SPINOZA- Etika

Dokazana geometrijskim redom te u pet dijelova razlučena, u kojima se razmatra: I: O

Bogu, II: O naravi i izvoru duha, III: O izvoru i naravi strasti, IV: O ljudskom ropstvu ili o
silama strasti, V: O moći razuma ili o ljudskoj slobodi.

I. O BOGU
Konačno je ono što je nečime ograničeno. Bog je beskonačna supstancija. Bog je supstancija
koja se sastoji iz beskonačnih atributa, od kojih svaki izražava vječnu i beskonačnu bit. Stoga
Bog nužno opstoji, jer u njemu ni izvan njega ne postoji uzrok ili razlog koji bi ukidao njegov
opstanak. Njegova bit isključuje svako nesavršenstvo.
Spoznaja posljedice ovisi o spoznaji uzroka i uključuje je u sebi. Supstancija po naravi
prethodi svojim stanjima. Supstancije koje imaju različite atribute nemaju međusobno ništa
zajedničko, pa si stoga ne mogu biti uzrok. Dakle, stvari se razlikuju prema različitosti
atributa i stanja supstanciija. Ne mogu postojati dvije supstancije s istim atributom. Sigurno je
da postoje samo razum, supstancije i njihova stanja. Jedna supstancija ne može biti
proizvedena od druge supstancije. Supstancija ne može biti proizvedena iz ničega drugoga,
znači ona mora biti uzrok sebe same. Svaka je supstancija nužno beskonačna. Supstancija je
ono što jest u sebi i što se sobom poima, to jest ono za spoznaju čega nije potrebna spoznaja
nikakve druge stvari. Opstanak supstancije, kao i njena bit, jest vječna istina. Svaka
supstancija je nedjeljiva. Bog je jedina supstancija. Božji atribut (ili stanja) su protežnost i
mišljenje. Bez Boga ništa ne može postojati niti se išta može pojmiti.
Svaka postojeća stvar mora imati svoj uzrok: ili u sebi, ili izvana.
Što više stvarnosti ili bitka ima neka stvar, to joj više atributa pripada. Svaki atribut jedne
supstancije mora se pojmiti samim sobom. Protežna supstancija jedan je od beskonačnih
atributa Boga. Bog i svi njegovi atributi su vječni i nepromjenjivi. Atributi su ono što izražava
bit božanske supstancije.
Iz nužnosti božanske naravi mora slijediti sve što može biti shvaćeno beskonačnim razumom.
Dakle, Bog je djelatni uzrok svih stvari koje mogu biti shvaćene beskonačnim razumom. Bog
je uzrok po sebi, on je prvi uzrok. Bog djeluje samo iz zakona svoje naravi i ni od koga
prinuđen. Božji razum je uzrok i biti i opstanka našeg razuma.
Bog je uzrok bivanja stvari, no bit stvari proizvedenih od Boga ne uključuje opstanak.
Stvar koja je od Boga određena da nešto čini, ne može sebe samu učiniti neodređenom. U
naravi stvari nema ničeg slučajnog, nego je sve određeno iz nužnosti božanske naravi da na
određeni način opstoji i čini.
Razum treba shvaćati samo božje atribute i božja stanja (i ništa drugo). Volja je samo
određeni modus mišljenja, kao razum. Stoga se ne može zvati slobodnim, nego samo nužnim
uzrokom. Božja moć je sama njegova bit.
Ništa ne opstoji iz čije naravi ne bi slijedio neki učinak.
Sve ono što pridonosi zdravlju i što vodi štovanju Boga ljudi su nazvali dobrim, a ono što je
tome suprotno zlim.
II. O NARAVI I IZVORU DUHA
Tijelo je modus koji na točan i određen način izražava božju bit. Stvarnost i savršenstvo jedno
je te isto. Pojedinačne stvari su stvari koje su konačne i imaju određeni opstanak. Bit čovjeka
ne uključuje nužni opstanak. Osim tijela i modusa mišljenja mi ne osjećamo i ne opažamo
nijednu pojedinačnu stvar.
Mišljenje je atribut Boga, Bog je misleća stvar. Pojedinačne misli su modusi koji božju narav
izražavaju točno i na određen način. Bog je protežna stvar. U Bogu nužno jest predstava kako
njegove biti tako i svega što iz njegove biti nužno slijedi. Bog je samo jedan.
Svaki se atribut poima sobom, a ne drugim atributom. Red i sveza predstava jednaki su redu i
svezi stvari. Misleća supstancija i protežna supstancija su jedna te ista supstancija koja se
shvaća pod različitim atributima. Pojedinačne stvari opstoje samo ako se razumiju u Božjim
atributima. Predstava zbiljski opstojeće pojedinačne stvari je pojedinačni i od drugih različiti
modus mišljenja, stoga ima kao uzrok Boga samo ukoliko je on misleća stvar.
