Sveučilište u Splitu

Filozofski fakultet

Odsjek za filozofiju

L. WITTGENSTEIN -

„Tractatus logico-philosophicus“

MENTOR: STUDENT:

prof. dr. sc. Ante Vučković Tomislav Čulin

Split, 2018.
 KAZALO

Kazalo

Uvod....................................................................................................................................2-3

1. O liku i djelu Ludwiga Wittgensteina.....................................................................................3

2. Filozofija i prirodna znanost................................................................................................3-5

2.1. Razvojni pravci filozofije u 19. i 20. stoljeću

2.2. Neopozitivizam

3. Tractatus logico-philosophicus...........................................................................................5-8

3.1. Predmet istraživanja

3.2. Metodološka eksperimentacija sa strukturom djela; inovacije u logici

Zaključak: Vrijednost Wittgensteinove kritike i samokritike..............................................8-9

Bibliografija
 UVOD

Malo je filozofskih djela napisanih u 20. stoljeću s tolikim utjecajem na daljnji tijek
filozofskog mišljenja kao što je to Wittgensteinov Tractatus logico-philosophicus. Sam
naslov daje naslutiti o kakvom se djelu radi; naime, Wittgensteinov interes i sam talent za
filozofiju proizlazi prvenstveno iz njegovih cjeloživotnih logičkih istraživanja – istraživanja
na temelju kojih će ostvariti velike pomake u modernom poimanju filozofije i znanosti, ali i
prouzročiti „tektonske poremećaje“ koji i danas oblikuju filozofski diskurs s jednakim
intezitetom! Ako je filozofija u 20. stoljeću općenito bila na putu da konačno prekorači
vlastite (metafizičke) zapreke, postavljene i održavane sa svakim pokušajem totalne
(univerzalno smislene) sinteze znanja, te uđe iz „predvorja u dnevni boravak“ čovjekova
života, onda je zasigurno Wittgenstein taj koji je vrata „kuće bitka“ 1 zadržao otvorenima, da
bi ih potom gotovo hermetički2 zapečatio. Wittgensteinov životni opus teško je razumjeti bez
barem djelomičnog osvrta na sam život koji i kakav je živio. Zbog toga ću ovaj seminarski rad
započeti s nekim biografskim napomenama za koje vjerujem da podosta rasvjetljavaju, ne
samo njegove početne motive - već i konačnu „težinu“ rezultata što ih ostavlja u nasljeđe
budućim generacijama. Dakako, Wittgensteinova filozofija i sama je nasljednica velikih
imena i djela filozofije 19. i 20. stoljeća, što ni u jednom trenutku Wittgenstein ne ispušta iz
uma, naprotiv, svoj rad vidi upravo kao kulminaciju projekta što ga filozofi provode još od
osvita novog vijeka, odnosno formuliranja novovjekovnog antropocentrističkog stava.
Tradicionalna filozofska shvaćanja po kojima čovjek svoje određenje duguje nekoj
izvanjskoj sili što ga uvjetuje, (naizgled) odavno bivaju nadvladana shvaćanjem po kojem je
čovjek izvor i uzrok vlastitih aktivnosti - kojima izgrađuje samoga sebe i svijet kao vlastiti
proizvod, tj. vlastitu drugotnost, a prema načelu slobode – samoinicijativno i autonomno.
Čovjek (subjekt) se, dakle – samoodređuje, jer kao (samoodređujući) subjekt „posjeduje“
fundamentalni značaj čvrstog uporišta samoizvjesnosti spoznaje. Afirmacijom subjektiviteta
kao monističkog principa ukida se podvojenost na subjekt i objekt; samodjelatnost koja se
zbiva kao čovjekovo opredmećenje, odnosno proizvodnja predmetnoga povijesnog svijeta –
potvrđujemo vlastitu stvaralačku bit, te se izdvajanjem iz prirode afirmiramo u svojemu
svijetu kao ljudska bića, tj. postižemo svoje samoozbiljenje. Ideji antropocentrizma ipak treba
mjera, ako nećemo pristati na to da smo sami sebi svrha; stoga je potrebno limitirati na

