619. Pečat s grbom Tome Erdödyja, 1620.

Sant’Andrea, Sala degli stemmi, Mantova, Italija; (Arhiv Hrvatske akademije znanosti
(Izvor: http://lnx.societapalazzoducalemantova. i umjetnosti, Zagreb)
it/2010/it/attivita/attivita-recenti/3-stemmi-dei-
-cavalieri-dellordine-del-redentore-.html )
vanski poslanici stavili su mu oko vrata zlatnu ogrlicu urešenu safirima. Na središ-
njem ovećem medaljonu raskošne ogrlice bio je vizualni znak reda – prikaz relikvi-
jara Presvete Krvi Kristove iz crkve Sv. Andrije u Mantovi. 15 Duž ostalih članaka
ogrlice protezao se natpis gesla reda: Domine probasti me (Jahve, proničeš me; Ps
139,1). Tu ogrlicu, s kojom su se portretirali vojvode Gonzage, vidimo primjerice i
na grbu Tome Erdödyja u viteškoj sakristiji bazilike Sv. Andrije u Mantovi (1619),
zatim na pečatu Tome Erdödyja (1620)16 te naposljetku u prilično vjernoj izvedbi na
reljefnoj figuri Tome Erdödyja na zagrebačkoj nadgrobnoj ploči (1624).
Nakon svečanog obreda uslijedio je žamor čestitara, pucnjava topova, orenje
truba, lupa bubnjeva i raskošan ručak.17 Potkraj ručka đaci isusovačke škole izveli su
scensku igru – »predivno odjevena« nimfa Mantove svirala je citru i pjevala orfičku
pjesmu o slavnim i herojskim djelima Tome Erdödyja, dozivajući isto tako odjevene
nimfe Erdödyjevih posjeda, pretpostavljamo: Jastrebarskog, Cesargrada, Novih
dvora klanječkih, Samobora, Varaždina, Moslavine i Smolenica. Sutradan

Presveta Krv Kristova glavna je mantovanska relikvija. Prema apokrifnim izvorima, u

Mantovu ju je donio Longin, rimski vojnik koji je kopljem probo Kristov bok.
Acta Erdödyana latina, Arhiv HAZU u Zagrebu, CXLI – 42; grb iz Mantove publiciran
je u: Sarzi 2000, 60 i u Bubryák 2013, 89.
Rattkay 2001, 227–228.

397
 Tridentska baština

je Erdödy s mantovanskim poslanicima otišao zahvaliti isusovačkim đacima, koji su

im tom prigodom opet izveli neki novi glazbeni prikaz; Mantovanci nisu željeli otići
dok se nije zapisalo sve što je oba dana recitirala školska mladež.18 Isusovačka
predstava slavila je heroja Tomu Erdödyja na prilično lirski i bukolički način.
Isusovci su pridonosili Erdödyjevoj reputaciji heroja. Družba je svojim me-
đunarodnim komunikacijskim kanalima isticala banovu nepopustljivu katoličku
pravovjernost – koja se ogledala u suprotstavljanju protestantizmu i u zaštiti isu-
sovaca – zbog koje je Erdödy bio spreman, kako piše rektor zagrebačkog kolegija, i
razvrgnuti savez s ugarskom krunom.19 Ban je pak dijelio nagrade najboljim đaci-ma
isusovačke škole prigodom njihove kazališne predstave rječitog naslova Herkul na
raskršću (1610);20 Družbi poslušan, zabranio je na svojim posjedima rad nedje-ljom
prije negoli je to izglasano u Saboru za Zagreb i čitavo Kraljevstvo; 21 molio je u ime
Sabora Svetu Stolicu da financijski potpomogne osnivanje isusovačkog ko-legija na
Griču, a na tu molbu promptno je odgovorio sam papa Pavao V, u pismu spominjući
Erdödyjevo junaštvo – »koje se pročulo svijetom« (1611).22 Kada je Tomin sin Ivan
Erdödy izabran za egerskog biskupa, isusovački su đaci iskitili za-grebačku
katedralu amblemima i poslije izveli predstavu Sv. Ambrozije, lik i uzor biskupima
(1615).23 Naposljetku, kada je Toma Erdödy umro (1624), kolegij mu je u katedrali
podigao katafalk i uresio crkvu različitim pogrebnim amblemima.24
Godine 1620. nastala je jedinstvena slika koja slavi junaštvo Tome Erdödyja;
naziva se Zavjetna slika Tome Erdödyja (ulje na drvu, 147 x 184 cm; Muzej u Boj-
nicama, Slovačka).25 Pretpostavlja se da ju je naručio sam Toma Erdödy za neku od
svojih slavonskih/hrvatskih rezidencija. Zavjetna slika Tome Erdödyja smatra

