Platon

Sokratova obrana

Ksenofont
Sokratova obrana

Grčki tekst izvornika

i hrvatski prijevod

Redakcija grčkog teksta, prijevod,

uvod i bilješke uz prijevod
Pavel Gregorić

MATICA HRVATSKA
Zagreb 2019.

Platon-Ksenofont_Sokratova-obrana.indb 3 29.1.2019. 14:27:19

 UVOD

Platon-Ksenofont_Sokratova-obrana.indb 5 29.1.2019. 14:27:19

 1. Sokrat

O Sokratu malo toga možemo reći s izvjesnošću ili velikom

vjerojatnošću. Izvjesno je da je Sokrat doista postojao, da je
rođen 470. godine pr. n. e. u Ateni, u obitelji kipara Sofro-
niska i primalje Fenarete, da je sudjelovao u nekoliko aten-
skih vojnih pohoda, da je bio druželjubiv i dobro poznat lik
u Ateni, da je imao široki krug poklonika i da je pogubljen
399. godine slijedom sudskog procesa koji je tema dvaju spi-
sa prevedenih u ovoj knjizi.
Prilično je vjerojatno da je Sokrat bio neobična izgleda
i držanja, kao što ga opisuju njegovi suvremenici: uvijek u
jednostavnoj odjeći i obući, neovisno o vremenskim i druš-
tvenim prilikama, ističući tako svoju izdržljivost i samodo-
statnost. Vjerojatno je dobro poznavao pjesništvo, retoriku i
filozofiju prirode prije nego što se posvetio isključivo etičkim
pitanjima koja je istraživao na sebi svojstven način – inten-
zivnim i vrlo osobnim razgovorom s drugim ljudima. Iako je
zacijelo bilo ljudi koji su ga cijenili i slijedili po atenskim tr-
govima, Sokrat je zapodijevao takvu vrstu razgovora sa sva-
kim tko je bio raspoložen, neovisno o uzrastu, obrazovanju,
podrijetlu, društvenom i ekonomskom statusu. Vjerojatno je
Sokrat bio toliko posvećen svojim istraživanjima i razgovori-
ma da nije mnogo mario za obitelj, privređivanje i politiku,
zbog čega je smatran čudakom i često ismijavan u atenskim
komedijama.
Osim što je bio neobične osobnosti, čini se da je Sokrat
imao neka čvrsta i dobro argumentirana ali vrlo nekonven-
cionalna stajališta o tome što je važno u životu, kako se to
postiže i kako bi trebalo urediti zajednicu, te je osobnim
razgovorom testirao ta svoja i stajališta drugih ljudi o tim
temama, što mu je pribavilo naklonost i uvažavanje nekih,
ali i izazivalo ljutnju i neprijateljstvo drugih ljudi. Međutim,
7

Platon-Ksenofont_Sokratova-obrana.indb 7 29.1.2019. 14:27:19

 Sokrat nije ništa pisao, pa se naše znanje o Sokratovu karak-
teru i stajalištima temelji na zapisima njegovih suvremenika,
među kojima prednjače filozof Platon, povjesničar Kseno-
font i komediograf Aristofan. No Platonov, Ksenofontov i
Aristofanov prikaz Sokrata podosta se razlikuju, što otvara
pitanje povijesnoga Sokrata: je li „pravi“ Sokrat bio bliži ono-
me u Platonovim dijalozima, u Ksenofontovim spisima ili u
Aristofanovim komedijama? Ovo pitanje poznato je u litera-
turi kao „problem Sokrata“. To se pokazalo izrazito složenim
problemom koji ne dopušta mnogo čvrstih zaključaka, pa u
njega ovdje nećemo dublje ulaziti.
Nema nikakve sumnje da je Platonov prikaz Sokrata ka-
rakterno najsloženiji, filozofski najzanimljiviji i povijesno
najutjecajniji. Jednostavno kazano, mnogo nam je lakše
shvatiti zašto su Atenjani bili fascinirani Sokratom ako po-
đemo od Platonova nego od Ksenofontova ili Aristofanova
prikaza. Stoga kad u literaturi čitamo o Sokratu, uglavnom
je riječ o Platonovu Sokratu. Neovisno o tome je li i u ko-
joj mjeri Platonov Sokrat vjeran prikaz povijesnoga Sokrata,
zapadna je filozofija zapravo utemeljena na Sokratovu liku i
stajalištima kako su prikazani u Platonovim djelima.
Da bismo razumjeli Platonova Sokrata i način na koji on
razgovara sa svojim sugovornicima, moramo znati sljedeće.
U drugoj polovici 5. stoljeća pr. n. e. važnije grčke grado-
ve-države obilazili su putujući učitelji poznati kao „sofisti“.
Bili su to vrlo učeni i ugledni ljudi koji su za veliki novac
podučavali mladiće iz bogatih obitelji. Sofisti su mladiće po-
dučavali različitim intelektualnim vještinama i znanjima s
ciljem da od njih stvore ljude koji će se u svojoj sredini isticati
svojim ugledom, društvenim utjecajem i političkom moći.
To su bile vrline kojima je aristokracija u staroj Grčkoj težila
i koje su sofisti obećavali.
Jedno od najvažnijih znanja i vještina koje su sofisti po-
dučavali bila je govorništvo, sposobnost da se različitim vr-
8

Platon-Ksenofont_Sokratova-obrana.indb 8 29.1.2019. 14:27:19

 stama govora u različitim prigodama utječe na mišljenje i
ponašanje drugih ljudi. Dio poduke u govorništvu činila je
„dijalektika“ ili tehnika razgovaranja koja se svodila na vjež-
be govorničke okretnosti s točno određenim pravilima. Jed-
na bi osoba postavljala pitanja na temu koju odredi učitelj, a
cilj ispitivanja bio je u što manjem broju koraka dovesti su-
govornika u proturječje. Sugovornik bi na pitanja odgovarao
samo s „Da“, „Ne“ ili s molbom za pojašnjenje, pri čemu je
njegov cilj bio što duže izdržati u ispitivanju bez upadanja
u proturječje. Kad osoba koja odgovara jednom bude dove-
dena u proturječje, uloge bi se zamijenile i vježba bi krenu-
la ispočetka. Takve vježbe učile su ispitivača da o temi brzo
razmišlja, da je analizira u glavne točke i da oko tih točaka
planira svoje ispitivanje nekoliko koraka unaprijed. Ispitani-
ka je pak učila da razabere kako ispitivač razmišlja o toj temi
i da predvidi njegove korake u ispitivanju. Sve je to bilo vrlo
korisno za buduće govornike i vođe. Osim toga, dijalektičke
vježbe bile su uzbudljive i za promatrače, pa su u sudionika
poticale takmičarski duh i navikavale ih na pritisak javnog
nastupa.
Platonov Sokrat bio je izvrsno uvježban u dijalektici. Što
je mnogo važnije, on je tu dijalektiku, uz određene preina-
ke, pretvorio u svoju filozofsku metodu. Jedna ključna pre-
inaka sastojala se u tome što je Sokratov sugovornik morao
odgovarati iskreno, iznositi što on sâm doista misli o nekom
pitanju, a ne odgovarati s namišlju da ispadne što pametniji
i izbjegne proturječje. Sokratova je dijalektika tako morala
biti iskrena i osobna. Da bi pridobio sugovornike, Sokrat je
često koristio ironiju. Pred nevještim sugovornicima Sokrat
se pravio naivan, dok je vještim sugovornicima podilazio, a
onda kad bi ih uhvatio u proturječju, sugovornici bi bili ne-
malo iznenađeni i često razoružani – našli bi se u bezizlaznoj
situaciji koja se opisivala grčkom riječju aporia – nakon čega
bi često slijedilo dublje ispitivanje.
9

Platon-Ksenofont_Sokratova-obrana.indb 9 29.1.2019. 14:27:19

 Sokratova druga ključna preinaka dijalektike sastojala se
u tome što cilj ispitivanja nije bio formalan, samo da se što
dulje ostane u dijalektičkoj igri, nego sadržajan, da se dođe
do spoznaje. Sučeljavanjem sugovornika s proturječnostima
u vlastitim mišljenjima, i to u temama koje se tiču vrijednosti
po kojima sugovornik živi ili za koje se smatrao stručnim,
sugovornik je dolazio do spoznaje o svom neznanju. To je,
dakako, sugovornike osobno pogađalo, jer je i njima sâmima
i svima prisutnima bilo jasno da nemaju znanje o pitanjima
koja su ključna za tijek života i ljudsku sreću.
Sokrat je, dakle, svojim sugovornicima omogućavao spo-
znaju vlastitoga neznanja. Ta ključna samospoznaja trebala
je ljude potaknuti da stalno preispituju same sebe i druge, da
razmišljaju o važnim pitanjima i usklađuju vlastita mišljenja
jedna s drugima. Još važnije, ta ključna samospoznaja trebala
je ljude učiniti kritičnima prema sebi i prema drugima, skro-
mnima u procjeni vlastitih dostignuća i opreznima u procje-
ni tuđih postignuća, uvijek spremnima na argumentiranu
razmjenu stajališta, otvorenima za mogućnost promjene vla-
stitih stajališta i zahvalnima kad im se pokaže da su u krivu.
Platonovi dijalozi pokazuju koliko je sve to zapravo teško, jer
se većina Sokratovih sugovornika na koncu naljuti na njega i
odustane od daljnjega razgovora.
Prema Sokratu, neznanje popraćeno uvjerenošću u vlasti-
to znanje najgora je vrsta neznanja. „Nije li najveće zlo ipak
ona najsramotnija vrsta neznanja,“ pita Sokrat u Platonovoj
Obrani 29b1–2, „kad misliš da znaš ono što ne znaš?“ Naime,
kad čovjek ne zna, a misli da zna, on nema potrebe preispi-
tivati samoga sebe, dalje razmišljati o važnim pitanjima i re-
flektirati o vlastitim mišljenjima, uvjeren da on sve to već zna.
Takva vrsta neznanja ljude čini nekritičnima prema sebi, a če-
sto i samouvjerenima, nadmenima, spremnima za dijeljenje
lekcija drugima, ali ne i za argumentiranu razmjenu i eventu-
alnu promjenu svojih stajališta. Neki ljudi u tom su neznanju
10