1
Heideggerova metafora za jezik
2
'hermetički' – bez mogućnosti ulaska i izlaska, odnosno dodira unutarnjeg i vanjskog
ljudsku svijest, odnosno istraživanje (filozofiju) fokusirati na spoznajne moći subjekta.3 Što je
u tom kontekstu započeo Kant, „završiti“ će Wittgenstein – postavljanjem granica smisla u
spoznaji.

1. O LIKU I DJELU L. WITTGENSTEINA

Wittgensteinov život obilježen je velikim i značajnim kontrastima: od njegova monaškog

karaktera s obzirom na elitističko porijeklo4, preko odnosa s mentorom5 koji je istovremeno i
emotivni, ravnopravni suradnički odnos (učenik kao mentorov mentor), pa do bitnog obrata u
srži vlastitog načina promišljanja (filozofskih) problema. Tu se kreće od krajnje
samouvjerenosti, kada tvrdi da je rješio sve filozofske probleme, do krajnje samokritičnosti,
kada negira sav svoj prvotni filozofski rad i stavlja ga u isti koš sa čitavom tradicionalnom
dogmatičkom filozofijom. Za osobu poput njega, tj. za njegov život, vjerujem da se može reći
kako utjelovljuje arhetip filozofa kao mudraca, u smislu koji možda najbolje izražava B.
Russell: 6 „...ona (filozofija) je neka vrsta avanture promatranja, kojoj se prepuštamo na svoj
račun. Tu, dakle, u načelu, nisu posrijedi ni pitanje o dogmi, ni obredi, ni sveta bića ma koje
vrste (...) Postoje, u stvari, dva stava prema nepoznatom. Jedan je da se prihvate iskazi ljudi
koji govore da o tome znaju iz knjiga, misterija ili drugih izvora nadahnuća. Drugi je da se
izađe i sam promatra, a to je put znanosti i filozofije. (...) Jedini način da se dokuči što je
filozofija jest da se filozofira!“