Biti čovjeka ne pripada bitak supstancije, tj supstancija ne sačinjava oblik čovjeka (jer nema
dvije supstancije iste naravi, a ima više ljudi). Ništa bez Boga ne može biti niti se može
pojmiti.
Prvo što čini zbiljski bitak ljudskog duha je predstava neke druge zbiljski opstojeće
pojedinačne stvari. Dakle, ljudski duh je dio beskonačnog Božjeg razuma. Štogod da se zbiva
u predmetu koje god predstave, o tome nužno mora biti mišljenje u Bogu. Predmet predstave
koja čini ljudski duh je tijelo, ili određeni zbiljski opstojeći modus protežnosti. Predmet našeg
duha je opstojeće tijelo. Dakle, čovjek se sastoji od duha i tijela.
Tijelo: sva se tijela kreću ili miruju. Tijela se ne razlikuju po supstanciji, nego po načinu
kretanja/mirovanja. Svako je tijelo određeno za kretanje ili mirovanje od nekog drugog tijela,
koje se također kreće ili miruje. Tvrda tijela su ona čiji dijelovi međusobno naliježu velikim
površinama, a mekana ona čiji dijelovi međusobno naliježu malim površinama. Tekuća tijela
su ona čiji se dijelovi međusobno kreću. Ukoliko dijelovi tijela ostanu u istom omjeru, oblik
tijela se ne mijenja. Ljudsko tijelo složeno je iz više individua (tekuće, meke, tvrde) različite
naravi, od kojih je svaki silno složen.
Ljudski je duh sposoban za opažanje mnogoga te je to sposobniji na što više načina njegovo
tijelo može biti raspoloživo. Predstava koja sačinjava formalni bitak ljudskog duha složena je
iz mnogo predstava. Predstava svakog modusa kojim je ljudsko tijelo aficirano od izvanjskog
tijela uključuje narav ljudskog i narav izvanjskog tijela. Dakle, ljudski duh narav mnogih
tijela opaža istodobno s naravi vlastitog tijela. Duh će motriti izvanjsko tijelo kao zbiljski
opstojeće sve dok je aficirano. Duh ipak može izvanjska tijela koja su ljudsko tijelo jednom
aficirala, čak i kad više ne opstoje i nisu nazočna, motriti kao da jesu nazočna (mašta,
predodžba). Tako se stvaraju asocijacije. Duh je sjedinjen s tijelom, tijelo je predmet duha.
Ljudski duh ne opaža samo stanja tijela nego i predstave tih stanja. Duh sama sebe spoznaje
samo ukoliko opaža predstave stanja tijela. No, ljudski duh ne uključuje odgovarajuću
spoznaju dijelova koji sačinjavaju ljudsko tijelo. Isto tako, predstava kojeg god stanja
ljudskog tijela ne uključuje odgovarajuću spoznaju izvanjskog tijela. Ljudski duh izvanjsko
tijelo opaža kao zbiljski opstojeće samo predstavama stanja svog tijela. Ukoliko duh izvanjska
tijela prispodobljuje u mašti, on o njima nema odgovarajuću spoznaju. Predstava predstave
kojeg god stanja ljudskog tijela ne uključuje odgovarajuću spoznaju ljudskog duha. Trajanje
našeg tijela ovisi o općem redu naravi i o ustroju stvari. Mi o trajanju ljudskog tijela, kao ni o
trajanju pojedinačnih stvari koje su izan nas, ne možemo imati odgovarajuću spoznaju. Sve
zasebne stvari su slučajne i propadljive.
Sve predstave, ukoliko se odnose spram Boga, jesu istinite. Svaka predstava koja je u nama
apsolutna ili odgovarajuća i savršena jest istinita. Lažnost se sastoji u nedostatku spoznaje
koji u sebi uključuju neodgovarajuće ili krnje i zbrkane predstave. (nema slobodne volje!)
Predstave ogu biti neodgovarajuće i zbrkane samo ukoliko se odnose spram nečijeg
pojedinačnog duha. Ima nekih predstava ili pojmova koji su zajednički svim ljudima. Što
tijelo ima više zajedničkog s drugim tijelima, to duh im veću moć opažanja. Ti opći pojmoi su
temelji našeg zaključivanja.
Transcendentalni izrazi: (nešto, biće, stvar, ...) nastaju iz toga što je ljudsko tijelo, budući da
je ograničeno, kadro u sebi istodobno razgovjetno oblikovati samo određeni broj prispodoba.
