SPINOZA: ETIKA

l. O BOGU

Definicije

l. Pod uzrokom sama sebe razumijem ono ija bit ukljuuje opstanak, ili ono ija se narav ne moe
pojmiti drukije no kao postojea.
ll. Konanim u svojem rodu naziva se ono to moe biti ogranieno drugom stvari iste naravi. Npr.
tijelo miljenjem, ili miljenje tijelom ne mogu biti ogranieni meusobno, dok tijelo tijelom moe.
lll. Pod supstancijom razumijem ono to jest u sebi i to se sobom poima: to jest ono iji pojam ne
treba pojam druge stvari da bi bio stvoren.
lV. Pod atributom razumijem ono to razum opaa na supstanciji tako da ini njenu bit.
V. Pod modusom razumijem stanja supstancije ili ono to jest u drugome kojim se tek poima.
Vl. Pod Bogom razumijem na svaki nain beskonano bie, tj. supstanciju koja se sastoji od
beskonanih atributa od kojih svaki izraava vjenu i beskonanu bit.
Vll. Slobodnom se naziva stvar koja opstoji nunou same svoje naravi i od same je sebe odreena
za djelovanje. Nunom se naziva ona stvar koja je od drugoga odreena da postoji ili djeluje, i to na
izvjestan i odreen nain.
Vlll. Pod vjenou razumijem sam opstanak ukoliko se on razumije onako kako nuno slijedi iz same
definicije stvari.

Aksiomi

l. Sve to jest, jest ili u sebi ili u neemu drugome.

ll. Ono to se drugim ne moe pojmiti, mora se pojmiti samo sobom.
lll. Iz danoga odreenog uzroka nuno slijedi posljedica, i obratno, ako nema uzroka nemogue je da
slijedi posljedica.
lV. Spoznaja posljedice ovisi o spoznaji uzroka i ukljuuje je u sebi.
V. Ono to meusobno nema nita zajednikog, to se meusobno ne moe razumjeti, ili, pojam jednog
ne ukljuuje pojam drugog.
Vl. Istinita predstava treba se slagati s onim to predstavlja.
Vll. Ono to se moe pojmiti kao nepostojee, njegova bit ne ukljuuje opstanak.

Supstancija po naravi prethodi svojim stvarima. Dvije supstancije koje imaju razliite atribute
nemaju meusobno nita zajedniko, pa ni nemogu biti uzrok jedna drugoj. U naravi stvari ne mogu
biti dvije ili vie supstancija iste naravi ili atributa, ili drugim rjeima u naravi stvari moe biti samo
jedna supstancija. Jedna supstancija ne moe biti proizvedena od druge supstancije, to znai da nije
mogue proizvesti supstanciju od neeg drugog. Naravi supstancije pripada opstojanje, to znai da je
uzrok sama sebe i da joj nuno pripada opstanak, a poto ne moe biti ograniena drugom
supstancijom iste naravi, ona je beskonana. Odatle moemo zakljuiti da moe biti samo jedna
supstancija jedne i iste naravi, odnosno moe opstojati samo jedna supstancija s istom naravi.
to vie stvarnosti ili bitka ima neka stvar to joj vie atributa pripada, a svaki atribut jedne
supstancije mora se pojmiti samim sobom. Stoga ne slijedi da ako imamo dva razliita atributa imamo
i dvije razliite supstancije, jer naravi supstancije pripada da svaki atribut bude pojmljen samim sobom.
Bog, ili supstancija koja se sastoji iz beskonanih atributa od kojih svaki izraava vjenu i beskonanu
bit, nuno opstoji. Jer ako ne moe biti nikakvog razloga ili uzroka koji bi sprijeili da Bog opstoji, ili bi
dokidali njegov opstanak, onda iz toga nuno slijedi da on opstoji. Ili nita ne opstoji ili nuno opstoji
na svaki nain beskonano Bie. A mi opstojimo ili u samima sebi ili u drugome koje nuno opstoji.
Ne moe se istinski pojmiti nijedan atribut supstancije iz kojega bi slijedilo da se supstancija
moe dijeliti. I to zato to nije mogue iz jedne supstancije stvoriti vie njih. Beskonana supstancija je
nedjeljiva. A osim boga supstancije niti ima niti se moe pojmiti, jer kada bi to bilo mogue ona bi se
morala objasniti nekim atributom boga, pa bi tako opstojale dvije supstancije istih atributa to je, kao
to smo dokazali ranije, nesklapno. Dakle protena stvar i miljena stvar jesu ili atributi Boji ili su
stanja Bojih atributa. to god jest, jest u Bogu i bez Boga nita nije niti se moe pojmiti. Modusi ne
mogu biti bez supstancije niti se bez nje mogu pojmiti. Iz nunosti boanske naravi mora slijediti
beskonano mnogo na beskonano mnogo naina (to jest, sve to moe biti shvaeno beskonanim
razumom), a dokaz tomu je da svaki od beskonano mnogo atributa izraava beskonanu bit u svome

1
rodu. Dakle Bog je uzrok svemu, i to ne sluajem, i na svaki je nain prvi uzrok. On djeluje samo iz
zakona svoje naravi i ni od koga nije prinuen. Iz toga slijedi da je samo Bog slobodni uzrok. On nema
razum niti volju kako mu neki pripisuju, a kad bi ju i imao ona bi samo po imenu bila usporediva sa
ljudskom. Bog je trajni (unutarnji), a ne prolazni (izvanjski) uzrok svih stvari. Bog ili svi Boji atributi
jesu vjeni. Opstanak Boga i njegova bit jedno su te isto, iz ega slijedi da su Bog i njegovi atributi
vjeni i nepromjenjivi.
Sve to slijedi iz na svaki nain neograniene naravi nekog Bojeg atributa, morat e uvijek i
beskonano opstojati, ili je prema istom atributu vjeno i beskonano, npr. miljenje.
Sve to slijedi iz nekog Bojeg atributa, ukoliko je modificirano takvom modifikacijom koja
prema istome i nuno i beskonano opstoji, mora isto tako opstojati i nuno i beskonano. Svaki
modus koji opstoji i nuno i beskonano mora nuno slijediti ili iz apsolutne naravi nekog Bojeg
atributa ili iz nekog atributa modificiranog modifikacijom koja opstoji i nuno i beskonano.
Bit stvari proizvedenih od Boga ne ukljuuje opstanak, jer ono ija narav ukljuuje opstanak
jest uzrok sama sebe i iz same svoje naravi nuno opstoji. Stoga Bog nije samo uzrok da stvari ponu
opstojati, nego i da ustrajavaju u opstanku, ili drugim rijeima Bog je uzrok bivanja stvari. Bog nije
samo djelatni uzrok opstanka stvari nego i njihove biti. Stvar koja je odreena da neto ini nuno je
tako odreena od Boga; a, ako nije od Boga odreena samu sebe ne moe odrediti da ini. Stvar koja
je od Boga odreena da neto ini, ne moe sebe samu uiniti neodreenom. Svaka pojedinana
stvar ili svaka stvar koja je konana i koja ima odreeni opstanak moe opstojati i moe biti odreena
da ini samo ako je odreena da opstoji i da ini od drugog uzroka koji je takoer konaan i ima
odreen opstanak. U naravi stvari nema nieg sluajnog, nego je sve odreeno iz nunosti boanske
naravi da na odreeni nain opstoji i ini. Sve to je stvoreno, odnosno to slijedi iz Bojih atributa,
jesu modusi Bojih atributa.
Razum, zbiljski konaan ili zbiljski beskonaan, treba shvaati Boje atribute i Boja stanja i
nita drugo. Zbiljski razum, bio on konaan ili beskonaan, kao i volja, pouda, ljubav itd., trebaju biti
pripisani stvorenoj naravi, a ne pak tvoreoj. Pod razumom ne razumijemo apsolutno miljenje, nego
samo neki modus miljenja koji se razlikuje od drugih, naime od poude, ljubavi itd. Volja se ne moe
zvati slobodnim, nego samo nunim uzrokom, ona je samo modus miljenja, kao razum. Iz toga slijedi
da Bog ne ini iz slobodne volje. Volja i razum se prema naravi Boga odnose kao kretanje i mirovanje,
pa tako volja ne pripada Bojoj naravi vie nego ostale naravnosti.
Stvari nisu mogle biti od Boga proizvedene ni na koji drugi nain ni drugim redom nego kako
su proizvedene, jer su proizvedene iz Boje naravi, a da bi mogle biti drugaije i Boja narav bi morala
biti drugaija. Boja mo je sama njegova bit, i sve to poimamo da jest u Bojoj moi jest nuno. Iz
svega to opstoji mora slijediti neki uinak. Ne postoje, kako si to ljudi misle vie svrhe. Narav si nije
propisala nikakve svrhe i svi su svrni uzroci ljudske izmiljotine. Ljudi pripisuju stvarima atribute kao
to su Dobro, Zlo, Red, Zbrka itd. govorei da ih je Bog stvorio i time govore da je dao red stvarima. A
neznaju da kad govore da je Bog stvorio sve prema redu, da na taj nain pripisuju Bogu matu.
Drugim rijeima oni vjeruju da je sve stvoreno radi njih, te stvar nazivaju dobrom ili loom, ovisno o
tome kako se na njih aficira. Vidimo dakle da svi pojmovi kojima svjetina hoe objasniti narav jesu
samo modusi prispodabljanja, a ne naravi stvari. Savrenstvo stvari treba procjeniti iz njihove vlastite
naravi i moi, i nisu stvari nita ni vie ni manje savrene zbog toga to ljudsko osjetilo vesele ili
vrijeaju, ili to ljudskoj naravi koriste ili su joj odbojni.

ll. O NARAVI I IZVORU DUHA

Prelazim sad na objanjenje onoga to nuno mora slijediti iz biti Boga ili vjenog i
beskonanog bia. Ali neu sve objanjavati, nego samo ono to nas, kao rukom, moe odvesti do
spoznaje ljudskog i njegove najvee sree.

Definicije

l. Pod tijelom razumijem modus koji na toan i odreen nain izraava Boju bit, ukoliko se on
razmatra kao protena stvar.
ll. Kaem da biti neke stvari pripada ono ime, kad je dano, stvar bude nuno sastavljena, i ime kad
se ukine, i stvar bude ukinuta, odnosno ono bez ega stvar, i obratno, to bez stvari niti moe biti niti
se moe pojmiti.
lll. Pod predstavom razumijem pojam (opaaj) duha koji duh oblikuje jer je mislea stvar.
lV. Pod odgovarajuom predstavom razumijem predstavu koja, ukoliko je se razmatra u sebi bez
odnosa spram predmeta, ima svoja svojstva odnosno unutranje oznake istinite predstave.
V. Trajanje je neodreeni nastavak opstanka.

2
Vl. Pod stvarnou i savrenstvom razumijem jedno te isto.
Vll. Pod pojedinanim stvarima razumijem stvari koje su konane i koje imaju odreeni opstanak.
Ako se vie individua stekne u jednoj djelatnosti, tako da su sve istodobno jedan djelatni uzrok, onda
ih utoliko sve smatram jednom pojedinanom stvari.

Aksiomi

l. Bit ovjeka ne ukljuuje nuni opstanak, to jest prema redu naravi moe se dogoditi da ovaj ili onaj
ovjek opstoji ali i da ne postoji.
ll. ovjek misli, ili drugaije: mi znamo da mislimo.
lll. Modusi miljenja, kao to su ljubav, pouda ili koji god drugi koji su oznaeni kao strasti due,
postoje samo ako je u istom individuumu dana predstava stvari koju se ljubi, eli itd. Predstava pak
moe postojati ak i kad ne bi postojao nikakav drugi modus miljenja.
lV. Mi osjeamo da je nae tjelo aficirano na mnoge naine.
V. Osim tijela i modusa miljenja mi ne osjeamo ni ne opaamo ni jednu pojedinanu stvar.

