Rusmir ADI, Tuzla

FILOZOFIJA PRIRODE U MILJENJIMA IBN SINA, FRIEDRICHA SCHELLINGA I STEPHENA HAWKINGA

Rezime
Ovaj tekst otkriva temeljne odrednice filozofije prirode u uenju trojice znalaca, koji potiu iz razliitih povijesnih, kulturnih i religijskih zaviaja. Dok je Ibn Sinaova filozofija prirode determinirana metafizikim naelima njegovog miljenja, Schellingovo problematiziranje filozofije prirode, kao dijela identitetne filozofije, prvenstveno se nadaje kao apsolutna spekulativnost, utemeljena na osnovama Fichteove filozofije. Za razliku od uenja Avicene i filozofa njemakog idealizma, Stephen Hawking, najvei teoretiar fizike nakon Einsteina, pristupa prirodi a priori, kao objektu znanstvenog istraivanja, te svoju spoznaju o kosmosu uope, temelji na dostignuima moderne nauke. Prisutnost, odnosno odsutnost religijske jezgre u promiljanjima trojice mislilaca figurira kao odreujui faktor na putu definiranja i propitivanja sadraja filozofije prirode. Kljune rijei: Filozofija, prirod, Avicena, Schelling, Hawking.

138

BEHARISTAN ASOPIS ZA IRANISTIKU I ISLAMSKU KULTURU

FILOZOFIJA PRIRODE U MILJENJIMA IBN SINA, FRIEDRICHA SCHELLINGA I STEPHENA HAWKINGA

Ibn Sinaova filozofija prirode

straivanje i odgonetanje tajni postanka, ustrojstva i modaliteta funkcioniranja univerzuma, prema islamskom uenju, nema cilj u samom sebi, nego naprotiv, predstavlja tenju da se doe do apsolutne spoznaje o Tvorcu, iji se znakovi opstojanja oituju, kako na otvorenim stranicama makrokosmosa, tako i u svekolikim dubinama mikrokosmosa. Ovako predoen cilj predstavlja determinantu cjelokupnog islamskog nauka, pa i u oblasti filozofije prirode. Filozofija prirode ili kosmologija Ibn Sinaa1, uitelja islamskih peripatetika, ima svoje ishodite u metafizikim naelima, koja su snano obojena tonovima Svetog Teksta. Naime, njegovo promatranje kosmolokih pitanja nadaje se neodvojivim od sadraja ontologije i angeologije, kakve susreemo u islamskom svjetonazoru.

Kosmologija i ontologija
Osnovna karakteristika njegove ontologije je dvojaka. Prva se tie diferencijacije izmeu pojmova esencije (mhiyya) i egzistencija (wujd), dok se druga odnosi na mogunost (mumkin), nemogunost (mumtani) i nunost (wjib) bia. Razgranienje izmeu esencije i egzistencije mogue je nainiti tek u samom razumu, dok su u vanjskom svijetu esencija i egzistencija svakog objekta jedno te isto. Tanije kazano, svaki objekat ima svoju esenciju kojoj je pridodana egzistencija, pa ipak, egzistencija predstavlja ono to esenciji daje njenu realnost, te je stoga, egzistencija osnov (sil) svega postojeeg u univerzumu. Svi egzistenti univerzuma utonuli su u isto Bie, koje predstavlja njihovo temeljno ishodite. Ono, kao Praizvor, jeste Jedno, te stoga i Njegova esencija i egzistencija predstavljaju jedinstvo koje je nemogue razluiti. Bog ili isto Bie, Koji je prapoelo i tvorac svega, nije prva karika u jednom neprekidnom nizu i, prema tome, nema supstancijalne niti horizontalne veze s biima ovog svijeta. Bog prethodi univerzumu i prema
1 Abu 'Ali ibn Sina, u Europi poznat pod latiniziranim imenom Avicena, izvedenim iz hebrejskog oblika njegovog imena Aven Sina, rodio se 980. u selu Asfaha pokraj Buhare. U mladosti je izuavao kur'anske znanosti, knjievnost, da bi studij filozofije zapoeo prouavanjem arapskog prijevoda Porfirijeve Eisagoge, koji je sluio kao uvod u Aristotelov Organon. Studij filozofije nadopunio je studijem astronomije i matematike. Nadalje, sve intelektualne snage usmjerava na izuavanje medicine, gdje ostvaruje ogroman napredak. Politika nestabilnost, u to vrijeme izazvana ekspanzijom moi i irenja vlasti Mahmuda od Gazne, natjerala je Ibn Sinaa da proe gradove Gurgan, Reyy, Isfahan i Hamadan, gdje i umire. Njegova najznaajnija djela su Al-Shif', Kitb al-ishart wa al-tanbiht, Al-Qann, Kitb al-najt.
BEHARISTAN VOL. 9, BR. 1, FEBRUAR/FEBRUARY 2011.

139

Rusmir ADI

njemu je transcendentan.2 Jedino je On Taj Koji ima Svoju egzistenciju u Sebi i Koji postoji Sam po Sebi. Budui da je Njegova esencija neodvojiva od egzistencije, te da bi njeno neegzistiranje vodilo u apsurd i kontradikciju, takva egzistencija je nuna. S druge strane, postojanje itavog univerzuma ima status mogueg i u svakom momentu svoje egzistencije zavisi od egzistencije koja svim moguim biima pridaje egzistenciju stalnim izlijevanjem na njih svjetlosti Svoje egzistencije.3 Mogua bia (mumkin al-wujud), al-Shaikh al-Ras dijeli u dvije grupe: ona koja su mogua po sebi, a nuna po Prvom uzroku, to su proste supstancije (mujarradt), odnosno Inteligencije i melekske supstancije; dok drugu grupu sainjavaju bia koja su samo mogua, tojest, stvorena tijela ovosvjetskih oblasti koja postaju i nestaju. Razdiobu moguih egzistencija Ibn Sina produbljuje, razlikujui supstanciju, kao ono to postoji bez podrke ili egzistira u bilo kojem predmetu, od sluaja, koji postojei u predmetu potrebuje podrku supstancije. Drugim rijeima, postoje supstancijalne i sluajne egzistencije. Shodno takvoj diferencijaciji, proste supstancije je mogue podijeliti u tri kategorije: supstancija koja posjeduje mogunost i u potpunosti je odvojena od svih tvari i potencijaliteta i naziva se Intelekt (aql), supstancija ije je bie jedno i ne prihvata djeljivost, ali iako odvojena od tvari, potrebuje tijelo u svom djelovanju i naziva se Dua (nafs), i supstancija koja prihvata djeljivost i ima tri odlike, duinu, irinu i dubinu, a naziva se Tijelo (jism).4

