EGZISTENCIJALIZAM

Predstavnici ezgistencijalizma nisu više među nama: Kierkegaard (19. st.), Jaspers, Heidegger
(odbacio naslov egzistencijalista), Sartre (moda i jedan dio rada), Marcel
Egzistencijalizam je bio jedno vrijeme u modi (nakon II. svj. rata). Glavna djela nastala prije
toga. Glavna tema egzistencijalizma - izgurnula marksizam: pojedinac
Egzistencijalizam je strastvena filozofija pojedinca. Aktualnost dolazi od tema koja je gotovo
nestala iz filozofije
Osamljenost – samoća: Pojedinac - smrt - nezamjenjivost
Posredni put do sebe: Nitko ne dolazi do sebe izravno, drugi, društvo
Dobro - put do dobra preko drugoga, nitko ne djeluje sam, nego uvijek iz odnosa s drugima
Savjest - odnos prema instanci

Istina - posredno - ne izravno - do istine preko znanja, traženja, suglasja, kolektiv, zajednica,
komunikacija

Ovaj filozofski pokret (egzistencijalistička filozofija) valja razumjeti kao radikalizaciju

izvorno filozofskog zamaha vitalizma koji se utjelovio na koncu 19. I početkom 20. stoljeća,
nadasve preko Nietzschea i Diltheya. Cilj životne filozofije bio je promatrati i razumjeti
ljudski život, isključujući sve što ide iznad njega, iz njega samoga i to valja razumjeti kao
bitno novi početak u filozofiji.” Nicolai Hartmann

existere - lat. = izići, doći na vidjelo, ući u život

existentia - pojavljuje se u srednjovjekovnoj kršćanskoj skolastici i označava
slučajnu (kontingentnu) opstojnost pojedinčane stvari
essentia - nepromjenjiva, nadvremenska bit svih stvari
existentia - essentia: temeljna razlika u skolastici na kojoj se zapaljuje mišljenje
ESENTIA – EXISTENTIA
na njoj se vidi razlika između onog što je: bitno, opće i nužno
i onoga što je: nebitno, pojedinačno, slučajno (kontingentno)
PLATON
Razlika existentie i essentie je Platonovo utemeljenje metafizike: otkriti iza promjenjivih
sadržaja iskustva ono što leži u podnožju svih promjena i što stalno ostaje jedno i isto.
Pitanje o biti - pretvara filozofiju u prvu filozofiju. Ona ne istražuje razlog postojanja nekog
posebnoga bića, nego temelj i razlog postojanja bića uopće: bit bića, bit stvari.
ESSENTIA
Bit upućuje na nepromjenjivost ispod promjenjivih bića. Sva bića upućuju na najviše biće
koje stoji u podnožju svega što jest i sve sjedinjuje.
SPOZNAJA
Čovjek osjetilna bića spoznaje osjetilnim opažanjem, a bit bića spoznaje pojmovnim
mišljenjem. Najviše biće se spoznaje umom, duhom. Stoga je filozofija od Platona do Hegela
- umska filozofija, filozofija duha.
USPON IZNAD FIZIKE – META TA FISIKA
Bit, pojam, nadosjetilna opća bit, pojedinačno biće, osjetilno opažanje, osjetilno pojedinačno
biće
VREDNOVANJE BIĆA U CJELINI
Osjetilno biće na spoznajnoj razini i na razini bitka - drugotno. Ono je uvijek slučajno
ozbiljenje opće biti. Kao takvo je nesavršeno. Prijelaz od biti u osjetilnu opstojnost je
smanjenje bitka. Hijerarhija biti i bića odgovara hijerarhiji osjetilnosti i pojma tijela i duha.
HIJERARHIJA BIĆA
Duh i pojam
Vječnost
Više, trajno, jednostavno
Osjetilnost i tijelo
Vremenost
Niže, promjenjivo, mnoštvo
ČOVJEK
Čovjek je podvrgnut istim mjerilima cjeline bića. Podvojeni svjetovi: svijet biti (ideja) i svijet
bića. Kakav je odnos ovih svjetova? Posrednik: duh; Duh Božji.
