Sveučilište u Splitu

Filozofski fakultet

Odsjek za filozofiju

GADAMER - ISTINA I METODA

MENTORICE: STUDENT:

doc. dr. sc. Marita Brčić Kuljiš Tomislav Čulin

prof. Anita Lunić

Split, 2018.
 KAZALO

KAZALO

UVOD..................................................................................................................................2-3

1. IZVORIŠTA GADAMEROVE FILOZOFIJE....................................................................3-5

1.1. Platonski dijalog

1.2. Heideggerova temporalna analitika

2. HERMENEUTIKA..............................................................................................................5-7

2.1. Pregled povijesti shvaćanja pojma 'hermeneutike'

2.2. Filozofijska hermeneutika

3. ISTRAŽIVANJE LJUDSKOG RAZUMIJEVANJA.........................................................7-9

3.1. Iskustvo istine u umjetnosti

3.2. Iskustvo istine u povijesti

3.3. Iskustvo istine u filozofiji

ZAKLJUČAK.......................................................................................................................10

BIBLIOGRAFIJA I PRILOZI

UVOD
Hans-Georg Gadamer, bez pretencioznosti se može i treba smatrati jednim od največih imena
filozofije 20. stoljeća; ako ne po originalnosti (koja nedostaje njegovoj misli, kako navode
kritičari), onda zasigurno po temeljitom, sveobuhvatnom i konzistentnom istraživačkom
usmjerenju, koncentriranom oko problema našeg (ljudskog) razumijevanja. Upravo problem
razumijevanja, filozofski je problem „prvoga reda“, koji filozofiju kao znanost tvori i
„unaprijeđuje“ od samih njenih početaka u antičkoj grčkoj misli pa sve do danas. Gadamerov
filozofsko-istraživački put tako logično vodi od filološkog obrazovanja i uranjanja u svijet
platonske i aristototelovske filozofije, i.e. platonskog dijaloga, pa preko razvojne linije
hermeneutičke metode dovodi do krajnjeg dosega ondašnje, ali još uvijek suvremene
(aktualne) filozofske misli uokvirene unutar pojma fenomenologije. Platonovski dijalog za
Gadamera ostaje prvi i nepresušni izvor njegovih promišljanja o problemu razumijevanja; iz
njega i vuče, kao neodstranjivi korijen - antimaterijalističku i antipsihologističku konotaciju
svoje hermeneutike, kao valjanog modusa filozofije, odnosno samog ljudskog razumijevanja.
Istina i metoda predstavlja Gadamerov magnus opus i jedno je od najvažnijih djela filozofije
20. stoljeća. Sintetizirajući književnu kritiku i filozofiju, pomoću istraživanja različitih
iskustava istine, Gadamer na suptilan način razvrgava napeti odnos istine i metode, a time
nastoji i što jasnije prikazati hermeneutički fenomen u njegovoj punini, odnosno razotkriti
narav ljudskog razumijevanja u punom smislu! S obzirom na taj cilj, jasno je da Gadamer
mora odbaciti mogućnost postizanja objektivnosti u onom smislu u kojem se općenito shvaća,
naime – kao ideal cjelokupnog ljudskog znanja, tj. znanosti. Eksponencijalni razvoj znanosti i
tehnologije u 20. stoljeću gotovo „cementira“ stav globalne intelektualne javnosti prema
prirodnim znanostima i njihovoj metodi, kao prema konačnim rezultatima tisućljetnog
čovjekovog lutanja u „metafizičkom mraku“ irelevantnih i suvišnih pitanja/problema, koja
onda, tobože – zahtjevaju i nekakvu „metafizičku“, ne-prirodnu, tj. duhovnu metodu.
Gadamer će uporno naglašavati kako se u njegovom filozofiranju hermeneutika ne može
smatrati metodom (duhovnih znanosti), pa ni nekakvim filozofskim programom. U samoj biti
stvari, on pronalazi istoznačnost hermeneutike sa filozofijom u najširem, odnosno izvornom i
„nezagađenom“ smislu. Stoga slijedeći liniju platonovske misli, cjelokupni Gadamerov opus,
tj. njegovu hermeneutiku, najjasnije možemo opisati kao puku težnju za mudrošću, tj. poriv
za spoznavanjem. Takav poriv odgovara Heideggerovom viđenju ljudskog razumijevanja kao
samog (z)bivanja bitka, po kojem čovjek i biva čovjekom na specifičan način – kao djelatna
svijest određena svojom povijesnošću, odnosno temporalnošću. Upravo u tom momentu
kristalizira nam se prvotna intencija Gadamerove filozofije – da potakne naše (ljudsko)
neprestano „podsjećanje“ na tu egzistencijalnu činjenicu, te da revitalizira opću intelektualnu
atmosferu suvremenog svijeta, koji očigledno lako izgubi veze sa svojim izvorom iz kojega se
čitavu povijest i napajao – otvorenošću horizonta bivanja. Sam pojam 'horizonta' u sebi več
sadrži tu pretpostavku; Gadamer bi rekao – univerzalnu i pozitivnu predrasudu čovječanstva.