Emanacija i nastanak kosmosa

Ukoliko znamo da je za Ibn Sinaa pitanje stvaranja zapravo pitanje koje razvia modalitet veze izmeu Nunog i moguih bia koja tvore svijet, postaje jasno zato Ibn Sina prihvata teoriju emanacije kao opis Boijeg stvaranja. Stvaranje kako ga Avicena definira u djelu Kitb al-ishrt wa altanbht jeste kada iz neeg nastaje bitak neeg drugog, to ovisi samo o tome, bez posrednika tvari, sredstva i vremena. Ono, pak, emu vremenski prethodi ne-bitak, ne moe bez posrednika. Prema tome, stvaranje iz nieg vieg je reda od uzrokovanja nastanka i uzrokovanja postanja u vremenu.5 Ibn Sinaovo uenje o Biu je emanacionistiko, budui da, koristei se Plotinovom teorijom o efuzijama, nastoji objasniti nastanak niih nivoa
2 Seyyed Hosein Nasr, Tri muslimanska mudraca, El-Kalem, Sarajevo, 1991., str.35. 3 Ibid.str.38. 4 Seyyed Hosein Nasr, Uvod u islamske kosmoloke doktrine, Tugra, Sarajevo, 2007., str.306. 5 Ibn Sina, Knjiga naputaka i opasaka, Demetra, Zagreb, 2000., str.264.
140
BEHARISTAN ASOPIS ZA IRANISTIKU I ISLAMSKU KULTURU

FILOZOFIJA PRIRODE U MILJENJIMA IBN SINA, FRIEDRICHA SCHELLINGA I STEPHENA HAWKINGA

egzistencije odnosno proces stvaranja svijeta, pridravajui se principa da iz Jednog moe nastati samo jedno. Prema teoriji emanacije (fayd), Bog je izvor svih stvari. Iz te perspektive, univerzum se poredi sa zrakama Sunca, a Bog sa Suncem napose. Zrake Sunca nisu Sunce, ali u isto vrijeme nisu nita drugo do samo Sunce. Tanije kazano, dva meusobno neovisna poretka stvarnosti ne mogu opstojati, tako da bie univerzuma ne moe biti nita drugo do isto Bie.6 Od Nunog Bia, procesom emanacije, nastaje Prvi intelekt, ija je spoznaja trostruka, budui da spoznaje isto Bie kao nuno, a vlastitu egzistenciju posredstvom Nune egzistencije kao nunu, ali i kao moguu. Iz reenih spoznaja nastaje Drugi intelekt, te dua i tijelo prvog neba. Kontemplacijom niih nivoa prema viima, proces emanacije se nastavlja sve do Desete inteligencije, koja upravlja sublunarnim svijetom. Teorijom emanacije nastojalo se upotpuniti neodrivo stajalite o Bogu, kako ga je formulirao Aristotel, prema kojem nema prijelaza od Jednog k mnotvu. Nuno Bie, iako je daleko iznad stvorenog svijeta, s njim je posredno povezano. Meutim, od pogrenog shvatanja teorije emanacije, koja bi vodila panteizmu, Ibn Sina se ogradio uenjem o esenciji i egzistenciji, budui da je Njegova esencija identina Njegovoj egzistenciji, to nije sluaj s drugim biima. Prema tome, Boija egzistencija je nuna, dok je egzistencija drugih stvari mogua i izvedena iz Boga. Svijet kao cjelina je mogu, ali ga Bog ini nunim.7 Pojam emanacije (fayd), kao princip objanjenja samooitovanja Bitka, susreemo i u miljenju mnogih sufija, meu kojima se nezaobilaznim nadaje stajalite Ibn Arebija. Doctor maximus, kako ga esto oslovljavaju na Zapadu, koristi se pojmom emanacije kao sinonimom za pojam teofanije (tajall), koji predstavlja temeljnu odrednicu njegovog ontolokog nauka. Emanacija (fayd) za sufiju iz Mursije ne znai, kao kod Plotina, jednu stvar koja kulja iz Apsolutno Jednog, a zatim druga stvar isijava iz prve i tako dalje. Emanacija za Shaykh al-akbara znai da se sam Apsolut pojavljuje u razliitim, manje-vie konkretnim, formama, s razliitim samoodreenjima. Dakle, jedna te ista Realnost Sebe razliito artikulira i determinira, te se pojavljuje neposredno u formama razliitih stvari. On govori o dva tipa emanacije: najsvetijoj (fayd al-aqdas) i svetoj emanaciji (fayd al-muqaddas). Najsvetija emanacija podrazumijeva oitovanje Apsoluta Samom Sebi u formama moguih egzistenata. Apsolut se nije rasprio u mnotvo, nego Mnotvo postoji samo kao sadraj Njegove Svijesti. To su primaoci (qawbil) egzistencije ili mnotvenost koja se sastoji od moguih egzistenata (mawjdt mumkinah). Te realitete (haqiq) Ibn Arebi naziva i permanentnim
6 Seyyed Hosein Nasr, Uvod u islamske kosmoloke doktrine, Tugra, Sarajevo, 2007., str.310. 7 M.M. Sharif, Historija islamske filozofije, August Cesarec Zagreb, 1990., str.485.
BEHARISTAN VOL. 9, BR. 1, FEBRUAR/FEBRUARY 2011.

