SVEUČILIŠTE U MOSTARU

FILOZOFSKI FAKULTET
STUDIJ FILOZOFIJE

Vojko Vrdoljak

DESCARTESOV DUALIZAM

Završni rad

Mostar, 2018.
 SVEUČILIŠTE U MOSTARU
FILOZOFSKI FAKULTET U MOSTARU
STUDIJ FILOZOFIJE

DESCARTESOV DUALIZAM

Završni rad

Kolegij: Filozofija novog vijeka 1

Student: Vojko Vrdoljak
Mentorica: dr. sc. Slavica Juka, red. prof.
Indeks br. 4658/I
Smjer: Filozofija - novinarstvo

Mostar, prosinac 2018.

1
SADRŽAJ

UVOD ........................................................................................................................................ 3

1. ŽIVOT I DJELO .................................................................................................................. 5

2. KARAKTERISTIKE RACIONALISTIČKE FILOZOFIJE .......................................... 7

3. DESCARTESOVA METODA ............................................................................................ 9

4. COGITO ERGO SUM ....................................................................................................... 11

5. DESCARTESOV DUALIZAM ......................................................................................... 13

5.1. Misleća supstancija – Res cogitans ............................................................................... 14

5.2. Materijalna supstancija – Res extensa ........................................................................... 15

5.3. Descartesov odnos prema životinjama .......................................................................... 16

5.4. Razumijevanje i zamišljanje .......................................................................................... 17

5.5. Bog kao garant naravi .................................................................................................... 17

5.6. Djeljivost tijela i nedjeljivost duha ................................................................................ 19

5.7. Međudjelovanje duha i tijela ......................................................................................... 19

6. NEKA RJEŠENJA I KRITIKA DESCARTESOVOG DUALIZMA ........................... 22

6.1. Baruch de Spinoza ......................................................................................................... 22

6.2. Gottfried Wilhelm Leibniz ............................................................................................ 23

6.3. Neki moderni pristupi dualizmu .................................................................................... 24

6.4. Suvremeni budistički filozofski pristup odnosu tijela i uma ......................................... 25

ZAKLJUČAK ......................................................................................................................... 27

LITERATURA ....................................................................................................................... 29

2
UVOD

Rene Descartes zajedno sa Francisom Baconom općenito smatra se osnivačem i pokretačem

novih stremljenja u znanosti, a poglavito u filozofiji, koja je danas poznata pod nazivom
novovjekovna filozofija. Descartes je u svom znanstvenom i filozofskom promišljanju otvorio
mnoge teme poput znanstvene metodologije, ali je i promišljao i uvjetno rečeno „stare“ teme
poput dualizma duše i tijela, odnosno odnosa između materije i duha, a što je i tema ovog rada.

Dualizam duše i tijela je tema u filozofiji koja je i stara koliko i filozofija sama. Problematika
dualizma u filozofiji je poznata tema kod Platona kao učenje o svijetu ideja, dok kod Aristotela
dualizam se očituje u odnosu materije i forme. Promišljanje odnosa duše i tijela se dalje
nastavlja u povijesti filozofije pa dualizam postaje tema u neoplatonizmu i nadalje u skolastici,
dok u kršćanstvu postaje i doktrina. Ovim će se radom nastojati prikazati razvoj Descartesove
filozofije s posebnim osvrtom na teoriju dualizma, na njen nastanak, utjecaje koje je Descartes
imao kad je stvarao teoriju, njenu kritiku, te utjecaj teorije na daljnji razvoj filozofije i znanosti
uopće, te stanje rasprave o dualističkoj teoriji danas.

U radu će se isto tako pokušati povezati glavne odrednice Descartesove filozofije, te utjecaji tih
teorija na teoriju dualizma i obrnuto. Da bi se uopće mogao dati osvrt na dualističku teoriju bit
će nužno i dati osnovne preglede ostalih najvažnijih Descartesovih teorija, i razvojni proces
nastanka tih teorija kroz njegova najvažnija djela. Nadalje će se u radu nastojati prikazati utjecaj
Descartesovog dualizma na suvremenike, te ukratko opisati kako su na teoriju dualizma
reagirali, te kako su je kritizirali filozofi poput Spinoze i Leibniza, te završno nastanak nekih
modernih objašnjenja i odgovora na teoriju dualizma.

Tijekom izrade rada su se prvenstveno koristili prevedeni Descartesovi radovi te djela o

povijesti filozofije, te knjige u kojima se na različite načine i iz različitih perspektiva obrađivala
tema dualizma. Kod prijevoda posebno korisni pokazali su se uvodi i predgovori prevoditelja
pojedinih djela.

U prvom dijelu rada ukratko je opisan životni put Descartesa te su navedena njegova najvažnija
dijela iz njegovog filozofskog korpusa. Nadalje u radu, u kratkom osvrtu na racionalističku
filozofiju daje se sažet opis ideje racionalizma i važnosti iste za razvoj filozofije i znanosti
općenito. U nastavku obrađuju se dva najvažnija Descartesova postignuća u filozofiji; Metoda
i „Cogito“. Metoda i „Cogito“ u radu služe kao uvod u glavnu temu rada „Descartesov
dualizam“ koja se kao središnja tema s niza aspekata i perspektiva obrađuje u petom poglavlju.

3
Dualistička teorija se obrađuje od njenog nastanka u Descartesovom filozofskom korpusu
(dualizam nije posebno obrađen u jednom Descartesovom djelu, već se provlači kroz njegov
cjelokupni rad), preko razrade problematike, te kritiku i diskusiju koju je Descartes pokrenuo
nakon objave teorije u svojim djelima.

U nastavku rada dan je prikaz najvažnijih Descartesovih kritičara i teorija koje su proizašle kao
odgovor na njegov dualizam, te prikaz nekih suvremenih teorija i osvrta na dualističku teoriju.

4
1. ŽIVOT I DJELO

Rene Descartes rođen je 31. Ožujka 1956. godine u gradiću La Haye kao treće dijete. Otac mu
je bio savjetnik i član parlamenta u Bretagni. U osmoj godini školuje se kod jezuita, gdje se
učila aristotelovska filozofija prirode, logika, fizika, metafizika i matematika, „Zapravo čitava
se nastava svodila na komentiranje Aristotelovih djela“1

Kolegij završava 1621. godine te nakon toga odlazi u Pariz, gdje se ponovno sreće s kolegom
sa studija M. Merseneom koji mu je bio najvjerniji prijatelj s kojim se često savjetovao te s
kojim se mnogo dopisivao. U dvadesetoj godini javlja se u vojsku te se bori u španjolskoj, te je
tako proputovao mnoge europske zemlje. U Nizozemskoj se sprijateljuje s mladim liječnikom
Isaacom Beckmanom, a koji je za njega značio prekretnicu u njegovom životu te ga je potaknuo
na studije i piše svoje prvo djelo; „Raspravu o muzici“ (Compendium musicae).U tom periodu
počinje se ozbiljno baviti matematikom i mehanikom pod Beckmanovim vodstvom. U tom
vremenu kontaktira i s članovima tajnog mističnog društva Rozenkrojcera, intenzivno se bavi
geometrijom i optikom. Iz tog vremena potječu i njegova tri čuvena sna. Nakon perioda života
u Francuskoj krajem 1628 seli se u Nizozemsku gdje na raznim adresama živi sljedećih
dvadesetak godina.

Na poziv švedske kraljice Kristine 1649. Odlazi u Švedsku. Teško podnosi hladnu švedsku
klimu, i rano ustajanje (na inzistiranje kraljice) te u veljači 1650. godine umire od upale pluća.
U Švedskoj je napisao i svoje posljednje djelo „Strasti duše“ (Passions de l ame).

Descartesova glavna djela su:

Pravila za upravljanje duha (Regulae ad directionem ingenii) 1629. – glavna ideja koja se
provlači kroz djelo je jedinstvo svih znanosti.

O svijetu(Le monde) 1630 – 1633

- Prvo Descartesovo znanstveno djelo, objavljeno je posthumno jer ga Descartes nije objavio
čuvši za Galilejevu osudu, a zastupao je slična gledišta.

