Franic Tomic

Croatica et Slavica Iadertina, Zadar, 2008
UDK 821.163.42.09 Krlea, M.-31

Izvorni znanstveni lanak
Primljen: 20. 5. 2008.
Prihvaen za tisak: 19. 9. 2008.
Viktoria Frani Tomi
Filozofski fakultet u Splitu
Radovanova 13, HR 21 000 Split
vtomic@ffst.hr
"Banket u blitvi" Miroslava Krlee ili

fauna u flori
U svojoj raspravi autorica rasvjetljava sloenu strukturu politikoga romana

Banket u Blitvi Miroslava Krlee s posebnim osvrtom na pievu poetiku. U analizi
autorica polazi od dnevnikih zapisa ratnih i poratnih godina Davni dani u kojima
je prema njoj na najtoniji nain zacrtana Krleina poetika, te iskazani njegovi
temeljni odnosi prema lozoji, povijesti i politici. Autorica daje i zasebnu analizu
marionetskoga teatra koji autor unosi u svoj roman, zatim Krleina intertekstualnog
odnosa prema tradiciji, te portretira njegove likove, pri emu dokazuje da su pieve
psiholoke karakterizacije zadrale i u toj fazi ekspresionistiki potencijal iz njegova
prvog stvaralakog razdoblja. Osobito je u radu akcentiran Krlein odnos prema
karnevalizaciji, prema konceptu theatrum mundi to sve u radu uspostavlja novi
pristup prema Krleinoj poetici i posebno njegovu odnosu prema hrvatskoj i
europskoj renesansnoj tradiciji.
Kljune rijei: Miroslav Krlea, politiki roman, marionetski teatar, theatrum mundi,
renesansna tradicija
1. Uvod
"Na mene su uvijek i topovi i vojnici djelovali smijeno i mislim da se nikada

nisam toliko nasmijao LJUDSKOJ GLUPOSTI koliko ba u Galiciji za Brusilovljeve
ofenzive. (Miroslav Krlea, "Napomena Hrvatskom bogu Marsu", Knjievna
republika, 2-3, 1923, str. 101)
Prve dvije knjige Banketa u Blitvi su izale 1938. i 1939., a trea knjiga tek
1963. godine. Uzrok toliko velikog vremenskog razmaka od 24 godine izmeu
druge i tree knjige i danas je enigmatian, iako postoji nekoliko pretpostavki:
1. Krlea u pismu Manesu Sperberu 1962. navodi razlog "da je rat ve bio u
punom toku" i da je nakladnik zajedno s njim doao do uvjerenja da bi tiskanje
knjige bilo i suvie riskantno.
2. Sudei prema Krleinu pismu Marku Ristiu iz 1940. godine malo je vjerojatno
da je on imao dovren rukopis 1940: "Ako budemo ostali u zavjetrini preko proljea
svrit u ili bolje napisat treu knjigu Blitve".
Viktoria Frani Tomi, "Banket u blitvi"... Croat. Slav. Iadert. iv (2008), 437-466
3. Prema zapisima Enesa engia S Krleom iz dana u dan treu je knjigu od

1952. "nosio u glavi, a napisao ju je 1960. u jednom dahu".
Trea knjiga prvi put je objavljena u prva dva broja Foruma, za sijeanj i veljau
1962, asopisa koji je Krlea sa skupinom istomiljenika pokrenuo pod okriljem
Akademije. U napomeni o tom djelu Krlea je napisao sljedee: "Djelo je pisano
dodue prije 20 i vie godina, ali ga ja, na alost, jo uvijek smatram aktualnim.
Ono to je u djelu bilo proroansko postalo je i traje ve vie od 20 godina kao
najbanalnija svakodnevna stvarnost u interkontinentalnim razmjerima".
Poznavajui Krleinu sklonost za revidiranjem i prepravljanjem svojih tekstova,
zamjeujemo razliku u stilskim postupcima izmeu prve, druge i tree knjige.
Reenica je smirenija, stilski cizelirana, bez eruptivnih emocionalnih bujica.
Krlea je napisao i jednu vrstu predgovora pod nazivom "Napomena
pripovjedaa" gdje reagira na pametsku kritiku koja je popratila njegova prva dva
sveska Banketa u prvom poratnom Zorinu izdanju (1953). Naime, kritika se svela
na demisticiranje izmiljene Blitve u rojalistiku Jugoslaviju, a sam Krlea e rei
da je to "samo djelomino tono", jer je Krlea izmislio cijeli jedan novi kontinent
novu Europu u kojoj reagira na europsku politiku stvarnost u drugoj polovici
tridesetih godina, prvenstveno na uspon totalitarizma, diktature i tiranije u nizu
drava (graanski rat u panjolskoj, faizam u Italiji i Njemakoj, staljinizam u
Sovjetskom Savezu). Autor u navedenom pogovoru daje i idejnu te sadrajnu skicu
ovoga romana:
" melankolina instrumentacija Banketa komponirana je kao varijacija na
tada ve sve akutniju politiku temu o raanju i porastu faistike psihoze po raznim
predjelima i zemljama evropskim, u predveerje drugog svjetskog rata."1
" U prve dvije knjige Banketa prikazan je politiki sudar, izazvan 'Otvorenim
pismom' Nielsa Nielsena pukovniku Barutanskom, a sve dramske peripetije
oko ovog dogaaja povukle su u smrt itavu falangu blitvo-blatvijske politike i
kulturne elite. Poslije neuspjelog atentata protivu Nielsa Nielsena, on je, poto je
na kraju druge knjige ubio majora Georgisa, uspio da se spasi u Blatviju, a motiv
samoubojstva generalice Michelson, s kojom je Nielsen prekinuo svaku vezu, uvjeren
da je generalica povjerljivo lice pukovnika Barutanskoga samo je nagovjeten da
su prve dvije knjige Banketa ostale nedovrene kao fragment. Sa treom knjigom
romana ova se Nielsenova historija zatvara kao kompozicijska cjelina u obliku
moralne i politike katarze glavnog lica."2
Takoer e iznijeti svoju intenciju, a ona je sljedea: "da motive krvave evropske
politike stvarnosti (prema tome i nae vlastite politike stvarnosti) uzvisi do
znaenja poetske simbolike".3
Autor e u navedenom predgovoru osvijetliti i likove za koje kae: "U Banketu
uzvisuju se pojave politike, moralne i estetske tiranije, kakve se javljaju u okviru
raznovrsnih autokratija, do simbola, i likovi Kristijana Barutanskoga, majora
1
Miroslav Krlea, Banket u Blitvi, III, Zagreb, 1964, str. 419.
2
Ibid.
3
Ibid.
438
Georgesa, Kerinisa, Petersena, predsjednika Akademije i kandidata za najviu

blitvinsku ast Predsjednika Republike, slavnog kipara koji igra ulogu Narodnog
Voda i Proroka Rajevskog, slikara Vaninija, doktora Blitwitz-Blithauera, kardinala
Armstronga, seljakog demagoga Kmetynisa ili intelektualca liberalnog tipa Nielsa
Nielsena, prikazani su vie kao idejne formule pojedinih politikih, moralno-
intelektualnih programa i pogleda na svijet nego odreeni portreti iz odreenog ili
kulturnog ambijenta."4
Sam naziv romana nosi svojevrstan znaenjski potencijal. Miroslav Vaupoti u
knjizi Siva boja smrti razrjeava simboliku naziva romana: "Zato ba "Banket"?
Nije to sluajno, prvi svoj prosvjed javne naravi, pobunu revolucionarnog lenjista
Krlea je uputio pijanoj rulji 'oslobodilake' srpske vojske 14. novembra 1918. u
zagrebakom restoranu 'Kolo', kasnije napisavi o tome Pijanu no, a banketi kao
scenarije u njegovim djelima nisu tako rijetki (npr. trei in drame U logoru i drugdje,
naroito u Zastavama sveane su gozbe sastavni dio radnje, pa i katastrofa Doktora
Na rubu pameti () U romanu Banket banket nema doslovni ve i simbolini smisao
krvavog pira nestajanja, jer itava serija likova i tipova nestaje, umire ili biva ubijena
na jezovitoj gozbi 'njegovog velianstva smrti".5 Dakle, za Vaupotia "banket"
simbolizira smrt. Meutim, "banket" je sveana gozba s mnogobrojnim uzvanicima
pripremljena u neiju ast. Sigurno da su kroz vjekove takove gozbe bile pogodna
klima za kulturtregere, listrate, pseudointelektualce, ankolize vladajuih, kojima
je osnovna svrha posjeivanja ekskluzivnih mjesta bila biti vien i zamijeen, to
je Krlei kao ingenioznom satiriaru bilo pogodno za raskrinkavanje i ismijavanje
takovih karaktera. S druge strane buntovnici, moralisti, "romantini vitezovi" kako
ih autor sam naziva mogli su najsnanije, najimpresivnije afektirati svojim potpuno
oprenim, etikim stavovima na mjestima poput banketa, gdje koloplet normi i
hipokrizije doivljava svoj klimaks (pr. roman Na rubu pameti). Postoji jo jedna
zanimljivost; rije "banket" je dvoznana: banket vojn. stuba u rovu na kojoj stoji
vojnik prigodom promatranja ili pucanja; i s obzirom da su u meritumu romana
suprotstavljena dva pogleda na svijet, jer i "mjeseina moe biti pogled na svijet"
(poglavlje iz romana Na rubu pameti), a to su militaristiki (Barutanski) i liberalni
(Niels Nielsen) banket nosi i semantiki potencijal militaristike satrapije u Blitvi.6
Autor u uvodnom dijelu romana zadrava neutralni izvjestilaki pripovjedaki
ton, ngirajui dokumentarnu metodu koja mu omoguava da dri ironijsku
distancu prema isprianim dogaajima i da izloi u saetoj formi povijest, stvarajui
preduvjete za dramski intenzitet radnje u sredinjem dijelu romana koji je osloboen
obaveze da se vraa na suvinosti i dodatne informacije. U takvom kombiniranom
izvjetavanju, ne gubi se iluzija da je rije o dijabolinim prizorima u koje se je
pretvorila suvremena zbilja. "Vie nego u drugim romanima Krlea je ovdje
eksperimentirao narativnim postupcima i strategijama. Esejizam kao oblikotvorno
naelo jo prisutniji je nego u romanu Na rubu pameti: itava su poglavlja esejistiki
koncipirana. Esejistiki komentari prevladavaju u svim tipovima iskaza, bilo da
se radi o diskursu autorskog pripovjedaa, o unutranjim monolozima likova, o
4
Ibid.
5
M. Vaupoti, Siva boja smrti, Zagreb, 1974, str. 285.
6
S obzirom na Krleinu eruptivnu erudiciju, mislim da izbor dvoznane rijei u samom naslovu nije
sluajnost.
439
dijalozima ili diskusijama. Fabularne situacije i konstrukcije slue esto tek kao
povod za analizu, meditaciju, intelektualnu raspravu. Epska se slika rastae, a
roman prelazi u esej, u lozofsku pripovijest, u studiju o oblicima civilizacije."7
Roman je kompozicijski podijeljen na tri knjige, a svaka knjiga na poglavlja koja
su naslovljena:
1. KNJIGA:
"Neka vrsta prologa ili sentimentalne varijacije o blitvijskom pitanju kroz
vjekove"
1. poglavlje: "Otvoreno pismo doktora Nielsena pukovniku Barutanskom"
2. poglavlje: "Odgovor pukovnika Barutanskog"
3. poglavlje: "U panici"
4. poglavlje: "Mrtvac na izletu"
5. poglavlje: "Larsenov nokturno"
6. poglavlje: "Kod Dominika"
7. poglavlje: "Trijumf Rajevskoga"
2. KNJIGA:
1. poglavlje: "Panika na Beaurengardu"
2. poglavlje: "Dogaaji plove punom parom"
3. poglavlje: "Valse de la mort"
4. poglavlje: "I melankolija moe da provali iz ovjeka kao lava"
5. poglavlje: "U Blatviji"
3. KNJIGA:
1. poglavlje: "Hotel Savoy"
2. poglavlje: "Relikvijem za Karlinu"
3. poglavlje: "ajanka u gardi"
4. poglavlje: "Kerinis na Belvederu"
5. poglavlje: "Vigilija na Beauregardu"
6. poglavlje "Kontrapunkt Egona Blithauera"
7. poglavlje: "Put u Koromandiju"
8. poglavlje: "U hotelu Meduza"
9. poglavlje: "Barutanski na konju"
10. poglavlje: "Nad odrom Barutanskoga"
11. poglavlje: "Ostvarenje ideala"
12. poglavlje: "Epilog"
Svaki naslov nosi tematsku ili idejnu okosnicu poglavlja s tim da je fabulativni
tijek radnje razbijen retrospektivnim poniranjima likova u prolost, esejiziranjem
o umjetnosti ili metodom slobodnog neupravnog govora kojom Krlea psiholoki
portretira likove i njihove ivotne lozoje. Tematski bi ovaj roman mogli
podijeliti na tri kompozicijske cjeline uokvirene prologom "Neka vrsta prologa
ili sentimentalne varijacije o blitvijskom pitanju kroz vjekove" i "Epilogom":
7
Kreimir Nemec, Povijest hrvatskog romana od 1900. do 1945. godine, Zagreb, 1998, str. 251.
440
sukob satrapskog vladara Barutanskog i liberalnog intelektualca Nielsa Nielsena