141

Rusmir ADI

arhetipovima (ayn sbitah). Drugi vid emanacije, sveta emanacija (fayd al-muqaddas), koja se oznaava i terminom vidljivo samooitovanje (tajall shuhdiyy), podrazumijeva oitovanje Apsoluta kroz beskonaan broj razliitih formi mnotva u svijetu konkretnog Bitka. Drugim rijeima, sveta emanacija oznaava emanaciju permanentnih arhetipova, ili, aristotelijanskom terminologijom kazano, to je ontoloki proces transformacije stvari in potentia u odgovarajue stvari in actu.8 Pojmovi moi i funkcije bia imaju bitnu ulogu u objanjenju nastanka univerzuma. Prvi Intelekt (aql), najuzvienije od svih bia, ima samo mo znanja (ilmiyah), dok Dua koja mu je najblia posjeduje, pored moi znanja koju dobija od Intelekta, i mo enje ili ljubavi (shawqiyah), koja dolazi neposredno Boijom zapovijeu. Iz Due, zauzvrat, postali su Univerzalna priroda (al-tabat al-kulliyah) i Univerzalni element (al-unsur al-kull). Univerzalna Priroda, budui je tree naelo hijerarhije Bia, nakon Intelekta i Due, ima tri moi: mo pokretanja (quwwat al-tahrk), koja dolazi boanskom zapovijeu, mo upuivanja (quwwat al-hidyah) iz svijeta Intelekta, i mo inkliniranja prema pokretu (quwwat al-mail il altahrk), koja dolazi iz svijeta Due. Ovo zemaljsko podruje, koje je nastalo usljed nemogunosti nastanka sljedee inteligencije (jedanaeste) budui da supstancija univerzuma nije posjedovala nadalje dovoljno istoe od koje bi nastalo sljedee nebo pokrenuto je silom Prirode.9 Naime, pojam kretanja u prirodi, kod Avicene je povezan s pojmom ljubavi. Sve nebeske sfere, prema uenju Ibn Sinaa, kreu se iz ljubavi prema Primarnom Pokretau. On definira ljubav kao uvaavanje ljepote, koja se manifestira kao tenja za napredovanjem k savrenstvu. Ta tenja (borba) jeste kretanje ljubavi prema ljepoti koja je, prema Aviceni, istovjetna sa savrenstvom. Ispod vidljive evolucije oblika je snaga ljubavi, koja aktualizira svako nastojanje, kretanje, progres.10

ovjek kao mikrokosmos

Pojam ovjeka kao cjeline bia, budui da se sastoji od due i tijela kao temeljnih komponenti, u filozofiji Ibn Sinaa ima znaajnu ulogu. Unutar reene cjeline, koja jeste ovjek naprosto, najbolje su pomijeani elementi i uprisutnjene sve sposobnosti Due. Kvartet osnovnih elemenata, shodno razliitim varijacijama kombiniranja i ostvarivanja dominacije
8 Toshihiko Izutsu, Sufizam i taoizam, Sarajevo-Publishing, Sarajevo, 1995., str.156. 9 Seyyed Hosein Nasr, Uvod u islamske kosmoloke doktrine, Tugra, Sarajevo, 2007., str.313. 10 Muhammed Iqbal, Razvoj metafizike u Perziji, Connectum, Sarajevo, 2005., str.39.
142
BEHARISTAN ASOPIS ZA IRANISTIKU I ISLAMSKU KULTURU

FILOZOFIJA PRIRODE U MILJENJIMA IBN SINA, FRIEDRICHA SCHELLINGA I STEPHENA HAWKINGA

jednih nad drugima, manifestira ukupnost svojstava i osobenosti koje tijelo ispoljava. Dah, pored toga to predstavlja sponu izmeu tjelesnog i duhovnog aspekta ovjekovog bia, omoguava i uravnoteenost elemenata. Dah je ono to potie iz mjeavine prvih naela i pribliava se slinosti nebeskih bia. To je svjetlosna supstanca.11 Budui da se ovjek nalazi izmeu osjetilnog i inteligibilnog svijeta, omogueno mu je da, snagom racionalne due, kao dijela ljudske due (alnafs al-ntiqa), koja je opskrbljena sposobnostima djelovanja i razmiljanja, a uz pomo Aktivnog Intelekta, kroi u podruje istih Inteligencija. Naime, osloboenje i apsolutno zadovoljstvo ljudske due lei u njenom ujedinjenju s Intelektom, odnosno s osobnim boanskim arhetipom, budui da ona tei sjedinjenju sa svojom sutinom, a takav cilj moe ostvariti samo u inu intelekcije koji se odigrava u prostranstvima ovjekove unutranjosti. Iitavanjem redaka Ibn Sinaovog intelektualnog opusa u kome izlae svoju filozofiju prirode, mogue je uoiti izvjesnu paralelu ili liniju komplementarnosti koju Filozof povlai izmeu onog to oznaavamo pojmovima makrokosmos (lam al-kabr) i mikrokosmos (lam al-sagr). Bilo da ovjeka poimamo kao kosmiki entitet ili kao pojedinca, on je olienje univerzuma, koje u sebi saima sva poela oitovana u univezumu. Budui da je sukus cijelog univerzuma, on dostojanstveno nosi epitet sveobuhvatnog bia (alkawn al-jmi), ili, pak, jednostavnije, mikrokosmos. Nakon stvaranja univerzuma, kao onog prvotnog, u nakani da Sebe vidi u odrazu tog ogledala - gdje se svaki egzistent oituje kao pojedinani obzir nekog Boijeg Imena - na poslijetku stvara ovjeka, koji, objedinjujui unutar sebe strukturu cijelog univerzuma, nadaje se kao sjaj prvotnog ogledala. Sada se ovjek, kao sredite unutar kojeg bivaju objedinjene sve tajne i hijerarhijski stupnjevi makrokosmosa, ali ije objedinjavanje ne podrazumijeva posjedovanje oblika konkretnih stvari nego njihovih realiteta, javlja kao mikrokosmos. Izmeu dva pola iste stvarnosti, makrokosmosa i mikrokosmosa, vlada princip naklonosti koji nije nita drugo do li manifestacija ljubavi Savrenog prema vlastitom savrenstvu ili Stvoritelja prema ukupnom stvaranju. Konano, Avicenina filozofija oslikava prirodu kao sustav djelovanja u kome je svaki oblik egzistencije ispunjen smislom, ali istovremeno i kao sustav koji ima za cilj ouvanje poretka i sklada koji ravnaju univerzumom.

11 Seyyed Hosein Nasr, Uvod u islamske kosmoloke doktrine, Tugra, Sarajevo, 2007., str.387.
BEHARISTAN VOL. 9, BR. 1, FEBRUAR/FEBRUARY 2011.

