Sveučilište u Zagrebu

Filozofski fakultet
Odsjek za filozofiju

Seminarski rad za proseminar Grčka filozofija II

Aristotel
Život i djelo

Boško Zenić, viši predavač

Ak. god. 2009./2010.
Maja Žerjav
Aristotelov život
Aristotel je starogrčki filozof rođen 384. g. pr. n. e. u Stagiri. Sa 18 godina postaje učenik u
Platonovoj Akademiji i pohađa je 19 godina, do Platonove smrti. Naravno da ne prihvaća sve
Platonove nauke, ali unatoč tome Platonova filozofija je uvelike utjecala na njegov život i
radove. Čak i kada napada Platonove radove grupira se s onima koje zapravo kritizira kako bi ih
podsjetio na zajedničke principe. Kasnije ga optužuju za drskost prema Platonu. Iako ga Platon u
jednom trenutku naziva „um škole“, kasnije se znatno smanjuje njihova bliskost.

Dospio je puno dalje u prirodnim znanostima od bilo kojeg člana akademije, i pisao je
jednostavnim stilom koji je imao velik utjecaj na stil Grčkog i Latinskog. Također je bio velik
retoričar i protivio se Platonovim nastojanjima da filozofiju pretvori u matematiku.

Ženi se Pitijom s kojom je u Assosu imao kćer. Za vrijeme njegova putovanja u Atenu kći mu
umire te ulazi u nezakonitu vezu s Herpilijom koja mu rađa sina Nikomaha (pretpostavlja se da
je prema njemu Nikomahova etika dobila ime). Zatim seli u Mitilenu i Asiju u kojima dolazi do
mnogih saznanja u biologiji.

Filip Makedonski preko Hermeiasa čuje za Aristotela, te ga poziva kako bi bio učitelj
trinaestogodišnjem Aleksandru. Aristotel prihvaća poziv i ta pozicija mu daje velik utjecaj na
sudu. O Aristotelovom poučavanju Aleksandra se malo zna, ali pretpostavlja se da ga je učio o
Homeru i dramatičarima. Raspravljao je s njim o dužnostima vladara i umijeću vođenja te za
njega piše radove Monarhija i Kolonija. Tako privučen političkim temama stvara ideju za
kolekciju Konstitucije. Nakon što je Aleksandar postao regent za svog oca, Aristotel ga prestaje
podučavati i vraća se u Stagiru.

Nakon smrti Filipa Makedonskog, Aristotel odlazi u Atenu i započinje svoj najplodniji period i
osniva vlastitu školu u Lyceumu. U školi je svako jutro šetao sa svojim učenicima i raspravljao o
bitnim pitanjima filozofije. Logika, fizika i metafizika trebale su više proučavanja, a zanimale su
mali broj ljudi pa su sofistika, politika i retorika bile prikazivane većoj publici i na mnogo
popularniji način. U Aristotelovoj školi svaki je učenik vladao deset dana, ali o samom radu
škole zna se veoma malo.

U tom razdoblju je popravio svoje glavne točke u znanosti i problikovao ih u formu u kojoj su
danas. U logici stoljećima nije imao uspješnog konkurenta, a politika se prakticirala mnogo više
nego kod učenika Sokrata i Platona.

323. g. Aleksandar Makedonski umire i Aristotel postaje objek sumnje radi svojih makedonskih
ponanstava. A moguće je i da su Platonova i Sokratova škola širile neprijateljstvo radi neslaganja
s njim.

Preko himne i epitafa od Hermeiasa dizane su optužbe protiv Aristotela. No odlučan da ne

dopusti atenjanima da sagriješe 2. put protiv filozofije, ostavlja školu Theophrastusu i odlazi u
Chalcis gdje umire 322. godine.