Ako se taj broj prekorači, prispodobe se počinju brkati. Ovi izrazi označavaju predstave koje
su u najvišem stupnju zbrkane. Transcendentalni pojmovi su opći pojmovi (npr čovjek, konj
itd.). Takve pojmove svatko može shvatiti na svoj način. Dakle, mi univerzalne pojmove
tvorimo iz pojedinačnosti koje nam se preko osjetila prikazuju kao krnje i zbrkane, preko
znakova (asocijacija), te pomoću uma (intuitivno znanje). Takva vrsta spoznaje ide od
odgovarajuće predstave formalne biti nekog Božjeg atributa prema odgovarajućoj spoznaji
biti stvari. Spoznaja iz pojedinačnosti uzrok je lažnosti. Spoznaja pomoću znakova i uma
omogućava nam razlikovanje istinitog i lažnog. U naravi je uma da stvari ne motri kao
slučajne nego kao nužne, da stvari opaža istinito, kakve su po sebi. Također, um stvari opaža
pod nekim vidom vječnosti. Svaka predstava kojeg god zbiljski opstojećeg tijela ili
pojedinačne stvari nužno uključuje predstavu vječne i beskonačne biti Boga. Ljudski duh ima
odgovarajuću spoznaju vječne i beskonačne biti Boga. U duhu nema apsolutne ili slobodne
volje, nego je duh određen uzrocima. Volja i razum su jedno te isto- pojedinačni činovi volje i
predstave.

III. O IZVORU I NARAVI STRASTI

Strasti slijede iz iste nužnosti i sile naravi kao i sve druge pojedinačne stvari.
Odgovarajući uzrok je onaj uzrok čiji se učinak može jasno i razgovjetno opaziti pomoću
njega samoga. Djelujemo kada u nama ili izvan nas biva nešto čemu smo mi odgovarajući
uzrok.
Strasti su stanja tijela kojima se moć djelovanja tog tijela povećava ili smanjuje (ali i na druge
načine). Strast je ili djelovanje ili trpnja. Duh je to više podložan trpnji što ima više
neodgovarajućih predstava, i obrnuto. Tijelo ne može duh odrediti da misli, niti duh može
tijelo odrediti da se kreće ili da miruje. Za odluke uma potrebno je sjećanje. Djelovanja duha
izviru samo iz odgovarajućih predstva. Trpnje proizlaze iz neodgovarajućih. Nijedna stvar ne
može biti uništena osim od izvanjskog uzroka. Stvari su protivnih naravi ukoliko jedna drugu
mogu uništiti. Pojedinačne su stvari modusi koji Božje atribute izražavaju na točan i određen
način. Nijedna stvar nema u sebi ništa čime bi mogla biti uništena, već se suprotstavlja svemu
što bi moglo ukinuti njen opstanak. Taj nagon kojim svaka stvar nastoji istrajati u svom bitku
jest zbiljska bit same stvari. Taj nagon uključuje neodređeno vrijeme. Duh također nastoji
istrajati u svom bitku i tog je nagona svjestan. Prvi i glavni nagon našeg duha je potvrditi
opstanak našeg tijela.
Ugoda je trpnja kojom duh prelazi u veće savršenstvo. Naslada (vedrina) je strast ugode koja
se odnosi na duh skupa s tijelom, a strast neugode jest bol (sjeta). Požuda je poriv sa svijesti o
njemu. Duh nastoji prispodabljati ono što moć djelovanja tijela povećava ili potiče. Duh je
odvraćen od prispodabljanja onoga što njegovu moć i moć tijela smanjuje ili suspreže. Stoga
je ljubav ugoda praćena predstavom izvanjskog uzroka, a mržnja je bol praćena predstavom
izvanjskog uzroka.
Ako je duh jednom bio aficirn s dvije strasti istodobno, onda će on, kad poslije bude aficiran s
jednom od njih, biti aficiran i drugom. Svaka stvar može slučajem biti uzrok ugode, neugode
ili požude. Već samo zato što smo ju motrili stršću ugode ili neugode, kojima ona nije djelatni
uzrok, mi neku stvar možemo voljeti ili mrziti. Kolebanje duše je kad stvar istodobno i volimo
i mrzimo. Jedan te isti predmet može biti uzrok mnogih i protivnih strasti. Prispodobom
prošle ili buduće stvari čovjek će biti aficiran istom strasti ugode i neugode kao i prispodobom
nazočne stvari.
