FILOZOFSKI FAKULTET SPLIT

ODSJEK ZA FILOZOFIJU

SEMINARSKI RAD

Gottfried Wilhelm Leibniz

Monadologija

Studentica
Ana elan

PROFESOR:
Prof. dr. sc Pavo Barii

Split, sijeanj 2016.

1. Gottfried Wilhelm Leibniz

Leibniz je roen 1646. godine u Leipziegu. Bio je udo od djeteta. Kao osmogodinjak
sam je nauio latinski, s dvanaest godina zapisivao je svoje prve misli o univerzalnoj
logici, a sa sedamnaest otvarao iznova metafiziki problem svojim bakalaureatom O
naelu upojedinjenja De principio individui, koji ujedno odreuje njegovo
cjelokupno filozofiranje. Zavrio je pravo, ali radije odabire rad izvan univerziteta.
Posveuje se zasnivanju akademija u Berlinu, Beu, Sankt-Petersburgu. ivot mu je stalno
proet snanim egzistencijalnim nemirom, zbog ega podsjea na renesansne likove. U
Parizu je proveo pet godina usvajajui znanja iz matematike, prirodnih znanosti i
metafizike. Druio se s mnogim poznatim osobama Newton, Spinoza, Pascal,
Descartes.... Mnogo je putovao, ali je najvei dio ipak proveo u Hannoveru, gdje je umro
kao sedamdesetogodinjak. Tijekom ivota sastavio je samo dva vea zaokruena djela:
Eseji o teodiceji objavljeni 1702. godine te Novi eseji o ljudskom razumu objavljeni
nakon smrti 1765. godine. Od ostalih vanijih spisa u kojima izlae osnove svog
metafizikog uenja istie se Metafizika rasprava iz 1686. godine te Novi sustavi
prirode i komunikacije supstancija, kao i jedinstva koje postoji izmeu due i tijela
objavljena 1795. godine. Sauvano je oko 15 tisua pisana upuivanih znaajnim
suvremenicima u tadanjoj Europi. Dosta njegovog opusa je neobjavljeno. Prema
cjelokupnoj filozofijskoj predaji odnosi se otvorenije i pozitivnije od Descartesa i
Spinoze. O njegovoj se filozofiji esto netono govori kao o eklekticizmu, no Leibniz je iz
temelja izloio vlastiti, osebujan i cjelovit metafiziki stav te ga skladno uklopio u okvire
zadane cjelokupnom prethodnom metafizikom. To je najoitije prikazano u dvama malim
spisima iz 1714. godine: Naela prirode i milosti zasnovana na umu i Monadologija u
kojima se oituje vrhunac i saetak njegove filozofije. Rukopis u kojem je krajem ivota
izloio temeljne filozofske nazore pisan je u Beu 1714. godine i kao podrobnija razrada
nastavlja se na kratki spis Naela prirode i milosti zasnovana na umu, sastavljen na
molbu princa Eugena Savojskog.

