Njemačka klasična filozofija

1.Razlika između analitičkih i sintetičkih sudova (Kant)

U svim sudovima u kojima se zamišlja odnos jednog subjekta prema predikatu, taj
odnos moguć je na dva načina, ili predikat B pripada predikatu A kao nešto što se
u ovome pojmu sadrži ili se B nalazi sasvim izvan pojma A, bez obzira što s njim
stoji u vezi. U prvom slučaju sud nazivamo analitičnim, a u drugom sintetičnim.
Analitički (potvrdni) sudovi su oni sudovi u kojima se veza predikata sa subjektom
zamišlja na osnovu identiteta, a oni sudovi u kojima se ova veza zamišlja bez
identiteta su sintetički sudovi. Analitički sudovi mogli bi se nazvati I
“objašnjavajući” sudovi, a sintetički “proširujući”, jer analitički sudovi svojim
predikatom ne dodaju pojmu subjekta ništa već ga samo raščlanivanjem dijele u
njegove sastavne pojmove, koji su u njemu već bili zamišljeni. Sintetički sudovi
daju pojmu subjekta jedan predikat koji u njemu nije bio zamišljen I koji sa
nikakvim njegovim raščlanjivanjem ne bi mogao iznaći. Iskustveni sudovi jesu svi
skupa sintetički. Jer zasnivati jedan analitički sud na iskustvu je besmisleno, jer da
bismo obrazovali sud ne moramo izaći iz svoga pojma, dakle za to nije potrebno
nikakvo svjedočanstvo iskustva. Jer prije nego što pristupimo iskustvu, mi sve
uslove za sud imamo već u pojmu, iz koga na osnovu stava protivrječnosti možemo
da izvedemo predikat i da na taj način postanemo svjesni one nužnosti koju nam
iskustvo nikako ne bi moglo dati.

2. Kako su mogući sintetiči sudovi a priori? (Kant)

U svima teorijskim naukama uma nalaze se sintetički sudovi a priori kao principi.
Matematički sudovi jesu svi skupa sintetički. Izgleda da su ovaj stav predvidjeli svi
oni koji su dosad analizirali ljudski um, štaviše, on izgleda da stoji u neposrednoj
suprotnosti sa svima njihovim pretpostavkama, premda je neosporno istinit i po
posljedicama vrlo važan. Jer zato što su našli da se svi zaključci matematičara
razvijaju shodno sastavu protivrječnosti, oni su povjerovali da će se i osnovni
stavovi moći izvesti iz stava protivrječnosti, u čemu su se prevarili. Jedan sintetički
stav može se svakako shvatiti na osnovu stava protivrječnosti, ali samo na taj način
što će se pretpostaviti neki drugi sintetički stav iz koga se on može izvesti.
Može se primjetiti da su pravi matematički stavovi uvijek sudovi a priori, a ne
empirijski, jer oni u sebi nose nužnost kakva se iz iskustva ne može dobiti. Ali ako
se to neće priznati, Kant ograničava svoje tvrdnje na čistu matematiku koja već po
svome pojmu ne sadrži empirijska saznanja već samo čista znanja, saznanja a
priori. Moglo bi se na prvi pogled pomisliti da je stav 7+5=12 samo jedan analitički
stav koji shodno stavu protivrječnosti slijedi iz pojma zbira sedam više pet. Ali, ako
se bliže posmatra, nalazi se da pojam zbira iz 7 i 5 ne sadrži u sebi ništa više od
ujedinjavanja oba broja u jedan jedini broj, pri čemu se apsolutno ne misli na to
koji je taj jedini broj koji oba broja zajedno obuhvata. Mora da se izađe iz ovih
pojmova na taj način što će se uzeti u pomoć opažaj koji odgovara jednome od
njih, recimo, opažaj svih pet prstiju, pa da se tako pojmu sedam dodaju jedna za
drugom jedinice u opažanju datoga pet. Jer mi uzimamo prvo broj 7, pa pošto za
pojam 5 uzimamo u pomoć prste svoje ruke kao opažaj, mi dodajemo na toj svojoj
slici broju sedam jednu za drugom jedinice koje smo predhodno obuhvatili ujedno
da bih načinili broj 5, i tako vidimo da postaje broj 12. Dakle, aritmetički stav je
uvijek sintetički, što se utoliko jasnije uviđa ako se uzmu nešto veći brojevi, pošto
se tada jasno pokazuje da mi, ma kako okretali naše brojeve, nikada ne bismo
mogli naći zbir pomoću proste analize naših pojmova, ne uzimajući u pomoć
opažanje.