Miljenje je atribut Boga (Bog je mislea stvar), protenost je isto atribut Boga (Bog je
protena stvar). U Bogu nuno jest predstava kako njegove biti tako i svega to iz njegove biti nuno
slijedi. Predstava Boga iz koje beskonano, na beskonane naine slijedi moe biti samo jedna jedina.
Formalni bitak predstava spoznaje Boga kao uzrok samo ako ga shvaa kao misleu stvar, a ne
ukoliko je objanjen nekim drugim atributom. To znai da predstave kako atributa Boga tako i
pojedinanih stvari ne spoznaju svoj predmet ili opaene stvari kao djelatni uzrok, nego Boga samog
ukoliko je mislea stvar.
Modusi kojeg god Bojeg atributa imaju Boga kao uzrok samo utoliko, ukoliko se on promatra
pod onim atributom iji su oni modusi, a ne i ako se promatraju pod nekim drugim atributom. Svaki se
naime atribut poima sobom, a ne drugim. Zato modusi jednog atributa ukljuuju pojam svog atributa,
ali ne i drugog atributa. Red i sveza predstava jednaki su redu i svezi stvari. Iz toga slijedi da je Boja
mo miljenja jednaka njegovoj zbiljskoj moi djelovanja. Mislea i protena supstancija jesu jedna te
ista supstancija, koja se sad shvaa pod ovim, a sad pod onim atributom.
Predstave nepostojeih pojedinanih stvari ili nepostojeih modusa moraju u Bojoj
beskonanoj predstavi biti sadrane onako kako su formalne biti pojedinanih stvari ili modusa
sadrane u Bojim atributima. Predstava zbiljski opstojee pojedinane stvari ima kao uzrok Boga, ne
ukoliko je on beskonaan, nego ukoliko ga se razmatra kao aficiranog predstavom neke druge
pojedinane stvari koja zbiljski opstoji a kojoj je uzrok opet Bog ukoliko je aficiran nekom treom, i tako
dalje u beskonanost. Odnosno spoznaja onoga to se zbiva u nekom predmetu biti e u Bogu samo
ukoliko on ima predstavu tog predmeta.
Biti ovjeka ne pripada bitak supstancije, ili supstancija ne sainjava oblik ovjeka, jer kad bi
to bilo tako uvijek kada bi bila dana supstancija bio bi dan i ovjek. Iz toga slijedi da se bit ovjeka
sastoji od odreenih modifikacija Bojih atributa. Prvo to ini zbiljski bitak ljudskog duha nije drugo do
predstava neke druge zbiljski opstojee pojedinane stvari. Iz toga slijedi da je ljudski duh dio
beskonanog Bojeg razuma. Sve to se zbiva u predmetu predstave koja ini ljudski duh mora biti
opaeno od ljudskog duha, ili u ljudskom duhu nuno postoji predstava te stvari. To jest, ako je tijelo
predmet predstave koja ini ljudski duh, onda se u tom tijelu ne moe zbivati nita to duh ne bi
opazio. Predmet predstave koja ini ljudski duh je tijelo, ili odreen zbiljski opstojei modus protenosti
i nita drugo. Iz toga slijedi da se ovjek sastoji od duha i tijela, te da opstoji ljudsko tijelo, onako kako
ga osjetimo.

Aksiom l
Sva se tijela kreu ili miruju.
Aksiom ll
Svako se tijelo kree sad sporije, sad bre.

Tijela se meusobno razlikuju glede kretanja i mirovanja, brzine i sporosti, a ne glede

supstancije. Sva se tijela u neemu meusobno slau. Tijelo koje se kree ili miruje moralo je za
kretanje ili mirovanje biti odreeno od drugog, ovo opet od drugog i tako u beskonanost.

Aksiom l
Svi naini kojima neko tijelo biva aficirano od nekog drugog tijela slijede iz naravi aficiranog tijela i
istodobno iz naravi tijela koje aficira, tako da se jedno te isto tijelo na razliite naine kree, ve prema

3
razliitosti naravi tijela koje pokreu i obratno, tako da razliita tijela budu od jednog te istog tijela
pokrenuta na razliite naine.

Aksiom ll
Kad jedno pokrenuto tijelo udari o drugo koje miruje i koje ne moe dalje pokrenuti, ono se odbija kako
bi nastavilo kretanje.

Definicija
Ako nekoliko tijela iste ili razliite veliine budu od ostalih tako zbijena da nalijeu
jedna na druga, ili ako se kreu istim ili razliitim stupnjevima brzine tako da si meusobno predaju
kretanja u nekom odreenom odnosu, onda kaemo da su sva ta tijela meusobno sjedinjena ili da
sva istodobno ine jedno tijelo ili individuum koji se od ostalih razlikuje ovom jednotom tijela.

Aksiom lll
Ve prema tome nalijeu li dijelovi individuuma ili sloenog tijela jedni na druge veom ili manjom
povrinom, utoliko tee ili lake mogu biti prinueni da promjene svoje mjesto i da individuum dobije
drugi oblik. Stoga tijela iji dijelovi meusobno nalijeu velikim povrinama nazivat u tvrdima, a ona
iji dijelovi meusobno nalijeu malim povrinama, mekima; tekuima na kraju ona iji se dijelovi
kreu.

Ako se od tijela koje je sloeno od vie tijela, odnosno od individuuma, odvoje neka tijela i
istodobno isto toliko tijela iste naravi zauzme njihovo mjesto, individuum e zadrati svoju raniju narav
bez promjene svojeg oblika. Ako dijelovi koji sainjavaju individuum postaju vei ili manji, ali u takvom
razmjeru da svi zadravaju raniji meusobni odnos kretanja i mirovanja, onda e taj individuum isto
tako zadrati svoju raniju narav, bez ikakve promjene oblika. Ako neka tijela, koja sainjavaju
individuum, budu prinuena da kretanje koje je upravljeno u jednom smjeru prekrenu u drugi smjer, ali
tako da mogu nastaviti svoja kretanja i da ta kretanja jedna drugom predaju u istom odnosu kao ranije,
onda e individuum isto tako zadrati svoju narav, bez ikakve promjene oblika. Osim toga, kretao se
on u odnosu na cjelinu ili mirovao, kretao se u ovom ili u onom pravcu, individuum ili ono sloeno
zadrava svoju narav ako samo svaki dio zadrava svoje kretanje te ga predaje drugima kao i ranije.

Zahtjevi
l. Ljudsko tijelo sloeno je iz vie individua (razliite naravi), od kojih je svaki silno sloen.
ll. Od individua od kojih je sloeno ljudsko tijelo, neka su tekua, neka meka, a neka opet tvrda.
lll. Individue koje tvore ljudsko tijelo, a slijedom toga i samo ljudsko tijelo, aficirane su od izvanjskih
tijela na mnoge naine.
lV. Da bi se ouvalo, ljudsko tijelo potrebuje mnoga druga tijela od kojih kao da se neprekidno
preporaa.
V. Ako je tekui dio ljudskog tijela od nekog izvanjskog tijela odreen da esto udara o drugi meki dio,
onda e on promjeniti njegovu povrinu i utisnut e u njega neto poput tragova udarajueg izvanjskog
tijela.
Vl. Ljudsko tijelo moe izvanjska tijela pokretati na mnoge naine i njima na mnoge naine raspolagati.

Ljudski je duh sposoban za opaanje mnogoga te je to sposobniji na to vie naina njegovo

tijelo moe biti raspoloivo. Predstava koja sainjava formalni bitak ljudskog duha nije jednostavna,
nego je sloena iz vrlo mnogo predstava. Predstava svakog modusa kojim je ljudsko tijelo aficirano od
izvanjskih tijela, mora ukljuivati narav ljudskog tijela i istodobno narav izvanjskog tijela. Iz ovog slijedi
da ljudski duh narav mnogih tijela opaa istodobno s naravi vlastitog tijela i da predstave koje imamo o
izvanjskim tijelima vie pokazuju ustroj naeg tijela nego narav izvanjskih tijela.
Ako je ljudsko tijelo aficirano modusom koji ukljuuje narav nekog izvanjskog tijela, onda e
ljudski duh motriti izvanjsko tijelo kao zbiljski opstojee ili kao sebi nazono, sve dok tijelo ne bude
aficirano stanjem koje iskljuuje opstanak ili nazonost onog tijela. Duh ipak moe izvanjska tijela koja
su ljudsko tijelo jednom aficirala, ak i kad vie ne opstoje i nisu nazona, motriti kao da jesu nazona.
Ako je ljudsko tijelo jednom bilo istodobno aficirano od dva ili vie tijela, onda e se duh, kad kasnije
prispodobi jedno od njih, odmah sjetiti i drugih. Tako je pamenje ulananje predstava koje ukljuuju
narav stvari koje su izvan ljudskog tijela.
Ljudski duh ne spoznaje ljudsko tijelo i ne zna da ono opstoji, osim pomou ideja stanja koja
aficiraju tijelo. U Boga ima predstava ljudskog duha ili spoznaja koja u Bogu slijedi na isti nain i spram
Boga se na isti nain odnosi kao i predstava ili spoznaja ljudskog tijela. Predstava ovog duha

4
sjedinjena je s duhom na isti nain kao to je sam duh sjedinjen s tijelom. Kao to smo pokazali da su
duh i tijelo jedan te isti individuum, koji se poima sad pod atributom miljenja, sad pod atributom
protenosti, tako su predstava duha i sam duh jedna te ista stvar koja se poima pod jednim te istim
atributom.
Ljudski duh ne opaa samo stanja tijela nego i predstave tih stanja. Duh sama sebe spoznaje
samo ukoliko opaa predstave stanja tijela. Ljudski duh ne ukljuuje odgovarajuu spoznaju dijelova
koji sainjavaju ljudsko tijelo. Predstava kojeg god stanja ljudskog tijela ne ukljuuje odgovarajuu
spoznaju izvanjskog tijela. Ljudski duh izvanjsko tijelo opaa kao zbiljski opstojee samo predstavama
stanja svog tijela. Ukoliko ljudski duh prispodobljuje izvanjsko tijelo u mati, utoliko o njemu nema
odgovarajuu spoznaju. Predstava kojeg god stanja ljudskog tijela ne ukljuuje odgovarajuu spoznaju
samog ljudskog tijela. Njegove predstave ukoliko se odnose samo spram ljudskog duha nisu jasne i
razgovjetne, nego zbrkane.
Predstava predstave kojeg god stanja ljudskog tijela ne ukljuuje odgovarajuu spoznaju
ljudskog duha. Ljudski duh ni o sebi, ni o svome tijelu ni o izvanjskim tijelima nema odgovarajuu
spoznaju, nego zbrkanu i krnju, kad god opaa stvari prema opem redu naravi, odnosno kad god je
izvanjski, a ne unutranji. Mi o trajanju svojeg tijela moemo imati samo neodgovarajuu spoznaju,
isto kao to samo neodgovarajuu spoznaju moemo imati o trajanju pojedinanih stvari koje su izvan
nas.
Sve predstave ukoliko se odnose spram Boga jesu istinite. U predstavama nije nita pozitivno
zbog ega bi ih se moglo zvati lanima, dakle svaka predstava koja je u nama apsolutna ili
odgovarajua jest istinita. Lanost se sastoji u nedostatku spoznaje koji u sebi ukljuuje
neodgovarajue ili krnje i zbrkane predstave. Pa se tako ljudi varaju kad misle da su slobodni, do toga
uvjerenja dolazi jer su svjesni svojih ina, ali ne znaju uzroke od kojih su odreeni.
Neodgovarajue i zbrkane predstave slijede istom nunou kao odgovarajue ili jasne i
razgovijetne predstave. I to zato to su jasne predstave u Bogu i one su sve istinite, a neodgovarajue
se odnose samo spram neijeg pojedinanog duha.
Ono to je svima zajedniko, i to je podjednako i u djelu i u cjeloti, ne ini bit ni jedne
pojedinane stvari. Ona to su svima zajednika mogu se samo odgovarajue pojmiti. Iz toga slijedi da
ima predstava ili pojmova koji su zajedniki svim ljudima. O onome to je ljudskom tijelu i nekim
izvanjskim tijelima, kojima je ljudsko tijelo po obiaju aficarno, zajedniko i osobito, i to je u dijelu
svakoga podjednako kao i u cjeloti, bit e u duhu odgovarajua predstava. Iz toga slijedi da je duh to
sposobnije odgovarajue opaati, to njegovo tijelo ima vie zajednikog s drugim tijelima.
Sve predstave to u duhu slijede iz predstava koje su odgovarajue jesu isto tako
odgovarajue. Izrazi koji se nazivaju transcendentalnima, kao to je npr. bie, stvar ili neto, nastaju iz
toga to je ljudsko tijelo, budui da je ogranieno, kadro u sebi istodobno razgovijetno oblikovati samo
odreeni broj prispodoba.
Spoznaja prve vrste (osjetilna spoznaja), u koju pripadaju sve one predstave koje su
neodgovarajue i zbrkane, jedini su uzrok lanosti, spoznaja druge i tree vrste (razumska i intuitivna
spoznaja), u koju pripadaju odgovarajue predstave, je pak nuno istinita. Spoznaja druge i tree, a ne
prve vrste, ui nas razlikovati ono istinito od onog lanog. Onaj pak tko ima istinitu predstavu, taj
istodobno zna da ima istinitu predstavu i o istini stvari ne moe dvojiti. A istinita je ona koja je
odgovarajua u Bogu.
U naravi je uma da stvari ne motri kao sluajne nego kao nune, drugim rijeima, u naravi je
uma da stvari opaa istinito. Radi mate stvari motrimo kao sluajne. U naravi je uma da stvari opaa
pod nekim vidom vjenosti. Svaka predstava kojeg god zbiljski opstojeeg tijela ili pojedinane stvari
nuno ukljuuje predstavu vjene i beskonane biti Boga. Spoznaja vjene i beskonane biti Boga
koju sadri svaka predstava jest odgovarajua i savrena. Ljudski duh ima odgovarajuu spoznaju
vjene i beskonane biti Boga.
U duhu nema apsolutne ili slobodne volje, nego je duh u htijenju ovoga ili onoga odreen od
uzroka, koji je pak odreen od drugoga, a ovaj opet od drugoga i tako u beskonanost. Pod voljom se
podrazumijeva sposobnost potvrivanja i nijekanja, a ne udnja. U duhu nema nikakva htijenja, ili
potvrivanja ili nijekanja, osim onog koji ukljuuje predstavu ukoliko je predstava. Volja i razum su
jedno te isto. Kad se ovjek suzdrava od suda, to nije slobodna volja nego opaaj.
Najvia srea ili blaenstvo za ovjeka je u spoznaji Boga kojom smo navedeni da inimo
samo ono to nalau ljubav i pobonost. Sluenje bogu je najvea vrlina. Ovaj nauk nas poduava i da
ne treba nikoga mrziti, prezirati, ismijavati, da se ne treba ni na koga ljutiti i nikome zavidjeti. Da se
svako treba zadovoljiti sa onim to ima.

