Hrvatski studiji Sveuilita u Zagrebu

Studij komunikologije

Mihaela Dolaki Jozi

Iva Kordi
Lina Malek

Oswald Spengler: ovjek i tehnika

Seminarski rad

Nastavnik:
Doc. dr. sc. Marinko Vukovi

Zagreb, studeni 2014.

SADRAJ
Uvod .................................................................................................................. 2
O djelu .............................................................................................................. 3
Zakljuak ....................................................................................................... 12
Literatura:...................................................................................................... 13

Uvod
Seminarski rad na temu ovjek i tehnika referira se na istoimenu knjigu Oswalda
Spenglera. Antropoloka razmiljanja ovog autora nastala su poetkom 30-ih godina
prolog stoljea. Autor se u djelu bavi pitanjima ovjeka u usporedbi sa ivotinjama,
biljkama i razvojem tehnike izjednaenom s borbom za opstanak.
Knjiga ovjek i tehnika koncipirana je u pet poglavlja, a ovaj e seminarski rad ukratko
prikazati svako od tih poglavlja i istaknuti autorova razmiljanja. Osim toga, Spengler se u
mnogim sluajevima referira na svoje opsenije djelo Propast Zapada.
U prvom poglavlju osvre se na tehniku koja je dio ivota. Zatim, u drugom poglavlju radi
jasnu razdiobu izmeu ovjeka i ivotinja koje se dijele na biljojede i zvijeri. Slijedi tree
poglavlje u kojem se bavi ovjekovom rukom koja je stvorena za dranje alata. Zavretak
donosi Spegnlerovo zakljuno miljenje.

O djelu
Od Napoleonova doba, 19. stoljea, tehnika se neprestano razvija i postaje dio ovjekova
ivota. Sukladno tome, postavlja se mnotvo pitanja i razvijaju se dva pravca vienja
tehnologije (Spengler, 1991: 7).
Kao prvo, idealisti nasljeuju pravac Goetheovog razdoblja humanistiki klasicizam
(Spengler, 1991: 7). Naime, ta skupina tehniku doivljava kao neto to ne pripada kulturi.
S druge strane, u Humboltovo vrijeme drava ograniava kulturu, a govori se protiv ratova
i gospodarstva. Dakle, veliku vrijednost ima umjetnost za razliku od tehnolokog napretka
(Spengler, 1991: 8).
Kao drugo, u Engleskoj nastaju materijalizam i feljtoni radikalnih pukih skuptina,
marksista i socijalno-etikih pisaca koji su se smatrali misliocima i pjesnicima (Spengler,
1991: 8). Istiu se Mill i Spencer. Korist je povod njihova djelovanja i to je smisao kulture,
dok se srea sastojala u neradu (Spengler, 1991: 8). Oni ne govore o dui, ve se
oduevljavaju tehnikom koja uteuje rad i zabavlja (Spengler, 1991: 9).
U nastavku, Spengler tehniku smatra starijom od ovjeka: See preko ovjeka daleko
natrag u ivot ivotinja i to svih ivotinja. (1991: 10). S jedne strane ivotinje su, za
razliku od biljaka, pokretljive. S druge strane, za shvaanje znaaja tehnike potrebna je
dua (Spengler, 1991: 10).
Naime, taj stupanj razvoja dosegnuo je samo ovjek, a tehnika se izjednaava sa ivotom.
U nastavku, tehnika nije alat, ve postupak (Spengler, 1991: 11). Naime, nije za sve
tehnike potreban alat, dakle djeluje se s ciljem (Spengler, 1991: 11).
Osim toga, sve je prolazno i to ima poetak, ima i kraj, a injenica prolaznosti je teko
podnoljiva ovjeku (Spengler, 1991: 12). Spengler smatra vanom ovaj trenutak u kojem
postojimo: Ovoj se sudbini - ili sluaju jednostavno moramo pokoriti; ona osuuje na
poloaj, nazore i djelovanje. (Spengler, 1991: 14).