2. Monadologija
Monadologija je naziv jednog od posljednjih Leibnizovih iz 1714. godine koja se bavi
naelima filozofije. Sastoji se od devedeset paragrafa koji daju strukturu gradnje zapadnjake,
osobito novovjekovne filozofije. Monadologija je jedan od poznatijih, itanijih i prevoenijih
tekstova cjelokupne povijesti filozofije. Preveden je u nekoliko verzija na glavnim svjetskim
jezicima. ak i na hrvatskom zasad imaju tri ili etiri prijevoda. Kratkoa, saetost, misaona
preciznost i skladna kompozicija ovog teksta ini ga posebnim za itanje, promiljanje,
tumaenje te misaono prisvajanje. Latinski prijevod objavljen je 1769. godine, u anonimnom
prijevodu kao dodatak asopisuActa Eruditorum u Leipzigu. Taj prijevod kasnije je ee
objavljivan. Francuski original leao je nepoznat u Kraljevskoj knjinici u Hanoveru, gdje je
Leibniz radio kao dvorski savjetnik i knjiniar na tadanjem kneevskom dvoru. Tek 140.
godine otkrio ga je i prvi put objavio povjesniar filozofije Eduard Erdmann u svom izdanju
Leibnizovih filozofijskih spisa. Izdanje samog francuskog rukopisa priredila je 1917. godine
Clara Strack, a 1954. godine priredio je Andre Robinet kritiko izdanje koje se danas prihvaa
kao mjerodavna osnova za studij i prevoenje. Unutar pojedinih paragrafa Monadologije,
Leibniz je i sam upisivao pojedine upute na odgovarajua mjesta iz Teodiceje.
Leibniz monadologiju zapoinje tezom o monadi koja nije drugo do jednostavna supstancija
bez dijelova, koja ulazi u ona sastavljena. Objanjenje izraza MONADA daje u spisu
Principes de la nature et de la grace. Etimologija sam rijei dolazi iz grkog jezika i
oznaava jednotu, ili ono to je jedno. Zakljuuje dalje kako moraju postojati jednostavne
supstancije, jer postoje one sastavljene, a ono sastavljeno nije drugo do hrpa, odnosno
nakupina jednostavnih. Rijeju nakupina naglaava Leibniz puko izvanjsku, mehaniku, ne
organsku sastavljenost. Bitno svojstvo tako shvaene nakupine je mogunost beskonane
djeljivosti. Cjelokupna masa tijela je nakupina drugih masa, a ove opet drugih i tako dalje u
beskonanost. O tijelima moe dokazati da su prividni ne samo svjetlo, toplina, boja i sline
kakvoe nego i kretanje i oblik i protenost. Ako neto jest stvarno, to je jedino sila djelovanja
i trpljenja, a u tom se sastoji supstancija tijela. Tijela koja nemaju supstancijalne forme su
samo pojave ili u najmanju ruku nakupine onih istinitih. Tvar odnosno protegnuta masa nije
drugo do pojava utemeljena u stvarima, poput duge ili suneve zrake, a sva je stvarnost samo
u jednotama. Ondje gdje nema dijelova, nema ni protege ni oblika ni mogue djeljivosti. I te
su monade istinski atomi u prirodi, odnosno, prvi sastojci stvari (elementi stvari).
Rije protega francuski je izraz u koju je Descartes smjestio bit tijela i tvari te je oznaio
bitnim svojstvom jedne od dviju jedino postojeih supstancija. Rije sastojak izraz je za

zadnji sastavni dio iz kojeg je neto sloeno. Istinski atomi (monade) ne mogu se nai u
okruju matematike, fizike i uope filozofije prirode, ve samo metafizici. Supstancija je
sebeispunjivi atom, odnosno atom ispunjen po samom sebi. Ona je ivi atom, atom koji ima
entelehiju (gr. savreno). Ne treba se takoer bojati nikakva rastvaranja, niti je pojmljiv
ikakav nain na koji bi jednostavna supstancija mogla prirodno propasti, zapoeti ni
promijeniti se, jednostavna supstancija ne biva oblikovana sastavljanjem, ona ne moe ni
nastati ni propasti osim stvaranjem ili unitenjem. Nema takoer naina za objanjenje kako
monada moe biti u svojoj unutarnjosti preinaena ili promijenjena od nekog drugog
stvorenja, budui da se ne moe u nju unijeti ni u njoj pojmiti unutarnje gibanje. Monade
nemaju prozora kroz koje bi neka stvar mogla ui ili izai, svaka mora biti razliita od svake
druge, jer u prirodi nemaju nikad dva bia, savrena jedno poput drugog i kod kojih se ne bi
mogla nai neka unutarnja razlika ili pak ona utemeljena na nekoj unutarnjoj oznaci. Jedno od
najvanijih naela Leibnizove filozofije je naelo istovjetnosti onih bia koja se ne mogu
razlikovati. U prirodi ne mogu postojati dvije pojedinane stvari koje bi bile razliite samo
brojem. Leibniz smatra usuglaenim i to da je svako stvoreno bie podlono promjeni, pa tako
i stvorena monada, a i da je ta promjena, tovie, u svakoj neprekidna. Taj zakon
neprekinutosti glasi: Sve se u prirodi zbiva prema stupnjevima, a nita skokom.
Prirodne promjene monada dolaze od unutarnjeg naela (djelatne sile), jer izvanjski uzrok ne
bi mogao utjecati na njihovu unutarnjost (sila = naelna promjena). Prolazno stanje, koje
obuhvaa i prikazuje neko mnotvo u jedinstvu, to jest, u jednostavnoj supstanciji, nije drugo
do ono to se naziva opaajem, a to treba dobro razlikovati od priopaanja, odnosno svijesti.
Monada po sebi samoj i u svakom trenutku moe od druge biti razlikovana samo po
unutarnjim kakvoama i djelatnostima koje su opaaji (prikaze sastavljenoga), odnosno onoga
to je vani, u jednostavnome. Opaaj nije drugo do sam onaj prikaz vanjske raznolikosti u
unutarnjoj, izraz mnogih u jednome. Djelatnost unutarnjeg naela koje ini promjenu,
odnosno prijelaz od jednog opaaja drugom, moe se nazvati udnjom. Istina je da udnja ne
moe uvijek u potpunosti dospjeti do cijelog opaaja kojem tei, no ona uvijek postie neto i
stremi novim opaajima. udnja oznaava vlastitu unutarnju pokretaku silu u svakom biu.
Svim se jednostavnim supstancijama ili stvorenim monadama moe dati ime entelehija, jer
one u sebi posjeduju izvjesnu savrenost, u njima je neka dovoljnost koja ih ini izvorima
njihovih unutarnjih djelatnosti. Entelehija je stalna i u sebi nosi ne samo jednostavnu djelatnu
sposobnost nego i ono to se moe nazvati silom, napregnutou iz koje slijedi djelatnost
sama, ako to nita ne prijei. Zamjedba je, nadalje, neto vie od jednostavnog opaaja,
suglasan je da ope ime monada i entelehija bude dovoljno za jednostavne supstancije, koje