Historia Collegii Societatis Iesu in monte Graeco Zagrabiae siti (...), Annus Christi 1619,
Katalog ru-kopisa NSK u Zagrebu, sv. 6, br. 4306; prijepis donosi Franjo Fancev, »Građa za
povijest školskog i književnog rada isusovačkog kolegija u Zagrebu (1606-1772.)«, 1. dio,
Starine 37 (1934): 1–176, 40; parafrazu donosi, ne navodeći izvora, Miroslav Vanino, Isusovci
i hrvatski narod, sv. I, Zagreb: Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, 1969, 274–275.
Litterae Annuae Societatis Iesu anni 1606, 1607 et 1608 datae de more ex Provinciis,
Mainz: Johann Albin, 1618, 574–576.
Vanino 1969, 95.
Ibid., 104.
Ibid., 97–98.
Ibid., 107.
Historia Collegii Societatis Iesu in monte Graeco Zagrabiae siti (...), Annus Christi 1624,
Katalog ru-kopisa NSK u Zagrebu, sv. 6, br. 4306; prijepis donosi Fancev 1934, 50.
Slika je između 1780. i 1826. dospjela u dvorac Hlohovec u ondašnjoj Gornjoj Ugarskoj, današnjoj
Slovačkoj (koji je 1720. kupio Juraj Erdödy, Tomin prapraunuk). Iz Hlohovca je nakon Drugoga
svjetskog rata dospjela u Muzej u Bojnicama. Bubryák 2013, 104–108; Slika je u Hrvatskoj objav-
ljena u: Pavica Pirc-Petrinjak (ur.), Bojevi za Sisak 1591-1593, Sisak: Muzej Sisak, 1993, 125, kat.
br. 324; Slika je također spomenuta u: Marina Bregovac-Pisk, »Sisak u likovnim umjetnostima do
kraja 19. stoljeća«, u: Ivo Goldstein et al. (ur.), Sisačka bitka 1593., Zagreb – Sisak: Zavod za
hrvatsku po-vijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Institut za suvremenu povijest
Zagreb, Povijesni arhiv Sisak, 1994, 149–162, 159–160.

398
 Zrinka Blažević Daniel Premerl Christianae Reipublicae Propugnator: reformnokatolička...

Neutvrđeni majstor, Zavjetna slika Tome Erdödyja, 1620, ulje na

drvu, 147 x 184 cm (Slovenské národné múzeum – Múzeum Bojnice,
Slovačka)

se prvom herojskom samoreprezentacijom nekoga plemića u Ugarsko-

Hrvat-skom Kraljevstvu.
Slijeva je Krist raspet na križu – antena križa vodi oko u dubinu slike, dok je
Kristova glava okrenuta prema promatraču. Zdesna je Toma Erdödy u poniznom
stavu klečanja i molitve, sav usmjeren prema Raspetome. Ispod križa je jedna
osmanlijska sablja, oveći i raskošan Erdödyjev grb te još neki trofeji. Toma je
odje-ven u verižnu košulju, opasan mačem i zaogrnut plemićkim plaštem. Iza
njega je svita njegovih časnika u svečanim vojnim odorama i s vojnom
opremom, a iza njih je reprezentativna idealizirana vojna arhitektura čiji vijenci
usmjeravaju pogled u dubinu slike. U dubini slike, u daljini, prikazana je bitka
za utvrdu. U srednjem planu, gore, naslikan je lebdeći natpis In Deo Vici (geslo
Tome Erdödyja), ispod kojega je godina 1593 (godina Sisačke bitke). Slika
prikazuje sisačku pobjedu kao uslišanu molitvu Tome Erdödyja Bogu.26

O ostalim prikazima Sisačke bitke vidi: Milan Pelc, »Vijest – senzacija – propaganda: predstavljanje
povijesnog događaja u doba ranog novog vijeka na primjeru bitke kod Siska«, u: Ivo
Goldstein et al. (ur.), 1994, 163–186; M. Bregovac-Pisk 1994, 149–162.

399
 Tridentska baština

Inscenacija prizora, u kojem je Raspeti transponiran s Golgote na idealizirano

poprište bitke i jukstaponiran heroju u poniznoj gesti genuflekcije, odiše jedno-
stavnim, elementarnim kršćanstvom, kakvom su na svoj način težili i protestantski i
katolički reformatori. Usto, vitez koji kleči pred Raspetim opće je mjesto viteške i
sepulkralne ikonografije. Možemo zamisliti kako bi u renesansnom slikarstvu ratni
junak bio prikazan u trijumfu fizičke snage, nadmoći, hrabrosti, domišljato-sti,
fortune, ponosa, okrutnosti, individualnosti. Isto tako možemo zamisliti kako bi u
baroknom slikarstvu junak bio prikazan u celestijalnoj apoteozi junaštva i vjere.
Svega toga na našoj slici nema – Toma je herojski oblikovan kao vjernik koji sve
svoje, pa i ratnu fortunu, duguje Bogu. To je jasno izraženo i banovim geslom In
Deo Vici (U Bogu pobijedih). To je geslo inačica gesla In hoc signo vinces koje
kršćanska tradicija pripisuje caru Konstantinu. Povratak izvorima značajka je po-
slijetridentske reformnokatoličke duhovnosti, pobožnosti i ikonografije. 27 Geslo In
Deo Vici pojavljuje se i na manje istaknutim mjestima dvaju oltara koje je naru-čio
Toma Erdödy na svojim posjedima: na oltaru Sv. Ivana Krstitelja (kraj 16. ili
početak 17. stoljeća, Smolenice, današnja Slovačka) te na oltaru u privatnoj kapeli
varaždinskog dvorca (1617).28 Naposljetku, to geslo zauzima istaknuto mjesto na
njegovoj nadgrobnoj ploči u zagrebačkoj katedrali.
Slika iz Bojnica ima dugačak natpis na dnu. U njemu se navodi kratak curri-
culum vitae bana Tome, kronološki se nabrajaju bitke kod Slunja, Gradeca, Siska i
Petrinje, s brojem žrtava koje je nanio neprijatelju i imenima osmanlijskih zapo-
vjednika koje je porazio; na kraju natpisa Erdödy je opisan kao fortunatus heros, et
gloriosus patriae pater.29 Po svoj prilici, natpis je dodan naknadno – u njemu piše da
je slika naslikana 1620, nakon čega stoji da je Toma Erdödy umro 1624. godi-ne.
Nadalje, u tekstu netočno piše da je Tomu vitezom Reda Sv. Otkupitelja 1594.
godine proglasio papa Klement VIII. Tekst je zacijelo dodao netko od nasljednika
služeći se nekom kronikom ili predajom, a ne obiteljskim arhivom.