2. FILOZOFIJA I PRIRODNA ZNANOST

2.1 Razvojni pravci filozofije u 19. i 20. stoljeću

Suvremenu filozofiju („Zapada“), na prvi pogled, odmah u početku karakterizira podjela; kao
da je to za „Zapad“ iznenađujuća pojava! Duboka i produbljujuća, a u isto vrijeme je to i
sasvim iluzorna podjela, ako se odmaknemo samo korak dalje iz svojih „zapadnjačkih
rovova“ i ukopanih stavova, jasno se vide obrisi jedne daleko značajnije (filozofske)
3
„Novovjekovni antropocentrizam“, na: www.filozofija.org, str. 1
4
Obitelj Wittgenstein je bila jedna od najbogatijih obitelji u ondašnjoj Austro-Ugarskoj, a Ludwig je svoju
ostavštinu razdijelio poput mecene
5
Bertrand Russell – britanski filozof, znanstvenik, povjesničar, društveni kritičar, politički aktivist i Nobelov
laureat; začetnik analitičke filozofije zajedno s Gottlobom Fregeom, koji je Wittgensteinu i preporučio suradnju
s Russellom
6
Russell, B., Mudrost Zapada, Marjan tisak, Split, 2005., str. 6-8
posljedice, naizgled uzorokovane samo jednim skupom privatiziranih rezultata jedne ili druge
sukobljene strane – analitičke filozofije ili kontinentalne filozofije. Ta dalekosežna posljedica
zapravo je čitavo vrijeme implicitno sadržana u premisama obje suprostavljene strane, naime
– da filozofija konačno stupa u razdoblje zrelosti, ili kako bi to Thomas Kuhn formulirao -
fazu normalne znanosti, jer u krajnjoj liniji obje strane teže izgradnji i konačnoj inauguraciji
nekakve opće 'metafilozofije', kao nauke o naravi, ciljevima i metodi filozofije u njenoj
autentičnoj cjelovitosti i shodnom neporecivom značaju za ljudski život. Kuhn napominje
kako je izostanak suparničkih škola, ili njihova relativna rijetkost – tipična odlika jedne
razvijene znanosti.7 Lik i djelo Immanuela Kanta predstavljaju točku ili moment u povijesti
filozofije u kojoj se originalno pojavljuje podjela na analitičku i kontinentalnu filozofiju, ne
toliko direktno spram Kantove filozofije, već ponajviše u procjeni vrijednosti i utjecaja
njegovih nasljednika na razvojni tijek svojih škola, a to su u konačnici bili svi oni koji su na
temeljima Kantove kritike uma krenuli graditi novi, stabilniji, rafiniraniji sustav, s istom
nadom kao mnogi prije njih u dugoj povijesti filozofije – nadom u dostignuće univerzalnog
filozofskog „organona“, tj. objašnjenja temeljnog filozofskog problema - odnosa čovjeka
(teorije spoznaje)8 i svijeta (logičke i shodne fizičke strukture).9 Dakako, filozof koji je u tom
kontekstu najzorniji primjer različitog prihvaćanja jest Hegel sa svojim apsolutnim
idealizmom; za kontinentalne filozofije Hegel je dugo bio i vjerojatno će još dugo ostati
glavni izvor napajanja filozofskog istraživanja u sferi fenomena ljudske društvenosti, odnosno
povijesnosti, no za analitičku filozofiju je jedva vrijedan spomena, ako već ne sustavnog
protivljenja i razvrgavanja kao maglovitog i pretencioznog, nadasve nepotrebnog sustava.

2.2 Neopozitivizam

Prvi i najznačajniji stav po kojem se ogleda suvremena podjela jest tzv. scijentistički ili
naturalistički po kojemu metodologija prirodne znanosti (hipoteza  predviđanje  pokus 
ponavljanje/provjera) jedina može biti i jest opravdana, tj. efikasna. Metode kontinentalne
filozofije su irelevantne ili u najboljem slučaju sekundarne, u prethodnom smislu za veliki dio
analitičkih filozofa, uopće ni nisu metode. To je u prvom redu fenomenologija koju, kao
nauku o strukturama iskustva i svijesti formuliraju Brentano, Husserl i Heidegger, otprilike
istodobno, tj. paralelno s formuliranjem nove metode analize jezika pomoću moderne logike
7
Kuhn, T., Struktura znanstvenih revolucija, Jesenski i Turk, H.S.D., Zagreb, 2013., str. 222
8
Teorija spoznaje naziva se i materijalnom logikom. Nasuprot je opća ili formalna logika (logika sudova, logika
predikata, modalna logika i matematička logika).
9
Sva (fizička=prirodna) znanost nužno posjeduje logičku strukturu, ako i samo ako tvrdimo da (spoznajno-
teoretski) svijet, odnosno stvarnost imaju zakonitu narav koju smo barem djelomično sposobni zahvatiti. Taj
stav se naziva umjerenim znanstvenim realizmom
od strane Russella i Moora, koji se nastavljaju na rad filozofa i matematičara Gottloba Fregea.
Logički pozitivizam kao prvotna škola analitičke filozofije u prvoj polovici 20. stoljeća, uz
logički empirizam tvori tzv. neopozitivizam, čiji je glavni zastupnik upravo Wittgenstein.
Središnja teza neopozitivizma je verifikacionistička – da su kognitivno smislene tvrdnje
jedino one tvrdnje koje su provjerljive iskustvom, tj. empirijski. Načelo provjerljivosti je
glavno načelo Newtonove koncepcije znanosti; predmet istraživanja je ono što je evidencijski
dostupno, pa takva koncepcija teži antirealizmu, jer se radi o provjeri fenomenima, odnosno
mišljenje (teorija) ne odražava, tj. ne odgovara (korespondencijska teorija istinitosti)
stvarnosti neovisnoj o promatraču, ako takva stvarnost (stvari po sebi) uopće postoji, a što
naposljetku nije ni važno – zaključiti će skeptik. Značenje ne seže s onu stranu moguće
verifikacije. Neprovjerljive hipoteze stoga nisu znanstvene hipoteze. Kada Newton formulira
zakon o gravitaciji, on ne tvrdi da iz njega možemo bilo što saznati o uzroku gravitacije,
naspram mnogim hipotezama: o uzroku kao biti tvari, o uzroku kao svojstvu tvari ili uzroku
kao nekakvoj okultnoj (nespoznatlljivoj) kakvoći tvari; koja god hipoteza od navedenih bila
istinita, fenomeni ostaju isti, stoga ta tema nije važna (značajna) kao objekt rasprave. Za svoj
pojam sile (gravitacijska sila kao empirijski fenomen) Newton kaže da je matematički (temelji
se na matematičkim veličinama i njihovim odnosima), a ne fizikalni i da nema nikakvog
stvarnog dodira između tijela. Znanost, dakle, hipoteze formira da bi objasnila fenomene, ne
generalizira da bi zaključci odgovarali stvarnosti. Korespondencijska teorija istinitosti
temeljena na enumerativnoj indukciji tako biva zamijenjena koherencijskom teorijom
istinitosti temeljenom na hipotetičkoj indukciji. Ipak, ostaje pitanje: teži li znanost istini ili
jasnoći fenomena? Isto pitanje vrijedi i za filozofiju, a odgovor će dati obje suprostavljene
škole, odnosno već sami njihovi začetnici, i ti će odgovori, za čudo ili ne – stajati jedan pored
drugoga gotovo identični, a „u najmanju ruku“ komplementarni!