Platon-Ksenofont_Sokratova-obrana.indb 10 29.1.2019. 14:27:19

 toliko ogrezli da ih ni sokratovska metoda više ne može izlije-
čiti, pa će oni Sokrata mrziti, ogovarati, čak i raditi mu o glavi.
Sokratov specifični način razgovaranja s ljudima i ispiti-
vanja njihovih mišljenja, dakle, njegova je filozofska metoda.
Budući da se propitivanje ljudi, ispitivanje stavova, stavljanje
osobnih tvrdnji i mišljenja na kušnju – primjerice na sudu
– u grčkom jeziku označavalo glagolom ἐλέγχειν i imeni-
com ἔλεγχος, Sokratova filozofska metoda gdjekad se naziva
„elenktička metoda“ ili, latinizirano, elenchus. Važno je razu-
mjeti da Sokratov elenchus nije način istraživanja činjenica ili
metoda učenja, nešto usputno s čime bi se čovjek bavio tek
s vremena na vrijeme. Naprotiv, to je način „brige za dušu“,
kako bi Sokrat to rekao. Drugim riječima, to je način da čo-
vjek stvori sustav vrijednosti i da po njemu dosljedno živi. Za
to je potrebno elenchus internalizirati, provoditi ga sa samim
sobom i sa svojim bližnjima kadgod je to moguće, a osobito
pri donošenju važnih osobnih i kolektivnih odluka.
Sokrat je govorio kako zna da ne zna ništa vrijedno i kako
ne može nikoga ničemu podučiti. To su ogledni primjerci
ironije karakteristične za Sokrata. Vlastos je opisuje kao „slo-
ženu ironiju“ u kojoj „ono što je rečeno u isti mah i jest i nije
ono što je mišljeno: njeno površinsko značenje je mišljeno da
bude istinito na jedan način, a neistinito na drugi“.1 Prva je
tvrdnja istinita utoliko što Sokrat stvarno nije smatrao da po-
sjeduje ono znanje koje je najvažnije, a to je znanje o vrlini.
No ista je tvrdnja istodobno bila i neistinita, jer je Sokrat ipak
posjedovao prilično vrijedno znanje, naime znanje o vlasti-
tom neznanju onoga što je najvažnije. To znanje Sokrat u Pla-
tonovoj Obrani naziva „ljudskom mudrošću“ i ne ustručava
se kazati da ga posjeduje, iako dodaje da je to znanje malo
vrijedno u usporedbi sa znanjem kakvo ima bog (20d6–e2,
23a5–b4). Glede druge tvrdnje, ona je istinita utoliko što So-

1
Vlastos (1999: 31); vidi također Reale (2003: 173–210) i Lane (2011).
11

Platon-Ksenofont_Sokratova-obrana.indb 11 29.1.2019. 14:27:19

 krat svojim razgovorima i ispitivanjima stvarno nije prenosio
nikakve činjenice, znanja i vještine – on nije radio ono što
rade sofisti. S druge strane, ista tvrdnja nije istinita, jer je So-
krat svojim sugovornicima ipak omogućavao da steknu vrlo
vrijedno znanje, naime znanje o vlastitom neznanju onoga
što je najvažnije. No to im znanje Sokrat nije prenosio učitelj-
skom poukom, nego im je svojim ispitivanjima omogućavao
da sami do njega dođu, a time im je ujedno demonstrirao
prokušanu metodu borbe protiv vlastitog i tuđeg neznanja.
S jedne strane, dakle, Sokrat nije nikakav učitelj, a s druge
strane on je najveći učitelj.
Nadalje, za razliku od sofista, Sokrat nije uzimao nikakvu
plaću od svojih sugovornika. Zašto bi uzimao plaću, kad ne
zna ništa vrijedno, kako sam tvrdi, i nikoga ničemu ne po-
dučava? Osim toga, što će mu novac, kad on čovjeka ne čini
boljim, već ga samo odvlači od ispitivanja? K tome, Sokrat
nije obećavao vrlinu, bar ne u onom smislu u kojemu su je
obećavali sofisti. Naime, nakon višekratnih razgovora sa So-
kratom i usvajanjem elenchusa čovjek se sigurno neće isticati
svojim ugledom, društvenim utjecajem i političkom moći,
ali možda bi se mogao isticati širinom uma, moralom i ka-
rakterom. Dakako, za Sokrata su vrline mudrost, pravednost,
hrabrost i umjerenost, što su kvalitete koje elenchus, ako se
koristi na pravi način, može poticati i učvrstiti. Slava, utjecaj
i moć su pak vrline po konvencionalnom grčkom shvaćanju
koje Sokrat s prezirom odbacuje.
Razlog zbog kojeg ljudi cijene bogatstvo, slavu, utjecaj i
moć jest – prema Sokratu – neznanje. Ljudi misle da spo-
menute stvari proizvode sreću, no ne treba ih puno ispitivati
da shvate kako uopće ne znaju što je ljudska sreća, pa onda
ni koji su uvjeti za njeno ostvarenje. Prema Sokratovu mi-
šljenju, postoji samo jedan nužan i dovoljan uvjet za ljudsku
sreću, a to je vrlina. I vrlina je, po njemu, zapravo jedna. Pra-
vednost, hrabrost i umjerenost, na primjer, nisu tri različite
12

Platon-Ksenofont_Sokratova-obrana.indb 12 29.1.2019. 14:27:19

 vrline, nego tri dijela ili različita očitovanja jedne te iste vrli-
ne u različitim prilikama: pravednost je očitovanje vrline u
prilikama koje se tiču davanja i primanja onoga što je zaslu-
ženo, hrabrost u prilikama koje izazivaju strah, umjerenost
u prilikama koje obećavaju neki užitak. No da bismo mogli
biti pravedni, moramo znati što su pravednost i zasluga, da
bismo mogli biti hrabri, moramo znati što su hrabrost i strah,
da bismo mogli biti umjereni, moramo znati što su umjere-
nost i užitak. Zato je mudrost ili znanje (σοφία) najvažniji
dio vrline.
Sokrat je, čini se, smatrao da je znanje nužan i dovoljan
uvjet za vrlinu. Naime, po njegovu mišljenju, nije moguće
znati što je dobro, a ne biti vrla osoba i djelovati u skladu sa
svojim znanjem. Isto tako, nije moguće biti vrla osoba, a ne
znati što je dobro. Težiti vrlini ne znači ništa drugo nego te-
žiti znanju o stvarima kao što su dobro i zlo, zasluženo i ne-
zasluženo, strašno i umirujuće, užitak i bol. Budući da težnju
za znanjem ostvarujemo putem elenchusa, Sokrat u svojim
ispitivanjima često traga za definicijama ili određenjima etič-
kih pojmova.
Stajalište da je vrlina nužna i dovoljna za sreću, stajalište
da je znanje nužno i dovoljno za vrlinu (tzv. „Sokratov inte-
lektualizam“), te stajalište o jedinstvu vrlina čine dio sustava
Sokratovih nekonvencionalnih ali dobro promišljenih i čvr-
sto povezanih stajališta koja su snažno utjecala na kasniju
filozofiju.2 Ovdje možemo spomenuti još jedno stajalište ka-
rakteristično za Sokrata, a to je da nitko ne griješi namjerno.
Pojednostavljeno kazano, Sokrat smatra da svi ljudi teže do-
bru i zaziru od zla, tako da svi hoće steći dobre stvari koje ih
čine sretnima i izbjeći štetne stvari koje ih čine nesretnima.

2
Većina ovih stajališta potječe iz Platonova dijaloga Protagora (prijevod Rac i
Sironić 1975: 31–102). Taj dijalog ubraja se među Platonove rane spise koji su bili
posvećeni Sokratovu liku i djelu; vidi niže Uvod §3.
13

Platon-Ksenofont_Sokratova-obrana.indb 13 29.1.2019. 14:27:19

 Kad ljudi rade greške, nanose nepravdu ili čine zlo, oni to ne
čine namjerno – znajući da se radi o greški, nepravdi ili zlu
kojim čovjek zapravo sebi nanosi štetu – nego nenamjerno,
u neznanju da se radi o greški, nepravdi ili zlu kojim čovjek
sebi nanosi štetu. Primjerice, čovjek ne krade znajući da je
krađa zlo, nego u neznanju, jer ima pogrešno vjerovanje da je
otuđena stvar neko dobro koje će ga usrećiti. Da čovjek ima
znanje o dobru i zlu, on nikada ne bi ukrao, jer bi znao da
krađom zapravo sebi nanosi štetu, upropaštava ono najvred-
nije što ima – vlastitu dušu.
Iz navedenoga stajališta slijedi da nitko ne može učiniti
nešto za što zna da je loše po njega. To je poznata Sokratova
teza da neuzdržljivost (akrasia) zapravo nije moguća. Ako
biste Sokratu na to odgovorili primjerom sladokusca koji zna
da je slatko loše po njega pa ipak jede slatkiše, Sokrat bi vam
uzvratio da sladokusac možda misli da je slatko loše po njega,
ali on to sigurno ne zna; jer da on to doista zna, ne samo da
ne bi bio u iskušenju kušati slatkiše, nego bi ga jedino prisila
mogla natjerati da pojede slatko. To je usporedivo sa znanjem
koje svatko od nas ima da je skok s velike visine na čvrsto tlo
nešto loše po nas: upravo zbog toga što vrlo dobro znamo da
bismo se ozlijedili, mi nikada ne bismo skočili. Ako bi pak
postojala neka prisila koja bi nas nagnala da skočimo, pri-
mjerice požar koji je progutao zgradu i stjerao nas u kut, to bi
bilo stoga što procjenjujemo da je bolje skočiti nego izgorjeti.
Sokrat je imao vrlo visoke kriterije znanja, izgrađene po
uzoru na umijeća. Ukratko, posjedovati znanje u nekom
području za Sokrata podrazumijeva barem tri stvari. Prvo,
znanje u bilo kojem području može se prenijeti, baš kao što
se umijeća prenose s majstora na šegrta. Drugo, znanje u
nekom području isključuje proturječne stavove. Kao što od-
govori majstora stolara nikada nisu međusobno proturječni
kad ga se krene ispitivati zašto stol izrađuje ovako a ne onako,
zašto ovaj dio ide ovdje a onaj ondje, tako je i sa znanjem u
14