imaju samo takav opaaj, a da se duama naziva samo one kod kojih je opaaj odjelitiji i
praen sjeanjem. U dui ne postoji samo poredak odijelitih opaaja, koji ini njeno
gospodstvo, ve i niz zbrkanih opaaja ili strasti, koji ini njeno ropstvo, a tomu se i ne treba
uditi:

dua

bi

bila

boanstvo

kad

bi

imala

iskljuivo

odijelite

opaaje.

Opaaj moe na prirodni nain doi samo do drugog opaaja, kao to kretanje na prirodni
nain moe doi samo do drugog kretanja. Svaka supstancija na neki nain nosi obiljeje
beskonane mudrosti i Boje svemoi te ga oponaa koliko je sposobna. Ona, premda
zbrkano, izraava sve ono to se zbiva u svemiru, to ima neku slinost s beskonanim
opaanjem ili spoznajom. Takoer vidimo da je priroda dala ivotinjama uzdignutije opaaje,
brigom to je pokazala da ih opskrbi organima koji sabiru to vie svjetlosnih zraka ili valova
zraka, ne bi li uinila da njihovim jedinstvom imaju vie uinkovitosti. Sjeanje pribavlja
duama neku vrstu povezivanja koje oponaa um, ali od njega mora biti razlikovano. Vidimo
da ivotinje kad imaju opaaj neke stvari koja ih se tie, a slian su opaaj ve imale ranije,
pomou prikaze svog sjeanja oekuju ono to je prije s tim opaanjem bilo povezano te su
noene osjeajima slinim onima to su ih tada ranije imale. Spoznaja nunih i vjenih istina
ono je to nas razlikuje od jednostavnih ivotinja i ini da imamo um i znanosti, koji razvijaju
u nama spoznaju nas samih i Boga. I to je ono to se u nama naziva umskom duom ili
duhom. Naa se razmiljanja temelje na dva velika naela: protuslovlja i dovoljnog razloga.
Naelo protuslovlja je ono pomou kojega ono to u sebi sadri prosuujemo lanim, a
istinitim ono to je suprotno, odnosno protuslovno lanom. Onaj dovoljan razlog pomou
kojeg procjenjujemo da se nijedna injenica ne moe smatrati istinitom ili postojeom,
nijedan iskaz istinitim, a da nema dovoljnog razloga zato bi to bilo tako, a ne drukije,
premda nam ti razlozi najee mogu biti nepoznati. Postoje dvije vrste istina, one
razmiljanja i one injenica. Istine razmiljanja nune su i njihova je suprotnost nemogua,
dok su injenine sluajne i njihova je suprotnost mogua. Postoje i jednostavne ideje, za
koje se ne moe dati definicija. Aksiomi i postulati ili zajednikim nazivom prvotna naela,
koja ne mogu, a uope i ne trebaju biti dokazana, i to su istovjetni iskazi, ija suprotnost
sadri izriito protuslovlje. Zadnji razlog stvari mora biti u nunoj supstanciji u kojoj
posebnosti promjena jesu samo na eminentan nain, kao u izvoru, i to je ono to nazivamo
Bogom. Bog je prvi razlog stvari. Jer one stvari, koje su ograniene, kao i sve to vidimo i
iskuavamo, sluajne su i u sebi nemaju nita to njihovo postojanje ini nunim, budui da je
oigledno da bi vrijeme, prostor i tvar u sebi samima jednotni mogli primiti sasvim druga
gibanja i likove, i to u nekom sasvim drugom poretku. Mora se traiti razlog postojanja
svijeta, koji je cjeloviti skup sluajnih stvari i mora ga se traiti u supstanciji koja razlog

