Schelling O bitstvu slobode

Uz ovaj izbor
- Sloboda je poetak i kraj filozofije; krajnja svrha sveg filozofiranja jest
sloboda sama kao bitvtveno bivstvujue bitstvo onoga biti, u svojoj, prirodom i
povijeu samoomoguenoj samoozbiljenosti, samoobjavljenosti i pomirenosti sa
sobom samom
- sloboda u svojoj istini za nas je ono posljednje (gledano filozofijski)
- ono centralno u Schellingovoj filozofiji je potraga za slobodom koja jest na
nain svih moguih sistemskih principa i to jest tako da ih kao ono prvo
omoguuje i kroz njih se obistinjuje; takav zaljuak dovodi S. do razlikovanja
idealnog i formalnog pojma slobode na kojem se temelje apsolutno Ja (Fichte) te
apsolutna ideja i apsolutni duh(Hegel) te realnog i ivog pojma slobode
(komentar B. Despot)

Filozofijska istraivanja o bitstvu ovjeje slobode i predmetima

koji su s time u svezi (1809.)
- bitstvu duhovne naravi pribrajaju se um, miljenje i spoznavanje pa se s te
strane promatra opreka prirode i duha
- filozofijska istraivanja o bitstvu ovjeje slobode mogu se dijelom ticati njenog
pravilnog pojma, budui da injenica slobode, ma koliko neposredno njen osjeaj
bio svakome utisnut, ipak nipoto ne lei toliko na povrini da se ne bi, eda bi se
nju makar i samo u rijeima izrazilo, iziskivalo jednu vie nego obinu istost i
dubinu sjetila; dijelom mogu ona pogaati svezu ovoga pojma s cjelinom jednog
znanstvenog pogeda na svijet
- budui da ipak nijedan pojam ne moe biti pojedinano odreen, a pokazivanje
njegove sveze sa cjelinom njemu istom i daje posljednje znanstveno dovrenje;
to kod pojma slobode prvenstveno mora biti sluaj, kod pojma koji, ako on uope
ima realitet, ne moe biti nikakav puko podreeni ili sporedni pojam, nego mora
biti jedna od gospodareih sredinjih toaka sistema: to padaju obje one strane
istraivanja ovdje, kao i posvuda, skupa u jedno.
- uslijed stare, pa ipak nipoto iezle kae ima dodue pojam slobode biti uope
nepomirljiv sa sistemom, i svaka filozofija koja aspirira na jedinstvo i cjelovitost
ima se svesti na poricanje slobode
-ako se pojmu slobode protivi pojam sistema uope i po sebi, onda je udnovato
da, budui da je idividualna sloboda ipak na neki nain u svezi sa cjelinom svijeta,
onda mora barem u boanskom razumu postojati nekakav sistem s kojim sloboda
zajedno opstoji
- S. navodi stav: jedini mogui sistem uma je panteizam, a ovaj je neizbjeno
fatalizam. navodi kako je neosporno vanredno to iznaae takvih opih imena
kojima se itava gledanja oznaavaju odjednom, jer, ako se jednom za neki
sistem nalo ime onda ostalo proizlazi samo od sebe ovjek je osloboen muke
da tonije istrauje ono u njemu osebujno; ali, u jednoj takvo izvanrednoj tvrdnji
sve stoji do poblieg odreenja pojma, jer tako se zacijelo ne bi moglo poricati da