Platon-Ksenofont_Sokratova-obrana.indb 14 29.1.2019. 14:27:19

 svim ostalim područjima. Prema tome, gdje se pojavi pro-
turječje, tu očigledno nema znanja. Treće, znanje u nekom
području podrazumijeva sposobnost da se jasno identificira-
ju i razlikuju elementi u tom području. Kao što majstor sto-
lar može identificirati i razlikovati vrste alata, drva i spojeva,
tako znalac u nekom području može definirati i razlikovati
stvari i pojmove koji čine to područje.
Ako znanje pojmimo na taj način, jasno je da elenchusom
možemo utvrditi ima li netko znanje u nekom području čak
i ako sami nemamo znanje u tom području. Zato je Sokrat
mogao razotkrivati neznanje drugih ljudi istovremeno tvr-
deći, bez ikakve ironije, da on sâm ništa ne zna. Nadalje, ako
znanje pojmimo na taj način, pitanje o odnosu znanja i vrline
postaje pitanje o tome je li vrlina nešto što se može poučiti.
Naime, ako je čovjeku znanje o vrlini doista nedostupno, kao
što sugerira Sokratova neuspješna potraga za takvim znal-
cem opisana u Platonovoj Obrani, onda se vrlina zacijelo ne
može poučiti. Ali ako se vrlina ne može poučiti, kako se onda
stječe? To je središnje sokratovsko pitanje, jer ljudska sreća,
po Sokratovu mišljenju, u cijelosti ovisi o vrlini.
Sokratovo poimanje znanja u svim područjima po uzoru
na umijeća, pa tako i u područjima etike i politike, potaknulo
ga je na kritiku temeljne institucije demokratskog državnog
uređenja u Ateni onoga doba, a to je imenovanje dužnosnikâ
ždrijebom. Sokrat je smatrao da dužnosnici u državi trebaju
biti imenovani temeljem svoga znanja u odgovarajućem po-
dručju, a ne slučajnim odabirom. Kako to da nikome ne pada
na pamet ždrijebom određivati liječnike, kapetane i stolare,
pitao se Sokrat, gdje je šteta od grešaka kudikamo manja
nego u slučaju državnih dužnosnika? Razumljivo, građani
predani demokratskom uređenju koje je proslavilo Atenu u
Periklovo doba nisu takve kritike primali s odobravanjem.
Valja spomenuti da je Sokrat gotovo sigurno bio religio-
zan čovjek. Čini se kako je čvrsto vjerovao da bogovi postoje
15

Platon-Ksenofont_Sokratova-obrana.indb 15 29.1.2019. 14:27:20

 i da održavaju pravedni poredak svijeta. „Za dobroga čovje-
ka nema nikakva zla ni u životu ni u smrti,“ kaže Sokrat u
Platonovoj Obrani (41d1–2), jer „bogovima nije svejedno što
se s njime događa“. Nije izvjesno je li Sokrat vjerovao u ži-
vot poslije smrti, s posljednjim sudom i nagradom za čestito
proživljen život i kaznom za nevaljalost u životu, kao što ga
Platon prikazuje u nekim svojim djelima, no zacijelo je sma-
trao da je zemaljski život proveden u traganju za znanjem i
nastojanju oko vrline čovjeku najveća nagrada, dok je život
proveden u neznanju i pokvarenosti čovjeku najveća kazna.
Prilično je vjerojatno da je Sokrat doista govorio kako mu
se javlja neki božanski znak ili glas. Prema Platonu, taj bo-
žanski glas uvijek bi ga samo odvraćao od pojedinih nauma,
dok bi ga prema Ksenofontu znao i nagovarati da nešto učini
ili kaže. Štoviše, Ksenofont u Obrani 13.7–10 izvješćuje da
je Sokrat bio voljan božje savjete prenositi i drugim ljudima.
Već u antici mnogo se raspravljalo o prirodi Sokratova bo-
žanskoga znaka, no većina učenjaka danas je to sklona pro-
tumačiti kao glas savjesti, moralnu intuiciju ili dio Sokratova
ironijskog repertoara. Kako bilo, Sokratovo spominjanje bo-
žanskoga znaka poslužilo je kao izlika za dio optužnice koji
se tiče nepoštivanja službenih bogova i uvođenja novih bo-
žanstava. Naime, iako su Atenjani bili tolerantni prema osob-
nim religijskim stajalištima i vjerovanjima – pod uvjetom da
čovjek sudjeluje u javnim svetkovinama i ponaša se u skladu
s običajima – te iako su cijenili slobodu govora, nisu trpjeli
samozvane proroke i nove kultove.
Sokratov utjecaj na filozofiju teško je precijeniti. Možda o
tome dovoljno govori činjenica da se u historiografiji filozofi-
je uvriježila podjela filozofije na onu prije i onu poslije Sokra-
ta, pa se tako o filozofima 6. i 5. stoljeća pr. n. e. skupno govori
kao o „predsokratovcima“. Također, u historiografiji filozofije
govori se o „sokratovskim školama“, u množini. Njih su začeli
Sokratovi izravni učenici. Antisten je u Sokratovu siromaštvu,
16

Platon-Ksenofont_Sokratova-obrana.indb 16 29.1.2019. 14:27:20

 odricanju, samodostatnosti i izravnosti u govoru pronašao
okosnicu za svoje filozofsko djelovanje kojim je udario temelj
tzv. „kiničkoj“ školi. Euklid iz Megare usredotočio se na So-
kratovu metodu ispitivanja i razvio specifičnu vrstu dijalek-
tike s osloncem na Parmenidovu filozofiju, čime je zasnovao
tzv. „megarsku“ školu. Aristip iz Kirene se poveo za Sokrato-
vim pitanjem o nužnom i dovoljnom uvjetu za ljudsku sre-
ću, ali umjesto vrline on je odgovor na to pitanje pronašao
u tjelesnoj nasladi, što je okosnica tzv. „kirenske“ škole. No
povijesno najvažniji i najdugotrajniji medij širenja Sokratova
utjecaja bili su Platonovi i Ksenofontovi spisi. Osim što sadrže
upečatljiv prikaz Sokratova lika i metode, Platonovi spisi do-
prinijeli su razvoju logike u Aristotelovoj školi i odigrali ključ-
nu ulogu u razvoju antičkog skepticizma unutar Akademije u
3. stoljeću pr. n. e. Ksenofontov portret Sokrata kao sveznaju-
ćeg i potpuno vrlog mudraca impresionirao je mnoge kasnije
filozofe, napose začetnike stoičke škole. Ukratko, da nije bilo
Sokrata, povijest filozofije izgledala bi bitno drukčije.

2. Sokratovo suđenje

Da bismo razumjeli događaje opisane u Platonovoj i Kse-

nofontovoj Sokratovoj obrani moramo ih staviti u povijesni
kontekst. Dugotrajan i iscrpljujući Peloponeski rat između
Atene i Sparte završio je 404. godine pr. n. e. bezuvjetnom
predajom Atene spartanskoj vojsci na čelu s Lisandrom. Ve-
ćina Atenjana osjećala se poraženo i poniženo, no dio boga-
tih atenskih obitelji dočekao je spartansku pobjedu kao prili-
ku da se demokratsko uređenje zamijeni oligarhijskim kakvo
je u Ateni nakratko uvedeno sedam godina ranije. Uvođenje
oligarhije 411. godine pr. n. e. isposlovao je naočiti Alkibijad,
spretan vojskovođa, vrstan govornik i okorio politički splet-
17

Platon-Ksenofont_Sokratova-obrana.indb 17 29.1.2019. 14:27:20

 kar koji se svojedobno družio sa Sokratom i bio na glasu kao
Sokratov ljubimac.3 Atenjani su ga upamtili i ranije po umije-
šanosti u jedan teški slučaj profanacije misterija, zajedno s
još četvoricom Sokratovih prijatelja, među kojima je bio i Fe-
dar, inače naslovni lik jednoga od Platonovih dijaloga.
Nakon bezuvjetne predaje Atene spartanskoj vojsci 404.
godine, Lisandar je na vlast postavio Tridesetoricu, oligarhij-
sku vrhušku koja je trebala uvesti red i pripremiti nove zako-
ne. Do donošenja novih zakona Tridesetorica su imali izvršnu
vlast i nadzor nad javnim poslovima u Ateni. Međutim, pri-
premanje novih zakona teklo je sporo, a izvršna vlast ubrzo se
počela okrutno zloupotrebljavati, pa se o njima govorilo kao
o „Tridesetorici tirana“. Nakon što su neki utjecajni demokrati
pogubljeni po kratkom postupku, mnogi građani demokrat-
skog opredjeljenja napustili su Atenu u strahu za vlastiti život,
na što se osvrće i Sokrat u Platonovoj Obrani (21a1–3). Jedan
od najistaknutijih članova Tridesetorice bio je Kritija – politi-
čar, govornik i pjesnik filozofskih sklonosti koji se često dru-
žio sa Sokratom. Inače, Kritija je bio rođak Platonove majke
i pojavljuje se kao lik u više Platonovih dijaloga. Moguće je
da su sa Sokratom prijateljevali i neki drugi ljudi bliski Tride-
setorici, poput Platonova ujaka i Kritijina posinka Harmida,
također naslovnoga lika jednoga od Platonovih dijaloga.
Demokrati izgnani u okolne gradove ubrzo su sklopili
vojno savezništvo s neprijateljima Atene. Čim su brojčano
ojačali, osvojili su i potom uspješno branili utvrdu Fila u
okolici Atene. U proljeće 403. godine pr. n. e. zauzeli su Pirej i
u bitki kod Munihije porazili vojsku Tridesetorice. U toj bitki
poginuli su Kritija i Harmid. Tridesetorica su tada opozvani i

3
Postoje dva dijaloga pod naslovom Alkibijad koji se pripisuju Platonu. Iako
se osporava Platonovo autorstvo obaju tih spisa, danas prevladava mišljenje da
je dulji od ta dva dijaloga, tzv. Alkibijad I ili Alkibijad Veći, doista napisao Platon
(prijevod Zubović 2016).
18