svojeg postojanja nosi sa sobom i koja je vjena i nuna. Budui da je ta supstancija dovoljni
razlog za svaku pojedinanost, takoer povezanu sa svime, ima samo jedan Bog i taj Bog je
dovoljan. Moe se takoer prosuivati da ta najvia supstancija, koja je jedina, sveopa i
nuna, koja nema izvan sebe nita sto bi bilo od nje neovisno i koja je jednostavna posljedica
toga da je mogua, mora biti nesposobna za ogranienja i sadravati upravo toliko stvarnosti
koliko je mogue. Leibniz ovdje prihvaa tzv. Ontologijski dokaz za Boju opstojnost.
Stvorenja svoje savrenosti dobivaju utjecajem Boga, no svoje nesavrenosti imaju od vlastite
naravi, nesposobne biti bez granica. To je ono u emu su od Boga razliite. U Bogu nije samo
izvor postojanja nego i onaj biti, ukoliko su stvarne, odnosno onoga to je stvarno u
mogunosti. To je zato to je Boji razum podruje vjenih istina, odnosno ideja o kojima one
ovise i bez njega ne bi bilo niega stvarnog u mogunostima, te ne samo da ne bi nita
postojalo, nego nebi ni nita bilo mogue.
Samo Bog ili nuno bie ima povlasticu da mora postojati ako je mogu, jer nita ne moe
prijeiti mogunost onoga to nema granica. Takva tvrdnja je dovoljna za spoznaju Boga a
priori, a budui da postoje sluajna bia koja svoj zadnji razlog mogu imati samo u nunom
biu dokazujemo i postojanje a posteriori. Vjene istine nisu proizvoljne, to vrijedi samo za
sluajne istine kojima je naelo prikladnost, nune istine ovise jedino o Bojem razumu i
njegov su unutarnji predmet. Dakle Bog je prvotna jednoa iji su proizvodi sve stvorene,
izvedene monade koje se raaju neprekidnim probljescima (emanencijama) Boanstva iz
trenutka u trenutak te su one ograniene. Ta ovisnost nosi sa sobom to da ona ne bi nastavljala
postojati kad Bog ne bi nastavljao djelovati, te da je Boja djelatnost slobodna. Kada bi ona
bila nuna emanencija moralo bi se rei da je Bog nuno proizveo stvorenja. U Bogu postoje
mo koja je izvor svega (postojanja), spoznaja koja sadri pojedinanost ideja, te volja koja
ini promjene ili proizvodnje sukladno naelu najboljega. Tomu troje odgovara u stvorenim
monadama podmet ili osnova, opaajna sposobnost i poudna sposobnost. Ti su izrazi u Bogu
apsolutno beskonani, a u stvorenim monadama ili entelehijama ogranieni prema mjeri
savrenosti koju posjeduju. Stvorenje djeluje prema vani ukoliko ima savrenost, a trpi od
drugog ukoliko je nesavreno. Jedno stvorenje je savrenije od drugog ukoliko se u njemu
nalazi neto to slui navoenju razloga a priori za ono to se zbiva u drugom. U
jednostavnim supstancijama samo je idealni utjecaj jedne monade na drugu koji svoj uinak
moe imati samo posredovanjem Boga. Meu stvorenjima djelatnosti su trpne i uzajamne, jer
Bog u svakoj supstanciji nalazi razloge koji ga obvezuju prilagoditi joj druge. Dakle ono to
je u izvjesnom trenutku djelatno pod nekom tokom promatranja je i trpno. U Bojim idejama