Rasprava o metodi (Discours de la methode) 1637.

KANGRGA, Milan: Racionalistička filozofija i odabrani tekstovi filozofa, Zagreb, Nakladni zavod Matice
1

Hrvatske, 1979., str. 13.

5
- Prvo Descartesovo objavljeno djelo. Prvi put spomenuta njegova metoda

Meditacije o prvoj filozofiji (Meditationes de prima philosophia) 1641.

Načela filozofije (Principia philosophaie) 1644.

Strasti duše (Les passions de l`ame) 1649.

6
2. KARAKTERISTIKE RACIONALISTIČKE FILOZOFIJE

Racionalizam se smatra s pravom filozofijom novog svijeta. Descartes se javlja kao njen prvi i najvažniji
predstavnik, odnosno kao onaj koji je ljudski razum postavio u središte spoznaje. Racionalizam odbacuje
srednjovjekovni dogmatizam u kojemu je filozofija bila u službi dogmatske skolastike, te takav
racionalizam postaje prava filozofija novog svijeta. Filozofija nije više kao u Tominoj filozofiji samo u
službi teologije, odnosno može se reći da racionalizam skida teologiju s trona a Descartes tvrdi za
teologiju da nije iznad mišljenja, da nije sama za sebe, već je samo jedan dio filozofskog nadzora na
svijet, samo jedan dio filozofijskog razmatranja.

„U općem smislu racionalizmom nazivamo onaj pravac u teoriji spoznaje , koji bez obzira na to, da li
osjetno iskustvo kao jedan od izvora i oblika naše spoznaje stvarnosti odbacuje ili ne, smatra da je
objektivnu stvarnost moguće spoznati samo mišljenjem, to jest da je spoznaja dana jedino u našem umu,
razumu, intelektu.“2

To znači da postoje one istine koje ne ovise o našem iskustvu, ne potječu iz iskustva već su produkt
onog čistog mišljenja, odnosno te istine su apriorne odnosno, te se istine smatraju urođenim oblicima
uma. To ne znači da se osjetilno iskustvo odbacuje, što najbolje pokazuje sam Descartes koji se u svojim
prirodoznanstvenim istraživanjima obilno koristi eksperimentom. Racionalizam, dakle daje stvarnost
kao racionalnu i umnu, te traži da se takva izvodi i shvaća. Taj zahtjev racionalizma biva novim poticaje
mada se sve iznova istraži i ispita, to znači da ono izvanjsko ne treba samo preuzeti i prihvatiti, već da
treba određeni umni i intelektualni napor da bi se došlo do novih spoznaja te da se upotrebom razuma
može doći do pomaka ne samo u filozofijskom načinu promišljanja svijeta, već da i racionalistički
pristup ima veliki potencijal i za praktične primjene za promijene u svijetu, odnosno racionalizam
nameće opću obvezu svima da rade u mišljenju, a pošto se mišljenje stječe, znači i obavezu svih da se
„radi“ u mišljenju.

Descartes kao prvi u filozofiji racionalizma daje principu mišljenja apsolutno pravo, te se povijesnom
kontekstu više nije moglo ići unazad, filozofija u racionalizmu dobiva novi zamašnjak koji se nominalno
i naziva filozofijom novog vijeka. Posljedica da se razum postavlja kao prvo počelo je imalo nesigurnost
u metodologiji dolaska do zaključka i izvoda; npr.; je li u metodološkom smislu prvo dedukcija,
indukcija ili možda analogija više i nije tako važno. Sami temelj metodologije više nije neka određena
metoda već se na početak svakog istraživanje postavlja sumnja, odnosno zadatak postaje de se sva znanja
podvrgnu sumnji te da se sve podvrgne ispitivanju, a počelo mora biti vlastiti razum, vlastiti rad i

KANGRGA, Milan: Racionalistička filozofija i odabrani tekstovi filozofa, Zagreb, Nakladni zavod Matice
2

Hrvatske, 1979., str. 7.

7
nastojanje da se nadiđu sve prepreke koje staju na putu znanju i razvoju samoga sebe kao i društva u
kojem pojedinac djeluje i stvara neko novo znanje.

8
3. DESCARTESOVA METODA

Descartes svoje čuveno učenje o metodi daje u svojemu dijelu „Rasprava o metodi“ koju piše na
narodnom Francuskom jeziku. Francuskim jezikom on se želi i približiti prirodnijem mišljenju odmičući
se od tadašnjeg Latinskog jezika koji je jezik učenih i akademskih krugova. Još jednom u novovjekom
duhu pokazuje i samim činom pisanja na vlastitom jeziku jedna nova i slobodnija stremljenja u filozofiji
i znanosti.

Povijesno gledajući Descartes nastavlja čitav niz renesansnih mislitelja poput Galileja ili Bruna koji su
već propitali dotadašnje nedodirljive dogme, i zasijali sjeme sumnje u skolastička učenja i metode.
Descartes je svjestan da ako želi izgraditi novi sustav mišljenja, odnosno ako želi doći do znanja koje je
što više sigurno mora prije svega posumnjati u dosadašnja znanja i mora imati metodu kako doći do tih
znanja. On smatra da je tu metodu pronašao u svojih četiri čuvena pravila;

„Prvo pravilo bilo je da nikada ne prihvaćam za istinito dok očigledno ne spoznam da je ono
takvo, dakle da brižljivo izbjegavam prenagljivanje i preduhitrenje, te da sudim samo o
onome što je mome duhu tako jasno i razgovijetno da nemam nikakva povoda o tome
sumnjati.
Drugo pravilo bilo je da svaku od teškoća koju istražujem podijelim na onoliko dijelova na
koliko je to moguće i koliko je potrebno radi njihova najboljeg rješenja.
Treće pravilo bilo je da svoje misli vodim po redu, polazeći od najjednostavnijih i
najrazumljivijih predmeta, da bi se postupno uzdigao do spoznaje onih najsloženijih,
pretpostavljajući red i među onima koji po prirodi ne prethode jedni drugima.
Posljednje pravilo bilo je da posvuda sve potpuno pobrojim, te načinim opće preglede, da
mogu biti siguran da nisam ništa izostavio“3

Metodom u četiri koraka Descartes je sebi dao temelj za daljnja istraživanja što na filozofskom a što i
na prirodno-znanstvenom planu. Metodom su raščišćene nejasnoće, odbačen uteg nepouzdanih činjenica
i on može dalje nastaviti razvijati svoj filozofski sustav čije je najpoznatije počelo i osnova: „Mislim,
dakle jesam“ (Cogito ergo sum). Iako njegova metoda nije ni savršena ni dovršena, za naš rad je prije
svega Descartesova metoda važna zbog toga, jer se na prvo mjesto sve ljudske spoznaje postavlja razum
odnosno misleća supstancija; „Ali on nije težio da otkrije mnoštvo izolovanih istina, već da razvije sistem
istinitih iskaza u kojima se neće ništa pretpostaviti što nije samoočevidno i nesumnjivo. Tada bi
postojala organska povezanost između svih delova sistema i celo zdanje bi počivalo na sigurnoj
osnovi.“4

3
DESCARTES, Rene: Diskurs o metodi, Zagreb, Demetra, 2011. str. 19.
4
KOPLSTONE, Frederik: Istorija filozofije, Tom IV, Berograd, BIGZ, 1995. str. 102.

9
Descartesova metoda tako postaje najvažniji alat za Descartesa i njegov rad, kako u njegovoj filozofiji
tako i u matematici, i njegovim prirodno znanstvenim istraživanjima. Metodološke postavke obilno su
korištene od samog Descarta za dokazivanje njegove teorije dualizma koja je tema ovog rada. Descartes
je sa svojom metodologijom postavio ne samo temelje u metodološki razrađenom filozofijskom
promišljanju, već je i dao pouzdani alat za u to vrijeme, u kojem su se rađale mnoge posebne znanosti.
Metodologija je danas jedan od glavnih temelja ne samo znanstvenog rada u svim znanostima već je
primjenjiva u svim ostalim aspektima ljudskog djelovanja i života uopće što je možda i najveća zasluga
Descartesove filozofije.