MODERNA I ORDO MUNDI
Moderna na mjesto Božjeg Duha smješta ljudski duh. Na vrhu bitka je i dalje duh (sada
ljudski). Ljudska subjektivnost dolazi u prvi plan. S njome zadatak čovjeku: on treba
utemeljiti i jamčiti jedinstvo biti i bića. Nemoguć zadatak: čovjek je konačno, povijesno biće i
nije u stanju riješiti takvu zadaću.
DESCARTES
Descartes definira dilemu. (Sigurnost istine - cogito). Kopernikanski obrat kod Kanta iznosi
na vidjelo krizu metafizike. Za Kanta filozofija ne može pojmom obuhvatiti bit jer je
pojmovno mišljenje upućeno na red osjetilnog opažanja koje mu postavlja granice. Svako
osjetilno opažanje je konačno i uvijek je opažanje konačnoga svijeta. Nema puta u
bezuvjetno.
PREOBRAZBA I SELIDBA BITI
Bit postaje uvjetovana, ne više bit-u-sebi-i-po sebi, nego bit-za-čovjeka. Nekadašnje se biti
pretvaraju u obična sredstva ljudske spoznaje i djelovanja. Postaju kategorije razuma ili ideje
uma. Ono što je do sada bilo beskonačno i smješteno iznad konačnih bića sada se preselilo u
konačno i povijesno biće.
Platon: bit postoji sama za sebe, vječno, nepromjenjiva
MF se do moderne bavila bitkom po sebi,a sa Descartesom – kako ja postojim? Bit se smješta
u konačna bića
HEGEL
Hegel prepoznao svu oštrinu problema. Unatoč Kantovu kopernikanskom obratu pokušava još
jednom shvatiti filozofiju kao filozofiju biti. Pojam biti i povijesti Hegel misli zajedno.
(Spoznaja biti se neizbježno događa u obzoru života i povijesti). Zadatak filozofije: trud
opojmljivanja biti i opojmljivanja svoga vremena.
Nakon Kanta oblikuje filozofiju biti, njegova fil je dinamčna (teza – antiteza - sinteza)
Bit i povijest idu zajedno, negativno je kod Hegela generator kretanja (negiram noć da bi
dobio dan). Događa se spoj spoznaje povijesti – filozofija misli svoje vrijeme, filozofija kao
opojmljivanje vremena
NOVI SVIJET
Stari svijet se raspada počevši od reformacije. Prekidom s katoličkom dogmatikom
protestantizam otkazuje poslušnost crkvenoj predaji i svakoj predaji koja pretendira na
bezuvjetno prihvaćanje. Samopotvrđivanje subjektiviteta u reformaciji se povezuje s
filozofskim prosvjetiteljstvom koje svoj vrhunac postiže u Kantu.
Princip novoga svijeta: sloboda pojedinca. – lom kršćanstva (odvajaju se krđćanstvo i
protestantizam), M. Luther: sloboda pojedinca
SUBJEKTIVNOST
- struktura refleksivne samosvijesti,
- odnos subjekta koji spoznaje prema samome sebi,
- odnos prema sebi kao prema objektu spoznaje.
INDIVIDUALNOST
Svijest je svijest individua odvojenih od drugih. Biti-sam-za-sebe-odvojen-od-drugih.
Subjektivno djelovanje: samoodređujuće, autonomno, određeno i utemeljeno samim sobom.
-sebe prepoznaje različito od drugih
-djelovanje ima odnos na svijet i samog sebe, moje pravo izlazi iz moje slobode (imam pravo
živjeti kako god želim)
SLOBODA SUBJEKTA
Francuska revolucija princip slobode subjekta kojega je promoviralo prosvjetiteljstvo pretvara
u princip društvenoga života i izvor prava. Odvajanje dosadašnjeg reda života i subjekta.