ima beskonanost moguih svemira, a budui da postoji samo jedan, mora postojati dovoljan
razlog Bojeg izbora. Taj se razlog odabira moe nai samo u prikladnosti, stupnjevima
savrenosti koje sadravaju ti svjetovi, svaki mogui svijet ima pravo stremiti postojanju po
mjeri savrenosti koju sadri u sebi. Leibniz to navodi kao uzrok postojanja onog najboljeg
svemira. Ta povezanost, odnosno prilagoenost svih stvorenih stvari svakoj upuuje da svaka
jednostavna supstancija ima odnose koji izraavaju sve druge, ona je stoga neprestano ivo
ogledalo svemira. Svaka je supstancija svijet u cjelini, ogledalo Boga, svaka je monada ivo
ogledalo opskrbljena unutarnjom djelatnou koja prikazuje svemir shodno svom gleditu, a
pravilna je kao sam svemir. Jedan te isti svemir umnoen je beskonanou naina na koji se
svako od tih ivih ogledala na svoj nain prikazuje. Kao to se grad moe gledati iz razliitih
perspektiva, tako i zbog beskonanog mnotva jednostavnih supstancija postoji jednako toliko
razliitih svemira koji nisu nita nego razliite perspektive samo jednoga, shodno razliitim
perspektivama svake monade. Prividne deformacije tih svjetova sjedinjuju ljepote u velikom
te ne sadravaju nita protivno jedinstvu sveopeg, beskonano savrenog poela. To je nain
postizanja raznolikosti, ali zadravanjem sklada, i ta hipoteza otkriva veliinu Boju. Bog,
dok upravlja svime, uzima u obzir svaki dio, monadu, zato jer je njena narav prikazujua, i
monada je ograniena u nainu spoznaje predmeta ali na taj nain dopiru do beskonanog, do
cjeline. U svemiru stvorenja nema nieg to za svoj potpuni pojam ne bi trebalo pojam neke
druge stvari u svemiru, budui da svaka stvar utjee na svaku, tako da bi, kad bi se nju
zamislilo uklonjenu ili promijenjenu, sve u svijetu postalo razliitom od onoga kako je sad.
Premda svaka stvorena monada prikazuje cijeli svemir, ona na najodijelitiji nain prikazuje
tijelo koje joj je posebno odreeno i iju entelehiju ona ini. Tijelo koje pripada monadi koja
je njegova entelehija ili dua usustavljena s entelehijom ono to se naziva ivim biem, a s
duom ono to se naziva ivotinjom. Svako je organsko tijelo ivog bia jedna vrsta
boanskog stroja. Stroj koji je nainjen ovjekovim umijeem nije stroj u svakom od svojih
dijelova, a stroj prirode je stroj i u najmanjem od svojih dijelova. To je razlika izmeu
boanskog umijea i naeg. Tvorac prirode tu je beskonano zadivljujuu umjetninu nainio
je da tako da je svako dio tvari djeljiv u beskonano i ima vlastito gibanje. Stoga je vidljivo
da svaki dio svemira izraava cijeli svemir. U najmanjem dijelu tvari je sadran beskonaan
broj stvorenja. U unutranjosti stvari nema nikakva kaosa, on je samo u prividu. Svako ivo
tijelo ima vladajuu entelehiju. Leibniz napominje kako se ne smije zamiljati da svaka dua
ima neku masu ili dio tvari koji joj je zauvijek svojstven, te da uslijed toga posjeduje druga,
nia iva bia. Jer su sva tijela u neprestanom tijeku. Tako dua mijenja tijelo malo po malo,
na nain da nikada u jedan mah nije ogoljena od svih svojih dijelova. U ivotinja dakle

postoje metamorfoze, ali ne i metempsihoze ni preseljenja dua. Jednako tako nema ni