III. O IZVORU I NARAVI STRASTI

5
 Veina onih koji su pisali o strastima i o nainu ovjekova ivota ne bavi se naravnim stvarima
koje slijede ope zakone naravi. Onima koji ljudske strasti i inove radije proklinju nego razumiju
izgledat e udno to raspravi o njima pristupam na geometrijski nain. Moj razlog je ovaj: u naravi ne
biva nita to bi joj se moglo pripisati u manu, jer narav je uvijek i svugdje jedna te ista, a njena sila i
mo djelovanja, to jest zakoni i pravila naravi po kojima sve biva i iz jednog se oblika mijenja u drugi,
svugdje su i uvijek iste.

Definicije

l. Odgovarajuim uzrokom nazivam onaj iji se uinak moe jasno i razgovjetno opaziti pomou
njega samoga. Neodgovarajuim, pak, ili djelominim, zovem onaj iji se uinak ne moe razumjeti
pomou njega samoga.
ll. Kaem da djelujemo kad u nama ili izvan nas biva neto emu smo mi odgovarajui uzrok, to jest,
kad iz nae naravi slijedi neto u nama ili izvan nas to se pomou njega samoga moe jasno i
razgovjetno razumjeti. I obratno, kaem da trpimo kad u nama biva neto ili kad iz nae naravi slijedi
neto emu smo mi samo djelomini uzrok.
lll. Pod strau razumijem stanja tijela kojima se mo djelovanja tog tijela poveava ili smanjuje,
potie ili susprijee, te ujedno i predstave ovih stanja. Ako mi dakle, moemo biti odgovarajui uzrok
ovih stanja, onda pod strau razumijem djelovanje, a u drugom sluaju trpnju.
Zahtjevi
l. Ljudsko tijelo moe biti aficirano na mnoge naine kojima se njegova mo djelovanja poveava ili
smanjuje, ali i na druge naine koji njegovu mo djelovanja ni veom ni manjom.
ll. Ljudsko tijelo moe trpjeti mnoge promjene i pri tome ipak zadrati utisak ili tragove pa slijedom toga
i iste prispodobe tih stvari.

Na duh neto ini, a neto trpi. Naime, ima li odgovarajue predstave utoliko neto nuno
ini, a ima li neodgovarajue predstave utoliko neto nuno trpi. Iz toga slijedi da je duh to vie
podloan trpnji to ima vie neodgovarajuih predstava, i obratno, da toliko vie ini to ima vie
odgovarajuih predstava. Tijelo ne moe duhu odrediti da misli, niti duh moe tijelu odrediti da se
kree ili da miruje, ili neto drugo. Svim modusima miljenja uzrok je Bog, isto kao i modusima
protenosti. A samo modus miljenja, a ne modus protenosti moe duhu odrediti da misli. Jednako
kao to jedno tijelo samo moe pomaknuti drugo. Duh i tijelo jedna su te ista stvar koja se razmatra
as pod atributom miljenja, a as pod atributom protenosti. Odatle proizlazi da su red ili ulananje
stvari isti, poimala se narav pod ovim ili onim atributom. Slijedom toga red djelovanja i trpnji naeg
tijela jest po naravi istodoban s redom djelovanja i trpnji duha. Ljudi vjeruju da govore iz slobode duha,
dok zapravo samo ne znaju zauzdati poriv za govorenjem koji imaju. I slobodnima se dre samo zato
to su svjesni svojih ina, ali ne znaju uzroke koji ih odreuju, a osim toga i to da odluke duha nisu
drugo do sami ti porivi koji su razliiti prema razliitim raspoloenjima tijela. Jer svatko po svojoj strasti
odmjerava. Sve to pokazuje da su odluka duha, poriv duha i odreenje tijela po naravi skupa, tovie
jedna su te ista stvar koju mi, kad je razmatramo pod atributom miljenja i njime objanjavamo,
nazivamo odlukom, a kad je razmatramo pod atributom protenosti i izvodimo iz zakona kretanja i
mirovanja onda je zovemo odreenjem.
Djelovanja duha izviru samo iz odgovarajuih predstava; trpnje pak ovise samo o
neodgovarajuim. Ni jedna stvar ne moe biti unitena osim od izvanjskog uzroka, jer definicija stvari
postavlja bit stvari, a ne ukida je. Stvari su utoliko protivnih naravi, to jest one utoliko ne mogu biti u
istom subjektu, ukoliko jedna drugu moe unititi. Svaka stvar, koliko je do nje, nastoji istrajati u svom
bitku. Nagon kojim ona to pokuava nije nita drugo nego zbiljska bit same stvari, a taj nagon ne
ukljuuje nikakvo ogranieno, nego neodreeno vrijeme. Duh, imao on kako jasne i razgovjetne tako i
zbrkane predstave, nastoji u svom bitku istrajati u neodreenom trajanju i tog je svog nagona svjestan.
Ovaj nagon, kad se odnosi samo na duh, naziva se voljom, a kad se odnosi na duh skupa s tijelom
naziva se porivom koji nije nita drugo do sama bit ovjeka iz ije naravi nuno slijedi ono to slui
njegovu ouvanju; odatle je ovjek odreen da to ini.
Predstava koja iskljuuje opstanak naeg tijela ne moe biti u naem umu, nego mu je
protivna. Sve ono to mo djelovanja naeg tijela poveava ili smanjuje, potie ili susprijee, njegova
predstava mo miljenja naeg duha poveava ili smanjuje, potie ili susprijee. Vidimo dakle da duh
moe trpjeti razne promjene i prelaziti as u vee (ugoda) a as u manje (neugoda) savrenstvo.
Nadalje, strast ugode koja se odnosi na duh skupa s tijelo zovem nasladom ili vedrinom, a neugode
pak bolom ili sjetom. Ostale strasti proizlaze iz ovih triju.

6
 Duh nastoji, koliko moe prispodabljati ono to mo djelovanja tijela poveava ili potie. Kad
prispodablja ono to mo djelovanja tijela smanjuje ili susprijee, duh nastoji, koliko moe, sjetiti se
stvari koje opstanak toga iskljuuju. Iz toga slijedi da je duh odvraan od prispodabljanja onoga to
njegovu mo i mo tijela smanjuje ili susprijee. Iz ovog jasno razumijemo to je ljubav i to je mrnja.
Ljubav naime nije nita drugo do ugoda praena predstavom izvanjskog uzroka, a mrnja nita drugo
do neugoda praena predstavom izvanjskog uzroka.
Ako je duh jednom bio aficiran s dvije strasti istodobno, onda e on, kad poslije bude aficiran s
jednom od njih, biti aficiran i drugom. Svaka stvar moe sluajem biti uzrok ugode, neugode ili poude.
Ve samo zato to smo je motrili strau ugode ili neugode, kojim ona nije djelatni uzrok, mi neku stvar
moemo voljeti ili mrziti. Stoga se moe razumjeti zato nekoga bez nekog posebnog razloga ljubimo
ili mrzimo. Ve samo zato to prispodabljamo da neka stvar ima neku slinost s objektom koji duh
obino aficira ugodom ili neugodom, mi emo je ljubiti ili mrziti, sve ako ono ime je stvar slina s
objektom nije djelatni uzrok ovih strasti. Ako prispodabljamo da je stvar koja nas obino aficira strau
neugode u neemu slina nekoj drugoj stvari koja nas obino aficira jednako snanom strau ugode,
onda emo je ujedno i mrziti i ljubiti. Takav ustroj duha nazivam kolebanjem due. Prispodobom
budue ili prole stvari ovjek e biti aficiran istom strasti ugode i neugode kao i od prispodobe
nazone stvari. Nada je tako nestalna ugoda proizala iz prispodobe budue ili prole stvari o ijem
ishodu dvojimo. Strah je naprotiv nestalna neugoda proizala iz prispodobe dvojbene stvari. Ako se
ovim strastima ukine dvojba onda iz nade nastaje pouzdanje, iz straha oaj. Radost je ugoda
proizala iz prispodobe prole stvari o ijem smo ishodu dvojili. Grizoduje je neugoda suprotna
radosti.
Tko ono to ljubi prispodablja kao uniteno, osjetit e neugodu; a ako kao ouvano, osjetit e
ugodu, ako mrzi ono to prispodablja kao uniteno, osjetit e ugodu. Tko ono to ljubi prispodablja kao
aficirano ugodom ili neugodom, bit e sam aficiran ugodom ili neugodom; i svaka od ove dvije strasti
bit e u onome koji ljubi vee ili manja, ve prema tome jesu li obje strasti u ljubljenoj stvari vee ili
manje. Ako prispodobimo da netko ugodom aficira stvar koju ljubimo, bit emo aficirani ljubavlju spram
njega. Ako naprotiv, prispodobimo da je aficira neugodom, bit emo, obratno, aficirani mrnjom na
njega. Saaljenje moemo definirati kao neugodu proizalu iz neijeg gubitka. Naklonost je ljubav
spram nekoga tko drugome ini dobro, a ogorenje je mrnja prema nekome tko drugome ini zlo.
Tko ono to mrzi prispodobljuje kao aficirano neugodom, osjetit e ugodu; ako naprotiv to
prispodobi kao aficirano ugodom, osjetit e neugodu, i svaka od ove dvije strasti bit e vea ili manja
ve prema tome koliko je ona suprotna strast vea ili manja u onome koji mrzi. Ako prispodobimo da
netko ugodom aficira stvar koju mrzimo, bit emo aficirani mrnjom na njega. Ako, naprotiv,
prispodobimo da tu stvar aficira neugodom, bit emo aficirani ljubavlju spram njega. Zavist je mrnja
koja se raduje nesrei drugoga, a srea drugoga ispunjava ga neugodom.
Mi u sebi i u ljubljenim stvarima nastojimo potvrditi sve to prispodabljamo kako nas ili
ljubljene stvari aficira ugodom, te obratno, njekati sve to prispodabljamo kako nas ili ljubljene stvari
aficira neugodom. S druge strane nastojimo u stvari koju mrzimo potvrditi sve to prispodabljamo da je
aficira neugodom, te obratno, nijekati ono to prispodabljamo da je aficira ugodom. Iz toga je vidljivo
da ovjek o sebi i ljubljenoj stvari ima bolje miljenje no to je opravdano, te obratno, o stvari koju mrzi
ima loije miljenje nego to je to opravdano. Stoga je oholost ugoda koja proizlazi iz toga to ovjek
o sebi misli bolje nego je to opravdano. Precjenjivanje je ugoda koja proizlazi iz toga to ovjek o
drugima misli bolje nego to je to opravdano, a podcjenjivanje je ugoda koja proizlazi iz toga to se o
drugome misli loije nego je to opravdano.
Ako neku sebi slinu stvar, za koju nismo obuzeti nikakvom strau, prispodabljamo kao
aficiranu nekom strau, onda emo samim tim biti aficirani slinom strau. Kad se odnosi na
neugodu ovo oponaanje strasti naziva se saaljenje, a kad se odnosi na poudu nadmetanje, koja je
pouda za nekom stvari koja se u nama stvara tako to prispodabljamo da drugi koji su nama slini
imaju istu poudu. Stvar na koju smo se saalili ne moemo mrziti zbog toga to nas njena nevolja
aficira neugodom, i koliko moemo nastojat emo ju osloboditi nevolje. Ta se karakteristika naziva
dobrohotnost, tj. pouda proizala iz saaljenja.
Sve ono to prispodabljamo da pridonosi ugodi nastojimo promicati kako bi nastalo; dok sve
ono to pridonosi neugodi nastojimo ukloniti ili unititi. Mi nastojimo uiniti sve ono na to ljudi gledaju
s ugodom, te se naprotiv odvraamo od toga da uinimo ono za to prispodabljamo da ljude odvraa.
Taj nagon da se neto uini, ili da se propusti uiniti samo kako bi smo se ljudima svidjeli naziva se
astohleplje, pogotovo ako nama ili drugima ide na utrb, inae se zove ovjekoljubivost. Ugodu s
kojim prispodabljamo neije djelovanje s kojim nas on nastoji razveseliti nazivamo pohvalom, a
neugodu kojom se odvraamo od neijeg djelovanja pokudom.
Ako je tko uinio neto za to u mati prispodablja da e druge aficirati ugodom, biti e i sam
aficiran ugodom praenom predstavom njega samoga kao uzroka, odnosno on e sebe motriti s