Odvajanje biti i bića (postojanja, egzistencije). Reformacija, prosvjetiteljstvo, građanska
revolucija kidaju feudalne i kleričke vezove koji ometaju slobodan razvoj pojedinca.
Društvo nesposobno ponovo pomiriti oprečnosti oslanjajući se samo na princip slobode
subjekta. Tu se odvaja bit od bića (promjenit će se redosljed važnosti – egzistencija prethodi
esenciji, Sartre) najprije mi jesmo, a onda se tek određuje što će biti.
OPREČNOSTI U SUBJEKTU
Sve se oprečnosti konačno nalaze u subjektu samom.
Subjekt je podijeljen između: svoje društvene uloge i svoje nutrine.
Građansko društvo je organizirano kao suparničko-ekonomska organizacija u kojoj je svatko
samome sebi svrha mišljenja i djelovanja. Svatko protiv svakoga.
ULOGA FILOZOFIJE
Hegel: filozofiji dopada uloga posredovanja i pomirenja oprečnosti na svim razinama.
SKRIVENA BIT POVIJESTI
Rezultat povijesnog procesa: sloboda subjekta. Otkriće da je to bila svrha od početka.
Subjektivna sloboda kod Grka i Rimljana: privilegij moćnih. U kršćanstvu: pravo svih, ali
ostaje zarobljena unutar slobode kršćanina u njegovoj nutrini. Francuska revolucija: princip
kršćanstva postaje principom svijeta. Odvajanje države od Crkve: povijest svijeta korača od
religioznog prema racionalno prosvjetiteljskom uređenju društva - shvatiti kao napredak
slobode u svijesti.
KIERKEGAARD I POMACI NAGLASKA
1. Upotreba riječi egzistencija - rezervirana samo za ljudsko postojanje.
Od općeg pojma za opstojnost bilo koje stvari - pojam ljudske subjektivnosti.
Egzistencija nije više obilježje stvari, a niti obilježje čovjeka. Čovjek nema egzistenciju on
egzistira.
Oformio temeljne elemente egzistencijalizma, egzistencija rezervirana samo za ljudsko
postojanje. Samo čovjek egzistira, a temeljno obilježje ljudskog postojanja je vrijeme.
Temeljni emotivni stav je odnos egzistencije i vremena.
2. Čovjek egzistira. Egzistencija ne znači obično postojanje bića, biti-tu u svijetu i u povijesti.
Egzistencija je način ljudskoga života.
3. Klasična filozofija je davala prednost essentii pred existentiom.
Egzistencijalizam preokreće odnos: privilegij pripada egzistenciji. Time se preokreće
metafizičko mišljenje. Privilegira se: nebitno, slučajno, posebno u odnosu na bitno, nužno i
opće. Prednost ima život pred duhom, osjetilnost pred pojmom, vremenost pred vječnošću.
Kad nestane mog odnosa sa svijetom onda mene više nema jer ne možeš imati postojanje
izvan svijeta – mi svoj svijet nosimo sa sobom i kad mi umremo umire i taj naš svijet.
PREOKRET
U ovom preokretu leži izvorna strast egzistencijalizma. – preokret MF mišjenja, privilegij ide
egzistenciji. Hegelov pokušaj da čovjek bude odgovoran povijesti brzo se preokreće u odnos
čovjeka sa samim sobom i odgovornost prema samome sebi.
 SOREN KIERKEGAARD

Utemeljitelj egzistencijalizma. Svoju filozofiju razumije kao dijalektiku egzistencije

Današnja značenja riječi: egzistencija, egzistencijalno, egzistencijalni problemi -
onako kako je to Kierkegaard definirao. Uzdigao neusporedivost i jedincatost ljudske
pojedinačne egzistencije na razinu izričite filozofske tematike.
