TEODICEJA

ONTOLOGIJAZAM
Ontologisti tvrde da nije nuno dokazivati Boju egzistenciju, jer je po njihovu
miljenju, egzistencija Boja neposredno evidentna. Glavni predstavnik ontologizma je N.
Melbranche.
ANGNOSTICIZAM
Oni nijeu mo razuma i svjetlo vjere. Tvrde da na razum ne moe spoznati ono to
nadilazi osjetilne datosti, pa se postojanje Boga ne moe dokazati.
Kantov angnosticizam
Kantova kritika dokazivanja Bojeg postojanja se tenelji na njegovoj teoriji egzistencije i
spoznaji egzistencije. Za Kanta su pojmovi a priori radnje istog uma po sebi prazni.
Formalni uvjeti iskustva ne pruaju nam nita drugo doli obinu mogunost. To dokazuje prvi
postulat empirijskog miljenja uope. to se slae s formalnim uvjetima iskustva to je
mogue. Kod Kanta mogue nadilazi vrijednost jednostvane spoznaje i postaje pojam kad se
odnosi na iskustvo. Jer je mogunost iskustva ta koja daje objektivnu realnost svim naim
spoznajama a priori. Drugi postulat tvrdi: to je u svezi s materijalnim uvjetima iskustva to
je zbiljsko. Postojanje stvari je povezano s naim percepcijama zato gdje dopire percepcija
dopire i naa spoznaja postojanja stvari. Nije mogue provjeriti postojanje bilo koje realnosti
ako se ne pone od iskustva. O Bogu nije mogue imati teorijsku spoznaju jer nije sadran u
vezu iskustva. Bog je ideal istog uma ideja bez odnosa u stvarnosti. Kant se suoio s
argumentima koji su bili iznoeni za Boije postojanje i sveo ih na: ontoloki, teoloki i
kozmoloki. Sigurnost u Boije postojanje garantirana je samo zahvaljujui praktinom umu.
Kant eli vjerovati da Bog postoji, a htjeti vjerovati to su dva vidika zahtjeva za boanstvom
koje Kant postavlja. To htjeti vjerovati je voluntarizma i vjera: voluntarizma je toliko izraen
da bi se moglo rei da nije bitno toliko zbiljsko postojanje Boga koliko moje htjenje za Boije
opstojnosti. Kant e na kraju ustvrditi da Bog nije nita drugo doli moja idela ili moralni
praktini um kao samozakonodavac. Kantova nauka o spoznaji odgovara na tri temeljne
negacije koje omoguuju kritiko vrednovanje njegove filozofije: 1) negacija apstrakcije 2)
negacija metafizike vrijednosti naih prvotnih pojmova 3) negacija metafizike vrijednosti
kauzalnog principa.
Fideistiki i modernistiki agnosticizam
Fideizam ne priznaje tradicionalne dokaze za opstojnost Boga. Do Boije opstojnosti se dolazi
samo vjerom koja je jedini istinski izvor spoznaje. Sve vjere potjeu iz prvobitne objave Boga
ovjeku koja nam dolazi predajom. Prema fideizmu i tradicionalizmu nije mogue dokazati
Boiju opstojnost apstrahirajui od Objave. Fideizam je neodriv. Poinje s nijekanjem
vrijednosti razuma ukoliko nije potpomognut vjerom, da bi zavrio branei vjeru koja se
oslanja na razum. Fideizam je racionalizma vjere. Samog sebe predstavlja kao fundamentalnu
istinu odruui valjanost istinama razuma, meutim razumom brani istinu fideizma, koji bi
trebao biti ne-racionalan.

