Sveučilište u Splitu

Filozofski fakultet Split

Odsjek za Povijest umjetnosti

SEMINARSKI RAD

Preobrazba antičke kultne, rezidencijalne i fortifikacijske arhitekture u

ranosrednjovjekovne sakralne prostore na primjeru Dioklecijanove palače

Mentor: prof. dr. sc. Željko Peković

Asistentica: Kristina Babić

Kolegij: Metodika izvođenja nastave iz povijesti sakralne arhitekture od IV. – XII. stoljeća u
okviru nastave likovne umjetnosti

Studentica: Ana Čelan

Split, 2017.
1
 SADRŽAJ

UVOD

1. Dioklecijanova palača i razvoj ranosrednjovjekovnih građevina...........................................3

2. Adaptacije poganskih kultnih građevina.................................................................................5
2.1. Mali hram - Krstionica sv. Ivana.........................................................................................6
2.2. Dioklecijanov mauzolej / Jupiterov hram – Splitska katedrala............................................9
2.3. Sv. Matej – mauzolej splitskih nadbiskupa........................................................................12
3. Preinake antičke rezidencijalne arhitekture..........................................................................14
3.1. Crkva sv. Nikole "de Sdoria".............................................................................................14
3.2. Sv. Andrija „De Fenestris“.................................................................................................14
4. 4. Preobrazba antičke fortifikacijske arhitekture..................................................................17
4.1. Stražarski hodnik nad Sjevernim vratima – crkva sv. Martina..........................................17
4.2. 4.1. Stražarski hodnik zapadnih vrata - Sv. Teodor (Gospa od Zvonika)..........................22

ZAKLJUČAK

LITERATURA

2
Uvod

Prostor povijesne jezgre najuže je središte grada Splita. Sastoji se od ostataka Dioklecijanove
palače i srednjovjekovnih stambenih blokova koji su ispunili njezin prostor i približno
jednaku površinu srednjovjekovnoga zapadnog predgrađa. U strukturi tog prostora jasno se
raspoznaje antička jezgra i ranosrednjovjekovni sloj koji je nastao njezinom gradskom
preobrazbom. Preobražaj Dioklecijanove palače u pravi napučeni grad dokazuju povijesna
vrela i sačuvane predromaničke građevine. Antički bedemi, rezidencijalne građevine i kultni
prostori poslužili su religiji u ekspanziji kao osnova za transformaciju funkcije arhitekutre iz
njene profane ili poganske namjene u kršćanske sakralne prostore. Prostorni razvitak grada u
Palači u okviru ranoga srednjeg vijeka možda će odrediti buduća podrobnija istraživanja. Za
sada se može pretpostaviti da su u ranijim fazama prevladavale adaptacije antičkih prostora, a
u kasnijim (oko XI. stoljeća) nova izgradnja stambenih kuća.

1. Dioklecijanova palača i razvoj ranosrednjovjekovnih građevina

Dioklecijanovom smrću 316. godine nije ugasnuo život u njegovoj rezidenciji, već je naprotiv
dobio svoje snažne impulse dolaskom novih stanovnika, koji su postupno od palače razvili
grad. Palača je svoj početni preobražaj doživjela već u prvom stoljeću izgradnje, dok je
Salona bila još u punom sjaju. Međutim tri stoljeća nakon, 614. godine, avarsko – slavenski
nalet na Salonu opustošio je veliki grad, a njegovo izbjeglo stanovništvo pronašlo je utočište
unutar jakih zidina susjedne palače. Novi dom bio je pogodan za organizaciju i pokretanje
gradskog života, a antičke građevine pronašle su drugu, vremenu svojstvenu, funkciju.
Obnova crkvene organizacije pod provedbom nadbiskupa Ivana Ravenjanina, bila je naročito
važna za afirmaciju kršćanskog vjerovanja u svim aspektima života. 1 Prema navodima Tome
Arhiđakona, Ravenjanin je po dolasku u Split, uz brojne druge promjene, dao ukloniti
2
poganske idole iz Jupiterova hrama i preimenovao ga u crkvu Uznesenja Djevice Marije.
Arhitektura tog vremena, koja nosi sva obilježja predromaničkog graditeljstva, uspješno se
priljubila uz antičke dijelove palače, kako to najbolje potvrđuje zvonik nad zapadnim vratima,
najstariji u gradu, i unutrašnjost crkve sv. Martina za koju je iskorišten uski međuzidni prostor

1
Usp. Marasović J., Marasović T., Dioklecijanova palača., Zora, Zagreb, 1968., str. 21.-22.
2
Stipišić J., Hrvatski Biografski Leksikon, Ivan Ravenjanin, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2005. –
dostupno na: www.hbl.lzmk.hr – preuzeto: 13.11.2017.

3
što je ranije Dioklecijanovim stražarima služio za dizanje i spuštanje vratnica sjevernog ulaza.
3
Do većih građevnih radova, pa prema tome i do jačeg arhitektonskog i urbanističkog
preobražaja doći će tek kasnije, između 12. i 14. stoljeća, odnosno u razdoblju slobodne
srednjovjekovne komune. 4 Glavni hram carske palače, posvećen Jupiteru, koji je imao i ulogu
Dioklecijanova mauzoleja, pretvoren je prema opisu u Tome Arhiđakona u kršćansku
katedralu posvećenu sv. Mariji, ali već u ranom srednjem vijeku poznatiju pod imenom sv.
Dujma, zaštitnika grada. S južne strane katedrale, između vanjskog hodnika i zida antičkog
temenosa bila je sagrađena predromanička crkva sv. Mateja, koja je do rušenja krajem
prošloga stoljeća služila i kao mauzolej splitskih nadbiskupa. Mali hram Dioklecijanove
palače, koji svojim simbolima odražava rimsku panteističku koncepciju, pretvoren je u
krstionicu sv. Ivana, a njegova kripta u crkvu sv. Tome. Preobrazba palače zahvatila je i sva
četiri ulaza, nad kojima su stražarski prostori adaptirani u crkvice, od kojih su dvije još
sačuvane. Pravi preobražaj Dioklecijanove palače u grad ostvaren je novom izgradnjom
ranosrednjovjekovnih stambenih kuća, kojima su ostaci ili tragovi pronađeni na mnogim
mjestima unutar prve gradske jezgre.5

U razdoblju općenite oskudice financijskih sredstava, u kojem čak i najugledniji donatori,

poput hrvatskih vladara, pozajmljuju novac da bi podigli svoje zavjetne crkve, kao što je
slucaj i sa starohrvatskom Dalmacijom u predromaničko doba, razumljiv je relativno velik
broj preinaka. Po stupnju intervencije dalmatinska predromanička arhitektura pokazuje
razlicite kategorije adaptacije koje se razmatraju od jednostavnih k složenima:

A. korištenje ranijih krsćanskih crkava

B. preinake poganskih kultnih građevina

C. preinake antičke rezidencijalne arhitekture

D. preobrazbe antickičh gospodarskih zgrada

E. preobrazba antičke obrambene arhitekture 6

3
Ibid. str. 22.
4
Ibid. str. 22.
5
. Marasović T., Dalmatia Praeromanica: ranosrednjovjekovno graditeljstvo u Dalmaciji, 1. rasprava. Biblioteka
knjiga Mediterana, Split – Zagreb, 2008., str.236.
6
Marasović T., Ranosrednjovjekovne preinake antičkih građevina u Dalmaciji, 2005.– preuzeto s:
https://hrcak.srce.hr/file/162337 str.62

4
Slika 1. Pretpostavljeni izvorni tlocrt Dioklecijanove palače (prema J. Marasoviću)

2. Adaptacije poganskih kultnih građevina

Preobrazba poganskih kultnih prostora u kršćanske sakralne objekte u ranom srednjem vijeku
znala se odvijati tek uz manje intervencije na zatečenim lokacijama. Ponekad je
monumentalnost ili orijentacija građevine djelomično ili čak u potpunosti zadovoljavala
standarde ranokršćanske sakralne arhitekture, te be jedan poganski hram postao crkva tek uz
pokoju promjenu koja se uglavnom odnosila na figurativne prikaze u kamenoj plastici ili
7
narativnim reljefima koji ne „pričaju“ odgovarajuću priču. Nastavak kultne uporabe
starokršćanskih crkava u ranom srednjem vijeku zahtijevao je manje građevne intervencije,
jer su prvobitne građevine bile podignute za istu svrhu, obredne funkcije.8

2.1. Mali hram - Krstionica sv. Ivana

7
Usp. Marasović T., Dalmatia Praeromanica: ranosrednjovjekovno graditeljstvo u Dalmaciji, 1. rasprava.
Biblioteka knjiga Mediterana, Split – Zagreb, 2008., str. 211.
8
Marasović T., Ranosrednjovjekovne preinake antičkih građevina u Dalmaciji, 2005.– preuzeto s:
https://hrcak.srce.hr/file/162337 str.76

5
Mali hram Dioklecijanove palače, koji se u literaturi spominje pod različitim imenima i
ulogama (Marsov, ]anov, Eskulapov, Dijanin, Jupiterov hram, Dioklecijanov mauzolej 9),
pretvoren je u srednjem vijeku u krstionicu. Građevina se spominje pod imenom sv Ivana
Krstitelja, a njezina kripta pod imenom sv. Tome. Antički hram bio je najveća građevina
unutar zapadnoga kultnog prostora, smješten u osi nasuprot Mauzoleju, blizu zapadnoga
ogradnog zida (temenosa).10

Krstionica sv. Ivana spominje se u spornoj oporuci splitskog priora Petra. Prijepisi te oporuke
najstarija su vrela za postojanje krstionice u ranom srednjem vijeku. Kriptu pretvorenu u
crkvu imao je i Dioklecijanov mauzolej, ali u tom prostoru nema tragova oltarne ograde, koji
su u kripti Maloga hrama vrlo jasni. Crkva pod imenom Sancti Joannis de fonte javlja se u
ispravi iz 1144. Godine, a na samom početku XV. stoljeća spominje se crkva sv. Tome u
kripti antičkoga hrama (Ecclesia s. Thomae sub ecclesia Sancti Johannis's Baptisme de
Spalato). 11

Prilikom istraživanja kora Katedrale među ranosrednjovjekovnim ulomcima liturgijskog

namještaja iz predromaničke faze stolne crkve pronađena je i greda oltarne ograde kojoj
natpis otkriva da je pripadala sv. Ivanu Krstitelju. Od spomenika u Krstionici, u historiografiji
je najviše pažnje pobudio sarkofag nadbiskupa Ivana, za koji pojedini autori predlažu različite
datacije od kraja VII. do kraja VIII. stoljeća ili čak kasnije. 12

Krstionica sv. Ivana s kriptom, kao antički hram Dioklecijanove palače, dobro je sačuvana
kultna građevina pod svodom. Izvornom antičkom hramu nedostaju prostilni stupovi i
pročelno stubište. S ulazom na istoku, krstionica je naslijedila orijentaciju antičkoga hrama,
kojemu je uzdužna os položena u pravcu JI-SZ. Cela hrama kasnije je upotrebljavana kao
krstionica. Hram je zidan fino obrađenim blokovima u tehnici opus quadratum, od visokog
stilobata do potkrovnog vijenca. Unutrašnjost je nadsvođena kasetiranim bačvastim svodom,
koji se vidi i na vanjštini jer nedostaju ploče dvostrešnoga krova. 13

9
Usp. Marasović T., O različitim imenima Malog hrama Dioklecijanove palače u Splitu, u Petricollijev zbornik I.,
Split, str. 89-103
10
Marasović T., Dalmatia Praeromanica: ranosrednjovjekovno graditeljstvo u Dalmaciji, 3. Korpus arhitekture –
srednja Dalmacija, Biblioteka knjiga Mediterana, Split – Zagreb, 2011., str. 273.
11
Marasović T., Dalmatia Praeromanica: ranosrednjovjekovno graditeljstvo u Dalmaciji, 3. Korpus arhitekture –
srednja Dalmacija, Biblioteka knjiga Mediterana, Split – Zagreb, 2011., str. 273- 274.
12
Marasović T., Dalmatia Praeromanica: ranosrednjovjekovno graditeljstvo u Dalmaciji, 3. Korpus arhitekture –
srednja Dalmacija, Biblioteka knjiga Mediterana, Split – Zagreb, 2011., str.275
13
Usp. Marasović T., Ranosrednjovjekovne preinake antičkih građevina u Dalmaciji, 2005., str.77-78 – preuzeto
s: https://hrcak.srce.hr/file/162337

6
Mali hram Dioklecijanove palače sačuvao je svoj naos (celu), a u pronaosu nedostaju stupovi.
Različita su tumačenja pojedinih istraživača, o obliku koji su pronaos odredili kao hexastil
prostylos, tj. sa šest stupova (četiri na pročelju i dva prema antama) ili kao dvostruki tetrastil
(s četiri stupa na pročelju i četiri u drugom redu). Pod naosom je kripta presvođena zašiljenim
svodom. 14

Pregradnje antičkoga hrama u ranom srednjem vijeku zahvatile su kriptu, naos i pronaos.
Pregradnju u kripti koja se spominje kao crkva sv. Tome dokazuju udubine u samom svodu
koje otkrivaju trag oltarne ograde. U samom je svodu udubina u kojoj je bio pričvršćen zabat,
a na bočnim stranama udubine kao tragovi greda oltarne ograde. Veći ulomak grede oltarne
ograde bio je dospio u kor katedrale, gdje je nađen među grobnicama. U gornjoj zoni grede
uobičajeni je niz dvotrupih kuka, a u srednjem istaknuti (ali znatno otučeni) kimation, od
kojeg se razabiru ostaci arkada. 15