Što trebam činiti, a ne što trebam spoznati. ISTINA: pronaći ideju za koju želim živjeti i
umrijeti. Egzistencijalna istina je drugačija od objektivne, svijet koji služi drugima za
gledanje (mislio na Hegela). Ne zanime me formula svijeta nego moje predanje svemu tome.
Zamršenost života je „prava egzistencija“. Svjestan je da ne živi kao svi drugi, ali drugi
trebaju u njemu vidjeti primjer i živjeti „normalan“ život. Uvodi perspektivu pojedinca u
svoju filozofiju, a duboka veza s kršćanstvom je za njega srce života. Vjeru ne treba spašavati
već ju treba razumjeti jer je paradoks. Znanje je objektivno i individuum je izvan, a u vjeri je
individuum sam za sebe.
Svijest same sebe – nisam idealan nego veoma konkretan čovjek/biće, osoba je sinteza
MANIFEST EGZISTENCIJALIZMA – DNEVNIK
Ono što mi zapravo nedostaje jest da sâm sa sobom dođem na čisto što trebam činiti, a ne što
trebam spoznati - osim ukoliko spoznaja treba prethoditi svakom djelovanju. Važno je
razumjeti moje određenje, vidjeti što Bog zapravo želi da ja trebam činiti; valja pronaći istinu,
istina za mene je pronaći ideju za koju želim živjeti i umrijeti. A što bi mi koristilo ako bih
pronašao takozvanu objektivnu istinu; ako bih se radom probio kroz filozofske sustave i
mogao, ako bi se to tražilo, ovladati njima; da bih mogao pokazati svako posljedično
proturječje unutar svakog pojedinog kruga;
što bi mi koristilo ako bih mogao razviti teoriju države i iz posvuda raštrkanih pojedinosti
sastaviti cjelinu, ako bih mogao projektirati svijet u kojem opet ne bih živio, nego ga samo
stvorio drugima za gledanje; - što bi mi koristilo ako bih mogao razviti značenje kršćanstva i
mogao pojasniti mnoge pojedinačne pojave, ako ono za mene samoga i moj život ne bi imalo
nikakvo dublje značenje? I što bih to bolje mogao i što bih više vidio druge da usvajaju moje
plodove to bi žalosniji bio moj položaj, sličan roditeljima koji iz siromaštva šalju svoju djecu
u svijet i moraju je predati drugima da se za njih brinu.
Što bi mi koristilo ako bi istina, hladna i gola, stajala preda mnom, ravnodušna prema tome da
li je ja priznajem ili ne, ako bi prije proizvela strašivu jezu nego li povjerljivo predanje?
Ja doduše ne želim nijekati da prihvaćam još i imperativ spoznaje; i da se preko njega može
djelovati na ljude, ali tada on mora u meni biti prihvaćen na živ način, a to sada spoznajem
glavnom stvari. To je ono za čim moja duša žeđa kao afričke pustinje za vodom. To je ono što
nedostaje i zato stojim kao čovjek koji je uredio kuću i iznajmio stan, ali još nije našao
voljenu koja bi s njim trebala dijeliti sreću i nesreću života.
Ali da bih pronašao takvu ideju - ili ispravnije rečeno, da bih pronašao samoga sebe - ništa mi
ne koristi ako bih se još više bacio u svijet. A upravo je to ono što sam do sada radio. Zato
sam vjerovao da je bilo dobro baciti se na studij prava kako bih svoju oštroumnost mogao
izgraditi na mnogim zamršenostima života. Tu se nudila masa detalja u kojima sam se mogao
izgubiti; ovdje sam vjerojatno mogao od danih činjenica stvoriti cjelinu, organizam života-
lopova i slijediti ga u njegove sasvim mračne strane. Zato sam mogao i željeti postati glumac
kako bih ulaskom u ulogu nekoga drugoga dobio nadomjestak za svoj život i preko izvanjskih
promjena pronašao određenu razbibrigu.
