Sveučilište u Splitu

Filozofski fakultet

Odsjek za filozofiju

Ana Čelan

GADAMER I HERMENEUTIKA

Seminarski rad

Split, 2016.
 Sveučilište u Splitu

Filozofski fakultet

Odsjek za filozofiju

GADAMER I HERMENEUTIKA

Seminarski rad

Kolegij: Estetika

Nositelj kolegija: prof. dr. sc. Mislav Kukoč

Studentica: Ana Čelan

Split, 2016.
 1. Uvod

Glavna djela: Istina i metoda; Hegelova dijalektika; Manji spisi; Dijalog i dijalektika; Um
u doba znanosti; Naslijeđe Europe, Početak filozofije.

Hans Georg Gadamer (Marburg na Lahnu, 11. II. 1900 – Heidelberg, 13. III. 2002), njemački
je filozof, povjesničar i filolog ključan za razvoj filozofske hermeneutike u dvadesetom
stoljeću. Studirao je u Besaluu (Wrocławu), Marburgu, Freiburgu i Munchenu, a doktorirao
1922. godine. Na fakultetu je predavao estetiku i etiku u Marburgu i Kielu. Bio je sveučilišni
profesor u Leipzigu, Frankfurtu i Heidelbergu. Njegov sustav filozofske hermeneutike, koji je
djelomično razvio na koncepcijama W. Diltheya, E. Husserla i M. Heideggera, imao je
utjecaja na filozofiju, estetiku, teologiju i kriticizam dvadesetog stoljeća. Zastupao je tezu da
se iskustvene mogućnosti istine (u filozofiji, umjetnosti i povijesti) moraju shvatiti kao
čovjekovo iskustvo svijeta uopće, a ne samo pojedinačno i kroz znanstvene metode. 1

Hermeneutika kao umijeće interpretacije, isprva je bila usredotočena na proučavanjima

biblijske tematike, međutim kasnije širi svoj spektar odnoseći se na sveukupnost tekstova.
Martin Heidegger, Gadamerov učitelj, uočio je potencijalnu univerzalnost hermeneutike, time
proširujući njenu primjenu ne samo na tekstove, već i na sve forme ljudskog područja
razumijevanja. Gadamer je nadalje, prateći njegovo učenje, razvio pojam  hermeneutičkog
akta  razumijevanja i kao središnje pitanje ukupnog ljudskog iskustva svijeta i prakse  života,
postavio problem razumijevanja. Heideggerov je utjecaj vidljiv u njegovoj filozofiji, osobito
prema definiranju razumijevanja koje, kako tvrdi, nije  jedan od načina ponašanja subjekta,
nego sam način bitka tubitka. 2

Hans-Georg Gadamer se tijekom cijelog svog života zanimao za fenomen umjetnosti. Vrlo
mali je broj suvremenih filozofa koji su se tako intenzivno i opet iznova vraćali promišljanju i
tumačenju umjetnosti kao što je to činio on. To iskustvo nije bilo vođeno samo općim
teoretskim stavovima o tomu što je sama umjetnost, već i samim neposrednim, kako iz
motrećeg i doživljavajućeg, tako i misaonog susreta sa samim pojedinačnim umjetničkim
djelima. Radilo se to o likovnim ili intepretacijskim umjetnostima, teatru ili plesu, skulpturi ili
nekom graditeljskom djelu, glazbenoj sonati, romanu ili nekom lirskom djelu. Gadamer je o
svima njima govorio iz najintimnijeg uživljavajućeg iskustva u ono što to djelo čini osebujnim
i individualnim, neponovljivim i s drugima u osnovi neusporedivim. 3
Važnost Gadamerove

1
A. Vujić, Enciklopedija, PRO LEKSIS d.o.o. i VEČERNJI LISTI d.d., Zagreb, 2006., str. 80.,
2
http://www.iep.utm.edu/gadamer/
3
D. Barbarić, Pogovor, u: Ogledi o filozofiji umjetnosti, AGM, Zagreb, 2003., str. 280.
hermeneutike u području estetike može biti shvaćena dvostruko. Prvo, kroz njegovo djelo
Istina i Metoda, umjetnost i estetsko iskustvo korišteni su kao način razumijevanja primjeren
društvenim znanostima i usmjeren na opću teoriju hermeneutike. Drugo, u mnogim kasnijim
esejima, Gadamer je podrobnije pisao o hermeneutičkom karakteru prilikom iskustva
umjetničkog djela. U tim esejima, najznačajniji čimbenik razvoja hermeneutike umjetnosti je
„Značaj lijepoga“. U eseju posvećenu Gadamerovoj filozofiji, Charles Taylor piše: „ Veliki
izazov ovog stoljeća, je pokušaj razumijevanja drugog...Gadamer je tome uvelike pridonio, a
time i misli dvadesetog stoljeća uopće...“4