odvojenih dua ni genija bez tijela, samo je Bog u potpunosti odrijeen. Tako nema ni
potpunog raanja ni savrene smrti, tj. tako da bi se sastojala u odvajanju due. Ono to
nazivamo raanjem su razmatanja i pristanja, a umiranje umatanja i umanjivanja. Smatra
dakle kako due i openito jednostavne supstancije mogu nastati samo stvaranjem, a propasti
samo unitenjem. Raanje je samo neko preoblikovanje jer je to tijelo ve bilo organizirano i
imalo duu, isto tako govori i o smrti jer kad je dua jednom stvorena smrt je samo prividna,
ono to ne zapoinje na prirodan nain ne moe silama prirode ni nestati. iva bia imaju
preduoblienost koja tvrdi da je organsko tijelo postojalo i prije zaea (u sjemenoj stanici).
ivotinje mogu biti nazvane sjemananim. Neke ostanu na svojoj vrsti, ima mali broj
izabranih koji prelaze na onu veu. Stoga zakljuuje da nema raanja ni potpuna razaranja, te
da nije samo dua nerazoriva ve i sama ivotinja. Ova naela upuuju na podudaranja due i
organskog tijela. Dua slijedi svoje vlastite zakone, a i tijelo takoer, oni se susreu snagom
prethodno uspostavljenog sklada meu svim ovim supstancijama, jer su sve one prikazi istog
svemira. Due djeluju shodno zakonima svrnih uzroka, posredstvom udnji, svrha i
sredstava. Tijela djeluju shodno zakonima imbenih uzroka i onih svrnih uzroka, te se
usklauju meusobno. to se tie duhova, umskih dua, tvrdi da je ista stvar u temelju svih
ivih bia i ivotinja, ali kod umnih ivotinja postoji ta osobitost da njihove male sjemenane
ivotinje ukoliko su jo samo to imaju samo obine, osjetilne due, dok su one koje su nastale
zbiljskim zaeem dospjele do ljudske naravi osjetilne due uzdignute do stupnja uma i do
povlastice duhova. Ostale su razlike izmeu obinih dua i duhova to da su due openito iva
ogledala ili slike svemira stvorenja, a duhovi su slike samog boanstva ili samog tvorca
prirode, oni su sposobni spoznati sustav svemira budui da je svaki duh poput malog
boanstava u svom podruju. Mali Bog u vlastitom svijetu. To je ono to ini da su duhovi
sposobni ui u neku vrstu drutva s Bogom. Skup svih duhova mora sastavljati Grad Boji, to
znai najsavreniju moguu dravu s najsavrenijim monarhom. U tom gradu duhovi ostala
stvorenja posjeduju kao robove. Ta istinski sveopa monarhija, moralni je svijet unutar
prirodnog svijeta, to je najuzvienije i najboansvenije meu Bojim djelima, ono u emu se
istinski sastoji slava Boja. Leibniz pokuava utvrditi stav izmeu fizikog carstva prirode i
moralnog carstva milosti, odnosno izmeu Boga promatranog kao arhitekta stroja svemira i
Boga promatranog kao monarha boanskog grada duhova. Taj sklad ini da stvari vode prema
milosti putevima same prirode i da primjerice ova zemaljska kugla moe biti razorena i
iznova izgraena prirodnim putovima u onome trenutku u kojemu to naloi vlada duhova, radi
kanjavanja jednih i nagraivanja drugih. Moe se rei i da Bog kao arhitekt udovoljava Bogu

zakonodavcu i tako grijesi moraju za sobom donositi i kazne, a lijepa djela nagrade. Pod tom
savrenom upravom ne moe biti zlo djelo bez kazne niti dobro bez nagrade. Sve mora ii na
dobro dobra. U toj dravi stanovnici oponaaju tvorca svega dobra, promatrajui njegovu
savrenost. Kad bismo ga mogli spoznati red svemira, vidjeli bismo kako nadmauje elje
najmudrijih te da ga je nemogue napraviti boljim no to jest.