Nada naime nije drugo do nestalna ugoda proizišla iz prispodobe buduće ili prošle stvari o
čijem ishodu dvojimo. Strah je naprotiv nestalna neugoda proizašla iz prispodobe dvojbene
stvari. Ako se sad ovim strastima ukine dvojba, onda iz nade nastaje pouzdanje, a iz straha
nastaje očaj, naime ugoda ili neugoda proizašla iz prispodobe stvari od koje smo strahovali
ili smo joj se nadali. Radost je onda ugoda proizašla iz prispodobe prošle stvari o čijem smo
ishodu dvojili. Grizodušje je na kraju neugoda suprotna radosti. Tko ono što ljubi
prispodablja kao uništeno, osjetit će neugodu; a ako kao očuvano, osjetit će ugodu. Sažaljenje
je neugoda proistekla iz nečijeg gubitka. Naklonost je ljubav spram onoga koji drugome čini
dobro; suprotno je ogorčenost. Dakle oholost je ugoda koja proizlazi iz toga što čovjek o sebi
misli bolje no što je opravdano. Nadalje, ugoda koja proizlazi iz toga što čovjek o drugome
misli bolje no što je opravdano naziva se precjenjivanje, a ona, na kraju, koja proizlazi iz
toga što se o drugome misli lošije no što je opravdano - podcjenjivanje. Sve ono što
prispodabljamo kako pridonosi ugodi nastojimo promicati kako bi nastala; ono pak što se
tome opire ili što prispodabljamo kako pridonosi neugodi nastojimo ukloniti ili uništiti. Mi
nastojimo učiniti sve ono za što prispodabljamo da ljudi* gledaju s ugodom, te se naprotiv
odvraćamo od toga da učinimo ono za što prispodabljamo da ljude odvraća. Svatko nastoji,
koliko može, da svi ljube ono što on sam ljubi i da svi mrze ono što on sam mrzi.
Ako prispodobimo da netko ugodom aficira stvar kojucljubimo, bit ćemo aficirani ljubavlju
spram njega. Ako, naprotiv, prispodobimo da je aficira nelagodom, bit ćemo, obratno,
aficirani mržnjom na njega. Ako prispodobimo da netko ugodom aficira stvar koju mrzimo,
bit ćemo aficirani mržnjom na njega. Ako, naprotiv, prispodobimo da tu stvar aficira
neugodom, bit ćemo aficirani ljubavlju spram njega. Narav čovjeka spravljena je tako da se
one kojima ide loše sažaljeva, a onima kojima ide dobro zavidi. Kad ljubimo stvar koja nam
je slična, mi nastojimo postići to da i ona nas ljubi. Ljubomora je mržnja na ljubljenu stvar
povezana sa zavišću.
Tko se sjeti stvari koja ga je jednom obradovala, žudi je se domoći pod istim okolnostima pod
kojima joj se prvi puta obradovao. Neugoda koja se odnosi na odsustvo onoga što ljubimo
naziva se čežnja. Požuda je veća što je veća strast.
Nagon da se zlo nanese onome koga mrzimo zove se bijes; nagon pak da uzvratimo zlo koje
nam je nanesena naziva se osveta. Mržnja se uzvratnom mržnjom povećava, a ljubavlju može
biti naprotiv zatrta. (sve to isto vrijedi i za druge narode). Ljubav i mržnja spram stvari koju
prispodabljamo kao slobodnu, moraju pri jednakom uzroku biti veće nego spram nužne.
Svaka stvar može slučajem biti uzrok nade ili straha. Stvari koje su slučajem uzroci nade ili
straha nazivaju se dobrim ili lošim predznacima.
Različiti ljudi mogu od jednog te istog predmeta biti aficirani na različite načine, a jedan te
isti čovjek može od jednog te istog predmeta u različita vremena biti aficiran na različite
načine.
Predmet koji smo ranije vidjeli zajedno s drugima ili za koji prispodabljamo da nema ništa što
mu nije zajedničko s mnogima, nećemo motriti tako dugo kao drugi za koji prispodabljamo da
ima neku posebnost.
Kad duh motri sebe sama i svoju moć djelovanja, on osjeća ugodu i to utoliko veću što
razgovijetnije prispodablja sebe i svoju moć djelovanja. Duh nastoji prispodobiti samo ono što
stavlja njegovu moć djelovanja. Na vrlini se zavidi samo sebi jednakome.
Ima toliko vrsta strasti ugode, neugode i požude, a slijedom toga i svih drugih od njih složenih
strasti kao što je kolebanje duše, ili od njih izvedenih strasti, naime ljubavi, mržnje, nade,
straha itd., koliko ima vrsta predmeta kojima smo aficirani. Ima dakle onoliko vrsta požude
koliko ima vrsta ugode, neugode, ljubavi itd., te slijedom toga i onoliko koliko ima vrsta
predmeta koji nas aficiraju.