Kao prvo, biljke su ive, ali nepomine. Nadalje, ivotinje dijelimo na one koje se hrane
biljkama, a iznad njih one koje ive na raun drugih ivotinja (Spengler, 1991: 16).
Upravo ovjeka, Spengler

poistovjeuje s grabeljivcem, a biljojede smatra glupima

(Spengler, 1991: 16).

Isto tako, Spengler tumai da je na temelju pretpostavke svijeta kao plijena nastala ljudska
kultura (Spengler, 1991: 18). Uz to, dua grabeljivca koji je sposoban sam opstajati
povezana je s pojmom vlasnitva i Samovlasnog raspolaganja (Spengler, 1991: 18).
S jedne strane tehnika vrste pripada ivotinjama i ona je nepromjenjiva te pripada vrsti. S
druge strane neovisna je o ivotu ljudske vrste. ona je svjesna, hotimina i promjenjiva
(Spengler, 1991: 21).
Ruka je ovjekovo oruje i alat, a Spengler smatra da je nastala naglo kao munja
(Spengler, 1991: 21). K tome, objanjava da je izbor nastanka neega katastrofa i da tako
sve funkcionira od katastrofe do katastrofe (Spengler, 1991: 22).
Sukladno tome, oruje i alat nastaju istovremeno s rukom, a jedino se razlikovala tehnika
oblikovanja alata. Osim toga, po tome je poseban i odvojio se od ostalih grabeljivaca.
Oruje mu je dalo nadmo i vie nije ovisio o vlastitome tijelu (Spengler, 1991: 23).
Osim to, poput grabeljivaca, ovjek ima miljenje oka ima i miljenje ruke
(Spengler, 1991: 24). Funkcioniranje ruke odvija se po naelima sredstva i svrhe
(Spengler, 1991: 24). Pri tome citira djelo Propast Zapada: Svrha je injenica, dok je
istina veza uzroka i posljedice. (Spengler, 1991: 24).
Vanost ruke uvia se u raznim frazama u kojima se spominje ruka, a njome ovjek
poinje stvarati. ovjek je jedini sposoban izazvati prirodne pojave, poput poara,
vlastitom rukom (Spengler, 1991: 25).
Isto tako, ovjekova se dua razlikuje od dua ostalih ivotinja i ta je dua sposobna
stvarati. Na poetku, nastaju zajednice poput opora u kojima prevladava osjeaj ponosa i
ratniko raspoloenje. Tu ve ovjek ima oruje, a razvija i umjetnost kao suprotnost
prirodnome. Naime, tehnika i ljudski postupci su protivni prirodi (Spengler, 1991: 26).