u totalitaristikoj Blitvi, Nielsenov bijeg u Blatviju i sueljavanje s identinim
totalitaristikim prilikama i boravak u Koromandiji i ostvarenje ideala koje
Nielsen politiki deiluzioniran doivljava kao poraz. Banket u Blitvi koji je protkan
lirskim, dramskim i esejistikim elementima (to je osobina mnogih Krleinih djela)
kompozicijski je graen po uzoru na dramsko djelo od tri ina (knjige); ne samo
zbog toga to se otvara "prologom" - uvodnim dijelom u kojem se objanjavaju
dogaaji koji vremenski prethode radnji povijest Blitve, a zatvara "epilogom", ve
dramska napetost traginog junaka Nielsa Nielsena gradira kroz zaplet dogaaja
sukob zapoet njegovim otvorenim pismom Barutanskome, kulminira ubojstvom
Georgesa i povezanou za jo tri smrtna sluaja; preokret ili peripetija se ostvaruje
u trenutku kada radnja skree u odreenom pravcu ubojstvom Barutanskog do
raspleta ili "epiloga" kada Nielson biva proglaen predstavnikom nove vlade i
rezignirano odlazi u "nepoznato", gdje po svoj prilici "nikada nee stii".
Krlein Banket u Blitvi ne predstavlja samo kritiku politikantstva, ne donosi
samo osudu diktatura i njihovih pokolja koja rue i razaraju egzistencije, ve je
u svojim irokim epskim zamasima zahtjev za uzdizanje ljudskog dostojanstva,
ljudskog digniteta u vremenu u kojem Glupost i Zlo nadvladavaju Dobro; to je
pobuna ovjeka intelektualca ili jednostavno ovjeka, protiv dehumanizirajueg
majmunskog prestia za "vlau, zlatom i kruhom". Ivo Vidan je uoio dvije razine
ovoga romana (refererencijalno-mimetiku i alegorijsko-simboliku). Prva "iako
se ne odnosi na neki konkretan isjeak stvarnosti"8, aludira na poznate situacije i
tipine pojavne oblike vladanja u profaistikim diktaturama, dok druga obuhvaa
fantastine i simboline vizije o ovjeku i svijetu, iako je neposredna eksplikacija na
blitvijsku zbilju, tj. prvu razinu romana."Teatarska metaforika i konstrukcija posluili
su ovdje kao sredstvo duboke analize konkretne zbilje, povijesnih situacija te smisla
i univerzalne prakse politike."9 No, obje razine ovoga romana povezuje snana
Krleina intencija da se osmisli ovjekova egzistencija prekidanjem "Nevidljivih
niti" koje determiniraju ovjeka u puku marionetu. Protagonist romana na koncu
svih staza pronosi "kutiju olovnih slova to nije mnogo, ali je jedino to je ostalo
ovjeku u obrani njegova dostojanstva". Njegov apel zvoni u nokturalnim valerima
surove zbilje koja po tko zna koji put potvruje ciklino kretanje ljudske povijesti
u kontinuitetu politikog kanibalizma, gdje se jedan oblik nasilja samo zamjenjuje
drugim i tako se pretapaju rezignacija i latentno pregnue da e se egzistencija ipak
na koncu osmisliti esencijom. Nada da e se izmeu daleke obale i sive olujne puine
ustalasati jedan fantazmagorini svijet astralnih daljina. Tu nadu poetskim okom
naglo prizemljuje ironija jer je "umjetnost pogrebna votanica" a Nielsen tuni
romantini vitez u oklopu koji je u svojoj borbi sa stjenicama i svrakama "pomalo
smijean", jer se stvarnost poinje razdvajati, od ega je jedan dio romantiarska
igra djelovanja u retrogradnom i primitivnom svijetu, a drugi iracionalno, kozmiko
putovanje prema zvijezdama. Naravno, zbog poetskoga krleijanskoga oka remeta
mlijenih staza vraa se "zaklan".
8
Kreimir Nemec, Povijest hrvatskog romana: od 1900. do 1945. godine, Zagreb, 1998, str. 250.
9
Ibid., str. 251.
441
2. "Ljudi su lutke i sjede pred raznim civilizacijama kao pred izlozima"10
"Da bi vrio valjano svoj zanat, pisac mora imati mogunosti da bude u neku
ruku disident, pa ak i defetist, u odnosu na dravu i institucije, na naciju i autoritete.
On je razmetni sin koji se vraa svom oinskom ognjitu da bi mogao ponovno otii.
Negacija je njegov familijarni oblik prihvaanja svijeta. Samo onaj tko radikalno
shvati i prihvati upravo tu istinu moe istinski pomoi piscu, odnosno umjetnosti."11
Upravo je Krlea-knjievnik kroz prizme disidenta, defetista i "razmetnog sina"
promatrao ljude lutke koji sjede pred raznim civilizacijama kao pred izlozima. I svi
ti dvopapkari koji su puzali po Kaptolu zaustavljeni pod pogledom neurasteninog
dekadentnog slikara Filipa, tapkali su svojim papcima zaklonjeni cilindrima i po
Sikstini u neposrednoj prisutnosti neurasteninog Doktora koji je nakon oportunog,
hipokrizijskog ivota samo poelio "da ovjek od sebe stvori ovjeka, a da ne bude
tua spuva",12 jer Nielsen e rezimirati da "kutija olovnih slova, nije mnogo",
ali "je jedino to je ovjek do danas izumio kao oruje u obranu svog ljudskog
ponosa".13 Krleini defetisti su afektirali u ciklinosti apokaliptine povijesti da
"nije bitno za nas da telefoniramo nego da iz nas jo uvijek telefonira gorila", jer
"od Galvanijeve abe do radio-koncerta razmak je mnogo manji nego to na prvi
pogled izgleda, a Michelangelo nije na sikstinskim zidovima ostavio drugo nego
ljudske tragove, kao i onaj Cromagnard, gorila, u altmirskoj spilji svoju krvavu,
zvjersku ljudodersku ruku".14
Krleina poetika se iskazuje u svojoj monolitnosti kao beskonaan tijek, jer je
u njoj sadrana kontradiktorna volja: stvoriti i razoriti, smiriti se u ljepoti i lucidno
je ismijati, prevariti, dovesti do hiperbole, do krajnosti, do paradoksa15. A dijadema
te poetike nosi intenciju da se egzistencija moe osmisliti iskljuivo esencijom, jer
u protivnom je nonsens. Izmeu kontrapunkta groteske i melankolije raste svako
Krleino djelo koje utjelovljuje modernistiki monument autorove vieslojnosti.
Od Davnih dana umjetnike i intelektualne autobiograje do Zastava "summe
krleiane" ovaj hipersenzibilni tirtejski pjesnik eruptivnog talenta i krilate misli
poziva na "plovidbu" prema zvijezdama do kojih vodi "kutija olovnih slova".
Na tom putu negacija svijeta je doista njegov familijarni oblik, jer larpurlartizam
nije njegov umjetniki izbor. Estetska senzibilnost, intelektualni temperament i
drutvena opredijeljenost vraaju ga kao "razmetnog sina oinskom ognjitu"
nanovo u rezignaciju i defetizam. Skepsa i nada, melankolija i groteska saivljeni
u svim barjaktarima njegovih ideja, tvore jedan zaudan sklad u antitezi Krleinih
kreativnih postupaka.
Krleina vizija svijeta u kojem se je veliki neurastenini umjetnik poput mjeseara
kretao u svojim fantazmagorinim, krvavim, mranim, mestovskim snovima i
ostavljao krvave otiske ruke na "sikstinskim zidovima hrvatske knjievnosti",
10
Miroslav Krlea, Povratak Filipa Latinovia, Sarajevo, 1966, str. 117.
11
Krlea u razgovoru s Predragom Matvejeviem, Razgovori s Miroslavom Krleom, 1971, str. 24-25.
12
Miroslav Krlea, Na rubu pameti, Zagreb, 2004, str. 208.
13
Miroslav Krlea, Banket u Blitvi, knjiga 3, str. 364.
14
Miroslav Krlea, "Predgovor Podravskim motivima, Eseji, Zagreb, 1977.
15
O Krleinoj poetici kao kolopletu kontradiktorne volje, konstruktivnih i destruktivnih postupaka
pisao je jo 1989. Stanko Lasi u Miroslav Krlea. Kronologija ivota i rada, Zagreb, 1989.
442
vjerujui da se umjetnost raa iz onog iracionalnog, intuitivnog mranog i krvavog

u nama to je apostrorao u Podravskim motivima Krste Hegeduia, nosi u sebi
i ekspresionistiki kaos i poetsku harmoniju. Krleina simultana vizija svijeta koja
je kulminirala u njegovoj jednoinki Kraljevo, provlaila se kroz njegove Legende,
odrazila u elji da Kriania i Areteja izvede istovremeno na pozornici nikada nije
iezla, pa ak ni u njegovom razvedenom sinkretikom romanesknom opusu.
Simultanost se provlaila kroz unutranje monologe neurasteninih intelektualaca,
razapetih izmeu doivljaja svijeta, drutvenog ureenja, politike groteske i
njihovih individualnih nastojanja da utjeu na zadanost zbilje. Knjievnu avangardu,
koju je navodno napustio izaavi iz svoje prve faze, vehementno se oborivi na
nju, nije nikada iskljuio iz svojega stvaralatva. Naime, ona je kreirala njegov
pogled na svijet i poetiku kojom se je uvijek nanovo navraao u svojoj kasnijoj fazi
knjievne poetike tridesetih godina koju karakterizira izmeu ostalog programski
objektivizam i psiholoka autentinost. I Aretej i Lutke (integrirana drama u drugu
knjigu Banketa u Blitvi) plod su Krleine modernistiko-ekspresionistike poetike i
nastavljaju se na njegov mladenaki dramski opus Legendi.
Kada je rije o Krleinoj poetici gotovo je nezaobilazno spomenuti Davne dane,
dnevnike zapise ratnih i poratnih godina, 1914.-1921., objavljene etrdesetak
godina poslije tog vremena, stoga "to dnevnik pokazuje da su u misaonom
svijetu dvadesetogodinjaka ve bili sadrani gotovo svi elementi njegova odnosa
prema ivotu"16 ili pregnantnije reeno u njima "je na ovaj ili onaj nain sadran
itavi Krlea"17. U njima se zdruuju emotivna vezanost za povijesnu i drutvenu
sudbinu domae sredine i duhovno posve slobodan estetski kozmopolitizam.
"Ta je proza i intiman memorijalni zapis, i nacrt za osobnu poetiku, i okvir za
lirske evokacije, i mjesto lozofskih i politikih reeksija, sve to u isti mah bez
prijelaza i rubriciranja"18 ostvareno u spoju poezije i esejistike. Krlea se osvre i
na svoju lektiru pa su njegovi kronoloki zapisi i njegov intimni literarni dnevnik
koji obiluje subjektivnim sudovima o piscima i djelima, te iz njih itamo i utjecaje
koji su formirali mladoga Krleu u pisca modernistikih naela (Flaubert, Nietzshe,
Dostojevski, Ibsen, Strindberg, Wedekind).
Prvenstveno, Krlea ima averziju prema svim skupnim poetikama i pravcima
koji umjetnika navode da se nekritiki povodi za "modom" i pretvaraju ga u
plagijatora: "Literat treba da bude u prvom redu mislilac, koji o nekim stvarima
misli jasno, stvarno i posve logino. Literat, ako je dostojan svog poziva, treba da
(kao uenik) na preparatima objanjava pojedine primjere, i da znade u svakom
pojedinom sluaju to hoe. On treba da prikazuje ivot u koordinatama vremena
i prostora, stvarno i istinito, naime tako kako on vidi, a ne da prepisuje ono, ta je
vidio ve napisano."19 U Krlee se javlja misao da je umjetniko stvaranje posljedica
osobnog, neponovljenog individualnog, intuitivnog iskustva, a "presudan kriterij
umjetnika inovacija"20.
16
Viktor mega, Krleini europski obzori, Zagreb, 2001, str. 12.
17
Ibid.
18
Ibid., str. 13.
19
Miroslav Krlea, Davni dani, Zagreb, 1956, str. 157-158.
20
443
2.a. Umjetnost je pogrebna votanica
"Ako je ivot vjeno talasanje izmeu 'Da' i 'Ne', onda umjetnost snatri nad
tim talasanjem, kako bi bilo, da ivot nije samo grubo i neotesano 'Da' ili bolesno i
nemono 'Ne', nego da postoji i trea mogunost: fantazija koja nad ovim okrutnim
podacima izmeu ivota i smrti paluca kao odsjaj korone nad aavim plamenom,
na alost, ipak samo pogrebne votanice."21 Umjetniki stvarati za Krleu znai
vinuti se nad konkretnu zbilju, ali ne s intencijom da se pobjegne u umjetniki svijet
apstrakcije (jer za larpurlartizam on kae:"Borba radi borbe, a ne radi opstanka"),22
ve "s uvjerenjem da umjetnik moe biti uzor u nastojanju da se ivot humanizira".23
Tom Krleinom shvaanju uloge umjetnika kao paradigmatske linosti (to je po
megau batinjeno od romantizma) imanentna je kontradikcija njegove poetike,
jer on umjetnosti daje slobodu i ne daje slobodu. On nije za usmjerenu slobodu
neorealista, ali upravo jer nije ni za apsolutnu slobodu, negirat e dobar dio traganja
i eksperimenta na podruju moderne umjetnosti.
U navedenom fragmentu iz dnevnika uoljiva je antiteza raznorodnih pogleda
na zbilju, to je ostala jedna od osnovnih znaajki Krleina kreativnog postupka.
S jedne strane estetizacija pojavnog svijeta (" fantazija koja nad ovim okrutnim
podacima ivota i smrti paluca kao odsjaj korone", tj. kao viebojni prsten oko
Sunca i Mjeseca kao neto to pripada kozmikom, svojevrsno "plovidbi prema
zvijezdama") a s druge strane drastino uopavanje, nagli skokoviti obrat i
prizemljenje ("na alost, ipak samo pogrebne votanice").24 "Negirati svijet" za
Krleu znai otimati se svakoj vrsti konformizma; otimati se "abloni", "frazi",
konvenciji, normi, svemu to uspavljuje i umrtvljuje ovjeka kao misaono bie.
"Negirati svijet" znai uspraviti ovjeka koji e osmisliti svoju egzistenciju esencijom
i tako prevladati svoju priroenu prizemnost koja ga vue ka "blatu", zemlji,
pepelu, animalnim porivima. Krlein umjetnik je nieovski nadovjek nad ijim
tjemenom bljeti kozmika aureola ljudskog nastojanja da osmisli egzistenciju, da
stvori "fantaziju" koja e lelujati izmeu vulgarnog egzistencijalnog talasanja "Da"
i "Ne", koji e buditi humanizam i paliti lui u noima "ljudskih civilizacija" gdje
i dalje telefoniraju gorile bez obzira na tehnoloke napretke, negirajui Hegelovu
optimistiku lozoju povijesti, "shopenhauerski" dosljedno. A s obzirom na to da
je in internalizacije priroen ovjeanstvu u ciklinosti povijesti, Krlea svoju sliku
svijeta upotpunjuje groteskom i ironijom. Robovanje konvencijama, ablonama,
modama, normama, dosljedno, nekritiki automatizirano stvara od ovjeka
"lutku", "marionetu" bez misaonog aparata kojom upravljaju "Nevidljive Niti".
Marioneta automatizirano srlja u "Glupost", "Krvoprolie" i "Nonsens" nimalo
pouena iskustvom povijesti. Bilo da upotrebljava metaforu "lutke" bez misaonog
aparata ispunjene slamom, ili metaforu "majmuna" i "papige" kao pejorativnog
prikaza svakog nekritikog imitiranja i gluposti; Krlea u oba sluaja revoltirano
gazi po utrtom putu nastojanja inteligibilnog pojedinca da povede ovjeanstvo u
obeanu zemlju, na Sinajsku goru ljudske pameti. I na tom literarnom putu uvia
21
Miroslav Krlea, Davni dani, Zagreb, 1956, 184. str.
22
Ibid., str.178.
23
24
Ibid.
444
da i sam upada u klopku ciklinosti povijesti - Kolumbo je razapet na jarbol, a