U oporuci objašnjava svoje odnose osiguravajući svojim robovima da ne budu prodani i stavlja
u praksu Politiku. O njegovom izgledu i manirama se veoma malo zna.
Aristotelovo učenje
Bio je Platonov učenik, a njegov metafizički dualizam odbacio je tvrdeći da u zbilji postoje
samo pojedinačne stvari iz kojih razum apstrahira opće pojmove. U Ateni je osnovao vlastitu,
peripatetičku filozofsku školu, koja je nastavila djelovati i poslije njegove smrti.
Po njegovu učenju, najviša je od svih znanosti "prva filozofija" (poslije nazvana metafizikom),
jer proučava biće kao biće te otkriva da ono po sebi ima razna, to jest analogna značenja (biće
kao kategorije: supstancija i njezinih devet akcidenata; biće kao zbilja i kao mogućnost; biće
kao istinito).
Sastavni i najviši dio "prve filozofije" jest teologija. Ona proučava božanski nus ili "um", koji je
prvi, nepokretni i nepokrenuti pokretač sveukupne zbilje. Objašnjavajući gibanje i nastajanje kao
prijelaz supstancije ne iz nebića u biće, nego iz bića kao mogućnosti u biće kao zbiljnost,
Aristotel daje jedan od najvažnijih odgovora na središnji problem grčke filozofije.
Taj prijelaz omogućuju metafizička načela materije (mogućnost neke stvari) i forme (ostvarenje
te mogućnosti), koje u osjetnom svijetu ne postoje odvojeno, nego tek zajedno tvore konkretnu
supstanciju. Gibanje se, dakle, događa tako da moguće biće postaje stvarno i stvarno moguće,
čemu nema kraja, zbog čega je svijet vječan. Ali, da bi se ono potpuno objasnilo, potrebni su još
tvorbeni i finalni uzrok, kao i "prvi uzrok", koji je sam nepokretan i stoga samo jedan. On je čista
forma i čista zbilja (shvaćena kao čisto mišljenje, jer je mišljenje najviši oblik postojanja), dakle,
najsavršenije biće, to jest bog. On se za svijet, koji mu je suvječan i nestvoren, ne zanima, niti ga
misli, nego ga pokreće na način finalnog uzroka.
Čovjek ima udjela u toj božanskoj zbilji po svom umu, koji je stoga besmrtan. Ali Aristotel ne
objašnjava dovoljno u kakvom je odnosu um, koji on naziva i aktivnim, prema ostalim
dijelovima ljudske duše (koju shvaća kao formu tijela) i prema božanskom nusu.
Aristotelov rad
Aristotelov rad može se podijeliti na tri glavne skupine:
I. Radovi koje je sam objavio
II. Bilješke i kolekcije materijala za znanstvene rasprave
III. Znanstveni rad

- O ranijim spisima znamo preko antičkih pisaca, a najstariji izvor je od Diogena Laertija.
Na početku je pisao poput Platona (dijaloge) ali je više pazio na efekt kod čitatelja nego na
postojeći rad. Također je neke radove nazvao poput Platonovih dijaloga (Politika, Sofist,
Simpozij).

- II. razdoblje
Sadrži preko 200 naslova radova; neke je Aristotel spojio u knjigu, a neke su urednici spajali
kasnije (npr. Metafizika).
Prva knjiga koju možemo ubrojiti u logičke rasprave je Kategorije, međutim, autentičnost je
osporena.
Neka njegova djela su pripisivana Andronicusu, ali po gramatici i stilu pisanja odgovaraju
Aristotelu.
Rasprave o fizici započinju s djelom Fizika i nastavljaju se u De caelo; De generatione et
corruptione i Meteorologija.