3. TRACTATUS LOGICO-PHILOSOPHICUS

3.1 Predmet i istraživanja

Autor smatra da „će ovu knjigu razumjeti samo onaj tko je već jednom sam mislio misli koje
su izražene u njoj.“10 Sudeći prema prethodnoj tvrdnji, slobodno možemo odmah ustvrditi
kako predmet istraživanja u Wittgensteinovom (jedinom objavljenom - filozofskom) djelu,

10
L., Wittgenstein, Tractatus logico-philosophicus, preuzeto s: https://kupdf.net/download/ludvig-vitgen-
scaron-tajn-logi-269-ko-filozofski-traktat-pdf_58f4f3ecdc0d605d2eda9817_pdf, str. 25
jest upravo ono samo - filozofsko istraživanje, odnosno problematiziranje ili postavljanje
temeljnih/općih pitanja o svijetu i stvarnosti, kao definirajući aspekt čovjeka, tj. faktor
čovjekove naravi (grč. - 'Logos'). Sposobnost izvršavanja neke radnje (postavljanje ili
artikuliranje filozofskog pitanja/ problema), dakako – ne znači automatski i njenu osvještenost
od strane vršitelja radnje, odnosno razumijevanje stanja stvari ili situacije – onoga što se
zaista događa u momentu interakcije s drugima i s okolinom uopće.
Zbog toga: „Knjiga raspravlja o filozofskim problemima i pokazuje da način
postavljanja tih problema počiva na nerazumijevanju logike našega jezika.“ – kako navodi već
u prvom paragrafu Predgovora. Karakteristično sažet i direktan, ali fascinantno, mogli bismo
reći - gotovo faksimilno artikuliran Predgovor Traktata, izvrsno dočarava, tj. izražava svoj
centralni istraživački cilj i motivaciju, te „metodologiju“ kakvu će pri tom istraživanju
upotrijebiti, naime - principijelnu kritiku cjelokupne dotadašnje filozofske tradicije, a po
principu primata logike – kao stvarne zakonitosti našeg mišljenja i govora, u odnosu na
inteligibilne strukture, samo naizgled krajnje promjenjivog i kaotičnog svijeta.
Svaki put kada bi se u određenom filozofskom razdoblju ili kroz određenu filozofsku
ličnost logici taj primat oduzeo, došlo bi do neizbježnih metafizičkih besmislica te posljedično
i sterilnosti mišljenja uopće; za Wittgensteina su naposljetku svi skrivili upravo to, pa je na
njemu da jednom i za svagda taj problem, ne riješi, već – otkloni!
Stoga će čitavi (jednostavni) smisao svoga djela uspješno „prevesti“ u odgovarajuću
(jednostavnu) propoziciju koja glasi: - „Ono što se uopće može reći, može se reći jasno; a o
čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti!“ Dakle, zauzima stav po kojem: „njena
svrha biva postignuta, ako pruži zadovoljstvo nekome tko je (pro)čitao s razumijevanjem.“
Tomu je tako, jer za Wittgensteina filozofija nije nikakav nauk ili spekulacija, nego čista
djelatnost!“