Krist je na Golgoti krvav i popljuvan, Hrvatski Genije nije nimalo transcendentalan,
Nevini ovjek se vjea po tko zna koji put u Baltikovim Lutkama i tu klopku
prevladava naglim rezom poetskog oka ironijom. Ironija je istovremeno nemo i
nadmo trijumf i poraz sve ono to je Krlea nosio na svom putovanju i preko
panonskog blata, zaguljive provincijske jeseni, prepune sivih valera, ali i preko
cijelog Europskoga kontinenta koji umjesto da jednu malenu marginalnu zemlju
europeizira "on se iz dana u dan sve vie poblitvinjuje", sve do Kozmosa kojem
koliko god da je teio toliko mu je i okretao lea jer kao to sam ve spomenula
antiteza je temelj njegove poetike. Kontrast Svjetla i Tmine, Dobra i Zla, Ljepote i
Runoe, Pameti i Gluposti, "Da" i "Ne" omoguuje esenciji da leluja i ispunjava
sloenu prirodu modernog intelektualca. A svijet spoznaja inteligibilnog modernog
intelektualca ne moe biti simpliciran, jednosmjeran i unisono jednolian, ve
je simultani kaos oitovan u intelektualnoj neurozi pjesnikih nemira i u loginoj
prosudbi jednostavnosti da se ovjek odupre duhovnim verigama konvencija i
ablona, normi koje su samo embrionalno zaee svih velikih tiranija i krvoprolia.
Davni dani su upravo intelektualna i umjetnika autobiograja modernog
intelektualca Miroslava Krlee. "Nalik su na golemo razlomljeno zrcalo, u kojem se
jednakim intenzitetom odraavaju i zbilja i kcija, dnevnik je neka vrst kronikalne
montae, spoj psihograma, dokumentacije i kulturnopovijesnih razmatranja"25 i
dalje "kaleidoskopski sainjeno, ta je knjiga i po svom plodnom duhovnom nemiru
i po adekvatnosti oblika jedno od velikih djela dvadesetog stoljea. Ona anticipira,
() znatan dio kasnijeg autorovog stvaralatva, a pored toga i neke postupke koji
su iduih desetljea postali opa tekovina suvremene literature."26
"Od Shopenhauera do Nietzschea nauio sam misliti kako mislim danas, a to
mislim, kojeta mi nije (stirneirijanski) jasno, sve je uznemireno. Klatim se, nisam
u sedlu. Slabo voltiirano u ovoj jaionici. Od Rodenbacha nauio sam to je lirika
ili barem tako mislim, da mi je ta stvar jasna. Sve to nije mnogo. () Nikada neu
dovriti nita."27
3. Likovi u Banketu u blitvi i njihove ivotne filozofije
Najvee zlo na svijetu je glupan.

A. G. Mato28
Protagonisti Krleinih romana, ali i novela i drama kao da su iz iste korjenike

sazdani. Uglavnom su to neurastenini intelektualci, izdignuti iznad "dvopapkarske
sredine", liberalni, senzibilni koji u kaosnim, neloginim drutvenim poredcima
to ih sloie vrijeme nekog apokaliptinog povijesnog trenutka, vrijeme Krleine
suvremenosti diu svoj glas, buntovno se okreu od svoje svirepe oportunistike
sredine i "gospodskih Kastora uvinutog repa" i logikom zdrave pameti zakljuuju,
kritiki se odnosei prema devijantnim pojavama u drutvu i hipokriziji ljudskih
25
Ibid., str. 40
26
Ibid.
27
Miroslav Krlea, Davni dani, Zagreb, 1956, str. 180.
28
Karlo Hausler, Uspomene na A. G. Matoa, Zagreb, 1941, str. 17.
445
odnosa. esto su ti likovi doktori prava ili umjetnici, slikari, artisti sa suptilnim
osjeajem za estetiku i istinu ili s jasnim osjeajem za pravno, juridiktiko.
Moralizatori s istananim osjeajem za bazalno dostojanstvo ovjeka koji je
primoran da bude subalteran analfabetskim kriminalnim tipovima, eklektiki
priuenim "papigama" i "majmunima", ljudima koji su zaobili sve etike vrtove,
koji liui lanak vladajueg iekuju bonvivanske trenutke, sorbitima borniranih
pogleda bez odlika koji ovjeka uzdiu iznad animalnog. Nerijetko, protagonisti
Krleinih djela tu mnogoljudnu populaciju oportunista nazivaju dvopapkarima ija
je anatomija liena kime, a primaran organ crijeva; oni su se pridigli na posljednje
dvije noge, ali su i ostali na trogloidskim zasadama.
Ve u drugom poglavlju ovoga romana Krlea portretira blitvinskog agrarca
Barutanskog, kojem je samo ime metaforino (barut autor aludira na njegov
militaristiki prol). Slobodnim neupravnim govorom (o emu je Frange akribino
pisao), autorski pripovjeda prati tijek misli likova i njihove "poglede na svijet":
"Pukovnik Kristijan Barutanski, gospodar Blitve, mislio je o sebi, o svom poloaju
u blitvinskome prostoru i vremenu otprilike ovako: 'Jednog dana, prije ili kasnije,
ustrijelit e me kao psa, dakle je logino da se drim svoje linije i da kraj toga po
mogunosti to manje psihologiziram. Psihologija svijeta odgovara matematiki
tono prilikama u kojima svijet ivi, nema nikakve sumnje, u krvavim, bijednim i
zaostalim prilikama. () Moralizira uvijek i postojano iskljuivo samo iz opora
izdvojeni pojedinac, lice koje se osamilo, umiljajui da se uzvisilo iznad svoje
okoline. Prosjek, ono to se zove gomila, to se zove pigra massa, dvopapkarsko
stado, ono ne moralizira nita, ono ne psihologizira, ono ne zanovijeta. Ono postoji,
ono ivi, ono se kree, ono pije pivo, gricka kobasice od ljudske krvi, ono nosi
ovjeka u trijumfu, ono se zove bakljada, parada, vojska, delej, ono je najposlije
samom sebi svrha, i iznad logike tog pasjeg opora nema, po svoj prilici nita!"
Za Barutanskog je narod pigra massa (lat. lijena, nepokretna masa), tj. gomila
kojom se moe manipulirati, modulirati je po vlastitom nahoenju i koristi. Iz
samog militaristikog pogleda na svijet, konzekventno proizlazi da je takav pogled
dehumanizirajui i animalan. Krlea slika neurasteninog, egoistikog bonvivana,
karikaturu vojnog lica koji se nahodi po drillu "Vjebenika" svoje tiranije aljui
ljude u smrt kao i na banket hladno, leerno i logiki.
Karikira i portrete Bauengardske elite, aparat koji okruuje Barutanskog
galanteriju pripuza, amoralnih karijerista i ankolizaca: "Kao da on ne zna da
su sva ta lica oko njega vie-manje krivokletnici, nenadareni brbljavci, laskavi
iznuivai, treerazredna piskarala, ucjenjivai, varalice, krivotvoritelji potpisa,
lani svjedoci, ubojice, kriminalni osuenici na uslovnom dopustu, hazarderi,
defraundanti, bjegunci, pred sudom uglavljeni dounici, detektivi i uhode. I zar je
on lino odgovoran to je ljudsko drutvo sastavljeno od krivokletnika, varalica na
kartama i kondenata."
Krlea prati tijek reeksija svojih likova, iracionalne struje svijesti, produbljujui
njihove ivotne lozoje i poglede na svijet koje su nerijetko jednosmjerne ali ne i
plone. Kao to je enoa svakom negativnom liku pokuavao pronai uzrok njegove
psiholoke devijacije, na neki nain opravdati ili analizirati "zlo" u biu, tako Krlea
kroz kubistiku vizuru gradi romansirana lica, prati ih retrospektivno kroz njihova
djetinjstva, koncentrirano bdije nad njihovim senzibilnim, moralnim i idejnim
446
grananjem. Vojno satrapski stav Barutanskog s provenijencijom Krleine ratne

novelistike vulgarizira i simplicira fenomen ljudske egzistencije, kao i znaenje pirge
masse, indiferentno prekapa po uzusima etike, psiholoki kolebljiv ali i ustrajan u
traganju za analizom i argumentacijom o nunosti i svrsihodnosti zloina iz vizure
militaristike lozoje: "Zar nije itav svijet dungla? Zar se ne ui na vjeronauku
da je svijet stvoren po gospodinu Bogu? Je li svijet stvarao taj stvaralac svjetova i
vjekova ili moda on, Barutanski? Pa to onda optuuju njega da je svijet 'dungla'?
Preglupo! () Bez zloina nema dobroinstva: da bi ovjek bolesniku skuhao juhu,
potrebno je prije svega, zaklati kokoku. Koko ili ovjeanstvo, to su sitnice koje
izmjerene veim, uzmimo svemirskim mjerilom, vrijede apsolutno podjednako.
Ostalo su samo predrasude". Moda najvei efekt u psiholokom portretiranju svojih
likova Krlea postie u slikanju njihovih kontradiktornih ivotnih manifestacija.
Barutanski je mestovska, militaristika neman, ali Krlea slika i njegove sasma
ljudske osobine koje ga ne diu do simbola (slika njegove fobije, sklonosti, snove i
asocijacije iz djetinjstva pekmez od ipaka, poetsko-sentimentalna uvstva prema
mladoj Solvejgi koja predstavlja svjetlo na kraju rova u kojem sve zaudara na
kadaverine ostatke leeva koje je ostavio na svom ivotnom putu) nego plastino
i vjerno prezentiraju u njegovoj mranoj ljudskosti. Dramatski obrati u psihologiji
lika, teatralnost u pogledu na zbilju bila su permanentna karakteristika likova ovog
kontradiktornog i kontroverznog pisca. Sljedei bitan element Krleina proliranja
likova je taj to se junaci raskrinkavaju kroz svoje osobne reminiscencije, reeksije,
retrospektivna poniranja u prolost i introspektivna poniranja u sebe, ali i iz
perspektiva ostalih likova. Tako iz Nielsenova retrospektivnog poniranja u vlastitu
mladost, iz kolopleta analepsi prol Barutanskog se upotpunjuje podacima o njegovu
podrijetlu. Inae je podrijetlo jedna od determinirajuih znaajki u proliranju
Krleinih likova: " on je itavog svog ivota igrao ulogu zaljubljenog trubadura,
koji na mjeseini udara u mandolinu pod balkonom svoje drage Blitve, a kad je taj
prevrtljivi brbljavac i blagoglagoljiva ojka sjeo na Blitvin balkon, onda je potekla
krv Ilmengom, Ladongom i Blatvom kao nikada prije njega u blitvijskoj prolosti.
Jednu je prednost imao pred svima: O 'ovjeku' kao pojavi nikada nije gajio iluzije,
a ta ljudska glupost bio je uvjeren od prvog dana: da je kobila na kojoj se moe
vrlo udobno sjediti()On je Barutanski u njemu tee plava krv! A Nielseni su bili
kurlandijski kmetovi vjekovima"
Po Barutanskom ljudi su "grabeljivci" i spadaju u vrstu "najopasnijih
mesodera" i u tom vulgariziranom poimanju zbilje vlada animalni instinkt
samoodranja. Odnos BarutanskiNielsen razvija se jo od akih dana (sedmi
razred gimnazije) i to nije prvi put da Krlea pie o rivalstvu izmeu nekadanjih
kolskih kolega i prijatelja, koji su neko pripadali istoj ideolokoj struji. Zajedno
se bore u velikom ratu protiv Hunije i aragonske dinastije, a njihov sukob zapoinje
kod Plavystoka kada Nielsen odbija izvriti smaknue vojnika estogimnazijalca
jer je ukrao okoladu iz vojne kuhinje, po naredbi Barutanskog. Njihov sukob
kulminira Nielsenovim otvorenim pismom Barutanskom gdje Nielsen osvjetljava
Barutanskog tiranina: "Ustav ste razderali, zakonitog predsjednika Republike
profesora Sandersona ubili u internaciji, ef Muikovskog kukavno ustrijelili kao
bjegunca u inostranstvu, sabor ste rastjerali, sve ste blitvijske zakone zgazili, svaku
ste pravnu sigurnost unitili () Poto ste silovali Blitvu i raskrvavili je kao nijedan
Tatarin u njenoj sramotnoj prolosti, prohtjelo Vam se u Vaoj tatoj megalomaniji
447
da se u liku bronanog konjanika osovite tu nad naim blatom kao opomena