10
4. COGITO ERGO SUM

Descartes je sumnju kao metodu primijenio da bi došao do zaključka da li postoji kakva istina u koju se
ne može sumnjati. S tvrdnjom Cogito ergo sum odnosno mislim dakle postojim Descartes je smatrao da
je istina konačno pronađena u toj tvrdnji. Sama mogućnost sumnjanja postaje dokaz postojanja, stoga,
ma u što sumnjali, pa čak i ako nas „zloduh“ tjera na sumnju ne može nije moguće sumnjati u vlastito
postojanje, vlastito postojanje verificira se u samom činu sumnje. „Očevidno, ta izvesnost o vlastitom
postojanju se stiče samo kada mislim, kada sam svestan“5

„Pod riječju mišljenje shvaćam sve ono čega smo svjesni da se zbiva u nama ukoliko je u nama svijest
o tome. I to ne samo spoznavanje intelektom, htijenje i zamišljanje imaginacijom nego i zamjećivanje
osjetilima je isto u ovome slučaju što i mišljenje“6.Cogito,odnosno mišljenje,tako za Descartesa postaje
najizvjesniji temelj njegova filozofskog sistema, temeljni kamen na koji se oslanja svatko tko ispravno
filozofira, i cogito se smatra čak izvjesnijom istinom od Boga, jer se može sumnjati čak i u Božju
egzistenciju.

Pitanje koje se nameće, je pitanje tko je ili što to, što tvrdi da misli, odnosno sumnja, tko je to ja koje
misli. „Njegov „cogito“ međutim ne predstavlja svijest kao takvu, kao prosto mišljenje, odnosno
misaoni sadržaj, već refleksiju o tom mišljenju, znanje da mislim spoznajnu djelatnost, to jest upravo –
samosvijest“7Bitak se na ovaj način definira i zasniva isključivo na mišljenju odnosno duhu, duh postaje
misleća supstancija, i to ukoliko je misaoni subjekt i duhovan ali i materijalan. Pošto je takav bitak duh,
odnosno misleća supstancija može se misliti da takvoj supstanciji nije potreban nikakav materijalni
podmet, ono što jesmo to je duša, koja je različita od tijela i samim time umnogome lakše spoznatljiva
od tijela. „Zacijelo , ako je ona prema definiciji supstancija, onda je ona biće po sebi a ne po drugome,
pa joj prema tome pripadaju i odgovarajući atributi, posve drukčiji od onih koji pobliže određuju
opstanak tijela, i tako je zapravo već postavljena i ona druga supstancija, naime tjelesna“8

„U svakom slučaju, izgleda ispravno reći za Dekarta da ono što je shvaćeno u iskazu Cogito, ergo sum
jeste naprosto ono ja koje ostaje kada se sve drugo sem „mišljenja“ odbaci.“9 Ali ako se cogito postavi
kao jasan princip i temelj filozofije, samo po sebi se nameće pitanje što kako dalje u promišljanju s onim
„ostatkom“ egzistencije, odnosnom onim u što se može sumnjati. Upravo u nastavku ovoga rada pokušat
ćemo pojasniti Descartesov odnos mišljenja, odnosno duhovnog s onim materijalnim to jest sa svime
onime u čiju izvjesnost po Descartesu možemo sumnjati. Pokušat ćemo dati pregled njegovih filozofskih

5
KOPLSTONE, Frederik: Istorija filozofije, Tom IV, Berograd, BIGZ, 1995. str. 98.
6
DESCARTES, Rene: Načela filozofije, Zagreb, Kruzak, 2014. str. 51.
7
KANGRGA, Milan: Racionalistička filozofija, Zagreb, Nakladni zavod Matice Hrvatske, 1979. str. 25.
8
PEJOVIĆ, Danilo: Veliki učitelji mišljenja, Zagreb, Naklada Ljevak, 2002. str. 50.
9
KOPLSTONE, Frederik: Istorija filozofije, Tom IV, Berograd, BIGZ, 1995. str. 104.

11
rješenja tog odnosa, suvremenu kritiku tog koncepta te utjecaj koji je ta filozofija imala na buduća
filozofska promišljanja.

12
5. DESCARTESOV DUALIZAM

Sumnja i Cogito su postali temelji zasnivanja Descartesove filozofije, i zajedno tvore dualističko
jedinstvo koji postaju pouzdan temelj one filozofije koja ima za cilj odstranjivanja svih krivih shvaćanja,
zabluda, i zajedno tvore spoznajni proces u kretanju prema spoznaji objekta mišljenja. Do sad je jasno
da je za Descartesa čovjekova bit, supstancija mislećeg, to jest u duši jest supstancija, odnosno duša je
misleća supstancija „Res cognoitas“. Ali pitanje koje se otvara je, što je s ljudskim tijelom, i što je s
materijom. Descartesov se dualizam oslanja na kršćansko učenje da svaki čovjek ima dušu, a njemu koji
je ostao katolik do smrti to učenje je bilo blisko od prvih dana školovanja i u tom učenju on je verificirao
svoj filozofski nauk. Descates često u svojim djelima, i u različitim prigodama koristi riječi kao što su
duša, um ili duh a odnose se uvijek na samo jedno, dok tijelo nije samo ljudsko tijelo, već je tijelo ona
konačna stvar ili predmet koji se mogu spoznati, i to na način jasne i razgovijetne spoznaje.

„Stoga ono, što se jasno i razgovijetno može spoznati na vanjskim stvarima (tijelima), jesu samo njihova
kvantitativna određenja i njihovi matematski geometrijski odnosi“10. Ovime je dana i jasna prednost i
prvenstvo nematerijalnog, odnosno mislećeg pred materijalnom, te slijedi da misleće definira
materijalno putem isključivih jasnih relacija koje su moguće samo u geometriji i matematici;„Ti su
odnosi tako jasni i razgovijetni, kao i matematska određenja, i razum ih može konstruirati i
rekonstruirati, ta su tijela upravo proizvod razuma, i zato samo na njemu osniva se prava naučna
spoznaja“11.

Ovime se materijalno odnosno tijelo i tjelesno reducira na kvantitativne odnose koji proizlaze iz
razumskih procesa temeljenih na matematici i geometriji te znanstvenoj metodi. Sva različitost i ljepota
svijeta svodi se na matematičko geometrijske odnose, te nema riječi o kvalitetama poput umjetnosti i
estetskih vrijednosti. Misao tako konstruira najvažniji odnos koji ima sposobnost redukcije svih
matematičkih i geometrijskih odnosa, a to je prostor. Prostor bi sljedeći prvenstvo mislećeg nad
materijalnim postao proizvod sigurne i jasne metode i upotrebom misaonih procesa prostor postaje
prema tome čista misaona konstrukcija.

„No budući da postojanje prostora ne može biti samo realnost misli, jer bi misao onda mislila samo
sebe, a spoznaja bi ostala bez svog objekta spoznavanja, prostor postaje nešto po sebi postojeće, izvan
mišljenja, on postaje „protežna stvar“ (res extensa), supstancija, apsolut, nešto potpuno odvojeno od
subjekta spoznaje.“12

10
KANGRGA, Milan: Racionalistička filozofija, Zagreb, Nakladni zavod Matice Hrvatske, 1979. str. 29.
11
Isto, str. 29.
12
Isto, str. 29.