7
ugodom. Ako je naprotiv uini neto za to u mati prispodablja da e druge aficirati neugodom, onda
e i sebe motriti s neugodom. Ugodu praenu s predstavom unutarnjeg uzroka nazvat emo
ponosom, a tome protivnu neugodu sramom. Tu podrazumijevamo sluajeve koji proizlaze iz toga
to ovjek vjeruje da je kuen ili hvaljen, u drugim u sluajevima ugodu praenu predstavom
unutarnjeg uzroka nazivati zadovoljstvo samim sobom, a njoj protivnu neugodu kajanjem.
Ako prispodabljamo da netko ljubi ili udi ili mrzi neto to i mi sami ljubom, udimo ili mrzimo,
onda emo samim tim postojanije ljubiti itd. Ako naprotiv prispodobimo da se netko odvraa od stvari
koju mi ljubimo ili obratno, da ljubi ono to mi mrzimo, onda emo trpjeti kolebanje due. Iz toga se
moe vidjeti da svatko nastoji da svi ljube ono to on sam ljubi i da svi mrze ono to on sam mrzi. Kad
svi tome podjednako tee, onda si i podjednako smetaju, te tako dok svi od svih hoe biti hvaljeni i
ljubljeni, svi se uzajamno mrze. Ako prispodobimo da se netko raduje nekoj stvari koju samo jedan
moe posjedovati, onda emo nastojati postii da se on toga ne domogne. Sada vidim da je ljudska
narav tako spravljena da saaljeva one kojima ide loe, a zavidi onima kojima ide dobro. Ljudi ele
imati za sebe sve to druge raduje.
Kad ljubimo stvar koja nam je slina, mi nastojimo postii da i ona nas ljubi, i to si vie
prispodabljamo da je ljubljena stvar aficirana veom strasti prema nama to se vie ponosimo. Ako
netko prispodobi da se ljubljena stvar s nekim drugim vezuje istom ili tjenjom vezom prijateljstva od
one kojom se on nje domogao, onda e on biti aficiran mrnjom na ljubljenu stvar i zavidjet e onom
drugom. Ova mrnja na ljubljenu stvar povezana sa zaviu naziva se ljubomora. Tko se sjeti stvari
koja ga je jednom obradovala, udi je se domoi pod istim okolnostima pod kojima joj se prvi puta
obradovao. Neugoda koja se odnosi na odsustvo onoga to ljubimo naziva se enja. Pouda koja
proizvire iz neugode ili ugode, ili iz mrnje ili ljubavi, jest to vea to je vea strast. to je vea strast to
je vee djelovanje, odnosno poriv (poriv, pouda).
Ako je tko poeo mrziti ljubljenu stvar tako da ljubav bude posve zatrta, onda e je on, pri
jednakom uzroku, goniti veom mrnjom nego da je nikad nije ljubio, i to utoliko veom to je ranije
ljubav bila vea. Tko nekoga mrzi nastojat e mu nanjeti zlo (jer je on za njega uzrok neugode, te ju
eli otkloniti), osim ako se ne boji da e iz toga izai vee zlo po njega samoga; te obratno, tko nekoga
ljubi, prema istom e mu zakonu nastojati uiniti dobro. Strast koja ovjeka tako odreuje da hoe ono
to nee, i da nee ono to hoe, naziva se zabrinutost, koja nije nita drugo do strah da vee
budue zlo izbjegava manjim. Ako je sram ono zlo zbog kojega se zabrinjava, onda se zabrinutost
naziva bojaljivou.
Tko si u mati prispodablja da ga drugi mrzi, a vjeruje da mu nije dao nikakv uzrok za mrnju,
mrzit e i on njega zauzvrat. Tko prispodobi da je onaj koga on ljubi aficiran mrnjom na njega, bit e
istodobno udaran mrnjom i ljubavlju. Nagon da se zlo nanese onome koga mrzimo zove se bijes;
nagon pak da uzvratimo zlo koje nam je naneseno naziva se osveta. Ako tko prispodablja da je
ljubljen od drugoga a vjeruje da mu nije dao za to uzrok, ljubit e njega zauzvrat. Nagon za
dobroinjenjem onome koji nas voli i koji nastoji i nama dobroiniti, naziva se zahvalnost. Iz toga je
jasno da su ljudi mnogo spremniji na osvetu nego na uzvratno dobroinjenje. Tko prispodablja da ga
ljubi onaj koga on mrzi bit e istodobno udaren i ljubavlju i mrnjom. Prevladava li mrnja onda e
onome od koga je ljubljen nastojati nanjeti zlo, tu strast nazivamo okrutnost.
Tko drugome uini dobro iz ljubavi ili u nadi da e se ponositi, osjetit e neugodu ako vidi da je
dobroinstvo nezahvalno primljeno. Mrnja se uzvratnom mrnjom poveava, a ljubavlju moe biti
naprotiv zatrta. Mrnja koju ljubav posve pobjedi, prelazi u ljubav, pa je ljubav stoga vea nego da
ljubav nije prethodila. Ako netko prispodobi da netko njemu slian mrzi stvar koja mu je takoer slina,
a on je ljubi, onda e ovoga mrziti. Ako je netko tko pripada drugom staleu ili narodu aficiran ugodom
ili neugodom praenom predstavom tog drugoga kao uzroka, i to pod opim imenom njegova stalea
ili naroda, onda e on ljubiti ili mrziti ne samo ovoga nego sve koji pripadaju tom staleu ili narodu.
Ugoda koja izvire iz toga to prispodabljamo da je stvar koju mrzimo unitena ili aficirana nekim
drugim zlom, ne izvire bez neke neugode due. Ljubav i mrnja, npr. spram Petra, bit e unitene ako
neugoda koju u sebi sadri ova, ili ugoda koju u sebi sadri ona prva budu povezane s predstavom
drugog uzroka te su obje smanjene utoliko ukoliko prispodabljamo da nije samo Petar bio uzrok jedne
ili druge. Ljubav i mrnja spram stvari koju prispodabljamo kao slobodnu, moraju pri jednakom uzroku
biti vee nego spram nune.
Svaka stvar moe sluajem biti uzrok nade ili straha. Nema nade i straha bez ljubavi i mrnje.
Razliiti ljudi mogu od jednog te istog predmeta biti aficirani na razliite naine, a jedan te isti ovjek
moe od jednog te istog predmeta u razliita vremena biti aficiran na razliite neine. Kad ljude
usporeujemo s drugima onda ih razlikujemo samo po razlikama strasti, pa e tako za mene biti
bojaljiv onaj koji se boji zla kojeg ja prezirem i sl. Iz naravi ovjeka i nestalnosti njegove prosudbe i
zato to ovjek esto samo iz strasti sudi o stvarima, te jer stvari za koje on vjeruje da ine ugodu ili
neugodu, te ih stoga nastoji ili promicati ili ukoniti, esto su samo utvarne. Naime, kajanje je neugoda

8
praena predstavom sebe samoga, a zadovoljstvo sobom samim je ugoda praena predstavom
sebe samoga kao uzroka, ove strasti su najvee zato to ljudi vjeruju da su slobodni.
Predmet koji smo ranije vidjeli zajedno s drugima ili za koji prispodabljamo da nema nita to
mu nije zajedniko s mnogima, neemo motriti tako dugo kao drugi za koji prispodabljamo da ima
neku posebnost. Takvo stanje duha u kojoj imamo prispodobu posebnosti jedne stvari ukoliko se kree
samo u duhu naziva se uenje, ako je pak pokrenuto od predmeta kojeg se bojim, zove se prepast.
Ako se udimo neijoj razboritosti i marljivost i mislimo da nas nadmauje, onda je to divljenje. U
drugom sluaju ako se udimo neijem bijesu, zavisti i sl. onda je to zgraanje. S ljubavlju povezano
uenje i divljenje zove se odanost. uenju je suprotan prezir.
Kad duh motri sebe sama i svoju mo djelovanja, on osjea ugodu i to utoliko veu to
razgovjetnije prispodablja sebe i svoju mo djelovanja. ovjek sebe ne spoznaje osim pomou stanja
svog tijela i njegovih predstava. Duh nastoji prispodobiti samo ono to stavlja njegovu mo djelovanja.
Bit duha potvruje samo ono to duh jest i to moe. Kad duh prispodablja svoju nemo, on samim tim
osjea neugodu. Ova neugoda praena predstavom nae slaboe naziva se pokunjenost. Svatko se
pri motrenju sebe najvie raduje kad na sebi motri neto to drugima odrie. Ljudi su zavidni, ipak
ponekad se dive tuim vrlinama, pa je stoga tu potreban dodatak. Na vrlini se zavidi samo sebi
jednakom. ovjek je zavidan onome koji po pretpostavci ima istu narav kao i on.
Ima toliko vrsta strasti ugode, neugode i poude, a slijedom toga i svih drugih od njih sloenih
strasti kao to je kolebanje due, ili od njih izvedenih strasti, naime, ljubavi, mrnje, nade, straha itd.,
koliko ima vrsta predmeta kojima smo aficirani. Meu vrstama strasti koje su mnogobrojne, osobite
jesu: rasklaenost, pijanstvo, pohota, krtost i astohleplje; pod njima razumijemo neodmjernu ljubav
ili poudu za goenjem, bogatstvima, astima itd. One nemaju suprotne strasti.
Koja god strast bilo kojeg pojedinca, razlikuje se od strasti drugoga, koliko se bit jednoga
razlikuje od biti drugoga. Pouda je sama narav ili bit svakoga. Iz toga slijedi da se strasti ivotinja
razlikuju od strasti ljudi samo onoliko koliko se njihova narav razlikuje od ljudske naravi. Osim ugode i
poude koje su trpnje, ima i drugih ugoda i pouda koje se odnose na nas ukoliko djelujemo. Meu
strastima koje se odnose na duh ukoliko on djeluje, nema nijedne koja se ne odnosi na ugodu ili
poudu. Ni jedna strast neugode ne moe se odnositi spram duha ukoliko on djeluje. Sva djelovanja
koja proizlaze iz strasti duha su jakost, a ona se dijeli na sranost i plemenitost. Sranost je pouda
kojom bilo tko nastoji sauvati svoj bitak samo po zapovijedi uma. Plemenitost je pouda pod kojom
bilo tko samo po zapovijedi duha nastoji poticati druge ljude i povezati se prijateljstvom. Odmjerenost,
trezvenost i pribranost u pogibelji itd. jesu vrste sranosti; a skromnost, blagost i sl. jesu osobine
plemenitosti.

Definicije strasti
l. Pouda je sama bit ovjeka ukoliko se poima kao odreena za djelovanje iz svakog svog stanja.
ll. Ugoda je prijelaz ovjeka iz manjeg u vee savrenstvo.
lll. Nuegoda je prijelaz ovjeka iz veeg u manje savrenstvo.
lV. uenje je prispodabljanje neega za to duh ostaje prikovan zbog toga to ova pojedinana
prispodoba nema nikakve veze s ostalima. Samo su tri iskonske strasti ugoda, neugoda i pouda.
V. Prezir je prispodoba neke stvari koja se duha tako malo tie da je sam duh nazonou stvari vie
ponukan da prispodobljuje ono to u toj stvari nije nego ono to u njoj jest.
Vl. Ljubav je ugoda praena predstavom izvanjskog uzroka. Osobina je onog koji voli da se ima volju
spojiti s ljubljenom stvari. Pod voljom se razumije zadovoljstvo koje je u onome koji ljubi zbog
nazonosti ljubljene stvari a koje se ugodom onoga koji ljubi pojaava ili barem pothranjuje.
Vll. Mrnja je neugoda praena predstavom izvanjskog uzroka.
Vlll. Sklonost je ugoda praena predstavom neke stvari koja je sluajem uzrok ugode.
lX. Odbojnost je neugoda praena predstavom neke stvari koja je sluajno uzrok neugode.
X. Odanost je ljubav spram onoga kome se udimo.
Xl. Podrugivanje je ugoda koja izvire iz toga to prispodabljamo da se neto to preziremo nalazi u
stvari koju mrzimo.
Xll. Nada je nestalna ugoda koja izvire iz predstave budue ili prole stvari a o ijem ishodu unekoliko
dvojimo.
Xlll. Strah je nestalna neugoda koja izvire iz predstave budue ili prole stvari a o ijem ishodu
unekoliko dvojimo.
XlV. Pouzdanje je ugoda koja izvire iz predstave budue ili prole stvari kod koje je uzrok dvojbe
nestao.
XV. Oaj je neugoda koja izvire iz predstave budue ili prole stvari kod koje je uzrok dvojbe nestao.
XVl. Radost je ugoda praena predstavom prole stvari koja se dogodila nenadano.
XVll. Grizoduje je neugoda praena predstavom prole stvari koja se dogodila nenadano.