3. Apriorne forme čulnosti?(Kant)

Čiste forme čulnosti su prostor i vrijeme. To znači da mi nikada ništa ne
iskušavamo preko naših čula, a da sadržaj toga iskustva ne zadobija prostorni i
vremenski karakter. Kada apstrahujemo sve što opažamo, još uvijek opažamo
prostor i vrijeme. Prema tome, prostor i vrijeme se ne nalaze u stvarima, niti se
stvari nalaze u prostoru i vremenu, već samo u subjektu, i predhode svakom
iskustvu. Prostor i vrijeme nemaju objektivnu realnost. Prostor i vrijeme se nalaze
samo u subjektu, i oni predstavljaju forme opažanja ili načine na koje subjekt
opaža. Sve što opažamo, opažamo kao da je u prostoru i vremenu. Zato su prostor
i vrijeme forme opažanja svakog fizičkog objekta. Prostor i vrijeme su neempirijski
(čisti) apriorni opažaji. One predstavljaju čiste apriorne forme čulnosti.
4. Apriorne forme razuma ili kategorije? (Kant)
Mi čulima opažamo da sunce sija. Čulima opažamo da je kamen vruć. Mi takođe, na
osnovu čulnog opažanja i pamćenja znamo da je kamen bio vruć i ranije kada je
sunce sijalo, šta više, da je kamen uvijek bio vruć kada je sunce sijalo. Međutim mi
ne možemo da opazimo da je sijanje sunca uzrok toplote kamena. Mi, drugim
rijećima, ne možemo, samo na osnovu čulnog opažanja da tvrdimo da „sunce
zagrijava kamen“. Mora postojati nešto treće, nešto što ne možemo otkriti u samim
stvarima, nešto što ne možemo čulima opaziti, što omogućuje sud „sunce zagrijava
kamen“. To je, prema Kantu kategorija kauzaliteta. Kategorija kauzaliteta ne nalazi
se u stvarima, objektima koje saznajemo, već se, poput prostora i vremena, nalazi
u saznajnom subjektu. Saznajni subjekt sam od sebe, sam iz sebe, dva opažaja
dovodi u kauzalnu vezu. Međutim, dok prostor i vrijeme predstavljaju forme u
kojima opažamo, kategorije predstavljaju forme u kojima razumijevamo, odnosno
mislimo objekte. Zato Kant naziva kategorije čistim, apriornim pojmovima razuma.
Kategorije razuma su, kao i forme čulnosti transcedentalne. To znači da su
subjektivne, tj. da su u subjektu, odnosno da nisu objektivne, tj. da nisu u
stvarima, da ne zavise od iskustva, tj. da su apriorne, i da predstavljaju uslov
mogućnosti iskustva – iskustvo kauzaliteta ne bismo mogli da imamo bez pojmova
stvari i kauzaliteta. Kategorije su: kvalitet, kvantitet, relacija, modalitet. Kategorije
važe samo u granicama mogućeg iskustva.

5. Prvi sukom transcendentalnih ideja (autonomija

konačnosti i beskonačnosti svijeta)? (Kant)
Teza- Svijet ima svoj početak u vremenu i po prostoru je isto tako zatvoren u
granice.