13
5.1. Misleća supstancija – Res cogitans

Do sada je razvidno da je „ja“ ono što ostane kad odbacimo sve što nije produkt mišljenja. Ta istinitost
„ja“ do sada je dokazana s „Cogito ergo sum“. S mislećim „ja“ nameću se pitanja da li je to „ja“ stvar
koja misli i što bi onda trebala biti ta stvar koja misli. Očigledno da svatko od nas kada misli ujedno i
osjeća, potvrđuje, negira, mašta.U drugoj meditaciji Descartes obilno argumentira svoju teoriju da je
čovjek „misleći“ i tako strogo odvojen od tijela. „Ali ipak što sam ja? Stvar koja misli. Što je to?
Naravno: ono što dvoji, razumijeva, tvrdi, niječe, hoće, neće, te zamišlja i osjeća“13. U drugoj meditaciji
cilj je prikazati da „ja“ jest misleća supstancija, a ne tijelo. Mišljenjem i zamišljanjem, dvojenjem i
percepcijom „ja“ potvrđuje samog sebe, to „ja“ također i doživljava prostor i svoju okolinu: „Isto tako
ja sam onaj koji osjećam ili onaj koji osjetilima prima tjelesnine: „Naime, Svjetlost vidim, čujem buku,
osjećam toplinu“14

Descartes svoj čuveni primjer o vosku daje da bi dokazao da je spoznati sebe uvjetno rečeno lakše,
odnosno sigurnije nego spoznati neki predmet. Na primjer vosak se mijenja; Prvo kad je tek izvađen iz
saća osjeća se miris meda, peludi, a ako ga udarimo prstima ispušta zvuk, hladan je, ali ako ga zagrijemo
taj isti vosak se topi, postaje vruć i ne ispušta zvuk ako ga udarimo, a opet on nadalje ostaje to taj isti
vosak. Vosak je izabran zbog svoje lako vidljive promjene ali Descartes taj princip nepouzdanosti
primjenjuje na sve doživljaje koji koji nisu doživljaji duha pa tvrdi: „Ali valja primijetiti, on nije spoznat
ni gledanjem, ni diranjem, ni zamišljanjem – niti ikad bijaše, iako se tako prije činilo – nego samo
uvidom duha...“15.

Redom spoznavanja mišljenje je po dosad navedenom postavljeno ispred materijalnog, odnosno moguće
je postojanje samo dvije supstancije; Res cogitans koja je duhovna supstancija s glavnim atributom
mišljenjem i materijalna supstancija Res extensa s glavnim atributom protežnošću. Nadalje Descartes
supstancijom smatra „...ono što postoji tako da za njegovo postojanje nije potrebno ništa drugo, a pod
atributima , bitna i opća svojstva supstancije ili ono što na njoj shvaćamo kao stalno i nepromjenjivo“16,
odnosno atributom se naziva samo ona osnovna osobina koja sačinjava neku stvar a sve ostale osobine
nazivamo modusima tog atributa.

Ako bi strogo gledali definiciju supstancije, u nju bi se mogao uklopiti jedino Bog, jer jedino Bog
odgovara tom opisu, ali ako izostavimo Boga, možemo misliti o onoj supstanciji koja se odnosi na

13
DESCARTES, Rene: Metafizičke meditacije - Meditacije o prvoj filozofiji, Zagreb, Demetra, 1993. str. 54.
14
Isto, str. 56.
15
Isto, str. 60.
16
KANGRGA, Milan: Racionalistička filozofija, Zagreb, Nakladni zavod Matice Hrvatske, 1979. str. 30.

14
stvorenja pa podjela na misleću i protežnu supstanciju može biti zadovoljavajući kriterij za opis
stvorenog svijeta a Bog je potreban i uvodi se kao tvorac stvorenog svijeta odnosno garant postojanja.

5.2. Materijalna supstancija – Res extensa

U Descartesovom filozofskom sustavu jasno je dana razlika između misleće i materijalne

supstancije, odnosno materija se potpuno razlikuje od mišljenja, pa samim time razlikuju se
materijalni svijet i svijet mišljenja. Najvažnije svojstvo materijalnog svijeta jest protežnost koji
je i glavni atribut materije odnosno tijela, a modusi koji slijede su oblici, veličine kretanje,
mirovanje i slično. Sve druge kvalitete koje se mogu pridodati poput boja, mirisa su po
Descartesu subjektivni utisci. Ako protežnost postavimo kao temelj materijalnog, onda
sukladno tome matematika definira tijelo, odnosno tjelesnost možemo čak izjednačiti s
matematičkim. Tijelo kao tako shvaćeno samo u sebi ne posjeduje nikakvo gibanje ili
unutrašnje mijene koje su nama danas poznate iz moderne fizike i kemije. Tijelo shvaćeno na
taj način podložno je samo mehaničkim zakonima kretanja čime se dolazi do radikalnog
mehanicističkog simplificiranja filozofije prirode. Gledajući na taj način možemo zaključiti da
je ljudsko tijelo u potpunosti nezavisno od uma, odnosno po tome je ono samo stroj, i sva
tumačenja ljudskosti a koje ne pripadaju u sferu mišljenja tumači se radikalno mehanicistički.
„Osnovna karakteristika te koncepcije jest materija shvaćena kao inertna masa, mehanički
pojam kauzaliteta i linearnost kretanja. Postoje samo kvantitativne promijene, kretanje je samo
premještanje u prostoru, a cijela zgrada te mehaničke konstrukcije svijeta ostaje u svojoj osnovi
jedna te ista“17.

Rezultat ovakvog shvaćanja materijalnog oduzima materiji ikakvu kvalitetu na uštrb kvantitete
koja je u tom sustavu jedini kriterij. Postoje premještanja s mjesta na mjesto, sudaranja
materijalnih tijela, ili promjena oblika tijela ali samo brojčano, mijenja se samo oblik nekog
tijela, odnosno matematika postaje isključivi kriterij u fizici, te je na taj način iz sfere
materijalnog poimanja svijeta izbačena svaka mogućnost metafizike, a metafizika kao takva
isključivo je smještena u misleći „svijet“. Jedna od najvećih zasluga ovakvog poimanja materije
je primjena matematike na zbivanja u stvarnosti, te se može reći da je Descartes udario temelje
analitičke geometrije koja je postala temeljni alat nadolazeće moderne fizike. Do tada je
matematika bila spekulativna, bavila se je samo apstraktnim brojkama i apstraktnom

17
KANGRGA, Milan: Racionalistička filozofija, Zagreb, Nakladni zavod Matice Hrvatske, 1979. str. 31.

15
geometrijom, pa se skoro može reći i da nije imala praktičnu primjenu svakodnevnom životu
već se ju koristilo kao sredstvo za treniranje i oštrenje uma. „Descartes je učinio novu upravo
naučnu disciplinu, koja svoju svrhu i smisao vidi u praktičnoj primjeni na predmete vanjskog
svijeta, čime nauka dobiva svoj praktičan, tehnički, revolucionaran karakter, kao oruđe za
aktivno djelovanje na prirodu i njeno podčinjavanje čovjeku“18

5.3. Descartesov odnos prema životinjama

Do sada u radu smo mogli vidjeti da je Descartesova filozofija uzimala u obzir Boga kao prvu
i apsolutnu supstanciju, čovjeka i njegov um i tijelo, te materiju i tjelesnost kao kvantitativnu
supstanciju, pa se s pravom možemo pitati koji je u tom filozofijskom sustavu položaj životinja.
Prethodno smo vidjeli da um isključivo pripada čovjeku, te se isključivo u mislećem obistinjuje
čovještvo, a ljudsko tijelo je po Descartesu samo živi stroj ili automat koji osjetima doživljava
okolni svijet. Materija je matematički definirana, prostorno prožeta te ne posjeduje nijednu
kvalitetu koja bi joj mogla dati određenu živost, odnosno možemo slobodno reći da je materija
ne-živa. Ukratko tako objašnjen i uređen svijet se može sastojati samo od dvije supstancije, od
duha i od tvari.