IZVORIŠTA GADAMEROVE FILOZOFIJE

1.1. Platonski dijalog

Studij koji započinje u Breslau, Gadamer završava u Marburgu upravo disertacijom o Platonu,
koja mu otvara vrata ondašnje „mainstream“europske filozofije; Predavali su mu značajni
mislioci kao što su Natorp, Hartmann i Friedlander – koji ga potiče na bavljenje filologijom.
No osoba koja ga najviše oblikuje bio je Martin Heidegger, koji ga konačno uključuje i u svoj
tzv. Marburški krug. Izrazito kritičan prema svojim studentima i suradnicima, Heidegger je
prvenstveno u psiho-emocionalnom smislu, a onda i filozofsko-stvaralačkom – ostavio
neizbrisiv trag u Gadamerovom viđenju i promišljanju filozofskih problema. Napeti odnos s
mentorom tako ga navodi da privremeno napusti filozofiju te se posveti filološkim studijima.
Disertacijom o Platonovoj dijalektičkoj etici i završetkom filološkog studija, ponovno stječe
Heideggerovo povjerenje.
Gadamer smatra da struktura platonovskih dijaloga predstavlja ključ razumijevanja
samog Platona, te odbacuje tvrdnje o postojanju ikakve tajne doktrine u platonovskim
spisima. Smatra da, kako je strukturiran, platonski dijalog predstavlja model za način
razumijevanja koji je konstantno otvoren prema zadanoj temi – kroz dovođenje i samoga sebe
u pitanje! Od Heideggera preuzima, bolje reći – nastavlja se na centralni element njegova
filozofiranja – razboritost (grč. phronesis) kao praktičku mudrost o kojoj Aristotel raspravlja u
VI. knjizi svoje Nikomahove etike. Koncept razboritosti omogućava stavljanje snažnog
naglaska na naše praktičko bivanje u svijetu naspram teoretskom razumijevanju svijeta, ali
može se promatrati i kao da praktički, te konačno i egzistencijalno konstituira modus našeg
shvaćanja konkretne situacije u kojoj se nalazimo, odnosno konstituira modus našeg znanja o
sebi. Gadamer se nadovezuje svojom „analizom“ razumijevanja kao intepretiranja; ono
posjeduje vlastitu racionalnost nesvodivu na pravilo ili set pravila, koja je je uvijek usmjerena
na posebni slučaj, te se ne može direktno naučiti!1

1
Malpas, Jeff, "Hans-Georg Gadamer", The Stanford Encyclopedia of Philosophy (Winter 2016 Edition), Edward
N. Zalta (ed.), URL = <https://plato.stanford.edu/archives/win2016/entries/gadamer/>
1.2. Heideggerova temporalna analitika

Struktura platonskih dijaloga praktički se dakle svodi na hermeneutičko (pre)ispitivanje ili