Neka se pretpostavi da svijet nema nikakvog početka u vremenu, onda je do

svakog trenutka u sadašnjosti protekla jedna vječnost, te je prema tome u svijetu
istekao jedan beskonačni niz stanja stvari jednih za drugima. Međutim
beskonačnost nekog niza sastoji se upravo u tome što on na osnovu sekcesivne
sinteze nikada ne može biti završen. Prema tome, jedan beskonačni niz koji je u
svijetu protekao nije moguć. Neka se opet pretpostavi suprotnost, onda će svijet
biti jedna data beskonačna cjelina od stvari koje postoje u istom vremenu. Mi ne
možemo da zamislimo veličinu neke količine koja nije data u određenim granicama
nekog opažaja. Nasuprot toga stoji antiteza da svijet nema nikakvog početka u
vremenu niti kakvih granica u prostoru, već je kako u pogledu vremena, tako i u
pogledu prostora beskonačan. Neka se pretpostavi da svijet ima neki početak.
Pošto početak znači egzistencija neke stvari u kojoj prethodi vrijeme u kojem ta
stvar ne postoji, znači da je moralno prethoditi neko vrijeme u kome svijet nije
postojao. Međutim, u jednom praznom prostoru nije moguć nikakav postanak neke
stvari, jer nijedan dio tog vremena nema na sebi neki poseban uslov egzistencije.
Prema tome, u svijetu zaista može da počne neki niz stvari, ali sam svijet ne može
da ima nikakvog početka, te je s obzirom na prošlo vrijeme beskonačan. Neka se
prethodno pretpostavi suprotnost, da je svijet po prostoru konačan i ograničen,
onda se svijet nalazi u nekom praznom prostoru koji nije ograničen. Tako bi
postojao odnos među stvarima u prostoru i odnos stvari prema prostoru.

6. Treći sukob transcendentalnih ideja? (Kant)

Kant se bavi odnosom slobode kao kauzalnosti i prirodne kauzalnosti, postavljajući
pitanje da li je moguće govoriti o obje ove vrste kauzalnosti bez ikakve
protivrječnosti. Kant nam prikazuje ovu vrstu problema kroz tezu i antitezu, da bi
nam na kraju pokazao kako se kroz trancedentalno shvatanje pojma slobode ova
protivrječnost može prevazići i pokazati prividnom. Teza treće antinomije kaže da
pored kauzaliteta zakona prirode, radi objašnjenja stvari u prirodi, mora se u
svijetu pretpostaviti i kauzalitet slobode, dok stav antiteze glasi: ne postoji sloboda,
već se sve u svijetu dešava po zakonima prirode. Dalje, kant nudi argumente za
valjanost teze i antiteze.
Ono što se može reći u odbranu teze jeste sljedeće – kada bi se sve u svijetu
zbivalo po zakonima prirode, nijedan niz uzroka jedne date posljedice ne bi imao
apsolutnog početka i ta posljedica ne bi, na taj način, bila potpuno obrazložena.
Mora se, dakle, pretpostaviti, da svaki kauzalni niz počinje jednim apsolutnim
članom, tj. treba da se pretpostavi postojanje spontanog kauzaliteta ili kauzaliteta
slobode. Suština dokaza ove teze nalazi se u tvrđenju da bi samo apsolutni početak
jednog kauzalnog niza predstavljao bezuslovno u kauzalitetu, a ne sam taj
beskrajni niz kao takav.
Dokaz za antitezu se može iznijeti na sljedeći način – pretpostavka slobodnog
početka jednog kauzalnog niza protivrječi zakonu uzročnosti i jedinstva našeg
iskustva. Kada govorimo o apsolutnom početku kauzalnog niza, mi pretpostavljamo
jedno stanje uzroka koje sa prethodnim stanjem ne stoji ni u kakvom kauzalnom
odnostu, odnosno ne nastaje iz njega. Međutim, veza sukcesivnih stanja uzroka koji
djeluju, a koja se ne može naći u iskustvu i protivrječi shvatanju iskustva kao
jedinstva predstavlja za Kanta samo praznu zamisao. Kant, dakle, očigledno smatra
da je sukcesija između dva stanja moguća samo kao kauzalna.
Dakle, možemo govoriti samo o dva tipa kauzalnosti: prirodnoj kauzalnosti i
kauzalnosti slobode.
7. Kantova kritika ontološkog argumenta?
O apsolutnum biću govorilo se u svim vremenima, ali se ljudi pri tome nisu trudili
da shvate da li se neka takva stvar može zamisliti i koliko se može zamisliti, već su
htjeli da dokažu njenu egzistenciju. Po Kantu, dati neku normalnu definiciju ovog
pojma veoma je lako. On kaže da on znači ono čije je nebiće nemoguće, ali mi time
ne saznajemo ništa više o onim uslovima koji čine nemogućim da neegzistenciju
jedne stvari smatramo posve neshvatljivom. Bog je svemoćan: to je nužan sud.
Svemoć se može uništiti ako stavimo neko božanstvo, to jest neko beskrajno biće s
čijim je pojmom Bog identičan. Ali smatra Kant, ako kažemo Bog ne postoji, onda
nije data ni svemoć, ni jedan drugi od njegovih predikata, jer oni su svi uništeni
zajedno sa subjektom, i u toj misli ne pokazuje se ni najmanja protivrječnost. Stav
Bog je svemoćan sadrži dva pojma koji imaju svoje objekte: Boga i svemoć. Ako
uzmemo subjekat sa svim njegovim predikatima pa kažemo Bog jeste ili jedan je
Bog, onda uz pojam Boga ne stavljamo nikakv predikat već samo subjekat po sebi
sa svim njegovim predikatima i to predmet stavljamo u odnosu prema pojmu. Njih
oboje moraju sadržati apsolutno jedno te isto, te otuda ne može uz pojam koji
izražava samo mogućnost da dođe još nešto drugo samo zbog toga što mi
zamišljamo njegov predmet kao apsoutno dat. I tako ono što je stvarno ne sadrži u
sebi ništa više od onoga što je samo moguće. Pojam o nekom najvišem biću, po
Kantu, jeste ideja koja je u izvjesnom smislu vrlo korisna, ali upravo zato što je
samo ideja ona apsolutno nije sposobna da jedino posredstvom nje proširimo naše
saznanje u pogledu onoga što postoji. Prema tome, sav trud i sav rad na
ontološkom dokazu za egzistenciju nekog najvišeg bića na osnovu pojmova propali
su.