Platon-Ksenofont_Sokratova-obrana.indb 18 29.1.2019. 14:27:20

 zamijenjeni Desetoricom koji su trebali nastaviti oligarhijsku
vlast u Ateni, no politička previranja u Sparti dovela su do
smirivanja situacije u Ateni i obnove demokratskog uređe-
nja. Posredovanjem spartanskoga kralja Pausanije, inače Li-
sandrova političkoga suparnika, u Ateni je uspostavljen mir s
općom amnestijom za sva ranije počinjena nedjela.4
U godinama koje su uslijedile Atena se počela politički i
ekonomski oporavljati, no sjećanje na poraz od Sparte i kr-
vavu oligarhijsku vladavinu bilo je još svježe. Vođe demo-
kratske stranke u Ateni još su cijelo desetljeće bili na oprezu,
spremni obračunati se s pojedincima za koje su sumnjali da
bi ponovno mogli ugroziti demokratski poredak. Sokrat je
vjerojatno bio jedan od takvih pojedinaca. Njegovo druženje
s istaknutim oligarsima poput Alkibijada i Kritije, njegove
simpatije prema Sparti koja je imala oligarhijsko uređenje,5
njegove kritike demokratskih institucija, njegov zazor prema
sudjelovanju u političkom životu Atene, njegovo prijateljeva-
nje s ljudima koji oskvrnjuju atenske svetinje, njegove priče
o nekakvim božanstvima koja se samo njemu javljaju – sve
je to moglo biti sumnjivo građanima predanih demokrat-
skom uređenju. A s obzirom na Sokratovu sljedbu i utjecaj
koje je imao na mlade, on je u očima mnogih građana za-
cijelo predstavljao ozbiljnu prijetnju demokratskom uređe-
nju. Način da se ta prijetnja otkloni bila je javna sudska tužba
koja je mogla završiti Sokratovim progonstvom ili smrtnom
kaznom. Zbog amnestije iz 403. godine, Sokrata se nije mo-
glo tužiti za njegovo djelovanje ranijih godina, no tužba za
4
Od amnestije bili su izuzeti jedino članovi Tridesetorice, Desetorice i njihovi
najbliži pomagači koji su provodili odluke ovih tijela i izvršavali smaknuća.
5
Osim što se Sokrat oblačio i držao „spartanski“, ističući svoju izdržljivost, u
Ksenofontovoj Obrani 15.2–7 Sokrat sebe uspoređuje s legendarnim spartanskim
zakonodavcem Likurgom. Također, u Platonovom dijalogu Kriton (52e5–6) na-
vodi se kako je Sokrat uvijek smatrao da Sparta ima dobre zakone. I Aristofan u
komediji Ptice (stihovi 1281–1285) Sokrata povezuje sa Spartom.
19

Platon-Ksenofont_Sokratova-obrana.indb 19 29.1.2019. 14:27:20

 nepoštivanje bogova (γραφὴ ἀσεβείας) bila je izgledan i već
prokušan način obračuna s „problematičnim“ pojedincima.
Sokrat u Obrani (26d) aludira na takvu tužbu protiv Anaksa-
gore, a prema nekim antičkim izvorima Atenjani su se na isti
način obračunali i sa sofistima Protagorom i Prodikom. Iako
je javnu tužbu protiv Sokrata službeno podnio mlađahni i
inače nepoznati Melet, vjerojatno je sve konce vukao Anit,
jedan od istaknutih demokrata koji je otišao u izbjeglištvo
404. godine i koji je potom sudjelovao u organiziranju oruža-
nog ustanka protiv Tridesetorice.
Recimo sad nešto o samom sudskom postupku protiv So-
krata. Javne tužbe protiv atenskih građana rješavao je vrhovni
sud ( Ἡλίαια) kojim je predsjedao visoki državni službenik
zvan „arhont“. Arhont je zaprimao zakletvom popraćene pi-
smene tužbe s prijedlogom kazne, provodio saslušanja kako
bi utvrdio opravdanost postupka i potom sazivao sudska roči-
šta za rješavanje opravdanih slučajeva. Diogen Laertije navo-
di da je točan tekst pismene tužbe protiv Sokrata glasio ovako:
Tužba koju je napisao i zakletvom potvrdio Melet, sin Meletov,
iz općine Piteje, protiv Sokrata, sina Sofroniskova, iz općine
Alopeke: Sokrat je kriv jer ne priznaje bogove koje priznaje dr-
žava, nego uvodi neke druge, nove božanske pojave; kriv je i jer
kvari mlade. Kazna: smrt. (Diogen Laertije, Životi i mišljenja
istaknutih filozofa II.40)6
Tužba je predana arhontu u zimu 399. godine, nakon
čega je bilo provedeno saslušanje, što se spominje na po-
četku Platonova dijaloga Eutifron.7 Arhont je prosudio da je
slučaj ozbiljan i da je postupak opravdan, pa je sazvao ro-
čište s 501 sucem-porotnikom koji su ždrijebom odabrani

6
Usp. Platon, Obrana 24b8–c1 i Eutifron 2b12–3c5; Ksenofont, Obrana 10.3–
4 i Uspomene I.1.1–2.
7
Dijalog Eutifron preveo je Jure Zovko (1998) u biblioteci „Parnas“ Matice
Hrvatske.
20

Platon-Ksenofont_Sokratova-obrana.indb 20 29.1.2019. 14:27:20

 među 6 000 atenskih građana ranije prijavljenih za obav-
ljanje sudske službe u toj godini. Na dan suđenja najprije je
obavljena molitva i prinesena žrtva, a onda je sudski pisar
pročitao optužnicu pred svima okupljenima, tj. pred arhon-
tom, sucima-porotnicima, tužiteljima, optuženim Sokratom
i povećim brojem zainteresiranih slušatelja. Najprije je govo-
rio službeni tužitelj Melet i njegovi sutužitelji Anit i Likon,
obrazlažući zašto smatraju da je Sokrat kriv prema iznesenoj
optužnici. Dodijeljeno vrijeme za govor tužiteljstva trojica su
vjerojatno raspodijelili među sobom tako da je svaki elabori-
rao po jedan dio optužnice. Potom je istu količinu vremena
Sokrat imao za svoju obranu i pobijanje optužnice, pri čemu
je mogao ispitivati svoje tužitelje i pozvati svjedoke da go-
vore njemu u prilog. To odgovara prvom dijelu Platonova
teksta. Nakon Sokratova govora, pristupilo se glasanju. Suci
su jedan za drugim pristupali do arhonta i u žare s oznakom
„Kriv“ ili „Nije kriv“ ubacivali svoje glasovnice.
Kad su sudski činovnici izbrojali glasove i objavili ishod
– 280 glasova da je Sokrat kriv i 221 glas da nije kriv – Melet
je imao priliku dodatno obrazložiti primjerenost predlože-
ne smrtne kazne. Istu količinu vremena imao je potom So-
krat da za sebe predloži i obrazloži alternativnu kaznu, što
odgovara drugom dijelu Platonova teksta. Prema Ksenofon-
tovoj Obrani 23.3–5, Sokrat je odbio predložiti alternativnu
kaznu, smatrajući da bi to značilo priznanje krivnje, dok je
prema Platonovoj Obrani Sokrat najprije predložio pravo na
besplatnu prehranu u Pritaneju, što je inače bila čast koja se
ukazivala iznimno zaslužnim građanima i što je vjerojatno
bilo doživljeno kao drska provokacija. Potom je Sokrat ipak
predložio globu u vrlo skromnom iznosu od jedne mine, ali
je na intervenciju svojih prijatelja u slušateljstvu taj iznos
povećao na 30 mina. Nakon toga suci su pristupili drugom
krugu glasanja, pri čemu su mogli dati svoj glas ili za Meletov
prijedlog kazne ili za Sokratov alternativni prijedlog kazne.
21

Platon-Ksenofont_Sokratova-obrana.indb 21 29.1.2019. 14:27:20

 Nakon što su sudski činovnici izbrojali glasove i objavi-
li ishod – 360 glasova za Meletov prijedlog smrtne kazne i
141 glas za Sokratov prijedlog globe – službeni dio postupka
je završio i okupljeni su mogli napustiti sudište. No nije bilo
nikakve zapreke da se Sokrat nakon presude obrati svima
prisutnima koji su ga htjeli saslušati, što odgovara trećem i
posljednjem dijelu Platonova teksta.
Sudski službenici potom su sproveli Sokrata u zatvor gdje
je mjesec dana čekao na izvršenje smrtne kazne dok se ne za-
vrši jedna atenska svetkovina. Vjerojatno su prijatelji posjeći-
vali Sokrata u zatvoru svaki dan kako bi mu pravili društvo i
pružali potporu. Platon u dijalogu Kriton prikazuje Sokratov
zatvorski razgovor s vjernim prijateljem Kritonom koji ga je
došao obavijestiti da je sve spremno za njegov bijeg iz zatvo-
ra.8 No Sokrat je odbio pobjeći i objasnio da zakone treba
poštivati usprkos nepravednim presudama, što spominje i
Ksenofont u svojoj Obrani 23.6–8. Smrtna kazna izvršena je
Sokratovim ispijanjem otrova od kukute, što Platon opisuje u
dijalogu Fedon.9

3. Platon i njegova Sokratova obrana

Platon je rođen 427. godine pr. n. e. u uglednoj atenskoj obi-

telji koja po predaji potječe od Solona, a umro je 347. godine.
Isprva se Platon bavio pjesništvom, no navodno se toga osta-
vio nakon što je upoznao Sokrata. Platon je vrlo vjerojatno
8
Dijalog Kriton preveden je četiri puta na hrvatski jezik: Kostić (1862), Peričić
(1883), Pažur (1903) i Anonimni prevoditelj (1940). Sva četiri prijevoda Kritona
teško su dostupna te su u većoj ili manjoj mjeri jezično zastarjeli.
9
Posljednji i najbolji prijevod Platonova Fedona na hrvatski jezik sastavio je
Jure Zovko (2010).
22