2.1. Hermeneutika

Hermeneutiku definiramo kao znanost, doktrinu ili vještinu tumačenja značenja i smisla
poruke tekstualnog zapisa, govornog izričaja, umjetničke tvorevine ili obrasca ponašanja. Ta
teorija interpretacije i razumijeća svoje početke pronalazi u uputama za razumijevanje Svetog
Pisma, a njen daljnji razvoj događa se u vrijeme njemačkog romantizma. Kao filozofska
problematika, javlja se ponovno u suvremenoj kontinentalnoj filozofiji, primarno kroz djelo
Hansa Georga Gadamera. Pod njegovim utjecajem, hermeneutika se razvija u različitim
pravcima djela raznih filozofa poput francuza Paula Ricoeura te Giannija Vattima u Italiji.
Unatoč tomu, Gadamerova misao ostaje srž hermeneutičke tradicije i nastavlja svoj ključni
utjecaj u estetici. 5
U odnosu fenomena, promatrača i tumača očituje se osnovno iskustvo
slike i mogućnosti njene verbalizacije. Tako se put razumijevanja od nacrta mogućnosti neke
pojave do shvaćanja njezina smisla zove izlaganje, metodički ispravno prema pravilima
poduzeto izlaganje zove se tumačenje ili interpretacija (hermeneia), a nauk o umijeću
izlaganja i teorija intepretacije koja vodi razumijevanju zove se, dakle, hermeneutika. 6

Začetci hermeneutike sežu dalje od srednjovjekovnih teoloških interpretacija Biblije. U antici,

ona se pojavljuje kao umijeće čitanja, izlaganja i tumačenja teksta (grč. hermeneutike tehne)
te je podrazumijevala i način dokazivanja. 7
Gadamer tvrdi kako je upravo Platon, više od
Hegela ili bilo kojeg njemačkog filozofa, motivirao i inspirirao njegovu hermeneutiku. No, on
se ne afirmira kao „tradicionalni“ platonist jer ono što razlikuje njegovo proučavanje
Platonovih djela jest težnja za razumijevanjem pitanja i problema koja su motivirala Platona.
Kao rezultat ovog jedinstvenog pristupa, Gadamer naglašava produktivnu, više nego
problematičnu, prirodu odvojenosti između osjetilnog svijeta predstava i transcendetalnog
4
D.Di Cesare, Gadamer: A Philosophical Portrait, Indiana University Press, Bloomington, 2013., str. 209.
5
http://www.iep.utm.edu/aes-cont/#H3
6
S.B. Uzelac, Uvod u načelo hermeneutičke intepretacije, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 1997., str. 7.
7
ibid.
svijeta formi. Jednaku metodu primjenjuje i na Aristotela ukazujući na njegovu praktičnu
filozofiju koja naglašava pozadinu, odnosno uvjete, znanja. Svo znanje polazi od prakse i ne
smije se izgubiti u apstrakciji, kako tvrdi Gadamer. Njegov interes za praktičnu filozofiju i
njenu osnovu u iskustvu, motivirao je hermeneutički etički senzibilitet, vidljiv u njegovom
prihvaćanju Aristotelovog  phronesisa  kao ključnog hermeneutičkog principa. Kako
objašnjava u Istini i metodi, hermeneutička svijest nije izravno uključena ni u tehničkom ni u
moralnom znanju, ali postoji preklapanje u onoj mjeri u kojoj podrazumijeva djelovanje
temeljeno na sposobnosti da učini vlastitim ono što dolazi od univerzalnog znanja. Takvo
znanje proizlazi iz prakse. 8 Jedan od Gadamerovih ključnih doprinosa, i onaj kojim je nadišao
učitelja, Heideggera, jest njegovo inzistiranje na hermeneutici kao praktičnoj filozofiji.
Pojašnjavajući da je praktična filozofija ukorjenjena u egzistenciji, nikada nije solipsistička,
već je uvijek univerzalna. Naglašavao je iskustvo, te da egzistencija znači egzistirati s drugim,
što uključuje dijalog i otvorenost. Tvrdi kako hermeneutička filozofija nije apsolutna pozicija,
već vrsta iskustva koja ne vidi viši princip od otvorenosti u saznanju. 9

Sonja Briski Uzelac u tekstu Uvod u načelo hermeneutičke intepretacije, navodi primjer iz
Homerova teksta, gdje je Hermes, kao glasnik bogova s Olimpa, „prenositelj“ i „prevoditelj“
njihovih poruka (priopćenja naredbi) u „ljudski jezik“. Nemamo jasnu etimološku vezu
između Hermesova imena i grčkog glagola „hermeneuo“ koji znači „izraziti misao riječima“ i
„prevesti“ ono ujedno znači i „učiniti nešto razumljivim“, dakle „izložiti“, jer „označava
procese koji se odigravaju između triju sudionika. Prvi kaže nešto, daje znak ili se izražava
pismeno; drugi razumije ta očitovanja; treći ih ne može razumjeti jer nije bio nazočan, ne
razumije jezik ili ne umije čitati pismo. Ovome drugi prenosi očitovanje prvoga, prevodi ili
mu ih razjašnjava“. 10