Modernistiki agnosticizam je filozofsko-teoloka nauka nastala krajem 19. st. u

Francuskoj. Dva su modernistika temeljna principa: agnosticizam i ivotna emanencija.
Modernizam prihvaa Kantov agnosticizam. Oni su odbacivali optube da su agnostici tvrdei
da prihvaaju Kantove agnostike zakljuke, po njihovu miljenju mogu ga nadii.
Naglaavali su da se ne odruu spoznaje Boga, jer su mislili da mogu doi do Apsolutnog
drugim sredstvima koja se na kraju svode na sljedee: ivotna imanencija to je jedini put koji
vodi spoznaji Boga. Podrijetlo ideje Boga u nama tumai se ivotnom imanencijom tj.
osjeanjem nastalim u nama. ivotna imanencija koja vodi ka religioznoj imanenciji jest
fideizam.
Pozitivistiki agnosticizam
Pozitivizam je batinik nominalizma pa tvrdi da su osjetila jedini izvor spoznaje, a ona ne
daju nikakve podatke o Boijoj opstojnosti. Pozitivistiki agnosticizam je batina i Humeove
filozofije, a branili su ga A. Comte i J. Stuart Mill. Comte istie da ideje svijeta, due i Boga
nisu ljudskom umu dostupne, budui da se na kraju tvrdi da postoji samo ono to je izravno
spoznatljivo: pozitivno. Poto Bog nije neka injenica svaki je pokuaj da se dokae njegova
egzistencija osuen na neuspjeh. Comte ne eli upasti u ateizam. On ateizma smatra kao neto
privremeno, to bi trebalo biti nadieno da bi se uspostavio sustavni pozitivizam u kojemu
nee biti mjesta za neku vjeru u Boga. Comteov agnosticizam neki smatraju ateizmom.
Wittgenstein i neopozitivizam
On je najistaknutiji lik filozofije jezika. Jedan od temeljnih principa neopozitivizma jeste
glasoviti princip verifikabilnosti (Jedan iskaz ima smisla samo ako je provjerljiv). Iskazi
koji se odnose na nadempirijsko ne predstavljaju nita oni su bez smisla. Metafiziki iskazi
izraavaju ono to ne moe biti izraeno oni su nemogui. Ali kod Wittgensteina vidimo da
Bog nije posve odsutan: Svako ima neto neizrecimo. Ono se pokazuje, ono je Mistino.
Bog se ne moe objaviti u svijetu, ne moe biti izraen jezikom, ali moe se pokazati i otkriti
u osjeaju. Budui da se Bog nalazi u redu neizrecivog o njemu ne moe biti postavljeno
nikakvo pitanje, pitanje se moe postaviti samo tamo gdje postoji odgovor. Problem Boga je
pseudo problem jer reenice kojima bi Ga se pokualo formulirati nemaju smisla.
Wittgensteinov stav je agnostiki ukoliko odbacuje mogunost dokazivanja Boje opstojnosti.
O Apsolutno se moe dakle imati neizreciva, mistina sigurnost. Zakljuak u djelu Tractatus:
O emu se ne moe govoriti, o tome se mora utjeti.
ATEIZAM
Pojam i oblici ateizma
Ateist je onaj koji tvrdi da Bog ne postoji. Openito moemo rei da se ateizam dijeli na:
praktini i teorijski. Praktiki nalazimo kod onoga koji se bez teorijski obrada ponaa kao da
Boga nema, tj. bez zanimanja za Njegovo postojanje. Teorijski je pak onaj koji na temelju
razmiljanja zakljuuje da Boga ne postoji. Mogunost praktinog ateizma, barem
privremenog, ini se da je izvan svake sumnje, pritisak ivotnih problema, navala strasti....
mogu otkloniti ovjekovo zanimanje za problem Boga ali samo privremeno. Praktini ateizma

se nekad mijea s indiferentizmom iako indiferentizam ukljuuje odreeno umsko obraivanje

koje ovjeka vodi do toga da nema stvarne potrebe za Bogom i da nema razloga baviti se s
takvim problemom. Teorijski ateizam izriito i izravno nijee Boga, te nastoji iznijeti dokaze
o njegovom nepostojanju i o njegovoj nemogunosti. Zubiri je podsjetio da ateizma nije
mogu bez Boga, nije utemeljena teza.
Nietzsche i smrt Boga
Prema Nietzscheu smrt Boga je najvei dogaaj modernog vremena: zato e rei da e ono to
se danas naziva ateizmom sutra ve biti religija. Smrt Boga su spominjali Hegel i Heine a
Nietzsche e mu dati novo znaenje. Traenje boga nema nikakvog smisla, jer Bog je mrtav,
a ubili smo ga mi ljudi. Smrt Boga je monstruozan dogaaj, jo uvijek je na putu i nije doao
do uiju ljudi, iako se radi o akciji koju su oni samo izveli. Radikalni ateizam je za Nietzschea
polazite; s tim ateizmom povezan je nihilizam. Nietzsche promatra Boga i ljudsku slobodu
kao suprostavljene: prema njemu, sloboda je Bogom ograniena. Kao nadomjestak mrtvom
Bogu Nietzsche je prvo pronaao dionizijski ivot, soni ivot, egzistenciju u kojoj sve
postojee biva poboanstvenjeno, bilo ono dobro ili zlo. Njegovo poimanje bia kao ivota
jest posljedica preokretanja svih vrijednosti nastalog smru Boga. Boja opstojnost je suvina
pa ateizam postaje kao proienje (katarza) koje pripravlja ivot Nadovjeka. Poto je
jednom Bog eliminiran, ovjek e postati tvorcem novih vrijednosti. Dionizijski ivot e se
preobraziti u volju za mo koja je bit ivota. Predstavljajui sebe bogom Dionizije, ponekad
se potpisivao i kao raspeti, taj njegov zanos zavrio je u ludilu.
Sartreov egzistencijalistiki ateizam
I Sartrea ateizam je toka polazita. On za razliku od Nietzsche nagaava da smru Boga
nema vie vrijednosti. Sartreov izraz glasi ovako: Budui da Boga nema, sve je dozvoljeno.
ovjek je ista sloboda i on je osuen da bude slobodan. Egzistencijalizam nije ateizam u
smislu da se napree da dokae kako Boga nema. On radije proglaava: i kad bi Bog postojao
nita se ne bi promjenilo. Bog je prepreka za afirmaciju i izgradnju ovjeka (ili ljudske
slobode). Bog je nespojim s ovjekom: kada bi Bog postojao ovjek ne bi mogao biti ovjek.
Za Sartrea ovjek tei da postane Bog.
DOKAZI ZA BOJU OPSTOJNOST (apriorni dokazi)
Ontoloki dokaz
Temeljna misao ontolokog dokaza moe se ovako rezimirati: Bog je najvie bie. Kad On ne
bi egzistirao, On ne bi bio najvie bie. Dakle, On egzistira. Ili: Bog ima sve savrenosti.
Egzistencija je savrenost. Dakle, On ima egzistenciju. Ontoloki dokaz ima vie formulacija:
Anselmova formulacija
Anselmo razvija svoj ontoloki argument u spisu Prosologion(Nagovor) u kojem ide za tim da
sve argumente za Boije postojanje same u jedan argument. Njegov argument ne kree poput
ostalih argumenata (odozdo prema gore) nego odozgor prema dolje, od zahvaenosti duha
idejom Boga da bi dokazao njezinu zbiljnost. U hvatanju ideje Boga ljudski um biva njome