se, ako panteizam ne bi oznaavao nita vie od nauka o imanenciji stvari u

Bogu, svaki umni pogled u nekom smislu mora privui k tome nauku; ali ba taj
smisao ovdje ini razliku, jer, da se fatalistiki smistao s time dade povezati,
neosporno je; ali da on nije bitstveno s time povezan, vidi se to da su mnogi
upravo putem najivljeg osjeaja slobode bili natjerani k onome gledanju te su
mnogi zakljuivali da im se individualna sloboda ini u proturjeju s gotovo svim
svojstvima nekog najvieg bitstva, npr. Sa svemoi
- Kao to Sunce na firmamentu gasi sva nebeska svjetla, tako i jo mnogo vie
gasi beskonana mo svaku konaanu. Apsolutni kauzalitet u jednom bitstvu
doputa svima ostalima samo beuzvjetni pasivitet. Tome pridolazi depedencija
svih svjetskih bitstava o Bogu, i to da je ak njihovo daljnje trajanje tek stalno
obnavljano stvaranje, u kojem se konano bitstva ipak ne producira kao neko
neodreeno ope, nego kao ovo odreeno, pojedinano, s taovim i nikakovim
drugim mislima, nastojanjima i djelovanjima. Kazati, Bog suzdrava svoju svemo
da bi ovjek mogao djelovati, ili da on doputa sloodu, ne objanjava nita: ao bi
Bog svoju mo jedan trenutak suzdrao, ovjek bi prestao biti. Ima li protiv ove
argumentacije drugog izlaza, negoli ovjeka s njegovom slobodom, budui da je
ona nemisliva u opreci s svemoi, pohraniti u samo boansko bitstvo, kazati da
ovjek nije izvan Boga, nego je u Bogu, i da njegova djelatnost sama su pripada
ivotu Boga? od ove toke svi mistici i religiozni duhovi krenuli su i dospjeli do
vjerovanja u jedinstvo ovjeka s Bogom
-S. navodi da samo Pismo nalazi u svijesti slobode potvrdu i zalog vjere da jesmo i
ivimo u Bogu te se pita kako se sad taj nauk moe nuno sporiti sa slobodom,
koji su toliko dokazivali s obzirom na ovjeka, upravo zato da bi spasili slobodu?
-blie objanjenje panteizma jest da se on sastoji u potpunoj identifikaciji Boga sa
stvarima; Bog je ono to u sebi jest i jedino se iz sebe sama poima; ono konano
pak je samo ono to je nuno u nekom drugom, i samo se iz toga moe pojmiti
kakav god bio odnos stvari spram Boga, S. zakljuuje da su one apsolutno
odvojene od Boga time sa one samo i u po nekom Drugomm mogu biti, da je
njihov pojam izveden, pojam koji bez pojma Boga uope ne bi bio mogu, budui
da je ovaj naprotiv jedini samostalan i izvoran, jedini pojam koji sam sebe
potvruje
-Bog je po svojoj prirodi vjean, samo su to samos njime i kao posljedica njegova
opstanka, to znai na izvedeni nain te upravo radi toga (te razlike) ne mogu sve
pojedinane stvari zajedno sainjavati Boga
- kod panteizma nije glavna poanta tvrdnja da je Bog sve, ve da stvari nisu
nita, da ovaj sistem ukida svaki individualitet; ali,, ini se da ovo novo
odreenje stoji u opreci s prijanjim, jer ako stvari nisu nita, kako je onda
mogue pomijeati Boga s njima?
-ako izvan Boa nije nita, kako on moe drukije, osim po pukoj rijei, biti sve?
- ako Spinoza izvan supstancije ne priznaje nita osim njenih pukih afekcija, za
to on proglaava stvari, onda je zacijelo ovaj pojam isto negativan, koji ne
izraava nita bitstveno ili pozitivno; ve slui za odreivanje odnosa stvari prema
Bogu

