Arhe XI, 22/2014

UDK 1 Adorno
1 Horkheimer
67.01 : 17.023.36
Originalni nauni rad
Original Scientific Article

MIRELA KARAHASANOVI1
Filozofski fakultet, Univerzitet u Tuzli, BiH

ADORNOVA I HORKHEIMEROVA KRITIKA

MASOVNE INDUSTRIJSKE KULTURE NA TEMELJU
PROSVJETITELJSKIH IDEJA SLOBODE, UMA I
JEDNAKOSTI
Saetak: Adornovo i Horkheimerovo razumijevanje stvarnosti modernog ovjeka, te
kritiki odnos spram iste pokazuje jednu tendenciju koja upozorava na konsekventnost
destruktivnih tendencija 20. stoljea, ali isto tako uzroke takve destruktivnosti pronalazi
mnogo ranije, najprije u idejama koje su nosile prosvjetiteljstvo. Ideje prosvjetiteljstva
um, sloboda i jednakost, izgubivi prvobitni cilj humanog karaktera, stvorile su jednu
novu kulturno-historijsku epohu zasnovanu na porobljavanju ovjeka i prirode, ali
isto tako i dehumanizirajue ideologije poput nacionalsocijalizma i faizma. Kljuno
pitanje koje Adorno i Horkheimer postavljaju jeste pitanje kako je svijet uopte doao
u stanje u kakvom se naao, ako su prosvjetiteljstvo i tendencije koje je ono sa sobom
nosilo, obeavale bolji svijet za ovjeka. Kako je uopte dolo do toga da napredak u
civilizaciji u isto vrijeme znai i povratak barbarstvu. Cilj ovog rada svakako jeste ne
samo da prikae pitanja i dileme koje Adorno i Horkheimer postavljaju ve svakako i
da ukae na Adornova i Horkheimerova rijeenja izlaska iz krize, a koja se temelje na
kritikom propitivanju prosvjetiteljstva i prosvjetiteljskih ideja.
Kljune rijei: Adorno, Horkheimer, prosvjetiteljstvo, um, sloboda, masovna
industrijska kultura

Da prosvjetiteljstvo nije ispunilo svoj osnovni zadatak pokazuje stanje u

kojem se moderan ovjek naao u doba cvata masovne industrijske proizvodnje i kapitalizma. Ambijent modernog doba karakterie odsustvo znaajnih
kako filozofskih tako i religijskih ideja one kojima se hranila kultura starih
Grka, kao i kultura srednjovjekovlja postale su suvine. Umjesto antropocentrizma i teocizma istupa tehnicizam. Noen idejom napretka moderni ovjek
1