U samoj crkvi (antičkom naosu) danas stoji krsni bazen koji je onamo dospio u visokom
srednjem vijeku. Sastavljen je od predromaničkih ploča oltarne ograde, izvorno vjerojatno iz
splitske katedrale. Piscina se sastoji od 12 mramornih ploča spojenih tako da tvore
konstrukciju križnog tlocrta. Šest ploča na istočnom te djelomično sjevernom i južnom kraku
ukrašenih pleternim motivima, oblikom pripadaju liturgijskom namještaju
ranosrednjovjekovne crkve. Na prednjoj ploči prikazan je lik vladara na prijestolju i još dva
ljudska lika jedan s njegove desne strane i jedan ispod. Prizor stilski pripada predromaničkom
razdoblju, isto kao i pentagram s rozetama na južnoj ploči, te pleterni geometrijski motivi na
ostalim pločama koji su moguće pripadali istom pluteju u njihovoj prethodnoj namjeni.
Prvobitni raspored ploča krsnog bazena bio je drukčiji, a promijenjen je tijekom restauracije
1931. godine. Tada su zbog važnosti motiva zamijenjene dvije ploče istočnoga kraka, pa je
kompozicija s vladarom dospjela na čelni položaj, zamijenivši ploču s motivom pleternih
16
kvadrata. Do sada nisu pronađeni ostaci ili tragovi ranijega krsnog bazena, ali se može
pretpostaviti, s obzirom na potrebu krštenja u ranosrednjovjekovnom gradu, da je neki krsni
bazen postojao već od samih početaka ranosrednjovjekovnog grada, možda na istom mjestu
na kojem je poslije komponiran aktualni krsni zdenac. 17
14
Marasović T., Dalmatia Praeromanica: ranosrednjovjekovno graditeljstvo u Dalmaciji, 3. Korpus arhitekture –
srednja Dalmacija, Biblioteka knjiga Mediterana, Split – Zagreb, 2011., str.276
15
Marasović T., Dalmatia Praeromanica: ranosrednjovjekovno graditeljstvo u Dalmaciji, 3. Korpus arhitekture –
srednja Dalmacija, Biblioteka knjiga Mediterana, Split – Zagreb, 2011., str.276
16
Marasović T., Dalmatia Praeromanica: ranosrednjovjekovno graditeljstvo u Dalmaciji, 3. Korpus arhitekture –
srednja Dalmacija, Biblioteka knjiga Mediterana, Split – Zagreb, 2011., str.276
17
Marasović T., Dalmatia Praeromanica: ranosrednjovjekovno graditeljstvo u Dalmaciji, 3. Korpus arhitekture –
srednja Dalmacija, Biblioteka knjiga Mediterana, Split – Zagreb, 2011., str.277

7
Promjene u pronaosu donosi uklanjanje četiriju (ili šest) izvornih stupova antičkoga hrama.
Umjesto njih tamo je u produženju građevne linije srednjovjekovnih kuća postavljen niži stup
koji se po obradi kapitela datira u V.-Vl. stoljeće. Iz Cassasova crteža iz 1782. doznajemo da
je jedan stup na tom položaju nosio zid s lukom u funkciji neke građevine koja je mogla
nastati u ranom srednjem vijeku u vezi s crkvom, ali i s nizom stambenih kuća što slijede istu
građevnu liniju u ulici Kraj Sv. Ivana. Izneseno je mišljenje da je stup dio
ranosrednjovjekovnog ciborija katedrale. Najveće promjene doživio je krov. Na samoj
pročelnoj crti na krovu sagrađen je zvonik, koji je porušen 1838. godine, a kako je već
spomenuto, ostao je precizno zabilježen na Cassasovim crtežima. U jugozapadnom kutu
unutrašnjosti Krstionice stoji danas sarkofag nadbiskupa Ivana, koji je krajem XIX. stoljeća
prenesen iz Mauzoleja splitskih nadbiskupa (iz crkve sv. Mateja), a u sjeverozapadnom
sarkofag nadbiskupa Lovre, istaknutog poglavara splitske Crkve u drugoj polovici XI.
stoljeća. 18

Arhitekturu crkve sv. Ivana Krstitelja odredila je sačuvana cela antičkoga hrama, bez stupova
pronaosa, ali sa sagrađenim zvonikom iznad ulaza na istočnom pročelju. Unutarnji raspored
ranosrednjovjekovne krstionice u gornjem katu s vjerojatnim prvobitnim krsnim bazenom nije
poznat. U kripti je poznat položaj oltarne ograde, kao i njezin visoki tip sa zabatom, a sačuvali
su se pojedini dijelovi trabeacije. Doba pregradnje antičkoga hrama u ranosrednjovjekovnu
crkvu sv. Ivana, odnosno u splitsku krstionicu, zasad još nije pobliže određeno. Nesigurna
povijesna vrela i ostaci liturgijskog namještaja dopuštaju mogućnost datiranja u ranije
predromaničko razdoblje, čak i prije IX. stoljeća. Zvonik nad zapadnim pročeljem pokazuje
osobine romaničke arhitekture XII. stoljeća. Adaptacija kripte vjerojatno se dogodila i u
ranijem predromaničkom razdoblju.19

18
Marasović T., Dalmatia Praeromanica: ranosrednjovjekovno graditeljstvo u Dalmaciji, 3. Korpus arhitekture –
srednja Dalmacija, Biblioteka knjiga Mediterana, Split – Zagreb, 2011., str.279.
19
Marasović T., Dalmatia Praeromanica: ranosrednjovjekovno graditeljstvo u Dalmaciji, 3. Korpus arhitekture –
srednja Dalmacija, Biblioteka knjiga Mediterana, Split – Zagreb, 2011., str.280

8
 Slika 2. Današnji tlocrt hrama (ZZSK)

Slika 3. Uzdužni presijek kroz kram, izvorni

izgled (E. Hebrard)

2.2. Dioklecijanov mauzolej / Jupiterov hram – Splitska katedrala

Najpoznatiji primjer uporabe poganskoga hrama za ranosrednjovjekovnu kršćansku crkvu jest

pretvaranje Jupiterova hrama (Dioklecijanova mauzoleja) u splitsku katedralu, što se pripisuje
Ivanu Ravenjaninu, prvom splitskom nadbiskupu. Nadbiskup je, prema pisanju Tome
Arhiđakona, "...Jupiterov hram, koji je bio podignut u samom carskom zdanju na povišenim
zidovima, očistio od likova poganskih bogova i postavio na njemu vrata...“ Orijentacija
antičkoga hrama s ulazom na zapadnoj strani pogodovala je preobrazbi jer splitskoj stolnoj
crkvi nije bilo potrebno mijenjati osnovni postulat, koji kršćanske crkve slijede od V. stoljeća
nadalje, da svetište bude na istočnoj strani. Otvaranje južnih vrata, koja pokazuju stilska
obilježja početka ranoga srednjeg sasvim je u skladu sa značajkama predromaničke crkvene
arhitekture, u kojoj je bočni ulaz vrlo česta pojava. U ovom je slučaju taj južni ulaz bio
potreban i radi povezivanja katedrale s mauzolejem splitskih nadbiskupa, koji je bio izgrađen
neposredno južno od petipterskoga hodnika Dioklecijanova mauzoleja, kao i radi uporabe
vanjskoga hodnika hrama (periptera) za obredne povorke. Ostvarena je tako monumentalna