pokoljenjima da jo nikada nijedan zloinac nije sjedio na bolje izvajanom pastuhu
nego to je onaj divlji blitvinski, razbarueni konj u propnju majstora, akademika i
budueg predsjednika Republike Romana Rajevskog."
U drugoj knjizi autor e oslikati erotske sklonosti, fobije, i strah od smrti (Eros,
Phobos i Thanatos) Kristijana Barutanskog koji zapada u oajno stanje desperatera.
Svoju permanentnu nesanicu, nemir i psihozu pokuava izlijeiti astralno brzom
vonjom u novom automobilu (Peuqetu) i neotomistikim sekvencijama to ih rasipa
dominikanac Bonaventura u dugim monolozima. Barutanski zgaen cezaromanskim
evropskim ivotnim stilom zapada u shopenhauerovski pesimizam: "Progresa
nema, Boga nema, ovjenosti ni ovjeka nema, a parole o 'progresu' obine su
fraze. Postoji zakon dungle, a u dungli se ne pita tko je koga poderao i zato.
Od poetka povran u stjecanju znanja, Barutanski je o stvarima razmiljao veoma
povrno()Nikada, zapravo, on ni o jednom pojmu nije razbistrio ni najosnovnije
slike. Volio je razmiljati kao da sanja.
Sapet monstruoznim Thanatosom zapada u labirint kontradikcije; na jednom
polu se javlja Phobos pred smru "a da nita nije svrio za sebe na ovom blitvijskom
svijetu", dok na drugom njeguje rezignaciju, nihilizam: "ivot je najraniraniji
pakao, a smrt je osloboditeljica iz tog pakla! Ako si ubio nekog uinio si mu uslugu!"
Eros se oituje u lirskim erotinim reeksijama Barutanskog o sedamnaestogodinjoj
Solvejgi, keri njegovog vrtlara Morgensa, koju o svom troku namjerava poslati
u francuski kamelianski institut, da bi je preobrazio u svoju ljubavnicu: "Zato
ne bi poslali malu Solvejgu u Pariz na njegov troak? Otputovala bi mala Solvejga
Morgensova u nekakav francuski kamelianski institut, a on bi oko Uskrsa doao za
njom. Boe moj! Sedamnaestogodinja ena, zar toga jo nije bilo na svijetu? A mala
tjelesno vie nije dijete! Bokovi su joj ve nabubrili dobro, mogla bi biti rodiljom.
Mlado, zdravo drijebe! Zamotao bi on tu malu ranjenu, krvavu srnu u topao pled,
poloio bi je u vagon pokraj sebe na crveni barun i ljutio bi joj narane, da ne
plae. Boe moj, u krvi se zainje ljubav, bez krvi nema nieg u ivotu."
Barutanski nakon itanja Fausta u kojem stih "Da se ovjek zaman s umom
bori!" nosi autorovu poruku o neiskorjenjivosti ljudske gluposti i donkihoteriji
nastojanja pojedinca da se humanizira i oplemeni, kae: "Preglupo! Sjede piskarala
nazovi-intelektualna po kavanama, prevode 'Fausta' i spremaju komplote! Svu tu
intelektualnu bagru trebalo bi rastjerati mitraljezima!" - upravo ovakve reeksije
Barutanskog nakon sentimentalnih kontemplativnih izleta u kojim ga je autor
pribliio ovjeku, diu ga nanovo do militaristikog simbola - "pogleda na svijet"
koji ga animalizira i prigiba ka zemlji.
Antipod Barutanskom je doktor Niels Nielsen (po staroegipatskoj mitologiji Nil
je "najstariji meu bogovima koji je stvorio sve, koji se razlijeva da bi ljudima podario
ivot). Mogue da se upravo u korijenu Nielsenova imena krije ovaj semantiki
potencijal, jer i on altruistiki izgara da bi podario ivot sunarodnjacima, naposljetku
se "razlijevajui" u sivilo rezignacije afektirajui da po svoj prilici nikada nee stii
na drugu obalu. Niels Nielsen, protagonist romansirane rijeke nezavisni je publicist
i izdava "Tribune", liberalni intelektualac i nonkonformist koji prvi postavlja
humanistiki koncipirano pitanje: "A dobro brao jesmo li mi doista bijesni psi, i
448
dokle emo razdirati svoje vlastito meso i zato?" Nielsen je humanistiki pobunjeni
pojedinac pandan Doktoru iz romana Na rubu pameti koji lamentira nad sudbinom
svoje domovine, ali i konstruktivno djeluje suprotstavljajui se slobodnoj ljudskoj
misli, diktaturi i dogmi. Kroz solilokvije Nielsen kontemplativno, satirikim
opservacijama otvara sve paradokse politikanstva pod kojim izdie domovina mu
Blitva "samostalna i demokratska", a uistinu je totalitaristika: zloinaki aparat
vlasti izvrava brutalne pogrome, graanstvo lieno osnovnih sloboda, sloboda
tiska izdie pod kiklopovskim, cenzorskim okom, spaljuju se knjige, zatvaraju
novinarske redakcije, posvuda se mimikrijski skrivaju kondenti, zloini nisu sudski
procesuirani itd. Nerijetko i sam Niels Nielsen zapada u defetizam, ostaje paraliziran
pred stravinom nemani frazeologije, frivolnosti: "Kroz vjekove prijeti fraza svim
svjedoanstvima ljudske pisarije! Fraza je otpadak toliko bezvrijedan te ne vrijedi ni
najjeftinije krivotvorene banalnosti, fraza je toliko bezlino dosadna da nije ni la,
ni istina, ni iluzija, ni iznakaena stvarnost. Fraza nije samo deplasirana grimasa
i kreveljenje u krivom trenutku i na krivom mjestu, ona je potpuno besmisleno
umorstvo svakog ljudskog poticaja, ubitana, blesava, likvidacija pameti, konac i
kraj svake plemenite misli i smrt osjeaja."
Konvencija i glupost matoevski su najvee zlo na svijetu i nosiocima Krleinih
ideja: "Pobjeuje ljudska glupost u svim smjerovima", rei e Nielsen, glupost za
koju je Barutanski shvatio da je "kobila na kojoj se moe udobno sjediti", glupost
koja Krleine protagoniste vodi "do ruba pameti". Kroz Nielsenove reminiscencije,
retrospektivna poniranja u djetinjstvo, introspektivna propitkivanja savjesti, Krlea e
ironijski secirati sve devijacije blitvijskog i blatvijskog drutva, te itave Europe uope:
" ovjeanstvo se iz dana u dan sve vie gorilizira, i ta slavna Evropa, mjesto da je
evropejizirala Blitvu, obrnuto od toga, poblitvinjuje se sama sve vie i, poblitvinivi
se do potpunog poivinenja." Nielsenov stav prema blitvijskoj aristokraciji
retorika je varijacija Leoneove interpretacije svojih predaka uslijed razgledavanja
portreta na zidu oinske kue, u prvom inu drame Gospoda Glembajevi. Nielsen
razgledavajui mramorna poprsja blitvijskih velikana aretejevski prekapa po
etikim leevima, vivisecira anomalije drutva: "Ta mramorna poprsja velikana
koji su umirali u razvratu od bolesnih krvnih sudova, koji su se klali meusobno
u bludnim pijanstvima, zatvarali se u ludnice i samostane" Simbolini su i
fantazmagorini Nielsenovi snovi prepuni mranih, dijabolinih motiva u kojima
se pojavljuje Barutanski "Jo od puberteta Barutanski je u Nielsenovim snima bio
dugotrajnim motivom zapravo nepojmljivog zatajenja Nielsenove linosti" i nakon
samoubojstva biva ljubavnica Karlina. Simbolian je san o Barutanskom, u kojem
ga Nielsen sprjeava da ustrijeli plavokosu djevojku koja simbolizira Europu, dok
su njegovi snovi o Karlini konzekvenca grizoduja, analiza neshvaene enstvenosti
(Hotel "Savoy", "Relikvijem za Karlinu"). Autor Karlinu portretira iskljuivo
retrospektivnom tehnikom, ime omoguuje inauguriranje bogatoga lirskog sloja.
Krleini enski likovi nose u sebi bogati potencijal biblijskih parabola. Naime,
Karlina, kao i Boboka, donekle barunica Castelli inkarnacija su Magdalene iz
Krleina prvijenca Legenda novozavjetna fantazija u tri slike (1914). Psiholoka
karakterizacija enskih lica zadrala je kod Krlee veoma raskoan koloplet
ekspresionistikih simbola. Rije je o psiholoki veoma sloenim portretima svetih
bludnica: labilnih, promiskuitetnih, sklonih fantaziji, inteligentnih, sosticiranih,
suptilnih, i duboko traginih, dok ih ziki karakteriziraju plave akvamarin oi.
449
Inkarnacija Krista i Magdalene inaugurirana je u dubokom podtekstu njegovih

protagonista. Krleina vizija mranog ekspresionistikoga snovienja biblijske
parabole o Kristu i Magdaleni, pasijskom putu, martiriju raspetosti ovjeka i Boga
nosivi je idejni potencijal na razini itavoga njegova idiolekta. "Krist nije bio nikakvi
rafaelizirani hermafrodit, o kome sanjaju stare djevice na crkvenim klupama, i
trebalo bi donijeti ve na jednom platnu jednog pravog Krista samo zato da se
ve jedanput zauvijek razbije laljivost svakog takvog pseudoreligioznog igranja sa
slikarskim kiem i pretvaranjem velikih slikarskih zamisli u sajamske oleograje!
Ba ovaj sudar naeg poganskog stanja s tim Bijelim ovjekom, kojega su objesili
kao tata".29 Karina je pandan Boboki iz romana Povratak Filipa Latinovia, s
nijansom snanije emotivnosti. Udovica generala Michelsona mijenja ljubavnike od
oca Bonaventure, preko Barutanskog do Nielsa Nielsena. Ona je duboko tragina
osoba: bogobojazna, opsjednuta fenomenom smrti, psihiki labilna, ali i suptilna
osoba s raniranim osjeajem za lijepo, to dokazuje njen stilski dotjeran dnevnik,
a Nielsen e rei da vie vrijedi Karinin apeggio nego itava Indrigina poezija. Autor
u odnosu Karine i Nielsa - nemogunost komunikacije i dramatinost raspleta
ljubavne prie - razrauje sline motive kao i Begovi u drami Bez treega. Iako je
rije o dva potpuna oprena enska lika, one zapadaju u jednaku problematiku koja
je zasnovana na motivima ljubomore, nepovjerenja i nemogunosti komunikacije.
Kao to je Giga Barieva razoarana Markovim vulgariziranjem i banaliziranjem
fenomena ljubavi, tj. emocija, tako je Karlina Nielsenovim plonim vienjem njenih
dramatinih osjeaja osame, egzistencijalne izglobljenosti to rezultira njenom
opsesijom i strahom od smrti. Jednako kao to je motiv ljubomore u Begovievoj
drami pokrenuo lavinu dramatskih dogaaja to su rezultirali Markovom smru,
tako je motiv ljubomore i nepovjerenja od strane Nielsena nagnao Karlinu na
suicid. Nielsenov tipini ovinistiki pogled na ensku senzibilnost koja se utapa
u histeriji, nemoi, simplicira i banalizira enska uvstva, to e prouzrokovati
Karlinino dramatsko propadanje u ponor: " promatrajui je kako se strovaljuje
iz esto bezazlenih zanosa u sasvim sivu i bezizlaznu tjeskobu, on je njena razdiranja
svodio na banalna, enskasto uroena kolebanja koja se kreu oko najbanalnijih
tjelesnih briga kao jedine preokupacije () on je tu enu smatrao lakoumnom i
neodgovornom prirodom, koja oblijee pojave i pitanja po zakonu svoje kolebljive
tjelesne grae kao libela, a da su njene, tako esto suludo izgovorene rijei bile ve
mrano drijelo na ulazu u provalije ponora, to mu nije palo na pamet ni trenutka."
Nielsen odbacuje i ignorira Karinu zbog jedne kcije "za koju danas ne moe
otkriti ni jednog stvarnog, doista postojeeg materijalnog motiva osim svoje gnjile i
pritajene ljubomore koja mu se tek danas, retrospektivno, javlja kao gnojna upala
otrovnog infekta" dakle, zbog iste deformacije zbog koje Marko odbacuje Gigu. Ova
poglavlja o ljubavnoj vezi Karine i Nielsena vrve lirskim i dramskim elementima. U
Krleinim romanima enski karakteri su nerijetko uzdignuti do simbola koji slue
kao elementi odreene sudbinske igre. U psiholokom portretu Nielsena bitan je i
konfrontirajui odnos s ocem koji je u njegovom djetinjstvu izazvao osjeaj nelagode
i introvertnosti. Kroz solilokvij okarakterizirati e ga kao "shizoida, monomana,
relativno slabe pameti, zapravo minusinteligentan, kvitirani konjaniki ritmajstor"
koji se navodno smilovao njegovoj majci-ljepotici, provincijskoj potarici: "Blesavo
29
Miroslav Krlea, Povratak Filipa Latinovia, Sarajevo, 1966.
450
uzvien zbog svoje uzviene eneroznosti svoje socijalne rtve, ovjek tiranizira enu
i sina jedinca kao neposredne krivce za promaenu ritmajstorsku budunost".
Pred kraj romana Nielsen e biti sve rezigniraniji pred osjeajem nemoi
da opravlja vlastitom egzistencijom poput Jorika iz Baltikove drame Lutke.
Kontemplativno natkriljen nad vlastitom egzistencijom shvaa da ovjek nerijetko
postaje negacija svega onoga to je elio da bude, kako ovjek nema slobodu miljenja,
vizije, kako mu ta galama oko njega ne dozvoljava da razmilja o stvarima oko sebe,
i kako je sve nonsensno to je dosad uinio strovalivi mnoge egzistencije u ponor,
smrt, unitivi jednoga tiranina da bi na njegovo mjesto zauzeli neki novi krvoedni
tirani, primitivni trogloidi, krvoedni i vlastohlepni. U borbi protiv ljudske gluposti
i dehumanizacije ovjeka Nielsen ostaje bespomoan i poraen, jer ciklinost takve
organizirane ljudske gluposti ne prestaje pobjedom protiv jednog tiranina ve se
samo mijenjaju njeni akteri: "Jedno mu je jasno: pokrenule se stvari u Blitvi kako
mu drago, ova vrsta vrckaste igre sa zveketom maeva na politikoj pozornici nema
nikakve mudre svrhe, jer hoe li ubiti Nielsen Barutanskoga ili Barutanski Nielsena,
Sandersen Burgwaldesa ili Kmetynisa ili Masnova, ili nekog drugog, Muikovskog ili
Kavaljerskog, zaista je priglupo, savreno bezidejno, a pomalo smijeno. Jer to znai
ustrijeliti Kmetynisa revolverskim metkom, kada je iza Kmetynisa ostalo milijun i
pol blitvinskih opanaka koji se ne mogu skinuti s pozornice jednim revolverskim
metkom, a htjeti pak zavladati tim opancima, htjeti ih ukrotiti sa Beauregarda, to se
pokazalo glupo, a to izgovoriti u oi mladim lajtnantima koji ga zovu da im se stavi
na elo, znailo bi nai se ispred onog mladog ritmajstora Bellonisove Legije kome
je jedini ideal mrtva neprijateljska glava, jer mrtvom neprijateljskom glavom takav
lajtnant povisuje koecijent svoje pobjede, i tako, to nam preostaje? Kutija olovnih
slova, a to nije mnogo, kao to je rekao Kerinis, ali je jedino to je ovjek do danas
izumio u obranu svog ljudskog ponosa."
Romanom delira stotine lica i epizodista. Autor prolira dvojake enske likove.
Jedne su promiskuitetne, ali inteligentne, sosticirane i duhovno raskone, dok u
drugoj skupini portretira napadne, frivolne, demonske ene okrenute vanjtini i
obliju, isprazne, trivijalne, mondene i enervantne, kao to je i Indriga, supruga
pukovnika Kristijana Barutanskog, pseudopjesnikinja; borniranih pogleda, ena
ngirane sentimentalnosti kao dekoracije tatoj enstvenosti, bez smisla i stvaralake
snage za estetiku koja se zanosi trivijalnom lirikom ("bijelim labudovima");
epizodist ocrtan u nekoliko grubih poteza, kroki ene nedovoljno zanimljive da
bi je Krlea studioznije analizirao. Ingridina zanesenost pseudo-poezijom tako
je sarkastino srodna Charllotinoj izvedbi Mjeseeve sonate na glasoviru koja se
glupom upornou ponavlja godinama; aludirajui na pomodnost i diletantizam
takvih pseudointelektualaca. U sljedeoj reenici sublimiran je Ingridin karakter:
"Dosadna mondena lutka, antipatina plava arapa koja nema u glavi nikakve
druge brige do vanjske, formalne strane diplomskog, protokolarnog prijema."
Jedan od epizodista koji je veoma minuciozno proliran jest doktor teologije i
lozoje pater Bonaventura, kojeg bi pregnantno mogli karakterizirati citatom iz
Goetheova Fausta: "A i bogoslovlje ali Boe!". Bonaventura je predstavnik klerika
kojega Krlea karikira do marionetske nakaznosti. On e polemizirati s oporim
Barutanskim rasipajui teze iz katolike ideologije, kao elokventan teoretiar, ali
u djelovanju daleko odmie od kranskoga nauka. Paradokse koje Krlea gradi
451
na antitezama u proliranju likova evidentne su i na primjeru Bonaventure koji je