E-mail adresa autora: mirela.2205@hotmail.com

90

Arhe XI, 22/2014

se sve vie gubio u nerazumljivim antagonizmima novog svijeta, koji bi trebao biti i bolji. Obeanje boljeg ivota koje zvui eshatoloki ogledalo se u
sve veoj materijalizaciji kako drutvenih odnosa tako i odnosa unutar razliitih kulturnih sfera. Razlika izmeu materijalnog i duhovnog gotovo da se
izgubila i tako postala beznaajna. O tome da je novo ujedno i bolje nije bilo
nikakve sumnje. Radikalizacija ivota modernog ovjeka dovela je do razmatranja temeljnih ideja koje su garantovale svijetliju budunost, demistifikaciju
ovjekovog kako poloaja u svijetu tako i njegovog odnosa spram prirode i
drutva uopte. Da je neophodno propitivanje novih povijesnih odnosa nastalih na idejama prosvjetiteljstva, vjere u um, slobodu, jednakost smatrali su
T. Adorno i M. Horkheimer koji su posvetili znaajan prostor problematici
modernog ovjeka i stanja moderne uopte.
U uvodu u djelo Dijalektika prosvjetiteljstva Adorno i Horkheimer ukazuju na znaaj kritikog miljenja koje, kako navode, ne sustaje pred napretkom zahtjeva danas za zauzimanje za preostatke slobode i tendencije spram
realne humanosti, ak i ako su nemone naoigled velikog historijskog pravca.2 Zauzimanje za slobodu i njeno ouvanje je zauzimanje negativnog stava,
pa i protesta pred narastajuim destruktivnim tendencijama faizma i nacionalsocijalizma koji ovjeanstvo vraaju u stanje barbarstva. Stoga Adorno
i Horkheimer postavljaju opravdano pritanje, kako je svijet uopte doao u
stanje u kakvom se naao, ako su prosvjetiteljstvo i tendencije koje je ono sa
sobom nosilo, obeavale bolji svijet za ovjeka. Kriza je postala sinonim za
Zapad. Ona ne samo da se oitovala u domenu politikog, religijskog, filozofskog, znanstvenog, ve uope u svim segmentima kulturnog ivota. Kriza
se nije pripisivala iskljuivo znanosti, njenoj moi ili nemoi, ve svakako
i religiji, filozofiji, umjetnosti, politici. Husserl postavlja pitanje ta znanost
moe znaiti ljudskom opstanku3, uviajui da se zapravo znanost i ne bavi
izbavljenjem ovjeka, te da iskljuuje gorua pitanja za ovjeka, pitanja o
smislu i besmislu toga itavoga ljudskog opstanka.4
Znanost kao zasebno kulturno podruje dehumanizirana je onog momenta
kada ju je F. Bacon prozvao kao mo. Postavi mo, znanost ujedno postaje
instrument moi, to se posebno oituje u odnosu znanosti i tehnologije o
emu Popper svjedoi: Atomska bomba pokazala nam je smatram, plitkost
oboavanja znanosti kao instrumenta naeg vladanja prirodom ili kontrole
2 Horkheimer, M. i Adorno, T., Dijalektika prosvjetiteljstva, Veselin Maslea Svjetlost,
Sarajevo, 1989., str. 5.
3 Husserl, E., Kriza evropskih znanosti i transcendentalna fenomenologija, Globus, Zagreb,
1990., str. 13.
4 Ibid., str.13.

ADORNOVA I HORKHEIMEROVA KRITIKA MASOVNE...

91

nae fizike okoline (...) pokazala nam je da ovo vladanje, ova kontrola, lako
moe biti samopobijajua i da nas moe prije zarobiti negoli uiniti slobodnima ukoliko nas u potpunosti ne ukloni. I dok znanje jest vrijedno umiranja,
mo nije.5 Tenja da se priroda porobi, da se svede na mrtvi materijal i tako
oblikuje prema tenjama ovjeka nije neka novonastala, iako je dug put prela
od straha od prirode do moi nad istom. Porobljavanje prirode ujedno je i porobljavnje ovjeka. Dehumanizacija prirode izazvala je i dehumanizaciju ovjeka. O tome Adorno kae: U trenutku u kojem ovjek naputa svijest o samom sebi kao o prirodi postaju nitavnima sve svrhe zbog kojih se odrava na
ivotu, drutveni napredak, rast svih materijalnih i duhovnih snaga, ak i sama
svijest, a ironiziranje sredstva kao svrhe, koje u kasnom kapitalizmu poprima
karakter otvorenog ludila, moe se zapaziti u prapovijesti subjektivnosti.6
Horkheimer e u Kritici instrumentalnog uma upozoriti na dalje implikacije
dehumanizirajueg procesa navodei da upravo sputavanje razvoja humanizma ini ekonomski i kulturni napredak modernog industrijskog doba. Napredak o kojem Horkheimer govori nikako nije napredak u hegelijanskom smislu, napredak u moderni je zapravo regresija na prvobitno stanje barbarstva
koje postaje kulturna odlika. Za takvo stanje odgovoran je tehnoloki razvoj
kao i otuenje u svojim razliitim manifestacijama.
Otueni ovjek javio se najprije kod Hegela, kao sukobljeni subjekt sa
predmetom vlastitog rada koji se gubi iz njegove nadlenosti te mu tako postaje suprotnost. U isto vrijeme misao se otuuje od zbilje, a istina postaje nemoni ideal sauvan u miljenju, dok aktualni svijet nuno ostaje izvan
njegovog utjecaja.7 Na Hegelovu filozofiju otuenja naslanja se i Marxova
misao, gdje se akcenat stavlja na rad, prirodu i ovjeka. U emu se, dakle,
sastoji otuenje rada, pita Marx i odgovara: Prvo da je rad radniku spoljanji
rad, tj. da ne pripada njegovoj sutini, da se on u svom radu ne potvruje nego
porie.8 Dalje nastavlja da otuenje proizvoda rada prouzrokuje i otuenje
ovjeka od prirode, jer je odnos radnika prema proizvodu rada u isto vreme i
njegov odnos prema spoljnjem svijetu.9 Otueni rad ostavlja posljedice i na
samu prirodu ovjeka. Definiui ovjeka kao generiko bie10, Marx kae da
5 OHear, A., Uvod u filozofiju znanosti, Sveuilite u Zagrebu, 2007., str. 172.
6 Horkheimer, M. i Adorno, T., Dijalektika prosvjetiteljstva, str. 66.
7 Marcuse, H., Um i revolucija, Veselin Maslea Svjetlost, Sarajevo, 1987., str. 34-35.
8 Lekovi, D., Marksizam i filozofija, Institut za izuavanje radnikog pokreta , Beograd,
1967., str. 235.
9 Ibid., str. 235.
10 Marx kae: ovjek je generiko bie...Time to otueni rad ovjeku 1. Otuuje prirodu,
2.samoga sebe, njegovu vlastitu djelatnu funkciju, njegovu ivotnu djelatnost, on ovjeku
otuuje rod; on mu generiki ivot ini sredstvom individualnog ivota. Ibid., str. 236.