9
katedrala centralnoga tipa, koja je upravo kao ranosrednjovjekovna crkva, znatno više nego
kao prvobitni poganski hram i carev mauzolej, nadahnjivala graditelje u bližem ili širem
okružju. Njezina unutrašnjost bila je vrlo prikladna za funkciju predromaničke prvostolnice;
na istočnoj su strani tri od ukupno osam niša izvorne antičke građevine služile kao prostrani
prezbiterij bez potrebe većih građevnih intervencija. Crkva je od početka svoje transformacije
u ranom srednjem vijeku, kao i najveći broj onodobnih europskih (pa i dalmatinskih)
katedrala, imala za naslovnicu sv. Mariju, kojoj je posvećen glavni oltar u središnjoj istočnoj
niši. Već u najranijem razdoblju spominju se i drugi titulari. Solinski mučenici sv. Dujam i sv.
Staž, koji su u visokom srednjem vijeku imali u bočnim nišama svoje oltare, pa se može
pretpostaviti da su bili i naslovnici oltara u ranome srednjem vijeku. Srednjovjekovni izvori
kao naslovnika crkve spominju ponegdje i svete Kuzmu i Damiana. Unutarnja raščlamba
antičkoga interijera dopuštala je takvu podjelu pa je već u predromanici zacijelo prezbiterij
zahvatio sav prostor istočno od crte što spaja dva antička stupa, označen danas; samo
povišenom stepenicom. Na toj se crti vjerojatno nalazila oltarna ograda koja je dijelila svetište
od prostora za vjernike u preostalom dijelu crkve ili je, kako je to već davno bio pretpostavio
Dyggve (prije negoli je u Solinu otkrio Zvonimirovu krunidbenu baziliku), ispred središnjega
oltara bila postavljena korska ograda ranosrednjovjekovne beme (scuola cantorum).
Vjerojatno je u istom prostoru bila postavljena i oltarna ograda drugoga, visokog tipa s
trabeacijom jer iz splitske katedrale potječe veliki broj ulomaka liturgijskoga namještaja koji
je samo djelomično objavljen. Iz do sada proučene građe proizlazi da ti ulomci pripadaju
barem trima različitim fazama ranosrednjovjekovnoga razdoblja, prvoj iz doba najranije
preobrazbe (VII.-VI. stoljeće), drugoj iz zrele predromanike (IX.-X. stoljeće), a trećoj iz
kasne faze XI. stoljeća. 20

Splitska je katedrala u kontinuitetu uporabe od antičkoga hrama-mauzoleja do danas izvrsno

sačuvana građevina do krova, u neprekinutoj kultnoj i sakralnoj funkciji. Crkva ima pravilnu
orijentaciju s ulazom na zapadu i svetištem na istoku, a uzdužna os ima otklon od idealnog
pravca Z-I prema SZ-JI, kao i cijela Dioklecijanova palača. Antički hram mauzolej građen je
brižljivo obrađenim klesancima u tehnici opus quadratum. Štoviše, to je najbolje zidana
građevina u Palači, s potpuno jednakim kvaderima, postavljenima primjenom najbolje tehnike
opus isodommn. Na krovu su još uvijek mjestimično sačuvane izvorne tegule. Prvobitna
namjena zgrade koja je u ranom srednjem vijeku preuređena u splitsku katedralu bila je
dvojaka. Car Dioklecijan štovao je u njoj boga Jupitera, čijim se sinom smatrao, a istodobno
20
Marasović T., Dalmatia Praeromanica: ranosrednjovjekovno graditeljstvo u Dalmaciji, 1. rasprava. Biblioteka
knjiga Mediterana, Split – Zagreb, 2008., str.211-212

10
ju je namijenio za svoje vječno počivalište. To se zaključuje po motivima znakovitima za
posmrtne prostore, isto kao i po poprsjima cara i carice, koji se tumače i kao likovni izraz
nedočekane Dioklecijanove apoteoze. U svom izvornom izgledu Mauzolej je pripadao tipu
peripterskoga hrama osmerokutnog tlocrta s pravokutnom prostazom na zapadnoj strani.
Osmerokutna cela iznutra je kružnog tlocrta, raščlanjena naizmjence pravokutnim i
polukružnim nišama. UZ unutarnje zidove postavljena su i dva vertikalna niza stupova koji
nose istaknute vijence. Pod gornjim je vijencem skulpturalni friz na kojem su među ostalim
prikazana i poprsja cara Dioklecijana i carice Priske. U visokoj podnici ispod glavnoga
prostora nalazi se kripta kružnog tlocrta, raščlanjena pravokutnim nišama i presvođena
kupolom. Prilikom ranosrednjovjekovne preobrazbe antičkog hrama u katedralu uglavnom je
u cjelini zadržana izvorna arhitektura (osim nadgradnje prostaze, koja je zamijenjena
srednjovjekovnim zvonikom). Glavni su zahvati predromaničke i ranoromaničke preobrazbe
otvaranje južnih vrata, postava liturgijskog namještaja u različitim fazama
ranosrednjovjekovne upotrebe, upotreba kripte kao kršćanskoga kultnog prostora,
pretpostavljena gradnja ranosrednjovjekovnog zvonika, upotreba vanjskog hodnika kao
21
prostora u kojem su smješteni ranosrednjovjekovni sarkofazi. Kripta hrama pretvorena je u
kršćansku crkvu (sv. Lucije), također u srednjem vijeku, kako svjedoči nalaz ulomka
romaničkoga ciborija u podnožju oltara. 22

Slika 4. Tlocrt splitske

katedrale 1910. (G. Neimann)

21
Usp. Marasović T., Dalmatia Praeromanica: ranosrednjovjekovno graditeljstvo u Dalmaciji, 3. Korpus
arhitekture – srednja Dalmacija, Biblioteka knjiga Mediterana, Split – Zagreb, 2011., str.354-357
22
Marasović T., Ranosrednjovjekovne preinake antičkih građevina u Dalmaciji, 2005., str.77 – preuzeto s:
https://hrcak.srce.hr/file/162337