8. Kategorički i hipotetički imperativ? (Kant)

Prilikom istraživanja ljudskog praktičnog djelovanja, to jest etike, Kant dolazi do
zaključka da kao i u saznajno – teoriskoj sferi tako i u etici mora da vlada određeni
red. Ljudsko saznanje se odvija po tačno utvrđenom redoslijedu i na precizno
utvrđeni način, zbog toga on zaključuje da i ljudsko praktično djelovanje mora
počivati na sličnim postulatima. Kant smatra da ljudski moral mora imati
univerzalno formu i da jedino na taj način može postojati jasan, precizan i izvjestan
princip ljudskog moralnog djelovanja. Samo forma moralnosti koja bi bila
univerzalna može biti dovoljna da služi kao vodič za svako ljudsko djelovanje i
jedino takva forma može izbjeći etički relativizam koji sam po sebi uništava svaki
pokušaj zasnivanja etike. Ovakvu potpuno univerzalnu formu Kant pronalazi u
ljudskom umu i za razliku od svojih predhodnika etički sistem izvlači iz samog
subjekta tj. nas samih. Kant daje jednu preciznu formulu ljudskog djelovanja koja
je nazvana kategorički imperativ i ona glasi: „Postupaj tako da maksima tvoga
djelovanja može da posluži kao jedan opšti zakon“. Iz ovog Kantovog stava se
jasno zaključuje da je njegov imperativ bio da utvrdi jednu univerzalnu etičku
vrijednosnu kategoriju koja bi činila osnov svake moralnosti. Ovaj njegov stav se
naziva kategorički imperativ upravo zato što on zahtjeva bezuslovnu primjenu bez
obzira na naše želje i ciljeve.
Kategorički imperativ ukazuje na nužnost neke radnje kao sredstvo za postizanje
nečeg drugog što se karakteriše kao dobro. Kategorički imperativ, međutim, nalaže
vršenje radnje bez veze sa bilo kakvom svrhom. Hipotetički imperativ kazuje da je
neka ranja dobra radi nečega, a kategorički imperativ nalaže radnju nužnu
neposredno. Hipotetičkim imperativima odgovara po jedan prirodni zakon, dok
kategoričkom imperativu ne odgovara nikakav prirodni zakon .