9
XVlll. Saaljenje je neugoda praena predstavom zla koje se dogodilo drugome koga prispodabljamo
kao sebi slinog. Jedina razlika izmeu saaljenja i milosra je ta da saaljenje oznaava pojedinanu
strast, a milosre sklonost za nju.
XlX. Naklonost je ljubav spram nekoga tko je drugome uinio dobro.
XX. Ogorenje je mrnja ne nekoga tko je drugome nanio zlo.
XXl. Precjenjivanje je do nekoga zbog ljubavi drati vie no to je opravdano.
XXll. Podcjenjivanje je do nekoga zbog mrnje drati manje no to je opravdano.
XXlll. Zavist je mrnja ukoliko ovjeka tako aficira da zbog sree drugog ovjeka osjea neugodu, i,
obratno, da zbog tueg zla osjea ugodu.
XXlV. Milosre je ljubav ukoliko ovjeka tako aficira da se raduje zbog tueg dobra i, obratno, zbog
tueg zla osjea neugodu.
XXV. Zadovoljstvo sobom samim je ugoda koja izvire iz toga to ovjek motri sebe sama i svoju mo
djelovanja.
XXVl. Pokunjenost je neugoda koja izvire iz toga to ovjek motri svoju nemo ili slabou.
XXVll. Kajanje je neugoda praena predstavom neeg uinjenog za to vjerujemo da smo uinili iz
slobodne odluke duha.
XXVlll. Oholost je zbog ljubavi spram sebe drati do sebe vie no to je opravdano.
XXlX. Malodunost je zbog neugode drati do sebe manje no to je opravdano. Pokunjenost i
malodunost vrlo su rijetke jer se ljudska narav upire protiv njih koliko god moe, stoga su oni koji se
dre za najpokunjenije i najzavidnije zapravo najastohlepniji i najzavidniji.
XXX. Ponos je ugoda praena predstavom nekog naeg ina za koji prispodabljamo da ga drugi
hvale.
XXXl. Sram je neugoda praena predstavom nekog ina za koji prispodabljamo da ga drugi kude.
XXXll. enja je pouda ili poriv da se neto posjeduje koja se pothranjuje sjeanjem na stvar, ali je
istovremeno prijeena sijeanjem na druge stvari koje iskljuuju opstanak stvari za kojom se tei.
enja je zapravo neugoda koja je suprotna onoj ugodi koja izvire iz odsutnosti stvari koju mrzimo.
XXXlll. Nadmetanje je pouda za nekom stvari koja u nama nastaje zato to prispodabljamo da drugi
imaju istu poudu.
XXXlV. Zahvalnost je pouda ili tenja ljubavi kojom nastojimo dobroiniti onome koji je nama iz iste
strasti ljubavi uinio dobro.
XXXV. Dobrohotnost je pouda da se dobro djelo uini onome tko nam se saalio.
XXXVl. Bijes je pouda kojom smo iz mrnje potaknuti da nanesemo zlo onome koga mrzimo.
XXXVll. Osveta je pouda kojom smo iz uzvratne mrnje potaknuti da nanesemo zlo onome koji nam
je iz mrnje nanio zlo.
XXXVlll. Okrutnost ili surovost je pouda kojom je netko potaknut da nanese zlo onome koga ljubimo ili
tko nam se saalio. Okrutnosti je suprotna blagost koja nije trpnja nego mo due kojom ovjek
umjerava bijes i osvetu.
XXXlX. Zabrinutost je pouda da vee zlo kojeg se bojimo izbjegnemo manjim.
XL. Hrabrost je pouda koja nekog potie da uini neto usprkos pogibelji koje se drugi, njemu
jednaki, boje.
XLl. Malodunost se pririe onome ija je pouda zaprijeena strahom od pogibelji koje se drugi,
njemu jednaki, ne boje.
XLll. Prepast se pririe onome ija je pouda izbjegavanja zla zaprijeena uenjem zlu kojeg se boji.
XLlll. ovjekoljubivost ili skromnost je pouda da se ini ono to se ljudima dopada i da se propusti
ono to im se ne dopada.
XLlV. astohleplje je neumjerena pouda za ponosom. Ono je pouda kojom se sve strasti pothranjuju
i pojaavaju, stoga ju je gotovo nemogue savladati.
XLV. Raskalaenost je neumjerena pouda za goenjem, ili ljubav za tim.
XLVl. Pijanstvo je neumjerena pouda za piem, i ljubav.
XLVll. krtost je neumjerena pouda za bogatstvom, i ljubav.
XLVlll. Pohota je pouda i ljubav za tjelesnim mijeanjem. Ovim strastima se ne moe suprotstaviti
nita osim plemenitosti i sranosti.
Iz definicija strasti jasno smo objasnili da sve izviru iz poude, ugode ili neugode, i da osim
njih i nema drugih, a svaka od njih naziva se razliitim imenima zbog mnogostrukih odnosa i zbog
izvanjskih obiljeja.

Tako da bi opa definicija strasti glasila: strast jest zbrkana predstava kojom duh potvruje da
neto misli vie nego neto drugo.

10
 IV. O LJUDSKOM ROPSTVU ili o SILAMA STRASTI

Ljudsku nemo da se strasti obuzdaju i zaprijee nazivam ropstvom; jer ovjek podloan
strastima nije svoj gospodar ve je u rukama sudbine i to tako da pod njenom vlau esto biva
prinuen slijediti ono loije unato tome to vidi da je za njega bolje. U ovom dijelu dokazat u koji je
tome uzrok, a osim toga i koje dobro ili zlo strasti imaju. Savrenim se naziva ono to izgleda da se
slae s univerzalnom predstavom koja se na ovaj nain oblikovala, a nesavrenim naprotiv ono to
izgleda da se manje slae s pojmom svog uzora, ak i ako je prema miljenju tvoritelja potpuno
dovreno. Ljudi jednako tako i naravne stvari smatraju za savrene, ili za nesavrene kad smatraju da
je priroda ostavila stvar nedovrenom. Vidimo dakle da su ljudi naravne stvari navikli zvati savrenima
ili nesavrenima vie iz predrasude nego iz istinske spoznaje. Meutim poto Bog ne djeluje za neku
svrhu, to nije tono. Savrenstvo i nesavrenstvo zapravo su samo modusi miljenja, naime pojmovi,
koje obiavamo stvoriti tako da individue iste vrste ili roda meusobno usporeujemo. Stoga sam i
kazao da pod stvarnou i savrenstvom razumijem isto. Jednako tako dobro i zlo, ne oznaavaju
nita pozitivno u stvarima razmatranima po sebi, i nisu drugo do modusi miljenja ili pojmovi koje
oblikujemo iz toga to stvari meusobno usporeujemo. Jer, jedna te ista stvar moe istodobno biti i
dobra i loa, a isto tako i ravnoduna. Npr. glazba, dobra e biti za sjetnoga, loa za onog tko aluje,
za gluhog ni dobra ni loa. Ipak ove izraze e mo zadrati, jer e nam biti od koristi da oblikujemo
predstavu ovjeka koja bi bila uzor ljudske naravi, u koju bi smo se ugledali. Pa e se tako pod dobrim
razumjeti ono to e nam pomagati da se toj naravi pribliimo, a zlim to e nas sprijeavati da se po
tom uzoru ravnamo. A u skladu s tim ljude emo zvati savrenijima ili manje savrenim. Kad netko
prelazi iz npr. stanja veeg u stanje manjeg savrenstva, ili obrnuto, to ne znai da je on promjenio
svoju bit, nego da je poveao ili smanjio svoju mo djelovanja. Openito gledajui pod savrenstvom
u razumjeti stvarnost, tj. bit neke stvari.

Definicije
l. Pod dobrim razumijem ono za to tono znamo da nam je korisno.
ll. Pod zlim pak ono za to tono znamo da nas prijeava da postanemo dionici nekog dobra.
lll. Pojedinane stvari zovem sluajnima ukoliko, pazimo li samo na njihovu bit, ne nalazimo nita to
bi njihov opstanak nuno stavljalo niti to bi ga nuno iskljuivalo.
lV. Moguim zovem one pojedinane stvari kod kojih, ukoliko pazimo na uzroke iz kojih bi trebale biti
proizvedene, ne znamo jesu li oni odreeni da ih proizvedu.
V. U onome to slijedi pod suprotstavljenim strastima razumjet u one koje ljude vuku na razne
strane, premda pripadaju istoj vrsti, kao rasklaenost i krtost koje su vrste ljubavi i nisu po naravi
nego sluajem suprotstavljene.
Vl. to razumijem pod strasti spram buduih, sadanjih i prolih stvari objanjeno je u treem dijelu.
Vll. Pod svrhom radi koje neto inimo razumijem poriv.
Vlll. Pod vrlinom i moi razumijem isto, to jest, vrlina ukoliko se odnosi spram ovjeka jest sama
ljudska bit ili narav ukoliko ima mo da polui neto to se moe razumjeti pomou samih zakona
njegove naravi.

Aksiom
U naravi stvari nema ni jedne pojedinane stvari od koje ne bi bilo druge monije ili snanije. Od dane
stvari uvijek ima druga monija, od koje ona dana moe biti unitena.
Nita od onoga pozitivnoga to ima lana predstava ne moe biti ukinuto nazonou
istinitoga ukoliko je istinito. Jer prispodobe ne nestaju nazonou istinitoga ukoliko je istinito, nego
kad se pojave druge, jae od njih, a koje iskljuuju sadanji opstanak prispodobljenih stvari. Mi utoliko
trpimo ukoliko smo dio naravi koji se sam sobom, bez drugih, ne moe pojmiti. Sila kojom ovjek
istrajava u opstajanju jest ograniena i od moi izvanjskih uzroka je beskonano nadmaena. Nije
mogue da ovjek ne bude dio Naravi i da moe trpjeti samo promjene koje se mogu razumjeti samo
njegovom naravi i kojima bi on bio odgovarajui uzrok. Jer ovjekova mo dio je beskonane moi
Boga, tj. biti. Kad bi ovjek trpio samo one promjene kojima je sam uzrok ne bi mogao propasti, nego
bi uvijek nuno opstojao. Iz toga slijedi da je ovjek uvijek nuno podvrgnut trpnjama i da slijedi opi
red naravi i da mu se pokorava te da mu se prilagoava.
Sila i porast bilo koje trpnje te njeno istrajavanje u opstajanju ne odreuje se moi kojom mi
nastrojimo istrajati u opstajanju, nego moi izvanjskog uzroka usporeene s naom. Sila neke trpnje ili
strasti moe ostala ovjekova djelovanja ili mo toliko nadmaiti da strast ustrajno prianja uz ovjeka.
Strast se ne moe niim ni suspregnuti ni ukinuti, osim strasti koja je onoj koja se trebala suspregnuti
suprotna, i od nje jaa. Strast ukoliko se odnosi na duh, ne moe se suspregnuti ni ukinuti niim do

11
predstavom stanja tijela koje je suprotno i jae od stanja od kojeg trpimo. Spoznaja dobra i zla nije
nita drugo do strast ugode ili neugode, ukoliko smo je svjesni. Dobrim ili loim zovemo ono to koristi
ili odmae ouvanju naeg bitka. Ukoliko dakle opaamo da neka stvar aficira ugodom ili neugodom
zovemo je dobrom ili loom. Strast iji si uzrok prispodabljamo kao nazono prisutan jaa je nego ako
prispodabljamo da nije prisutan (Prispodoba je predstava kojom duh motri stvar kao nazonu, no koja
vie naznauje ustroj ljudskog tijela nego narav izvanjske stvari, a strast je prispodoba ako naznauje
ustroj tijela). Prispodoba budue ili prole stvari, pod jednakim je uvjetima slabija od prispodobe
nazone stvari i slijedom toga je strast spram budue ili prole stvari pod jednakim uvjetima blaa od
strasti spram nazone stvari.
Spram budue stvari za koju prispodabljamo da e brzo nadoi, krepkije smo aficirani nego
ako si vrijeme njenog opstojanja prispodobimo da je udaljenije od sadnjeg; a sjeanjem stvari za koju
prispodabljamo da nije davno prola bit emo krepkije aficirani nego ako je prispodabljamo kao davno
prolu. Strast spram stvari koju prispodabljamo kao nunu pod jednakim je uvjetima krepkija od one
spram mogue ili sluajne stvari, odnosno nenune, jer ukoliko je prispodabljamo kao nunu, utoliko
potvrujemo njen opstanak, dok njeemo opstanak stvari koju prispodabljamo kao nenunu. Strast
spram stvari za koju znamo da u sadanjosti ne opstoji i koju prispodabljamo kao moguu, krepkija je
pod jednakim uvjetima od strasti spram sluajne, meutim ona je mnogo blaa nego ako stvar
prispodabljamo da nam je nazono prisutna.
Strast spram sluajne stvari za koju znamo da u sadanjosti ne opstoji, pod jednakim je
uvjetima slabija od strasti prema proloj stvari. Istinita spoznaja dobra i zla ne moe, ukoliko je istinita,
suspregnuti nikakvu strast, nego samo ako se razmatra kao strast. Pouda koja izvire iz istinske
spoznaje dobra i zla moe biti ublaena ili suspregnuta mnogim drugim poudama koje izviru iz strasti
s kojima se sukobljavamo. Pouda koja izvire iz spoznaje dobra i zla, ukoliko se ta spoznaja odnosi na
ono budue, moe biti lake suspregnuta ili ublaena poudom za stvarima koje su ugodne u
nazonosti; ukoliko se vrti oko sluajnih stvari, moe se jo daleko lake suspregnuti poudom za
stvarima koje su nazone. Time pokazujem zato se ljudi vie povode za mnijenjem nego za istinski
umom, odatle je nastalo ono pjesnikovo: Vidim ono dobro i hvalim ga, ali slijedim ono loije.
Pouda koja izvire iz ugode jaa je, pod jednakim uvjetima, od poude koja izvire iz neugode.
Sad treba objasniti koje su strasti s pravilima ljudskog uma sukladne, a koje su im suprotne. Um
zahtjeva da svatko sebe ljubi i da tri ono to mu je korisno, to e ovjekaodvesti u vee savrenstvo.
Svaka vrlina je djelovanje prema zakonima vlastite naravi, pa slijedi, prvo, da je tenja vrline da se
sauva vlastiti bitak, a srea se sastoji u tome da ga ovjek moe sauvati. Drugo, vrlini treba teiti
radi nje same, jer nema niega to bi bilo od nje korisnije ili izvrsnije. Tree, samoubojice su maloumni
i ovladani su izvanjskim uzrocima koji su suprotni njihovoj naravi. Dalje slijedi, da nikada ne moemo
postii to da nita izvan nas ne potrebujemo za ouvanje naeg bitka te da ivimo tako da nemamo
nikakve razmjene sa stvarima koje su izvan nas. Mi teimo da doemo do toga to je u potpunosti u
skladu s naom naravi. Ljudi koji su upravljani umom trae ono to im je korisno, ne ude za sebe
niemu to ne bi eljeli i drugim ljudima, te su pravedni, vjerni i poteni.
Svatko iz zakona svoje naravi nuno tei za onim, ili se odvraa od onoga to sudi da je dobro
ili da je zlo. to vie netko trai ono sebi korisno, to je vie obdaren vrlinom; te obratno, ukoliko netko
zanemaruje ono sebi korisno, zanemaruje svoj bitak, utoliko je nemoan. Dakle, nitko tko nije
obvladan od izvanjskih uzroka koji su suprotni njegovoj naravi, nee zanemariti teiti za onim to mu je
korisno ili zanemariti sauvati svoj bitak. Nitko, velim, nee odbiti hranu ili sebe ubiti iz nunosti svoje
naravi nego prinuen izvanjskim uzrocima. Nitko ne moe udjeti da bude blaen, da dobro djeluje i
da dobro ivi tko istovremeno ne udi da jest, da djeluje, i da ivi, to jest, da zbiljski opstoji. Nijedna se
vrlina ne moe pojmiti prije ove (naime nagona ouvanja sebe). Nagon ouvanja sebe je prvi i jedini
temelj vrline, jer se bez njega ni jedna vrlina ne moe pojmiti.
Ukoliko je ovjek odreen da neto uini time to ima neodgovarajue predstave, onda se za
njega ne moe na svaki nain rei da djeluje iz vrline; nego samo toliko koliko je odreen onime to
razumije. Djelovati iz vrline znai djelovati pod vodstvom naeg uma, kao i ivjeti, i svoj bitak sauvati.
Djelovati iz vrline znai djelovati iz zakona vlastite naravi. Nitko ne nastoji ouvati svoj bitak radi druge
stvari. Ono za ime nastojimo voeni umom nije nita drugo do razumijevanje; a duh, ukoliko se slui
umom, sudi da je za njega korisno samo ono to vodi razumijevanju. Ni o emu pouzdano ne znamo
da je dobro ili loe, osim o onome to zaista vodi razumijevanju ili o onome to nas u razumijevanju
moe prijeiti. Najvie dobro duha je spoznaja Boga, a najvia vrlina duha jest spoznati Boga. Dakle
razumjevanje je apsolutna vrlina duha.
Bilo koja pojedinana stvar ija je narav od nae posve razliita ne moe nau mo djelovanja
ni poticati ni suspregnuti, i uope ni jedna stvar za nas nije ni dobr ni loa ako nema neto zajedniko
sa nama. Onime to joj je zajedniko s naom naravi nijedna stvar ne moe biti loa; nego, ukoliko je
za nas loa, utoliko nam je suprotna. Ukoliko se neka stvar slae s naom naravi, utoliko je nuno