Kako se ovjek udaljava, tako postaje sve vei neprijatelj prirodi. No, istovremeno poinje
spoznavati injenicu o nadmoi prirode. Dakle, beznadno je boriti se protiv prirode, ali se
od te borbe ne odustaje (Spengler, 1991: 27).
Znanstvenicima dan danas nije poznato koliko je dugo trajalo razdoblje naoruane ruke, no
pretpostavlja se da je rije o nekoliko tisuljea. Drugi stupanj u razvitku ovjeka koji je
tada uslijedio smatra se epohalnom promjenom jer je snano promijenila ljudsku sudbinu.
Rije je o mutaciji koju je mogue smjestiti u vrijeme: peto stoljee prije Krista. Autor
napominje kako u vremenu nisu naprave ono to se mijenja, nego ovjek, a samim time se
povijest ovjeka moe shvatiti jedino polazei od due (Spengler, 1991: 28).
U drutvu se pojavljuje plansko djelovanje. Prije tog je svaki ovjek ivio sam za sebe svoj
privatni ivot te je svatko vodio svoju borbu. Meutim, to se promijenilo, a da bi tako
mogli funkcionirati, bio im je potreban govor (Spengler, 1991: 28).
Spengler (1991: 28) za definiciju govora navodi: To je bez sumnje postupak sa svrhom
prenoenja poruke, to ga ljudi meusobno prakticiraju. Jezik je samo njegova apstrakcija,
unutarnji gramatiki oblik govora ukljuujui i oblike rijei. Ipak, postoji i vjeti
govor, a to je neto potpuno drugaije te se jo uvijek postavlja pitanje o njegovu postanku.
Kroz povijest, romantiari su traili postanak govora u prapoeziji ovjeanstva, dok su
racionalisti otili pogrenim putem jer su se vodili milju da reenica izrie neki sud ili
neku misao. Stoga, smatrali su da je misao svrha govorenja. Takoer, imaju pogrenu
misao o samome jeziku jer se referiraju iskljuivo na sebe, zaboravljajui na ti. Njihov
nazor o postanku govora monoloki je i stoga kriv. (Spengler, 1991: 29) Govor je vano
prouavati kao dijalog, odnosno kao meusobno sporazumijevanje pomou pitanja i
odgovora. U poecima govora to su najee bile zapovijedi upuene drugoj osobi poput:
Uini to!, Poni! i sl. (Spengler, 1991: 30).
Rije oznaava pojam, a Spengler (1991: 30) za definiciju pojma navodi:
Pojam je sreivanje predmeta, stanja, djelatnosti u praktine ope razrede. Stoga, jezino
blago odreenih skupina meusobno se razlikuju jer rijei kao oznake pojmova slijede tek iz
svrhe reenica.

U poecima govora, sporazumijevali su se iskljuivo iz nude. Svrha govora tada je bilo

izvoenje nekog djela prema namjeri, vremenu, mjestu ili sredstvima (Spengler, 1991: 31).
Da bi osoba nekome nametnula svoju volju, tj. rekla mu to da ini, potrebna joj je tehnika
5

stvaranja reenica, odgovaranja i ispravnog postavljanja pitanja. To se sve stvara na

temelju praktinih, a ne teoretskih ciljeva pa samim time teoretsko razmiljanje nema
gotovo nikakva udjela u postanku reeninog govora (Spengler, 1991: 31).
Pojam koji je usko povezan s govorom je poduzetnitvo. Ta dva pojma meusobno su si
pretpostavka, kao to su u prolosti bili ruka i orue. Govor u drutvu razvio je svoj
unutarnji gramatiki oblik kroz poduzetnitvo, dok se navika poduzetnitva stjecala
metodom govora vezanog uz miljenje jer govoriti znai drugima saopiti misao.
(Spengler, 1991: 31).
Govor se smatra duhovnim djelovanjem jer mu vie nije potrebna veza s tjelesnim
djelovanjem. Ipak, za odreena tjelesna djelovanja potreban je govor graevine, izrada
orua, brodarstvo, gradnja vozila Nije li oito koliko je za ovakve pothvate trebalo
razmiljanja, savjetovanja, nadzora, zapovijedi, priprava za dobivanje i opremanje
grae (Spengler, 1991: 33).
U meuvremenu, kod ovjeka se pojavila i logika jer je poeo odvajati dva postupka:
pripremu i upotrebu oruja, a na polju sporazumijevanja dolo je do odvajanja miljenja i
ruke. Konkretno, ovjek je spoznao razliku izmeu zamisli i izvedbe te djelatnost
praktinog miljenja dolazi na prvo mjesto (Spengler, 1991: 34). U to vrijeme postavili su
se temelji koji vrijede jo i danas: postoji rad voe i rad izvoaa to je za sva budua
vremena postalo temeljnim tehnikim oblikom cjelokupnog ljudskog ivota (Spengler,
1991: 34). Shodno tome, postoje dvije vrste ljudi koji se razlikuju po svojoj nadarenosti za
jednu od tehnika: prva skupina su ljudi koji po prirodi zapovijedaju, a druga skupina su oni
koji sluaju. To je promjena koja se do dan danas odrala i prestat e onda kad prestane
sam ljudski ivot (Spengler, 1991: 35). To je ono to se naziva kultura ba iz razloga jer je
protuprirodno i umjetno. U svakoj kulturi i drutvu postoji razlika meu ljudima od kojih
su jedni roeni za vladanje, a drugi za posluh voe i voeni. Bez obzira je li osoba voa
ili posluna nekome, postaje lanom neke skupine koje se nazivaju organizacijom. Tu se
stvara djelovanje u drutvu koje je nuno za ivot, bilo u plemenu, narodu ili dravi, bilo u
ivotu u prirodnim ili umjetnim skupinama (Spengler, 1991: 36).
U skupinama uvijek postoje pojedinci koji se ne slau s voama te ele nasilne promjene
pa dolazi do rata. Posljedica njega su zakoni koji se namee poraenima u borbi. Iz toga