Koja god strast bilo kojeg pojedinca razlikuje se od strasti drugoga koliko se bit jednoga razlikuje od biti
drugoga.
Iskonske strasti: ugoda, neugoda, požuda. Složene strasti su one koje proizlaze iz iskonskih
( srčanost, plemenitost).
Osim ugode i požude koje su trpnje, ima i drugih ugoda i požuda koje se odnose na nas
ukoliko djelujemo. Među svim strastima koje se odnose na duh ukoliko on djeluje, nema
nijedne koja se ne odnosi na ugodu ili požudu.
Požuda je sama bit čovjeka ukoliko se poima kao određena za djelovanje iz svakog svog
stanja. Ugoda je prijelaz čovjeka iz manjeg u veće savršenstvo. Ugoda je prijelaz čovjeka iz
manjeg u veće savršenstvo.
Strasti ugode i neugode: Čuđenje je prispodabljanje nečega za što duh ostaje prikovan zbog toga
što ova pojedinačna prispodoba nema nikakve sveze s ostalima. Prezir je prispodoba neke
stvari koja se duha tako malo tiče da je sam duh nazočnošću stvari više ponukan da
prispodobljuje ono što u toj stvari nije nego ono što u njoj jest. Ljubav je ugoda praćena
predstavom izvanjskog uzroka. Mržnja je neugoda praćena predstavom izvanjskog uzroka.
Ostale strasti: sklonost, odbojnost, odanost, pokunjenost, kajanje, oholost, malodušnost,
ponos, sram.
Strasti požude:Čežnja je požuda ili poriv da se nešto posjeduje koja se pothranjuje sjećanjem
na stvar, ali je istovremeno priječena sjećanjem na druge stvari koje isključuju opstanak stvari
za kojom se teži. Nadmetanje je požuda za nekom stvari koja u nama nastaje zato što
prispodabljamo da drugi imaju istu požudu. Ostale: zahvalnost, dobrohotnost, bijes, osveta,
okrutnost, blagost, zabrinutost, hrabrost, malodušnost, skromnost, častohleplje, raskalašenost,
pijanstvo, škrtost, pohota.
Opća definicija strasti: Strast, koja se naziva i trpnjom duše, jest zbrkana predstava kojom
duh potvrđuje u odnosu na ranije veću ili manju silu opstojanja svoga tijela ili kojeg od
njegovih dijelova, i čijom je danošću sam duh određen da nešto misli više nego nešto drugo.

IV. O LJUDSKOM ROPSTVU ili O SILAMA STRASTI

ROPSTVO je ljudska nemoć da se obuzdaju strasti. DOBRO je ono za što točno znamo da
nam je korisno. ZLO je ono za što znamo da nas spriječava da postanemo dionici nekog
dobra. SLUČAJNOST- stvari su slučajne ukoliko u njihovoj biti ne nalazimo ništa što bi
njihov opstanak nužno stavljalo ili isključivalo. PORIV je svrha radi koje nešto činimo. Vrlina
i moć jesu isto.
Ništa od onoga pozitivnoga što ima lažna predstava ne može biti ukinuto nazočnošću
istinitoga ukoliko je istinito. Neistinitost se sastoji samo u nedostatku spoznaje koju sadrže
neodgovarajuće predstave. Mi trpimo ako smo dio naravi koji se sam sobom, bez drugih,ne
može pojmiti. Sila kojom čovjek istrajava u opstajanju jest ograničena i od moći izvanjskih
uzroka je beskonačno nadmašena. Nije moguće da čovjek ne bude dio naravi i da može trpjeti
samo promjene koje se mogu razumjeti samo njegovom naravi i kojima bi on bio
odgovarajući uzrok. Moć kojom pojedinačne stvari, a slijedom toga i čovjek, čuvaju svoj
bitak, jest moć samog Boga ili naravi, ne ukoliko je beskonačna, nego ukoliko se može
objasniti zbiljskom ljudskom biti. Dakle, čovjekova moć, ako se objašnjava njegovom
zbiljskom biti, dio je beskonačne moći Boga. Dalje, ako bi bilo moguće da čovjek ne trpi
nikakve promjene osim onih koje bi se mogle razumjeti samo pomoću čovjekove naravi,
slijedilo bi da on ne može propasti, nego bi uvijek nužno opstajao. Dakle je nemoguće da
čovjek ne bi mogao trpjeti druge promjene osim onih kojima je sam odgovarajući uzrok. Iz
ovoga slijedi da je čovjek nužno uvijek podvrgnut trpnjama i da slijedi opći red naravi i da mu
se pokorava te da mu se, koliko to narav stvari zahtijeva, prilagođava. Sila neke trpnje ili
strasti može ostala čovjekova djelovanja ili moć toliko nadmašiti da strast ustrajno prianja uz
čovjeka. Strast se ne može ničim ni suspregnuti1 ni ukinuti osim strasti koja je onoj koja se
treba suspregnuti suprotna i od nje jača. Spoznaja dobra i zla nije ništa drugo do strast ugode
ili neugode, ukoliko smo je svijesni. Strast čiji si uzrok prispodabljamo kao nazočno prisutan
jača je nego ako prispodabljamo da nije prisutan. Spram buduće stvari za koju prispodabljamo
da će brzo nadoći krepkije smo aficirani nego ako si vrijeme njenog opstajanja prispodobimo
da je udaljenije od sadašnjeg; a sjećanjem stvari za koju prispodabljamo da nije davno prošla
bit ćemo krepkije aficirani nego ako je prispodabljamo kao davno prošlu. Strast spram stvari
koju prispodabljamo kao nužnu pod
jednakim je uvjetima krepkija od one spram moguće ili slučajne stvari, odnosno nenužne.