Sanja Cvetnić, Ikonografija nakon Tridentskoga sabora i hrvatska likovna baština,

Zagreb: FF press, 2007, 42–48.
Za literaturu o ta dva oltara vidi bilj. 6.
»Illust(rissi)mus D(ominus) Comes Thomas Erdödy de Monyorokerek Mont(is) Claudii
Co(mi)t(a)tus Varasd(inensis) Perpet(uus) Sup(remus) Comes S(acrae) C(aesareae)
Re(giae)que Maiest(atis) Camerar(ius) Consiliar(ius) Supr(emus) Capitan(us) Necnon Banus
Regn(orum) Dalma(ti)ae Croa(ti)ae ac Sclavoniae 1584 factus. In autumno 8000 Turcaru(m)
ad Szluin 1584 fortunate profligavit. Heroicu(m) Alibeg ac Herculeu(m) ussoman cum magno
barbaroru(m) nu-mero ad Gradecz 1591 feliciter delevit. Ignitu(m) Belliq(ue) avidum(m)
Bassam Hassan et 12000 Turcarum ad Szissek 1593 gloriose prostravit. In equite(m) Sacri
Ordinis Redemptoris Papa(m) Aldobrandina(m) Clementem 8vum 1594 creatus. Petrina(m)
1595to strenue expugnavit Banatui 1596 valedixit. In Tavernicoru(m) Regaliu(m) Magistru(m)
1596 evectus vicissim iussu Rudolphi 2di Romanoru(m) Imperatoris Supr(emum)
Capitaneatum ac Banatu(m) 160IIIo suscepit. Fortu-natus heros, et gloriosus patriae pater
depictus 1620 Annorum 66 Mortuus Crapinae 17 Januarij 1624.« Bubryák 2013, 105.

400
 Zrinka Blažević Daniel Premerl Christianae Reipublicae Propugnator: reformnokatolička...

Zavjetna slika Tome Erdödyja sliči, zbog kompozicijskog odnosa dvaju

prota-gonista, slici-viteškoj alegoriji Nikole Zrinskoga (oko 1600; Mađarska
nacionalna galerija, Budimpešta). No slika Nikole Zrinskoga nastala je
četrdesetak godina poslije pogibije sigetskog junaka, te se radi o konstrukciji
herojskog kulta koju je stvaralo potomstvo, dok je slika Tome Erdödyja nastala
za njegova života te je mo-žemo smatrati jedinstvenim ranim primjerom
samooblikovanja herojskoga kulta u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu.30
Poslije smrti Tome Erdödyja 1624. godine podignuta mu je monumentalna i
reprezentativna figuralna nadgrobna ploča u zagrebačkoj katedrali (reljef, kamen,
oko 340 x 190 x 14 cm; stojeća figura bana 185 cm). 31 S obzirom na dimenzije i
mjesto na kojem se nalazi, nadgrobna ploča Tome Erdödyja najznačajniji je i
najpoznatiji spomenik ikonografije oblikovanja i reprezentacije Tomina heroj-skog
kulta. Nalazi se na istaknutome mjestu – u koru katedrale, u kapeli Blažene Djevice
Marije, tik uz oltar Bogorodice. Kapela Blažene Djevice Marije bila je kor
Čazmanskog kaptola; možda nije slučajno što je Erdödy, grof moslavački, po-kopan
baš na tome mjestu.32 Podizanje figurativne nadgrobne ploče u katedrali svjetovnoj
osobi znak je osobite časti i zasluge pokojnika. Prije Tome u katedrali je pokopan
samo jedan ban (Franjo Frankopan Slunjski; umro 1572), a poslije Tome također
samo još jedan (Nikola Erdödy; umro 1693). 33 Osim toga Tomina nadgrobna ploča
nije postavljena poput ostalih nadgrobnih ploča na pod crkve, već na zid, te djeluje
poput oltarne slike. S obzirom na moć koju su slike imale u ranome novom vijeku,
već sama imago u crkvi sakralizira prikazanu osobu.
Nadgrobna ploča ima oblik retabla. U zoni predele je natpis34 flankiran vo-
lutama. U zoni slike Erdödyjeva figura dominira u reljefno naglašenome prvom
planu. Prikazan je kao vitez u oklopu, u živahnom kontrapostu, vedra i zadovoljna

Bubryák 2013, 107, 284.

Stilska i tipološka analiza u: Anđela Horvat, Između gotike i baroka, Zagreb: Društvo
povjesničara umjetnosti Hrvatske, 1975, 351–353; Ikonografska analiza, u kojoj je
Erdödy interpretiran kao pro-tureformacijski vitez, u: S. Cvetnić 2007, 50–52.
O kapeli Blažene Djevice Marije u zagrebačkoj katedrali vidi: Ivan Tkalčić, »Absida bl.
d. Marije ili chorus Prebendariorum u prvost. crkvi zagrebačkoj«, Katolički list
XXXIV/29, 30, 31 (1883): 225–243, 243.
Figuralna nadgrobna ploča Franje Frankopana Slunjskog, s prikazom pokojnika kao viteza koji kle-či, nije
nam više poznata; uklonjena je iz katedrale 1703. godine zbog novog popločenja. Drveni nadgrobni reljef
Nikole Erdödyja, zapravo velik grb s trofejima i puttima, visio je iznad nadgrob-ne ploče Tome Erdödyja;
pod grbom su visjeli Nikolina kaciga, oklop, buzdovan, mač i zastava. Nadgrobni reljef Nikole Erdödyja
danas visi na nedalekom nasuprotnom južnom zidu katedrale, a navedena vojna oprema nalazi se u Riznici
zagrebačke katedrale. Ivan Kukuljević Sakcinski, Prvostol-na crkva zagrebačka, Zagreb: Narodna tiskarna
dra. Ljudevita Gaja, 1856, 20–21, 31–32 (Reprint, Velika Gorica: Matica hrvatska – Ogranak Velika
Gorica, 1994); Tugomir Lukšić (ur.), Sveti trag
– devetsto godina umjetnosti Zagrebačke nadbiskupije, Zagreb 1994, 337, 325, 328.
»Epitaphium illustrissimi domini comitis Thomae Erdeodi de Moniorokerek, montis Claudii et
comitatus Varasdinensis comitis perpetui, sacri ordinis Redemptoris equitis, thavernicorum re-
galium magistri, sacratissimae caesareae regiaeque Majestatis consiliarii, ac regnorum Dalmatiae,

401
 Tridentska baština

lica, s pritajenim osmijehom.