92

Arhe XI, 22/2014

je i sama generinost ovjeka otuena, nazvavi ljudsku praktinu aktivnost

generinom.11 Horkheimer i Adorno, kao nasljednici marksistike tradicije,
prihvataju Marxovo razumijevanje otuenja, ne samo kao povijesni momenat
ve uope kulturni momenat, naravno na tragu Marxovog razumijevanja ovjeka kao kulturnoistorijskog bia. Adorno i Horkheimer navode da je postvarenje zahvatilo ovjeka u potpunosti. Ono ne samo da je donijelo promjene
u odnosima ovjeka i rada, ve i odnosa ovjeka spram politike. Postvarenje
pomou kojeg je struktura moi omoguena, jedino pasivnou masa, spram
samih masa nastupa kao eljezna zbilja, postalo je tako gustim, da je svaka
spontanost, ak i puka predstava o istinskom stanju stvari nuno postala nastranom utopijom, zabludjelim sektatvom.12 Marxove ideje svakako su bile
znaajna za Adornovo i Horkheimerovo shvatanje poloaja ovjeka u okolnostima industrijalizma i narastajueg kapitalizma, iako su povijesne mogunosti znatno izmijenjene. Povezivanje ekonomskog i politikog kako bi se dolo
do razumijevanja kulture iz koje izranjaju totalitaristike ideologije kljuni je
momenat Adornovog i Horkheimerovog odnosa spram moderne.
Na tragu Hegelovog rijeenja sukoba subjekta i predmeta je i Adornovo i Horkheimerovo rijeenje, ne da subjekt nadvladava prirodu, niti priroda
subjekt, niti da se oni identifikuju, ve da se izmire. Ukoliko vjerujemo da
smo vie ovladali prirodom, da smo slobodniji, utoliko smo ovisniji o njoj,
smatraju Adorno i Horkheimer. Tako se rodio lani pojam slobode. Za razliku
od Kantovog pojma slobode koji ne podrazumijeva autoritet, ve djelovanje
iz dunosti, jer takvo je djelovanje ispravno djelovanje, moderni pojam slobode je prividna sloboda, koja se ogleda u prilagoavanju datosti kakva jeste,
bez kritikog promiljanja same datosti. Slobodan si da se prilagodi, dok su
neslobodni oni koji odbijaju da se prilagode datom stanju. Tu nastaje sukob
inidividue i kolektiva. Na taj nain je i samo odreenje ovjeka kao racionalnog, politikog bia postalo suvino, te je ovjek definisan kao prilagodljivo
bie13 . Puhovski naglaava da pretpostavke slobode u kulturi dane ovladavanjem prirodom, pa i ovjekom, jasno izriu temelje tzv. masovnog drutva,
koje poiva na stalnom pokuavanju da se potisne proizvodnja, da se pravo
djelovanje svede na potronju, da se, dakle, ne govori o kulturnom stvaranju
nego o potronji.14 U doba masovne industrijske produkcije, formiraju se i
11 Ibid., str.236.
12 Horkheimer, M. i Adorno, T., Dijalektika prosvjetiteljstva, str. 209.
13 Darvinizam je svakako ostavio traga, kako na filozofiju tako i na religiju. E. Kale smatra
da teorija o kulturnoj evoluciji nije oponaanje bioloke evolucije, nego joj je prethodila,
naglaavajui da je ideja o stalnosti ivih bia odavno ve prisutna , te da je sa darvinizmom
evolucionizam prihvaen kao jedinstven kulturni nazor.
14 Puhovski, ., Kontekst kulture, Kulturni radnik, Zagreb, 1979.