11
 Slika 5. Unutrašnjost katedrale u ranom
srednjem vijeku (prema E. Dyggveu, 1928.)

2.3. Sv. Matej – mauzolej splitskih nadbiskupa

T. Marasović navodi kako bi se porušena crkva sv. Mateja (također pod imenom sv. Matije ili
sv. Mate), više mogla smatrati adaptacijom nego li novogradnjom. 23 Ona je bila i u funkciji
mauzoleja splitskih nadbiskupa, nalazila se neposredno južno od splitske katedrale
(prvobitnoga Dioklecijanova mauzoleja), između južne strane osmerokutne podnice, odnosno
stupova periptera i južnoga ogradnog zida sakralnog prostora (temenosa). Podna razina crkve
bila je tri metra ispod razine periptera Mauzoleja. Prema podacima izabranoga splitskog
nadbiskupa Marina A. Cutheisa iz 1402. godine, crkva sv. Mateja potječe iz doba nadbiskupa
Ivana Ravenjanina. U vizitacijama splitskih nadbiskupa opisuje se kao vrlo trošna građevina.
Nadbiskup de Dominis opisuje njezin trošni krov te mramorni oltar s menzom već tada, 1604.
godine, neposvećen. U crtežima južne okolice Katedrale (Clerrisseau 1757., Cassas 1782.)
zabilježena je vanjština crkve sv. Mateja, tada uklopljena u veći blok dograđenih prostora
između Dioklecijanova mauzoleja i južnog temenosa. Poslije rušenja crkve 1880. godine
ostali su samo njezini skromni ostaci, tj. dio južnog zida iznad zida temenosa. Sagrađena
između južnoga peripternog hodnika mauzoleja i zida temenosa. Crkvica sv. Mateja svojom je
orijentacijom potpuno slijedila orijentaciju Katedrale, s ulazom na zapadu a svetištem na
istoku u skladu s orijentacijom Dioklecijanove palače. Južna strana crkve naslonjena je na zid

23
Usp. Marasović T., Ranosrednjovjekovne preinake antičkih građevina u Dalmaciji, 2005., str.80 – preuzeto s:
https://hrcak.srce.hr/file/162337

12
antičkog temenosa, a na sjevernoj strani uklopljeni su i antički stupovi periptera. Sjeverna
strana crkve bila je naslonjena na južni rub stilobata mauzoleja u cijelom rasponu od četiri
antička stupa na toj strani, koja su (osim onoga istočnog) bila ugrađena u sami zid. Južni zid
crkve sv. Mateja temeljio se na južnom zidu temenosa mauzoleja, s time što je njegova
istočna polovica proširena nišom polukružna nadvoja, oslonjena na zapadnoj strani na stup i
impost, koji su još uvijek sačuvani in situ. Na istočnoj se strani nalazila pravokutna apsida,
presvođena bačvastim svodom. Cijeli crkveni brod bio je također bačvasto presvođen, a
početak svoda još je ostao na prvobitnom mjestu. 24

Slika 6. Tlocrt i presjek crkve (prema V. Andriću)

3. Preinake antičke rezidencijalne arhitekture

Dioklecijanova palača u Splitu pruža mogućnost proučavanja nastanka ranosrednjovjekovnih

crkava u prostorima antičke rezidencijalne arhitekture. Ona uključuje stambene objekte
stanovnika palače kao i privatne prostore Dioklecijanova stana.

3.1. Crkva sv. Nikole "de Sdoria"

Crkva sv. Nikole, koja se u srednjovjekovnim povijesnim izvorima spominje s oznakom de

Sdoria, nalazila se u sastavu srednjovjekovnoga nadbiskupskog sklopa u jugoistočnom dijelu
Dioklecijanove palače. Već u ranome srednjem vijeku nastala je preinakom u prostoru jedne
od dvorana velike Dioklecijanove blagovaonice u istočnoj polovici careva rezidencijalnoga
bloka. U ovom je slučaju dvorana rimskoga triklinija odredila i oblik predromaničke crkve

24
Usp. Marasović T., Dalmatia Praeromanica: ranosrednjovjekovno graditeljstvo u Dalmaciji, 3. Korpus
arhitekture – srednja Dalmacija, Biblioteka knjiga Mediterana, Split – Zagreb, 2011., str.270-272

13
četvrtasta tlocrta, u kojoj su upisani piloni oblikovali križnu bačvastu svodnu konstrukciju.
Dva stubišta južno od crkve jedno iz ranijega, a drugo iz kasnijega predromaničkog razdoblja
pripadaju ranom srednjem vijeku. 25

Arheološka istraživanja koja su se na tom prostoru vodila od 1963. nadalje unijela su više
svjetla u problem položaja i izvornog izgleda crkve. Istraživanje samostana sv. Klare
poduzeto je u sklopu iskopavanja istočnih podruma Dioklecijanove palače i restauracije
Dioklecijanove blagovaonice. Tom je prilikom, 1963. godine, pronađen na prostoru
samostana sv. Klare sarkofag splitskog nadbiskupa Ivana. Istraživanjem od 1955. do 2000.
godine, otkriveni su ulomci kamenog namještaja i dodatni elementi ranosrednjovjekovne
arhitekture, koji se mogu povezati s crkvom sv. Nikole de Sdoria. Posebno su u tom smislu
značajni nalazi dvaju stubišta kojima je crkva bila povezana s podrumskim prostorom. Na
osnovi tih nalaza i ranije poznatih povijesnih podataka. Marasović je utvrdio položaj crkve sv.
Nikole u zapadnoj križnoj dvorani Dioklecijanove blagovaonice i iznio pretpostavku da se
podaci iz povijesnih vrela koji spominju crkvu toga naslovnika s oznakama de Sdoria i de
portu odnose na jednu te istu građevinu. Od crkve je danas ostala samo prvobitna konstrukcija
antičke križne dvorane, djelomično obnovljena restauratorskim radovima. Može se
pretpostaviti pravilna orijentacija crkve, s prezbiterijem na istočnoj strani, a otklon uzdužne
osi od idealnog pravca u skladu je s orijentacijom Dioklecijanove palače odnosno
srednjovjekovnog Splita, koji je nastao u Palači. Antički zidovi crkve građeni su u prizemnom
dijelu tehnikom fino obrađenih klesanaca, a u gornjem nepravilnim priklesanim kamenjem s
redovima opeka (opus incertum mixtum). Izvorna antička obloga površine zida nije se
sačuvala. Svodovi su građeni sedrom. Dvostruki južni ulaz u podrumski dio
ranosrednjovjekovne crkve od monolitnih je dovratnika i nadvratnika s polukružnom lunetom
od priklesanog kamenja. Podzid ranosrednjovjekovnih stubišta također je od priklesanih
lomljenaca, isto kao i luk pod južnim stubištem. Crkva se koristila prostorom antičke dvorane
koja je imala vanjski četvrtasti, a unutarnji križni tlocrt. Četiri pilona u kutovima nosila su
unakrsnu bačvastu konstrukciju iznad koje je bio unakrsni četverodijelni krov.
Ranosrednjovjekovnom razdoblju pripada i međukat između prizemnoga južnog dvorišta
(antičkog prostora) i presvođenog prostora ispod same dvorane triklinija, odnosno crkve sv.
Nikole dr Sdoria. Sa zapadne strane crkve dograđen je u ranom srednjem vijeku pravokutni
prostor pokriven jednostrešnim krovom koji je naknadno povišen. Ranosrednjovjekovni
otvori sačuvali su se samo u razini međukata i prizemlja dvorišta, južno od crkve sv. Nikole.
25
Marasović T., Dalmatia Praeromanica: ranosrednjovjekovno graditeljstvo u Dalmaciji, 1. rasprava. Biblioteka
knjiga Mediterana, Split – Zagreb, 2008., str.214