Hermeneutika se kao problematika razumijevanja tiče fenomena međuljudskih odnosa, onih

prošlih, onih opredmećenih u ljudskim djelima, ili živih procesa. U tom smislu ona je i
„prafenomen“, tj. „sredina, kao što smo naveli Hermesovo djelovanje, u kojoj se konstituiraju
značenja. Opća hermeneutička teorija reflekira okolnosti i uvjete, domet i granice, te oblike
razumijevanja. Sumnja je dakle pokretač hermeneutike koliko i „volja za razumijevanjem“. 11
Sumnja koja se oblikuje kao čovjekovo samorazumijevanje koje sebi predočava i samu bit
razumijevanja nije samo flozofski problem, nego i opći problem svih posebnih povijesnih,

8
Usp. H.G.Gadamer, Istina i metoda-Osnove filozofske hermeneutike, Veselin Masleša, Sarajevo, 1978.,str.315.
9
http://www.iep.utm.edu/gadamer/#H2
10
B. Uzelac, Uvod u načelo hermeneutičke intepretacije, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 1997., str.8.
11
ibid., str. 10.
društvenih i duhovnih znanosti u smislu promišljanja specifičnih pretpostavki, uvjeta i granica
razumijevanja sagledanih iz vlastitih, posebnih perspektiva. 12

2.2. O krugu razumijevanja

U filozofiji M. Heideggera drugi je egzistencijalni modus bitka razumijevanje. Čovjek,

shvaćen kao tubitak odlikuje se razumijevanjem bitka. H.-G. Gadamer u svojoj
hermeneutičkoj filozofiji drži da je razumijevanje hermeneutička metoda i način bitka samoga
čovjeka u kojem on sebe otvara svijetu. Proces razumijevanja kreće se u hermeneutičkom
krugu u kojem se pojedinačno mora tumačiti iz cjeline, a cjelina iz pojedinačnoga. 13 U
njegovom tekstu, O krugu razumijevanja, detaljnije se osvrće na problematiku iskustva
umjetničkog djela. Započinje tvrdnjom da hermeneutičko pravilo pretpostavlja kružni odnos,
što znači da cjelinu razumijemo iz pojedinačnog, a pojedinačno iz cjeline. Ovo načelo ima
korjene još u antičkoj retorici, a u novovjekovnoj se hermeneutici s govorništva prenijelo na
umijeće razumijevanja. Diltheyeva hermeneutika, koja se u bitnome nadovezuje na F.
Schleiermachera, govori o uvjetima pod kojima je moguće shvaćanje i razumijevanje, npr.
svaki je tekst individualno ostvarenje autora, ali pripada i općemu sustavu razumijevanja.
Razumijevanje je shvaćanje nečega unutarnjega na temelju njegove izvanjske pojave, njime
se opredmećuje duhovno na temelju naknadnoga vlastitog iskustva.14 Gadamer navodi, kako
je Schleiermacher bio taj koji je hermeneutički krug dijela i cjeline analizirao i s njegove
objektivne i subjektivne strane. Tek tada je razumijevanje moglo biti potpuno. Dok je Dilthey,
nastavljajući tu teoriju, govorio o „strukturi“ i o „centriranju u jednom središtu“, u svrhu
razumijevanja cjeline. „Time on na povijesni svijet prenosi ono što je oduvijek bivalo
temeljnim načelom svake interpretacije: da tekst valja razumijeti iz samoga sebe.“15 Gadamer
nadalje postavlja pitanje, da li tada možemo doista razumjeti kružno kretanje? Prema
Schleiermacherovu načinu, mi se ne premještamo u autorov duševni ustroj, već isključivo u
njegovo mnijenje. Kod samog čitanja, mi smo u određenoj dimenziji razumljivosti. Unatoč
objektivnosti tog kruga, nije moguće razumjeti srž stvari. Kod svakog je razumijevanja cilj
sporazum o stvari, a hermeneutika je ta koja uspostavlja sporazum kojega nema ili je ometen.
Kroz povijest, od svetog Augustina i kršćanstva, ranog protestantizma i razdoblja
prosvjetiteljstva, „savršeni razum“ nekog teksta trebao bi dolaziti iz historijske interpretacije,
12
ibid.
13
http://www.iep.utm.edu/aes-cont/#H3
14
http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=52060
15
D. Pejović; Gadamer: O krugu razumijevanja, Matica hrvatska, Zagreb, 1972., str. 488.
što je bilo teško, ističe Gadamer. S romantizmom i Schleiermacherom, povijesna svijest se
utemeljuje u njenom univerzalnom opsegu, te više ne dopušta da kao čvrsti temelj svakog
hermeneutičkog napora vrijedi obvezatni lik tradicije iz koje su potekli i u kojoj stoje. Tek
kada su ti uvjeti ispunjeni to postaje nešto kvalitativno novo. 16
Kružnoj strukturi
razumijevanja Heideggerova je egzistencijalna analiza vratila sadržajno značenje, dajući oblik
u kojemu se odvija samo razumijevajuće izlaganje. Vrhunac Heideggerove hermeneutičke
refleksije jest da postojeći krug ima ontologijski pozitivan smisao. Projektiramo smisao
cjeline čim se u tekstu pojavi neki smisao, koji se, opet, pojavljuje samo zato jer se tekst čita
uz stanovito očekivanje određena smisla.“ Razumijevanje onoga što je pred nama sastoji se u
izrađivanju takva prednacrta, koji se neprestano revidira putem onoga što se nadaje daljnim
prodiranjem u smisao.“ 17
Samo izlaganje započinje pretpojmovima koji se potom zamjenjuju
primjerenijim pojmovima, a upravo to ustrajno novo projektiranje koje pokreće smisao
razumijevanja i izlaganja i jest događaj što ga Heidegger opisuje. Prava objektivnost, je ona
objektivnost izradbe predmijenja koje se obistinjuje. Razlog zašto čitač ne pristupa direktno
tekstu sa svojim predmijenjima jest što on ta predmijenja koja žive u njemu izričito pita za
legitimaciju, odnosno podrijetlo i valjanost. 18