Descartes u skladu s gore navedenim zaključuje da životinje mogu biti samo tijelo, jer ne
posjeduju um, koji je isključivi ekskluzivitet koji pripada čovjeku. To znači da su životinje
samo tijelo, odnosno svojevrsni refleksni automat, posljedično ne mogu doživljavati okolni
svijet te ne posjeduju ikakav osjet okoline. Da je Descartes zaista tako mislio znamo iz njegovih
radova, jer je vivisekcija bila redovna metoda u njegovom znanstvenom radu u polju biologije,
a eventualnu bol koju bi životinja doživjela, a bila je posljedica vivisekcije, za Descartesa je
bio samo refleks kojim „automat“ reagira na postupak vivisekcije.„Descartesa je takvo
mišljenje dovelo do neobična i jezovita uvjerenja da životinje nisu svjesna bića, te da se zvukovi
koje ispuštaju pri vivisekciji nimalo ne razlikuju od onih koje bi ispuštao kakav razbijeni stroj.
Urlici boli za njega su bili samo mehanička buka!.“19

18
Isto, str32.
19
ROBINSON Dave, GARRAT Chris,: Descartes za početnike, Zagreb, Naklada Jesenski i Turk, 2003, str. 100.

16
5.4. Razumijevanje i zamišljanje

U šestoj meditaciji Descartes želi u skladu sa svojim sustavom odijeliti zamišljanje i čisto
razumijevanje sagledavajući odnos promatrača odnosno duha naspram pojavnih stvari odnosno
tijela pa za zamišljanje kaže: „...da ono nije ništa drugo nego stanovita primjena spoznajne
sposobnosti na tijelo što je izravno nazočno, te stoga opstojeće.“ 20 Pa tako u nastavku na
primjeru trokuta i peterokuta kaže da ih je moguće opaziti i zamisliti, međutim nekakav
višekutnik (npr. lik s deset tisuća kuteva) moguće je razumjeti ga ali ga nije moguće opaziti, pa
iz toga izvodi zaključak da za bivstvovanje promatrača nije nužna moć zamišljanja, odnosno,
nemogućnošću zamišljanja se ništa stvarno ne mijenja za promatrača. Zamišljanje se prema
tome oslanja na promatranje i određen odnos između promatranog tijela i promatrača, odnosno
stvara se određena nova predočba, dok se razumijevanje okreće već poznatim zamislima koje
već postoje u duhu na temelju prethodnih iskustava. Zamišljanje nas navodi da tijelo vjerojatno
postoji, ali samo vjerojatno jer se ne možemo osloniti na promatranje kao dokaz; „...jer ponekad
su tornjevi koji, koji su se izdaleka činili okruglim. Izbliza se pokazali četverouglim, a veliki
kipovi, koji stajahu na njihovom vrhu, gledani sa zemlje činili su malenim: i u nebrojenim
drugim takvim stvarima otkrio sam kako su pogrešni sudovi utemeljeni na vanjskim osjetima.“21

Tako zamišljanje stoji između mentalnog i fizičkog, odnosno zamišljanje je nekakva mješavina
mentalnih procesa i procesa zamjedbe, dok je razumijevanje čista mentalna kategorija. Nadalje
kategorija slična zamišljanju je i sposobnost osjećanja, te sposobnosti promjene mjesta,
promjene oblika i slično. Bez tih sposobnosti može se razumjeti sebe jasno i odjelito ali njih
bez sebe nije moguće nikako razumjeti. U osobi postoji određena pasivna sposobnost osjećanja
ili primanja impulsa iz protežnog svijeta, međutim da nije djelatne sposobnosti razuma da te
impulse obradi ne bi bilo moguće doživjeti vanjski svijet.

5.5. Bog kao garant naravi

Do sada smo uvidjeli da u sve spoznaje stvari i pojavnosti po Descartesu koje pripadaju
materijalnom ne možemo biti sigurni tj. možemo sumnjati u njih, a da samo ono što je u sferi

20
DESCARTES, Rene: Metafizičke meditacije - Meditacije o prvoj filozofiji, Demetra, 1993. str. 142.
21
Isto, str. 142.

17
čistog razumskog može biti smatrano sigurnom spoznajom. Da bi ojačao svoju teoriju Descartes
u šestoj meditaciji uvodi Boga, i to na klasični idealistički način, kao onog koji je u naš razum
utisnuo određene zamisli, prije svega zamisao o Bogu samome i određene matematičke relacije
iz kojih proizlazi čista spoznaja. Tu je Descartes u skladu sa svojim vremenom za opise Boga
koristi uobičajene atribute poput toga da je Bog savršeno, vječno, neizmjerno i nepogrješivo
biće. Pa ako je Bog nepogrješivo biće onda i zamisli koje je utisnuo u naš razum ne mogu biti
pogrešne, jer Bog nije patvorno biće, kao onaj zloduh iz čuvenog Descartesovog sna koji navodi
na sumnju.

Prema tome materija i tjelesnost postoje jer imam zamisli o njima, te zamisli nisu uvijek onako
jasne kao što su zamisli o matematičkim relacijama koje su dane od Boga, ali materija nužno
mora potjecati od Stvoritelja; „I jer mi naprosto nije dao nikakvu sposobnost da to spoznam,
nego naprotiv veliku sklonost da vjerujem kako one potječu od tjelesnina, ne vidim kojim bi se
načinom moglo razumjeti da on nije prijevaran, ako bi one potjecale od nekog drugog izvora a
ne od tjelesnina. Stoga: tjelesnine opstoje.“22

A sve sposobnosti mišljenja i doživljaja svijeta koje ne spadaju u sferu čistog racionalnog,
odnosno onoga što je u naš razum utisnuo Bog, Descartes naziva naravlju; „...jer pod naravlju
- općenito gledano ne shvaćam ništa drugo nego li samog Boga ili raspored tvorevina kako je
od Boga postavljen; a posebno pod svojom vlastitom naravlju ne shvaćam ništa drugo nego
sklop svega onoga što mi je dano do Boga“23

Takva narav onda je zbroj svih osjeta poput boli, gladi, žeđi te svih ostalih kvaliteta koju nisu
čiste razumske relacije, te takva narav čini onu spojnicu između uma i tijela, odnosno narav je
rješenje odnosa um – tijelo. „Narav me također poučava – preko tih osjeta bola,gladi, žeđi itd.
– kako svojem tijelu nisam nazočan samo onako kako je brodar brodu, nego da sam s njim
najprisnije povezan i gotovo pomiješan, tko da tvorimo jedinstven sklop“24

Narav je također odgovorna i za interakciju s okolnim prostorom i ostalim tijelima u prostoru,

doživljajima boja, doživljajima topline, izbjegavanju neugode i priklanjanju ugodi. Kraće
rečeno narav kao sklop duha i tijela nužna je za svakodnevni život, ali tako definirana narav
nedovoljna je za spoznaju čistog bivstvovanja jer ta spoznaja ostaje isključivo u razumu, dok
naravi pripada onaj prostor između materijalnog i razumskog: „Narav ovdje, naime, uzimam u

22
DESCARTES, Rene: Metafizičke meditacije - Meditacije o prvoj filozofiji, Demetra, 1993. str. 158.
23
Isto, str. 158.
24
Isto, str. 160.

18
užem smislu, kao skup svega onoga što mi je od Boga dano: u tome su skupu sadržane mnoge
stvari koje pripadaju samo duhu...“25, „...i sve ostalo što mi je poznato po naravnoj svjetlosti,
a o čemu ovdje nije riječ; sadržane su i mnoge stvari koje se tiču samo tijela“26

5.6. Djeljivost tijela i nedjeljivost duha

Očita razlika između duha i tijela je i u njihovoj mogućnosti, odnosno nemogućnosti djeljivosti.
Pa je tako jasno da svaka materija koja postoji može biti prepolovljena ili joj može biti oduzet
neki dio, dok u Descartesovom sustavu jedna od najvažnijih karakteristika duha je da ne može
biti djeljiv ni na koji način, a supstancija, što duh jest, je jedinstvena i ni na koji način djeljiva.
U procesu mišljenja o sebi, može biti mišljeno da sam ja jedinstven i nedjeljiv, pa ukoliko
ljudskom tijelu oduzmemo ijedan dio, duhu čovjeka tim oduzimanjem se ne oduzima ništa;
„...odsiječe li se noga ili ruka ili koji drugi dio tijela, ne vidim da je time išta oduzeto duhu; a
ne mogu se njegovim dijelovima nazvati ni sposobnost htijenja, osjećanja, razumijevanja i sl.,
jer uvijek je jedan te isti duh koji hoće, koji osjeća koji razumijeva“ 27 . U skladu s gore
navedenim citatom, ljudskom tijelu, moguće je tako svaku materiju ili dio ljudskog tijela
zamisliti djeljivim, a što je za Descartesa dovoljan dokaz za posvemašnju razliku između tijela
i duha, odnosno jedna od najvažnijih karakteristika njegove filozofije jest različitost između
djeljive materije i nedjeljivog duha.