zahvaen, proet i obuhvaen, te poduzima korake miljenja koji idu za tim da se po njima
iskae zbiljnost te ideje. On iznosi svoj slavni dokaz koji glasi: aliquid quo maius nihil
cogitari potest (neto od ega se nita vee ne moe misliti). Bie od kojega se vee ne moe
zamisliti postoji i u umu i u stvarnosti tj. Bog postoji. Sustavno izraeno, zakljuivanje
obuhvaa slijedee momente:
-

Bog je najsavrenije bie

Svi smatraju Boga najsavrenijim biem
Egzistencija je savrenstvo
Dakle, sam pojam Boga ukljuuje svoje realno postojanje.

Polazite dokazivanja je ideja Boga tj. kao bie koje u sebi sadrava sva savrenstva. Sv.
Anzelmo tvrdi da taj pojam i u sluaju da potjee iz vjere, nije posjed iskljuivo vjernika,
nego je vlastit svima zbog toga to i ateisti shvaaju njegovo znaenje, inae njihovo nijekanje
ne bi imalo smisla. Pojam Boga je univerzalan. Ipak, iz univerzalnosti pojma Bog ne slijedi
da Bog postoji stvarno. Pa u drugom dijelu Prosologiona Anzelmo pravi razliku izmeu
mentalnog i realnog postojanja. U sluaju Boga radi se o nunoj realnoj egzistenciji.
Gaunilova kritika Anzelmova dokaza
Anzelmo se susree s kritikom svog dokaza od monaha Gaunila, to e Anzelmu pomoi da
precizira formulaciju dokaza.
Gaunilova se kritika temeljii na sljedeim razmatranjima:
1) Ukoliko se neto nalazi u umu nije zbog toga realno, jer imamo i ideje nepostojeih
stvari.
2) Ne posjedujemo pojam Boga, naa spoznaja Boga je realna samo secundum vocem
(prema rijei).
3) Da bismo uvjerili glupaka nuno je poi od stvarnosti.
4) Sud o Bojoj opstojnosti nalazi se na istoj razini na kojoj je sud o opstojnosti
stvorenja: posjedujem apsolutnu sigurnost o svom postojanju; mogu li sebe zamisliti
kao nepostojeeg? Ako mogu zato ne bih mogao Boga zamisliti kao nepostojeeg?
Iz Gaunilove tvrdnje izlazi da se iz mentalne egzistencije ne moe zakljuiti realna
egzistencija. Sv. Anzelmo se branio od tih prigovora tvrdei da dokazivanje vrijedi samo ako
se primjeni na Boga.
Tomina kritika ontolokog dokaza
Sv. Toma kritizira Anzelmov argument u raznim djelima. On to obrazlae na slijedei nain:
-

Ne misle svi koji uju izgovorenu rije Bog da ona oznauje ono od ega se vee ne
moe zamisliti, jer su naime postojale osobe koje su Boga smatrale tjelesnim.
Ako se i predpostavi da svi izrazi Bog shvaaju kako tvrdi Anzelmova definicija, ne
slijedi da se taj zamiljeni entitet shvaa kao postojei u stvarnosti, nego samo u
pojmu uma.
I ne moe se dokazati da postoji u stvarnosti, osim ako se dopusti da postoji ono od
ega se vee ne da zamisliti.