istovremeno i neotomist i ispovjednik najveem tiraninu u zemlji. Taj paradoks je
autor vjeto apostrorao, s intencijom da prikae rep ispod sveenike halje. Samom
Barutanskom groteskan je nauk Svete Terezije o altruizmu i lozoji patnje iz ustiju
najveeg konformista i bonvivana, a da e Krlea grotesku i nadalje produbljivati,
svjedoe pasai u kojima Bonaventura pripovijeda teoloke teze Barutanskom prije
spavanja, kao surogat uspavanke. Kardinal Amstrong biva imenovan od Svete
Stolice Uzoritou po politikoj liniji blitvijskog prestia, a vrhunac njegove trivijalne
gure je kuni ljubimac majmun kojeg je nazvao Giordano Bruno. Servilnost,
oportunizam i kameleonstvo blitvinske elite dignuta je do grotesknog simbola u
njihovom odnosu prema kardinalovom majmunu: " pred Giordanom Brunom
ui na svojim stranjim nogama krema blitvijskog drutva, ulagujui se bananama
i bombonima Kneevom Ljubimcu." Karakterizacija Bonaventure: "Ta je fratrina,
ako se pravo uzme, odvratna kreatura! Ljubavnik koji svoju ljubavnicu alje na
vjeala, ispovjednik koji prodaje tajnu sakramenta, agent koji njuka po kavanama
za bijednu krvarinu, njukalo koje ogovara Beuregard na nuncijaturi, mizerija koja
nema nikakve druge misli u glavi osim srebra i srebrenjaka." Major Georges, prvi je
krvnik u slubi Barutanskog, bijesan i poroan o alkoholu dijabolini lik. Dignut je
do simbola militaristikog pogleda na svijet, automat je za izvravanje najbrutalnijih
zloina.
Galanteriju servilnih pripuza, kameleona, analfabetske elite, listrata Krlea
nemilosrdno secira otricom satire vezujui ih za ambijente banketa, gala-ruaka,
izlobi, domjenaka kao to je oportunistiki beskimenjak slikar Vanni (panegiriki
tumai motive na reljefu Romana Rajevskog, a nakon njegove smrti naziva opus
navedenog akademskoga kipara kiem i trivijalnim smeem) lana veliina, snob
Francuz Jules Dupon, poklonik isprazne Ingride i njene trivijalne poezije. Blatvijski
porunik Bellonis - Bellonen (bellum rat!) pandan je pukovniku Barutanskom, dok
anonimni veteranski ratnik pukovnik izrie militaristiku viziju rata imanentnu
svim likovima iz ovog miljea: "Ratu je jedina svrha: smrt protivnika. Ratovati to
znai htjeti ubijati neprijatelja. Ratovati pravilno i na razini svog poziva znai:
ubijati mnogo i dobro, tj. pravilno i efektno." Nosilac socijalistikih, komunistikih
ideja i "pogleda na svijet" je Egon Blithauer, koji smatra da se Blitva moe osloboditi
od diktature samo u konfederaciji turanskih, hunskih isterskih i kurlandijskih
naroda. Blithauer e rei Nielsenu, s intencijom socijalizma: "ne znam da li postoji
neto na svijetu to bi moglo da prevlada kaos, ako nije upravo ono to vi zovete
rulja?" Karikirani pseudo-intelektualni proli su Kmetynis (pejorativno aludirajui
na njegovo primitivno podrijetlo) "poluueni primitivac, doktor vajda-hunske
universe" i dr. Masnov iji je pogled na svijet sljedei: " ljudi su svinje i za te
svinje ne vrijedi riskirati nita, ni u kom pogledu. Dogodilo mu se to (jedanput)
da je poslije Shakespearea ostao zbunjen kako pjesnici prikazuju svijet kakav ovaj
zapravo nikada nije bio, a ljudi su i kod Shakespearea ipak samo svinje, a i kraljevi
su samo ljudi, i, eto, to je pouka koju nam daje ova 'najvia' literatura, a to nam
je poznato i bez nje, i, dobro, ovako za razonodu, u redu, ovjek utue vee tim
komedijanjem, ali mnogo smisla sve to i nema, nije to ozbiljna stvar za odrasle, ta
literatura!"
452
Krlea ni u ovom romanu nije zaobiao likove umjetnika: slikara, kipara

i pjesnika koji su sueljeni u vehementne intelektualistike polemike, preko
esejistikih pasaa bogatih enciklopedijskom erudicijom: "Jer politika je kurva
po zanimanju, a umjetnost prestaje biti umjetnou onog dana kada je legla bez
ljubavi!" Istaknuti citat izrei e neurastenini kipar Olaf Knutson, konfuzni talent
koji je dvadeset godina ivio u posteriornom poloaju akademskog slikara Romana
Rajevskog, radei u ateljeu kao tehniko lice, realizirajui sva djela navedenog
akademika. Dramatski obrat u njegovu ivotu, najsliniji je ivotnom putu Doktora
(Na rubu pameti). Olaf sebe naziva "bivim ovjekom". No nakon dvadeset godina
konformistikog poloaja, on se iskupljuje za takav ovjeka nedostojan ivot, okree
se protiv konvencija, eksploatacije i gluposti, bacivi bombu u Romanov atelje,
pritom ubivi samog Rajevskog. Olaf e s Nielsenom voditi intelektualistike debate
i iznijeti otroumne opservacije iz politike i umjetnosti. Akademski slikar Roman
Rajevski osvijetljen je iz Knutsonove perspektive: "Tako: dvije - tri predsjednike
doze, srebrene tabakere, ajevi, primanja, soareje i mala Dolores kao Blitva, to je
sve! ( )Takvih pravilnih i sigurnih modelatora, kao to je on ili kao to sam ja, ima
na hiljade po svijetu; dobro modelirati ne predstavlja savreno nikakvo naroito
svojstvo; to je kao puniti ptice ili crtati pokuanstvo, a to to je on izbio iznad
nas ostalih hiljada modelatora, preparatora punjenih ptica ili dnevniara crtaa,
to nije izbio zato to je bolji modelator, nego to se karta i to je bolji u kartama!"
Proliran je i lik slikara Sigismunda Larsena iz Nielsenove retrospektive, jednog od
umjetnika koji nije podnio tiraniju i diktaturu ve je izvrio suicid, a neposredno
pred smrt oblikovao je osamdesetak votanih gura na temu smrti i krvi, potpuno
suluda i neuravnoteena opusa. On e pred smrt izjaviti "da je slikanje slika u Blitvi
zanimanje dostojno glupana" i na taj nain predoiti nonsens poloaja umjetnika u
diktatorskom reimu suanjstva misli i dehumanizacije ovjeka.
Likovi su to koji su od kompleksnog individualnog portreta dignuti na
opeljudski simbol ivotnih lozoja. Meutim, privlanost ovih likova lei u
njihovoj kontradiktornosti, jer deliraju od sasma ljudskog do simbolinog i obrnuto,
od simbolinog do konkretnog. Izmeu dva kontrapunkta "pogleda na svijet":
militaristikog i liberalnog kree se itava povorka lica, portreta ili samo krokija.
Tokovi svijesti protagonista Krleinih djela otkrivaju nam Krleinog ovjeka tako
mranog, krvavog i blatnog s aureolom nastojanja da se uzdigne u Kozmos. To
su "mrtvaci na izletu" koji se osjeaju pozvanima da pridignu ovjeka, opravdaju
ljudsku egzistenciju esencijalno: "Sablasno, blatno privienje ta je prokleta zemlja
u koju je doputovao kao mrtvac na izlet, bez nekog dubljeg moralnog i idejnog
smisla, bez nekog stvarnog poslanstva, da ivi u pokolju i da se vrati natrag, meu
zvijezde, zaklan."
4. Drama Lutke - idejna skica romana u romanu kao knjievno arite

romana i indikator pieva stava prema zbilji uope
U drugi svezak romana, tree poglavlje "U Blatviji", umetnuta je drama mladog
blatvijskog poete Patricija Baltika Lutke. Patricije Baltik je egzaltirani mladi poeta
koji Nielsenu raskrinkava sumornu blatvijsku stvarnost. Njegova drama Lutke u
pet slika jest inauguracija marionetskoga teatra u roman:
453
1. slika: "Lin i petak poslije podne"

2. slika: "avo i mladi"
3. slika: "In tiranos"
4. slika "Ezopova basna"
5. slika: "Sumrak pameti"
"Tehnika marionetskog teatra stavljena je u funkciju neposredne stvaralake
eksplikacije na stvarnost"30. Protagonist drame je Jorik, luda izvrgnuta poruzi i
batinama. Sam dramatiar Baltik e parafrazirati radnju i iznijeti ideju: "U svim
tim dramama moje, ili, ako hoete nae blatvijsko glavno lice Jorik igra kao lutka
glavnu ulogu i u svim tim slikama izvlai krai kraj, jer je on kao lutka osuen
na takvu komediju da dobiva po glavi! A kako predstave u tom marionetskom
teatru traju neprestano, kako lutka Jorik vjeno igra jednu te istu ulogu kao pajaco
na ici, protiv svoje subjektivne volje, jer je na ici i jer mora da igra, lutka se
buni, lutka se logino revoltira, i tako poinje predigra s njegovom pobunom u
stihovima. Njegova je ideja ova: budui da smo mi lutke na ici i budui da igramo
uvijek jednu te istu marionetsku predstavu, a ta traje vjenost, jedini nain da
se oslobodimo jest da prereemo icu i da tako nestanemo sa scene toga glupog
kazalita koji igra tako glupe stvari () U epilogu naao sam rjeenje za problem
naeg lutkarskog ivota pomou jednog trika." Meutim, Baltikov trik ostaje
zaogrnut enigmatinim velom, jer je on pogubljen uslijed praizvedbe drame. Kritika
je uoila da je nagli prekid drame nasiljem zapravo prijenos zbivanja sa simbolikog
plana marionetskih prizora u blatvijsku zbilju romana, pa prema tome nastavak
nasilja na drugoj ontolokoj razini. Figura reektor u spomenutom poglavlju jest
Niels Nielsen pa je epska inauguracija izvedena na nain da se dramski predloak
recipijentu podastire u vizualnim i auditivnim efektima iz Nielsenove perspektive.
Poetikim okom dolazi do disperzije u panji receptora, protagoniste, pa sceninu
imaginaciju marionetskog teatra naglo prekidaju Nielsenove reeksije i impresije o
teatarskom ambijentu. mega rezimira da se po stilskim i dramaturkim obiljejima
Lutke nastavljaju na fakturu simbolinih, ali i ekspresionistikih dramskih
djela, tj. na svijet Krleinih Legendi i Balada Petrice Kerepuha. Ta drama odaje
eksplicitno nepatvorenoga Krleu. Autor nije nastojao da ngira neki novi poetski
sustav. Sugestivnost poetskoga teatra je multiplicirana, iznimno scenskim efektima
lutkarskoga teatra. Figure na nitima nose semantiki potencijal, marionetskom i
karnevalizacijskom sugestivnou predoavaju imaginarnu drutvenu zajednicu koja
zadobiva realne obrise, tako da e se proniknuti kroz porozne granice i preseliti se
u prvi plan - romaneskni. Kostimi lutaka ukazuju na alegorinost scene, te ukazuju,
po megau, na univerzalnu viziju ljudske povijesti (robijai, bludnice, bolesnici u
pitalskim kouljama, vojnici ratnici s bojnim kacigama, arenilo kraljeva, gospoe
u balkonskim haljinama, plebs, kardinali, biskupi, gospoda u frakovima itd.). U
Krleinu sinopsisu marionetsko kazalite ne krije svoj alegorijski znaaj: obrazac
mu je theatrum mundi, u kojem postoji ve unaprijed provedena podjela uloga,
disciplina igre prema uglavljenim pravilima te vertikalna struktura ovisnosti,
dakle hijerarhija, s vrhunskom instancijom metazikog autora. Entropijski
30
Viktor mega, Krleini europski obzori, Zagreb, 2001, str. 195. Inae o Krleinim vezama s
europskom knjievnou, marionetskome teatru i dr. najakribinije je pisao V. mega to je sublimirano
i u navedenom djelu.
454
element te zajednice je Fortunato Jorik, sredinji lik lutkarskog kazalita, neka