12
dobra. Ukoliko su ljudi podloni trpnjama, utoliko se za njih ne moe rei da se po naravi slau. Ljudi
se po naravi mogu razlikovati ukoliko se sukobljavaju sa strastima koje su trpnje, i utoliko je i jedan te
isti ovjek promjenjiv i nestalan. Narav ili bit strasti ne moe se objasniti samo naom biti ili naravi
nego se mora odrediti pomou moi, tj. prema naravi izvanjskih uzroka usporeenom s naom. Odatle
biva da ima toliko vrsta strasti, koliko ima i predmeta kojima smo aficirani te da ljudi mogi od jedno te
istog predmeta biti aficirani na razliite naine.
Ukoliko se ljudi sukobljavaju sa strastima koje su trpnje, oni mogu biti meusobno
suprotstavljani. Strast neugode uvijek je trpnja, pa ako Pavao osjea neugodu spram Petra, oni e se
moda meusobno mrziti (ako su razliiti u naravi, jer je samo onda mrnja mogua). Ukoliko ljudi ive
pod vodstvom uma, utoliko se nuno slau po naravi. Jer ovjeku je najkorisnije ono to se sa
njegovom naravi najvie slae, a to jest ovjek. Poto se ljudi najvie slau sa naravi kad ive pod
vostvom uma, ljudi e si meusobno biti od najvee koristi, kad svatko bude sebi traio ono to je za
njega korisno. Najvie dobro onih koji slijede vrlinu svima je zajedniko, i svi se tomu mogu jednako
radovati. A najvie dobro onih koji slijede vrlinu je spoznaja Boga. Dobro kojemu svatko tko slijedi
vrlinu tei za sebe, udjet e i za druge ljude, i to utoliko vie to ima veu spoznaju Boga. Tko samo
iz strasti nastoji da drugi ljube ono to on ljubi te da drugi ive po njegovom nahoenju, taj djeluje
samo estinom zbog koje je omrznut. Tko pak nastoji druge voditi umom, taj ne djeluje estinom nego
uljudno i dobrohotno, i sa svojim se duhom najvema slae. Poudu da se ini dobro koja nastaje iz
toga to ivimo pod vodstvom uma nazivam osjeajem dunosti. Poudu pak kojom je ovjek koji ivi
pod vodstvom uma naveden da se s ostalima povee prijateljstvom nazivam estitou, estitim ono
to hvale ljudi koji ive pod vodstvom uma, a beramnim obratno. Nemo se sastoji u tome da ovjek
pusti da ga vode stvari koje su izvan njega i da ga odreuju da ini ono to zahtjeva opi ustroj
izvanjskih stvari, a ne ono to zahtjeva njegova vlastita narav, razmatrana po sebi. Ubijanje ivotinja je
posve u redu, jer se njihova narav ne slae sa naom.
Svatko tko po najviem naravnom pravu sudi to je dobro, a to je zlo, te po svom nahoenju
nastoji oko svojih koristi, osveuje se, a ono to ljubi nastoji ouvati dok ono to mrzi nastoji unititi.
Kad bi ljudi ivjeli samo pod vodstvom uma, svatko bi mogao uivati svoje pravo bez tete po drugoga.
Meutim, kako su podvrgnuti strastima, koje nadmauju vrlinu esto su suprotstavljeni. Da bi ljudi
slono ivjeli i da bi si mogli biti od pomoi, nuno je da odustanu od svog naravnog prava i da si
meusobno zajame da nee uiniti nita to bi drugom moglo tetiti. Poto znano da se ni jedna
strast ne moe suspregnuti niim osim jaom strau, svatko se treba suzdrtavati od toga da
drugome nanosi tetu od straha od vee nevolje. Na ovom se zakonu moe utemeljiti drutvo ako ono
za sebe pridri pravo osvete koje svatko ima, te pravo da sudi to je dobro i zlo. Iz toga je vidljivo da
se u naravnom stanju grijeh ne moe pojmiti, ali se moe u graanskom stanju. Dakle grijeh nije nita
drugo nego nepslunost prema dravi. Prema naravnom pravu nitko nije gospodar nikakve stvari,
nego je sve svaije. Tako da u naravnom stanju nema niega to bi se moglo zvati pravednim ili
nepravednim, nego samo u graanskom stanju prema opoj suglasnosti. Iz svega ovoga je jasno da
pravedno i nepravedno, grijeh i zasluga jesu izvanjski pojmovi a ne atributi koji objanjavaju narav
duha.
Ono to ljudsko tijelo raspolae tako da ono moe biti aficirano na mnoge naine ili to ga ini
sposobnim da vanjska tijela aficira na vie naina, korisno je za ovjeka i to toliko korisnije koliko je
tijelo uinjemo sposobnijim da bude aficirano na vie naina i da na vie naina aficira druga tijela, a
tetno je obratno, ono to tijelo ini manje sposobnim za to. Ono to poluuje da se ouva srazmjer
kretanja i mirovanja koja dijelovi ljudskog tijela imaju meusobno jest dobro; a loe je, naprotiv, ono
to poluuje da dijelovi ljudskog tijela imaju meusobno drugi odnos kretanja i mirovanja.
Ono to vodi zajedniku drutvu ljudi ili to postie da ljudi slono ive, jest korisno; a ono to,
obratno, uvodi neslogu u dravu, jest loe. Ugoda nije izravno loa, nego dobra (strast koja poveava
mo djelovanja tijela); neugoda je, obratno, izravno loa. Vedrina (se sastoji u tome da su svi dijelovi
tijela jednako aficirani, i svi dobivaju isti odnos meusobnog kretanja i mirovanja) ne moe biti
prekomjerna nego je uvijek dobra; sjeta je, obratno, uvijek loa. Naslada moe biti prekomjerna i moe
biti loa; bol moe utoliko biti dobra koliko su naslada ili ugoda loe. Dobra je ukoliko aficira neke
dijelove tijela prije ostalih. Mo ove strasti moe biti tolika da nadmai sva ostala djelovanja tijela i da
ustrajno prianja uz njega te stoga utjee na sposobnost tijela da aficira na mnoge naine. Stoga moe
biti loa.
Ljubav i pouda mogu biti prekomjerne; ljubav poto je praena predstavom izvanjskog
uzroka, a pouda ako nadmai ostale ovjekove poude. Mrnja nikad ne moe biti dobra. ovjeka
kojeg mrzimo nastojimo unititi. Zavist, podrugivanje, prijezir, bijes, osveta i druge strasti koje se
odnose spram mrnje ili iz nje izviru, jesu loe. Sve za im teimo zato jer smo aficirani mrnjom, jest
besramno, a u dravi nepravedno. Mudar ovjek treba uivati stvari i naslaivati se njima koliko moe,
ali odmjereno. Onaj tko ivi pod vodstvom uma nastoji da na tuu mrnju, bijes, prijezir itd. spram