- Schelling govori da se poricanje ili tvrenje slobode poiva na neem drugom, a

ne na prihvaanju ili neprihvaanju panteizma
- ono vjeno mora zbog toga neposredno, i tako kako je ono u sebi samome, biti i
temelj, a to emu je ono temelj kroz svoje bitstvo, utoliko je neto ovisno te je po
gledanju imanencije i neto u njemu sadrano
- ma kako ovjek sebi i zamiljao nain slijeda bitstava iz Boga, on nikada ne
moe biti mehaniki, nikakvo puko odjelovljivanje ili postavljanje, pri emu
odjelovljeno nnije nita za sebe sma; isto tako malo emanacija, pri emu bi ono
proistiue ostalo isto s onim od ega je proisteklo, dakle nita vlastito, samo
ostalno. Slijed stvari Boga jest samoobjava Boga. Ali Bog se moe sebi bjaviti sao
u onome to mu je slino, u slobonim bitstvima koja djeluju iz sebe samih, za iji
bitak nema nikakvoh temelja osim Boga, ali koja jesu onako kako Bog jest
-bog zre stvari po sebi
- po sebi jest samo ono vjeno, to poiva na sebi samome, volja, sloboda
-POJAM DERIVIRANE APSOLUTNOSTI ILI BOANSKOSTI TAKO JE MALO
PROTURJEAN A JE ON NAPROTIV SREDINJI POJAM CIJELE FILOZOFIJE; takva
boanskost pripada prirodi te je ono slobodno u Bogu, a ono neslobodno je izvan
njega
-kritika spinozizma: a budui da je njemaki duh mehaniku filozofiju mogao
shvatiti samo u njemom toboe najviem izrazu, bila je na taj nain izgovorena
grozna istina: svaka filozofija, naprosto svaka, koja je samo isto primjerena umu,
jest ili postaje spinozizam!
Nastavak: I ovdje eto jednom za svagda nae odreeno miljenje o spinozizmu!
Ovaj sistem nije fatalizam, zat to on ostavlja stvari sadrane u Bogu;jer, kao to
smo pokazali, panteizam ne ini bar formalnu slobodu nemoguom; Spinoza mora
dakle, iz nekog posve drukijeg i o onome neovisnog razloga biti fatalist.
Pogreka njegova sistema nipoto ne lei u tome da on stvari stavlja u Boga,
nego u tome da su to stvari - u apstraktnome pojmu svjetskih bivstava, da,
pojmu beskonane supstancije same, koja je njemu upravo takoer stvar. - tako
su njegovi stavovi deterministiki, ne panteistiki
- isto je s voljom, kao s nekom stvari, tedokazuje da ona mora biti odreena
drugom stvari; radi toga se javlja njegovo mehaniko gledanje prirode
- nauk se mora otrgnuti od apstrakizma
- proimanje realizma i idealizma je izriita namisao Spinozinih nastojanja, njegov
temeljni pojam oduhovljen principom idealizma dobio je bazu iz koje izrasta
filozofija prirode
-tvrdnja je da se u slobodi nalazi zadnji potencirajui akt kojim se cijela priroda
preobraava u osjet, u inteligenciju te u volju; a u posljednjoj i najvioj instanci
nema nieg drugog osim HTIJENJA kao prabitka(predikati: bez temeljnost,
vjenost, neovisnost o vremenu, samopotvrivanje) te cijela filozofija tei tome
da nae ovaj najvii izraz ->do te toke filozofija je uzdignuta putem idelaizma
-idealizam daje s jedne strane najopiji, a s druge strane formalni pojam slobode ;
realni i ivi pojam jest da je ona monost Dobra i Zla (najdublja tekoa u cijelom

nauku slobode)- ako se ovaj sistem misli kao nauk o dva apsolutno razliita i
uzajamno neovisna orincipa, jest sistem samorazdiranja i oajanja uma
-putem stalnog podreivanja i udaljavanja proizlazi neto posljednje izvan ega
nita vie ne moe nastati i ba to jest Zlo; ako neto jest nakon onog prvog,
onda mora biti i neto posljednje, to nema vie nita od prvoga na sebi, a to je
materija i nunost Zla
-Razum: Svako roenje est roenje iz mraka na svjetlo; sjemenka se mora
spustiti u zemlju i umrijeti u tami da bi se uzdiglo ljepe svjetlosno oblije i razvilo
se na Sunevoj zraci. ovjek se obrazuje u majinu tijelu, a iz mraka onog
bezrazumnog izrastaju tek svjetle misli. Tako si dakle moramo mi predstaviti
izvornu enju, kako se ona dodue usmjerava prema razumu, kojeg dodue ona
jo ne spoznaje kao to u enji udimo za nepoznatim bezimenim dobrom Aoi
shodno enji, koja je kao jop mrani temelj prvo gibanje ojeg opstanka,
proizvodi se u Bogu samome jedna unutrana refleksivna predstava, kroz koju,
budui da ona ne moe imati nikakav drugi predmet osim Boga, Bog sagleava
sama sebe u vlastitoj slici. Ova predstava je ono u emu je Bog, apsolutno
promatran, ozbiljen, iako samo u sebi samome; ona je u poetku kod Boga, i u
Bogu proizvedeni Bog sam. Ova predstava je ujedno razum Rije smisao one
enje.