Strast spram stvari za koju znamo da u sadašnjosti ne opstoji i koju prispodabljamo kao
slučajnu mnogo je blaža nego ako stvar prispodabljamo da nam je nazočno prisutna.
Istinita spoznaja dobra i zla ne može, ukoliko je istinita, suspregnuti nikakvu strast nego samo
ako se razmatra kao strast. Požuda koja izvire iz istinite spoznaje dobra i zla može biti
ublažena ili suspregnuta mnogim drugim požudama koje izviru iz strasti s kojima se
sukobljavamo. Požuda koja izvire iz spoznaje dobra i zla, ukoliko se vrti oko slučajnih stvari,
može se još daleko lakše suspregnuti požudom za stvarima koje su nazočne. Požuda koja
izvire iz ugode jača je, pod jednakim uvjetima,
od požude koja izvire iz neugode.
Budući da svaka vrlina nije ništa drugo do djelovanje prema zakonima vlastite naravi te kako
nitko svoj bitak ne nastoji sačuvati nego samo iz zakona svoje vlastite naravi, onda slijedi,
prvo, da je temelj vrline teženje da se sačuva vlastiti bitak, a sreća se sastoji u tome da čovjek
može svoj bitak sačuvati. Drugo što slijedi jest da vrlini treba težiti nje same radi jer ničega
nema što bi od nje bilo izvrsnije ili za nas korisnije i radi čega bi se trebalo težiti. Treće što na
kraju slijedi jest da su samoubojice maloumni i da su obvladani izvanjskim uzrocima koji su
suprotni njihovoj naravi. Nadalje slijedi da nikad ne možemo postići to da ništa izvan nas ne
potrebujemo za očuvanje našeg bitka te da živimo tako da nemamo nikakve razmjene sa
stvarima koje su izvan nas. Kad su, na primjer, međusobno povezane dvije individue koje
imaju posve istu narav, onda tvore jedinstveni individuum koji je dvostruko moćniji. Dakle,
čovjeku ništa nije korisnije nego čovjek.
Svatko iz zakona svoje naravi nužno teži za onim, ili se odvraća od onoga što sudi da je dobro
ili da je zlo. Što više netko ište ono sebi korisno, to jest, nastoji i može sačuvati svoj bitak, to
je više obdaren vrlinom. Nijedna se vrlina ne može pojmiti prije ove (naime nagona očuvanja
sebe). Nagon očuvanja sebe je prvi i jedini temelj vrline. Na svaki način iz vrline djelovati
nije u nas ništa drugo do pod vodstvom uma djelovati, živjeti, svoj bitak sačuvati (to troje
označava isto) i to1 temeljem iskanja vlastite koristi. Nitko ne nastoji očuvati svoj bitak radi
druge stvari. Ono za čime nastojimo vođeni umom nije ništa drugo do razumijevanje; a duh,
ukoliko se služi umom, sudi da je za njega korisno samo ono što vodi razumijevanju. Najviše
dobro duha je spoznaja Boga, a najviša vrlina duha jest spoznati Boga. Nijedna stvar nije za
nas dobra ili loša ako nema nešto zajedničko s nama.
Onime što joj je zajedničko s našom naravi nijedna stvar ne može biti loša; nego, ukoliko je
za nas loša, utoliko nam je suprotna. Ukoliko se neka stvar slaže s našom naravi, utoliko je
nužno dobra. Ukoliko ljudi žive pod vodstvom uma samo se utoliko nužno slažu po naravi.