3. Supstancija
Monadologija zapoinje odredbom supstancije. Znaenje termina supstancija, izboreno je ve
u vrijeme Platona i osobito Aristotela u promiljanima vezanim za pojam biti, a to znaenje je
etverostruko. Moe znaiti: 1. ono ustrajno i preostajue u promjenama; 2. ono podloeno i
nositelja sluajno podilazeih odreenja; 3. ono bitno; 4. ono doista stvarno, doista
bivstvujue. Oito je da sva odreenja stoje u uzajamnoj vezi i da se donekle izvode jedno iz
drugoga. Trai li se njihov osnovni i objedinjujui smisao, moe ga se nai u odredbi onoga
samostojnog, onoga to jest u sebi i po sebi, te tako moe biti pod svim drugim. Ve se
Arisotel u definiranju smisla tog podstajanja naao u dilemi, treba li svako samostojno bie
prihvatiti svako pojedinano ili pak samo bit svakog bia. Supstanciju naime propituje
nerazlueno ujedno s obzirom na bitak, dakle kao ono po emu sve drugo jest, kao i s obzirom
na miljenje i iskazivanje, odnosno sve ono po emu se drugo iskazuje. Upravo to dvojstvo
logikog i stvarnog ini temeljno obiljeje obnovljenog promiljanja supstancije u novom
vijeku. Uglavnom je bilo prihvaeno poimanje supstancije kao onoga to svemu postoji, i to u
smislu istinskog bia, onoga koje doista jest, ali to prvenstveno bitkovno odreenje postupno
ustupa mjesto onom koje supstanciju razumijeva i tumai tek dijelom ili pak iskljuivo iz
vidokruga naeg opaanja, miljenja i poimanja. Spomenutu paralelnost stvarnog i logikog
postava pitanja supstancije, njena sagledavanja u vidokrugu bitka i poimanja, nalazimo u
Spinoze: Pod supstancijom razumijem ono to jest u sebi i po sebi se poima 1 Leibniz
gotovo sve kljune odredbe supstancije u osnovi uzima od svojih prethodnika. Prije svega
dijeli s njima teoriju dvojnosti logikog i stvarnog: Supstancija je sve ono to se moe
pojmiti samo, i tako da se ne misli na drugu stvar, ili da ideja koja se o tomu ima ne prikazuje
drugu stvar. Drugim rijeima: ono to se moe pojmiti samo kao postojee neovisno je o
dugoj stvari.2 Slijedei Descartesa, nalazi i on upravo u opaanju, miljenju i osobito
samosvijesti jedini pravi put koji vodi ka spoznaji unutarnje naravi supstancije. Istu
1 Spinoza, Ethica I: De Deo Definitio III

dinamiku bit koju Descartes nalazi u miljenju, Leibniz pronalazi u najniim oitovanjima
due, u opaajima. Nasuprot Descartesu utvruje kako protega nije i ne moe biti supstancija,
jer je svaka supstancija na neki nain opaajua i mislea. Time dokida Descartesov dualizam
prirode i duha, misli i tvari. Sa Spinozom takoer dijeli miljenje kako supstancija ne moe
biti proizvedena od druge te da je svaka supstancija nuno beskonana i nedjeljiva. Naukom o
monadama suprotstavlja se Spinozi, jer istinskih supstancija i beskonano ogledala cjeline
svemira, ima upravo onoliko koliko ima i monada, dok Spinozi ima samo jedna jedina
supstancija. Leibniz je prije svega filozof individualnosti i individuacije: Svaki se
individuum upojedinjuje cijelom svojom bivstvenou.

4. Monada
U naelima prirode i milosti... kae Leibniz da je monada grka rije koja oznaava jednotu,
ili ono to je jedno. Ona je samo djelatno naelo svake jednote i jedinice, ono to jedini sebe i
drugo. Ona je ono to sebe ujedinjuje tako da upojedinjuje, da biva jednim i jedinim. Leibniz
pojam vjerojatno preuzima od prirodoznanstvenika F. M. van Helmonta, koji ga pak po svemu
sudei nasljeuje od Giordana Bruna. Sam pojam see do pitagorovsko-neoplatonistike
tradicije i nalazimo ga kod brojnih novoplatonikih autora. Primjerice, novoplatonist Alan od
Lila govori kako se monada u jednu ruku moe poistovjetiti sa samim Bogom, kao jedinim
koji doista jest, dok sve ostalo usitinu nije, jer ikad ne ostaje u istom stanju. Leibiz monadu
tumai kao jednostavnu supstanciju, bie sposobno za djelatnost, radnju, in i injenje. Narav
supstancije je djelatna sila, svaka je jednako tjelesna i duhovna, da bi iz mogunosti prela u
djelovanje nije joj potreban izvanjski poticaj. U samoj je supstanciji sadran od nje neodvojiv
poriv, nagon, napon za djelovanjem. Monade su nerazorive, nemaju ni poetka ni skonanja.
Samo zbog ogranienosti svog opaanja zamiljamo uope neto takvo kao roenje i smrt.
Njih meutim nema, niti ih moe biti. Ono na to se sve svodi u prirodi u konanici je
beskonano i neprestano ivo, biva uvijek, mijenjajui jedino nakupine tvari, nazvane
tijelima, koje se jedine mogu sastavljati i rastvarati, nastajati i nestajati. Natprirodno stvaranje
i unitenje izvedenih monada, dakle svih osim samog Boga, dogaa se u natprirodnom
vremenu ( u jedan mah), odnosno neprekidnim problijescima Boanstva iz trenutka u
trenutak. Sve su monade osim Boga vjene samo uvjetno, unutar isto prirodnog poretka
stvari. Ta je njihova vjenost tek vjenost drugog reda. Iako Leibniz zagovara postojanje
2 Leibniz, Monadologija