vrsta 'blatvijskog Tilla Eulenspiegela', dakle gura koja nosi sve oznake one
kasnosrednjovjekovne i renesansne puke kulture. [] Jorik je duhovni srodnik
Petrice Kerempuha,31 s itavom pukom predajom koju sadre Krleine Balade.
"Jorik ima vie lica koji je i tip puntara, slobodni satiriki duh, ali po potrebi i
prepreden pikarski plebejac. Funkcija Jorika je dvojaka: Jorik karakterizira sam
sebe kao intelektualca, buntovnika i osamljenika, gdje patos osame svjedoi o
posebnosti takvog poloaja".32 "Misliti logino" to je kredo Krleinih intelektualaca
koji se suprotstavljaju abloni i frazi kao ubojicama ljudske misli. S druge strane
Jorik nije nalik na velike patnike i predvodnike u ranim Krleinim dramama, ne
stoji na pijedestalu izabranih s velikom gestom, ve je srodan Petrici krijui se pod
krinkom lude, koja je navikla na batine i na prijezir. Jorikovoj ulozi imanentna
je kontradikcija: s jedne strane predvia budunost pouen iskustvom povijesti,
tj. "poziva se na historijsku nunost", a s druge strane poziva "lutke na aktivan
otpor"33 - da prestanu biti lutke i postanu povijesni subjekt. Jorikova pobuna moe
se tumaiti na dva naina, po Viktoru megau: kao metazika ili kao drutvena
pobuna. Vea je vjerojatnost da je rije o drutvenoj pobuni, protiv ovjeka kao
nesamostalne (heteronomanske) lutke. Jorik poziva lutke da se osamostale, prekinu
niti i postanu autonomne. Meutim nesloga meu lutkama se raspiruje jer su neke
i zadovoljne svojim drutveno determiniranim ulogama, to e autor sarkastino
osvijetliti u dijalogu izmeu Jorika i Anela Gospodnjeg, jer je on zadovoljan svojom
"ulogom" i stiava Jorika oskulom: "Pss, molim vas, umirite se gospodine! Ovaj
svijet, u kome mi glumimo svoje drvene uloge, jedan je od najmudrijih svjetova
u Kozmosu! Ja sam zadovoljan svojom ulogom." Jorik je jedna od najsloenijih
Krleinih gura. Na jednom polu marioneta je podvrgnuta karnevalskom ritualu,
iracionalna, smijena i pokladno neozbiljna, dok je na drugom polu u simboliki
sustav takvoga iracionalnoga lutkarskoga simbola inaugurirana biblijska parabola,
ne vie o batinanju i razdiranju lutkarskih rekvizita, ve o bievanju i razapinjanju
ovjeka i Boga. Simbolino-semantika skrivalica u kojoj se prepleu visoki i niski
stil, jedno je od omiljenih Krleinih stilskih sredstava. Komino i tragino, tuno
vitetvo, Don Quijote i Sancho Panza kao simboli romanesknoga iskonskog otklona
od tradicije i borba protiv izlinosti i fraze, barbaepi i Sikstina, svete bludnice
oksimoroni su kojima je Krlea nastojao razbijati articijelnost i monotoniju pisane
rijei. Oksimoron je vezivno tkivo kojim je permanentnim revidiranjima preslagivao
vitraj svojega poetskog sustava.
Naziv svake slike nosi simboliku. U prologu Jorik organizira pobunu meu
lutkama s intencijom da probudi "gluhonijemi svijet lutaka" koje se pokoravaju
"Imperativu one Niti" na kojoj se kreu igrajui svoju ulogu u suludom kazalitu,
protiv svoje volje i vlastitih interesa. "Fortunaro Jorik u kostimu blatvijske dvorske
lude recitira 'malom ovjeanstvu drvenih lutaka' svoju baladesknu tiradu o gluposti
pokoravanja Imperativu Nevidljivog, koja se odigrava ve pedeset tisua godina".34
Prolog zavrava prizorom u kojem marionete imaju sluha za Jorikove pobune. Prva
31
Ibid., str. 197.
32
Ibid.
33
Ibid., str. 199.
34
Ibid.
455
je slika nagli prijelaz iz jednog stanja u drugo, iz samostalnosti u nesamostalnost

to donosi nanovo kontardiktornost imanentnu Baltikovim Lutkama koje su
istovremeno i slobodne i sputane, iz ega proizlazi paradoksalan zakljuak da je
determinacija samo zika, a ne i mentalna jer inae ne bi postojala mogunost
duhovne dileme.35 U sreditu prve slike je pasijski poloaj izdvojenog pojedinca koji
se suprotstavio dvopapkarskoj gomili. Vjeanje Nevinog ovjeka kroz ciklinost
povijesti je konstanta ljudske marionetske gluposti. ovjeka prati razuzdana gomila
proklinjui ga i pljujui po njemu. ovjek se na svom posljednjem putu, koji jasno
konotira biblijski Krini put, obraa Joriku skrueno ga molei za pomo, to
ovaj beutno odbija. Drugi dio donosi nagli obrat: isti ovjek koji je prethodno
popljuvan i objeen o plinsku svjetiljku, sada se nalazi u bazilici sjedei na zlatnom
prijestolju. I ovdje se oglaava Jorik koji apostrora apsurdnost zbivanja: vjeali su
ovjeka, da bi ga ogrnuli grimizom, slave ga da bi ga sutra nanovo mogli vjeati.
"Metahistorijski je zasnovana opreka izmeu ovjeka-patnika i ovjeka idola,
misaonih gura koji utjelovljuju cikline obrasce ljudske povijesti."36 Istaknuti
pojedinci uvijek su suprotstavljeni bezimenom, manipuliranom kolektivu, ali oni
ipak ostaju i vezani za mnotvo, jer o gibanjima i raspoloenjima mnotva ovisi
njihov uspon i pad. Prva slika simbolizira faustovsku tenju ovjeka da pokua nai
odgovore na trajna pitanja o smislu ivota. Faustovska priroda ovjeka koji sklapa
pakt s avlom, tj. Mestom a istodobno mu se i opire, uzdie se i dokida kao parabola
kontradiktornog ljudskog razvitka u eterinim dimenzijama stvaralatva. Meutim
Krlein avo je "prikazan u duhu persiae"37 i on je nosilac starog socijalistikog
gesla: "Gospodo, osam sati sna, osam sati glume, osam sati naobrazbe, to je
na program!" Krlein avo se zalae za birokratsku pedanteriju i organiziranu
monotoniju. In tiranos motiv koji je u nau poeziju uveo Maurani, a kao velebni
poeta vates preuzeo Kranjevi, nije mogao izbjei ni Krlea. Na jednom mjestu e
autorove reeksije ponijeti Nielsen. Kao djeaku mu in-tiranos-parole nisu mnogo
znaile, bijae individualist, osobenjak, koji se zanosio Shelleyevim stihovima, ali
kada je shvatio da te parole unitavaju svaki individualizam i slobodu, izreene od
kriminalnih tipova, on je shvatio da mora djelovati, ukljuio se u stvarnost koja
mu nije doputala da bude individualist, slobodni zidar. In tiranos motiv nalazi se
u aritu ove drame, ali i u meritumu itavog romana, emu dodatno pridonosi
Krleino rjeenje o nasilnom prekidu drame, da bi se nasilje prenijelo na drugu
ontoloku razinu. Krlea dramski oblikuje motive vlasti diktature, moi, ovisnosti
i protesta. Ezopova basna upravo je alegorijski karakter ovoga romana koji vjerno
slika faunu (animalne likove) u ori, vjerno asimilirajui Krleine opservacije iz zbilje
u romaneskno ruho. Sumrak pameti - neizbjean je sukob Pameti i Gluposti, gdje
trijumra Glupost "u svim smjerovima" jer je neiskorjenjiva i samoobnavljajua:
"Jer to vrijedi ubiti Kmetynisa, kada je iza Kmetynisa ostalo milijun i pol blitvijskih
opanaka". Tako da se ideja romana faustovski dijeli na dvije osnovne razine: na
tragediju izdvojenog pojedinca i na dramu ovjeanstva. Nije teko odgonetnuti da
je dramski lik Jorika, kroki protagonista ovog romana: " sve je uglavnom Kaos u
kome je Fortunatu Joriku sueno da bude jedini pametan, i upravo iz toga razloga
35
Ibid.
36
Ibid., str. 205.
37
Ibid., str. 202.
456
jer je meu glupim lutkama jedini koji misli razumno i logino, on isto tako logino
izvlai krai kraj i tako postaje glupim Fortunatom Jorikom koga svako magare
moe da izbatina, da ispljuska i da ismije." U ovom citatu ocrtana je tragedija
Jorika, ali i samog Nielsa Nielsena. Na scenu theatrum mundija izveden je homo
novus, koji nije primarno i homo politicus. Krlein nadovjek prije svega je homo
kojega homullusi/ homonculusi preobraavaju i u politicusa. To je samo jedan idejni
sloj Krleine poetike tridesetih godina koja je troslona:
a. sve svestranija kritika diktature, totalitarizma, despotizma tiranije koja se
oitovala na svim stranama europskoga kontinenta pred osvit drugog svjetskog
rata
b. apostroranje o vanosti autonomije umjetnikog stvaralatva i slobodne
ljudske misli
c. permanentan osjeaj uzaludnosti svakog ljudskog napora jer je glupost vjena
i neunitiva
"Krleine lutke, predvoene Jorikom, izvode igru u kojoj se isprepliu temeljni
motivi europske kulturne povijesti od Platona do suvremenog, poslijeratnog
egzistencijalizma."38 Meutim, marionetska metafora jedna je od provodnih
predodbi cijelog Krleinog stvaralatava interpolirana u Krleinu poetiku i lozoju
povijesti, o emu svjedoe sljedei citati:
"Promatra li ovjek sama sebe kao votanu lutku, i ne shvaa li vie stvarnost od
krvi i mesa kao svoje vlastite stvari () Znai: itav na ivot bio je obina gluma
nae vojske, i sve nae pobjede, i itava naa Armada, i naa previnja kua, sve
to nije bilo nita drugo nego jedna odigrana kazalina predstava?"39
"Ljudi su lutke i sjede po raznim civilizacijama kao pred izlozima"40
"Ljudi su ispunjeni odgojem, praznovjerjem, predrasudama i laima kao slamom,
ljudi igraju uloge kao lutke na orkestrionima, kao da su ih drugi navinuli, po tuem
taktu potpuno neshvatljive i nerazumljive muzike"41 ili ""Svi mi imamo maske i svi
smo mi zakrinkani i svaki ovjek osjea potrebu da skine svoju masku bar na jedan
tren"42
"ovjek se tako zaputio najnormalnijim putem zaglupljivanja i zavrit e svoju
karijeru kao drvena lutka, jer su poeli da ga modeliraju po svemu to im je potrebno
da bi stvorili jednu pasivnu lutku, u ovom kazalitu marioneta, toj drutvenoj igri
ratova, tiranije, katastrofa, kulta lai i mitosa kriminala."43
38
Ibid., str. 230.
39
Miroslav Krlea, Davni dani, Zagreb, 1956, str. 290.
40
Miroslav Krlea, Povratak Filipa Latinovia, Sarajevo, 1966, str. 117.
41
Miroslav Krlea, Na rubu pameti, Zagreb, 2004, str. 21-21.
42
Ibid.
43
Sabrana djela, sv. 27, Zagreb, 1972, str. 23.
457
5. Embrio romana Banket u blitvi: novela "Tri domobrana"
"Tri domobrana" novela je s tipinim krleijanskim likovima iz urbane sredine;

dva prijatelja iz kolskih klupa koji su poli oprenim ivotnim putovima i postali
gorljivi suparnici. S jedne strane je bahati kapetan Ratkovi-Jablanski, a s druge
njegov nekadanji kolski sudrug, sada zanesenjak i buntovni vojnik, novinar
Rai. Ova novela kao da je embrio Krleinog romana Banket u Blitvi. Raievo
sentimentalno retrospektivno poniranje u djetinjstvo, u kolsku klupu u Cvjetnoj
ulici, koja je u njegovoj sadanjosti vojarna, analepse o Ratkovievoj i njegovoj
obitelji, egzaltiranost ljepotom Raieve majke iz perspektive Ratkovia djeaka,
sve su to motivi koje emo pronai u irokoj epskoj rjeitosti u navedenom romanu.
Idejno razmimoilaenje RatkoviRai, gotovo je identino konfrontaciji ivotnih
lozoja Niels NilsenBarutanski. Svijest o jalovosti egzistencije o kojoj lamentira
u solilokviju kapetan Ratkovi: "ivot je blatna cesta () i ivot nije drugo nego
borba za opstanak. To je otkrio Darwin."44 - nee li varijaciju jalovosti bivstvovanja
izrei i Barutanski: "ivot je najraniraniji pakao, a smrt je osloboditeljica iz
tog pakla."45 Konac novele u kojem sentimentalni Rai sizifovski pokuava
evocirati humano u Ratkoviu da bi prekinuo muenje dezertera Skomarka: "To
to ti zlatne porte nosi i ostruge, a ja bakande, to je smijena diferencija! Nas
ustvari ganjaju! Svi smo mi slabo plaeni! To nisu nai interesi! Konano, drutvo,
banke, kapital. Sve vodi u smrt. U smrt!"46 varijacija je Nielsenove lamentacije iz
njegovog simbolinog sna gdje sprjeava Barutanskog da ustrijeli plavu djevojku
koja personicira Europu. No jaz je nepremostiv, jer se Barut i ovjek ljube u
agonijskoj Smrti Naime, navedena novela nosi stamene odrednice na kojima je
graen ovaj Krlein politiki roman:
1. antagonizam dvaju sredinjih likova oprenih osobnosti, koje vee prijateljstvo
iz pukokolskih klupa a diferencira plemiko-kmetska provenijencija;
2. opreka humanizam (kojeg su nosioci Niels Nielsen, Rai)militarizam (iji su
nosioci Barutanski; Ratkovi-Jablanski) meu kojima je jaz nepremostiv;
3. na koncu svih ivotnih staza stoji rezignacija i nihilizam kao sjecite na kojem
se nanovo sastaju reeksije sredinjih likova.
44
Ibid., str. 194.
45
Miroslav Krlea, Banket u Blitvi, knjiga trea, str. 23.
46
Miroslav Krlea, Hrvatski bog Mars, Zagreb, 1990, str. 202.
458
Novela "Tri domobrana" Roman Banket u Blitvi

ANTAGONIZAM ANTAGONIZAM
kapetan Ratkovi- buntovni vojnik Pukovnik Barutanski: doktor Niels Nielsen,
Jablanski: plemiko i novinar Rai: plemiko podrijetlo nezavisni publicist
podrijetlo "Ratkovi- kmetsko podrijetlo "On je Barutanski i izdava Tribune:
Jablanska imala je u njemu tee plava kmetsko podrijetlo
tri sobe i glasovir i krv! A Nielseni su
kredencu, a Raievi bili kurlandijski
su se stisli u jednoj kmetovi vjekovima"
sobi.." (180. str.) (111. str.)
Humanizam: Militarizam: Humanizam: Militarizam:

Rai Ratkovi-Jablanski Niels Nielsen Barutanski
Raiev rezignirani, Ratkoviev Rezignirane Solilokvij pukovnika
sentimentalni rezignirani solilokvij: Nielsenove reeksije Barutanskog: "ivot
monolog: "To "ivot je blatna na koncu romana. je najraniraniji
to ti zlatne porte cesta () ivot nije "do neke pakao, a smrt je
nosi i ostruge, a drugo nego borba nedostine obale na osloboditeljica iz tog
ja bakande, to je za opstanak. To je kojoj se nee iskrcati pakla"
smijena diferencija! otkrio Darwin." po svoj prilici
Nas ustvari ganjaju! nikada Jedno mu
Svi smo mi slabo je jasno: pokrenule
plaeni. To nisu nai se stvari u Blitvi
interesi() Sve vodi kako im drago, ova
u smrt. U smrt" vrsta vrckave igre sa
zveketom maeva na
politikoj pozornici
nema nikakve mudre
svrhe, jer hoe li ubiti
Nielsen Barutanskog
ili Barutanski
Nielsena, Sandersen
Burdgwaldesa ili
Kmetinisa ili Masova
ili nekog drugog,
Muikovskog ili
Kavaljerskog, zaista
je priglupo, savreno
bezidejno, a pomalo
smijeno."
Nielsenov i Raiev monolog varijacije su jednakih reeksija, kao to su monolozi