Jezgra kritike se bazira na onome to se openito naziva nezakonitim prijelazom iz idealnog

reda u realni red.
Leibnizov ontoloki argument
Da bi argument bio usavren, Leibniz smatra nunim dokazati mogunosti najsavrenijeg
bia. Ne moe se bez dokazivanja predpostaviti da je ideja Boga ideja mogueg bia; to treba
dokaziti. Mogunost najsavrenijeg bia Leibniz dokazuje u svome spisu (Quod ens
perfectissimum existit). Savrenstvom se naziva svako jednostavno, pozitivno, apsolutno
svojstvo, koje izraava sve ono to je bez ikakve ogranienosti. Ako se nespojivost dvaju
savrenstava ne moe dokazati, moe postojati Bie u kojemu su sva savrenstva meusobno
zdruiva. A injenica je da je subjekt svih savrenstava, tj. najsavrenije Bie, shvatljivo;
prema tome je evidentno da i postoji, jer je postojanje ukljueno u broj savrenstva. Poto je
dokazana mogunost ideje Boga, odmah se dokazuje njegova egzistencija. Leibnizovo
zakljuivanje ovako ukratko izgleda: 1) Bog (nuno bie), ako je mogu postoji 2)mogu je 3)
dakle postoji.
Polazite se sastoji u promatranju Boga kao nunog bia, tj. bia ija esencija jest
egzistencija.
Kantova kritika ontolokog argumenta
Pojam bia apsolutno nunog jest isti pojam uma, ideja koja je potrebna umu. Sud Bog
postoji ne moe biti analitiki, jer nijedan egzistencijalni sud nije analitiki. Egzistencija
naime nije predikat. Egzistencija ne pripada logikom okviru. Kant daje pozitivan opis onoga
to egzistencija jest. Egzistencija je apsolutna pozicija neke stvari, u tome se ogleda njena
razlika od svakog drugog atributa. Kantu nedostaje priznavanje egzistencije kao bitka kao
zbiljnosti biti, kao poela koje daje realnost.
Hegel, Malcolm, Plantinga.....
APOSTERIORNI DOKAZI
Kozmoloki
Ovo je najstariji argument za dokaz Boga. On polazi od stvarnosti kozosa od njegova reda i
ljepote ali i od njegove promjenjivosti, propadljivosti i kontingencije (sluajnost, nenunost).
S ovim argumentom susreemo se ve na poetcima zapadnog miljenja. Toma Akvinski
polazi od razliitih vidova naeg iskustvenog svijeta (gibanje tj. promjena, proizvodni uzork,
kontingencija, stupnjevi bitka....). Nakon to je ustvrdio te fenomene on trai uzork. Mora
dakle postojati prvi uzrok koji se ne smije shvatiti kao prva karika u lancu uzorka nego kao
onaj koji utemeljuje itav lanac uzoka u cjelini, a sam vie ne moe biti utemeljen od nekoga
drugog.

U svijetu postoje promjenjiva bia, sloena i ograniena

Kao takva ova su bia nenuna tj. po sebi mogu biti i ne biti...

Ali opstojnost nenunih bia predpostavlja Apsolutno Nuno Bie

Dakle osim svjetkih bia postoji i Apsolutno Nuno Bie, Bog.

Klju je itavog dokaza u temrinu Nuno Bie! To Bie postoji snagom vlastite svoje
naravi: Ono ne moe ne biti. Stoga sav svijet i svjetski predmeti uope nisu Nuno Bie.
Treba im adekvatan razlog njihova bivovanja priznati u Drugome a to je Apsolutno Nuno
Bie, Bog!
Teleoloki dokaz
-

U svijetu postoji skladan red meu biima, osobito u domeni organskog ivota
Ovaj red oituje istinsku svrnost unutar iskustvene stvarnosti
Meutim, svrnost kao takva predpostavlja savreno Umnog Redatelja...
Dakle postoji sa savreno Uman Graditelj Kozmosa, Bog!

Nitko ne porie red i sklad u prirodi. Da toga reda nema znanosti bi bile nemogue, u
nesreenom svemiru ne bi se dala otkriti nikakva zakonitost. Naivno bi bilo da se to sve
protumai pukom sluajnosti. Jer hipoteza sluajnosti je protiv znanosti, iskustva i prirode.
Treba stoga izvan i iznad svijeta uvaiti Boanski Um, koji ravna prirodom.
Eudemonoloki dokaz
-

ovjek po naravi tei za nepomueno Sreom, za Blaenstvom

Termin je ove tenje uivanje Apsolutne Istine i Dobrote u spoznaji i ljubavi
Nijedna pak naravna tenja ne moe biti isprazna
Dakle postoji Apsolutna Istina i Dobrota kao realna Termin nae tenje!

Nema sumnje da je ovjek eljan ivota i to ivota u punini. Ta Punina oznauje savrenu
spoznaju i ljubav tj. ostavruje se na liniji Istine i Dobrote. Ono dakle Apsolutno Dobro, za
kojim po naravi teimo, zaista i postoji! Nije puka konstrukcija duha, nego Stvarnost, Bog!
Deontoloki dokaz
-

Dostojanstvo se ovjekovo prije svega oituje moralnom svijeu

Sr moralnosti u kategorikoj obvezi je da inimo dobro i klonimo se zla
Neumoljiv znaaj ove obveze predpostavlja Boga, Vrhovnog Zakonodavca savjesti
Dakle Bog postoji, Apsolutni Temelj i Zakonodavac moralnog poretka.

injenica je da u savjesti razlikuje dobro od zla tako ne moemo proizvoljno preokretati jedno
u drugo. Ne radi se o hladnom razlikovanju u nama je zbiljska obveza koju ne moemo
prekriti inae bi doli u sukob s vlastitom savjeu. Ova moralna obveza protee se na svu
ivotnu realnost, pogaa sve ljude bez iznimke. To je u nas zasaeno od Drugoga,
Zakonodavca koji ima vlast nad ivotom i nad osobnim stvaralatvom ovjekovim.