pretresanje spoznatog i spoznavajućeg – poput „metafizičkoga sita“ pomoću kojega uopće i
možemo neka (univerzalna) pitanja postavljati, te na njih dati, tj. davati odgovor.
'Odgovaranje' je stoga i govor sam, odnosno komunikacija, jezik ili 'jezičnost' – (jedina)
dostupna dimenzija univerzalnog/univerzalnih značenja.
Gadamer analizira Heideggerov zahtjev za otklonom od metafizičke pojmovnosti kroz
njenu dovršenost, pa se pita: nije li govor koji postavlja takav zahtjev i sam metafizička
tvorba? U tom smislu je najindikativnija Heideggerova hermeneutika fakticiteta, jer upućuje
hermeneutiku tubitka (Dasein) ne toliko na sam bitak, koliko na ono puko 'tu', u koje smo
faktički, razumijevajući ili ne – bačeni! Time hermeneutika dobiva svoj okvir kretanja; ne
shvaća se kao apsolutna pozicija, nego kao put iskustva.2 Gadamerova i Heideggerova
filozofija zapravo su gotovo istovjetne u svojoj temeljnoj filozofskoj (hermeneutičkoj)
intenciji „posredovanja“, tj. shvaćanja pojedinačnosti u cjelini i cjeline u pojedinačnosti;
razlikuju se prvenstveno u tome što kod Heideggera u primatu stoji budućnost, a kod
Gadamera je to prošlost kao povijesna tradicija koja nas smješta u posljedično-povijesni
kontekst. Na mjesto povijesti bitka, dolaze povijesne posljedice; u krajnjoj liniji to znači da
istinu konstituira tek shvaćena, ili bolje reći – shvaćana (povijesna) posljedica! Tek se u
povijesnim posljedicama, dakle razvija puni smisao rečenoga ili dogođenoga (bitka).
Gadamer se time odriče misterioznog ontološkog utemeljenja (istine) u povijesno sebe-
skrivajućem-i-objavljujućem bitku koji nam je pridodan kao povijesna sudbina.3 Stoga, kako
ćemo kasnije vidjeti – za Gadamera je glavni akcent opravdano stavljen upravo na činjenicu
naše tendencije pred-shvaćanja stvari, odnosno naše upućenosti na vlastite (i kolektivne)
predrasude, kao pozitivnu mogućnost (sredstvo) našeg razumijevanja! Kritika se pri tom
Gadameru upućuje na očiti historicizam kao povijesno relativiziranje istine, a time i
nemogućnost zaobilaženja ontološkog shvaćanja istine, kako pomoću Heideggerove
povijesnosti bitka („što je bilo-bilo je“), tako i njegove posljednične povijesti („biti će-što
bude“).

2
Pešić, Boško, „Hans-Georg Gadamer, Čitanka“, Studia lexicographica 1, Zagreb, (2007): 269-270.
3
Macan, Ivan, „Hans-Georg Gadamer (1900.-2002.)“, Filozofija.org, https://www.filozofija.org/wp-
content/uploads/Povijest_fil.org/suvremena_1_pdf/Gadamer-final.pdf
 HERMENEUTIKA

2.1. Pregled povijesti shvaćanja pojma 'hermeneutike'

Pojam 'hermeneutika' izvor ima u antičkom grčkom umu, kojem je metafora/simbolika boga
Hermesa zasigurno bila centralna referentna točka pri njegovoj artikulaciji. Hermes je glasnik
između bogova i ljudi, odnosno sama poveznica ta dva svijeta – kao arhetipski „mladi bog“ ili
„čovječni bog“ u svakoj indo-europskoj mitologiji. Originalni dualizam čovjekove (misaone)
prirode – originalno je nadvladan konceptom komunikacije dvaju svijetova, odnosno
(pred)viđenjem mogućnosti kretanja (uma – grč. Nous), tj. prelaska (grč. hermeo – prelazim)
iz jednoga u drugi svijet. Stoga je u najširem smislu hermeneutika analogna (tj.
komplementarna) 'dijalektici' (grč. dia – dva, lexys – jezik/govor) – pojam koji prevladava u
razdoblju klasične grčke filozofije. Od razdoblja ranog novog vijeka, tj. reformacije primat
polako preuzima pojam hermeneutike, ali kao problematiku egzegeze, odnosno tumačenja
autoritativnih/svetih spisa; osim u kršćanstvu (Biblija), hermeneutičku tradiciju u tom smislu
imamo npr. i u hinduizmu (Vede), judaizmu (Talmud) i budizmu.
U svom naumu da reformiraju kršćanski vjerski život, protestanti su se najdirektnije
suočili s metodološkim i praktičnim problemom hermeneutičkog anarhizma: ako ima onoliko
tumačenja Svetog Pisma koliko ima i tumača, kako možemo znati koje je/koja su od njih
istinito/a? Kalvin tako ističe 'sola Scriptura' načelo tumačenja – „Sveto pismo se tumači
samim sobom“, ali svoje će tumačenje naposljetku ipak morati opravdati „svjetlošću Duha
Svetog“, što zorno pokazuje svu jalovost teološke hermeneutike u njenom pokušaju da
osigura tumačenje, koje bi kao istinito tumačenje – bilo jednako obvezujuće za protestante i
katolike.4 Novo načelo 'sola Natura' donosi Galileo Galilei; ono će upravo na neuspješnom
egzegetskom programu pokazati hermeneutički smisao u njegovu pravom svjetlu.5 Galilei
smatra da istinu treba istraživati u prirodi i u tradiciji, ali različitim sredstvima. Poznata je
njegova „sudbonosna“ izjava pred inkvizicijskim sudom: „Sveto pismo nas uči kako da se do
neba uzdignemo, a ne kako se Zemlja kreće“ – izjava dovoljno provokativna za osuđujuću
presudu ondašnjeg autoriteta, tj. Katoličke Crkve.
No, intencija je bila mnogo dalekosežnija od onoga što se iz te izjave moglo iščitati;
pošto za njega priroda i tradicija proistjeću iz istog – božanskog izvora, Galilei ustvari teži za
sintezom svog i Kalvinovog načela u načelo 'Natura est Scriptura'! To načelo će postati