proizlazi i definicija ljudskog prava koju daje Spengler (1991: 36): Ljudsko je pravo
uvijek pravo jaega kojeg se slabiji mora drati, a to pravo, zamiljeno meu plemenima
kao trajno, jest mir.
Unutar svakog naroda postoji ralanjivanje prema djelatnostima te organizacija itavih
plemena za jedno gospodarsko zvanje. U jednoj skupini svi su meusobno ovisni. Stoga se
javlja tiha i duboka osveta prirode biu koje joj je oduzelo prvenstvo prava na stvaranje
ovjek postaje robom svoga djela (Spengler, 1991: 38). Kultura je ta koja ograniava
ovjeka, a s ljudskim poduzetnitvom pojavila se i posljedica, a to je umnaanje puanstva.
Puanstvo se toliko umnoilo da jedva da jo postoje nenastanjeni prostori. Narodi
meusobno granie, a zbog toga se javlja mrnja, napad i unitenje. Granica svake vrste,
pa i duhovna, smrtni je neprijatelj volje za mou. (Spengler, 1991: 38).
U suivotu pojedinaca s vremenom se pojavilo i ropstvo. Nakon borbe, umjesto da
zarobljenike neprijateljskih plemena pobiju, iskoristili su njihovu tjelesnu snagu (Spengler,
1991: 39).
S vremenom, u drutvu se prestao gledati koliki je broj glava, nego je bio vaan broj
ruku. Skupina vodeih zapravo je skupina nadarenih koja raspolae rastuom masom
drugih. U ovjeku se javlja poriv protiv robovanja kulturi, stvara se individualizam kao
protuslovlje psihologiji mase. Pojavljuju se neki novi tipovi ljudi: osvajai, pustolovi,
pustinjaci, boemi i zloinci (Spengler, 1991: 40).
Osobina svake grabeljive zvijeri je mrnja, a pretpostavka mrnje je potivanje
protivnika. Budui da se javlja odreena hijerarhija, nia bia su esto prezirana. Prezir
s visine gleda dolje, dok obrnuto zavist odozdo gleda prema gore. (Spengler, 1991: 40).
Tako je od samih poetaka te e uvijek biti te je tu injenicu nemogue promijeniti:
ovjekova je sudbina u toku i mora se dovriti. (Spengler, 1991: 40).
Kultura naoruane ruke i kultura govora i poduzetnitva danas obuhvaaju samo jedan dio
ovjekovog svijeta. Danas nema vie niti divljih naroda i primitivaca. Danas se na tim
mjestima stvaraju razvijene kulture. To su kulture u najuem i najuzvienijem smislu, od
kojih svaka pokriva tek malen prostor zemljine povrine i jedva jedno tisuljee
vremenskog trajanja. U svakom desetljeu pojavljuje se neto novo, stvaraju se neki novi
zahtjevi. Kao to je selo prije bilo dominantno, danas je taj status preuzeo grad: Grad