ADORNOVA I HORKHEIMEROVA KRITIKA MASOVNE...

93

novi obrasci miljenja posredovani upravo masovnom kulturom. Psihologija

pritiska koju ista kultura podstie izaziva razliita negativna psiholoka stanja
od straha, nelagode, strepnje, pa do razliitih oblika pritiska.
Da ljudsko ponaanje vie ne odreuje um ili moral uopte ve sama vrijednost roba postalo je oigledno. Postalo je sve oitije da se normama masovne industrijske kulture nije mogue oduprijeti, upravo zbog toga to je
kolektiv progutao individuu. Ostvarenje novih nametnutih elja koje se proizvode kao i svaka roba i koje i jesu roba mogue je samo u kolektivu. Ipak,
elje i stvarnost su u suprotnosti. elje poprimaju ontoloki karakter time to
nikada ne mogu biti zadovoljene, to nisu jasno odreene, a ponajvie zbog
toga jer masovna kultura nudi ono to nee dati. Omasovljenost potreba, uopte ovjekove egzistencije, popraeno je i pitanjem ta masovna kultura eli.
Ona eli prilagoavanje postojeem, socijaliziranje, konano odranje datosti
kakva bitno jest.15 Prilagoavanje se vri kolektivno, i kao takvo i samo je
omasovljeno, i praeno odsustvom bilo kakvog protesta ili kritike datom procesu. Adorno i Horkheimer su kritiku shvatili kao momenat ozdravljenja, a
na slina shvatanja kritike upozorava i Marcuse objanjavajui da je kritika u
razvijenom industrijskom drutvu liena svoje osnove, te da drutvo koje je u
cjelosti zahvatio razvoj tehnologije stvara takve oblike ivota i moi koji pomiruju snage koje se suprostavljaju sistemu, koji poraavaju ili opovrgavaju
svaki protest poduzet u ime povijesnih mogunosti slobode od rada i dominacije16, te na taj nain stvaraju sebi svojstvene uvijete egzistencije.
Za Marcusea najvee ostvarenje novog industrijskog drutva i jeste sputavanje, kao i integrisanje suprotnosti to za posledicu ima ope prihvaanje
nacionalnog cilja, dvopartijski sistem, opadanje pluralizma, sporazumijevanje
biznisa i radnika unutar jake drave.17 Kant je kritiku shvatio na nain da se
ispitaju spoznajne mogunosti uma, da se pronae granica do koje se umno
djelovanje kao takvo moe se prostirati. Moderni ovjek to pitanje ne postavlja, on ne pita o granicama uma, um ga zanima ali samo kao puko orue koje
je prihvatljivo u onom momentu u kojem je u saglasnosti sa datim ciljevima
i zadacima. Nepostavljanje pitanja o granici odvelo je ovjeanstvo u lou
beskonanost18 konstantnog raanja novih ciljeva, bez njihovog propitivanja
uopte.
15 Ibid., str. 261.
16 Marcuse, H., ovjek jedne dimenzije, Veselin Maslea, Sarajevo, 1968., str. 12.
17 Ibid., str. 12.
18 O looj beskonanosti Hegel govori u Logici, gdje razlikuje lou i dobru beskonanost.
Lou beskonanost smatra krivim putem do istine, iako loa beskonanost i sama ima racionalnu
osnovu ali nije u mogunosti obuhvatiti sve odnose nekog predmeta (odnosi ine bit predmeta),
kako bi ih sve mogao obuhvatiti i odrediti bit same stvari.