5.7. Međudjelovanje duha i tijela

Iz dosad navedenog u Descartesovom sustavu može se iščitati jedna posvemašnja razlika

između uma i tijela, pa se postavlja pitanje na koji način duh djeluje na tijelo.Pa ukoliko je
čovjek sastavljen od duha i tijela koji su međusobno strogo odijeljeni (jer čovjek je duh),
poteškoća koja se nameće, jest, na koji način duh djeluje na tijelo, s obzirom na očitost
djelovanja duha na ljudsko tijelo, pa, npr. ukoliko odlučimo prošetati, a odluku smo očito
donijeli u duhu, nužno moramo pokrenuti tijelo u prethodno zamišljenu šetnju. To bi značilo da

25
DESCARTES, Rene: Metafizičke meditacije - Meditacije o prvoj filozofiji, Demetra, 1993. str. 162.
26
Isto, str. 162.
27
Isto, str. 170.

19
je čovjek u najboljem slučaju duh koji koristi tijelo. Međutim, Descartes odbacuje taj zaključak
jer i sam vidi empirijske posljedice interakcije duše i tijela; „Drugim rečima, bio je svestan da
je duša uslovljena telom i telo dušom, i da oni moraju u izvesnom smislu činiti jedinstvo“28.

Descartes vidi da je interakcija između uma i tijela stvarna te da duh pokreće tijelo, te s obzirom
na to zaključuje da se duša nužno nalazi u tijelu, npr. kad pomaknemo ruku na neki način duša
mora biti prisutna u ruci; „...valja da znamo, da je duša uistinu povezana sa celim telom, upravo
tako da se ne može da tvrdi, da je ona u jednim od njegovih delova, a da je nema u drugim...“29,
a s obzirom na već utvrđenu nedjeljivost duše dalje zaključuje: „I jer je duša takve prirode, da
je bez ikakve veze s protežnošću, s dimenzijama ili pak drugim svojstvima materije od kojih je
tijelo sačinjeno, već jedino sa celim sklopom njegovih organa“30.

Očito je da se međudjelovanje dešava u cijelom tijelu, ali Descartes zaključuje da se to

događanje ipak malo naglašenije događa u nekom posebnom dijelu tijela i zaključuje da je to
negdje u mozgu; „Valja isto tako da znamo, mada je duša povezana s čitavim telom, ima u njoj
ipak izvestan deo, u kome ona svoje funkcije obavlja posebnije nego u drugim“31. Descartes
zna da to nije niti srce niti mozak jer a na temelju svojih anatomskih istraživanja zaključuje da
se radi o epifizi; „To je jedna sasvim mala žlezda, smeštena u središte njegove mase...“32. Činilo
mu se da je upravo fizički smještaj epifize (lat. Glandula pinealis) u mozgu takav da je gibanje
same epifize u mozgu minimalno, pa joj tako njena „mirnoća“ omogućava smještaj duše i njeno
najjednostavnije djelovanje na ostale dijelove tijela. Nadalje pokušava argumentirati njenu višu
vrijednost u odnosu na druge dijelove tijela, time tvrdeći da je ona jedinstvena a da su mnogi
drugi dijelovi tijela su dvojni, pa npr; imamo dvije ruke, dva oka, dva uha..., pa ako bi misao
koja je inače jedinstvena proizlazila iz npr. nekog dvojnog organa, onda bi i zasigurno takva
misao a bila udvojena, odnosno imali bi dvostruku misao o jednom te istom predmetu.

Cijeli prvi dio „Strasti duše“, posvećen je upravo pokušaju objašnjavanja međudjelovanja duše
i tijela, a epifiza zauzima ono centralno mjesto iz kojeg um upravlja tijelom. Descartes uvodi i
pojam strasti, koji se razlikuje od današnjeg psihološkog pojma strasti.Za njega strasti
predstavljaju onaj izvedbeni odnosno „tehnički“ način kako duša djeluje na tijelo pa definira
strasti „...kao opažaje, osečanja ili emocije duše, koji se isključivo odnose na nju, a uzrokovane

28
KOPLSTONE, Frederik: Istorija filozofije, Tom IV, Berograd, BIGZ, 1995. str. 130.
29
DESCARTES, Rene: Strasti duše, Beograd, Grafos, 1981. str. 23.
30
Isto, str. 23.
31
Isto, str. 23.
32
Isto, str. 24.

20
se, podržavane i pojačavane nekim kretanjima duhova“33. Pod duhovima Descartes misli na
nervne podražaje koji se dešavaju u ljudskom tijelu prilikom interakcije s okolinom, pa bi npr.
djelovanje duha bio mišićni podražaj ili treptaj oka. Svi ti duhovi se centralno skupljaju u
epifizi, te isto tako iz epifize dalje kreću zrakasto u druge dijelove tijela. S obzirom na njegovo
poznavanje anatomije, Descartes uviđa važnost krvožilnog sustava i nervnog sustava te žilama
i nervima daje ulogu prenositelja odnosno puteva kojima strasti putuju između epifize i okoline.

Uz pomoć epifize i nauka o strastima te njihovom djelovanju na okolinu Descartes je smatrao

da je riješio problem međudjelovanja duše i tijela, pa u nastavku odnosno drugom dijelu „Strasti
duše“ svoju teoriju u detalje razrađuje i na ostale ljudske strasti poput ljubavi, mržnje, želja,
ruganja itd. U „Strastima duše“ on razvija svoj psihologijski sustav i detaljno opisuje kako
svaka pojedina strast djeluje i na fiziološke procese poput plača, uzdaha, drhtanja, crvenila lica,
pa možemo reći da su „Strasti duše“ i jedan od prvih priručnika iz područja psihologije, a koji
s današnjeg znanstvenog pogleda nema pretjeranu vrijednost ali je otvorio vrata kasnijim
istraživanjima u područjima fiziološke psihologije kojoj je Descartes postavio temelje.

„Tako je i taj pokušaj, da se postavi odnos, veza i jedinstvo duše i tijela, ostao kod Descartesa
ipak samo proizvoljna konstrukcija, i pored njegova nastojanja da taj problem bar donekle
riješi na naučnoj fiziološkoj i psihološkoj osnovi.“34

Možemo slobodno reći da je u svojim istraživanjima u psihologiji i fiziologiji došao do

vrijednih rezultata, koji danas nemaju praktičnu vrijednost, ali kako je već rečeno, postavio je
temelje za daljnje istraživanje. Njegov rad nikako ne treba vrednovati po rezultatima iz tih
posebnih područja već isključivo s aspekta filozofske problematike odnosa duha i materije, te
rasprava i teorija koje su slijedile nakon Descartesa.

33
Isto, str.24.
34
KANGRGA, Milan: Racionalistička filozofija, Zagreb, Nakladni zavod Matice Hrvatske, 1979. str. 48.

21
6. NEKA RJEŠENJA I KRITIKA DESCARTESOVOG DUALIZMA

Rasprava koju je Descartes otvorio sa svojom dualističkom teorijom duha i tijela dala je
pozitivan moment u razvoju filozofije te je utjecao na mnoge filozofe poput Spinoze i Leibnitza,
te je utjecala i na mnoge moderne filozofske sisteme poput biheviorizma i fizikalizma. U
nastavku rada prikazat će se ukratko koja su rješenja Descartesova dualizma dali pojedini
filozofi i koje su teorije razvijene kao posljedica rasprave o dualističkoj teoriji odnosa između
duha i materije.