To je bilo to što mi je nedostajalo: voditi potpuno ljudski život, a ne samo neki život spoznaje,
kojim bih otišao toliko daleko da razvoj svojih misli ne utemeljujem na - da, na nečemu što se
naziva “objektivnim” - na nečemu što ni u kom slučaju nije moje vlastito, nego na nečemu što
je povezano s najdubljim korijenima moga bića, preko čega sam takoreći urastao u Božansko i
čvrsto o njemu visim čak ako se sruši i čitav svijet. Pogledaj, to je to što mi nedostaje i za čim
žudim.
PERSPEKTIVA POJEDINCA
Novost koju Kierkegaard uvodi u filozofiju: sve probleme filozofije i morala staviti izričito u
perspektivu pojedinačne egzistencije.
Prije Kierkegaarda individualnost nije mogla postati ključni problem zato što je uvijek bila
smještena unutar metafizičke hijerarhije essentia i existentia, iz prednosti vrste pred
pojedincem.
PROTUHEGELIJANAC
Tek s Hegelom individualnost iza koje se ne može ići postaje problem filozofije. Kierkegaard
započinje nezadovoljstvom Hegelova rješenja.
TVORAC TEMELJNIH POJMOVA
Egzistencijalizam ovisi o Kierkegaardu. Pojmovi: strah, tjeskoba, skok, trenutak, izbor,
odluka, ponavljanje, bolest na smrt..nalaze se i kao ključni pojmovi kod Heideggera, Jaspersa,
Sartrea.
VJERA
Dijalektika egzistencije - nije filozofija, nego - vježbanje u kršćanstvu.
Kriza dolazi od gubitka vjere. Život bez vjere je život bez srži, beznačajan život izložen
samovolji požude i požderan požudom. Kako spasiti vjeru?
Najoštrija kritika Hegela jer se u Hegelovu pokušaju spašavanja vjere krije najžešći napad na
vjeru. Hegel želi spasiti religiju revizijom odvojenosti znanja i vjere. Znanje bi unutar
filozofskog sustava, emancipirajući se od religije, trebalo spasiti vjeru. Za Kierkegaarda je
ovakvo spašavanje vjeren njezino krajnje slabljenje. Zato ustrajava na odvojenosti znanja i
vjere. Subjektivnost se ne ispunja u znanju, nego u vjeri.
Kierkegaard ne želi uspostavu vladavine religije nad filozofijom. On traži konačno odvajanje.
Odnos znanja i vjere misli drukčije. U znanju se individuum kreće u općenitome. Sve što se
može saznati mogu znati svi. U vjeri individuum stoji samo sam za sebe.
FAKTICITET –MIŠLJENJE
Egzistencija stoji sama pred Bogom. To nije pitanje znanja, nego prva zadaća živog
postojanja, zadaća cjelovite egzistencije. Ovo je praćeno plićim ili dubljim znanjem o sebi
samome, ali nije obilježeno znanjem. Da ja jesam i moja misao o tom da ja postojim nisu isto
niti ikada mogu postati isto. Između njih zjapi nepremostivi jaz.
IDENTITET I RAZLIKA
Razlika znanja i bitka je razlika idealnosti i realnosti, beskonačnosti i konačnosti.Individualna
egzistencija je beskonačna u otvorenosti prema sebi samoj koja joj je zajamčena u idealnosti
mišljenja i mašti. Individualna egzistencija je konačna u realnosti svoga bića, ovdje, u svome
tijelu, jeziku, mjestu, vremenu.
RAZLIKE: duša – tijelo, mogućnost – nužnost, vječnost – vremenitost, opće – individualno
ŽUDNJA ZA SINTEZOM RAZLIKA
Subjektivnost je slobodna žudnja za sintezom razlika. Iz svake pojedinačne sinteze proizlazi
pojedinačno određenje egzistencije.