Logika
Njegova logika raspravlja prije svega o pojmovima, sudovima (iskazima, rečenicama),
zaključcima i dokazima. Pojmovi su bit ili oblik stvari čija je spoznaja osnovni cilj mišljenja.
Najviši rodni pojmovi, koji u sebi obuhvaćaju sve druge pojmove, jesu kategorije. Tih kategorija
ima po Aristotelu deset: supstancija, kvantitet, kvalitet, relacija, mjesto, vrijeme, položaj,
posjedovanje, djelovanje i trpljenje. U Aristotelovim logičkim djelima (sakupljenim kasnije od
učenika pod nazivom Organon) iscrpno su i izvanredno egzaktno raspravljani i neki drugi
temeljni logički problemi kao što su principi mišljenja, indukcija i dedukcija, definicija, teorija
silogizma, dokaz, logičke pogreške i sl.
Metafizika
 Mnoge metafizičke teze Aristotela ukazuju na realističko-materijalističku tendenciju kojom se
suprotstavlja Platonovu svijetu ideja, smatrajući da su ideje imanentne samim stvarima, a ne
transcendentni uzori stvari.
U zbilji po Aristotelu postoje samo pojedinačne stvari, samo one sačinjavaju prvu supstanciju. 
Opće ne postoji pored ili iznad stvari već u njima. Opći (generički) pojmovi, koji izražavaju
zajedničke osobine pojedinačnih stvari, tek su supstancije drugog reda. Ali i samo pojedinačno
postoji upravo utoliko ukoliko se ono opće u njemu realizira. Jer ako osim pojedinačnih stvari
ništa ne postoji, onda ne postoji ništa što bi se moglo postići samom spoznajom, već bi
svekoliko shvaćanje bilo podložno osjetilnom percipiranju. A mi osjetilno doista, npr. ne
primjećujemo da postoji neka kuća uopće pored pojedinačnih kuća. No pojedinačni predmeti
ipak manifestiraju svoje jedinstvo i kategorije uma, koje na to ukazuju, ujedno i reflektiraju
objektivne odnose samih stvari. 

Psihologija
U Aristotelovoj psihologiji ili nauci o duši prevladava mišljenje da je sama duša nepokretna, ali
ujedno pokreće tijelo kao njegov unutrašnji, supstancijalni oblik i cilj, ona je njegova “prva
entelehija”, princip života i organizacije. Postoje tri vrste duše: vegetativna duša (koja se sastoji
u sposobnosti hranjenja i rasplođivanja), zatim animalna duša (koja ima još i sposobnost
osjetilne senzibilnosti i samokretanja u prostoru) i napokon, ljudska duša (koja ima sposobnost
mišljenja, razum, um). Aktivni duh u ljudskoj duši, duh koji stvara oblike, koji sve čini (a ne
koji pasivno prima) i neposredno gleda najviše istine, božanskog je porijekla.

Poetika

U Poetici Aristotel, nasuprot Platonu, visoko cijeni istinsko umjetničko stvaralaštvo svojeg
vremena (osobito velike grčke tragičare Eshila, Sofokla i Euripida) i smatra da se puna
vrijednost dramskog umjetničkog stvaralaštva očituje u katarzi koja očišćuje i oplemenjuje
dušu gledaoca. Umjetnost koja pokazuje ono što se moglo dogoditi (što je, dakle, vjerojatno
da se dogodilo), vrijednija je za njega od historije koja prikazuje samo ono što se doista
dogodilo. 

Od Aristotela potječu i norme o tri klasična jedinstva grčke tragedije (jedinstvo mjesta,

vremena i radnje ) o kojima su kasnije vođene oštre polemike između francuskih i njemačkih
teoretičara.
Aristotelove radove možemo još podijeliti na:

Sabrane radove iz logike:

 Organon (oruđe)
o Kategorije
o O tumačenju
o Prva analitika
o Druga analitika
o Topika
o Sofistička pobijanja

Radovi iz prirodno-naučnog učenja:

 Fizika
 O postojanju i propadanju
 O duši
 O dijelovima životinja
 O kretanju životinja
 O postojanju životinja
 Parva naturalia

Radovi o etici:

 Nikomahova etika
 Eudemova etika
 Magna Moralia
 Politika
 Retorika
 O pjesničkoj umjetnosti

Uopće:

 Metafizika
Literatura:
1. Sir David Ross, „Aristotle“, University paperbacks, London
2. W.K.C. Guthrie, „VI Aristotle: an encounter“, Cambridge University Press, 1990.
3. http://www.amoic.hr/ARISTOTEL/