Desnom rukom pridržava ka-
cigu odloženu na postolju s
manirističkim maskeronom, a
lijevom šakom stišće balčak
sablje. Na prsima mu je ogrlica
mantovanskog Viteškog reda
Sv. Otkupitelja. Desnom tre-
ćinom slike dominira okomica
Raspeća. Na dnu je stijena s
lubanjom, ikonografski atribut
Golgote. Na njoj, u podnož-ju
križa, prikazan je raskošan i
velik grb porodice Erdödy.
Pokretima glave dvojice prota-
gonista tog prizora – vedroga i
ponosnog pokojnika te Krista u
trenutku otkupiteljske smrti –
naznačena je veza između njih.
Ponad glave Tome Erdödyja,
poput aureole, teče natpis nje-
gova konstantinovskoga gesla:
In Deo Vici. Figuralna kompo-
Nepoznati majstor, nadgrobna ploča Tome Erdödyja, 1624, zicija flankirana je volutnim
kamen, oko 340 x 190 x 14 cm (Katedrala Uznesenja krilcima, po čijim su plohama
Blažene Djevice Marije i svetih ugarskih kraljeva prikazani trofeji, osmanlijska
Stjepana i Ladislava, Zagreb; Fototeka Instituta za
vojna oprema. Retabl je zaklju-
povijest umjetnosti, Zagreb – snimio Krešimir Tadić)
čen gređem na koje je prilično
nespretno montiran trokutni prekinuti zabat. Središnju plohu zabata zauzima grb
Kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije postavljen na dekorativni postament
i uokviren kartušom te zaključen krunom općenite forme. Zabat je flankiran
oval-nim medaljonima bezizražajne forme: lijevo je znak Družbe Isusove
(Kristov mo-nogram s tri čavla ispod), a desno je Marijin monogram.
Nadgrobna ploča Tome Erdödyja ikonografski i kompozicijski pripada tipu
reprezentativnih grobnica kakve su podizane glasovitim pojedincima u onodob-noj
zapadnoj i srednjoj Europi.35 Obilježje toga tipa je da je pokojnik prikazan kao živa,
nerijetko i vedra osoba, u oklopu i s oružjem. Drugim riječima, prikazan

Croatiae et Sclavoniae olim bani, qui 17. Januarii anno Domini 1624., aetatis suae annorum 66
in Domino pie obiit.« Rudolf Horvat, Prošlost grada Zagreba, Zagreb 1942, 394.
Tipološki srodne nadgrobne reljefe u regiji vidi u: A. Horvat 1975; Emilijan Cevc, Kiparstvo na
Slovenskem med gotiko in barokom, Ljubljana: Slovenska matica, 1981; M. Pelc 2007, 314–319.

402
 Zrinka Blažević Daniel Premerl Christianae Reipublicae Propugnator: reformnokatolička...

je kao vitez, te samim time već heroiziran. Usto, likovi pokojnika na

nadgrobnim pločama nerijetko su prikazivani s Raspetim, kako stoje uz križ ili
kleče pred njim. Nadgrobna ploča Tome Erdödyja najkvalitetnija je kiparska
realizacija u kamenu u onodobnom Kraljevstvu Hrvatske i Slavonije. Na temelju
stilske analize, ali i na temelju poznavanja mehanizama narudžaba zagrebačkih
naručitelja u rano-me novom vijeku, možemo pretpostaviti da ju je izradio
srednjoeuropski majstor (koji je djelovao, primjerice, u Štajerskoj ili Kranjskoj),
a mogao je biti i talijan-skog podrijetla. Nadgrobnu ploču mogli su podignuti
sinovi Tome Erdödyja, no pomišljamo da je to mogla i Družba Isusova, čiji se
znak nalazi na lijevom kraju zabata i koja je, uostalom, i podigla katafalk u čast
Erdödyju prigodom posmrtne svečanosti u katedrali. Tko god podigao
nadgrobnu ploču, učinio je to uz odobre-nje biskupa Domitrovića.
Predodžba o Tomi Erdödyju kao idealnom utjelovljenju egzemplarnih re­
formnokatoličkih­ herojskih vrlina doživjela je u 17. stoljeću uspješnu interme-
dijalnu transpoziciju i u reprezentativnu stalešku nacionalnu prozopografiju i
historiografiju, čime je legendarni ban branitelj osigurao počasno mjesto i u kano-nu
nacionalnih heroja i u elitnoj književnoj produkciji. Najveće zasluge za kom-pleksnu
i minucioznu mitopoetičku stilizaciju i diskurzivnu diseminaciju mita o
»najdomoljubnijem potkralju« nesumnjivo pripadaju zagrebačkom kanoniku Jurju
Rattkayu, autoru monumentalne nacionalne povjesnice Spomen na kraljeve i banove
Kraljevstava Dalmacije, Hrvatske i Slavonije.36 U eulogijsko-hagiografski
strukturiranome povijesnom narativu o Erdödyjevu banovanju Rattkay je zacrtao
dvije konstitutivne mitopoetičke odrednice predodžbe o Tomi kao egzemplar-nom
branitelju kršćanske republike. Kako bi joj se osigurala maksimalna recepcij-sko-
reprodukcijska učinkovitost, ta je predodžba u cijelosti oblikovana sukladno
normativnim načelima reformnokatoličke aretologije kao sublimna manifestacija
etičko -političkog aktivizma kristolikog heroja čija se providencijalna misija ostva-
ruje u bespoštednoj borbi protiv osmanskog i protestantskog krivovjerja. 37
U strukturnom i sadržajnom pogledu oba aspekta predodžbe o Tomi kao
uzornom branitelju kršćanske republike slijede normativne reprezentacijske obrasce
plemićke virtus heroica,38 pri čemu se Tomino herojsko djelovanje prika-zuje unutar
izrazito violentnog i marcijalnoga semantičkog registra primjerenog