3.2 Metodološka eksperimentacija sa strukturom djela; inovacije u logici

Filozofija kakvu Wittgenstein ostvaruje u Traktatu, prirodan je nastavak na Russellove i

Fergeove nove koncepcije logike i jezika.11 Reagira direktno, nudeći konstruktivnu kritiku i
naposljetku, kako tada još vjeruje – iznenađujuće jednostavno rješenje cjelokupnog
„filozofskog“ problema. Wittgenstein filozofira slično Kantu; detektira i povlači jasne granice

11
Biletzki, Anat and Matar, Anat, "Ludwig Wittgenstein", The Stanford Encyclopedia of Philosophy (Summer
2018 Edition), Edward N. Zalta (ed.), URL =
<https://plato.stanford.edu/archives/sum2018/entries/wittgenstein/>.
mišljenju, to jest – ne mišljenju, nego izražavanju ili reprezentaciji mišljenja (smislenosti), jer
da bismo povukli granice mišljenju, morali bismo moći misliti obje strane te granice, dakle
morali bi moći misliti ono što se misliti ne može!12 Granica mišljenja, odnosno smisla i
besmisla ne može se pomicati, pa se možemo zapitati: zašto čovjek uporno ponavlja tu istu
grešku u njenoj punini? Bilo tko, neka misleća individua - ujedno je i 'filozofska' individua, a
zadatak filozofiranja utoliko je zaista najteži zadatak kojega se pred čovjeka može staviti
ukoliko (od nas) jasno zahtjeva da gledamo kako bismo vidjeli što jest, a ne što želimo vidjeti
ili pak što ne želimo vidjeti! Ono što konačno i možemo „vidjeti“ jest svijet po sebi, to jest -
svijet (kakav je dan) za nas. U prethodno iznesenom stavku do izražaja dolazi Wittgensteinov
najdublji filozofsko-istraživački motiv, odnosno intuitivni poticaj da se bavi filozofijom –
(novo, produbljeno) razumijevanje filozofije kao tautologije, što se zaista na prethodnom
primjeru dade lako uočiti; ako već ne bismo cijeli stavak negirali kao apsurd, jedino nam
preostaje priznati suprotni zaključak – da je primjerni stavak zapravo identičan unutar sebe
samoga, tj. da je samopotvrdiv kao samoočita istina ili aksiom.
Stoga će prva po redu glavna ili jezgrena rečenica glasiti: „1. Svijet je sve što je
slučaj.“ Od nje napredujemo do stavka o činjenicama koje su u logičkom prostoru – svijet.
Svijet nije zbir stvari nego činjenica kao stanja stvari. Interakcijom sa svijetom, dakle sigurno
ga ne stvaramo, ali ga vlastitom konfiguralnošću, htjeli, ne htjeli – sustvaramo (ulazimo u već
neku opstojeću stvarnosnu konfiguraciju). Smisao bilo kojeg istraživanja (odnosno mišljenja
uopće) je identičan smislu (govornog) jezika – da razlikuje istinite od lažnih rečenica, ali u
usporedbi s npr. poetskim jezikom, prvi se čini nesumnjivo prikladnijim, ako pretpostavljamo
da je jezik kao preslik svijeta, odnosno da se (logička) struktura jezika sastaje sa (logičkom)
strukturom svijeta – upravo u logičkoj strukturi (stavak 4.014)! Filozofiji, dakle opravdano
prilazi kao konstuktor – razlaže je (analiza) na logiku i mistiku, što je zanimljiva distinkcija,
da bi potom dijelove ponovo sastavio (sinteza) u obliku decimalno numeriranih stavaka.
Prirodni brojevi 1.-7. predstavljaju glavne rečenice ili propozicije, dok decimalni predstavljaju
rečenice koje uglavnom interpretiraju one glavne, iako same po sebi često bivaju važnije!13
Tako npr. iz druge jezgrene propozicije koja glasi: „2. Ono što je slučaj, činjenica, jest
postojanje stanja stvari. Susljedne rečenice objašnjavaju ono što zapravo čini jezgru
inovativnog Wittgensteinovog filozofiranja, naime – da u jeziku nisu na prvom mjestu
pojmovi, nego sud, rečenica, stav. Oni se sastoje od dva elementa – subjekta i predikata, koji