Svako razumijevanje je pod utjecajem predrazumijevanja koje unosi subjekt koji razumijeva.
Ovdje vidimo taj neizbježni hermeneutički krug. Tako, Gadamer navodi primjer učenja
stranog jezika za razumijevanje hermeneutičkog kruga i predrasuda koje su nužne za njegovo
postojanje. Kad vidimo rečenicu, prvo shvaćamo njezino značenje, a potom se na osnovu te
cjeline kreće na dijelove, koji se razumiju uz pomoć cjeline, ispravljaju kako je potrebno, da
bi se na kraju ponovno došlo do cjeline. Bitno je naglasiti kako ne možemo potpuno odvojiti
„izvornik“ od interpretacije. Ne možemo isključiti sama sebe. Zato svako doba mora uvijek
iznova pisati povijest. Sve duhovne znanosti osobito, ali i sve prirodne znanosti, moraju uzeti
u obzir da je njihovo razumijevanje problema uvijek uvjetovano predrazumijevanjem, a ta su
opet povijesno uvjetovana s vremenom i kulturom. Pojam predrasuda Gadamer je izveo iz
Heideggerove predstrukture razumijevanja koja nam omogućava da znamo nešto što još u
stvari ne znamo, da pitamo o bitku, iako ne znamo što je. Oslobodio ga je negativnog
značenja koje je dobilo u vrijeme prosvjetiteljstva, koje je bilo vijesnik metode i kasnijih
nauka koje se zasnivaju na njoj. Postavlja se, dakle, problem „predrazumijevanja“. Sve
„predrasude“ nisu negativne, neke od njih su, naime, pred-sudovi koji upravo kao

16
ibid. Str. 489.
17
ibid., str. 490.
18
ibid., str. 490-491.
predrazumijevanje prethode razumijevanju. Tumač ne može unaprijed razlučiti produktivne
od neproduktivnih predrasuda. Gadamer tvrdi ako čovjek želi napredovati, mora imati nešto
što će nadograđivati i popravljati, a to su upravo predrasude, koje se pretvaraju u pitanja
prilikom susreta s drugim predrasudama, ili pak, u procesu razumijevanja, kada se shvati
smisao teksta, naše predrasude dolaze u proturječnost sa samim dijelom koje tumačimo, ono
se opire, ne uklapa, tako da se to razumijevanje, ako ga primijenimo na razumijevanje svijeta,
stalno kreće i teži se uklopiti.19 U hermeneutici postoji mjerilo, jer sama zadaća hermeneutike
jest da ona sama po sebi prelazi u stvarno postavljanje pitanja. Svatko tko uisitnu želi
razumijeti tekst neće se puko držati vlasititih predmijenja čime se oglušujemo na samo
mnijenje teksta. Kao što je u raspravi potrebno poslušati i drugu stranu da bismo mogli
smisleno odgovoriti. Zato hermeneutički školovana svijest mora unaprijed biti prijemnjiva za
različitost teksta. No naravno, nećemo isključiti i vlastita predmijenja i predrasude. „Valja
dakle biti svijestan vlastite pristranosti, kako bi se sam tekst pokazao u svojoj različitosti i
tako došao do mogućnosti da iskaže svoju stvarnu istinu nasuprot našem vlastitom
predmnijenju.“ 20