Za analizu ovog egzemplarnog djela ranonovovjekovne hrvatske staleške historiografije usp. Sándor
Bene, »Ideološke koncepcije o staleškoj državi zagrebačkoga kanonika«, u: Rattkay 2001, 4–109.
Detaljnije o ranonovovjekovnoj aretologiji, s fokusom na moralnoteorijskim izvođenjima
i poli-tičkim funkcijama koncepta baroknog heroizma usp. Martin Disselkamp:
Barockheroismus. Kon-zeptionen »politischer« Größe in Literatur und Traktatistik des
17. Jahrhunderts, Tübingen: Max Niemeyer, 2002, 24–43.
O etičko-političkim obilježjima plemićke virtutis heroicae na primjeru diskurzivnog
konstruiranja herojske figure Nikole Zrinskog usp. Zrinka Blažević i Suzana Coha,
»Zrinski i Frankopani – stra-tegije i modeli heroizacije u književnom diskursu«, Radovi
Zavoda za hrvatsku povijest 40 (2008): 95–100.

403
 Tridentska baština

toposu athletae Christi, što se može povezati s njegovom banskom

funkcijom, ali i s već spomenutom osobnom naklonošću prema isusovačkom
redu. Kad je o pri-kazu Tomine borbe protiv Osmanlija riječ, u fokusu je
diskurzivacije hipertrofi-rano stilizirana epizoda »pokolja nad Turcima«
tijekom Bitke kod Siska kojom dominira motiv rijeke Kupe.39
Taj je motiv i strukturna poveznica s drugim vidom diskurzivne reprezenta-cije
Tomina herojstva u Rattkayevoj banologiji, s prikazom njegove borbe protiv
ugarskih protestanata, što je središnji mitopoetički topos i okosnica legende o banu
Tomi kao spasitelju katoličanstva. Riječ je o navodnu banovu istupu na Po-žunskom
saboru 1608. godine, kada je s isukanim mačem zaprijetio da će s granica domovine
otjerati protestantsku kugu, a hereticima dati da posrču jednu od triju rijeka koje
okružuju Hrvatsko Kraljevstvo.40 Osim aluzija na ranonovovjekovnu praksu
utapanja kao jednu od najraširenijih kazni za vjersku herezu, čini se da se u
Rattkayevoj mitopoetičkoj artikulaciji Erdödyjeva legendarna izjava asocijativno
povezuje s biblijskom predajom o rijekama koje teku rajem zemaljskim. Na taj se
način Tomine riječi ne izdižu samo na razinu univerzalne kršćanske sentencije, već
su i rezonanca toposa o svetome ilirskom tlu.41
Čini se da su Rattkayu kao strukturni predložak za narativno oblikovanje epi-
zode o Tominu vehementnome »požunskom istupu« poslužile isusovačke Litte-rae
annuae.42 Međutim, osim daleko snažnijega tematskog naglaska na štetnosti ugarske
vjerske politike za državnopravni odnos Ugarskog i Hrvatskog Kraljev-stva te na
gorljivosti hrvatskih staleža u zaštiti Družbe, isusovački izvor pitoresknu prijetnju
hereticima dekapitacijom i sufokacijom ne pripisuje herojskom habitusu bana Tome,
već je predstavlja kao demonstrativni čin svih predstavnika hrvatsko-

»Ali, evo, uz jedinstvenu Božju providnost i svoju srčanost, potkralj Erdödy, nakon što je ujedinio
pješačke i konjičke čete plemstva i krajine, kako iliričkoga, tako i njemačkoga imena, na broj osam
tisuća vojnika, to malo vojske suprotstavi onom lavljem i divljem mnoštvu, oholu zbog netom nane-
sena poraza. I učini to s takvim uspjehom, da je gotovo čitavo obližnje kupsko polje bilo natopljeno
krvlju dvanaest tisuća Turaka, a i sama se rijeka, prepuna leševa preko kojih je, tko je htio, mogao
prijeći rijeku, prelijevala od sramotne vjerolomne krvi.« Rattkay 2001, 227.
»[Znamenita ljubav prema vjeri] Na protjerivanje ove državne propasti od granica Ilirika
osim po-slanika kraljevina svom se revnošću upravio ban Erdödy, pa da ne bi dao da ga
nadvisi mnoštvo koje je neskladno vikalo, primjerom koji se ima na vječni spomen
spominjati u kronikama, javno izvuče mač i reče: Ovim ćemo gvožđem, ako neće moći
drugačije, ovu kugu od naših pragova otjerati: imamo tri rijeke, Dravu, Savu i Kupu, od
kojih ćemo jednu dati novim gostima da je posrču.« Rattkay 2001, 229.
O toposu »svete ilirske grude« u Rattkayevu Spomenu usp. Zrinka Blažević, Ilirizam
prije ilirizma, Zagreb: Golden marketing i Tehnička knjiga, 2008, 272.
Riječ je o kompilacijama godišnjih izvješća što su ih od početka 17. stoljeća bile obvezne
slati u Rim sve isusovačke zajednice. Detaljnije o strukturi, sadržaju i komunikacijskim
funkcijama isusovač-kih »godišnjih pisama« usp. Markus Friedrich, »Circulating and
Compiling the Litterae Annuae. Towards a History of the Jesuit System of
Communication«, Archivum Historicum Societatis Iesu 77 (2008): 3–39.