9. Autonomija i heteronomija volje? (Kant)

Autonomija volje jeste ona osobina volje na osnovu koje volja predstavlja zakon
samoj sebi. Princip autonomije glasi: Ne treba drukčije birati nego tako da maksime
njenog izbora budu u istome htijenju sveobuhvaćene u isto vrijeme kao opšti
zakon. Da je to praktično pravilo imperativ, to jest da je volja svakog umnog bića
nužno povezana za njega kao uslov, ne može se dokazati prostim raščlanivanjem
pojmova koji se u njemu javljaju, pošto je to jedan sintetički stav, moralo bi se
izaći van saznanja objekata i preći na kritiku subjekata.
Ako volja traži zakon svoga opredjeljivanja ma u čemu drugome a ne u
pogodnosti svojih maksima za svoje vlastito opšte zakonodavstvo, dakle ako ona
izlazeći van same sebe traži taj zakon u kakvoći ma kojih od svojih objekata , onda
iz tog uvijek proizilazi heteronomija. Tada volja ne postavlja sama sebi zakon, već
objekat svojim odnosom prema volji postavlja zakon.
10. Odgovor na pitanje prosvjećenosti? (Kant)
Prosvjećenost je čovjekov izlazak iz maloljetnosti za koju je sam kriv. Maloljetnost
je nesposobnost služenja vlastitim razumom bez ničijeg vodstva. Čovjek je sam kriv
za maloljetnost, ako njen uzrok nije pomanjkanje razuma, nego rješenost i
hrabrost da se sa njime služi bez ničijeg vodstva. Imaj hrabrosti da se služiš
vlastitim razumom!. Ovo je dakle, moto prosvjećenosti. Lijenost i kukavičluk uzroci
su zbog kojih tako puno ljudi, čak i nakon što ih je priroda još davno oslobodila
tuđeg vodstva, ipak rado ostaje maloljetno tokom cijelog života i zbog kojih je
drugima tako lako da im se nametnu za staratelje. Svakom pojedincu, je dakle,
teško da se oslobodi maloljetnosti koja je postala skoro njegova priroda. Čak ju je i
zavolio i sada zaista nije sposoban da se posluži vlastitim umom, jer mu nikad nije
bilo dozvoljeno da to pokuša. Ako se sada postavi pitanje: živimo li mi u
prosvjećenom dobu, onda odgovor glasi: ne, ali svakako živimo u dobu
prosvjećenja. Još puno toga nedostaje za to, kako stvari sada stoje, u cjelini uzev,
da bi ljudi bili u stanju ili da im se samo omogući da se u stvarima religiji sigurno i
dobro služe svojim razumom bez tuđeg vodstva. Vladar koji ne misli da je
nedostojno da za sebe kaže da smatra svojom dužnošću da u stvarima religije ništa
ne propisuje ljudima, nego da im u tom pogledu ostavlja punu slobodu, po Kantu je
i taj vladar i sam prosvjećen i zaslužuje da ga zahvalni svijet i potomstvo slave kao
prvog, koji je ljudski rod oslobodio maloljetnosti, barem od strane vlasti.

11. Pojam učenja o nauci (Fihte)

Učenje o nauci trebalo bi da bude nauka svih nauka. Odavde proizilazi određeni
odnos logike prema učenju o nauci. Učenje o nauci se apsolutno ne može dokazati
iz logike, i njemu nijedan logički stav, čak ni stav protivrječnosti, ne smije da
predhodi kao važeći; naprotiv, svaki logički stav, i cijela logika, moraju se dokazati
iz učenja o nauci.
Ako se pretpostavi da je Ja najviši pojam i da je tom Ja suprotno Ne-Ja, onda je
jasno da se ovo posljednje ne može suprostaviti a da nije postavljeno, i to
postavljeno u onome što je najviše pojmljeno, onome Ja. Dakle, Ja bi trebalo
razmotriti u dva smisla: kao ono u kojem se postavlja Ne-Ja, i kao ono koje bi tome
Ne-Ja bilo suprotno, i koje bi, prema tome, samo bilo postavljeno u apsolutnom Ja.
Posljednje Ja bi onome Ne-Ja, ukoliko su oba postavljena u apsolutnom Ja, trebalo
u tome da bude jednako, a istovremeno bi trebalo da mu baš u tom smislu bude
suprotno. Ovo bi se moglo misliti samo pod uslovom nečeg trećeg u Ja u kojem bi
oba bila jednaka, a to treće bi bilo pojam kvantiteta.
Nije tako beznačajno, kako se nekima čini, da li filozofija polazi od činjenice ili
djelotvorne radnje (tj. od čiste djelatnosti koja ne pretpostavlja nikakav objekt,
nego ga sama proizvodi, i gdje djelovanje, prema tome, neposredno postaje djelo).
Ako polazi od činjenice, onda sebe stavlja u svijet bića i konačnosti, i u njoj će biti
teško da iz nje nađe put ka onom beskonačnom i natčulnom: ako polazi od
djelotvorne radnje, onda stoji upravo na onoj tački koja povezuje oba svijeta i sa
koje oni jednim pogledom mogu pregledati.