Barutanskog i Ratkovia. Istina, Krlea u noveli ekspresionistiki secira vrijeme u
kaosu rata, dok njegov roman prikazuje vrijeme totalitarizma pred osvit drugog
svjetskog rata. No, protagonisti romana Banket u Blitvi i novele "Tri domobrana" i
njihove idejne vizure su od iste korjenike sazdani i postavljeni u nemogue "klimatske
uvjete". Sukob je to Dobra i Zla, Pameti i Gluposti, militaristikog "pogleda na
svijet" i poetskog "pogleda na svijet", slobodne ljudske misli i diktature.
459
Navedena novela nije izdvojeno djelo u kojem se pojavljuju varijacije slinih

motiva, ideologija i portreta lica (primjerice konikt otac-sin, koji nalazimo u
brojnim novelama "Mlada misa Alojza Tieka", dramama Gospoda Glembajevi,
romanima Vraji otok, Banket u Blitvi, Zastave i dr.), antagonizam meu
nekadanjim prijateljima i kolegama, te portret izdvojenog pojedinca, rezignacija
na koncu sviju staza no takove komparacije mogle bi biti nepregledne i izgubiti
analitiku mo. Razlog zbog kojeg sam izdvojila navedenu novelu je sljedei: uz
tri navedene odrednice, portretiranje lika Barutanskog, tonije njegovih intimnih
sklonosti homologno je portretu Ratkovia (obojica vole dem od ipaka, obojica
su zaljubljena u majku svoga kolskog kolege), zatim i Rai i Niels Nielsen su
publicisti, retrospektivna poniranja u pukokolske klupe Raia i Nielsena gotovo
su identina, svi su jednim dijelom determinirani svojim podrijetlom, razilaze se
zbog istih razloga. Inae, Krlein vulkanski i disperzivni opus sadri malene korpuse
nerijetko istovjetnih motiva, reeksija, postupaka, tako da i margine na papirusu
njegove duhovne biblioteke, a sasvim sigurno i one materijalne koja se uva u
LZMK tvore iznimno multipliciran beletristiko-esejistiki opus koji jo uvijek
nije sistematiki sabran i stopljen s njegovim Sabranim djelima. Krlea, disident i
defetist, teko da je mogao ustrajati u tenji da svoj opus sintetiki sabere u korpus
sabranih djela. Krlea e se jo dugo itati na marginama svojih "a", jer je rije o
autoru koji je preko zapisa na marginama europskih/antieuropskih mitova vie od
pola stoljea ispunjavao meritum hrvatske knjievnosti.
6. Alegorini karakter romana: hrvatske realije Banketa u blitvi47
Ivo je Frange48 sasvim tono rezimirao: "Blitva ili Blatvija, bez obzira koja od
te dvije zemlje, ak bez obzira koja od zemalja izmeu Baltika i Mediterana, jer
sve su one zapletene istim protuslovljima puanstva, granica, mitova, povijesnih
poslanja, opstanaka Identikacija besmislena koliko i nepotrebna: Blitva nije
zemlja nego stanje, udes, prokletstvo." Frangeova teza sublimira ideju da je Blitva
udes, prokletstvo. No, da se je to prokletstvo tako intenzivno dogaalo ba na
ovim prostorima i da nije doputalo umjetniku da bude individualist i slobodni
zidar i to je tono. Neu identicirati onomastike jedinice poto su to ve obavili
eminentni jezikoslovci, ve u naznaiti nekoliko slobodnih opservacija, paralela
koje asociraju na hrvatske realije.
Citat iz knjige doktora Nielsena je sljedei: "Blitvijsko pitanje stoji (po doktoru
Nielsenu) otvoreno ve od druge polovice osamnaestog stoljea, kada je izumrla
blitvijsko vedska linija na hunskom kraljevskom prijestolju, da bi poslije
revolucionarnih kriza godine etrdeset i osme i ezdeset i este ponovno otvorilo
mirom u Blatu Blitvinskom godine sedamdesete ostalo otvoreno preko svih obrata
do danas, isto tako neodreeno i isto tako sudbonosno kao to je bilo od poetka:
preslabo da se rijei samo, a prejako da bude rijeeno snagama koje se poriu."
47
Reakcija je na lanak Zdravka Malia "Poljske realije Banketa u Blitvi" - Radovi za slavensku
lologiju, Zagreb, 1965, br.7, str. 19-29.
48
Ivo Frange, Mato. Vidri. Krlea, str. 263.
460
1) U drugoj polovici osamnaestog stoljea car Josip II preuzima prijestolje a

naslijedio je i ugarsko-hrvatsko prijestolje (hunsko-blitvijsko) zapoeo je sa snanom
germanizacijom Hrvatske i Ugarske.
2) 1848. godina: maarska revolucija, godina Oktroiranog ustava, tj. obnove starog
carskog sistema na osnovi germanizacije; godina ukidanja kmetstva u Hrvatskoj.
3) 1867. hrvatsko-ugarska nagodba (Starevi je na saboru 1866. - njegov drugi
saborski govor prije koalicije Hrvatske i Ugarske vizionarski prorekao: "dva
bolesnika nee dati jednog zdravog", te za Austriju: "ako je vuk klao ovce i kolje,
ne treba vuka uiniti ovarom").
4) 1870. mir u Blitvi nakon strahovlade Bachova apsolutizma (1852-1860),
vrijeme banovanja bana puanina Maurania (1873.1881.) "Blitvijski ovjek bio
je stoljeima izoblien, on se kretao svijetom kao karikatura svih ljudskih pojmova,
on je imao da bira izmeu ludila i utopljenja, da se proda, propije i moralno
propadne upravo onda kad je dobio katedru ili bilo kakav drugi visoki hunski in
kao izdaju blitvijskih interesa." Moemo pretpostaviti da Krlea slika razdoblje
vladavine bana Khuena Hedervaryja (1883.1903.) i njegov snaan birokratski
aparat koji je pogodovao odnaroivanju Hrvata, a snani proces germanizacije
zamijenio je proces maarizacije, jer nadalje pie: "Osim sasvim slabe i nezanimljive
lirike i subjektivne rezignacije sve ostalo zvalo se u blitvi: moj kruh, moja penzija
i moja obitelj. () Ili je kakav egrt uhapen jer je tintom prelio tuinski natpis ili
je kakav srednjokolac izbaen iz svih blitvijskih gimnazija jer je ispljuskao svog
razrednika kao politikog nitkova, ili je policija golim sabljama izranila ake javno
na trgu zbog paljenja tuinske zastave." Dovoljno je da se prisjetimo prilika u
Hrvatskoj za vrijeme Khuenove vladavine. Arsen Toplak je precrtavao imenicu
Maar u kolskim udbenicima, protagonist romana Janka Polia Kamova Isuena
kaljua, to svjedoi revolt koji se je budio u mladim gimnazijalcima. Sjetimo se
1895. i spaljivanja maarske zastave na trgu bana Jelaia.
Vrijeme velikog rata, tj. prvog svjetskog rata, promjene u Blitvi: "U dinamiku
mogunost osloboenja i uskrsnua blitvijske Drave nije u itavoj Blitvi vjerovao
nitko osim gimnazijalaca" Prisjetimo se nesretne sudbine Vladimira erine
pokretaa jugoslavenske omladine, pokretaa asopisa Val i Vihor i sloma njegovih
ideala, to ga je naposljetku dovelo u umobolnicu. Sam Krlea je u Davnim danima
pisao o usponu i slomu erininih ideala, da ne spominjemo Ujevia i mnoge druge
rezignirane i razoarane u gimnazijske ideale o jugoslavenstvu: "Blitva je bila san
bubuljiavih gimnazijalaca za nonih bdijenja, ona je bila maglena iluzija gladnih
pukih uitelja o starim blitvijskim historijskim slavama, (kojih ako se pravo uzme
nije nikada ni bilo)"
Poznato Krleino negiranje metrovievskog Vidovdanskog hrama (posebno
hrvatskih kraljeva): "Bilo je vrijeme izbacivanja iz razreda zbog krae, slobode
misli, upravo zbog javnog, deklariranog bezbonog uvjerenja."
Citat stihova blitvijskog pjesnika: 'Mrijeti ti e, kada pone sam/u ideale svoje
sumnjati' citat je iz pjesme "Mojsije" Silvija Strahimira Kranjevia.
Blitvijska himna: "Marirala, marirala blitvinska brigada", a opozicijskom
pjesmom postala "Oj; Blitvini, jo nam ivi glas naih djedova", koja je analogna
jugoslavenskoj himni: "Oj, Slaveni, jo te ivi duh naih djedova".
461
Spominje se i problem tendencije u knjievnosti i Krleina otra kritika na

jalove i trivijalne stihove, to aludira na njegove suvremenike s kojima je "zapoeo
sukob na knjievnoj ljevici", "Podravskim motivima", a zavrio "Dijalektikim
antibarbarusom" (1939).
U ovom kratkom prikazu nemam intencije dokazivati da je Blitva alegorija
Hrvatske, kao to nije ni alegorija samo Poljske. Prouavajui literaturu italac e
zapaziti da je Krlein imaginarni, mimikrijski, u zelene listove zaahureni svijet
mnogo kompleksniji. No, da je Krlea bio zabrinut nad hrvatskim ovjekom,
hrvatskom povijeu i njegovom ulogom u evropskom kontekstu sasvim je neupitno.
Sasvim je neupitno i to da je Krlea izmislio novi europski kontinent da bi u njega
postavio naeg pasijski izmuenog ovjeka; jer taj ovjek nije univerzalan ve je
duboko nacionalan, krvav i blatan u putovanju kroz hrvatsku povijest i rezigniran
pred njenom nokturalnom budunou.
7. Trea knjiga Banketa u blitvi klju za razumijevanje Krleine politike

ideologije
Krlea bijae kontraverzan i kontradiktoran umjetnik to je osobina velebnih

duhova. Njegova nepresuna enciklopedijska erudicija i vulkanska eruptivnost
talenta ostavljaju za sobom dubok biljeg utisaka i impresija, trajno osvajajui itatelja.
Zapaao je i najskrovitije, latentne anomalije stvarnosti. Bio je nonkonformist,
"razmetni sin", "sam protiv svih", svjetiljka u tminama, buntovan i samosvojan
kritiar zbilje. Nielsen koji je po mom impresionistikom sudu Krlein ideoloki
alter ego govori da mu u djetinjstvu in-tiranos parole nisu mnogo znaile i da
bijae individualist i osobenjak, ali kada je shvatio da te parole unitavaju svaki
individualizam i slobodu, shvatio je da mora djelovati. Tako se i Krlea ukljuio
u stvarnost koja mu nije doputala da bude slobodni zidar. Potom 1945. godine
postaje "suputnik vlasti" i njegova kritika i polemika rije gasne. Namee se
pitanje zato se najvehementniji duh trajno, oportunistiki, nekritiki priklonio
vlasti? I to vlasti u kojoj se slobodna ljudska misao i nije raskrilila (pr. knjige
Lasieva i Vaupotieva) i vlasti u kojoj ljudsko dostojanstvo nije imalo integritet
(studenti Hrvatskog proljea)?
Krleinu borbenost permanentno je pratila tjeskoba, kao i njegovog junaka.
Julije Benei svjedoi da je bolovao od hipohondrije, patio od nesanice, vodio je
duge fantazmagorine dijaloge s mrtvim prijateljima (Davni dani), bio nepovjerljiv u
tehnoloki razvitak tako da je itav svoj opus ispisao grajskom olovkom. Jedno od
Belinih pisama svjedoi da se nije volio fotograrati, a ni dijeliti fotograje, branio
je magnetofonsko snimanje vlastitog glasa, nikada se nije pojavio pred kamerama
unato brojnim pozivima i molbama. Sjetimo se njegove zanesenosti Kranjevievom
poezijom u kadetskoj koli. U eseju "Hrvatska knjievna la" koncipira svoju
poetiku i istie tri kljune toke istinskog umjetnikog kontinuiteta tradicionalne
hrvatske knjievnosti: bogumili Juraj Kriani S. S. Kranjevi. U treoj knjizi
Banketa u Blitvi (1963) koja je objavljena u vrijeme Krleinih "ostvarenih ideala"
umee stihove Kranjevieve pjesme Mojsije:"Mrijeti ti e, kada pone sam / U
ideale svoje sumnjati". Ovaj distih je klju Krleine dosljednosti politikoj ideologiji
koja se u praksi nije pokazala lenjinistiki plemenita. Njegov Nielsen se pita kako
462
je postao negacija svega onoga to je elio da bude? I Krlea se to propitkivao. I

shvatio da je donkihoterija ubiti Kmetynisa jer ostaje jo milijun i pol opanaka i
da je svaki napor romantina pustolovina. Krlea je mnogo prije prestao gorjeti
plamenom "od ideala, silnih, vjeitih" ali se istovremeno i borio protiv toga "da ta
sjajna vatra crna ne postane smrt". Krlea vizionar je vjerovao u vizionarstvo u
stihove pjesnika proroka.
8. Zakljuak
Banket u Blitvi kao politiki roman integralni je dio monumentalnoga Krleinog