143

Rusmir ADI

Filozofija prirode u Schellingovom miljenju

Djelo u kome Schelling12 temeljito i analitiki izlae pitanja filozofije prirode jeste njegov Prvi nacrt sistema filozofije prirode, nastao kao rezultat predavanja koja je dvadesettrogodinji Schelling odrao na univerzitetu u Jeni 1798/99. Naime, u filozofiji prirode, kako je, pored ostalih, vidi i Schelling, uoena je linija koja predstavlja taku sublimiranja ali i mogueg daljnjeg razvijanja transcendentalne filozofije. Konano, Schellingova filozofija prirode je originalni i najvei doprinos razvoju transcendentalne filozofije. Razlika izmeu prirodnih nauka i filozofije prirode, kako je Schelling vidi, sastoji se u tome to prirodne nauke promatraju oblike i pojave prirode kao neto posebno i za sebe, dok ih filozofija gleda i tumai kao momente jedinstvene povezanosti. Schellingova filozofija prirode ini pokuaj da se priroda promatra s gledita organizma i da povezanost uinaka njenih sila pojmi iz cjelokupnog cilja proizvodnje organskog ivota. Priroda ne bi trebalo da bude opisana, izmjerena i kauzalno objanjena, nego da bude shvaen smisao i znaenje koje pripada njenim pojedinim pojavama u svrhovitom sistemu cjeline. Kategorije prirode su likovi u kojima um sebe samog postavlja kao objektivnog; one ine razvojni sistem u kojem svaka posebna pojava nalazi svoje pojmovno odreeno mjesto.13 Schelling shvata prirodu kao sistem nesvjesnih umnih radnji. Cijela je priroda ispunjena ivotom i duhom, pa se njen stvaralaki razvoj i kree od mrtvog ka ivom, duhovnom, odnosno od nesvjesnog ka svjesnom. Priroda je u svojoj cjelini, i na svim stupnjevima svog razvoja, stvaralaka snaga, a, po tome, i manifestacija ivota, jer bi ivot samo udom mogao nastati iz beivotne, samo mehanizirane, tvari. Iz prirode, kao nesvjesne inteligencije, nesvjesnog duha, razvija se ono sukcesivno, ono psihiko i duhovno, kao osvijeena priroda. Nesvjesno i svjesno su dva pola iste zbilje, istog apsoluta: apsoluta koji se pojavljuje jednako u prirodi kao i u duhu, i to kao identitet i najvia sinteza, a i rezultat ovih, vjeno antagonistikih, sila. Priroda je vidljiv duh, a duh je nevidljiva priroda.14
12 Friedrih Wilhelm Joseph Schelling (1775-1854.) roen je u Leonbergu. S petnaest godina upisuje se na teoloki seminar na univerzitetu u Tbingenu, gdje se posvetio studiju filozofije i mitologije. Za vrijeme studija upoznaje se s Holderinom i Hegelom. Po okonanju studija, nakon kraeg boravka u Leipzigu, odlazi u Jenu gdje postaje nasljednik Fichtea na filozofskoj katedri. U saradnji s Hegelom, jedno vrijeme je izdavao asopis za filozofiju. Godine 1807. postaje lan novootvorene Akadenije znanosti u Mnchenu, a nedugo zatim i njen predsjednik. Godine 1841. imenovan je lanom Berlinske akademije i univerzitetskim profesorom u Berlinu, kada se i otvoreno poinje suprostavljati Hegelovoj filozofiji. Umro je u Ragatzu, u vicarskoj, 20.8.1854. godine. 13 Wilhelm Windelband, Istorija filozofije, Book-Marso, Beograd, 2007., str.449. 14 Vladimir Filipovi, Klasini njemaki idealizam, Nakladni zavod Matice Hrvatske,
144
BEHARISTAN ASOPIS ZA IRANISTIKU I ISLAMSKU KULTURU

FILOZOFIJA PRIRODE U MILJENJIMA IBN SINA, FRIEDRICHA SCHELLINGA I STEPHENA HAWKINGA

Tendencija prirodne znanosti da prirodu naini inteligentnom jeste ono po emu ona postaje prirodnom filozofijom, odnosno filozofijom prirode, koja je jedna od dvije nune znanosti filozofije. Druga nuna osnova filozofiranja, za Schellinga, jeste ono to predstavlja tzv. transcendentalna filozofija, koja iz subjektivnog stajalita izvodi sve objektivno. On tei sintezi ta dva stajalita, na temelju ega izgrauje svoj sistem identitetne filzofije, filozofije podudaranja (gdje se otkriva podudaranje svjesnog i nesvjesnog, subjektivnog i objektivnog) koje se naziva i objektivnim idealizmom. Njegov sistem objektivnog idealizma jeste pokuaj jedne sinteze realizma i idealizma, apriorizma i empirizma, zakonitosti i slobode, prirode i duha, a ta je sinteza ostvarena u njegovom sistemu realidealizma.

Filozofija prirode vs. transcendentalne filozofije

Uz filozofiju prirode, transcendentalna filozofija ini drugu osnovicu Schellingove filozofije, koja znai tek drugo izlazite iz kojeg se dolazi do iste ontoloke koncepcije. To su dva pola koja se meusobno pretpostavljaju i trae, i to subjektivni ili idealni i objektivni ili realni. I dok je u filozofiji prirode, govorei o identitetu svega bitka, bilo teite na izlaganju antagonistikih sila prirode, koje se otkrivaju kao stvaralake komponente prirodnog, tzv. prvog identiteta, dotle u okviru transcendentalne filozofije biva upravo otkriven i istican onaj drugi identitet, identitet duha i tvari, koji se javlja najoitije u miljenju. Drugim rijeima, Schelling smatra svoju transcendentalnu filozofiju korelatom svoje filozofije prirode, dok se u njima razlikuje tek smjer puta, kojim se u filozofiji prirode polazi od objektivnog dijela identinog bitka k subjektivnom, a u transcendentalnoj filozofiji od subjektivnog prema objektivnom.15 Organ transcendentalne filozofije jeste ono to je subjektivno, proizvoenje unutranjeg djelovanja. Proizvoenje i reflektiranje o tom proizvoenju, ono to je nesvjesno i ono to je svjesno u onome to je jedno jeste estetiki akt uobrazilje. I dok filozofija prirode predstavlja povijest prirode u kojoj se otkriva objektivni sistem uma, transcendentalna filozofija predstavlja povijest samosvijesti. Schelling naglaava kako se izloeni stupnjeviti razvoj objekta (u dosadanjem izlaganju), u njegovoj transcendentalnoj filozofiji ponavlja kao sukcesivni razvoj subjekta koji promatra.

Zagreb, 1979., str.77. 15 Ibid. str. 80.

BEHARISTAN VOL. 9, BR. 1, FEBRUAR/FEBRUARY 2011.