Kad svaki čovjek najvećma ište ono što mu je korisno, tad su si ljudi najvećma međusobno
korisni. Jer što više svatko ište ono sebi korisno i nastoji se sačuvati, to je on obdaren s više
vrline. Najviše dobro onih koji slijede vrlinu svima je zajedničko, i svi se tomu mogu jednako
radovati. Dobro kojemu svatko tko slijedi vrlinu teži za sebe, žudjet će i za druge ljude, i to
utoliko više što ima veću spoznaju Boga.
Požudu da se čini dobro koja nastaje iz toga što živimo pod vodstvom uma nazivam osjećajem
dužnosti. Požudu pak kojom je čovjek koji živi pod vodstvom uma naveden da se s ostalima
poveže prijateljstvom nazivam čestitošću. Svatko opstoji po najvišem naravnom pravu i
slijedom najvišeg naravnog prava čini ono što nužno slijedi iz njegove naravi. Stoga svatko po
najvišem naravnom pravu sudi što je dobro, a što je zlo, te po svom nahođenju nastoji oko
svojih koristi, osvećuje se, a ono što ljubi nastoji očuvati dok ono što mrzi nastoji uništiti. Da
bi ljudi složno živjeli i da bi si mogli biti od pomoći, nužno je da odustanu od svog naravnog
prava i da si međusobno zajamče da neće učiniti ništa što bi drugome moglo štetiti. Ovo se
pak društvo, osnaženo
zakonima i ovlastima da sebe očuva, naziva državom, a oni koji su tim pravom zaštićeni
nazivaju se građanima. Iz toga lako razumijemo da u naravnom stanju nema ničega što bi po
općopj suglasnosti bilo dobro ili loše, budući da svatko tko se nalazi u naravnom stanju skrbi
samo za svoju korist te po svom nahođenju, i to samo ako se obazire na svoju korist, odlučuje
što je dobro a što zlo te nikakvim zakonom nije obvezan da sluša ikoga do sama sebe. Dakle,
u naravnom stanju grijeh se ne može pojmiti, ali može u građanskom stanju gdje se po općoj
suglasnosti odlučuje što je dobro, što pak zlo a svatko je obvezan slušati državu. grijeh nije
ništa drugo nego neposlušnost koju samo država ima pravo kažnjavati. Ono što vodi
zajedničkom društvu ljudi ili što postiže da ljudi složno žive, jest korisno; a ono što, obratno,
uvodi neslogu u državu, jest loše. Sve za čim težimo zato jer smo aficirani mržnjom, jest
besramno, a u državi nepravedno. Onaj tko živi pod vodstvom uma nastoji, koliko može, da
na tuđu mržnju, bijes, prezir itd. spram sebe uzvrati ljubavlju ili plemenitošću. Zadovoljstvo
sobom samim može izvirati iz uma i upravo je zadovoljstvo koje izvire iz uma ono najviše što
uopće može biti dana. Ponos se ne suprotstavlja umu, nego iz njega može izvirati. Djelovati
prema umu nije ništa drugo nego učiniti ono što proizlazi iz nužnosti naše naravi, razmotrene
po sebi.
Požuda koja izvire iz ugode ili neugode, a koja se odnosi na jedan ili neke ali ne i na sve
dijelove tijela, nema nikakvu korist za cijelog čovjeka. Požuda koja izvire iz uma ne može biti
prekomjerna. Ukoliko duh poima stvari prema zapovijedi uma on je podjednako aficiran,
radilo se o predstavi buduće stvari ili prošle ili sadašnje. Onaj tko je vođen strahom te čini
dobro kako bi izbjegao zlo, taj nije vođen umom. ljudski duh, ako ima samo odgovarajuće
predstave, ne može oblikovati pojam zla.
Samo slobodni ljudi su jedni drugima međusobno vrlo zahvalni. Slobodan čovjek nikad ne
djeluje podmuklo nego uvijek iskreno.
U zdravom tijelu zdrav duh. Kretanje i mirovanje moraju biti u odgovarajućem skladu, što je
tijelo sposobnije, to će i duh biti sposobniji.
Naša djelovanja, to jest, one požude koje su određene ljudskom moći ili umom, uvijek su
dobre, a ostale mogu biti sad dobre, a sad loše. Sve ono čega ima u naravi stvari i za što
sudimo da je loše ili da može spriječiti da možemo opstojati i uživati umni život, sve to
možemo od nas otkloniti na način koji nam se čini sigurnijim, a ono, naprotiv, čega ima i za
što sudimo da je dobro ili korisno za očuvanje našeg bitka i za uživanje umnog života, sve to
možemo uzeti i koristiti na bilo koji način; i svatko po najvišem pravu naravi može na svaki
način činiti ono za što sudi da pridonosi njegovoj koristi. Ukoliko su ljudi u svojim
međusobnim odnosima nošeni zavišću ili nekom strašću mržnje, utoliko su si suprotni, te ih se
slijedom toga treba to više bojati što su moćniji od ostalih individua naravi.