Pet putova sv. Tome

Prvi dokaz

On je jasniji od svih i polazite mu je kretanje (gibanje, motus). Zbivanje je svaka vrsta

promjene. Sve to se zbiva prima gibanje od nekoga drugoga bia. Neko je bie uvijek
pokrenuto od nekog drugog, taj lanac ipak ne moe ii u beskraj (regresus infinitum). Niz
mora imati prvog nepokrenutog pokretaa.
Drugi dokaz
On polazi od pojma proizvoditelja. Ustanovljeno je da u ovome svijetu osjetilnih bia opostoji
sustav proizvoditelja. Nikada nismo vidjeli da bi neto samo sebe proizvelo. Uvijek je neto
proizvedeno od drugoga. No i ovdje ne moemo ii u beskraj. Tko moe poeti taj red
proizvoditelja. Ako bismo htjeli ii u beskraj ne bi postojao iskonski proizvoditelj. Ukoliko se
uzrok uklanja uklanja se i uinak. Uinak ima pa prema tome mora postojati i uzrok koji je
prvi i kojega svi nazivaju Bogom.
Trei dokaz
On je uzet iz mogueg i nunog. Nalazimo stvari koje mogu i biti i ne biti (raaju se i
propadaju). Nemogue je da je sve takvo postojalo oduvijek ako moe ne biti onda katkada i
ne postoji. Ako sve moe ne biti onda u svijetu neko nije bilo niega. Ali nisu sva bia
mogua jer mora postojati i neto nuno. Moramo onda prihvatiti neto to je nuno i ne
prima nunosti od drugoga, nego je nunost za druge stvari, a to svi zovu Bogom.
etvrti dokaz
Polazite ovoga puta su razliiti vrijednosni stupnjevi koji se nalaze u stvarima. Toma
zamjeuje da postoji jedan objektivni red vrijednosti. Ustanovljujemo da su neke bia vie ili
manje dobra, plemenita, istinita. Na kojem stupnju bivovanja neko bie mi mjerimo prema
nekoj punini. Dakle postoji neka punina istine, dobrote, plemenitosti i dosljedno tome punina
bivstvovanja (maxime ens najvie bie). Ono koje ima esse u punini daje esse drugim
biima koji nemaju esse u punini.
Peti dokaz
Ovaj put govori o svrhovitosti u svijetu (cilj, svrha). Vidimo da neka bia u svijetu koja
nemaju razum djeluju svrhovito, zakljuujemo da to rade namjerno a ne sluajno. Prema tome
postoji neko imno bie koje sva bia usmjeruje prema svrsi, a to bie nazivamo Bogom.

Ostali dokazi
Dokaz pomou vjenih istina

Sv. Augustin se sluio mnotvom dokaza da bih dokazao Boju opstojnost. Ipak smatra se
najkarakteristiniji njegov dokaz iz vjenih istina. Kasnije su ga branili mnogi filozofi. Dokaz
bi ukratko glasio ovako: Kod stvorenja opaamo nepromjenjiva pravila ljepote, dobrote,
pravde... na razini, ne vie osjetilnoj nego inteligibilnoj. Lako je ustanoviti nepromjenjive
zakone matematike, prava... a jo se provrh tih nalaze i prvi moralni principi. Sve su to nune
nepromjenjive i vjene istine. Te se istine ne mogu temeljiti na ovjeku one moraju biti
utemeljenje na nepromjenjivom, nunom i vjenome biu (Bogu). ini se da i sv. Toma
prihvaa ovaj argument iz naravne tenje za sreom kao metafiziki dokaz Boje opstojnosti.
Dokaz pomou svijesti naravnog moralnog zakona
Ovaj dokaz se jo naziva deontolokim argumentom. Ukratko se moe formulirati: Postojanje
naravnog moralnog zakona u ljudskoj naravi je oevidno; naravni zakon nema u sebi vlastiti
temelj pa je zato uzrokovan ili participiran, ali budui da se ne moe ii u beskonanost nuno
je prihvatiti da postoji jedan prvi zakonodavni uzrok. Njega nazivamo vjenim zakonom, a
poistovjeujemo ga s Bogom.
Dokaz pomou naravne tenje za sreom
Ovaj dokaz poznat je i pod imenom eudajmonoloki argument. Na poetku argumenta citira
se sv. Augustina ...jer si nas stvorio za sebe (Gospodine), i nemirno je srce nae dok se ne
smiri u tebi.... Tenja za sreom naravna je kod svakog ovjeka, predpostavlja postojanje
onoga za ime ovjek ezne. Ovaj argument uzet zasebno ne uspijeva dokazati Boje
postojanje. Svaki ovjek po naravi tei srei. Dokaz zahtijeva da se poe od uinka.
SPOZNATLJIVOST BOJE BITI
Nerazumljivost i spoznatljivost Boga
Nerazumljivost oznauje transcedenciju u odnosu na stvoreni razum. Spoznaja Boga se moe
ostvariti preko forme stvorenja ukoliko su uinci prvog uzroka koji je Bog. Opstojnost Boga i
ono to na njega spada kao na Prvi Uzrok nisu jedine istine koje ljudski um moe stei. Dobro
je naglasiti da vie znamo to Bog nije nego to jest (via negativa), ipak spoznatljivost Boje
biti od strane ljudskog uma neto je pozitivno. Kad o Bogu ne bismo spoznavali neto
pozitivno nita ne bismo znali o Njemu jer potpuno negativna spoznaja je nemogua. Bog je
beskonano shvatljiv pa je s toga razumljiv samo beskonanom umu. Bog dakle nije
razumljiv svakoj stvorenoj inetligenciji da bi mogao vidjeti boansku bit, stvoreni intelekt bi
morao biti podaren jednim svjetlom (lumen gloriae).
Analogni karakter nae spoznaje
Analogija sainjava srednji put izmeu istoznanosti i raznoznanosti. Pridjevanje nekog
atributa svojim razliitim subjektima moe se izvesti na tri naina:
1) Pridavanje ili priricanje jednog atributa razliitim biima u posve istom smislu tj. na
nain da u svim biima bude isto znaenje, naziva se istoznanou (univonost
univokalno). Npr. ovjek pririe se svim ljudima u istom znaenju.