miljenja bez korijena koji privlai i troi zemljine energije. (Spengler, 1991: 41). U gradu
nastaje drutvo koje Oswald naziva umjetnim stupnjevanjem ivota. U njemu se
razvijaju podjele, primjerice na pametne i glupe, jake i slabe, a u prolosti i staleki poreci
na plemie, sveenike i graane. S gradom se odmah povezuju rasko i bogatstvo. Osim
toga, kultura gradova je u potpunosti umjetna (Spengler, 1991: 42).
Sve kulture razvijale su se neovisno jedna o drugoj, a usuditi se napredovati Spengler
(1991: 43) to u svojoj knjizi Propast Zapada naziva patosom tree dimenzije.
To je jo jednom oznaka prave grabeljive zvijeri ija se duevna snaga bori da dostigne
nemogue, da prekine premo miljenja organiziranoga umjetnog ivota nad krvlju i da
izmijeni u sluenje, da sudbinu slobodne osobnosti uzdigne do smisla svijeta.

Spengler (1991: 44) navodi stvaranje radne hipoteze kojoj je cilj tajne svijeta uiniti podlonim
odreenim svrhama. Istie se da su duhovne grabeljive zvijeri eljele uiniti dohvatljivima i
upotrebljivima nevidljivu energiju koja je prisutna u svemu to se zbiva. Ne radi se vie o tvari, ve
o energiji jer je tvar samo funkcija energije.
Ljudima je postalo premalo prirodi uzimati njezino blago. Priroda je morala biti upregnuta da bi
svojom snagom poveala ovjekovu snagu i obavljala za ovjeka ropske poslove. ovjek je prirodu
podredio sebi, uinio je svojim slugom (Spengler, 1991: 45).
Iz tog se miljenja, tj. ideje razvila druga konstrukcija zvana perpetuum mobile. Spengler (1991:
46) istie:
Maleni, samostvoreni svijet koji se kao i veliki kree vlastitom snagom i slua samo
ovjekovu naredbu. Sam izgraditi svijet, sam biti bog to je faustovski san izumitelja iz
kojeg su potekli svi nacrti strojeva i koji su se to je mogue vie pribliavali nedostinom
cilju perpetuum mobile. ... Tko nije i sam bio opsjednut ovom voljom za svemou nad
prirodom, to je morao doivljavati kao neto avolsko pa su ga se bojali.

S razvitkom gradova doao je i razvitak tehnike. Postala je graanska. Tehnika je vjena i

neprolazna kao Bog Otac.
Istraivaka onodobna strast osobni je ivotni poriv samoga istraivaa, njegova srea i patnja.
On eli uivati u pobjedi nad tekim problemima; za sebe trai bogatstvo i slavu to ih donosi
uspjeh, a ne tie ga se da li je njegov pronalazak koristan, konstruktivan ili razoran.
Zanemaruju se posljedice. Spengler (1991: 47) nagovjetava da jo uvijek slabo poznajemo
prirodu ovjeka grabeljive zvijeri. Nadodaje da svi veliki pothvati i pronalasci potjeu iz
trijumfa jakih ljudi zbog pobjede. One su izraz osobnosti, a ne neeg korisnog, po miljenju
mase koja samo promatra i mora preuzeti posljedice, ma kakve one bile. A one su strahovite.