145

Rusmir ADI

Dualitet ili identitet

U Sistemu transcendentalnog idealizma Schelling naglaava: Cjelokupno znanje se zasniva na podudaranju neeg objektivnog s neim subjektivnim. Jer ovjek zna samo ono istinito; istina se, pak, openito sastoji u podudaranju predodbi sa svojim predmetima. Skup svega objektivnog mi u svom znanju moemo nazvati prirodom; skup svega subjektivnog, naprotiv, neka se zove ja ili inteligencija. Oba su pojma meusobno oprena. Inteligencija se prvobitno pomilja samo kao ono to predoava, a priroda prosto kao ono predoivo, prva kao ono svjesno, druga kao ono besvjesno. U svakom je znanju, meutim, nuno uzajamno sastajanje oboga; zadatak je da se to sastajanje razjasni.16 U Schellingovoj filozofiji prirode postoji osnovni pojam o suprotnostima i njihovom jedinstvu koje nagovjetava dijalektiku. Meutim, izvor dijalektike ide do Kantove liste kategorija, gdje on objanjava da je trei lan svake grupe kombinacija prvog i drugog, koji su suprotni. Na taj nain, jedinstvo je u izvjesnom smislu suprotnost mnotva, dok totalitet sadri mnogostruke jedinice i to ujedinjuje prva dva pojma.17 Zastupajui tezu da je priroda vidljivi duh, a duh nevidljiva priroda, Schelling smatra da se u takvom identitetu manifestira isti apsolut u prirodi i u duhu, odnosno da je rije o apsolutnom identitetu duha u nama i prirode izvan nas. Naime, materija je deducirana iz principa Ja, to znai da je priroda druga slika duha i da je duh proizvodi. Odatle se duh vraa u svoju samosvijest, to znai da je prethodno proao sve svoje stupnjeve. Dakle, Schelling ukida svaki dualitet, a istie jedinstvo. Svijet je jedinstvo pozitivnog i negativnog principa, a to dovodi do pojma svjetske due, tj. do svijeta koji je oblikovan u princip.18 Schelling naglaava dvostruki modalitet postojanja inteligencije, i to kao nesvjesni i svjesni oblik postojanja. I dok nesvjesno produktivno postoji s obzirom na svijet, sa svijeu produktivno postoji s obzirom na stvaranje idealnog svijeta. Meutim, filozofija dokida tu prividnu suprotnost samim tim to nesvjesnu djelatnost shvata kao sutinski identinu svjesnoj djelatnosti. Taj identitet je neposredno dokazan u djelatnosti koja se oituje u djelima genija, a istovremeno je i nesvjesna i svjesna, i posredno dokazan izvan svijesti u prirodnim produktima, pa utoliko jedino u njima biva zapaeno najpotpunije shvatanje idealnog s realnim. S obzirom na to da filozofija poima realnu djelatnost, izvorno identinu s idealnom, ona e svugdje nastojati da realno svede na idealno, ime nastaje transcendentalna filozofija.
16 Schelling, Sistem transcendentalnog idealizma, Naprijed, Zagreb, 1965., str.13. 17 Bertrand Russell, Mudrost Zapada, Dereta, Beograd, 2003., str.271. 18 Branko Bonjak, Povijest filozofije, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1993., str.80.
146
BEHARISTAN ASOPIS ZA IRANISTIKU I ISLAMSKU KULTURU

FILOZOFIJA PRIRODE U MILJENJIMA IBN SINA, FRIEDRICHA SCHELLINGA I STEPHENA HAWKINGA

Ilustrirajui takav smjer filozofije, Schelling u djelu Prvi nacrt sistema filozofije prirode navodi primjer, rekavi da pravilnost u svim kretanjima prirode - koja se manifestira i kao uzviena geometrija koja biva provedena u kretanjima nebeskih tijela nije razjanjena time da je priroda najpotpunija geometrija, nego obratno, tako to je najpotpunija geometrija ono produkujue u prirodi. Putem tog naina razjanjenja realni svijet biva premjeten u idealni, a ta kretanja bivaju preobraena u intuicije koje se dogaaju jedino u nama samima. Prema stanovitu da je priroda samo vidljivi organizam naeg razuma, ona ne moe producirati nita drugo nego pravilnost i svrhovitost, odnosno prinuena je da ih proizvodi. Ali, ukoliko priroda ne moe producirati nita drugo nego pravilnost, i to s nunou, onda slijedi da se u prirodi koja je miljena kao samostalna i realna mora moi dokazati izvor takvih svrhovitosti i pravilnih produkata koji je nuan u odnosu svojih sila, da dakle idealno mora takoer proisticati iz realnog i mora biti razjanjeno na osnovu njega. Ukoliko je sada zadatak transcendentalne filozofije da realno podredi idealnom onda je, nasuprot tome, zadatak filozofije prirode da idealno razjasni iz realnog: obje nauke su dakle jedna nauka, a one se razlikuju samo putem suprostavljenih smjerova svojih zadataka; budui da oba smjera, napokon, ne samo da su jednako mogua nego su i jednako nuna, pripada im jednaka nunost u sistemu znanja.19 Konano, budui da priroda u mnogolikosti vlastitih formi nije nita drugo do duh koji nastaje, odnosno u nekom smislu um koji je postao vidljiv, prirodni i umni svijet su sutinski identini.

Filozofija prirode kao spekulativna fizika

Filozofija prirode je kod Schellinga oznaena i pojmom spekulativna fizika. Naime, ona se razlikuje od empirijske fizike time to se bavi iskljuivo izvornim uzrocima kretanja u prirodi, dakle, jedino dinamikim pojavama, dok se empirijska, budui da nikada ne dolazi do krajnjih uzroka kretanja u prirodi, bavi samo sekundarnim kretanjima, pa ak i izvorna kretanja tretira samo kao mehanika. Spekulativna fizika se naelno usmjerava na unutranje pokretako djelo i na ono to je u prirodi ne-objektivno, a empirijska fizika se usmjerava samo na povrinu prirode i na ono to je na njoj objektivna, a ujedno i spoljanja strana.20

19 Schelling, Prvi nacrt sistema filozofije prirode, IK Zorana Stojanovia, Novi Sad, 2009., str.317. 20 Ibid.str.319.
BEHARISTAN VOL. 9, BR. 1, FEBRUAR/FEBRUARY 2011.