12
L., Wittgenstein, Tractatus logico-philosophicus, preuzeto s: https://kupdf.net/download/ludvig-vitgen-
scaron-tajn-logi-269-ko-filozofski-traktat-pdf_58f4f3ecdc0d605d2eda9817_pdf, str. 25
13
Kunzmann, Burkard, Wiedmann, Atlas filozofije, Golden marketing, Zagreb, 2001., str. 215
su imena u nekoj određenoj kombinaciji ili „konstelaciji“. Svijet je takav da već ima određenu
konfiguraciju, stoga filozofija u cjelini biva upućena na ispravljanje (ekstremnih)
(ne)vjerovanja (stavova) u apsolutnost i/ili ništavnost ljudskih potencijala, odnosno zbiljskih
činova samostalne kreacije svijeta ili njegove manipulacije u najmanju ruku. Subjekt jest
važan, značajan, vrijedan, ali o tome ne možemo ništa više ni znati ni reći – izvan konteksta u
kojemu se subjekt sub-jektira, to jest – predikat pre-dicira („ulaženje“ u svijet „predočenim“
putem), čemu bi odgovarao niz tautologija povezanih i otvorenih za povezivanje u smislene
sklopove: slučajpredmet / svijetčinjenice / konfiguracijastanje stvari /
inteligibilnostinteligencija / istina vrijednost / logikamistika). Tautologija je
temeljni pojam u logici iskaza, a sastoji se u jednoj složenoj rečenici koja će uvijek ostati
istinita. Logički istinite rečenice su: zakon identiteta ili istovjetnosti/istoznačnosti, zakon
neprotuslovlja ili konzistentnosti, modus ponens, modus tollendo tollens, hipotetički silogizam
(prirodne znanosti!), reductio ad absurdum, te zakon dvostruke negacije
„Decimalni brojevi kao brojevi pojedinih stavova nagovještavaju logičku težinu
stavova, naglasak koji je na njih stavljen u mom izlaganju. Stavovi n.1, n.2, n.3 itd. jesu
primjedbe uz stav br. n; stavovi n.m.1, n.m.2, itd. primjedbe uz stav br. n.m; i tako dalje.“14
Tako će stvarnost ili predmetnost npr.objasniti u sljedećem nizu iskaza:
Predmet je jednostavan. (2.02) & Predmeti čine supstanciju svijeta. Zato oni ne mogu biti
složeni. (2.021) & Supstancija je to što postoji nezavisno od onoga što je slučaj. (2.024) &
Ona je forma i sadržaj. (2.025) && Prostor, vrijeme i boja (obojenost) jesu forme predmeta.
(2.0251) & Samo ako ima predmeta, može postojati čvrsta forma svijeta. (2.026) & Čvrsto,
postojeće i predmet jesu jedno. (2.027) && Predmet je čvrsto, postojeće; konfiguracija je
promjenljivo, nepostojano. (2.0271)  U stanju stvari predmeti su me đusobno ulančeni, kao
karike nekog lanca. (2.03)  Konfiguracija predmeta čini stanje stvari. (2.272)