Platon-Ksenofont_Sokratova-obrana.indb 22 29.1.2019. 14:27:20

 bio jedan od mladića koji su slijedili Sokrata u razgovorima
po atenskim trgovima i za koje se tvrdilo da ih Sokrat kvari.
Većina učenjaka smatra da tzv. „ranom razdoblju“ Plato-
nova stvaralaštva pripadaju djela usredotočena na Sokratov
lik i metodu. To su djela koja opisuju Sokratova ispitivanja
različitih sugovornika, u kojima se traga za definicijama
etički relevantnih pojmova i koji uglavnom završavaju u
nedoumici, bez konačnog zaključka, zbog čega se nazivaju
„aporetičkim“ dijalozima. U tim dijalozima još nema trago-
va Platonovim vlastitim učenjima, poput teorije prisjećanja,
teorije ideja ili teorije o besmrtnosti duše. Iako Sokrat ostaje
glavni lik i u kasnijim Platonovim djelima, naglasak više nije
na njemu, nego na iznošenju i ispitivanju Platonovih vlastitih
stajališta i teorija. Neka od tih stajališta i teorija Platon je za-
cijelo razvio kao odgovor na uočena ograničenja Sokratove
metode.
Većina učenjaka smatra da je Sokratova obrana jedno od
Platonovih najranijih djela. U njemu je Platon zasigurno
htio obesmrtiti svog učitelja i zorno pokazati Atenjanima
ne samo kakvu su nepravdu nanijeli Sokratu, nego i kakvu
su štetu napravili samima sebi. Stoga neki učenjaci smatraju
da je Platon svoju Obranu sastavio nedugo nakon suđenja,
dok su sjećanja na taj događaj bila svježa. Međutim, sjeća-
nja na Sokratovo suđenje bila su živa bar još cijelo desetlje-
će, o čemu svjedoče dvije međusobno povezane činjenice.
Prva je činjenica da je sofist Polikrat sastavio Optužbu So-
krata u kojoj je branio Anitove postupke i riječi tijekom su-
đenja. Polikratov tekst nije nam sačuvan i o njemu imamo
vrlo malo podataka,10 ali znamo da je on sastavljen najma-
nje šest godina nakon Sokratove smrti, budući da je u nje-

10
Najcjelovitiji pokušaj rekonstrukcije Polikratova spisa daje Chroust (1957:
69–100). Iako neki antički izvori navode da je Polikratov tekst napisan kao govor
koji je Anit iznio na sudu, slično kao što je Platonov tekst napisan kao govor koji
23

Platon-Ksenofont_Sokratova-obrana.indb 23 29.1.2019. 14:27:20

 mu spomenuta rekonstrukcija velikog atenskog zida koja je
započela 393. godine pr. n. e. Druga je činjenica da postoji
cijeli niz autora koji su u prvim desetljećima 4. stoljeća pr. n.
e. pisali Sokratove obrane. Osim Platonove i Ksenofontove,
navodno su Sokratove obrane napisali i znameniti govornik
Lisija, zatim Teodekt i ranije spomenuti Sokratov prijatelj
Kriton. Te su obrane vjerojatno pripadale žanru „sokra-
tovskih govora“ (λόγοι σωκρατικοῖ), tekstova nadahnutih
Sokratovim likom i razgovorima kakve su, uz Platona i Kse-
nofonta, navodno pisali Antisten, Eshin, Euklid iz Megare i
drugi. Iako je većina tih obrana izgubljena, pa ne možemo
znati je li, primjerice, Platonova ili Ksenofontova Obrana
bila reakcija na Polikratovu Optužbu ili obratno, možemo
biti sigurni da je Sokratovo suđenje bilo predmet političkih
i filozofskih rasprava još godinama, a možda i desetljeći-
ma nakon Sokratove smrti. Naime, „slučaj Sokrat“ vjero-
jatno je postao sastavni dio kolektivnog imaginarija i opće
mjesto polarizacije atenskoga društva između demokrata
konzervativnih vrijednosti i aristokrata koji su zagovarali
promjene.
Slijedom svega rečenoga, najsigurnije je Platonovu Obra-
nu datirati između 399. i 388. pr. n. e., zajedno s ostalim
djelima koja se smatraju ranima i u kojima još nema traga
Platonovim teorijama.11 Obrana je bliska tim djelima stilski,
sadržajno i narativno, budući da Obrani prethodi radnja u
dijalogu Eutifron i slijedi radnja u dijalogu Kriton, a oba ta
dijaloga smatraju se ranim Platonovim djelima.

je Sokrat iznio na sudu, Hansen (1995) smatra da je Polikratov tekst bio sličniji
Ksenofontovoj nego Platonovoj Obrani.
11
Platon 388. godine pr. n. e. odlazi na svoje prvo putovanje na Siciliju, gdje se
upoznao s naukom pitagorovaca. Po povratku u Atenu 387. pokreće Akademiju i
negdje u to vrijeme vjerojatno počinje pisati dijaloge u kojima iznosi svoje teorije.
24

Platon-Ksenofont_Sokratova-obrana.indb 24 29.1.2019. 14:27:20

 Što se tiče vjerodostojnosti Platonove Obrane, neki uče-
njaci smatraju da je ona potpuno vjeran prikaz Sokratovih
govora sa suđenja. Ti učenjaci drže da je Platon sigurno bio
na sudu, s obzirom na to da je u Obrani dvaput spomenuo
svoje ime među prisutnima, a budući da je Obranu sastavio
dok su mnogima još bila živa sjećanja sa suđenja, on ne bi
išao ugrožavati vlastitu vjerodostojnost znatnijim odstupa-
njem od onoga što je Sokrat doista izgovorio na sudu. Neki
pak učenjaci idu u drugu krajnost i smatraju da je Platonova
Obrana čista fikcija, da ne možemo biti sigurni da je Platon
osobno prisustvovao suđenju, a čak i ako jest, upitno je ko-
liko se mogao osloniti na vlastito pamćenje pri sastavljanju
Obrane godinama nakon toga događaja. Osim toga, Platono-
va je Obrana stilski i retorički toliko dotjerana da je teško za-
mislivo da bi mogla odgovarati riječima koje je Sokrat doista
izgovorio na sudu – osobito ako je istina ono što se navodi i
u Platonovoj i u Ksenofontovoj Obrani, naime da se Sokrat
uopće nije pripremio za svoju obranu na sudu. Najlakše je
prihvatiti stajalište većine učenjaka koji smatraju da je Pla-
tonova Obrana sadržajno vjerna, bar u osnovnim crtama, ali
stilski i retorički znatno dorađena verzija Sokratova govora
na sudu.
Nema nikakve sumnje da je Platonova Obrana retorič-
ki dragulj. U njoj nalazimo niz profinjenih jezičnih figura,
etimoloških igara riječima, upečatljivih usporedbi i učenih
aluzija, kao i mnoga opća mjesta karakteristična za obrambe-
ne sudske govore. Platonova Obrana sadrži mjesta u kojima
vidimo Sokratovu ironiju na djelu, osjećamo žalac njegovih
provokacija i smijemo se njegovu razornom humoru kad is-
pituje jadnoga Meleta.
Platonova je Obrana pisana jasnom i preciznom prozom
koja je leksički bogata ali dobro odmjerena. Sintaksa varira
od razgovorne do književne, uz promjenu registra ovisno o
funkciji i primatelju Sokratovih riječi u različitim dijelovima
25

Platon-Ksenofont_Sokratova-obrana.indb 25 29.1.2019. 14:27:20

 njegova govora. Sva raskoš Platonova jezičnog, poetskog i
retoričkog talenta u Obrani je iskorištena kako bi se ostavio
u osnovi vjeran ali književno objačan prikaz Sokratova na-
stupa na sudu. Takvim prikazom Platon je posredno očitao
bukvicu svojim političkim neprijateljima u Ateni, odveć rev-
nim demokratima i konzervativcima koji su inače neskloni
filozofiji, propitivanju i refleksiji. Općenito, Platonova Obra-
na predstavlja prikaz onoga što bi pravi filozof trebao biti i
ujedno kritiku onoga što će takvome filozofu uvijek stajati
na putu.
Ovaj dio Uvoda možemo zaključiti dobro pogođenim
riječima dvojice američkih učenjaka koji su priredili recen-
tno izdanje Platonova teksta:
S Platonovom Obranom, stojimo na početku zapadne književ-
ne, filozofske i političke tradicije. Stoga nitko tko nije temeljito
razmislio o smislu i umijeću ovoga teksta ne može sebe ozbiljno
nazivati obrazovanom osobom. (Miller i Platter 2010: 10)

4. Ksenofont i njegova Sokratova obrana

Ksenofont je rođen u Ateni oko 430. godine pr. n. e. u ari-

stokratskoj obitelji, a umro je kao spartanski štićenik u
Korintu oko 355. pr. n. e. Vjerojatno je kao mladić osobno
poznavao Sokrata i sudjelovao u razgovorima s njim, no na-
pustio je Atenu prije Sokratova suđenja i nije izvjesno je li
se u nju ikada vratio. Naime, Ksenofont se 401. godine pr.
n. e. kao plaćeni vojnik pridružio vojsci Kira mlađeg u po-
hodu protiv njegova starijega brata na prijestolju Perzijskog
carstva, Artakserksa II. Nakon toga, Ksenofont se borio na
strani Spartanaca u Korintskom ratu, tako da se nije mogao
vratiti u Atenu prije poraza Sparte u bitki kod Leuktre 371.

26

Platon-Ksenofont_Sokratova-obrana.indb 26 29.1.2019. 14:27:21

 godine ili čak prije 362. godine, kada je Ksenofontov sin Gril
pao za Atenu u bitki kod Mantineje, što mu je moglo priba-
viti amnestiju.
Iako Ksenofont nije bio dubok mislilac i gotovo sigurno
nije sudjelovao u aktivnostima filozofskih krugova kakve su
stvorili Sokratovi učenici poput Platona, Antistena, Aristipa
i Euklida, zacijelo je bio opčaran Sokratovim likom. Kseno-
fontovo glavno i najveće djelo posvećeno Sokratu jest Uspo-
mene na Sokrata (prijevod Kuzmić 1899a). Tri manja djela o
Sokratu su Gozba (prijevod Petračić 1897), O gospodarstvu
(prijevod Kuzmić 1899b) i Sokratova obrana (prijevod Gre-
gorić 2006).
Ksenofont je u antici bio smatran uzorom atičkog pro-
znog stila i punokrvnim sokratovskim filozofom. O tome
govore dvije činjenice. Prvo, Diogen Laertije je Ksenofontov
životopis uvrstio odmah iza Sokratova, otvarajući tako niz ži-
votopisâ Sokratovih učenika. Drugo, imamo antički izvještaj
o tome da je Zenon iz Citija, osnivač stoičke filozofske škole,
na filozofiju bio potaknut upravo čitanjem Ksenofontovih
Uspomena na Sokrata. Štoviše, stoici su smatrali Sokrata svo-
jim filozofskim uzorom, pri čemu su se oslanjali na Kseno-
fontov prikaz Sokrata možda i više nego na Platonov. Kakvu
god ocjenu Ksenofonta kao pisca i filozofa prihvatili, ostaje
činjenica da je on uz Platona naš glavni izvor svjedočanstava
o Sokratu. Stoga su Ksenofontovi spisi o Sokratu nezaobila-
zno štivo za one koje zanima Sokratov lik i djelo.
Za razliku od sveukupno dojmljivije, retorički složeni-
je, filozofski zanimljivije i četverostruko dulje Platonove
Obrane, Ksenofontova Obrana nije napisana kao Sokratov
sudbeni govor, već kao niz izvještaja o Sokratovim riječima
i djelima u vezi sa suđenjem. Taj je niz izvještaja trebao uvje-
riti čitatelja u prikladnost Sokratova nastupa na sudu koji su
mnogi smatrali nadmenim, u neosnovanost optužbe i ne-
pravednost presude koja je Sokratu izrečena. Stoga bi naslov
27