147

Rusmir ADI

Schellingova filozofija prirode, iako oznaena pojmom spekulativna fizika, nikako ne podrazumijeva glorificiranje spekulacije na raun zanemarivanja empirijske nauke. Naprotiv, spekulativna fizika se slui dostignuima moderne nauke i nastoji ih afirmirati, te se moe oznaiti i kao sinteza spekulativnog i prirodno-znanstvenog dostignua. Meutim, stav protiv kojeg Schelling podie svoj glas, jeste onaj na osnovu koga prirodnim naukama pripada primat, te je jedino valjan i ispravan pristup onaj iz domena tih nauka. Protiv takvog ekskluziviteta prirodnih nauka, Profesor sa Univerzitetu u Jeni morao se oitovati. Sutina reenog protivljenja krije se u uvianju prostora za proirivanje transcendentalne filozofije. Naime, Schelling e ustvrditi kako prirodne nauke svom objektu odriu svaku subjektivnost, te, slijedei pravilo transcendentalne metafizike, koja pretpostavlja saznanje subjekta kao uvjet mogunosti saznanja objekta, pristupiti propitivanju subjektivnosti prirode, kako bi doao do njene objektivnosti. Dakle, filozofija prirode, kako kae Hegel, ima posla s objektivnim subjekt-objektom. Spekulativni prisut prirodi znai njeno poimanje kao produktivnosti i naputanje problematiziranja njenih produkata. Priroda, prema uenju Schellinga, treba da bude sagledana kao neuslovljena i kao cjelokupnost sveg bivstvovanja. Stoga, prema nauku spekulativne fizike, u prirodi ne postoji pojedinano bivstvovanje, ve se svaki objekat nastoji sagledati u svom prvom izvoru. Naime, filozofirati o prirodi znai stvarati prirodu. Ili, kazano Schellingovim rijeima: Filozofirati o prirodi znai izdii je iz mrtvog mehanizma u kojem se ona ini ukoena, ujedno je oivjeti slobodom i premjestiti u vlastiti slobodan razvoj.21 Isticanje naela produktivnosti ili djelatnog kao onog po emu priroda jeste to to jeste, implicira temeljnu krakteristiku spekulativnog pristupa u Schellingovom odgonetanju sutine prirode. I dok mehanika fizika pristupa prirodi spolja, spekulativna fizika, kao preimenovana filozofija prirode, to ini iznutra. Na kraju, Schellinga moemo smatrati osnivaem novije filozofije prirode. Ta filozofija, ukupno uzevi, ne znai nita drugo do misaono posmatranje prirode. Ali to radi fizika takoer; jer njene odredbe sila i zakona jesu misli. Samo ako filozofija prevazie formu razuma, i ako je shvatila spekulatini pojam: onda ona mora da izmijeni misaone odredbe o prirodi, tojest kategorije razuma. Kant je u tu svrhu ve neto zapoeo; i Schelling je na mjesto obine metafizike prirode teio da shvati njen pojam. Schelling naziva prirodu mrtvom, zaleenom inteligencijom, tako da ona za njega nije nita drugo do spoljanji nain postojanja sistema misaonih formi svijesti. Jedna od Schellingovih zasluga jeste to to je za prirodu uveo pojam i formu pojma, to je postavio pojam na mjesto obine metafizike razuma.22
21 Ibid.str.21. 22 Hegel, Istorija filozofije, vol. III., BIGZ, Beograd, 1983., str.527.
148
BEHARISTAN ASOPIS ZA IRANISTIKU I ISLAMSKU KULTURU

FILOZOFIJA PRIRODE U MILJENJIMA IBN SINA, FRIEDRICHA SCHELLINGA I STEPHENA HAWKINGA

Stephen Hawkingova slika prirode kroz prizmu teorijske fizike

Stephen Hawking23 se smatra najveim teoretiarem fizike nakon Einsteina. Cjelokupan svoj znanstveni rad posvetio je osnovnim zakonima koji upravljaju kosmosom, te stekao dvanaest poasnih doktorata. Hawking nastoji doi do jedne objedinjujue teorije, jedinstvene teorije svega, a putem razvijanja teorijske fizike. Svojstvo teorije kojoj tei (jedinstvo), ustvari je i svojstvo same fizike. Naime, fizika je u sutini jedinstvena. Samo po sebi se razumije da ona sadri mnoge posebne discipline. Meutim, jedinstvo disciplina fizike, po ovom shvatanju, ne sastoji se samo u jednakosti metode nego u jednom posljednjem jedinstvu njihovog predmeta. Ovo jedinstvo nazivam sutinskim, jer je ono dato ve time to su sve ove discipline jednake u naznaenom smislu, dakle, zato to je predmet fizike priroda, jedno jedinstvo.24 Iako pojam filozofija prirode formalno ne pripada temeljnim pojmovima kojima Hawking operira u svojim teorijsko-praktinim ogledima, njegova teorijska fizika ukoliko znamo da a priori tretira pitanja nastanka, ustrojstva i modaliteta funkcioniranja kosmosa, te njegove budunosti svakako se moe oznaiti pojmom filozofije prirode, razlikujui se od drugih svojstvima praktine provjerljivosti i primjenjivosti. Hawking prihvata epitet realiste, kako ga drugi oslovljavaju, ali samo u smislu da smatra kako kosmos koji nas okruuje eka na taj trenutak kada e biti shvaen i istraen. On se otvoreno protivi solipsistikoj teoriji, prema kojoj sve predstavlja tvorevinu nae uobrazilje, te je oznaava kao gubljenje vremena. Prema njegovom miljenju, jedna teorija je valjana ako objanjava irok raspon posmatrakih nalaza i ako predvia ishode novih posmatranja. Iznosei svoj stav o pitanjima nastanka, ustrojstva i budunosti kosmosa, Hawking u svom djelu Crne rupe i bebe vaseljene istie da ljudi koji bi trebalo da se bave istim pitanjima, filozofi, obino nemaju dovoljno matematikog znanja da bi pratili moderne tokove teorijske fizike, dok, ipak, postoji jedna podvrsta koja sebe naziva filozofima nauke i koja bi trebalo da je upuenija u tu problematiku. Meutim, Stephen Hawking smatra da je veina tih iz reda neuspjelih fiziara, koji su se prihvatili lakeg posla od otkrivanja novih
23 Stephen Hawking je roen u Oksfordu, u Engleskoj 8.1.1942. (300 godina nakon Galilejeve smrti). Studirao je fiziku na koledu u Oksfordu, a doktorirao kosmologiju na Kembridu, gdje je od 1979. na poloaju Lukasovog profesora matematike, na kojem je predavao i Isaac Newton, jer je katedra rezervirana za najbriljantnije mislioce svog vremena. Najpoznatija njegova djela su Kratka povijest vremena (prodata u vie od 10 miliona primjeraka), Svemir u orahovoj ljusci i Crne rupe i bebe vaseljene. 24 Carl Friedrich von Weizsacker, Jedinstvo prirode, Veselin Maslea, Sarajevo, 1988., str. 141.
BEHARISTAN VOL. 9, BR. 1, FEBRUAR/FEBRUARY 2011.

