Egzistencijalizam, odnosno sama filozofija egzistencije naziv je za filozofsko-literarni
pokret koji se prvi put pojavio tridesetih godina u Njemakoj, a zatim se nakon 1945. godine proirio na preostale europske zemlje poput Italije, Francuske, panjolske, ali i Junu Ameriku te Japan. Pod egzistencijom podrazumijeva se nain postojanja, odnosno osebujnog izraavanja, ljudskog postojanja, konanosti i povijesnosti. Prema nainu shvaanja ljudskog bitka razlikujemo filozofiju egzistencije, i to u pravom smislu te rijei. Naime, predstavnik je bio K. Jaspers koji je promiljao pojedinani opstanak u tenji da postane samosvojan i vlastit. Predstavnik egzistencijalizma bio je njemaki filozof i profesor Martin Heidegger. On je oznaavao ovjekov nain postojanja, ovjek je bio povlaten jer moe shvatiti svoje postojanje, mogunost postojanja moi. ovjek je zarobljen brigama, najvanija mu je briga za vlastitu egzistenciju. Egzistencijalizam je zapravo bio humanizam. Albert Camus je razvio spoznaju o apsurdnosti postojanja u svijetu, a tamo je ovjeku sve strano i neshvatljivo. Simbol apsurdnog ovjeka jest Sizif (Mit o Sizifu), napisan 1943. godine. Knjievni je izraz filozofije apsurda roman Stranac iz 1942. godine. Uz egzistencijalizam se vee i kazalite apsurda. Naime, ono je nastavak avangardne drame, a ukljuuje i elemente nadrealizma. Glavni su predstavnici kazalita apsurda bili Samuel Beckett sa svojim djelom U iekivanju Godota te Eugene Ionesco sa svojim djelima elava pjevaica i Stolice. Oni u svojim djelima prikazuju apsurdne situacije, neobine likove i njihov govor. Izraavaju ironian stav prema ivotu, crni humor koji je posebno naglaen te grotesku. U kazalitu apsurda najpoznatije je dokidanje mogunosti normalne ljudske komunikacije.
Razlikujemo filozofiju egzistencije u pravom smislu te rijei (K. Jaspers, G.
Marcel) 2) egzistencijalnu filozofiju (Heidegger) i egzistencijalizam (J.P. Sartre, Camus) nakon I i II WW popularnosti egzistencijalizma je posebno pridonijela knjievnost dovodi ovjeka u sredite, polazi od njegove egzistencije i nasuprot pozitivstikom gledanju istie primat mogunosti a mogunost ukljuuje i aspekt nesigurnosti u knjievnosti Kafka i Dostojevski u filozofiji Nietzsche i Kierkegaard opisuje stanje nesigurnosti i sumnje koje je svojstveno ovjeku
ovjek je stranac u svijetu osuen na teinu odgovornosti to ju donosi
sloboda esto koriteni termini su Itjeskoba, oaj, munina, apsurd, briga, dosada... marksisti gledaju na filozofiju egzistencije kao osvjetenje graana o otuenju, dehumanizaciji i besmislu egzistiranja. oslikava bezizlaznu poziciju graanske klase kojoj ne preostaje nita do strpljenja i nitavnosti.
KARL JASPERS
znanstvena i racionalna analiza ne moe shvatiti egzistenciju odbacuje
znanstvenu filozofiju filozofija se tie ovjeka kao ovjeka
JEAN PAUL SARTRE
razlikuje bitak po sebi (ono to je sada,prostorno) i bitak za sebe (svijest,
ovjekova egzistencija) ovjek je suprotstavljanje ovjek jest to jo nije, i nije vie to jest... smatra da je ovjek bie kod kojeg egzistencija prethodi esenciji sve je bezrazlono, ovaj perivoj, ovaj grad i ja sam. Kada se dogodi da to ovjek uvidi, to vam prevre utrobu i sve pone lebdjeti...eto munine ivot je stalan neuspjeh i besmislena muka ali, naglaava da je egzistencijalizam humanizam ovjekova sudbina zavisi od njega samoga, on je odgovoran za ono to jest. Tu je izvor tjeskobe. sloboda strai jer ostavlja mogunost izbora. ovjek ne moe ne izabrati, nije slobodan da prestane biti slobodan, jer jedino ogranienje slobode je sloboda. kasnije se prikljuuje marksizmu historijski materijalizam nain proizvodnje, tj odnosi ljudi u proizvodnji odreuje nain ivota, drutvene odnose i povijesne formacije. Proizvodnja ini ekonomsku strukturu drutva koja odreuje oblike svijesti.
MARTIN HEIDEGGER
govor je kua bitka
govori o polarnosti tehnike i umjetnosti tehnika postaje princip temelnog odnosa ovjeka prema svijetu ne trebamo je se odricati ve paziti da nas ta pomagala ne zarobe i ne naprave ljudski praznima
hermenautika bavi se problemom razumijevanjatekstova, ueenjadogaaja i sl.