12. Odnos dogmatizma i idealizma u učenju o nauci?

(Fithte)
U inteligenciji postoji dvostruki diz – niz bića i niz posmatranja. Stvari pripada samo
jednostavan niz – niz realnog tj. puka postavljenost – inteligencija i stvar su
suprotne, one leže u dva svijeta i između njih ne postoji most.
Dogmatizam hoće da ovu inteligenciju i njena određenja objasni pomoću stava
kauzualiteta – inteligencija treba onda da bude učinak, drugi član kauzalnog niza.
Ipak, stav kauzaliteta govori samo o realnom nizu – utisak se može proširiti od
jednog do drugog člana niza (ma koliko taj niz bio) ali ni jedan član niza neće moći
povratno da djeluje na sebe – mora se pridomisliti neka inteligencija. U principu
dogmatičara leži samo razlog nekog bića a ne predstavljanja koje je biću potpuno
suprotno. Dogmatičar čini skok u svijet koji je potpuno stran njegovom principu, i
na svaki način želi da prikrije taj skok.
Idealizam objašnjava određenja svijesti iz djelovanja inteligencije. Inteligencija je
samo djelatna i apsolutna a ne i trpna.
Idealizam ( kao potpuni transcendentalni idealizam) polazi od jednog jedinog
osnovnog zakona uma, koji on dokazuje neposredno u svesti – on poziva slušaoca
ili čitaoca da slobodno misli neki određeni pojam. Ovdje treba razlikovati:
- zahtjevani akt mišljenja – koji se izvršava pomoću slobode
- nužni način kako on treba da se izvrši – način utemeljen u inteligenciji, ne zavisi
od volje, nešto nužno što se nalazi u slobodnoj radnji. Nešto nađeno čije je
nalaženje uslovljeno slobodom!
13. Hegelovo shvatanje filozofije historije?
Hegel eksplicite piše kako tek s čovjekom, koga on označava terminom
„samosvijest“ – „stupamo u istoriju“. A istorija nastaje kada apsolutna ideja
(Duh,Bog) počne da se razvija u vremenu . U Hegelovom misaonom
sistemu samo duh ima historiju, ali ne i priroda, u okviru koje se apsolutna
ideja razvija samo u prostoru. Dakle, tek sa čovjekom („samosvijest“)
počinje historija, za koju Hegel vjeruje da ju je potpuno prozreo. Tragove o
tom poduhvatu nalazimo u njegovoj Filozofiji Istorija.
Hegelova koncepcija historije je idealistička, jer on polazi ot teze da „um
vlada svijetom“, tj. da je zbivanje u svjetskoj historiji bilo, jeste i biće umno.
A s obzirom da slobodu određuje kao suštinu uma, njegova tvrdnja da je
svjetska historija isto što i napredovanje u svijetu o slobodi – u njegovom
referentnom okviru, djeluju sasvim logično. Zanimmljivo je da Hegel, iako je
apsolutni idealista (panlogičar), zastupa ideju da ništa veliko u historiji nije
nastalo bez strasti. Prema hegelovom mišljenju, u svjetskoj historiji ima
mjesta samo za one narode koji imaju državu, kao ovaploćenje slobode ili
bar Rusoove „opšte volje“. Inače, država je za Hegela najviši stupanj
običajnosti, odnosno objektivnog duha. Ona je sinteza i „istina“ porodice i
građanskog društva, koje je „zverinjak privatnih interesa“. A najbolje
državno uređenje za Hegela je ustavotvorna monarhija. Južne Slovene Hegel
doduše ne naziva zverinjem i nižom rasom, ali nas kao“nehistorijske narode
isključuje iz „prve lige“ naroda, odnosno iz svjetske histoje. Prema Hegelovoj
filozofiji historije, svjetska historija se razvija kao povijest od Istoka ka
Zapadu. U upečatljivoj paroboli o Suncu i historiji, Hegel piše kako se na
Istoku rađa spoljašnje fizičko Sunce, a na Zapadu izlazi unutrašnje Sunce
samosvijesti. Kod Hegela se nahode i elementi organicizma. Naime, on za
istočno doba kaže da je to dječačko doba svjetske historije, za grčko da je
mladićko, rimsko da je muževno - a germansko doba je staračko i
mudračko doba svjetske historije. Ono navodno označava potpunu zrelost
duha, koji se vraća sa zamornog putovanja samome sebi.
18. Stupnjevi u razvoju misli? (Hegel)
Dijalektiči je hod tročlan: sačinjavaju ga teza, antiteza i sinteza. Ti se momenti
trijada imenuju i kao postavljenost, negacija i negacija i negacija.