Platon-Ksenofont_Sokratova-obrana.indb 27 29.1.2019. 14:27:21

 Ksenofontova djelca možda bilo prikladnije prevesti na hr-
vatski jezik kao Obrana Sokrata.
Možemo spomenuti da su neki učenjaci dvojili oko Kse-
nofontova autorstva Obrane, smatrajući da je spis ispod Kse-
nofontove razine te da je dijelom nastao posuđivanjem građe
iz Uspomena. Međutim, danas prevladava mišljenje da Obra-
na jest na Ksenofontovoj razini i da nema uvjerljivih razloga
za osporavanje Ksenofontova autorstva. Stručnjaci su danas
podijeljeni oko pitanja odnosa između Ksenofontove Obrane
i Uspomena: neki smatraju da je Obrana poslužila kao pred-
ložak za relevantne dijelove Uspomena, a neki pak drže da je
Obrana prvobitno napisana kao svršetak Uspomena.
Teško je i približno odrediti kada je Ksenofontova Obra-
na napisana. Oni koji zagovaraju kasniju dataciju pozivaju se
na činjenicu da je Obrana sastavljena nakon što je napisano
više spisa koji isticali Sokratovu nadmenost na sudu (1.3–5)
i nakon Anitove smrti (31.5–7). No nije poznato kad je Anit
umro. Prema nekim izvorima, kad su Atenjani uvidjeli svoju
pogrešku, Anita su prognali ili čak pogubili, dok su Sokratu
podigli brončani kip. S druge strane, postoji jedan povijesni
dokument u kojemu stoji da je Anit govorio pred atenskom
skupštinom 396. godine pr. n. e. Stajalište različitih učenjaka o
tome kad je napisana Ksenofontova Obrana ovisit će o „križa-
ljci“ niza stajališta o drugim relevantnim pitanjima, ponajpri-
je o pitanju odnosa između Ksenofontove Obrane i Uspomena
te odnosa između Ksenofontove i Platonove Obrane.
Postoje brojne podudarnosti između Ksenofontove Obra-
ne (K) i Platonove Obrane (P):
– Sokratova
– obrana upućena je Meletu, dok se Anita i Li-
kona spominje samo usput;
– Sokrat
– se nije posebno pripremao za svoju obranu (P
17a4–18a6; K 3.1–6);
– u
– sklopu svoje obrane Sokrat je ispitivao Meleta (P
24c10–28a1; K 19.1–21.6);
28

Platon-Ksenofont_Sokratova-obrana.indb 28 29.1.2019. 14:27:21

 – Sokrat
– je na smrt gledao kao na olakšanje (P 41d3–5; K
1.6–8, 6.1–6, 27.1–9);
– Sokratov
– božanski glas poslužio mu je kao dokaz za po-
stojanje bogova (P 27b3–28a1; K 12.1–13.10);
– Sokrat
– je spomenuo odgovor delfijske proročice na He-
refontovo pitanje o Sokratu (P 20e6–21a8; K 14.5–9b);
– Sokrat
– je bio predan učenju i ispitivanju (P 23b4–c1,
29c5–30c1, 38a1–6; K 16.6–8);
– Sokrat
– je stavljao poseban naglasak na važnost odgoja i
obrazovanja (P 19e1-4; K 20.3–4, 21.3–5);
– Sokrat
– nije uzimao nikakvu plaću za svoje poučavanje
(P 19d8–e1, 31b1–7; K 16.2–4, 26.8–10);
– Sokrat
– je bio siromašan (P 31b1–c3, 36d4–5, 38b1–5; K
17.3–5);
– Sokrat
– je odbio tražiti milost i dodvoravati se sucima (P
34b7–35d8; K 4.1–6, 9.1–7);
– Sokrat
– je imao jako dobro mišljenje o sebi i smatrao da
nikada nikome nije učinio ništa nepravedno (P 36b5-
d1, 37a5–6, b2–5, 38a8-b1; K 3.5–6, 5.3–6, 7.7–8, 9.3–4,
26.6–8);
– Sokrat
– je sebe usporedio s Palamedom (P 41a8–b5; K
26.3–4);
– Sokrat
– je u istom kontekstu s Palamedom spomenuo i
Odiseja (P 41b5–c5; K 26.4–6);
– nakon
– izricanja presude, Sokrat je održao još jedan go-
vor i u njemu izložio svoja stajališta o smrti (P 38ci–
42a5; K 24.1–26.10);
– nakon
– izricanja presude, Sokrat je iznio proročanstvo
(P 39c1–d9; K 30.1–31.7);
– nakon
– izricanja presude, Sokrat je tješio svoje prijatelje
(P 40b6–c1, 41c8–d8; K 27.3–28.6).
Navedene podudarnosti između Platonove i Ksenofon-
tove Obrane moguće je protumačiti uz pomoć tri različite
pretpostavke: prvo, da se Platon pri sastavljanju svoje Obrane
29

Platon-Ksenofont_Sokratova-obrana.indb 29 29.1.2019. 14:27:21

 koristio Ksenofontovom; drugo, da se Ksenofont pri sastav-
ljanju svoje Obrane koristio Platonovom; treće, da ova su ova
dva djela nastala neovisno jedno od drugoga.
Prva je pretpostavka malo vjerojatna. Naime, Ksenofont
je izbivao iz Atene u vrijeme Sokratova suđenja pa se morao
oslanjati na usmene i pisane izvještaje drugih ljudi. S druge
strane, nemamo razloga sumnjati da je Platon osobno svje-
dočio suđenju i da su njegov spis u antici smatrali važnim
izvješćem o Sokratovu suđenju. Stoga je druga pretpostavka
znatno vjerojatnija i njoj naginje znatan broj učenjaka.
Drugu pretpostavku potkrepljuje i teza da je upravo Pla-
ton jedan od autora za koje Ksenofont na samom početku
Obrane (1.3–5) kaže da su istaknuli Sokratovu nadmenost na
sudu. Međutim, Hansen (1995: 32) upozorava da Ksenofont
u nastavku svog teksta (1.6–8) navodi kako autori tih spisa
„nisu razjasnili da je Sokrat već tada smatrao kako je smrt
za njega poželjnija od života, pa njegova nadmenost izgleda
još nerazboritija“. Hansen piše da je Platon u Obrani 38c1–7
i 41d3–8 upravo to razjasnio, tako da Ksenofont nije mo-
gao misliti na Platonovu Obranu, pa stoga Hansen smatra
da Ksenofont nije poznavao Platonovu Obranu. No Cooper
(1999: 11–12 b. 16) ispravno primjećuje kako je prema Pla-
tonu Sokrat tek tijekom suđenja došao do zaključka da mu je
smrt poželjnija od života, dok je prema Ksenofontu Sokrat
do toga zaključka došao još prije suđenja, pa se zato i mogao
upustiti u suđenje s takvom ležernošću, ili čak nadmenošću,
gotovo izazivajući smrt – i to je ono što je Ksenofont htio
pokazati svojom Obranom. Ako je Cooper u pravu, nema
razloga isključivati Platona iz grupe autora koju Ksenofont
spominje u prvim recima svoje Obrane.
Prema tome, prilično je vjerojatno da je Ksenofontova
Obrana napisana nakon Platonove, da je Ksenofont čitao
Platonovu Obranu i spise drugih autora o Sokratovu suđe-
nju, da se raspitivao o događajima na sudu, te da je u svo-
30

Platon-Ksenofont_Sokratova-obrana.indb 30 29.1.2019. 14:27:21

 jem djelcu pokušao dodatno afirmirati Sokratovu sliku i
dopuniti postojeća izvješća o njegovu ponašanju na sudu
svojim saznanjima i zapažanjima. Ta Ksenofontova dodat-
na saznanja i zapažanja onda objašnjavaju odstupanja Kse-
nofontove Obrane u odnosu na Platonovu, među kojima
valja izdvojiti:
– Ksenofontovu
– tvrdnju da se Sokratov božanski glas
protivio pripremanju obrane (K 4.5–6, 8.1–3);
– Ksenofontovu
– verziju odgovora na optužbu o uvođenju
novih božanstava (K 12.1–13.7);
– Ksenofontovu
– tvrdnju da je Sokrat prenosio božje po-
ruke svojim prijateljima (K 13.7–10);
– Ksenofontovu
– verziju delfijskog odgovora na Herefon-
tov upit o Sokratovoj mudrosti te Sokratovo obrazlože-
nje svoje mudrosti (K 14.5–18.8);
– – Ksenofontovu verziju pobijanja optužbe o kvarenju
mladeži (K 19.1–21.6);
– Ksenofontovu
– tvrdnju da je Sokrat odbio predložiti za
sebe kaznu i nije dopustio prijateljima da to učine u nje-
govo ime (K 23.3–5);
– – Ksenofontovu verziju obraćanja slušateljima nakon
presude i proročanstva (K 29.1–31.7).
Preostaje treća pretpostavka, naime da niti jedan od ove
dvojice autora nije čitao drugoga – kao što smatraju Von Ar-
nim (1923), Hansen (1995) i Thesleff (2002) – tako da na-
vedene podudarnosti počivaju na samim činjenicama u vezi
sa Sokratovim suđenjem. Ova pretpostavka podjednako je
vjerojatna kao i prethodna, a njezina privlačnost leži u tome
što omogućuje da se navedene podudarnosti uzmu kao izraz
razmjerno čvrstih povijesnih činjenica na kojima se onda
može temeljiti rekonstrukcija Sokratove ličnosti, događaja u
vezi sa suđenjem i sadržaja Sokratova govora na sudu.