14
Ranosrednjovjekovna crkva sv. Nikole de Sdoria svojim se izgledom potpuno podredila
zatečenoj antičkoj arhitekturi zapadne dvorane u sklopu Dioklecijanove blagovaonice
(triklinija). Antička je dvorana vanjskoga četvrtastog i unutarnjeg križnog tlocrta, presvođena
unakrsnim bačvastim svodovima, pa se izgledom unutrašnjosti crkva mogla uklopiti i u tipske
obrasce starokršćanske i ranosrednjovjekovne arhitekture. Dvoja sačuvana stubišta koja južni
prizemni prostor povezuju s međukatom pod crkvom odnosno s međukatom ispod
kriptoportika upućuju na zaključak da su sagrađena u dva različita razdoblja ranoga srednjeg
vijeka, ono starije oko VIII.-IX. i ono mlađe oko X.-XI. stoljeća. S time je u skladu i datiranje
ulomaka kamenog namještaja nađenog oko crkve. Iz svega proizlazi zaključak da je do
adaptacije antičke dvorane za crkvu došlo već u prvim stoljećima života Splita kao grada,
prije nego što se kult sv. Nikole raširio prijenosom njegovih moći u Bari krajem XI. stoljeća.
Nakon toga prijenosa ojačao je kult tog naslovnika i u Splitu i osnovana njegova lučka
bratovština. 26

Slika 7. Izvorni izgled JI kvadranta Dioklecijanove palače

(prema J. Marasoviću)

3.2. Sv. Andrija „De Fenestris“

U dokumentima XIII. stoljeća spominje se više puta crkva sv. Andrije s oznakom de fenestris
jer se nalazila u predjelu kojem su ime dali pročelni lukovi Dioklecijanove palače. Crkva se
nalazila na mjestu šest antičkih dvorana Dioklecijanove palače. Nakon istraživačkih i
restauratorskih radova u uređenoj crkvi sv. Andrije izloženi su ranosrednjovjekovni ulomci
liturgijskog namještaja, pronađeni istraživanjem središnjeg prostora supstrukcija
Dioklecijanova stana. 27

Temeljitim istraživanjima što ih je 2000. godine poduzeo R. Bužančić u ime Konzervatorskog

odjela u Splitu pronađena je pravokutna apsida crkve i tragovi dvostrešne potkrovne

26
Usp. Marasović T., Dalmatia Praeromanica: ranosrednjovjekovno graditeljstvo u Dalmaciji, 3. Korpus
arhitekture – srednja Dalmacija, Biblioteka knjiga Mediterana, Split – Zagreb, 2011., str.306-311
27
Marasović T., Dalmatia Praeromanica: ranosrednjovjekovno graditeljstvo u Dalmaciji, 1. rasprava. Biblioteka
knjiga Mediterana, Split – Zagreb, 2008., str.214

15
konstrukcije, kao i ulomci kamenoga namještaja iz različitih faza ranoga srednjeg vijeka. Ona
su omogućila dataciju crkve u doba Ivana Ravenjanina. Istraživanjem su pronađeni ostaci
apside, koja je obnovljena, kao i svekoliki prostor crkvenoga broda i zapadnog atrija. Crkva je
orijentirana tako da joj je svetište na istoku, ali u okviru ukupne orijentacije Dioklecijanove
palače, pa je u skladu s tim i otklon uzdužne osi od idealnog pravca Z-I. Crkva se koristila
antičkim zidovima, građenima tehnikom opus incertum mixtum, u koju se uklopila i
dograđena apsida na istočnoj strani. Crkva je slijedila pravokutni tlocrt antičke dvorane, jedne
od šest prostorija u nizu, protumačenih kao nastambe Dioklecijanove počasne straže. S
istočne strane dograđena joj je vrlo plitka pravokutna apsida. Istočno od crkve, u dvorištu,
ostala su sačuvana predromanička vrata na razini prozora supstrukcija Dioklecijanove palače.
Može ih se dovesti u vezu s presvođenim hodnikom ispod ranosrednjovjekovne crkve. Nakon
završene obnove crkve postavljeni su u uređenom prostoru ranosrednjovjekovni ulomci koji
su također pronađeni u blizini crkve, a pripadaju različitim fazama ranosrednjovjekovnog
namještaja. Pilastar oltarne ograde sa stupićem i kapitelom postavljen je na izvorni položaju
prezbiteriju. Prostor crkve određen je zatečenim zidovima antičke dvorane pravokutna tlocrta,
pokrivene dvostrešnom drvenom potkrovnom konstrukcijom. Ranosrednjovjekovni je dodatak
plitka pravokutna apsida, vjerojatno presvođena polukalotnim svodom putem trompi, također
dvostrešno pokrivena. Crkva dakle pripada tipu jednobrodnih predromaničkih građevina s
pravokutnom apsidom, nastalih adaptacijom antičke arhitekture. Nema podataka o vremenu
kad je antička dvorana pretvorena u crkvu. Donju moguću granicu određuje preobrazba
Dioklecijanove palače u grad sredinom VII. stoljeća. Nekoliko okolnosti ipak upućuje na
ranije predromaničko doba. 28

Slika 8. Tlocrt sv. Andrije (R. Bužančić)

4. Preobrazba antičke fortifikacijske arhitekture

28
Usp. Marasović T., Dalmatia Praeromanica: ranosrednjovjekovno graditeljstvo u Dalmaciji, 3. Korpus
arhitekture – srednja Dalmacija, Biblioteka knjiga Mediterana, Split – Zagreb, 2011., str.398-303

16
Uski stražarski hodnici nad antičkim ulazima Dioklecijanove palače mogli su zadovoljiti
prostorne zahtjeve smještaja malih crkvica, ali njihov je položaj nad vratima odredio smisao
predgradnje, a to je simbolička zaštita prilazima kršćanskom gradu kakav je Split postao u
VII. Stoljeću. Za adaptaciju srednjovjekovne crkve u antičkom stražarskom prostoru
povoljnije uvjete pružala su sjeverna i južna pročelja zbog svoje orijentacije u pravcu zapad-
istok. 29