- Teza je prvi stupanj jednostavnog postavljanja, proizvoljne određenosti

pojma;
- Antiteza je drugi stupanj – stupanj negacije, razlikovanja, suprostavljanja,
sukoba;
- Sinteza odnosno negacija negacije, ukidanje negacije – afirmacija, treći je
stupanj – stupanj posredovanja koji uključuje prva dva određenja i
istovremeno ukida njihove suprotnosti u jednom visem jedinstvu.

U prožimanju tih momenata i njihovom stalnom međusobnom prevladavanju i

ukidanju odvija se neprekidan razvoj pojmova, života i zbilje uopće. Svaki niži
stupanj ukinut je, očuvan i prevladan (nadmašen) višim stupnjem. Sinteza nije
završetak, nego tek nova teza za novu antitezu k novoj sintezi itd., dakle novi
početak tročlanog niza

19. Čulna izvijesnost ili „ovo“ mnenje? (Hegel)

Konkretna sadržina čulne izvijesnosti čini da se ta čulna izvijesnost pokazuje
neposredno kao najbogatije saznanje, čak kao saznanje beskonačnog obilja, za koje
se nikako ne može naći neka granica isto tako kada u prostoru i vremenu u kojima
se ono rasprostire idemo van granica, kao i kada uzmemo jedno parče tog obilja, pa
putem dijeljenja prodiremo u njega. Osim toga, ta se čulna izvijesnost pokazuje kao
najistinitija jer ona od predmeta nije izostavila još ništa, već se on nalazi pred nju u
svojoj potpunoj neokrnjenosti. Na čistom biću koje sačinjava suštinu ove
izvijesnosti i koje tu izvijesnost iskazuje kao njenu istinu, uzgred se odigrava još
mnoštvo drugo čega smo mi očevici. Jedna stvarna čulna izvijesnost nije samo ova
čista neposrednost, već predstavlja jedan njen primjer. U čulnoj izvijesnosti iz
čistog bića ispadaju odmah jedan ovaj kao Ja i jedno ovo kao predmet. Ni jedno ni
drugo se u čulnoj izvijesnosti ne nelaze neposredno, već se u isto vrijeme nalaze u
njoj kao isposredovani. Ovu razliku između suštine i primjera, između
neposrednosti i posredovanja, ne pravimo sami mi, već je nalazimo na samoj čulnoj
izvijesnosti, ali ne onako kako smo je upravo odredili. Čulnu izvijesnost treba pitati:
šta jeste ovo? Na pitanje šta jeste to sada mi naprimjer odgovaramo sada je noć.
Da bismo ispitali istinitost ove čulne izvijesnosti dovoljan nam je jasan jednostavan
upit. Ono sada, koje jeste noć, čuva se, odnosno ono se obrađuje kao ono zašta se
izdaje, kao pojedinačno biće, ali ono se pokazuje kao nebiće. Ovo sada koje se
odražava nije jedno neposredno sada nego predstavlja jedno sada koje je
isposredovano jer je trajno i permanento, ono je određeno time što nema onog
drugog. Dakle, čulna izvijesnost doznaje da se njena suština ne nalazi ni u
predmetu ni u Ja, i da neposrednost ne predstavlja niti neposrednost predmeta, niti
neposrednost Ja. Predmet i Ja predstavljaju ono uopšte, u kojem se ono sada i ono
ovdje i ono Ja ne održavaju ili ne postoje. Time mi dospijevamo dotle da kao
suštinu čulne izvijesnosti postavljamo njemu cjelinu, a ne samo jedan njen
moment.