Sadržajni smisao kruga cjeline i dijela bi trebalo, prema Gadameru, nadopuniti jednim
daljnjim određenjem, koje naziva „prethodnim poimanjem savršenosti“. 21
Tom
pretpostavkom koja vodi svako razumijevanje nam omogućava da dok čitamo neki tekst
pretpostavljamo savršenstvo, a tek kada nema razumijevanja tu pretpostavku postavljamo u
pitanje, te je pokušavamo ispraviti. Razumijevanje čitaoca se neprestano vodi transcedentnim
očekivanjem smisla, a koje proizlazi iz odnosa prema istini mišljenoga. Tako se navodi
primjer primanja pisma, njen sadržaj vidimo očima onoga tko nam je i poslao to pismo, tj.
držimo da je sadržaj tog pisma isitinit i ne pokušava se shvatiti mnijenje pošiljaoca kao takvo.
Tako i mi prenesene tekstove razumijemo na temelju očekivanja smisla, a ta očekivanja
crpimo iz vlastitog odnosa prema stvarima. Ali pazimo se predrasuda o savršenstvu, jer
razumijeti ponajprije znači razumijeti se u stvari, a tek na drugom mjestu znači istaknuti
mišljenje drugoga kao takvo te ga razumijeti“. Zato je prvi od svih hermeneutičkih uvjeta, da
treba razumijeti stvari, te imati udjela u istoj stvari. 22

19
http://www.iep.utm.edu/gadamer/#H2
20
ibid., str. 491.
21
ibid..
22
ibid., str. 493.
„Vrijeme nije prvenstveno ponor što ga valja premostiti jer tobože razdvaja i udaljuje, već je
ono uistinu nosivi temelj događaja, u kojemu se korijeni sadašnje razumijevanje.“ 23

Vremenski razmak bi se trebao prepoznati kao pozitivna i produktivna mogućnost

razumijevanja. Sam je ispunjen kontinuitetom običaja i tradicije, u svijetlu kojega se
pojavljuje sva predaja. Svi smo danas u situaciji u kojoj nam nije dan vremenski odmak od
suvremene umjetnosti i time smo u određenoj dilemi. Mnogi nisu sigurni na koji način da
intepretiraju suvremenu umjetnost. Što nam ona znači i što označuje. Predrasude koje
izvlačimo ovdje su nesigurne. Tek onda kada odumre bilo kakvi takav oblik mi ćemo biti u
mogućnosti da vidimo njihov vlastiti lik, omogućiti time razumijevanje njihova iskaza.
Razumijevanje koje postavlja zahtijev na obvezatnu općenitost. Nadalje Gadamer ističe da je
filtriranje istinskog smisla što ga sadrži neki tekst ili neko umjetničko djelo i samo jedan
beskrajan proces. Ono je uvijek u postojanom kretanju i širenju, i upravo ta produktivna
strana namijenjena je razumijevanju. Tako omogućuje da izumru određene predrasude te se
pojave one koje omogućuju određeno razumijevanje. 24 Prema Gademeru, jedino je vremenski
razmak taj koji uspijeva riješiti onu pravu kritičku zadaću hermeneutike te tako odijeliti
istinite predrasude od lažnih. Čineći svijesnim one predrasude koje se usmjeruju prema
razumijevanju, kako bi se predaja, kao drugačije mnijenje, izdvojila i time dobila na
vrijednosti. Takvo izdvajanje predrasuda zahtijeva njihovu suspenziju same vrijednosti, jer
sve dok nas određuje njena vrijednost mi je ne znamo i ne smatramo je kao sud.
Razumijevanje time započinje onda kada nas nešto nagovara. To je ujedno i najviši od svih
hermeneutičkih uvjeta. „Sada tek vidimo što se time traži: temeljita suspenzija predrasuda.
Međutim, svaka susprenzija sudova, pogotovo susprenzija predrasuda, posjeduje, gledamo li
logički, strukturu pitanja. „ 25
Ne znači to da odmah, čim postavimo neku predrasudu u
pitanje, da je moramo i ukloniti te da njene vrijednosti zamijenjujemo vrijednostima neke
druge. Tek onda kada vlastitu predrasudu stavljamo na kocku, možemo ju početi razmatrati.26

Gadamer kaže da je historizam naivan, samim time što vjeruje vlastitoj metodi postupka
zaboravlja i na vlastitu povijesnost. No nisu sva historijska mišljenja loša u ovom pogledu.
„Uistinu povijesno mišljenje mora misliti i svoju vlastitu povijesnost.“ 27
Tako neće biti
zavedena nekim historijskim objektom u središtu trenutnog ispitivanja, a uočiti će različitosti
među sobom, kao i jedno i drugo. Pravi historijski predmet je jedinstvo i jednoga i drugoga, a
23
ibid.
24
ibid., str. 494.
25
Ibid.
26
Ibid.
27
Ibid.., str. 495.
takav odnos ima u sebi zbilju povijesti i zbilju povijesnog razumijevanja. Ovdje hermeneutika
pokazuje konačnu zbilju povijesti u samom razumijevanju. Ono što se time traži, Gadamer
naziva „povijesti djelovanja“.28 „Razumijevanje je povijesnomdjelatno zbivanje, a moglo bi se
dokazati da upravo u jezičnosti, koja pripada svakom razumijevanju, hermeneutički događaj
utire svoj put.“29 On polazi od konačnosti i povijesnosti ljudske egzistencije. Povijesnost se
očituje kao simultanost prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Uvijek samo konačan čovjek,
konkretno uključen u djelatno – povijesno zbivanje, tumači svoju povijest. Puka je iluzija
ideja povijesti kao povijesti nekog „objektivnog zbivanja“. Gadamer se kritički ograđuje od
uzora prosvjetiteljske svijesti, od apsolutnog uma, apsolutne samosvijesti i svih jednostranosti
novovjekovne subjektivnosti. „Um je za nas samo realni povijesni um. (...) Uistinu povijest ne
pripada nama, nego mi njoj.“ Gadamer ističe konačnost govornog zbivanja u kojem se
razumijevanje konkretizira. Govor, naime, nije spoznaja nekog beskonačnog uma, nego ono
što naše konačno povijesno biće uspijeva razabrati. U tom smislu um pripada svakom biću
ukoliko se ono može razumjeti. Govor je razumljeni bitak, a bitak koji se može razumjeti
temeljni smisao hermeneutike. 30