149

Rusmir ADI

teorija, te su krenuli putem pisanja filozofije fizike. Meutim, takvi nemaju pravi uvid u najnovija dostignua moderne nauke, a samim tim i fizike.25

Objedinjujua teorija kosmosa

Stephen Hawking nastoji doi do teorije koja predstavlja spoj dviju teorija koje su potpuno izmijenile nae vienje prostora i vremena, poznatih kao opa teorija relativnosti i kvantna mehanika. Sintezu tih teorija naziva kvantnom teorijom gravitacije. I dok se opa teorija relativnosti odnosi na prostor i vrijeme, kao i na to kako ih materija i energija u kosmosu zakrivljuju, kvantna mehanika, s druge strane, odnosi se na veoma male razmjere. Ona obuhvata takozvano naelo neodreenosti, koje kae da se nikada istovremeno ne mogu izmjeriti i poloaj i brzina neke estice, odnosno to tanije mjerite jednu od ove dvije veliine, to manje tano moete da mjerite drugu. Uvijek postoji element neodreenosti ili sluaja, to na temeljan nain utjee na ponaanje materije u malim razmjerama.26 Kada je rije o teoriji relativiteta, Einstein je prvo doao do posebne teorije relativiteta (1905.) koja je povezala vrijeme i prostor, ali su oni i dalje predstavljali nepomino zalee spram koga su se zbivali dogaaji. Meutim, to se promijenilo 1915., kada je Einstein izloio opu teoriju relativiteta. On je doao na revolucionarnu zamisao da gravitacija nije samo sila koja dejstvuje spram nepominog zalea prostorvremena. Naprotiv, gravitacija predstavlja izoblienje prostorvremena, izazvano masom i energijom u njemu. Ovo njegovo otkrie potpuno je promijenilo nain promiljanja prostora i vremena. Prostor i vrijeme postaju dinamina svojstva koja vre utjecaj na dogaaje koji se u njima zbivaju, ali istovremeno i trpe njihov utjecaj. Teorija kvantne gravitacije, koja bi povezivala teoriju ope relativnosti i kvantne mehanike, jo ne pokazuje svoj sasvim jasan izgled. Teorija superstruna (zamisao da se dejstvo gravitacije moe prikazati prostorvremenom koje materija i energija u njemu zakrivljuju, odnosno savijaju) treba da igra znaajnu ulogu u novoj teoriji, dok drugi element treba da ini zamisao da se kvantna teorija moe formulirati kao zbir po povijestima. U svom najjednostavnijem vidu, ova zamisao nalae da svaka estica ima svaku moguu putanju ili povijest u prostorvremenu. Potrebno je sabrati vjerovatnoe svih povijesti estica s odreenim svojstvima, kao to je prolaenje kroz date take u data vremena. Potom je neophodno preduzeti ekstrapolaciju dobivenog ishoda unazad do stvarnog prostorvremena u kome mi ivimo. Zamisao o zbiru po povijestima pretpostavlja zbrajanje razliitih moguih povijesti kosmosa odnosno razliitih zakrivljenih prostorvremena. Ovim bi bila predstavljena povijest kosmosa i svega u njoj.
25 Stephen Hawking, Crne rupe i bebe vaseljene, Alnari, Beograd, 2008., str51. 26 Ibid.str.80.
150
BEHARISTAN ASOPIS ZA IRANISTIKU I ISLAMSKU KULTURU

FILOZOFIJA PRIRODE U MILJENJIMA IBN SINA, FRIEDRICHA SCHELLINGA I STEPHENA HAWKINGA

U djelu Kratka povijest vremena Stephen Hawking je veliku panju posvetio zakonima koji upravljaju gravitacijom, budui da je gravitacija sila koja oblikuje kosmos u makrokosmikim razmjerama. Okolnost da gravitacija uvijek djeluje privlano nalae da se kosmos mora nalaziti ili u stanju irenja ili u stanju saimanja. Prema opoj teoriji relativnosti, prostorvrijeme27 je poelo singularnou Velikog praska. Naime, po toj teoriji, jednom u prolosti moralo je postojati stanje beskrajne gustine, Veliki prasak, koji je predstavljao poetak vremena. Slino tome, ako bi kosmos poeo da kolabira, u budunosti bi se ponovo javilo stanje beskrajne gustine, Veliko saimanje, koje bi ujedno donijelo kraj vremena. ak i ukoliko ne doe do kolabiranja svekolikog kosmosa, singularnosti bi se javile u svim lokalnim podrujima koja su kolabirala do crnih rupa28. Te singularnosti donijele bi kraj vremena svakome ko bi pao u neku crnu rupu. Kod Velikog praska i ostalih singularnosti dolo bi do ponitenja svih zakona. Ukoliko dovedemo u vezu kvantnu mehaniku i opu teoriju relativnosti, dobivamo jednu novu mogunost koja je do sada bila nepoznata: prostor i vrijeme, zajedno mogu obrazovati jedan konaan, etverodimenzionalni kosmos, bez singularnosti ili granica, slian povrini Zemlje, ali s vie dimenzija. Takva mogua teorija o kosmosu bez granica i njegovoj samosvojnosti imala bi velike implikacije, kada je rije o ulozi Boga kao Stvoritelja. No, Hawking priznaje kako bi i takva objedinjujua teorija koja bi eventualno objasnila nastanak kosmosa, bila nemona pred pitanjem: Zato kosmos postoji?29 Meutim, moda bi Hawking ipak, unutar filozofsko-religijskih sadraja koji su bili predmet njegove kritike, trebalo da potrai odgovor na pitanje o svrhovitosti egzistencije univerzuma.