6.1. Baruch de Spinoza

Spinoza je jedan od velikih predstavnika filozofije 17. stoljeća koji se izravno nastavlja na
Descartesovu filozofiju. Porijeklom iz imućne židovske obitelji, odgajan je i podučavan u
židovskoj tradiciji koja cijelom njegovom opusu daje notu istoka pa Hegel za njegovu filozofiju
kaže; „Ovo duboko jedinstvo Spinozine filozofije, onako kakvo je izraženo u Evropi, duh,
identitet onoga što je beskonačno i onoga što je konačno u Bogu, ne kao nečem trećem, jeste
jedan odjek Istoka.“35.

Upravo je i prvi zadatak Spinozine filozofije bio prevladavanje Descartesovog dualizma. Za

Spinozu postoji samo jedna supstancija, koja je monističkog karaktera, te je jedinstvena. On tu
supstanciju naziva „Bog ili priroda“ (Deus sive natura), a ta jedinstvena supstancija u sebi
sadrži, odnosno njeni atributi su i protežnost i mišljenje.Ta supstancija je uzrok sama sebi i za
svoje postojanje ne treba vanjski uzrok, dok je svaka konačna stvar (modus), promjenjivo i
prolazno stanje supstancije.

Dok je Descartes postavio jasnu razliku između uma i materije, Spinoza naglašava njihovo
jedinstvo. Tako Spinoza uvodi jedinstvenu supstanciju i beskonačno mnogo atributa (a jedni od
njih su mišljenje i prostor). Priroda ili Bog i sve njene atribute Spinoza naziva natura naturans
– priroda stvoriteljica, a stanja same supstancije naziva natura naturata- stvorena priroda. „Dok

35
HEGEL, G. W. H, Istorija filozofijeIII, Beograd, Kultura, 1964., str. 283.

22
atributi predstavljaju neposrednu bit supstancije, a da ipak nisu identični s njom, modusi su
stanja supstancije i nju izražavaju samo posredno preko atributa.“36

Odnos Spinoze filozofije prema Descartesovom dualizmu, najbolje je možda sažeo Hegel u
svojoj u svojoj Povijesti filozofije; „Spinozina je filozofija objektivacija Karteziusove filozofije
u formi apsolutne istine. Jedinstvena misao Spinozinog idealizma sastoji se u ovome: Istina
jeste samo i jedino jedna supstancija čiji atributi jesu mišljenje i prostor (priroda) i jedino to
apsolutno jedinstvo jeste stvarno, jeste stvarnost, - jedino ono jeste bog.“37

6.2. Gottfried Wilhelm Leibniz

Gottfried Wilhelm Leibniz rođen je 1646, u Leipzigu. Otac mu je bio profesor filozofije te je
Leibniz odrastao u vrlo poticajnom okruženju što mu daje širinu znanja u svim područjima.
Spinozina filozofija je bila, a posebno njen monistički dio bila je polazišna točka njegove
filozofije, te se može reći da se njegova filozofija; „...ipak nužno i neposredno nastavlja na
filozofiju Descartesa i Spinoze, pa čak u prvo vrijeme u mnogome stoji na njihovim pozicijama,
da bi njihove osnovne filozofske postavke tek kasnije na svoj način kritički prevladao i stvorio
tako svoj vlastiti filozofski sistem.“38

U svojoj Raspravi o metafizici prvi put izlaže svoju monadološku koncepciju koju dalje
razrađuje u svom najpoznatijem djelu Teodiceja (punog naziva Eseji iz teodiceje o Božjoj
dobroti, ljudskoj slobodi i podrijetlu zla).Problem supstancije koja je bila možda i najvažnije
pitanje filozofije tog vremena Leibniz rješava monadom. Monada je osnovna individualna
supstancija, koja je nedjeljiva, nematerijalna i neprožeta. Takva monada je samo jedna od
beskonačno mnogo supstancija, i takva je odvojena je od svih drugih monada, te ne može
djelovati ni na koju drugu monadu, - monade nemaju prozora, kroz koje bi nešto moglo ući ili
iz njih izići. „Monade se razlikuju po stupnju jasnoće predočavanja, i tako beskonačan niz
monada, međusobno različitih, tvori sistem u obliku piramide, u osnovi koje su monade s
potpuno nesvjesnim predočivanjem ili takozvane gole monade (monades nues), a to je upravo
materija, dok je njezin vrh apsolutno svjesna supstancija, a to je Bog.“39

36
KANGRGA, Milan: Racionalistička filozofija, Zagreb, Nakladni zavod Matice Hrvatske, 1979. str. 48.
37
HEGEL, G. W. H, Istorija filozofijeIII, Beograd, Kultura, 1964., str. 286.
38
KANGRGA, Milan: Racionalistička filozofija, Zagreb, Nakladni zavod Matice Hrvatske, 1979. str. 111.
39
Isto, str. 119

23
Problem koji se nameće je, kako onda dolazi do interakcije između monada, odnosno kako to
beskonačno mnoštvo čini univerzum, a ne beskonačno mnogo univerzuma koji je svaki sam za
sebe.

Rješenje kojim je Leibniz objasnio odnos između monada a posredno onda i između materije i
duha naziva se prestabilizirana harmonija. Po Leibnizu, Bog je već u samom početku stvaranja
uspostavio harmoniju između duha i tijela, te s tim činom uspostave harmonije prestaje božja
intervencija, Bog se povlači. Priroda je stvorena tako da usprkos razlikama između monada,
postoji i određena sličnost koja je postavljena u samom trenutku stvaranja. „Duša je isto tako
savršen psihički automat, kao što je i tijelo fizički, i među njima, kao što smo vidjeli, nema
nikakva stvarna utjecaja, tako da tijelo ne može djelovati na dušu i obratno, duša na tijelo, već
do podudaranja njihova djelovanja dolazi po unaprijed udešenim i od Boga utvrđenim
zakonima“40Isto tako svaki događaj koji se dešava bilo kojoj monadi, bilo gdje u svemiru, ima
barem mali utjecaj na svaku pojedinu ostalu monadu u svemiru, upravo iz razloga odnosno
svaki događaj je harmoniziran sa svim ostalim monadama, u skladu s rangom monade.

6.3. Neki moderni pristupi dualizmu

S obzirom na razvoj znanosti u posljednjem stoljeću i s obzirom na raspravu o Descartesovom

dualizmu osvrnut ćemo se na neke filozofske i psihologijske pravce koji su pokušali dati
odgovor na pitanje dualističkog odnosa uma i tijela. U prošlosti jedan od odgovora bio je i
okazionalizam koji je tvrdio da ne postoji odnos između uma i tijela već da su svi odnosi
posljedica Božjeg djelovanja. Suprotno okazionalizmu bio bi epifenomenizam koji tvrdi da
fizičko djelovanje u mozgu uzrokuje duhovne procese. Okazionalizam i epifenomenizam su
sustavi koji su jednosmjerni pa se može reći da i ne postavljaju pitanje odnosa već stvar
rješavaju jednostrano. Ono što se može primijetiti u novijim pokušajima rješavanja odnosa um-
tijelo jest da svi moderniji mislioci i moderniji sustavi pod utjecajem materijalističkih teorija
nemaju potrebu za božjom intervencijom u taj odnos.

Biheviorizam je tako jedan pokušaj psihologijskog načina rješenja tog odnosa a koji je pošao
od potpunog negiranja važnosti misli, odnosno postojanja duha. Glavna mu je postavka, da je
promatranje ponašanja najbolji način istraživanja mentalnih procesa, dok je problem tijela

40
Isto, str. 125.

24
sekundaran u odnosu na mentalno. Postavka biheviorizma se možda najbolje opisuje riječima
Gilberta Ryle-a; „Ne postoji bog u stroju.“.

„Fizikalizam znanstveni ili općeživotni nazor koji se pojavljuje pod utjecajem novovjekog
razvoja fizike, a nastaje iz težnje da se filozofijska pa i ostala naučna problematika rješava na
osnovu metoda i rezultata fizike i njoj svojstvene slike svijeta.“41 U fizikalizmu je zanimljiva
teorija identiteta između duha i tijela, pa tako fizikalizam i ne stvara razliku između duhovnih
i fizičkih procesa. S obzirom na to da fizikalizam sve pojave nužno verificira putem fizikalnih
metoda (eksperiment i promatranje),najveći problem ovog pristupa je kako mjeriti um ili misao,
odnosno kako duhovno svesti na mjerljivo, onako kako je to moguće u fiziologiji i fizici.