romanesknog opusa. Nadovezuje se na prethodni roman Na rubu pameti svojom
politikom tematikom i moralnom pobunom pojedinca, liberalnog slobodoumnog
mislioca protiv politike tiranije, protiv sistema totalitaristikih diktatura uope
koji je oznaio Krlein zaokret prema socijalnim i politikim temama. Alegorizacija
je osnovni princip izgradnje romana Banket u Blitvi koji je nastao kao reakcija
na europsku politiku stvarnost u drugoj polovici tridesetih godina, prije svega
na uspon totalitarizma, diktature i tiranije u nizu europskih drava. "Moral i
politika, mehanizam vlasti i tehnologija funkcioniranja totalitarne vlasti osnovni
su tematski slojevi romana. Svi su likovi uvueni u fatalni circulus politke".49
Takoer je karakteristina dvoslojnost ovoga romana ostvarena ve spomenutom
alegorizacijom i integriranjem kozmike drame Lutke u drugu knjigu romana kojom
je Krlea razvio temeljnu ideju o kontinuitetu politikog kanibalizma, tj. o ciklinosti
povijesti u kojoj se samo izmjenjuju vrste nasilja i njeni akteri. Unutar ove osnovne
idejne okosnice romana autor u esejistikim pasaima obrauje niz lozofskih i
humanistikih tema: o poloaju umjetnika unutar tiranijskog ureenja u kojem je taj
poziv nonsens i "zanimanje dostojno glupana", o hipokriziji drutvenih odnosa, o
oportunizmu i njegovim beskimenim pristaama, o "Erosu, Phobosu i Thanatosu"
kao trojstvu koje determinira modernog intelektualca integrirano u njegov "pogled
na svijet", promiskuitetu i niskim strastima, o lozoji povijesti i svim granama
umjetnosti. Zbog tih pasaa kritika je nazvala ovaj roman "politiko-esejistikim
grotesknim traktatom", ali i "poemom o najantipoetinijoj temi politici". Kao i
brojna druga Krleina djela i ovaj roman je bogat nevjerojatno slojevitim podtekstom
koji prua mogunost raznolikih tumaenja, u irokim epskim zamasima njegove
eruptivne enciklopedijske erudicije.
Poruka romana izraena u napomeni pripovjedaa "da svaki individualni
osamljeni napor u borbi protiv zloina i lai, zavrava kao romantina pustolovina"
potvrena je sudbinom protagonista romana Nielsa Nielsena koji teatralnim
solilokvijem na koncu romana, rezigniran pred sivilom noi, lamentira o nonsensu
nastojanja da se iskorijeni Glupost i Krvoprolie "jer to znai ustrijeliti Kmetynisa
kada je iza Kmetynisa ostalo milijun i po blitvinskih opanaka". Ostaje rukovet
tiskarskih slova "jedino to je ovjek izumio kao oruje u obranu svog ljudskog
dostojanstva" - jedino to ovjeka dri na distanci od animalnog svijeta Barutanskih,
Bellonis-Bellonena, Masnova, Kyrijalesa, svijeta faune koji je Krlea smjestio u
49
Kreimir Nemec, Povijest hrvatskog romana: od 1900. do 1945. godine, Zagreb, 1998, str. 249.
463
neuglednu i popljuvanu oru, Blitvu ili Blatviju - svejedno. "I protagonist romana
Banket u Blitvi je na rubu pameti meu seoskim demagozima i krvnicima, meu
jalovim i lanim ljudima".50
Izmeu politike utopije i pobunjenog pojedinca zaivio je svijet Banketa u
Blitvi tragedije i komedije, kozmike drame i marionetskog teatra, satire i lirike u
"simultanom prikazu" jedne velike vizije pisca koji je kao djeak od oltara nainio
kazalite, a u zrelosti od kazalita oltar svojih ideja vizije totalitarizma koji
"centimetar po centimetar melje" ovjeka, vizije ciklinosti u lozoji povijesti,
vizije da se egzistencija moe opravdati iskljuivo esencijom, vizije da je fraza
zaetak tiranije ljudske misli, a ablona smrt ljudskog duha, a tehnologija zaetak
suptilnijeg ubijanja, vizije da se oslobodi ovjek od oportune mimikrije koja ga
pretvara u marionetu ovozemaljske zbilje. Krlea zumira ovjekovu egzistenciju,
koja je u meritumu svakog njegovog djela, a napose Banketa u Blitvi jer je u drami
Lutke osvijetljena Krleina poetika, Krleina lozoja povijesti i Krleina vizija
politike tiranije koja se razlijeva po svim sferama ovjekove egzistencije. Krlea
oivljava theatrum mundi kataklizme u kojoj stoluje i vlada Glupost.
Krlea knjievnik se poetiki ipak nikada nije opredijelio; njegova eruptivna
energija koja je oblikovala najljepe kozmike perivoje ekspresionistikog duha
nastojala je nai sigurno korito socijalno angairane literature. No ona je bila
angairana, ali nikada i socijalna. Angairana iracionalnom poetikom koju
danas s tantalskim nastojanjima u istraivanju nazivamo krleijanom. Socijalna
dimenzija, kod Krlee, jest iskljuivo etika i univerzalna. Navedena dimenzija
uvijek je osjetljiva, paradoksalno, upravo u svojemu subverzivnom smislu: osjetljiva
prema homo novusu, nikada prema primitivnoj, razvratnoj i animalnoj rulji.
Osim svojega novelistikog ciklusa, gdje dominira socijalna osjetljivost i prema
nepismenom, onemoalom topnikome mesu, kmetskim sinovima, takovu socijalnu
angairanost neemo vie kod Krlee nai. Petrica Kerempuh je karnevalizirani
homo novus, baba pod galgama rtva je karnevalizacijskoga rituala, Vudriga nije
boleivi dio narodne mase, ve individualizirani, nanovo poneto karnevalizirani
homo novus gotovo pometovske provenijencije. itati Krleu kao socijalno
angairanoga autora iz ove vremenske perspektive potpuno je deplasirano, jer
Krlea na scenu theatrum mundija izvodi homo novusa, koji nije primarno i homo
politicus. Krlein nadovjek prije svega je homo kojega homullusi/homunculusi
preobraavaju u homo politicusa Teorem o narodnoj jednakosti koji je zahtijevala
socrealistika galanterija cenzora u Krleinim jednadbama uvijek je zavravao
kranjevievskim Mojsijem: pigra massa ne osjea vizionarstvo, etiku istou,
martirij i mjeseinu kao pogled na svijet; narod kamenuje, pljuje, razapinje na
jarbol, izopuje i vrijea. Narod je okrutan, neosjetljiv i povodljiv. Krlea koji
je putovao s Titom u Rusiju, napisao je najvehementniji traktat o nemogunosti
subverzije moi u dijabolinom svijetu velikih, ciklinih seobi po vlastitoj zemlji
panonskoga blata i kmetskih zemunica. Krlea je pisao o nemoi intelektualaca da
opstanu u kataklizmi ljudske gluposti, o nemoi Miroslava Krlee da objavi svoj
pogled na svijet. Knjievnik koji je osjeao da poput Michelangela moe oslikati
skromnu hrvatsku Sikstinu, ostao je uljez meu aristokratima Gornjogradske
50
Slobodan P. Novak, Povijest hrvatske knjievnosti, sv. II, str. 244.
464
gimnazije, Bachov ko je gomilao njegove fantazmagorine slike o plavoj kosi

Magdaleninoj, a prilikom premijere Glembajevskog ciklusa umjesto ovacija - Nita
ne valja! Ideni!, odnosno, opskurni kritiki reci o strmom putu od Kadetske kole
do teatra. Krlea se odluio zakrabuljiti, skriti iza oltara politikanstva, svjestan
kredita, ali i konzekvenci takvoga knjievnoga i umjetnikog izbora. To dokazuje
i njegovo ngirano vizionarstvo, tj. jednadba njegovog poetinog, ali i ivotnoga
izbora: "Znam tono to e se sutra dogoditi kada umrem Prvo e poeti da
preispituju moje mjesto u literaturi. Rei e: to je bio samozvani sveznar, ovjek
koji je svojom pojavom i djelom zaustavio nau literaturu. Plasirao se i odrao
uz pomo politike i politikog angamana, improvizator, hohapler, demagog
Zatim e proi nekolike godine dok se ne nae tko e rei: E nije to tako, ima tu
nekog boga, nekog avola".51
Krlea je slikao svoj theatrum mundi grajskom olovkom po stropovima naih
Zavoda i biblioteka, ifrirao svoje rukopise poput tajnih bratstava za budunost,
za generacije Interneta i poploanih zemljanih putova. Krlea je pisao s nadom,
s iskustvima ovjeka koji zna da e Mojsijevi zakoni ipak biti pretiskani, da e
Sikstinom ipak etati dvopapkari i ieroni, da e se Kristu ipak klanjati u
hipokrizijskoj pobonosti i da e se Miroslav Krlea ipak i nama dogoditi.
Literatura
Dalibor B r o z o v i , "O zemljovidu izmiljenih zemalja i o etimologiji izmiljenih

onomastikih jedinica", Zadarska revija, Zadar, god. XXII, br. 6, 1973.
Enes e n g i , S Krleom iz dana u dan, Zagreb, 1985.
Branimir D o n a t, "Miroslav Krlea i hrvatski politiki roman", Republika, Zagreb,
god. XXIX, br. 6, 1973.
Ivo F r a n g e , Mato. Vidri. Krlea., Zagreb, 1974.
Ivo F r a n g e , Povijest hrvatske knjievnosti, Zagreb, 1987.
Stanko K o r a , Hrvatski roman izmeu dva rata, Zagreb, 1974.
Miroslav K r l e a, Banket u Blitvi, I-III, "Zora", Sabrana djela Miroslava Krlee,
Zagreb, 1964.
Miroslav K r l e a, "Napomena hrvatskom bogu Marsu", Knjievna republika
2-3, Zagreb, 1923.
Miroslav K r l e a, Hrvatski bog Mars, Zagreb, 1987.
Krlein zbornik (uredili Ivo Frange i Aleksandar Flaker), Zagreb, 1964.
Stanko L a s i , Miroslav Krlea. Kronologija ivota i rada, Zagreb, 1982.
Stanko L a s i , Knjievnoznanstvena metoda i literatura o Krlei (Krleologija ili
povijest kritike misli o Miroslavu Krlei), knj. 5, Zagreb, 1989.
51
Enes engi, "S Krleom iz dana u dan, Zagreb, 1985, str. 59.
465
Zdravko M a l i , "Poljske realije Banketa u Blitvi", Radovi Zavoda za slavensku

lologiju, Zagreb, br. 7, 1965.
Igor M a n d i , Zbogom, dragi Krlea, Beograd, 1988.
Marijan M a t k o v i , Miroslav Krlea ivot i djelo, Zagreb, 1988.
Ljerka M a t u t i n o v i , "Banket u Blitvi Miroslava Krlee", Revija, Osijek, god.
XIII., br. 4, 1973.
Kreimir N e m e c, Povijest hrvatskog romana od 1900. do 1945, Zagreb, 1998.
Slobodan N o v a k, Povijest hrvatske knjievnosti, sv. II, Split, 2004.
Miroslav V a u p o t i , Siva boja smrti, Zagreb, 1974.
Radovan V u k o v i , Krleina dela, Sarajevo, 1986.
Viktor m e g a , Krleini europski obzori, Zagreb, 2001.
Miroslav Krlea's Banket u blitvi

or Fauna in Flora
Summary
In this paper the author analyses the complex structure of the political novel
"Banket u Blitvi" by Miroslav Krlea, with special reference to the writer's poetics.
In the analysis, the author starts from the diary entries of the war and postwar years,
"Davni dani", where, in her opinion, Krlea's poetics was best dened and his basic
relations to philosophy, history and politics were expressed.The author also gives a
special analysis of the puppet theatre, which the writer includes in his novel as well as
his intertextual relationship with tradition. She also portrays his characters, proving
in the process that the writer's psychological characterizations, even in this phase
of expressionism, maintained the potential of his early creative period. A special
emphasis is placed on carnivalism, the concept of "theatrum mundi", and this all
establishes a new approach to Krlea's poetics and his relationship to Croatian and
European Renaissance tradition in particular.
Key words: Miroslav Krlea, political novel, puppet theatre, theatrum mundi, Renaissance
tradition
466

Franic Tomic

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Franic Tomic

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Croatica et Slavica Iadertina, Zadar, 2008

UDK 821.163.42.09 Krlea, M.-31

"Banket u blitvi" Miroslava Krlee ili

U svojoj raspravi autorica rasvjetljava sloenu strukturu politikoga romana

"Na mene su uvijek i topovi i vojnici djelovali smijeno i mislim da se nikada

3. Prema zapisima Enesa engia S Krleom iz dana u dan treu je knjigu od

Georgesa, Kerinisa, Petersena, predsjednika Akademije i kandidata za najviu

sukob satrapskog vladara Barutanskog i liberalnog intelektualca Nielsa Nielsena

2. "Ljudi su lutke i sjede pred raznim civilizacijama kao pred izlozima"10

vjerujui da se umjetnost raa iz onog iracionalnog, intuitivnog mranog i krvavog

2.a. Umjetnost je pogrebna votanica

da i sam upada u klopku ciklinosti povijesti - Kolumbo je razapet na jarbol, a

3. Likovi u Banketu u blitvi i njihove ivotne filozofije

Najvee zlo na svijetu je glupan.

Protagonisti Krleinih romana, ali i novela i drama kao da su iz iste korjenike

grananjem. Vojno satrapski stav Barutanskog s provenijencijom Krleine ratne

da se u liku bronanog konjanika osovite tu nad naim blatom kao opomena

Inkarnacija Krista i Magdalene inaugurirana je u dubokom podtekstu njegovih

na antitezama u proliranju likova evidentne su i na primjeru Bonaventure koji je

Krlea ni u ovom romanu nije zaobiao likove umjetnika: slikara, kipara

4. Drama Lutke - idejna skica romana u romanu kao knjievno arite

1. slika: "Lin i petak poslije podne"

element te zajednice je Fortunato Jorik, sredinji lik lutkarskog kazalita, neka

je slika nagli prijelaz iz jednog stanja u drugo, iz samostalnosti u nesamostalnost

5. Embrio romana Banket u blitvi: novela "Tri domobrana"

"Tri domobrana" novela je s tipinim krleijanskim likovima iz urbane sredine;

Novela "Tri domobrana" Roman Banket u Blitvi

Humanizam: Militarizam: Humanizam: Militarizam:

Nielsenov i Raiev monolog varijacije su jednakih reeksija, kao to su monolozi

Navedena novela nije izdvojeno djelo u kojem se pojavljuju varijacije slinih

6. Alegorini karakter romana: hrvatske realije Banketa u blitvi47

1) U drugoj polovici osamnaestog stoljea car Josip II preuzima prijestolje a

Spominje se i problem tendencije u knjievnosti i Krleina otra kritika na

7. Trea knjiga Banketa u blitvi klju za razumijevanje Krleine politike

Krlea bijae kontraverzan i kontradiktoran umjetnik to je osobina velebnih

je postao negacija svega onoga to je elio da bude? I Krlea se to propitkivao. I

Banket u Blitvi kao politiki roman integralni je dio monumentalnoga Krleinog

gimnazije, Bachov ko je gomilao njegove fantazmagorine slike o plavoj kosi

Dalibor B r o z o v i , "O zemljovidu izmiljenih zemalja i o etimologiji izmiljenih

Zdravko M a l i , "Poljske realije Banketa u Blitvi", Radovi Zavoda za slavensku

Miroslav Krlea's Banket u blitvi

You might also like