SINTEZE
Sintezom idealnosti i realnosti egzistencija dobiva svijest sebe same. U sintezi beskonačnosti i
konačnosti leži konkretnost egzistiranja. U sintezi duše i tijela egzistencija se pokazuje kao
duh. Iz sinteze mogućnosti i nužnosti proizlazi stvarnost egzistencije. Iz sinteze vječnosti i
vremenosti proizlazi trenutak slobodne egzistencijalne odluke. U sintezi općeg i pojedinačnog
egzistirajući dobiva svoje autentično sebstvo.
SEBSTVO – ODNOS
“Čovjek je duh. Ali što je duh? Duh je sebstvo. Ali što je sebstvo? Sebstvo je odnos, koji se
odnosi prema sebi samome, ili on je ono na odnosu, da se odnos prema sebi samome odnosi;
sebstvo nije odnos, nego da se odnos odnosi prema sebi samome. Čovjek je sinteza
beskonačnosti i konačnosti, vremenitog i vječnog, slobode i nužnosti, ukratko sinteza. Neka
je sinteza odnos između dvoje. Promatran na ovaj način čovjek još nije sebstvo. U odnosu
između dvoje odnos je treći kao negativno jedinstvo, a dvoje se odnose prema odnosu i u
odnosu prema odnosu; tako je npr. pod određenjem duše odnos između duše i tijela jedan
odnos. Odnosi li se naprotiv odnos prema samome sebi, onda je taj odnos pozitivni treći, i to
je sebstvo.” Bolest na smrt
Čovjek je duh i sebstvo. On drži zajedno različite elemente svoga bića, stvara odnos prema
samome sebi, utemeljuje svoje sebstvo. Tko sam i što sam proizlazi iz načina na koji se
odnosim prema samome sebi tako da idealnost i realnost svoga bića stvaram kao jedinstvo
sebstva. Moje sebstvo nije čvrsta i gotova tvorevina, nikakva čvrsta veličina, nikakva
neposredna datost, nego je odnos prema sebi samome koji se uvijek iznova vježba i postavlja
odnosom prema sebi samome.
MIŠLJENJE – EGZISTIRANJE
Drama biti-samome-sebi-zadatak leži u igri sinteza koja izranja iz temeljne razlike mišljenja i
egzistiranja. Egzistiranje je početak koji leži prije mišljenja. Mišljenje i egzistiranje su u
stalnom rascjepu. Mišljenje se u mojoj egzistenciji nalazi u tuđem mediju. Mišljenje je
odvojeno ne samo od mojeg, nego i od tuđeg egzistiranja. Težina sebstva i biti-sam leži u tom
da valja učiti da pojedinac stoji sam.
SEBSTVO – OSAMLJENOST
Biti-sam-za-sebe pokazuje se najviše u prijateljstvu i ljubavi. I u uspjehu i u neuspjehu
prijateljstva i ljubavi pokazuje se bolna istina samoće pojedinca. Odvojen od drugih, stojim u
svome bitku kojega trebam preuzeti i živjeti sa sviješću da moje sebstvo izmiče mome
mišljenju. Čovjek najradije želi pobjeći od ovog uvida i boli koju on proizvodi.
NE / AUTENTIČNOST
Pojavljuje se razlika u sebstvu: bitno, navlastito, autentično egzistiranje i nebitno, otuđeno,
neautentično egzistiranje u kojem bježim od paradoksa sebstva. Građansko društvo je
organizirani način bijega od sebe samoga.
DIJALEKTIKE ZNANJA I EGZISTENCIJE
Hegel je razradio dijalektiku znanja. Kierkegard se bavi dijalektikom egzistencije. Zadatak
postajanja onim što netko jest, zadatak sebstva nije zadatak filozofije. Taj se zadatak ne može
razriješiti u hodu povijesti.
APSTRAKCIJA I EGZISTENCIJA
Budući da apstraktno mišljenje promatra iz točke gledišta vječnosti (sub specie aeterni), ono
apstrahira od konkretnog, od vremenitoga, od postajanja egzistencije, od boli egzistiranja: da
je on, naime, sastavljen od vječnoga i vremenitoga, postavljen u egzistenciju (…) Za
povijesno-svjetsku dijalektiku pojedinci nestaju u čovječanstvu; otkriti tebe i mene, nekog
pojedinačno egzistirajućega čovjeka za takvu je dijalektiku nemoguće čak i kada bi bila
otkrivena nova povećala za konkretno.