2) Kad se isti opi predikat isto ime pridaje razliitim subjektima u posve razliitim
znaenjima takvo se prediciranje zove raznoznano (evkivono ekvivokalno). Npr.
kosa kosa na glavi, kosa za kosidbu...
3) Konano kad se jedno zajedniko ime pridjeva razliitim subjektima prema
znaenjima koja su dijelom razliita dijelom identina imamo analogiju. Npr. zdrav
pridaje se vodi, zraku, hrani... Analogija ukljuuje slinost (ne jednakost) i razliitost.
Naa spoznaja Boga je analogna. Boga spoznajemo na analogan nain jer postoji analogija
izmeu Boga i stvorenja. Izmeu Boga i stvorenja vea je neslinost od slinosti. U vezi
izmeu slinosti Boga i stvorenja prikladnije je kazati kako je stvorenje slino Bogu nego
obrnuto. Stvorenje ima ono to je Boije pa s pravom kaemo da je ono slino Bogu.
Trostruki analogni nain nae spoznaje
Analogni karakter nae spoznaje Boga ini to da se u svim ljudskim iskazima o Bogu nalaze:
tvrdnja, negacija i eminencija. Treba naglasiti kad se kae u svim iskazima da su ova tri
naina neodvojiva. Na vie mjesta sv. Toma spominje trostruki put spoznaje Boga: afirmatio o
Bogu se tvrdi savrenstvo stvorenja. Savrenstvo koje opaamo u stvorenja tvrdimo i o Bogu
koji je njihov uzrok. Negacija o Bogu se nijee ogranieni i nesavreni nain na koji se
savrenstvo nalazi u stvorenja. Ogranienje koje konstituira stvorena savrenstva mora nestati
kako bi to savrenstvo bilo pripisano Bogu. Eminencija to se savrenstvo pririe Bogu kao
beskonani ili uzdignuto. Bogu se pridaje odreeno savrenstvo prema samostojnom i
beskonanom nainu koji je vlastit Bogu.
Neizrecivost Boga i Bojeg imena
Beskonana transcendencija Bojeg bitka i dosljedno njegova nerazumljivost ukljuuju
neizrecivost Boga: Boanski bitak je nemogue imenovati i izrei na vlastiti nain, ali ipak
moe biti oznaen pomou razliitih pojmova. Rijei su znakovi pojmova u mjeri u kojoj neka
stvarnost moe biti spoznata, moe takoer biti oznaena nekim izrazom (imenom). Nekoj
stvari pridajemo imena na temelju spoznaje koju o njoj imamo, ime izraava stvarnost. Kada
dodajemo ime izraavamo stvari, spoznajemo Boga iako nesavreno i zato ga imenujemo na
temelju spoznaje koju o Njemu imamo. Budui da je ta spoznaja nesavrena bit e i govor o
Bogu nesavren. S druge strane ukoliko je nerazumljiv, Bog ne moe biti savreno oznaen
samo jednim imenom, ne postoji nijedno ime koje bi moglo dostatno izraziti boansku bit,
ono to Bog jest. Prema nainu oznaavanja sva boanska imena dolaze od imena stvorenja.
Bogu pak mogu biti prireena apsolutna imena, prema tome Bog je Bitak (dobrota, istina...).
To je posljedica istinske spoznaje, iako nesavrene koju moemo imati o boanskoj biti.
Ostala imena su relativna po svom znaenju, iako je Bog apsolutni. Odnos Boga prema
svijetu moe biti samo pojmovni. Bez Boga stvorenja ne bi mogla postojati. Boanska imena
oznauju jednu i istu stvarnost (Boga). Za imenovanje Boga potrebni su nam konkretni
termini (Bog, Dobra, Onaj koji jest...) i apstraktni termini (Boanstvo, Dobrota, Bitak...).
Konkretni termini oznauju Boga kao subzistentni subjekt (Svemogui), ali na sastavljen
nain. Bogu se esto pridodaju imena koja mu ne pripadaju (govori se o Bojoj miici,
stijena...).