404
 Zrinka Blažević Daniel Premerl Christianae Reipublicae Propugnator: reformnokatolička...

ga političkog naroda.43 Imajući u vidu da je temeljna ideološka svrha Rattkayeve

povjesnice diskurzivna legitimacija i glorifikacija banske institucije, strategija
per-sonifikacije reformnokatoličke herojske vrline u liku bana Tome s jedne
strane evocira i reproducira ranonovovjekovni arteološki ideal državnika,44 a s
druge osi-gurava diskurzivnu memorijalizaciju ekscesivnog čina bana heroja na
kojem se i zasniva njegov istaknuti status u okviru nacionalnog panteona.45
Stoga ne iznenađuje da Rattkayev historiografski prikaz Erdödyjeva života
kulminira svojevrsnom zemaljskom i posthumnom apoteozom sa zaključnim za-
tvaranjem u stilu mirakulozne hagiografije, čime se Tomina banska figura nedvoj-

»Prije svega valja spomenuti gorljivost prema katoličkoj vjeri i dobrohotnu sklonost Družbi koju su
poglavari ove zemlje ›sc. Hrvatskog Kraljevstva, op. Z. B.‹ najsjajnije iskazali kada su poslanicima
u Ugarski sabor povodom krunjenja novoga kralja dali naputak da najveći mogući trud ulože u
održanje vjere. Osim toga dobili su uputu da ne zaborave ni na oce Družbe Isusove koje imaju bra-
niti svom snagom i biti na njihovoj strani ako bi ih neki poželjeli protjerati iz Hrvatske <str. 575>.
Obje su te zadaće poslanici izvršili s tolikom postojanošću i hrabrošću te revnošću oko očuvanja
pobožnosti i domovine da su Ugrima utjerali strah u kosti, katolicima pružili veličanstven primjer, a
potomstvu sjajan uzor. Naime, Ugri su iznudili slobodu vjere i tako odriješili uzde svim sektama i
čudovišnim herezama u Ugarskoj, nastojeći ukloniti svaku prepreku da se vrata takvu slobodoumlju
otvore i u Hrvatskoj. Kad su hrvatski velikaši opazili da se tu ne radi o usudu podložnom nestalnosti
vremena i zbivanja, nego o vječnome spasu i neokrnjenosti duša, o tome nisu željeli čuti ni riječi,
već su zajedno sa svojim izaslanicima jednodušno iznijeli javni prosvjed, ustvrdivši da će se radije
odvo-jiti od zajedništva s krunom, kojoj su tolika stoljeća ni zbog čije prisile ili pritiska, već
svojevoljno bili podložni, kao i od ugarskoga drevnog prava, i da će potražiti novog kralja, drugu
krunu, pa čak i drugi narod s kojim će se povezati vječnom vezom savezništva. Ako se pak neki
pristalica Lutherova ili Calvinova nauka drzne pojaviti u našem kraljevstvu i ondje širiti pogubno
sjeme svoga otrova, pa bio i hidra s tisuću glava, sve ćemo joj ih odsjeći ili joj svezati kamen oko
vrata i poslati je rijekom Savom prema Beogradu da ondje ispripovijeda tu novost. Kad su to čuli
Ugri, počeli su navaljivati da se barem protjeraju isusovci koji nikada prije nisu bili u Hrvatskoj. No
poslanici su i to odbili s jednakom postojanošću i srčanošću, prijeteći odcjepljenjem od krune.
<str. 576> U svemu ostalome, rekli su, bit ćemo suglasni s Ugrima i čuvati netaknutim i neokr-
njenim savez i zajedništvo s krunom, osim u vjerskim pitanjima od kojih nećemo odstupiti ni za
dlaku, kao što nećemo dopustiti ni da isusovci odu iz kraljevstva. Ako je vama dopušteno da unutar
vaših granica teolozi štuju koga žele, tako i nama dopustite štovati koga želimo. Stoga je i Presvijetli
gospodin ban u pismu Presvijetlom apostolskom nunciju, među ostalim, napisao i ovo: neka uzme
na znanje vaše Presvijetlo i Preuzvišeno gospodstvo da bismo se radije jednoglasno odcijepili od za-
jedništva s ugarskom krunom negoli ostali bez ovoga presvetog reda (to se odnosi na nas).« Litterae
annuae Societatis Iesu Anni 1606, 1607 & 1608 datae de more ex Provinciis, Mainz: Johann Albin,
1618, 574–576. S latinskoga prevela Z. Blažević.
U sklopu ranonovovjekovne moralne filozofije idealan državnik odnosno vladar obično se
repre-zentira kao vir bonus čije se moralno-političke kvalifikacije zasnivaju na vrlinama
auctoritas, digni-tas, gravitas, honor, virtus. Osim zadobivanja etičko-političke legitimnosti
na kojoj počiva stabilnost društvenog i političkog poretka, nositelji državnih funkcija na taj se
način promiču i u model poli-tičke emulacije. Usp. Disselkamp 2002, 174.
O etičkoj i afektivnoj ekscesivnosti kao konstitutivnim elementima ranonovovjekovnog
heroiz-ma usp. Ronald G. Asch, »The Hero in the Early Modern Period and Beyond: An
Elusive Cul-tural Construct and an Indispensable Focus of Social Identity?« DOI
10.6094/helden.heroes. héros/2014/QM/02, 6–7.