mnotva monada, svaka je ipak jedinstvena svoje vrste, jednokratna, neponovljiva i nesvodiva
na bilo koju drugu. On odbacuje stari metafiziki nauk o principu individuacije i tvrdi da se
svaki individuum upojedinjuje cijelom svojom bivstvenou. Razliitost monada je nuna i
moe se oitovati samo u okruju kakvoe. Svaka je u sebi beskonana i sadri cijeli svemir u
sebi, ali nijedna ne suopaa taj beskonani sadraj svoje unutranjosti, tj. ne uspijeva ga nikad
u cjelini dovesti svijesti. Monada izvorni poticaj za gibanje ne mora i ne moe dobiti izvana.
Njene promjene dolaze od unutarnjeg naela, ona sama nije drugo do unutarnje naelo svojih
promjena. Jedine razlike koje su mogue unutar promjene jesu razlike stupnjeva: promjena
monade odvija se stupnjevito, a svaka je kakvoa monade zapravo mnotvo u jedinstvu.
Njenu samu narav Leibniz vidi kao iskonsku silu jedinjenja, u onome to naziva opaajem.
Opaaj odreuje kao prolazno stanje koje obuhvaa i prikazuje mnotvo u jedinstvu, on je
takvo stanje koje moe biti svagda samo privremeno i prolazno. ivot monade je neukidiva
izmjenina igra tenje ka cjelini i dostizanja uvijek tek dijela, to u njoj onda nuno iznova
budi nikad zadovoljenu tenju ili udnju. Opaaj stoji u samom dnu cjeline sveukupnog
svemira monada i uope svega to ikako postoji, ono to mu prethodi tek se naziva
omamljenou odnosno neprekidnim mnotvom malih opaaja. Takvu zbrkanost doivljaja u
sebi vidi kao strast. Svaka se monada odlikuje makar najslabijim stupnjem opaaja, kao takve,
u svojoj su biti na neki nain savrene, samostojne i sebi dovoljne entelehije. Takva bia,
svoju svrhu imaju unutar sebe, a budui da se pokree jedino iz same sebe Leibniz ih takoer
naziva i automatima. Opaaji koji su sabraniji, snaniji, pa zato i uzdignuiji i odjelitiji, u
odreenoj mjeri razlueni od neodreene smjese beskonanih malih opaaja u njihovoj
vrtlonoj mijeni, naziva zamjedbama, te ih pripisuje takvim monadama koje se ve mogu
nazvati i duama. Pod zamjedbom razumije odjet, odreene i odijelite opaaje koje ivo bie
dobiva putem organa. Drugi uvjet da se jednostavan opaaj uzdigne do zamjedbe jest to da
bude barem do neke mjere praen, sjeanjem, odnosno pamenjem. Ponavljanje zamjedbi,
odnosno osjeta, zatim mo sjeanja na njih, pa onda njihova proizvoljna naknadna zamiljanja
i uobraavanja - sve to postupno samo od sebe stvara neto takvo kao to je navika ili
iskustvo. Samo je ovjeku dano to da monada koja ini njegovu supstancijalnu osnovu
ponekad uzmogne time to umjesto puke iskustvene, na zamjedbi, sjeanju, mati i navici
izgraene navike stjee jednu posve novu i bitno razliitu mo, um. Um nadilazi samu duu,
postajui time najviom meu konanim, odnosno stvorenim monadama, duhom. Nad
duhovnim stoji jo tek beskonana i u svakom pogledu savrena monada - Bog.