ZAKLJUČAK:
VRIJEDNOST WITTGENSTEINOVE KRITIKE I SAMOKRITIKE

Na svoje jedino objavljeno djelo (1921.), priznato mu kao doktorat (1929.), kada izjavljuje
(iskazuje stav) da se gospoda akademici ne trebaju previše brinuti ako im tekst nije jasan, jer
ga ni ne mogu razumijeti, sručiti će Wittgenstein (u tzv. 2. fazi svoga stvaralaštva) svu silu

14
L., Wittgenstein, Tractatus logico-philosophicus, preuzeto s: https://kupdf.net/download/ludvig-vitgen-
scaron-tajn-logi-269-ko-filozofski-traktat-pdf_58f4f3ecdc0d605d2eda9817_pdf, str. 26
kritičke moći koju posjeduje, vjerojatno misleći kako ni konsekventnu i relevantnu kritiku
njegova djela nitko ne bi uspio provesti. Pošto je nemoguće putem izravnog, preslikavajućeg
odnosa jezika prema svijetu saznati nešto o samom svijetu – istina nikad ne vrijedi samo za
pojedinca, već ima zajedno s jezikom – javno obilježje, dakle (istinosnu) vrijednost. Značenja
postoje, tj. ona jesu (samo) u društvenim odnosima, pa u krajnjoj mjeri i znanost kao nekakav
društveni djelatni odnos u takav stav biva inkorporirana. Kao i mnogi prije njega, i
Wittgenstein (prešutno! – baš kako i savjetuje) na neki (svoj) način time rehabilitira filozofsko
mišljenje, tj. metafiziku te (krajnje smisleno) konsekventno – etiku, koja je transcedentalna i
nema ništa zajedničkog sa svijetom kako ga shvaća prirodna znanost. Ljudska životna forma
„napreduje“ kroz jezične igre, temeljem naše, manje ili veče sposobnosti međusobnog
razumijevanja – danih i na-do-danih logičkih pravila. Logika povezuje čovjeka i svijet, ne da
zato da bi čovjek=svijet znao, već da bi svijet=čovjek živio! Uistinu mistika vrijedna šutnje,
jer kad se šuti – nešto se i radi, živi se! Posljednje Wittgensteinove riječi – „Tell them I had a
wonderfull life!“ - upravo su to značenje prenijele za vijekove.

BIBLIOGRAFIJA

1. Ludwig, Wittgenstein, Tractatus logico-philosophicus, preuzeto s:

https://kupdf.net/download/ludvig-vitgen-scaron-tajn-logi-269-ko-filozofski-traktat-
pdf_58f4f3ecdc0d605d2eda9817_pdf

2. Kunzmann, Burkard, Wiedmann, Atlas filozofije, Golden marketing, Zagreb, 2001.

3. Biletzki, Anat and Matar, Anat, "Ludwig Wittgenstein", The Stanford Encyclopedia of
Philosophy (Summer 2018 Edition), Edward N. Zalta (ed.), URL:
https://plato.stanford.edu/archives/sum2018/entries/wittgenstein/

4. Bertrand, Russell, Mudrost Zapada, Marjan tisak, Split, 2005.

5. „Novovjekovni antropocentrizam“, na: www.filozofija.org