V. O MOĆI RZUMA ili O LJUDSKOJ SLOBODI

O putu koji vodi do slobode. O moći uma, što on može protiv strasti. Što je sloboda duha.
Kritika Kartezija (o (ne)jedinstvu duha i tijela).
Ako se u istom subjektu pobude dva suprotna djelovanja, onda će nužno nastati promjena ili u
oba ili samo u jednom, dok ne prestanu biti suprotna. Moć učinka definira se pomoću moći
samog uzroka, ukoliko se njena bit objašnjava ili određuje pomoću biti uzroka.
Red i sveza predstava isti su kao red i sveza stvari te obratno. Strast koja je trpnja prestaje
biti trpnja čim oblikujemo njenu jasnu i razgovijetnu predstavu. Strast je dakle to više u našoj
vlasti, a duh to manje od nje trpi, što je bolje poznajemo. Nema stanja tijela o kojem ne bismo
mogli oblikovati jasan i razgovijetan pojam. Iz ovoga slijedi da nema strasti o kojoj ne bismo
mogli
oblikovati neki jasan i razgovijetan pojam. Jer strast je predstava stanja tijela. Strast spram
stvari koju prispodabljamo jednostavno, a ne ni kao nužnu ni kao moguću ni kao slučajnu,
pod jednakim je uvjetima najveća strast među svima. Što je neka strast pobuđena od više
uzroka koji se istovremeno
zajedno stječu, to je ona veća.
Tako dugo dok se ne sukobljavamo sa strastima koje su suprotne našoj naravi, mi imamo vlast
nad redanjem i ulančavanjem stanja tijela prema redu sukladnom razumu.
Spram što više stvari se neka prispodoba odnosi, to je ona učestalija i to će češće oživjeti i
više će zaokupljati duh. Duh može polučiti da se sva stanja tijela ili prispodobe stvari odnose
spram predstave Boga. Onaj tko sebe i svoje strati jasno i razgovijetno razumije, ljubi Boga i
to toliko više koliko više razumije sebe i svoje strasti. Bog nema udjela u trpnjama niti je
aficiran ikojom strasti
ugode ili neugode. Sve predstave, ukoliko se odnose spram Boga, jesu istinite, to jest (prema
definiciji odgovarajuće;stoga je Bog bez udjela u trpnjama.
Duh može prispodabljati i sjećati se prošlih stvari samo dok tijelo traje. Ljudski duh ne može
biti posve uništen zajedno s tijelom, nego od njega ostaje nešto što je vječno.
Što više razumijemo pojedinačne stvari, to više razumijemo Boga <ili imamo više uvida u
Boga>. Najviši nagon i najviša vrlina duha jest razumijeti stvari trećom vrstom spoznaje.
Treća vrsta spoznaje ide od odgovarajuće predstave nekih Božjih atributa prema
odgovarajućoj spoznaji biti stvari. Što više razumijemo stvari na taj način, to više razumijemo
Boga. Iz te vrste spoznaje izvire najveće zadovoljstvo duha. Naš duh ukoliko spoznaje sebe i
tijelo pod vidom vječnosti utoliko nužno ima spoznaju Boga, i za sebe zna da jest u Bogu i da
se Bogom poima. Treća vrsta spoznaje ovisi o duhu kao oblikovnom uzroku ukoliko je sam
duh vječan. Razumska ljubav Boga, koja izvire iz treće vrste spoznaje, jest vječna.
Duh je podložan strastima koje spadaju u trpnje samo dok tijelo traje.
Što više duh spoznaje stvari drugom i trećom vrstom spoznaje, to manje trpi od strasti koje su
loše i manje se plaši smrti.
Onaj tko ima tijelo sposobno za više stvari, taj ima duh čiji je najveći dio besmrtan. Onaj tko
ima tijelo sposobno za mnoga djelovanja, taj se najmanje sukobljava sa strastima koje su loše.
Što više savršenstva neka stvar ima, to ona više djeluje i manje trpi, i obratno, što više djeluje,
to je savršenija.
Blaženstvo nije nagrada za vrlinu nego vrlina sama; mi mu se ne radujemo zato što
susprežemo želje, nego, obratno, budući da mu se radujemo, zato možemo suspregnuti želje.