405
 Tridentska baština

beno približava kultičkome. O zemaljskom Tominu trijumfu svjedoče, dakako,

pohvale pape Klementa i cara Rudolfa za zasluge u obrani kršćanstva nakon Sisač-
ke bitke i primanje u Viteški red Sv. Otkupitelja, dok posthumni trijumf predstav-lja
monumentalan banov sprovod u zagrebačkoj katedrali.46 Vrhunac Rattkayeva
mitopoetičkoga gestusa svakako je zaključna diskurzivna transpozicija profanog
životopisa jednoga političkog dužnosnika u svetački životopis. To najbolje ilu-strira
njegov testimonijalni iskaz o neraspadnutome djevičanskom tijelu Tomine kćeri
Julijane koje je osobno dotaknuo u crkvi Sv. Nikole u Jaski. 47
Da je Toma, zahvaljujući Rattkayevu mitopoetičkom tretmanu, definitivno
osigurao počasno mjesto u kanonu nacionalnih heroja, neprijeporno svjedoči dje-lo
Heroes Hungariae et Illyrici koje je 1699. godine objavio Juraj Patačić, zagrebački
kanonik i rektor Ugarsko-ilirskog kolegija u Bologni.48 U genološkom smislu riječ je
o nacionalnoj prozopografiji, odvjetku popularnoga ranonovovjekovnog žanra viri
illustres.49 Natuknicu posvećenu Tomi Erdödyju Patačić u končetoznom stilu otvara
konstatacijom da je ilirski ban Toma primjer kako se više pobjeda može izvojevati
srčanošću nego oružjem te vrlinom nego brojnošću vojske. 50 U sličnoj retoričkoj
maniri u prikazu Sisačke bitke poseže za fluminoznim semantičkim arsenalom koji
dodatno osnažuje postupcima personifikacije i mitologizacije. U Patačićevoj je
interpretaciji, naime, sam Neptun naoružao Kupu kako bi donijela propast
Turcima.51 Premda uglavnom slijedi Rattkayev predložak, Patačić u opisu sisačkoga
boja navodi da je u Kupi smrt pronašlo mnoštvo neprijatelja, uključuju-ći i turskog
zapovjednika Hasana.52

Usp. Rattkay 2001, 230–231.

»[Znamenito čudo]. Ne treba se manje diviti niti ovomu: potomstvom je bio kako bogat, tako i blažen.
Naime, osim sinova, imao je četiri kćeri, koje ne samo da su bile dane u najodličnije brakove, nego su se
odlikovale iznimno hvaljenom razboritošću, ozbiljnošću, plemenitošću i ljubavi prema Bogu, što se i
dandanas može vidjeti u Elizabete, junakinje našeg doba. Jedna od njih, po imenu Juli-jana, mrtva već
desetljeće, leži do djeda Petra u crkvi Sv. Nikole u trgovištu Jaski, zglobljenih udova i kože u čitavoj
odjeći, /163/ što je očevidno svjedočanstvo njezine sačuvane nevinosti, poput nevina dječaka u bazilici
Svetog Stjepana kralja u Zagrebu, ili Svetog Ivana Milosnika sačuvanog u Požunu. Ovo neoštećeno tijelo
djevice sami smo dotakli svojim rukama, premda valja pokuditi što se tako slavan zalog čistoće čuva na
nedovoljno dostojnu i uglednu mjestu.« Rattkay 2001, 230.
Usp. izd. Juraj Patačić, Heroes Hungariae et Illyrici, tam bellica fortitudine, quam aliquo
singulari fortitudine illustres, Bologna 1699.
O tome popularnome ranonovovjekovnom žanru detaljnije usp. Blažević 2008, 74–75.
Usp. Patačić 1699, 123.
»Nije bilo dovoljno što se palima otvorila zemlja, nego je i bijesna Kupa progutala mnoge koje je
prezreo mač i poštedjela naoružana ruka malaksala od pobjeda. Njezine je, naime, vode naoružao
sam Neptun kako bi Turcima donijela sramotan zator i zato se nije sramila svojim okrvavljenim oba-
lama postati Tomi družicom u trijumfu.« Patačić 1699, 124. S latinskoga prevela Zrinka Blažević.
»Da bi pobjedničko veselje bilo potpuno, vodeni je vir progutao i samog vojskovođu
Hasana gaseći valovima njegov bezbožni ratnički žar, dok je radosna Kupa nosila na sebi
most načinjen od leševa.« Patačić 1699, 125.

406
 Zrinka Blažević Daniel Premerl Christianae Reipublicae Propugnator: reformnokatolička...

Konačno, mitopoetički potencijal predodžbe o banu Erdödyju kao uzornom

branitelju kršćanske države dodatno se uvećao zahvaljujući transpoziciji iz histo-
riografskog u poetski diskurs. To se izvrsno može detektirati u epiliju posveće-nom
Tomi Erdödyju iz zbirke Ideae magnanimitatis Illyricae et Pannonicae koju je 1705.
godine objavio bivši isusovački pitomac Ivan Franjo Čikulin. 53 Premda se
intertekstualno nadovezuje na Rattkayev Spomen, u Čikulinovoj je poetskoj naci-
onalnoj prozopografiji diskurzivni fokus epilija o banu Erdödyju sužen na požun-sku
epizodu, odnosno na fiktivnu Tominu filipiku protiv ugarskih protestanata. 54 U
okviru Čikulinove visokostilizirane barokne poetike fluminozna se metaforika
semantički sublimira, pa se tako Sava, Drava i Kupa koje teku kroz »svete ilirske
zemlje« kontrastivno supostavljaju Stiksu i Kokitu, odakle dotječe »gnusna i po-
gubna luteranska pošast«.55
Zahvaljujući besprijekornome reprezentacijskom učinku vlastite inscenacije
ban heroj tako će već za života postati vitalnim dijelom repozitorija nacionalno-
ga kulturnog pamćenja. Svjedočeći o trajnosti političkog ideala utemeljenog na
reformnokatoličkoj viziji societatis perfectae, erdedijevski će mit idućih stoljeća
u različitim izvedbama nastaviti akumulirati zavidan persuazivni i mobilizacijski
potencijal.56 Naposljetku, u doba nacionalnog romantizma mitologem o Tomi