13
sebe uzvratiti ljubavlju ili plemenitou. Strasti nade i straha ne mogu po sebi biti dobre, jer ni jedne
nema bez neugode. Ovome pridolazi da ove strasti naznaavaju manjak spoznaje i nemo duha, a iz
istog su uzroka i pouzdanje, oaj, radost i grizoduje znakovi nemoi. Dakle, to vie nastojimo ivjeti
pod vodstvom uma to vie nastojimo da to manje ovisimo o nadi. Strasti podcjenjivanja i
precjenjivanja su uvijek loe, jer se suprotstavljaju umu. Precjenjivanje lako uzoholi ovjeka koji je
precjenjen. Za ovjeka koji ivi pod vodstvom uma saaljenje je po sebi loe te beskorisno, te on
nastoji poluiti da ga saaljenje ne dira. Onaj koji zna da sve slijedi iz nune boanske naravi i da sve
biva prema vjenim zakonima i pravilima prirode, nikog ne saaljeva, ne mrzi, ne ismijava i ne prezire
nego nastoji, koliko to ljudska vrlina doputa, dobro initi i veseliti se.
Naklonost se umu ne suprotstavlja, nego se moe s njime slagati i iz njega izvirati.
Zadovoljstvo sobom samim moe izvirati iz uma i upravo je zadovoljstvo koje izvire iz uma ono najvie
to uope moe biti dano. Zadovoljstvo sobom samim je ugoda proizala iz toga to ovjek motri sama
sebe i svoju mo djelovanja, odnosno mo razumijevanja koja je proizala iz njegova uma. I to
zadovoljstvo je ono najvie emu se moemo nadati. Potitenost nije vrlina, odnosno ne izvire iz uma.
Ona je neugoda koja izvire iz toga to ovjek motri svoju nemo. Kajanje nije vrlina, odnosno ne izvire
iz uma; nego je onaj koji se kaje zbog uinjenog dvostruko nevoljan ili nemoan. Najvia oholost ili
malodunost jest najvie nepoznavanje sebe, i oznauje najviu nemo udi. Onaj koji sebe ne
poznaje, ne poznaje ni temelj svih vrlina, a slijedom toga ni ne poznaje vrline same. Iz ovog jasno
slijedi da su oholi i maloduni najvie podvrgnuti strastima. Oholi ljubi nazonost ankoliza i udvorica,
a nazonost plemenitih mrzi. Oholi su podloni svim strastima, ali ni jednoj manje nego strastima
ljubavi i milosra. Oholost je ugoda koja izvire iz lanog mnijenja kojom sebe ovjek dri viim od
ostalih, suprotno oholosti je malodunost koja proizlazi iz lanog mnijenja kojim ovjek sebe dri niim
od ostalih. Stoga je jasno da je oholi zavidan te da najvie mrzi one koji su hvaljeni zbog svojih vrlina.
Blizak mu je maloduan, jer on osjea ugodu u promatranju grijeha drugih. Stoga je on jo zavidniji od
oholog, jer tua djela promatraju samo kako bi ih izruili, te na koncu slave malodunost i njom se
ponose.
Ponos se ne suprotstavlja umu, nego iz njega moe izvirati. Sram, kao i milosree, iako nije
vrlina ipak je dobar, ukoliko naznauje da ovjek koji osjea sram ima poudu da ivi estito. Za svaku
radnju za koju smo odreeni strau koja je trpnja, moemo i bez nje biti odreeni umom. Pouda koja
izvire iz ugode ili neugode, a koja se odnosi na jedan ili neke ali ne i na sve dijelove tijela, nema
nikakvu korist za cijelog ovjeka. Pouda, koja je sama bit ovjekova, i koja izvire iz uma ne moe biti
prekomjerna, jer bi to znailo da je prekomjerna u odnosu sama na sebe, to je protuslovlje. Ukoliko
duh poima stvari prema zapovijedi uma on je podjednako aficiran, radilo se o predstavi budue stvari
ili prole ili sadanje. to god duh voen umom poima, to on poima pod istim vidom vjenosti ili
nunosti i aficiran je istom izvjenou. Istinska spoznaja dobra i zla koju imamo moe biti samo
apstraktna ili univerzalna, a sud koji dajemo o redu stvari i svezi uzroka kako bi smo mogli odrediti to
je za nas u sadanjsosti dobro ili zlo, vie je stvar mate nego to je stvaran.
Onaj tko je voen strahom te ini dobro kako bi izbjegao zlo, taj nije voen umom, jer su
njegove strasti voene iz neugode, a ne iz ugode. Praznovjerni ljudi vie znaju kuditi mane nego
poduavati vrlini, i ne trude se da ljude vodi um nego ih nastoje strahom obuzdati tako da vie bjee
od zla nego to ljube vrline, i smjeraju tome da su i drugi nevoljni podjednako kao i oni sami. Poudom
koja izvire iz uma izravno slijedimo dobro, a zlo neizravno izbjegavamo. Spoznaja zla je
neodgovarajua spoznaja, iz toga slijedi da ljudski duh ako ima samo odgovarajue predstave, ne
moe oblikovati pojam zla. Pod vodstvom uma od dva dobra slijedimo vee, a od dva zla manje. Pod
vodstvom uma slijedimo manje zlo radi veeg dobra, a manje dobro koje je uzrok veeg zla emo
zanemariti. Jer zlo, koje se ovdje naziva manjim, uistinu je dobro, a dobro, obratno, zlo, zbog ega
onome teimo a ovog zanemarujemo.
Pod vodstvom uma teit emo veem buduem dobru umjesto manjem sadanjem, a manjem
sadanjem umjesto veem buduem. Pod vodstvom uma teimo manjem sadanjem zlu koje je uzrok
veeg budueg dobra, te zanemarujemo manje sadanje dobro koje je uzrok veeg budueg zla.
razlika izmeu ovjeka koji djeluje samo iz strasti od ovjeka koji djeluje voen umom je u tome, to
prvi, htio ili ne htio, ini ono to uope ne zna, a drugi ne ugaa nikome osim sebi i ini samo ono to
je u ivotu spoznao kao ono prvotno i koje zbog toga najvema udi; te onog zovem robom, a ovog
pak slobodnim.
Slobodan ovjek ni o emu ne misli manje nego o smrti, a njegova mudrost nije promiljanje
smrti, nego promiljanje ivota. Kad bi se ljudi raali slobodni, ne bi oblikovali nikakav pojam dobra i
zla dokle god su slobodni, jer bi imali samo odgovarajue predstave. Vrlina slobodnog ovjeka
razabire se kao podjednako velika u otklanjanju i u savladavanju pogibelji. On jednakom vrlinom svoje
udi nastoji otkloniti pogibelj koliko je nastoji i svladati. Slobodnom se ovjeku bijeg u pravi as
uraunava u podjednako veliku sranost kao i borba; ili: slobodni ovjek istom sranou ili

14
pribranou izabire boj kao i bijeg. Pod pogibelji pak razumijem sve ono to moe biti uzrok nekog zla,
naime neugode, mrnje, nesloge itd. Slobodan ovjek koji ivi meu neznalicama trudi se, koliko
moe, izbjei njihova dobroinstva, kako ne bi riskirao mrnju neznalice. Koliko moe, jer koliko su god
ljudi neznalice, mogu kada je to nuno pruiti ljudsku pomo od koje nita nije izvjesnije; stoga esto
biva da je nuno da se od njih primi dobroinstvo i da se slijedom toga njima uzvratno zahvali prema
njihovoj udi, kako bi izbjegli mrnju.
Samo slobodni ljudi su jedni drugima meusobno vrlo zahvalni. Jer samo se oni meusobno
povezuju najveom nunou prijateljstva. Nezahvalnost nije strast. Ona dodue jest besramna, jer
obino naznaava da je ovjek aficiran mrnjom, bijesom ili oholou itd. Meutim, nisu nezahvalni oni
koji se nedaju potkupiti, da zataje nekakve lopovluke ili slino. Slobodan ovjek nikad ne djeluje
podmuklo nego uvijek iskreno, jer djeluje u skladu sa umom. ovjek koji je voen umom slobodniji je u
dravi gdje ivi prema opoj zapovjedi nego u samoi gdje se samo sebi pokorava. Zato jer ukoliko se
eli povoditi za umom on udi drati se zajednikog ivota i koristi od toga. Istinitoj slobodi pripada
jakost, tj. sranost i plemenitost. Jaki ovjek nikoga ne mrzi, niti se na koga ljuti, niti zavidi, nije
ogoren, ne prezire i ne oholi. I dobro koje eli sebi, eli i drugima. Jaki ovjek razmatra osobito to da
sve slijedi iz nunosti boanske naravi, te da nadalje za sve to se misli da je neprilino i loe i to jo
osim toga izgleda kao bezbono, uasno, nepravedno i besramno izvire iz toga to on same stvari
poima kao nesreene, krnje i zbrkane.

Sistematizacija

lanak l.
Svi nai nagoni ili poude slijede iz nude nae naravi.
lanak ll.
Poude mogu biti djelovanje i trpnje, prve naznauju nau mo, a druge nau nemo i krnju spoznaju.
lanak lll.
Naa djelovanja, to jest, one poude koje su odreene ljudskom moi ili umom, uvijek su dobre, a
ostale mogu biti sad dobre, a sad loe.
lanak lV.
U usavravanju razuma i uma je najvia ovjekova srea ili blaenstvo, usavriti razum znai razumjeti
Boga, njegove atribute i djelovanja koja iz njega nuno slijede. Zato je za ovjeka koji je voen umom
krajnja svrha da sebe i stvari koje mogu potpasti pod njegovo razumjevanje odgovarajue pojmi.
lanak V.
Nema umnog ivota bez razumijevanja. Loim zovemo ono to ovjeka prijei da usavri um i da
moe uivati umni ivot.
lanak Vl.
Budui da je ono emu je ovjek djelatni uzrok nuno dobro, ovjeku se nikakvo zlo ne moe dogoditi
osim iz izvanjskih uzroka.
lanak Vll.
Ne moe biti da ovjek ne bude dio naravi i da ne slijedi njen opi red; ako se kree meu individua
koje se slau sa naravi ovjeka, samim je tim ovjekova mo poticana i pothranjivana; ako je pak
obrnuto i ako se kree meu takvima koji se ne slau s njegovom naravi, on e jedva uspjeti prilagoditi
se bet velike promjene sebe sama.
lanak Vlll.
Svatko po najviem pravu naravi moe na svaki nain initi ono za to sudi da pridonosi njegovoj
koristi, sve loe to nam teti moemo odbaciti, a dobro uzeti i koristiti.
lanak lX.
Nita se s naravi neke stvari ne moe vie slagati od drugih individua iste vrste.
lanak X.
Ukoliko su ljudi u svojim meusobnim odnosima noeni zaviu ili nekom strau mrnje, utoliko su si
suprotni, te ih se slijedom toga treba to vie bojati to su moniji od ostalih individua naravi.
lanak Xl.
Srca se ne pobjeuju orujem nego ljubavlju i plemenitou.
lanak Xll.
Ljudima je osobito korisno povezati se odnosima i spojiti se takvim vezama kojima e biti sposobniji
poluiti to da budu jedno i na svaki nain initi ono to slui potvrivanju prijateljstva.
lanak Xlll.
Ljudi su promjenjivi i najvema zavidni te su vie skloni osveti nego milosru. Da bi se svakoga
podnijelo kakav mu god znaaj mogao biti i pritom ne oponaati njegove strasti, za to je potrebna
posebna mo udi.

15
lanak XlV.
Iako si ljudi sve ureuju ponajvema prema vlastitom nahoenju, ipak iz njihova zajednikog druenja
slijedi mnogo vie pogodnosti nego teta. Zato je bolje ravnoduno podnositi njihove nepravde i revno
nastojati oko onoga to slui slozi i prijateljstvu.
lanak XV.
Sloga izrasta iz onog to pripada pravdi, potenju i estitosti. Da bi se zadobila ljubav, osobito je
nuno ono to spada u vjeru i u osjeaj dunosti.
lanak XVl.
Osim toga, sloga obiava izrasti iz straha, ali bez povjerenja. Dodaj tome da strah izvire iz nemoi udi
i stoga ne spada u uporabu uma, kao ni saaljenje iako ono izgleda kao da je vrsta osjeaja dunosti.
lanak XVll.
Sposobnost jednog ovjeka je isuvie ograniena da bi se on prijateljstvom mogao sa svima povezati;
stoga je skrb za siromahe obveza cijelog drutva i spada samo u ope dobro.
lanak XVlll.
U primanju dobroinstva i u uzvraanju zahvalnou naa skrb mora biti posve drugaija.
lanak XlX.
Svaka ljuba koja priznaje i drugi uzrok osim slobode udi, lako prelazi u mrnju, osim ako, to je jo
gore, nije jedna vrsta ludila i onda se vie pothranjuje neslogom nego slogom.
lanak XX.
to se braka tie, tu je izvjesno da se on slae s umom ako pouda za spajanjem tijela ne nastaje
samo iz oblika nego i iz ljubavi spram raanja djece te njihovog mudrog odgajanja, pod uvjetom da
ljubav ima slobodnu ud i mukarca i ene.
lanak XXl.
Iz udvorita isto tako izrasla sloga, ali gnjusnim zloinom ropstva ili vjerolomstvom; jer nitko nee biti
zarobljen udvoritvom vie od oholih koji ele biti prvi, a nisu.
lanak XXll.
U malodunosti je neka vrsta lanog osjeaja dunosti i vjere. Pa iako je malodunost suprotna
oholosti, ipak je malodunik najblii oholome.
lanak XXlll.
Osim toga, sram moe slozi doprinositi samo u onome to se ne moe sakriti. Budui da je, nadalje,
sram vrsta neugode, onda on ne spada u uporabu uma.
lanak XXlV.
Ostale strasti neugode spram ljudi izravno su oprene pravdi, potenju, estitosti, osjeaju dunosti i
vjeri te, iako ogorenje izgleda kao neka vrsta potenja, ipak se ivi u bezakonju tamo gdje je
svakome doputeno suditi o onome to su drugi uinili te si prisvaja svoje ili tue pravo.
lanak XXV.
Skromnost je pouda dopadanja ljudima koja je odreena umom, spada u osjeaj dunosti. Onaj koji
druge udi potai savjetom ili djelom kako bi skupa uivali ope dobro, taj se osobito trudi da zadobije
njihovu ljubav. On e se kloniti toga da navodi ljudske mane i o ljudskoj e nemoi nastojati govoriti
samo ukratko, ali zato nairoko o ljudskoj vrlini, te na koji se nain moe usavriti kako bi ljudi,
potaknuti ne strahom ili nesklonou, nego samo strau ugode, nastojali ivjeti prema naputcima
uma.
lanak XXVl.
Osim ljudi, u naravi ne poznajemo nita pojedinano ijem bi smo se duhu radovali i s ime bi smo se
mogli povezati prijateljstvom ili drugokm vrstom odnosa; stoga um doputa da se sve ostalo upotrijebi
za nau korist na bilo koji nain, dok se narav ljudi treba sauvati.
lanak XXVll.
Korist koju izvlaimo iz stvari koje su izvan nas sastoji se uglavnom u ouvanju tijela. to je tijelo
sposobnije da na vie naina bude aficirano, to je i duh sposobniji za miljenje. Zato je dobro hranjenje
bitno za tijelo, kao i za sposobnost duha da dobro misli.
lanak XXVlll.
Da bi se to postiglo jedva da bi dostajale sile svakog pojedinog, kad si ljudi ne bi meusobno
pomagali. Odista je novac postao mjerilo svih stvari, odakle dolazi da njegova prispodoba obino
najvema obuzima duh svjetine, jer si svjetina jedva moe prispodobiti ikakvu vrstu ugode a da ona ne
bude praena predstavom novca kao uzroka.
lanak XXlX.
Mana je to pak samo kod onih koji novac ne ele zbog potrebitosti, nego zato to su izuili umijee
stjecanja. Onaj koji zna pravu uporabu novca, koliinu bogatstva odreuje samo prema potrebama, i s
malom koliinom novca je zadovoljan.
lanak XXX.