Funkcinalizam odnosno njegov suvremeni pristup pojašnjenju odnosa um tijelo, polazi od

usporedbe s računalima. Misli su software koje pokreće hardware odnosno ljudski mozak.
Ključnim se smatraju misli a ne fizički procesi koji se odvijaju u mozgu. Funkcionalizam nema
ambiciju pronaći mjesto u kojem se nalaze misli kao što je pokušao Descartes s epifizom.
Funkcionalizam je također materijalizam, ali materijalizam koji tvrdi da za postojanje nije uvjet
opipljivost. Funkcionalizam, svođenjem odnosa um- tijelo na analogiju s računalima otvara i
pitanje umjetne inteligencije, odnosno mislećeg stroja, ali ni dalje ne daje zadovoljavajući
odgovor na pitanje svijesti.

6.4. Suvremeni budistički filozofski pristup odnosu tijela i uma

U Europi je pitanje odnosa uma i tijela, odnosno duha i materija otvoreno već u antici, dok sena
drugom kraju svijeta, budizam također bavio odnosom prije svega uma i svijesti naspram tijela,
i iznjedrio obimnu specifičnu znanstvenu literaturu (pored klasičnog kanona) i specifičnu
meditativnu praksu. Budistički pristup prije svega je postavljao pitanje čovjeka odnosno
čovjekovog uma i svijesti u odnosu prema tijelu i prema svijetu, ali postavljajući strogo čovjeka
u centar svih zbivanja. Glavni je cilj budističkog nastojanja, filozofije i prakse jest „utrnuće“ ili
nirvana u kojem pojedinac prevladava ne samo dualizam tijela i uma već i svih mogućih
koncepata u kojima duh ili tijelo mogu imati neku posebnu ulogu. Budizam polazi od jedinstva
mentalnog i materijalnog te ih spaja u jedinstveni odnos u kojem materija u odnosu na duh ima

41
FILIPOVIĆ, Vladimir, „Fizikalizam“, Filozofijski rječnik, Zagreb, Matica Hrvatska, 1965., str. 140.

25
podređen status; „Stoga slijedi da i materijalno biva tek specifičan slučaj psihičkog iskustva i
u skladu s tim ono je uključeno u skupinu elemenata svijesti.“42

S obzirom na to da je um i mentalno prije svega objašnjavano sa svrhom kako postići utrnuće,

za naš rad zanimljivo je kako moderna budistička filozofija pristupa problemu materije jer;
„Čak i ondje gdje buddhist govori o materijalnom ili tjelesnom obliku (rupa-dhamma), to se ne
smije shvatiti u smislu neke bitne razlike spram psihičkog...“43. Posljedica ovog stava je i da
budizam pretjerano ne istražuje materijalno, već materijalno doživljava samo kao skup
fenomena koji u nama oblikuju neku sliku koja je u principu samo ideja materije. „Na taj način
buddhizam izbjegava dilemi dualizma prema kojem um i materija bivaju slučajno združene
jedinice i za čiji odnos je potrebna neka posebna motivacija“44

42
GOVINDA L.A., Ustroj budističke filozofije, Zagreb, Demetra, 2016. str. 172.
43
Isto, str. 172.
44
Isto, str. 173.

26
ZAKLJUČAK

Descartesa se s pravom može nazvati ocem suvremene filozofije. Pitanja koja je otvorio u
filozofiji odavno su prerasla granice isključivo filozofskog promišljanja. Njegova filozofija
spoznaje zamijenila je magijsko-mistične teorije koje su do tada prevladavale i zamijenila ih
znanstveno tehnološkim načinom mišljenja koji je i danas prevladavajući diskurs u filozofiji i
svim drugim znanostima. Od Descartesa također može se reći povijesno potječu, dvije struje
misli; racionalizam i empirizam.

Pitanju dualizma duše i tijela, odnosno materije i duha, a koje je jedno od najvažnijih tema
Descartesove filozofije, postojalo je vjerojatno od vremena kad je prvi čovjek počeo misliti.
Toj temi Descartes je pristupio metodološki i strukturirano. Ako bismo maksimalno
pojednostavili njegovu teoriju dualizma,onako kako ju je dao u „Meditacijama“, dokaz teorije
bi išao otprilike ovako; Kao prvo ono što je nesumnjivo je to da ja postojim (cogito ergo sum),
nadalje Descartes kaže da se u postojanje vlastitog tijela može sumnjati, što implicira da je
isključivo sigurno postojanje duše, i to neovisno od postojanja tijela, tj. sigurnost u to da
postojim potječe isključivo od ljudske sposobnosti mišljenja (cogito). Prema tome postojanje
ovisi isključivo od mišljenja, odnosno implicira to da sam „ja“ u biti misleća stvar, odnosno
duh, duša, um.

U svojim djelima on pojmove poput duha, duše, uma, mišljenja, tijela, i materije ne definira
strogo, što može zbuniti čitatelja, ali upravo i ta naizgled pojmovna zbrka nam govori da sam
Descartes nije do kraja nikad iznjedrio jednu strogo definiranu i strukturiranu teoriju dualizma
onako kako bi se očekivalo od njega s obzirom na njegovo prvo pravilo metode o jasnoći i
razgovijetnosti. Tako je u svojem posljednjem djelu „Strasti duše“, Descartes pokušao razraditi
i opisati mehanizme međudjelovanja duha i tijela, i to proširiti na sva psihološka stanja koja je
nazvao strastima. Filozofska kritika koja je naknadno uslijedila nije prihvatila Descartesove
odgovore.

Descartes kao filozof nije tražio određene dogmatske teorije, jer je i sam za života poticao
raspravu o svojim djelima, te isto tako i kritiku svog rada a o čemu je sačuvana obilna
korespondencija sa svojim suvremenicima. Kartezijanska teorija dualizma se može smatrati
prvom temom filozofije duha, na koju se nastavlja suvremena rasprava o duhu i tijelu, a sve s
ciljem da se odgovore na pitanja doživljaja samoga sebe te kako se odnosimo sa svijetom oko
sebe. Danas je primjetno stremljenje da se odgovor na Descartesovo pitanje o dualizmu dade iz

27
perspektive materijalističkih teorija, i teorija u sferi znanstvene psihologije, a upravo je
Descartes prvi strukturirano postavio ova pitanja i stavio ih je na dnevni red, te otvorio
znanstvenu raspravu koja traje i danas.

28
LITERATURA

KANGRGA, Milan: Racionalistička filozofija, Zagreb, Nakladni zavod Matice Hrvatske, 1979.

DESCARTES, Rene: Načela filozofije, Zagreb, Kruzak, 2014.

DESCARTES, Rene: Diskurs o metodi, Zagreb, Demetra, 2011.

KOPLSTONE, Frederik: Istorija filozofije, Tom IV, Berograd, BIGZ, 1995.

PEJOVIĆ, Danilo: Veliki učitelji mišljenja, Zagreb, Naklada Ljevak, 2002.

DESCARTES, Rene: Metafizičke meditacije - Meditacije o prvoj filozofiji, Demetra, 1993.

ROBINSON, Dave, GARRAT Chris,: Descartes za početnike, Zagreb, Naklada Jesenski i Turk, 2003.

DESCARTES, Rene: Strasti duše, Beograd, Grafos, 1981.

HEGEL, G. W. H, Istorija filozofije III, Beograd, Kultura, 1964.

FILIPOVIĆ, Vladimir, „Fizikalizam“, Filozofijski rječnik, Zagreb, Matica Hrvatska, 1965.

GOVINDA, L.A., Ustroj budističke filozofije, Zagreb, Demetra, 2016

RUSSELL, Bertrand: Povijest zapadne filozofije, Zagreb, Ibis grafika, 2010.

29