BOJI ENTITATIVNI ATRIBUTI

Metafiziki atributi:
Boja jednostavnost (simplicitas jednost ne sastavljenost)
Jednostavnost oznauje odsustvo ili negaciju bilo kakve sastavljenosti. Nije isto to i jedinstvo
jer ono oznauje negaciju podijeljenost. Jedinstvo moe biti jedinstvo jednostavnosti
jedinstvo bia koje nema dijelova. Jedinstvo sastavljenosti jedinstvo bia koje ima poela ili
dijelove. U Bogu nema sastavljenosti iz kvantitativnih dijelova. Bog nije tjelesan. U Bogu
nema sastavljenosti iz materije i forme. Bog je duh. Actus purus isti bitak. U Bogu nema
sastavljenosti iz supstancije i akcidenata. On je supstancija bez akcidenata. U Bogu nema
sastavljenosti iz biti i bitka. U Bogu nema razlike izmeu supozituma i naravi. Bog je
apsolutno jedan. Bog je ista zbiljnost. Bog po biti ne moe ne biti. Bog kao isti akt lien je
svake potencijalnosti. Materija je pasivna potencija a Bog je ista zbiljnost. U Boga nema
materije jer se ona poistovjeuje s potencijom. U Bogu nema akcidenata on je ista
supstancija. Bog nita ne moe primiti od akcidenata, sve ono to Bog jest, jest na
supstancijalan nain. U Bogu nema sastavljenosti iz materije i forme ni iz supstancije i
akcidenata, dosljedno ono po emu Bog jest Bog boanstvo ili Boja bit poistovjeuje se
sa samom Bogom.
Boja savrenost i dobrota
Termin savren ne moe biti primjenjen na Boga u svom etimolokom znaenju. Savreno
je ono emu u njegovu aktualnom bitku nita ne nedostaje. Zbog toga se tvrdi da akt po sebi
izrie savrenost, a potencija nesavrenost. isti akt lien bilo kakve potencijalnosti bit e
najsavreniji. Ono to nema nikakve potencijalnosti, nego je isti akt mora biti najsavrenije.
Bog ima to obiljeje stoga je najsavrenije. Bog je najsavrenije i osim toga sva savrenstva
bia postoje u njemu. Stvaranje ne dodaje Bogu neko savrenstvo, Bog je mogao i ne stvoriti
svijet, to ne uveava i ne umanjuje Boiju savrenost. Savrenstva konanih stvari prirpadaju
savrenstvu bitka. Ako akt po sebi izraava savrenstvo, akt bivovanja znai najveu
savrenost.
Dobro se ne razlikuje realno od bitka:
-esse et bonum convertuntur (dobro i bitak su istovjetni), oni se razlikuju samo u umu. Dobro
i bie u stvarnosti su jedna stvar. Neto je dobro u mjeri u kojoj jest. Bog je najvee
subzinstentno dobro ili Subzistentni bitak. Bia su dobra ukoliko su savrena, a to savrenstvo
se realizira u tri stupnja: 1) u bivovstvanju 2) u djelovanju i 3) u svrsi. No nijedno stvoreno
bie ne moe imati po biti trostruko savrenstvo, jer su samo u Bogu bitak i bit istovjetno.
Bog nije podreen niemu kao svrsi jer je on svrha svih stvari. Samo najvee dobro Bog moe
biti zadnji cilj svega svijeta. Jer dobro ima smisao svrhe, oigledno da je zadnja svrha itavog
svemira ne moe biti nita drugo osim sam Bog.

Beskonanost

Pojam beskonanost je rezultat refleksije a ne iskustva. Beskonano znai nedostatak granica.