31

Platon-Ksenofont_Sokratova-obrana.indb 31 29.1.2019. 14:27:21

 5. Prijevodi Platonove i Ksenofontove Obrane

Platonova Sokratova obrana prevedena je čak sedam puta na

hrvatski jezik.12 Posljednji i najtočniji prijevod jest onaj Luke
Boršića iz 2000. godine. Najčitkiji prijevod, iako na mnogim
mjestima odviše slobodan, jest slabo poznati prijevod Bra-
toljuba Klaića iz 1972. godine, objavljen u književnom ča-
sopisu Republika. Prijevod koji ovdje donosimo pokušao je
spojiti vrline tih dvaju prijevoda, istovremeno izbjegavajući
njihove nedostatke. Za razliku od Boršićeva prijevoda, do-
pustili smo si malo više slobode pri prenošenju smisla grč-
koga izvornika i praćenju sintakse hrvatskog jezika, osobito
u dijelovima teksta gdje se Platon koristi stilskim registrom
bliskim svakodnevnom govoru. Za razliku pak od Klaićeva
prijevoda, nastojali smo zadržati veći stupanj točnosti i ter-
minološke ujednačenosti, osobito na filozofski relevantnim
mjestima. Ukratko, želja nam je bila da hrvatskom čitatelju
pružimo prijevod koji je osjetljiv na filozofsku dimenziju
teksta, ali koji također prenosi dramski naboj i retoričke kva-
litete Platonova spisa, kako bi Sokratov neponovljiv lik bio
što bolje dočaran i urezan u čitateljevo pamćenje.
Naš je prijevod popraćen bilješkama, slično kao i dva
prethodno spomenuta prijevoda. Klaić je svoj prijevod po-
pratio 21 bilješkom puko informativnog karaktera o imeni-
ma, mjestima i povijesnim događajima koja se spominju u
tekstu te pokojom terminološkom opaskom. U Boršićevu
izdanju nalazimo 138 bilježaka koje se u velikoj mjeri temelje
na bilješkama u izdanjima Burneta (1924) i Realea (1993).
Osim opsežnijih informacija o imenima, mjestima i povije-
12
Peričić (1874), Petranović (1901), Pažur (1903), Rac (1915), Anonimni pre-
voditelj (1940), Klaić (1972), Boršić (2000). U biblioteci „Parnas“ Matice Hrvatske
2009. godine ponovno je objavljen Racov (1915) prijevod u redakciji Damira Sa-
lopeka.
32

Platon-Ksenofont_Sokratova-obrana.indb 32 29.1.2019. 14:27:21

 snim događajima, bilješke u Boršićevu izdanju sadrže kori-
sne terminološke, filološke i filozofske opaske te upućivanja
na druga Platonova djela i sekundarnu literaturu. Naše izda-
nje i u pogledu bilježaka ide srednjim putem. Osim bilježaka
puko informativnog karaktera, dodali smo i bilješke u koji-
ma kratko objašnjavamo ključne pojmove i filozofski važna
mjesta kako bismo čitatelju olakšali čitanje i razumijevanje
teksta. Za podrobnija objašnjenja pojedinih mjesta čitatelja
upućujemo na bilješke u Boršićevu izdanju i na komentare
De Stryckera (1994) te Millera i Plattera (2010).
Prvi i jedini hrvatski prijevod Ksenofontove Sokratove
obrane, s kratkim uvodom i popratnim bilješkama, priredio
je P. Gregorić 2006. godine. Taj tekst je dotjeran i prilagođen
za potrebe ovoga izdanja.

6. O ovom izdanju grčkoga teksta Platonove

i Ksenofontove Obrane

Grčki tekst Platonove Obrane sastavljen je prema kritičkom

izdanju Johna Burneta (1924). Pritom je konzultirano i novi-
je kritičko izdanje koje su priredili Duke i drugi (1995), kao
i izdanje koje su priredili Cron i Uhle (1929). Sva odstupanja
od Burnetova izdanja, osim malobrojnih izmjena interpunk-
cije, popisana su na kraju grčkoga teksta.
Burnetov tekst nije podijeljen u poglavlja koja se mogu
naći u mnogim drugim izdanjima i prijevodima Platonove
Obrane. U nastojanju da tekst i prijevod učinimo lakšim za
praćenje čitateljima koji će posegnuti i za drugim izdanjima
i prijevodima, rimskim smo brojevima označili poglavlja i
u grčkom tekstu i u prijevodu. Na nekoliko mjesta nova se
poglavlja ne podudaraju s Burnetovim odlomcima, tako da
33

Platon-Ksenofont_Sokratova-obrana.indb 33 29.1.2019. 14:27:21

 je na tim mjestima bilo potrebno jedan redak prekinuti i za-
početi novi, što je zahtijevalo dodatnu oznaku u Stephanu-
sovoj paginaciji. Kada isti broj retka bude ponovljen jedan
ispod drugoga, to znači da je jedan redak u Stephanusovu
izdanju prekinut i nastavljen u idućem retku. Isto tako, malu
preinaku u oznakama Stephanusove paginacije zahtijevalo
je razbijanje nekih redova koji sadrže kraće dijaloge, gdje su
prekidi redova u Stephanusovu izdanju označeni okomitom
crtom.
Grčki tekst Ksenofontove Obrane sastavljen je prema kri-
tičkom izdanju koje je priredio Marchant (1921), uz nekoliko
manjih odstupanja popisanih na kraju teksta. Pri izradi ovo-
ga izdanja korišteno je i starije Dindorfovo (1862) izdanje s
bilješkama, kao i izdanje u ediciji Loeb s Toddovim (1923)
engleskim prijevodom. Tekst je podijeljen na odlomke u
skladu s tradicijom (uz jednu iznimku), a radi bolje pregled-
nosti i lakšeg snalaženja, Marchantovo numeriranje redaka
po stranici teksta u njegovu izdanju zamijenili smo numeri-
ranjem redaka unutar svakog odlomka.

7. Napomene uz sekundarnu literaturu

Za bolje upoznavanje sa Sokratovim likom i djelom čitatelj

ima na raspolaganju hrvatske prijevode triju studija koje pri-
padaju trima različitim filozofskim tradicijama: Brun (2007),
Guthrie (2006) i Reale (2003). Osim Morrisonove zbirke The
Cambridge Companion to Socrates iz 2011., koja sadrži korisne
tematske tekstove vodećih suvremenih stručnjaka te iscrpnu i
tematski organiziranu bibliografiju, čitatelj željan dubljeg pro-
učavanja Sokratove filozofije može pročitati temeljite studije
G. Vlastosa (1991) te T. S. Brickhousea i N. D. Smitha (1994).

34

Platon-Ksenofont_Sokratova-obrana.indb 34 29.1.2019. 14:27:21

 Kratak uvod u Sokratovu metodu čitatelj može pronaći
u Benson (2011), a podrobnije studije u Robinson (1953) i
Vlastos (1994). Koristan pregled Sokratova etičkog učenja
daju Penner (2011) i Bobonich (2011). Odličan tekst o So-
kratovom intelektualizmu napisala je Heda Šegvić (2000),
hrvatska znanstvenica koja predavala antičku filozofiju na
Sveučilištu u Pittsburghu od 1995. do 2003., kada je u 45. go-
dini života izgubila borbu s opakom bolesti. Više o kontek-
stu Sokratova suđenja, proceduri i razlozima zbog kojih su
atenski građani glasali protiv Sokrata čitatelj može doznati iz
Hansen (1995), Burnyeat (1997) i Millett (2005). Dva razli-
čita pogleda na pitanje Sokratove religioznosti i božanskoga
glasa daju Reale (2003: 305-338) i McPherran (2011).
Opaske o stilskim finesama Platonove Obrane mogu se
naći u bilješkama uz bolja izdanja Platonova teksta – npr.
Adam (1887), Burnet (1924), Cron i Uhle (1929) te Miller
i Platter (2010) – kao i u Riddellovu dodatku o Platonovoj
idiomatici (1867: 110–244). Riddell (1867: xii–xvii) daje i
kratak popis općih mjesta sudbenih govora koja zatječemo u
Platonovu tekstu, a podrobniju analizu sudbenih i retoričkih
elemenata nalazimo u De Stryckerovu komentaru (1994). Tri
filozofski poticajne interpretacije Platonove Obrane u mono-
grafskoj formi su Reeve (1989), Brickhouse i Smith (1989) i
Liebowitz (2010).
Iscrpnu analizu odnosa između Ksenofontove Obrane
i Uspomena o Sokratu čitatelj će naći u Chroustovoj knjizi
(1957), dok su Hackforth (1932) i Hansen (1995) korisni
izvori informacija o odnosu između dviju Obrana. Uvid u
slojevitost odnosa između Ksenofontovih i Platonovih djela
može se steći prelistavanjem recentne zbirke tekstova koju su
priredili Danzig, Johnson i Morrison (2018).
Mnoge od ovdje spomenutih studija dotiču se „problema
Sokrata“ koji je otvorio F. Schleiermacher (1818). Rasprave o
tom problemu obilježile su konac 19. i početak 20. stoljeća,
35

Platon-Ksenofont_Sokratova-obrana.indb 35 29.1.2019. 14:27:21

 no nakon Gigonove (1947) studije učenjaci napuštaju poku-
šaje cjelovite rekonstrukcije lika i djela povijesnoga Sokrata.
Sažet pregled rasprava o „problemu Sokrata“ daje Dorion
(2011).

***

Zahvalio bih Damiru Barbariću i kolegama iz Matice Hrvat-

ske što su mi ukazali povjerenje i prihvatili prijedlog tiskanja
ove knjige u cijenjenoj biblioteci „Parnas“. Kolega Barbarić
me odvratio od prvobitne zamisli da temeljito revidiram
Klaićev tekst Platonove Obrane i ohrabrio me da sastavim
novi prijevod. Također, potaknuo me da priredim usporedni
grčki tekst obiju Obrana i napišem opširniju uvodnu studiju,
tako da je on ponajviše zaslužan za konačan oblik ove knjige.
Luka Boršić i Filip Grgić, pročitali su dijelove rukopisa i dali
mi niz vrlo korisnih sadržajnih i jezičnih opaski, na čemu im
srdačno zahvaljujem. Naravno, nitko osim mene ne snosi
odgovornost za pogreške i nezgrapnosti koje su se potkrale
na ovim stranicama.
Rad na ovoj knjizi započeo sam početkom 2017. godine,
u jeku krize na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu.
Knjigu posvećujem kolegicama i kolegama – studentima i
nastavnicima – koji su se suprotstavili nasilnoj transformaciji
Hrvatskih studija i zatiranju akademskih vrijednosti na Sve-
učilištu. Svjesni da će ih to protivljenje stajati radnog mjesta,
napredovanja, ocjena ili raznih pogodnosti, ti su časni ljudi
smatrali, poput Sokrata, „da se moraju izložiti pogibelji i stati
uz zakon i pravdu radije nego biti uz one koji imaju moć i
sudjelovati u krojenju nepravde“ (Platon, Obrana 32b9–c3).