16
Sve to donosi ugodu je dobro. Meutim strasti ugode i poude koje iz njih nastaju su uglavnom
prekomjerne.
lanak XXXl.
Praznovjerje pak izgleda da tvrdi kako je dobro naprotiv ono to donosi neugodu, a zlo naprotiv ono
to donosi ugodu. Meutim, to smo mi veom ugodom aficirani, to u vee savrenstvo prelazimo te
slijedom toga to vie sudjelujemo u boanskoj naravi; a ugoda nikada ne moe biti loa, ako je istinski
odmjerena s obzirom na nau korist.
lanak XXXll.
Sve to nam se dogodi a to je suprotno onome to se zahtjeva s obzirom na nau korist, ravnoduno
podnjeti, ako smo svjesni da smo izvrili svoju zadau i da se mo koju imamo ne moe protezati dotle
da to moemo izbjei, te da smo dio cijele naravi iji red slijedimo. Ako to razumijem, onda e bolji dio
nas, onaj koji odreuje spoznavanje biti potpuno zadovoljan. Jer, ukoliko razumijemo, niemu ne
teimo osim onome to je nuno i openito se moemo zadovoljiti samo istinom .

V. O MOI RAZUMA ili o LJUDSKOJ SLOBODI

Ovdje u raspraviti o moi duha ili uma, te pokazati kakvu vlast ima nad strastima da ih
suspregne i umjeri. Jer mi nad njima ne moemo imati potpunu vlast. Budui da se mo duha definira
samo razumijevanjem, lijekove za strasti odredit emo samo spoznajom duha.

Aksiomi
l. Ako se u istom subjektu pobude dva suprotna djelovanja, onda e nuno nastati promjena ili u oba ili
u jednom, dok ne prestanu biti suprotna.
ll. Mo uinka definira se pomou moi samog uzroka, ukoliko se njena objanjava ili odreuje
pomou biti uzroka.
Onako kako se misli i predstave stvari redaju i ulanavaju u duhu, upravo se tako stanja tijela
ili predstave stvari redaju i ulanavaju u tijelu. Ako gibanje due ili strast odvojimo od misli vanjskog
uzroka (dakle ako uklonimo ugodu ili neugodu), te poveemo s drugim mislima, onda e ljubav i
mrnja spram vanjskih uzroka, kao i kolebanja due koja izviru iz ovih strasti, biti uniteni. Strast koja
je trpnja prestaje biti trpnja im oblikujemo njenu jasnu i razgovjetnu predstavu. Strast je dakle to vie
u naoj vlasti, a duh to manje od nje trpi, to je bolje poznajemo. Nema stanja tijela o kojem ne bi
bismo mogli oblikovati jasan i razgovjetan pojam. Iz ovoga slijedi da nema strasti o kojoj ne bismo
mogli oblikovati neki jasan i razgovjetan pojam, jer strast je predstava stanja tijela koja stoga mora
ukljuivati jasan i razgovijetan pojam. na nama je onda da to je to vie mogue spoznamo strasti i da
slijedom toga od njih manje trpimo. ovjek sad djeluje, sad trpi. Svi porivi i poude jesu samo utoliko
trpnje ukoliko izviru iz neodgovarajuih predstava, ali se ubrajaju u vrline ako su pobueni ili stvoreni
odgovarajuim predstavama. Npr., pokazali smo da je ljudska narav tako sastavljena da tei da i drugi
ive po njenom nahoenj, kod ljudi koji nisu voeni umom to e se nazivati astohleplje, skoro oholost,
i biti e mana, a kod ljudi koji su voeni umom, osjeaj dunosti, dakle vrlina. Stoga najbolji lijek za
strasti je onaj koji se sastoji od nae istinite spoznaje, budui da nema drugih moi osim moi
miljenja i oblikovanja odgovarajuih predstava.
Strast spram stvari koju prispodabljamo jednostavno, a ne ni kao nunu ni kao moguu ni kao
sluajnu, pod jednakim je uvjetima najvea strast meu svima. Ukoliko duh sve stvari razumije kao
nune, utoliko e imati veu mo nad strastima, odnosno manje e od njih trpjeti. Stvari koje izviru, ili
se pobuuju iz uma, jesu, ako se odnose spram vremena, monije od onih koje se odnose spram
stvari koje motrimo kao odsutne. Jer strast koja se odnosi spram stvari koju motrimo kao odsutnu nije
takve naravi da bi nadmaila druga ovjekova djelovanja i moi, nego je obrnuto.
to je neka strast pobuena od vie uzroka koji se istovremeno zajedno stjeu, to je ona vea.
Strast koja se odnosi spram vie i to razliitih uzroka koje duh motri istovremeno s tom strau, manje
je tetan i manje od njega trpimo i spram pojedinog uzroka smo manje aficirani nego od neke druge
jednako jake strasti koja se odnosi spram samo jednog ili spram manjeg broja uzroka. Strast je loa
samo ukoliko prijei duh da misli. Tako dugo dok se ne sukobljavamo sa strastima koje su suprotne
naoj naravi, mi imamo vlast nad redanjem i ulanavanjem stanja tijela prema redu sukladnom
razumu, s obzirom na to da nam mo duha nije sprijeena. Najbolje to moemo napraviti dok ne
steknemo savreno znanje o naim strastima, jest da pojmimo pravilan nain ivota ili pouzdana
pravila ivota, te da ih utisnemo u pamenje i u pojedinanim sluajevima primjenjujemo. Npr. na
mrnju treba odgovarati ljubavlju ili plemenitou, a ne mrnjom. Onaj koji se samo iz ljubavi prema
slobodi trudi umjeriti svoje strasti i porive taj e se, koliko god moe, upirati da spozna vrline i njihove
uzroke i da duu ispuni radou koja izvire iz njihove istinite spoznaje, a nee razmiljati o manama

17
ljudi i ljude opadati te se veseliti lanim vrstama slobode. Tko e marljivo na to paziti i u tome se
vjebati, zasigurno e u kratko vrijeme svoja djelovanja moi upravljati prema zapovjedima uma.
Spram to vie stvari se neka prispodoba odnosi, to je ona uestalija i to e ee oivjeti i
vie e zaokupljati duh. Prispodobe stvari lake se povezuju s prispodobama koje se odnose spram
stvari koje jasno i razgovjetno razumijemo, nego s drugima. to je neka prispodoba vie vezana s
drugima to e ee oivjeti, jer ima vie uzroka koji je mogu pobuditi. Duh moe poluiti da se sva
stanja tijela ili prispodobe stvari odnose spram predstave Boga. Onaj tko sebe i svoje strasti jasno i
razgovjetno razumije, ljubi Boga i to toliko vie koliko vie razumije sebe i svoje strasti. Ova ljubav
spram Boga mora duh najvie zaokupljati. Bog sam, nema udjela u trpnjama niti je aficiran ikojom
strasti ugode ili neugode, jer on ne moe prijei ni u vee ni u manje savrenstvo. Bog nikoga ne ljubi
ni ne mrzi.
Nitko ne moe mrziti Boga, jer ne moe biti nikakve neugode praene predstavom Boga.
Ljubav spram Boga ne moe se prometnuti u mrnju, jer ako Boga i smatramo za uzrok neugode,
poto smo saznali uzrok, vie ne osjeamo trpnju, odnosno osjeamo ugodu. Onaj koji ljubi Boga ne
moe nastojati da ga Bog uzvratno ljubi. Ljubav spram Boga ne moe biti ukaljana strau zavisti niti
ljubomore, jer je ona najvie dobro i svi joj se radujemo. Ljubav spram Boga je najstalnija te moe biti
unitena samo zajedno s tijelom.
Mo duha nad strastima sastoji se u ovome: Prvo, u samoj spoznaji strasti. Drugo, u tome to
strasti odvaja od miljenja izvanjskih uzroka koje zbrkano prispodabljamo. Tree, u vremenu kojim
stanja koja se odnose spram stvari koje razumijemo nadmauju ona koja se odnose spram stvari koje
poimamo zbrkano i krnje. etvrto, u mnotvu uzroka kojima se pothranjuju stanja koja se odnose
spram opih osobina stvari ili spram Boga. Peto, na koncu, u redu kojim duh moe redati svoje strasti
te ih meusobno ulanavati. Sila neke strasti odreuje se usporedbom moi izvanjskog uzroka i nae
moi, mo duha odreuje se samo spoznajom. Nemo ili trpnja, procjenjuje se nedostatkom spoznaje.
Stoga najvie trpe oni koji imaju neogovarajue predstave, odnosno oni s nedostatkom spoznaje.
Duh moe prispodabljati i sjeati se prolih stvari samo dok tijelo traje. U Bogu je ipak nuno
dana predstava koja biz ovog ili onog ljudskog tijela izraava pod vidom vjenosti. Ljudski duh ne
moe biti posve uniten zajedno s tijelom, nego od njega ostaje neto to je vjeno. Ta predstava koja
izraava bit tijela pod vidom vjenosti, jest izvjesni modus miljenja koji pripada biti duha i koji je nuno
vjean.
to vie razumijemo pojedinane stvari, to vie razumijemo Boga. Najvii nagon i najvia
vrlina duha jest razumjeti stvari treom vrstom spoznaje (koja ide od odgovarajue predstave Boijih
atributa prema odgovarajuoj spoznaji biti stvari). to je duh sposobniji razumjeti stvari treom vrstom
spoznaje, to vie udi razumjeti stvari ovom vrstom spoznaje. Iz ove tree spoznaje izvire najvee
zadovoljstvo duha koje moe biti. Nagon ili pouda za razumijevanjem stvari treom vrstom spoznaje
ne moe izvirati iz prve vrste spoznaje, ali moe iz druge. togod duh razumije pod vidom vjenosti on
ne razumije iz toga to poima nazoni zbiljski opstanak tijela, nego iz toga to bit tijela poima pod
vidom vjenosti.
Na duh ukoliko spoznaje sebe i tijelo pod vidom vjenosti utoliko nuno ima spoznaju Boga, i
za sebe zna da jest u Bogu i da se Bogom poima (vjenost je sama Boja bit). Trea vrsta spoznaje
ovisi o duhu kao oblikovanom uzroku, ukoliko je sam duh vjean. to je netko jai u ovoj vrsti
spoznaje, to je on jae svjestan sebe i Boga. togod razumijemo treom vrstom spoznaje time se
naslaujemo i to je praeno predstavom Boga kao uzroka. Iz tree vrste spoznaje nuno izvire
razumska ljubav spram Boga, a to znai da Boga ne prispodabljamo (prispodabljanje je predstava
kojom duh neku stvar motri kao nazonu) kao nazonog, nego ga razumijemo kao vjenog. Razumska
ljubav Boga, koja izvire iz tree vrste spoznaje, jest vjena.
Duh je podloan strastima koje spadaju u trpnje samo dok tijelo traje. Iz toga slijedi da ni jedna
ljubav osim razumske ljubavi nije vjena. Bog sebe ljubi beskonanom razumskom ljubavi. Razumska
ljubav duha spram Boga je sama ljubav Boja kojom Bog ljubi sama sebe, ne ukoliko je beskonaan,
nego ukoliko se moe objasniti pomou biti ljudskog duha razmatrane pod vidom vjenosti, tj.,
razumska ljubav duha spram Boga dio je beskonane ljubavi kojom Bog sebe ljubi. Iz ovoga slijedi da
Bog, ukoliko sebe sama ljubi, ljubi ljude te slijedom toga da ljubav Boga spram ljudi i razumska ljubav
duha spram Boga jesu jedno te isto. U naravi nije dano nita to bi ovoj razumskoj ljubavi bilo
suprotno ili to bi je moglo ukinuti. to vie duh spoznaje stvari drugom i treom vrstom spoznaje, to
manje trpi od strasti koje su loe i manje se plai smrti. Jer se spoznaje da ono to od tijela ostaje, je
od vee vanosti od onoga to se s tijelom gubi. Onaj tko ima tijelo sposobno za vie stvari, tj. onaj
koji ima tijelo sposobno za mnoga djelovanja, taj se najmanje sukobljava sa strastima koje su loe, te
ima duh iji je najvei dio besmrtan.
to vie savrenstva neka stvar ima, to ona vie djeluje i manje trpi, i obratno, to vie djeluje,
to je savrenija. Onaj dio duha koji preostaje, jest od drugih savreniji. Na je duh, ukoliko razumije,

18
vjean modus miljenja koji je odreen od drugog vjenog modusa miljenja, ovaj pak od drugog i tako
u beskonanost. Kad i ne bismo znali da je na duh vjean, ipak bismo osjeali dunosti, vjeru i sve
ono to smo u etvrtom dijelu pokazali da na svaki nain spada u sranost i plemenitost, drali za ono
najvanije. I ako svjetina misli suprotno, i samo strah od kazne potie ih da koliko mogu, ive prema
boanskim zakonima.
Blaenstvo nije nagrada za vrlinu nego vrlina sama; mi mu se ne radujemo zato to
susprijeemo elje, nego, obratno, budui da mu se radujemo, zato moemo suspregnuti elje.
Neznalica naime, osim to je na mnoge naine pokretan od izvanjskih uzroka te ne moe posjedovati
istinsko zadovoljstvo due, ivi uz to kao da sebe, Boga i stvari nije svjestan, te im prestaje trpjeti,
prestaje i biti. Mudrac, obratno, ukoliko se kao takav razmatra, jedva da je uznemiren, te je sebe, Boga
i stvari svjestan nekom vjenom nunou i nikad ne prestaje biti, nego uvijek posjeduje istinsko
zadovoljstvo due.

19