Beskonano moe biti promatrano na dva naina bilo da ga se gleda sa stanovita materije ili
forme. Formalno beskonano znai da forma ili zbiljnost nije ograniena od strane materije ili
subjekta u kojem se nalazi. Beskonano materijalno je ono koje nema forme koja bi mu
odgovarala po naravi. Zbiljsko beskonano nema granica u smislu njegova akta. Beskonano
nije izvan ili iznad svijeta nego je u njemu prisutno.
Boja neizmjernost........
MORALNI ATRIBUTI
Boje znanje
Razum je u Bogu koji je najvea nematerijalnost. Da je Bog razuman moe se dokazati i
polazei od injenice da su sve stvari svrhoviti. Boja spoznaja ne moe biti djelomina ili
fragmentarna, Boje se znanje ne moe ni poveati, ni smanjivati. Boji bezgranini razum je
apsolutan, potpuno nevezan i slobodan od bilo kojeg spoznatog predmeta. Primarni je
predmet boanskog znanja zbog toga sam Bog. Bog primarno poznaje samog sebe: primarni
predmet Boje spoznaje je sama Boja bit. On sebe shvaa na apsolutno savren nain. Bog,
zahvaljujui boanskom znanju koje je savreno, ne spoznaje samo sebe, nego i sve druge
stvarnosti. Spoznaja koju Bog posjeduje u svemu postojeem u prolosti, u sadanjosti i u
budunosti obino se zove znanje gledanja. Spoznaja moguega ukoliko je samo mogue,
naziva se znanje jednostavnog umovanja. Bog poznaje sve to na bilo koji nain postoji. Bog
je bezgranina umnost. Bog poznaje sve stvari jednim jedinim inom a njegova spoznaja je
intuitivna i uvijek aktualna. Apsolutni Bitak je Apsolutno Znanje.
Boja volja
U svakog razumnog bia postoji volja, jer ona slijedi razum. Zato svako razumsko bie mora
imati i volju, kao to i svako bie koje ima osjetila ne moe biti bez animalne tenje. Volja
ukoliko je isto savrenstvo ne moe Bogu nedostajati. Ako savrenstvo volje postoji u nekim
biima ne moe ne postojati u Bogu. Boja volja ne moe biti mogunost htijenja, nego je
zbiljska Volja. U Bogu je in volje sam in bivstvovanja, volja Boja je njegova vlastita bit.
Njegova Volja je njegov Bitak. Boja volja nije tenja prema dobru nego je ljubljeno
posjedovanje dobra. Bog je Ljubav. Boja se volja razlikuje od ljudske volje koja ima
potrebne orijentire. Boja se volja poistovjeuje s njegovim Esse.

TRANSCEDENCIJA I IMANENCIJA

Odnos Boga prema svijetu.....

Stvaranje i uzdravanje (creatio i conzervatio)
Termin stvaranje u svom najradikalnijem smislu izraava radnju proizvoenja, preko koje
Bog proizvodi stvari iz nita. Samo Bog moe nainiti neto a da se ne slui raspoloivim
materijalima. Stvaranje nije izvoenje (educatio), nije ni emanacija, nije ni procesija.
Stvaranje je Boje proizvoenje neega polazei od nieg bog stvara. Sposobnost stvaranja
koju Apsolutno ima dolazi od njegove svemogunosti. Mogunost proizvesti stvari u
bivstvujue a bez prethodne materije dio je Boje beskonanosti. Sv. Toma na mnoge naine
pokaziva da je Bog uzrok bivstvovanja. Neminovan je zakljuak da sve to na bilo koji nain
postoji, potjee od Boga. U proizvoenju ili uzrokovanju treba razlikovati dva momenta: prvi,
predikamentalni i drugi transcendentalni, u kojem je esse svakog bia uzrokovano od Boga.
Stvaranje bitka jest stvaranje iz nita. Sv. Toma promatra stvaranje stavljajui ga izravno u
vezu s bitkom. Bitak je adekvatni cilj Boje uzronosti. Aktivno stvaranje je samo
Subzistentni Bitak. Promatramo u pasivnom smislu, stvaranje je rezultirajui uinak svijet. I
aktivno i pasivno stvranje ukljuuje relaciju. Aktivno stvaranje ukljuuje djelovanje Boga
koje je njegova bit, u odnosu prema stvorenju, to nije realna relacije nego samo umska.
Pasivno stvaranje u doslovnom smislu nije gibanje, pa pripada rodu relacije. Bog stvara
slobodno a ne nuno. Bog ne moe djelovati po nunosti jer u sebi sadri svu savrenost bitka.
Bog ne eli svoje uinke nuno nego slobodno, jer dobrota stvorenja ne dodaje nita
bezgraninoj dobroti Bojoj. Boja sloboda u stvaranju mora ostati apsolutno zatiena.
Uzdravanje je neprekidna ovisnost koju stvorene stvari imaju u odnosu na svog stvoritelje.
Da bi stvari bile odrane potrebno je da Bog neprestano daje bitak i sve su stvari odrane u
bivstvovanju. Bog ne uzrokuje odravanje stvari pomou novog stvaralakog ina nego istim
djelovanjem kojim proizvodi bitak. Uzdravanje je nastavak ili produetak istog stvaralakog
djelovanja kojim se bitak daruje stvarima. Stvaranje i uzdravanje su jedno te isto djelovanje.
Uzdravanje je nastavak u vremenu istog i jedinog stvarateljskog djelovanja. Iz stvaranja i
uzdravanja proizlazi kao posljedica Boja prisutnost. Stvaranje je s jedne strane povijesna
injenica s druge strane neprekidni metafiziki uvjet stvorenja.
....
Boje sudjelovanje i ovjekova sloboda (T.A, Molina, Banez, predestinacija reprobacija.
vidi lanak o predestinaciji)
TEODICEJSKO PITANJE
Problem zla (vidi skriptu koju je Mro dao)

SRETNO!!!