4.1. Stražarski hodnik nad Sjevernim vratima – crkva sv. Martina

Sv. Martina kao titulara koji se do danas zadržao u crkvici nad Zlatnim vratima
Dioklecijanove palače potvrđuju natpisi na nadvratniku crkve i na oltarnoj ogradi. Na
nadvratniku se spominje samo blaženi Martin, a na oltarnoj ogradi još i Bogorodica Marija i
sv. Grgur papa. Trojni se titulari poslije više ne spominju pa crkva ostaje poznata samo pod
imenom glavnog naslovnika, svetog Martina. Crkva je nastala preinakom stražarskog hodnika
iznad Sjevernih vrata Dioklecijanove palače, u kojem se nalazila naprava za dizanje željeznih
spuštaljki. Danas je to kapela ženskog dominikanskog samostana, koji zauzima sjeverno i
zapadno krilo sjevernoga obrambenog dvorišta Dioklecijanove palače i susjedne prostorije
prema zapadu. Značenje crkvice u srednjovjekovnom Splitu pokazuje podatak da se po njoj
nazivala cijela sjeverna četvrt najstarijeg dijela grada unutar Dioklecijanove palače. U Statutu
grada Splita iz 1312., u kojem se nabrajaju gradske četvrti, spominje se za sjeverni dio Palače
četvrt (contrata) sv. Petra. Kao konzervator, F. Bulić je 1883. zatekao crkvu vrlo zapuštenu,
pa je 1899.-1899. te 1908.-1909. godine poduzeo radove uređenja i obnove, koja je uključila
izradu novoga pseudopredromaničkog oltara, drvenoga kora postavljenog iznad ulaza u istom
stilu, uklanjanje izvornih predromaničkih ispuna otvora kojim su bile zatvorene antičke
arkade te uređenje pristupa. Pojedini su autori različito datirali crkvicu iznad Zlatnih vrata, u
širokom rasponu od VIII. do X. ili XI. stoljeća. U vrlo ranu adaptaciju hodnika nad Zlatnim
vratima uvjeren je J. Belamarić, koji misli da se zazidavanje Sjevernog ulaza u palaču zbilo
već u kasnoantičko doba, a kult sv. Martina, kao zaštitnika vojnika, krojača i suknara, dovodi
u vezu s podacima o carskoj radionici tkanina. Snimci istraživanja J. Marasovića pokazuju
ostatke zvonika nad ulazom u crkvu na zapadnoj strani vanjskoga zida obrambenog dvorišta
Dioklecijanove palače, pomoću tih snimki pronađena je izvorna polukružna apsida. 30

29
Marasović T., Dalmatia Praeromanica: ranosrednjovjekovno graditeljstvo u Dalmaciji, 1. rasprava. Biblioteka
knjiga Mediterana, Split – Zagreb, 2008., str.217
30
Usp. Marasović T., Dalmatia Praeromanica: ranosrednjovjekovno graditeljstvo u Dalmaciji, 3. Korpus
arhitekture – srednja Dalmacija, Biblioteka knjiga Mediterana, Split – Zagreb, 2011., str.317-320

17
Orijentacija sjevernoga zida Dioklecijanove palače približno u smjeru zapad-istok omogućila
je pravilnu orijentaciju crve sv. Martina, a otklon uzdužne osi u odnosu na idealni pravac Z-I
uvjetovan je orijentacijom Palače u cjelini. Antički zidovi građeni su tehnikom opus
quadrtum, fino klesanim i pravilno poredanim klesancima. Svod je od manjih priklesanih
lomljenaca. Bočni zidovi crkve izvorni su antički zidovi s lezenama na južnoj strani, koje su
porušene u donjoj zoni da bi se dobilo što više prostora. Izvorne antičke ploče nad stražarskim
su hodnikom otučene, a nad njima je sagrađen ranosrednjovjekovni bačvasti svod. Na istočnoj
je strani udubljena ranosrednjovjekovna niša polukružna tlocrta, presvođena polukalotnim
svodom. Na južnom zidu crkve tri su velike antičke arkade bile zazidane i po sredini svake od
njih ugrađena po jedna manja prozorska transena, različite perforacije: zapadnu čini vertikalna
rešetkasta podjela, srednja je perforirana lučno nadsvođenim otvorima, a istočnu oblikuju
krugovi i dijagonalne rešetke. Oskudna svjetlost prodirala je u crkvu i kroz dva mala, lučno
presvođena otvora na sjevernom zidu, koje su pojedini istraživači od Bulića nadalje smatrali
predromaničkim otvorima, a oni su ustvari antički prozori Dioklecijanova stražarskog
hodnika. Oltarna ograda jedan je od rijetkih cancelluma u ranosrednjovjekovnoj Dalmaciji
sačuvanih in situ. Posebnost joj je i okolnost što su lijevi i desni plutej izrađeni monolitno sa
stupićima i kapitelima. Pluteje čine samo bočni okviri, tj. vertikalni pilastar i gornja
horizontalna letva. Posebnost je cancelluma su okolnosti da su vertikalna i horizontalna letva
pluteja monolitno isklesane sa stupićem i kapitelom. Trabeacija je u cjelini sačuvana, a sastoji
se od središnjeg zabata i dviju greda. Izrazita ranosrednjovjekovna obilježja pokazuje način
zidanja istočne fasade, okrenute prema obrambenom dvorištu. Prvobitni stražarski hodnik
nad Sjevernim vratima Dioklecijanove palače bio je prostorni okvir koji je odredio i osnovne
gabarite u izvornom izgledu crkve sv. Martina, a taj su okvir ranosrednjovjekovni graditelji
nastojali uskladiti s tipološkim obrascima svoga doba. Gradnjom pregradnoga zida na
zapadnoj strani, apsidne niše na istočnoj te bačvasta svoda iznad otučenih ploča antičkog
hodnika prostor je postao izdužena jednobrodna presvođena crkva s oltarnom ogradom koja
gotovo po sredini dijeli prezbiterij od prostora za vjernike. Stražarski je hodnik dio
jedinstvene zamisli Dioklecijanove palače, izgrađene oko 295. do 305. godine. Starokršćanski
ulomci najstariji su povijesni sloj ustanovljen u crkvi poslije Dioklecijanove palače. Natpis
prezbitera Dominika na nadvratniku govori o gradnji (pregradnji) crkve, jer spominje
pregrade i vrata, ali nije sa sigurnošću datiran. U posljednje se vrijeme uvriježilo mišljenje da
je uglavnom istodoban s oltarnom ogradom iz druge polovice XI. stoljeća.

18
 Slika 9. Tlocrt sv. Matej

4.2. Stražarski hodnik zapadnih vrata - Sv. Teodor (Gospa od Zvonika)

Današnja naslovnica crkve Gospa od Zvonika prvi se put spominje u dokumentu iz 1304.
Godine. Raniji titular, sv. Teodor (u splitskom govoru Todor), spominje se prvi put 1275.
godine. Crkva je nastala preinakom unutarnjega hodnika zapadnog obrambenog dvorišta
Dioklecijanove palače nad unutarnjim zapadnim vratima, a prilazi joj se stubištem položenim
sjeverno od dvorišta. Zvonik crkve zabilježen je i na svim najstarijim crtežima Splita, a može
ga se prepoznati i u srednjovjekovnom grbu grada, gdje je središnje postavljen u odnosu na
dvije poligonalne kule. 31