Pavel Gregorić
U Zagrebu, rujna 2018.

36

Platon-Ksenofont_Sokratova-obrana.indb 36 29.1.2019. 14:27:21

 8. Literatura

Hrvatski prijevodi spomenutih

Platonovih i Ksenofontovih djela

Anonimni prevoditelj (1940), Obrana Sokratova i Kriton. Ćelap–

Zagotta, Zagreb.
Boršić, L. (2000), Obrana Sokratova. Demetra, Zagreb.
Gregorić, P. (2006), „Ksenofont: Sokratova obrana“, u D. Pećnjak
(ur.), Godišnjak za filozofiju 2005. Institut za filozofiju, Zagreb,
str. 1–11.
Klaić, B. (1972), „Platon: Obrana Sokratova“, Republika 28, str.
603–627.
Kostić, J. V. (1862), Platonovi spisi. Prvi svezak: Žitje Platona. Kriton.
Hipparhos. Lehmann, Osijek.
Kuzmić, M. (1899a), Ksenofont: Spomeni Sokratovi, u Ksenofontovi
izabrani spisi, sv. 2. Matica Hrvatska, Zagreb, str. 185–293.
Kuzmić, M. (1899b), Ksenofont: O gospodarstvu, u Ksenofontovi
izabrani spisi, sv. 2. Matica Hrvatska, Zagreb, str. 295–347.
Pažur, F. (1903), Apologija, Kriton i ulomak iz Fedona. Stifler,
Varaždin.
Peričić, J. (1874), Apologija Sokrata. Pretner, Dubrovnik.
Peričić, J. (1883), Zakonu se valja pokoriti. Pretner, Dubrovnik.
Petračić, F. (1897), Platonov i Xenophonov Symposion. Matica
hrvatska, Zagreb.
Petranović, P. (1901), Apologija Sokratova. Kolesar, Bjelovar.
Rac, K. (1915), Obrana Sokratova i Fedon. Matica Hrvatska, Zagreb;
ponovno objavljeno kao Platon: Obrana Sokratova, ur. D.
Salopek. Matica Hrvatska, Zagreb, 2009.
Rac, K. i M. Sironić (1975), Platon: Protagora i Sofist. Naprijed,
Zagreb.
Zovko, J. (1998), Platon: Eutifron. Matica Hrvatska, Zagreb.
Zovko, J. (2010), Platon: Fedon. Naklada Jurčić, Zagreb.
Zubović, N. (2016), Platon: Alkibijad. Sandorf, Zagreb.

37

Platon-Ksenofont_Sokratova-obrana.indb 37 29.1.2019. 14:27:21

 Spomenuta izdanja i komentari
Platonovih i Ksenofontovih djela

Adam, J. (1887), Platonis Apologia Socratis. Cambridge University

Press, Cambridge.
Burnet, J. (1924), Plato’s Euthyphro, Apology of Socrates, and Crito.
Clarendon Press, Oxford; izdanje grčkog teksta preuzeto iz J.
Burnet, Platonis Opera, sv. 1. Clarendon Press, Oxford, 1900.
Cron, C. i H. Uhle (1929), Platon: Verteidigungsrede des Sokrates –
Kriton. Teubner, Leipzig—Berlin.
Duke, E. A., W. F. Hicken, W. S. M. Nicoll, D. B. Robinson i J. C. G.
Strachan (1995), Platonis Opera, sv. 1. Clarendon Press, Oxford.
De Strycker, E. (1994), Plato’s Apology of Socrates: A Literary and
Philosophical Study with a Running Commentary. Brill, Leiden–
New York.
Dindorf, L. A. (1862), Xenophontis Memorabilia Socratis cum
Anonymi Apologia Socratis. Clarendon Press, Oxford.
Marchant, E. C. (1921), Xenophontis Opera omnia, sv. 2. Clarendon
Press, Oxford.
Miller, P. A. i C. Platter (2010), Plato’s Apology of Socrates: A
Commentary. University of Oklahoma Press, Norman.
Reale, G. (1993), Platone: Apologia di Socrate. Rusconi, Milano.
Riddell, J. (1867), The Apology of Socrates. Clarendon Press, Oxford.
Todd, O. J. (1923), Xenophon: Socrates’ Defence to the Jury, u
E. C. Marchant i O. J. Todd (ur.), Xenophon: Memorabilia,
Oeconomicus, Symposium, Apology. Harvard University Press,
Cambridge MA—London, 1923, str. 637–663.

Spomenuta sekundarna literatura

Benson, H. H. (2011), „Socratic Method“, u D. R. Morrison (ur.),
The Cambridge Companion to Socrates. Cambridge University
Press, Cambridge, str. 179–200.

38

Platon-Ksenofont_Sokratova-obrana.indb 38 29.1.2019. 14:27:21

 Bobonich, C. (2011), „Socrates and Eudaimonia“, u D. R. Morrison
(ur.), The Cambridge Companion to Socrates. Cambridge
University Press, Cambridge, str. 293–332.
Brickhouse, T. S. i Smith, N. D. (1989), Socrates on Trial. Clarendon
Press, Oxford.
Brickhouse, T. S. i Smith, N. D. (1994), Plato’s Socrates. Oxford
University Press, New York.
Brun, J. (2007), Sokrat, prevela B. Vrgoč Turkalj. Jesenski i Turk, Zagreb.
Burnyeat, M. F. (1997), „The Impiety of Socrates“, Ancient Philosophy
17, str. 1–12.
Chroust, A.-H. (1957), Socrates: Man and Myth. The Two Socratic
Apologies of Xenophon. Routledge&Kegan Paul, London.
Cooper, J. (1999), „Notes on Xenophon’s Socrates“, u J. Cooper,
Reason and Emotion: Essays on Ancient Moral Psychology and
Ethical Theory. Princeton University Press, Princeton, str. 3–28.
Danzig, G. (2003), „Apologizing for Socrates: Plato and Xenophon
on Socrates’ Behavior in Court“, Transactions of the American
Philological Association 133, str. 281–321.
Danzig, G. (2010), Apologizing for Socrates: How Plato and
Xenophon Created our Socrates. Lexington Books, Lanham MD.
Danzig, G., D. Johnson i D. R. Morrison (ur.), Plato and Xenophon:
Comparative Studies. Brill, Leiden–New York.
Dorion, L.-A. (2011), „The Rise and Fall of the Socratic Problem“,
u D. R. Morrison (ur.), The Cambridge Companion to Socrates.
Cambridge University Press, Cambridge, str. 1–23.
Gigon, O. (1947), Sokrates. Sein Bild in Dichtung und Geschichte.
Francke, Bern.
Gomperz, H. (1924), „Die Anklage gegen Sokrate sin ihrer
Bedeutung für die Sokratesforschung“, Neue Jahrbücher für das
klassische Altertum 27, str. 129–173.
Guthrie, W. K. C. (2006), Povijest grčke filozofije III: Sofisti—Sokrat,
preveli J. Bubalo, B. Malić i Z. Posinovec. Naklada Jurčić, Zagreb,
str. 307–504.

39

Platon-Ksenofont_Sokratova-obrana.indb 39 29.1.2019. 14:27:22

 Hackforth, R. (1933), The Composition of Plato’s Apology.
Cambridge University Press, Cambridge.
Hansen, M. H (1995), The Trial of Sokrates – from the Athenian
Point of View. Det Kongelige Danske Videnskabernes Selskab,
Copenhagen.
Lane, M. (2011), „Reconsidering Socratic Irony“, u D. R. Morrison
(ur.), The Cambridge Companion to Socrates. Cambridge
University Press, Cambridge, str. 237–259.
Liebowitz, D. (2010), The Ironic Defense of Socrates: Plato’s Apology.
Cambridge University Press, Cambridge.
McPherran, M. L. (2011), „Socratic Religion“, u D. R. Morrison (ur.),
The Cambridge Companion to Socrates. Cambridge University
Press, Cambridge, str. 111-137.
Millett, P. (2005), „The Trial of Socrates Revisited“, European Journal
of History 12, str. 23–62.
Penner, T. (2011), „Socratic Ethics and the Socratic Psychology in
Action“, u D. R. Morrison (ur.), The Cambridge Companion to
Socrates. Cambridge University Press, Cambridge, str. 260–292.
Reale, G. (2003), Sokrat. K otkriću ljudske mudrosti, preveo L. Boršić.
Demetra, Zagreb.
Reeve, C. D. C. (1989), Socrates in the Apology: An Essay on Plato’s
Apology of Socrates. Hackett, Indianapolis—Cambridge.
Richards, H. (1911), Platonica. Grant Richards Ltd, London.
Robinson, R. (1953), Plato’s Earlier Dialectic, 2. izdanje. Clarendon
Press, Oxford.
Schleiermacher, F. (1818), „Ueber den Werth des Sokrates als
Philosophen“, Abhandlung der philosophischen Klasse der
Königlich-Preussichen Akademie der Wissenschaften aus den
Jahren 1814–1815, str. 50–68.
Šegvić, H. (2000), „No One Errs Willingly: The Meaning of Socratic
Intellectualism“, Oxford Studies in Ancient Philosophy 19, str. 23–
53; ponovno objavljeno u H. Šegvić, From Protagoras to Aristotle:
Essays in Ancient Moral Philosophy. Princeton University Press,
Princeton, 2009, str. 47–85.
40

Platon-Ksenofont_Sokratova-obrana.indb 40 29.1.2019. 14:27:22

 Thesleff, H. (2002), „Intertextual relations between Xenophon and
Plato?“, Arctos 36, str. 143–157.
Vlastos, G. (1991), Socrates: Ironist and Moral Philosopher.
Cambridge University Press, Cambridge.
Vlastos, G. (1994), Socratic Studies. Cambridge University Press,
Cambridge.
Von Arnim, H. (1923), Xenophons Memorabilien und Apologie
des Sokrates. Det Kongelige Danske Videnskabernes Selskab,
Copenhagen.

41

Platon-Ksenofont_Sokratova-obrana.indb 41 29.1.2019. 14:27:22