Malena skupina ljudi prisiljava prirodu da obavlja posao, govori Spengler (1991: 48). Ljudska
tjelesna snaga ne predstavlja nita. Zbog ranije spomenute radne hipoteze, prirodu se prisiljava
na posluh ovjekovoj zapovijedi. A taj pritisak nikako ne moe uroditi pozitivnim
posljedicama jer ovjek konstantno svjesno zanemaruje dobro mu poznatu injenicu da je
sama priroda jaa od ovjeka te da e ga priroda, ak i uz ovjeku tehnoloku nadmo, prije ili
kasnije dostii u ivotu.
Prema Spenglerovoj tezi, broj potrebnih ruku raste s brojem strojeva jer tehnika rasko
poveava svaku drugu vrstu raskoi i jer umjetni ivot postaje sve umjetniji (1991: 48).
Stroj je za Spenglera najlukavije oruje protiv prirode. Potreban broj ruku upotrebljen je, kako
navodi autor (1991: 48) za izradu strojeva. A stroj pokree energija koja se pomou tvari
oslobaa. Upravo zbog takvog postupka, autor istie da je porasla duhovna napetost izmeu
voa i voenih. Oni se meusobno vie ne razumiju. Nekada su, prema Spengleru (1991: 48)
pothvat raznih vrsta zahtijevali suradnju punu razumijevanja. S vremenom se dogodilo to da
ve pojedini radnik nije shvaao cilj ni svrhu itavog postupka odreene radnje. Radnja,
postupak postao je nevaan, a moda i mrzak. Rad je bio prokletstvo.
Spengler govori kako sada ruke rade na predmetima o ijoj stvarnijoj ulozi u ivotu vie nita
ne znaju. Pri uspjenom dovrenju posla nema vie unutarnjeg zadovoljstva. iri se duevna
pusto koja budi ogorenje protiv ivota nadarenih, koji su roeni kao stvaraoci.
Vie se ne eli vidjeti niti se razumije da je rad voe tei te da vlastiti ivot ovisi o njegovom
uspjehu. Samo se osjea da taj rad ini sretnim, da dui daj krila i da obogauje, a to je razlog
mrnje (Spengler, 1991: 49).

Spengler (1991: 49) nastavlja svoje stajalite o zavretku ere. Autor govori kako glave ni ruke
ne mogu nita promijeniti u sudbini tehnike stroja. Svaka razvijena kultura je tragedija,
tragina je ovjekova povijest u cjelini. Kao to se ovjek dizao protiv prirode, tako se sada
mikrokozmos struja buni protiv ovjeka.
Na poetku 20. stoljea svijet je politika mo temeljena na bogatstvu koje se sastoji u snazi
industrije. Na tom se mjestu skuplja mnotvo ljudi koje je odgojila strojarska tehnika da za nju
rade i od nje ive. Oituje se srodnost politike, rata i gospodarstva (Spengler, 1991: 50).
Stupanj je vojne moi, prema Spengleru (1991: 50) ovisan o industrijskom standardu. Zemlje
siromane industrijom openito su siromane, a sukladno tome i politiki nemone. Nasuprot
njima, postoji grupa jakih osobnosti koja zna za osjeaj pobjede grabeljive zvijeri koja u
kandama dri plijen to se trza.

Meutim, Spengler (1991: 51) naglaava da je tragici ovoga vremena svojstveno to da ljudsko
miljenje ne moe shvatiti svoje posljedice. Tehnika je postala ezoterina. Prodrla je do istih,
temeljnih oblika ljudske spoznaje. Mehanizacija svijeta stupila je u stadij najopasnije
napetosti.Promijenjena je slika zemlje, bezbrojne su ivotinjske vrste unitene.
Ono to je jo zamjetno kod Spenglera je i konstatacija da umjetni svijet prodire u prirodni i
truje ga. Sama je civilizacija prema autoru postala strojem (1991: 51).
Rasko stroja posljedica je pritiska miljenja. Stroj je simbol njegovog potajnog ideala
perpetuum mobile. On je duevno-duhovna nunost. Meutim, on u mnogome poinje
protusloviti gospodarskoj praksi, posvuda se najavljuje raspad (Spengler, 1991: 52).
ak niti beznaajna okolnost poput manjka goriva ne bi mogla zadrati ovaj snaan razvoj,
kojem Spengler predvia kraj. Pitanje koje Spengler istie jest: Koliko e ova konstatacija o
snazi biti na visini? Da bi stanje tehnikih procesa ostalo na razini, potreban je odreen broj
stvaralakih talenata. A nije teko to oekivati budui da ve neko vrijeme meu mladima
prevladava sklonost tehnikim zvanjima (1991: 52).
Spengler pak govori o tome kako dolazi do zasienja tehnikom. iri se umor, okree se
jednostavnijim oblicima ivota, mrzi se velike gradove, ropstvo stroja, hladno podneblje
tehnike organizacije. Stvaralaki se talenti okreu od praktinih problema prema spekulaciji
(1991: 53).
Ono to je najvanije voe po roenju poinju bjeati pred samim strojem. Poduzetnik
shvaa da se smanjuju duhovne kvalitete mlaih, a sa smanjenjem nema temelja daljnjem
razvoju. Ukazuje se na svretak, ma koliko bilo ruku dobro obuenih i spremnih na rad
(Spengler, 1991: 53).
Napetost izmeu rada voe i rada izvrilaca dosegla je stupanj katastrofe. Znaaj voe postao
je toliko da velik, da onaj koji gleda odozdo, tj. radnik, nije vie vidljiv ni razumljiv. Dogaa
se pobune protiv uloge to je stroj, tj. pobuna ruku protiv njihove sudbine, na kraju krajeva,
pobuna protiv svih i svega. Masa je negacija organizacije; ona nije neto to bi po sebi bilo
sposobno za ivot. Voe mogu pobjei, ali voeni koji su postali nepotrebni izgubljeni si;
njihova brojnost znai ujedno i smrt (Spengler, 1991: 54).
Spengler u posljednjim redovima svoje knjige navodi i najtei simptom dolazeeg sloma to je
nazvao izdajom tehnike. Nadmo poiva na neprijepornom monopolu industrije (1991: 55).