Zakljuak
Filozofija prirode, uope, nastoji promatrati prirodu kao jedinstvenu cjelinu, unutar koje se sve egzistencijalne komponente meusobno proimaju i tek zajedno tvore objedinjujuu stvarnost, koju oznaavamo pojmom priroda. Ibn Sinaova filozofija prirode ne moe u potpunosti biti shvaena bez ostvarivanja uvida u metafizika naela njegove filozofije s kojima tvori neraskidivo jedinstvo. Promatranje prirode, kao i univerzuma u cjelini, determinirano je Ibn Sinaovom religijskom orijentacijom, budui da naela islamskog svjetonazora predstavljaju koordinate kretanja njegovog filozofskog promiljanja. Priroda, odnosno makrokosmos (lam al-kabr) primarno
27 etverodimenzionalni prostor ije su take dogaaji. 28 Podruje prostorvremena iz koga se nita, pa ak ni svjetlost, ne moe otisnuti, zbog izuzetno velike sile tee. 29 Stephen Hawking, Kratka povijest vremena, Alnari, Beograd, 2010., str.215.
BEHARISTAN VOL. 9, BR. 1, FEBRUAR/FEBRUARY 2011.

151

Rusmir ADI

promatrana kao djelo Boije kreacije nastoji se predoiti u svjetlu komplementarnosti s mikrokosmosom (lam al-sagr) na svim stupnjevima njihove egzistencije. Pojam Nunog ili istog Bia u miljenju najveeg islamskog peripatetika predstavlja ishodite iz koga emanacijom Njegove svjetlosti nastaju nii nivoi egzistencije, pa stoga i univerzum u svom totalitetu. Stoga se Filozofovo problematiziranje pitanj filozofije prirode nuno mora promatrati u skladu s cjelinom njegovog osebujnog filozofskog opusa. Ibn Sinaova filozofija prirode predstavlja originalan doprinos izuavanju i promiljanju reene oblasti, jer, pored toga to u svoje miljenje inkorporira elemente peripatetike filozofije, kao i odreena naela neoplatonie kole miljenja, al-Shaikh al-Ras obogauje njihove sadraje pronicljivim religijsko-filozofskim pogledima i elementima vlastite gnoseologije. Iako poiva na sutinski razliitim temeljima, Schellingova filozofija prirode sadri dodirne take s Ibn Sinaovom filzofijom, budui da pojmovi duh, svjetska dua, apsolut, stvaranje ili produktivnost, participiraju u oba miljenja, te u znaajnoj mjeri artikuliraju smjer kretanja miljenja. Iako prenaglaeno spekulativna i nedovrena Schellingova filozofija prirode poklanja nam zanimljiv nacrt za budua promiljanja i kompariranja razliitih sistema filozofije prirode. Hawkingovo nepovjerenje prema filozofiji i filozofima koji se trse i nastoje odgonetnuti tajne kosmosa iskljuivo putem spekulacije i oslanjanjem na metafizika naela, odvela ga je do stava da samo moderna nauka, putem eksperimentalne metode promatranja i provjeravanja, moe ostvariti taj zadatak. Teorijska fizika, prema miljenju Hawkinga, na pragu je takve objedinjujue teorije koja bi dala odgovor na vjena pitanja. Kada e do toga doi, ostaje da se vidi.

152

BEHARISTAN ASOPIS ZA IRANISTIKU I ISLAMSKU KULTURU

FILOZOFIJA PRIRODE U MILJENJIMA IBN SINA, FRIEDRICHA SCHELLINGA I STEPHENA HAWKINGA

LITERATURA:
1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. Bonjak, Branko, Povijest filozofije, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1993. Filipovi, Vladimir, Klasini njemaki idealizam, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1982. Filipovi, Vladimir, Filozofski rjenik, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1989. Friedrich von Weizsacker, Carl, Jedinstvo prirode, Veselin Maslea, Satajevo, 1988. Hawking, Stephen, Crne rupe i bebe vaseljene, Alnari, Beograd, 2008. Hawking, Stephen, Kratka povijest vremena, Alnari, Beograd, 2010. Hawking, Stephen, Na pleima divova, Alnari, Beograd, 2006. Hegel, Georg Wilhelm Friedrih, Istorija filozofije, BIGZ, Beograd, 1983. Ibn Sina, Knjiga naputaka i opasaka, Demetra, Zagreb, 2000.

10. Iqbal, Muhammed, Razvoj metafizike u Perziji, Connectum, Sarajevo, 2005. 11. Izutsu, Toshihiko, Sufizam i taoizam, Sarajevo-Publishing, Sarajevo, 1995. 12. M.M. Sharif, Historija islamske filozofije, August Cesarec Zagreb, 1990. 13. Nasr, Seyyed Hosein, Tri muslimanska mudraca, El-Kalem, Sarajevo, 1991. 14. Nasr, Seyyed Hosein, Uvod u islamske kosmoloke doktrine, Tugra, Sarajevo, 2007. 15. Petronijevi, Branislav, Istorija novije filozofije, Nolit, Beograd, 1982. 16. Schelling, Friedrich Wilhelm Joseph, Prvi nacrt sistema filozofije prirode, IK Zorana Stojanovia, Novi Sad, 2009. 17. Schelling, Friedrich Wilhelm Joseph, Forma i princip filozofije, Nolit, Beograd, 1988. 18. Schelling, Friedrich Wilhelm Joseph, Sistem transcendentalnog idealizma, Naprijed, Zagreb, 1965. 19. Schelling, Friedrich Wilhelm Joseph, Bruno ili o boanskom i prirodnom principu stvari, Fedon, Beograd, 2008. 20. Windelband, Wilhelm, Istorija filozofije, Book&Marso, Beograd, 2007.

BEHARISTAN VOL. 9, BR. 1, FEBRUAR/FEBRUARY 2011.

153

Rusmir ADI

Summary:
Philosophy of nature in the opinion of Ibn Sina (Avicenna), Friedrich Schelling and Stephen Hawking
The article entitled Philosophy of nature in the opinion of Ibn Sina (Avicenna), Friedrich Schelling and Stephen Hawking reveals the fundamental characteristics of philosophy of nature in the teachings of these three scholars who come from different historical, cultural and religious backgrounds. While Avicennas philosophy of nature is determined by metaphysical principles of his thought, Schellings definition of philosophy of nature as a part of identity philosophy is mainly seen as an absolute speculation based on the foundations of Fichtes philosophy. Unlike the teachings of Avicenna and the German idealist philosopher, Stephen Hawking, the greatest theoretic of physics after Einstein, approaches nature a priori as an object of scientific research and bases his general findings about cosmos upon discoveries of modern science. The presence or the lack of religious nucleus in the reflexions of the three thinkers is the determining factor that shapes the process of defining and questioning of the contents of philosophy of nature. Key words: Philosophy, nature, Ibn Sina, Schelling, Hawking, metaphysical, characteristics.

154

BEHARISTAN ASOPIS ZA IRANISTIKU I ISLAMSKU KULTURU