POVIJEST – ZDVOJNOST
Hegel razvija dijalektiku tako da povijest filozofije uvodi u povijest svijeta, a obje u povijest
duha koji u sustavu njegove filozofije konačno dolazi k sebi. Kierkegaard svoju dijalektiku
započinje opisom zdvojnosti (očaja,Verzweiflung) koja je temeljno emotivno stanje sebstva.
Zdvojnost nije slučajni nalet rezigniranosti zbog nekog događaja. Iznad svake psihologije
zdvojnost je sveobuhvatna rezignacija sebstva koja je rezultat iskustva (ne nužno i svjesnog)
paradoksa sebstva. U zdvojnosti konačni individuum spoznaje da je podložan zbilji tijela,
vremenosti, nužnosti i pojedinačnosti, a istovremeno je obvezan na preuzimanje idealnosti
duše, vječnosti, mogućnosti i općenitosti. Ova se spoznaja trpi. Nije željena. Ne traži je se.
Zdvojni subjekt nadasve traži kako pobjeći od sebe i od svoje zdvojnosti. - očajnički zdvojno
tražiti kako ne htjeti biti sam. Rijetko je to svjesno. Krije se iza neke uloge i volje da se
postigne nešto konkretno i određeno u svijetu. Tko svakako hoće nešto postići nadasve ne želi
više biti ono što jest.
Želja za ugledom, priznanjem, dobrima nije samo odnos prema nekom cilju, nego uvijek i
odnos pojedinca prema sebi samome. To je znak lošeg odnosa sa samim sobom, izraz
odbijanja vlastitoga, latentno očajnog i zdvojnog sebstva. Bijeg od zdvojnosti vodi nužno u
novu zdvojnost. Ne postigne li čovjek cilj kojega bezuvjetno želi, ne zdvaja samo zbog
neuspjeha svoga plana. Očajan je više zbog toga što se nije uspio osloboditi svoga sebstva
koji mora biti i dalje. Postigne li čovjek cilj kojega bezuvjetno želi, ipak će ga prije ili kasnije
zahvatiti zdvojnost. Zdvajati će tada nad time što je, unatoč tome što je uspjehom iza sebe
ostavio dotadašnje sebstvo, još uvijek ostao u neko sebstvu koje treba biti. Zdvojnost najčešće
izvire iz neuspjeha, ali nije samo negativna emocija. Ona je znak da je sebstvo u slabom
odnosu prema samom sebi, ali je i poziv na okretanje prema mogućnosti novoga početka. Tko
očajnički zdvaja nad sobom može osjetiti i želju da napokon na sebe preuzme zadatak
autentičnoga načina postojanja, da postane ono što jest.
Dvojba se odnosi na mišljenje. Zdvojnost se odnosi na egzistenciju. Tko prihvati svoju
zdvojnost otkriva da se zadatak egzistencije postavlja u svim mogućim okolnostima i
razumije da je njegovo prihvaćanje ili odbijanje uvijek čin slobode. Dijalektika egzistencije je
dijalektika slobode. Stadiji postajanja sebstvom su stadiji slobode.
MOGUĆNOSTI PRED ZADATKOM SINTEZE
Povijest pojedinca je povijest pokušaja individuuma da zadatak sinteze idealnosti i realnosti
koji mu se dao s postojanjem: preuzme, odbije, drži otvorenim, iskrivi, uplošni, preskoči
STADIJI NA ŽIVOTNOM PUTU
Pokušaj pojedinca da prevlada očajnu zdvojnost pokazuje se kao odnos prema sebi i bijegu od
sebe: bijeg od sebe, gubitak sebe, preuzimanje sebe
estetski stadij - etički stadij - religiozni stadij