10

Krajem stoljea, navodi Spengler, pojavljuje se elja za injenjem pogreaka. Umjesto da

najvee blago bijelih naroda tehniko znanje bude tajna, ono se hvalisavo pokazivalo
cijelom svijetu. IZ miljenja da se proizvodnja mora pribliiti kupcu zbog veeg profita, raa
se poznata ratrkanost industrije. Umjesto izvoza proizvoda, poinje izvoz tajni, metoda,
organizatora. Socijalizam ih je rastjerao, umjesto upregnuo u svoj jaram. Obojeni su se
zagledali u tajnu nae snage, shvatili je i iskoristili (1991: 55, 56).
Spengler istie da su prednosti bijelih naroda su rasute i izdane, a suparnici su dosegli svoje
uzore lukavstvom i dozrelom inteligencijom prastarih civilizacija. Poinje osveta iskoritenog
svijeta protiv njegovih gospodara. Bezbroj ruku obojenih drma temeljem gospodarske
organizacije bijelih. Rasko obinog bijelog radnika postaje zlom kobi. Rad bijelca biva
suvian. Postoji opasnost da konkurenciji podlegnu ogromna industrijska postrojenja. Teite
se proizvodnje nezadrivo premjeta. To je posljednji uzrok nezaposlenosti u zemljama bijelih,
a ona vie nije kriza, nego poetak katastrofe (1991: 56).

11

Zakljuak
Na samome kraju, Spengler pie da tehnika stroja ima svoj kraj s faustovskim ovjekom i
jednog e dana biti unitena i zaboravljena. Povijest ove tehnike brzo se pribliava
neizbjenom kraju. Ona e biti izjedena iznutra kao i svi veliki oblici kulture, premda sam
autor ne zna odgovor na pitanje kada i na koji nain.
Prema Spengleru, postoji samo jedan dostojan svjetonazor: radije kratak ivot, pun djela i
slave, nego dug ivot bez sadraja.
Autor navodi da se vrijeme ne da zadrati, tj. da nema mudrog povratka. Samo sanjalice
vjeruju u izlaze, a optimizam znai kukaviluk.
Dunost nam je da i bez nade izdrimo na izgubljenom poloaju. To je veliina, tj. kako
smatra Spengler, odlika jakoga ovjeka. Poten kraj jedino je to se ne moe oduzeti ovjeku.

12

Literatura:
Spengler, O. ovjek i tehnika, Zagreb: Laus, 1991.

13