2.3. Ogledi o filozofiji umjetnosti

Umjetnost je nemoguće definirati zbog onoga što ona jest u sebi i što kao takva označuje.
Umjetnost je u prvom redu, u fizikalnim terminima, nadvremenska i nadprostorna, što znači
da ona kao fenomen nadilazi i vrijeme i prostor. Budući da nadilazi vrijeme i prostor,
umjetnost nadilazi i samog čovjeka kao konačno biće koje živi u nekom zadanom vremenu i
prostoru. Ona je, još od antike poimana kao vječna. Ta kategorija „vječnosti“ predstavlja
dodirnu točku u kojoj se umjetnost susreće, i gotovo suštinski podudara s jednim drugim
fenomenom – religijom, a iz koje nerijetko crpi nadahnuća. Umjetnost je nerazumljiva utoliko
ukoliko prihvatimo da je ono nerazumljivo u umjetnosti razumljivo u svojoj nerazumljivosti
tj. njezina bit, obavijena velom mističnoga, neshvatljivog i nespoznatljivog. Kao što teologija
nastoji spoznati Boga u njegovoj nespoznatljivosti, tako i filozofija nastoji razumjeti i
dohvatiti umjetnost u njezinoj (ne)razumljivosti. Umjetnost po sebi upućuje na skriveni
smisao stvari, ona pokušava izreći neizrecivo, a što u biti predstavlja dodirnu točku umjetnosti
s religijom.31 No, ovdje se ne nastoji baviti kategorijalnom određenošću umjetnosti kao
28
Ibid.
29
D. Pejović, O krugu razumijevanja, Matica hrvatska, Zagreb, 1972., str. 495.
30
http://www.iep.utm.edu/gadamer/#H2
31
D. Vidanec, Kritičko-analitički pristup razumijevanju Gadamerovog pojma umjetnosti, Zagreb, 2006., str.144
nečega vječnoga, već propitati razloge poradi kojih se filozofija zanima za umjetnost, a koje
Gadamer vidi trostruko:

1) Filozofija se, kako zamjećuje Gadamer, zanima za ono opće, te u govoru o nekom
predmetu istraživanja, ona polazi od onog općenitog. Za filozofiju, umjetnost je općenita.
Poezija i umjetnost, mogli bismo reći, aktualizira ili ozbiljuje sve što se tiče čovjeka i njegove
stvarnosti 32

2) U poeziji kao „umjetnosti riječi“, postoje neshvatljiva, ili bolje rečeno, nerazumljiva
mjesta, a tamo gdje se pojavljuje nerazumljivost, pozvan je filozof 33

3) Zadaća mišljenja, u ovom smislu filozofije, jest odgovoriti na pitanje: Što je umjetnost
danas?, odnosno, je li (i po čemu) umjetnost moderne prispodobiva velikoj umjetnosti
prošlosti i tradicije? 34

Oslonjen na filozosku tradiciju, prije svega grčku, Gadamer se bavio raznovrsnim vidovima
umjetnosti, pri čemu ga je najviše zaokupljalo razumijevanje moderne umjetnosti. 35

Hermeneutičku metodu, koju je držao osnovnom metodom duhovnih znanosti, Gadamer je

uvijek iznova provjeravao na tumačenju djela umjetnosti. Radi se o odgovoru na pitanje kako
razumjeti umjetničko djelo i što to uopće znači. U mislećem snalaženju pred modernom
umjetnošću i umjetnošću uopće, s namjerom rješavanja problema jedinstva onoga što je
umjetnost bila i onoga što je danas, Gadamer zalazi iza samorazumljivosti vladajućeg pojma
umjetnosti. 36

Pokušamo li pobliže analizirati objašnjenja zadaće filozofije s obzirom na umjetnost, uočit