4
Brdar, Milan, „Hermeneutička filozofija i hermeneutička metoda“, Arhe II, Novi Sad, 3/(2005): 101-130, str.
102
5
Ibid. str. 103
temelj (ili mjerilo) utopijskog programa, po kojem će se navoditi (između ostalih) i veliki
fizičari 17. stoljeća – Newton i Leibnitz; istraživanje prirode vodi istinskom tumačenju Svetog
pisma, a to znači da će moderna fizika omogućiti ono što teologija Reformacije nije bila u
stanju, a to je temelj za moralnu reformu društva. Konačno, Francis Bacon formulira načelo
'interpretatio Naturae', kojim (u krajnjim posljedicama) obrće uloge potčinjavajućeg i
potčinjenog, naime – fizika preuzima potpuni primat u izgradnji čovjekovog svijeta,
prevodeći misterije i simbole (prirodnog) svijeta, odnosno reducirajući ga na pojmovni jezik
znanosti/fizike (sile, gibanje, prostor, čestice itd.)!6 „Smrt hermeneutike“ – naziva se
razdoblje do 19. stoljeća i ponovnog procvata hermeneutičke misli u obliku teorije
razumijevanja, koja će se razvijati usporedno s analitičkom filozofijom, pa hermeneutika sada
često biva shvaćana kao kontinentalna filozofija. Razvojni put moderne hermeneutike kreće
od metodološke (Schleiermacher) i epistemološke inačice (Dilthey), preko ontološke i
fenomenološke inačice (Heidegger) – do projekta filozofijske hermeneutike kakvu je zamislio
Heidegger, a prakticirao Gadamer kroz čitavo 20. stoljeće.

2.2. Filozofijska hermeneutika

Odnos hermeneutike i analitičke filozofije pokušava se situirati u Heideggerovom

hermeneutičkom projektu kroz debatu realizma i antirealizma: argumenti za hermeneutički
idealizam – tezu da značenje određuje referencu, odnosno da naše razumijevanje bitka bića
određuje što biće kao biće jest; argumenti za hermeneutički realizam – teze da a) postoji
priroda po sebi i znanost nam može dati objašnjenja kako priroda funkcionira, te b) da je
prethodna teza kompatibilna s ontološkim implikacijama našeg svakodnevnog djelovanja.
Kao što smo prije istakli - odbacuje mogućnost postizanja objektivnosti u smislu u kojem se
najčešće shvaća, a zalaže za pristup po kojem se značenje stvara kroz intersubjektivnu
komunikaciju. Istina i metoda postavljene su jedna naspram druge – smatra Gadamer, stoga
kritizira oba pristupa problemu utemeljenja duhovnih znanosti: moderni koji se modelira po
prirodnim znanostima, te onaj karakteristični njemački pristup kakav predstavljaju
Schleiermacher i Dilthey, naime - da točna interpretacija teksta može biti otkrivanje, odnosno
razumijevanje originalne intencije autora teksta. Nasuprot oba ta pristupa, Gadamer tvrdi da
ljudi imaju povijesno uvjetovanu svijest te da su uronjeni u partikularitet povijesti i kulture što
ih oblikuje, tj. što ih je oblikovao. Stoga je za razumijevanje drugoga potrebno ono što

6
Ibid., str. 104
Gadamer naziva fuzijom horizonata – način da onaj koji razumijeva pronađe artikulaciju
povijesti teksta u svojoj vlastitoj prošlosti, tj. pozadini. Dakle, Istina i metoda ne predstavlja
program za novu hermeneutičku metodu interpretacije tekstova; ona je opis onoga što uvijek
činimo kada bilo što interpretiramo, bili mi toga svjesni ili ne. Njegovim riječima: „glavna
briga je ovdje filozofska; ne što činimo ili što bi trebali činiti, nego što nam se događa s
obzirom na ono što želimo i činimo.

ISTRAŽIVANJE LJUDSKOG RAZUMIJEVANJA

3.1. Iskustvo istine u umjetnosti