T. Marasović stilski definira pojavu zvonika crkve njegovu kao izraz predromanike, dok je
križno-kupolnim svodovima i prozorskim okvirima na mjestu zazidanih antičkih arkada
pripisao romaničke osobine. Tijekom uređenja male galerije u crkvi Gospe od Zvonika
pronađeni su 1988. dijelovi već spomenute ranosrednjovjekovne oltarne ograde, presloženi
kao okvir gotičkog prozora, s već spomenutim donatorskim natpisom koji gradnju povezuje sa
splitskim prirorom Firminom. Gospa od Zvonika sačuvana je crkva u kultnoj funkciji, a njezin
zvonik najstariji je potpuno sačuvani zvonik u hrvatskoj kulturnoj baštini. Na nepravilnu
orijentaciju crkve Gospe od Zvonika utjecala je već određena orijentacija unutarnjega
zapadnog ulaza Dioklecijanove palače. U takvim uvjetima oltar je postavljen na južnu stranu.
Zidovi su crkve antički, građeni tehnikom opus quadratum, uobičajenim načinom u
Dioklecijanovoj palači. Svodovi su ožbukani, a građeni su priklesanim lomljencima u
obilnom malteru. Istim je načinom (opus incertum) građen i ranosrednjovjekovni zvonik, koji
je ožbukan. Antički hodnik nad zapadnim unutarnjim vratima Dioklecijanove palače
pretvoren je u uzdužnu jednobrodna crkvicu s ulazom s terase na sjeveru s oltarom na jugu.
Antičke lezene koje su u izvornoj arhitekturi stražarskog hodnika raščlanjivale s unutarnje
strane antičke zidove poslužile su i ranosrednjovjekovnim graditeljima za gradnju svodovne
31
Usp. Marasović T., Dalmatia Praeromanica: ranosrednjovjekovno graditeljstvo u Dalmaciji, 3. Korpus
arhitekture – srednja Dalmacija, Biblioteka knjiga Mediterana, Split – Zagreb, 2011., str.248

19
konstrukcije. Spajanjem lezena pojasnicama s lezenama sa suprotnog zida oblikovana su četiri
svodovna traveja, od kojih je drugi južni travej nadvišen zvonikom, a preostala tri presvođena
križno-kupolnim svodovima. Uzdužni korpus crkve pokriven je dvostrešnim krovom,
građenim izvorno od tankih kamenih ploča i naknadno obnovljenim kupama kanalicama.
Zvonik četvrtasta je tlocrta, a njegov se prizmatični korpus blago sužava prema vrhu. Njegova
je unutrašnjost podijeljena u tri kata, odijeljena dvama drvenim stropovima s gredama nad
konzolama. Gornji je kat presvođen koničnim svodom iznad kojeg je četverostrešni krov s
jednostavnim valjkastim akroterijem na vrhu. Velike arkade antičkoga stražarskog hodnika
bile su zazidane u ranom srednjem vijeku. Prilaz zvoniku kroz vrata na krovu danas je na
sjevernoj strani, a izvorno se zvoniku vjerojatno pristupalo iz same unutrašnjosti crkve. Od
oltarne ograde sačuvao se veći dio trabeacije. Pronađena je cijela lijeva greda i zabat s
kontinuiranim natpisom u donjem polju. Spominje se donator prior Firmini njegove žene:
prva Magi (Magia) i druga Bita (Bitola-Vitiola). Sačuvani su ostaci ili samo tragovi fresko-
ukras naslikanoga na zabatu zapadnog pročelja pod dvostrešnim krovom i na antičkom
kamenom vijencu istočnoga i zapadnog zida crkve. Ukras čini valovita lozica, razgranata
crvenim i zelenim granama i zavijenim lišćem. Preinakom antičkoga stražarskog hodnika nad
unutarnjim zapadnim ulazom Dioklecijanove palače oblikovana je jednobrodna uzdužna
crkvica, raščlanjena lezenama u gornjem dijelu, presvođena križno-kupolnim svodovima i
nadvišena zvonikom točno u poprečnoj osi Palače. 32

32
Usp. Marasović T., Dalmatia Praeromanica: ranosrednjovjekovno graditeljstvo u Dalmaciji, 3. Korpus
arhitekture – srednja Dalmacija, Biblioteka knjiga Mediterana, Split – Zagreb, 2011., str.248-245

20
 Slika 10. Presjek
crkve Gospa od Zvonika

21
Zaključak

Tlocrtni obris grada određen je Dioklecijanovom palačom, građevinom pravokutna tlocrta s

istaknutim kulama. Možemo reći da su karakteristike antičke arhitekture su funkcionalnost i
prilagodljivost. Rijetki su primjerci gdje se u komponiranja prostora i fasada poštivala
simetrija stoga su ostaci Dioklecijanove palače nametali graditeljima znatna ograničenja došla
je do izražaja njihova snalažljivost. Općenito gledajući, raspored prostora antičkih građvina
bio je diktiran iznutra. Otvori su građeni na onim mjestima gdje je bilo potrebno. Ima mnogo
raznolikosti i u rasporedu prozora i u njihovim oblicima. Susrećemo oblik malog kvadratnog
prozora, prozor lučnog oblika i biforu. Ulazna vrata su ili portali s lunetama slični ulazima u
crkve samo bez većih dekoracija, ili manja vrata s lučnim okvirom. Adaptacije na zatečenim
lokalitetima uglavnom su se odnosile na „čišćenje“ prostora od poganskih dekoracija, ali
nerijetko susrećemo i arhitektonske intervencije predromaničkog stila koje su opet bile
prostorno ograničene. Prenamjena prostora uključivala je i prenamjenu crkvene plastike
nekakvih prethodnih sakralnih objekata, kasnije ukomponiranih u cjelokupnost interijera.
Prateći kontinuitet predromanike, kršćanstvo uzima sve veći mah na prostoru Splita i okolice,
te se sve više javljaju adaptacije i novogradnje gospodarskih, stambenih i javnih prostora.

22
Literatura

Goss V. P., Predromanička arhitektura u Hrvatskoj, Art studio Azinović, Zagreb, 2006.

Marasović J., Marasović T., Dioklecijanova palača., Zora, Zagreb, 1968.

Marasović T., Dalmatia Praeromanica: ranosrednjovjekovno graditeljstvo u Dalmaciji, 1.

rasprava. Biblioteka knjiga Mediterana, Split – Zagreb, 2008.

Marasović T., O različitim imenima Malog hrama Dioklecijanove palače u Splitu, u

Petricollijev zbornik I., Split

Marasović T., Dalmatia Praeromanica: ranosrednjovjekovno graditeljstvo u Dalmaciji, 3.

Korpus arhitekture – srednja Dalmacija, Biblioteka knjiga Mediterana, Split – Zagreb, 2011.

Marasović T., Ranosrednjovjekovne preinake antičkih građevina u Dalmaciji, 2005.– preuzeto

s: https://hrcak.srce.hr/file/162337

Stipišić J., Hrvatski Biografski Leksikon, Ivan Ravenjanin, Leksikografski zavod Miroslav
Krleža, 2005. – dostupno na: www.hbl.lzmk.hr – preuzeto: 13.11.2017

Vilogorac I., Splitske crkve: spomenička baština, Ex libris, Split – Zagreb, 2005.

23