ćemo tri stvari relevantne za razradu problematike vezane za razumijevanje umjetnosti kao
takve i umjetnosti koja je nastala u razdoblju koje zahvaća kraj 19. i početak 20. stoljeća u
Europi. Prva je ta da umjetnost moderne predstavlja svojevrsnu aktualizaciju velike
umjetnosti prošlosti – antike. Iako se u sadržaju i formi moderne umjetnosti osjećaju impulsi
antike, moderna je umjetnost sušta suprotnost antičkoj. Naposlijetku treće, moderna, koja se
pojavila na povijesnoj pozornici potkraj 19. stoljeća kao neka vrsta reakcije na umjetnost

32
Usp. H.-G. Gadamer, Ogledi o filozofiji umjetnosti, str. 16.
33
Usp. Ibid.
34
Usp. Ibid, str. 17.
35
M. Mišković, Prikazi, Prolegomena 2, 2003., str. 224.
36
ibid.
uopće, isključila je sve tradicije likovnog sadržaja i razumljivih iskaza i time izvršila pritisak
na umjetnike i teoretičare umjetnosti, koji se s pravom pitaju: „Je li to još umjetnost?“37

Umjetnost je stara riječ (techne, ars). No ono što mi danas smatramo umjetnošću seže tek
otprilike od 1800. godine, ranije se to zvalo „lijepa umjetnost“ u što su spadale i mehanička
umijeća i inženjerske znanosti i još mnogo toga. No bez sumnje u današnjoj uporabi riječ
„umjetnost“ znači nešto sasvim drugo. „Umjetnost je ono napravljeno, poiesis, u smislu
poezije, još u jednom djelomičnom području zrcali ono što umjetnost jest kao poiesis,
pravljenje. Jer osim poezije – osim te grčke riječi za to – neprestano imamo na umu da se
lijepa umjetnost mora odvajati od svih drugi čovjekovih postignuća, tako da bude upravo to:
jedinstven susret čovjeka sa samim sobom.“ 38 „Biti lijepim“ je ono što Gadamer navodi, kada
kaže da je kroz umjetnost sačuvan red. Za izraz lijepo Grci su imali symmetria, ona u širem
smislu uzajamnog odgovaranja među dijelovima koji čine cjelinu. Upravo je takva simetrija
temeljni uvjet lijepoga. 39

Kako smo naveli, Gadamer pokušava unificirati pojam umjetnosti nekada i sada te zalazi iza
samorazumljivosti vladajućeg pojma umjetnosti. Već su dva stoljeća otkako u pogledu
tumačenja zbilje više nema šireg samorazumijevanja, karakterističnog za humanističko-
kršćansku tradiciju u kojoj je produkcija djela klasične umjetnosti bila u službi vjerskog kulta
ili reprezentacije vladara. Prestavši biti sjajnim dekorom „dobro uređene cjeline zbilje”,
umjetnost se osamostaljuje i izdvaja iz svih odnosa prema životu, dok se u formalno-
sadržajnom smislu ideal umjetnika sve izrazitije suprotstavlja klasičnoj tradiciji predmetne
umjetnosti.40 U kontrast tradicionalnoj definiciji umjetnosti koja se temelji na mimetičkom,
moderna predstavlja umjetnost radikalno suprotnu od takvog pojma. Umjetničko djelo koje ne
zadovoljava taj oponašateljski kriterij, odbacuje se (jer nije lijepo) kao ne-umjetnost.
Gadamerovo je mišljenje da se tu radi o promjeni u umjetnosti koju mora pratiti i promjena u
našem pojmu i pristupu umjetnosti. Svaka je umjetnost kao umjetnost lijepa. Ako se ne radi o
naivnom promatraču i njegovom ukusu, lijepe su i takozvane ružne umjetnosti. Pojam koji
prema Gadameru može određivati i naše današnje promišljanje umjetnosti potječe iz antičke
kozmologije prema kojoj je kozmos, nebeski red, predstavljao „pravu zornost lijepoga”. Kada
ispituje kako se stari i uvriježeni estetički pojmovi snalaze pred modernom umjetnošću,