Detaljnije o Čikulinovu spjevu usp. Zrinka Blažević, »Ideae magnanimitatis Illyricae et

Pannonicae. (De)konstrukcija auto- i heteropredodžbi u diskursu baroknog heroizma«,
Umjetnost riječi 51/3–4 (2007): 249–264.
»Stoga vama ja kažem kanite puta se toga / Kojim ste krenuli, samo posijte sjemenja zloga / Koliko
god vam drago, dolazak vaš ćemo čekat’ / pruživši prije toga prikladan gostima novim / Darak. Jer
je protjeran stari ugarski zakon / Pa se došljacima daje bezbožne bljuvati riječi / I mi smo dužni dok
živimo štovati isti taj zakon, / Ali ćemo ga mijenjat’ rijekama gaseći plamen / Tako da ti došljaci
živi ostati neće. / Naime kraljevstvom našim tri čak protječu rijeke / Sava, Drava i Kupa, ako
dostajat’ neće / Jedna, dat ćemo sve njih bez ikakve razlike piti / Pogubi ovoj ljudskoj. Da bih
posvetio pla-men / Bezbožni zaklinjem ja se samim zvjezdanim svodom / Ni od zločina neću prezat’
da žeđ im ugasim.« Ivan Franjo Čikulin, Ideae magnanimitatis Illyricae et Pannonicae viginti
quatuor, Zagreb 1705, 78. S latinskoga prepjevala Zrinka Blažević.
Čikulin 1705, 75.
U drugom, neobjavljenom dijelu svoje Povijesti stolne crkve zagrebačke »požunske epizode« u duhu
ranoprosvjetiteljske historijske kritike dotaknuo se i Baltazar Adam Krčelić (1715–1778). Iako ne dovodi u
pitanje vjerodostojnost erdedijevske legende, Krčelić taj glasoviti banov istup ipak dru-gačije ubificira i
datira pet godina kasnije nego Rattkay i Patačić. Povezuje ga, naime, s odlukom kraljevinskog sabora
održanog u Zagrebu 13. svibnja 1613. godine o pogubljenju dvojice članova va-raždinskoga gradskog
magistrata, Stjepana Gereczyja i Stjepana Petheöa, zbog optužbi za protestan-tizam: »Varasdini occasione
Magistratus illius Civilis restauratione proscriptae e Regno Sclavoniae Religionis viros in interiorem
Magistratum assumserunt. Haec re intellecta, in Comitiis 13. Maii Zagrabiae habitis, Magistratus totus est
depositus, Thoma Erodio palam confitente et frameam eva-ginante, antea aut se ferro tali perimendum aut
illo, quod tenebat, ingratos hospites perempturum, aut Dravo absorbendos daturum, quam proscriptae
Religionis homines in Regno tolleraturum. / Prilikom uspostavljanja varaždinskoga gradskog magistrata u
uži su sastav poglavarstva primljeni ljudi zabranjene vjere. Kad se to otkrilo, na saborskom zasjedanju
održanom 13. svibnja u Zagrebu opozvan je čitav magistrat, a ban Toma Erdödy izvadio je mač iz korica i
javno rekao da će prije

407
 Tridentska baština

Erdödyju kao uzornom branitelju kršćanske republike transformirat će se

u jedan od nosivih nacionalnih ideologema, što je najbolji dokaz njegove
inherentne mo-dernosti.57

Summary

Zrinka Blažević
Faculty of Humanities and Social Sciences (Zagreb)
Daniel Premerl
Institute of Art History (Zagreb)

CHRISTIANAE REIPUBLICAE PROPUGNATOR:

REFORMATIONAL MYTHOPOETICS OF VICEROY TOMA
ERDÖDY (1558–1624)
This article is aimed at scrutinizing strategies and modalities of mythopoetical
(auto)re-presentation of the exemplary post-Tridentine hero, Croatian viceroy Toma
Erdödy (1558– 1624), in historiography and fine arts. The topic is approached from the
interdisciplinary per-spective. Through the interpretative analysis of few narrative and
visual sources in the article are detected the features of the intermedial construction,
distribution and reception of the image of viceroy Erdödy as the embodiment of
exemplary Catholic and military virtues accor-ding to the Reformational model athleta
Christi. Thus it is argued that by virtue of detected mechanisms of symbolic
(auto)inscenation his heroic figure might become not only the key element of the canon
of national heroes but also the inevitable reference within the national cultural memory.

Keywords: Toma Erdödy, mythopoetics, cultural memory

samoga sebe usmrtiti mačem, ili ovime što drži u ruci ubiti nezahvalne goste, ili ih dati
Dravi da ih posrče nego što će u kraljevstvu trpjeti ljude zabranjene vjere« (s latinskoga
prevela Zrinka Blaže-vić). Baltazar Adam Krčelić, Historiarum cathedralis ecclesiae
Zagrabiensis, Nadbiskupijski arhiv u Zagrebu, Protokoli br. 861, str. 92.
O modernizacijskim potencijalima posttridentinskih modela svetosti usp. Peter
Burschnel, »Imi-tatio sanctorum oder wie modern war der nachtridentinische
Heiligenhimmel?«, u: Paolo Prodi i Wolfgang Reinhard (ur.), Das Konzil von Trient und
die Moderne, Berlin: Duncker & Humbolt, 2001, 241–259.

408