37
D. Vidanec, Kritičko-analitički pristup razumijevanju Gadamerovog pojma umjetnosti, Zagreb, 2006., str.145-
146
38
ibid., str. 138.
39
H.G. Gadamer, Ogledi o filozofiji umjetnosti, AGM, Zagreb, 2003., str. 137-138.
40
M. Mišković, Prikazi, Prolegomena 2, 2003., str. 224.
Gadamer se nadovezuje na taj pitagorejski element u grčkom mišljenju lijepoga te ključ za
njezino razumijevanje nalazi u pojmu mimeze kojim se jedino mislilo na prikaz reda. S
takvim pojmom mimeze, za pravo iskustvo umjetničkog djela svejedno je o kojoj se
umjetnosti radi. Univerzalna je oznaka estetičkog iskustva spoznaja „duhovne energije
stvaranja reda”. Svijet se prikazuje u svakom umjetničkom djelu, u svakom djelu koje privlači
na sebe našu pozornost svojom pojavom, tako da u njemu susrećemo sami sebe. Kada
„dešifriramo“ neko umjetničko djelo, koristimo drugačije i vlastite pojmove. U slici ili pjesmi
se nalazimo u odnosu s cijelim jednim kozmosom za kojim tragamo. Aristotel je rekao da biti
lijepoga pripada to što ne smijemo ništa dodavati i ne možemo ništa oduzeti a da ne uništimo
cjelinu.41 U iskustvu lijepoga na način prisjećanja susrećemo s istinskim bitkom, to prema
Gadameru u cjelini osobito vrijedi za umjetničko djelo u kojemu ima nešto što podsjeća na
ono općenito.42 Hermeneutički identitet je ono što utemeljuje jedinstvo djela. Ona se sastoji u
tome da u umjetničkom djelu ima nešto „za razumjeti”. To je imanentni zahtjev umjetničkog
djela upućen svakome koga je ono oslovilo i koji se ispunjava u razgovoru čiji se smisao
sastoji u uzajamnom razumijevanju. Umjetnost je za Gadamera slobodna igra u kojoj se od
suigrača zahtijeva „rad izgradnje”.43 Umjetničko je djelo, prije svega, plod igre mašte i
razuma. Kako se shvaćalo, doživljavalo i razumijevalo neko umjetničko djelo tijekom
različitih povijesno-umjetničkih razdoblja, ovisilo je o stavu i svjetonazoru promatrača.44 Od
nas se zahtijeva komunikacijska crta, koja se sastoji u tome da se otvaramo prema jeziku
kojim se govori u umjetničkom djelu i da ga usvajamo kao svoj vlastiti sve dok djelo na
koncu ne budemo u stanju čitati, a zatim i čuti to što nam govori. To je Gadamerov odgovor
na pitanje koje što je kriterij ispravne interpretacije.45

ZAKLJUČAK:

U središtu pristupa fenomenu vizualnosti kao temeljne oznake bivanja u svijetu i shvaćanja
okoline, nailazimo na problem interpretacije percipiranog sadržaja. Iako je interpretacija

41
H.G. Gadamer, Ogledi o filozofiji umjetnosti, AGM, Zagreb, 2003., str. 134.
42
Ibid. Str.225.
43
M. Mišković, Prikazi, Prolegomena 2, 2003., str. 224.
44
D. Vidanec, Kritičko-analitički pristup razumijevanju Gadamerovog pojma umjetnosti, Zagreb, 2006., str.154
45
M. Mišković, Prikazi, Prolegomena 2, 2003., str. 224.
umjetničkog djela naizgled lak zadatak, pozornom, iskusnom oku potreban je dublji uvid u
reprezentirani sadržaj osim onog „lijepo je“ ili „nije lijepo“. Osobito je težak ovaj zadatak bio
za Gadamera koji se suočio s pojavom moderne, a sada bismo mogli reći da je još teži zbog
pojave suvremene i konceptualne umjetnosti. Razlog tome jest što se kategorije umjetničkog
djela i granice umjetnosti pomiču prema nekakvim subjektivnim kriterijima, a suglasnost oko
univerzalne definicije rijetko se uspostavlja u raznovrsnosti mišljenja stručnjaka i ne-
stručnjaka. Sam pojam slike zadržao je tradicionalnu definiciju do danas. Međutim,
promijenjeni su pojmovi i kategorije koji označavaju što slika jest i kakva mora biti da bi bila
umjetnost. Primjerice, govorimo li o digitalnoj slici u tradicionalnim kategorijama, nema
potrebe za simboličkim očitavanjem smisla kada je virtualna umjetnost u pitanju - ali možda
ima? Činjenica da je moderna i suvremena umjetnost odbacila vizualnu ljepotu kao
neophodan element umjetničkog djela, samo je usmjerila promatrača na razmišljanje o ideji
da, možda nije sve u onom što je vidljivo. Ta treća dimenzija umjetnosti oduvijek je bila
prisutna, no uklanjanjem vizualnih preferencija zasigurno je potakla veći broj ljudi na
razmišljanje o nečem drugom što ta slika prikazuje - a ne prikazuje. Zagonetnost slike u
povijesti slikarstva nije stoga neki njen misterijski ili mistični trag koji od mitske i religijske
umjetnosti preostaje i u djelima moderne i suvremene umjetnosti. Ovdje je posrijedi nešto
bitno drugačije od tradicionanog razumijevanja onog što je zagonetno. Odgonetati zagonetku
značilo bi unaprijed pretpostaviti da je umjetnost zagonetka smisla bitka.U komunikaciji
među sobom, u raspravi i razgovoru oslobađamo se pogrešnih predrasuda i stvaramo nove,
one pozitivne, na temelju kojih drugačije pristupamo određenom sadržaju. Hermeneutika je
dakle, metoda koja nas je uputila na uočavanje onoga što je u djelu ujedno i prisutno i
odsutno, i prikazivo i neprikazivo.