94

Arhe XI, 22/2014

Kant nije smatrao da je um u krizi koja obuhvata i negativne momente

koje bi kritika trebala odstraniti, ve je to jedan sistematski pokuaj razumijevanja samog uma i spoznajnih sposobnosti uope. Kritika ima kako teorijski,
tako i filozofijski i metodoloki aspekt. Kritika se nije izgubila zahvaljujui iskljuivo pozitivnoj filozofiji. Kritiku je, pored filozofije, demantovala i
sama mehanizacija to je ujedno dovelo do onog to Marx naziva idiotizam
profesije.19 Tako je vladavina pozitivistikog ozraja dopustila sebi unitenje
negacije na raun afirmativne stvarnosti.

UNITENJE OBJEKTIVNOG UMA, UZROCI I POSLEDICE

Horkheimer i Adorno navode da su promjene inicirane prosvjetiteljstvom,
industrijskom erom, razvojem tehnologije, omasovljenjem kako kulturnih podruja tako i samog ivota kao ishod imale novo poimanje uma (uma kao
najznaajnije sposobnosti ovjeka na osnovu koje se razlikuje od drugih bia).
Za racionaliste ovjek je definisan kao Homo racionale, dok je za pozitiviste
Homo utilitare. Da je um oigledno u krizi Adorno i Horkhaimer objanjavaju
tako to najprije kreu sa ispitivanjem racionalnosti kao podloge masovne industrijske kulture, u kontekstu pitanja o usponu Zapadne civilizacije i ponovne mogunosti pada u barbarizam. Platonova objektivistika filozofija ostavlja
prostor za traganje. Nita nije onakvim kakvim se prikazuje. Sama zbilja je
privid, istinska stvarnost je skrivena, posrednika nema. Hegelov objektivni
svijet, za razliku od Platonovog, nije svijet ideja, ve svijet Ideje, pluralizam
je Hegel ukorporirao u sistem na nain da se odnose objanjava na relaciji reciprociteta pojedinanog i cjeline. Aristotel e pomiriti idealno i realno,
nazvavi Platonovu teoriju o idejama bespotrebnim podvostruavanjem stvari. Pitagorejci su shvatili kozmos kao harmoniju, dok u modernizmu postaje
disharmonian. Nietzsche kae: Opet moramo svet da oslobodimo od silne
lane velianstvenosti zato to je ona protiv pravednosti koju sve stvari mogu
od nas da zahtevaju! I u tu svrhu potrebno je da svet ne vidimo disharmoninijim nego to jeste!20
Da je tehnologijski um pobjedio istinu, kako Adorno smatra, nije iskljuivo posledica tehnologijskog napretka. To je posljedica ne samo prosvjetiteljstva kao pokreta otpora spram vladajuih dogmatskih instancija religije, ve i
same filozofije. U nastojanju da unite crkvu, filozofi prosvjetiteljstva, smatra
19 Marx kae: Ono to karakterizira podjelu rada u modernom drutvu, jeste injenica da
ona stvara specijalnost, struke, a s njima i idiotizam profesije. Marx, K., Bijeda filozofije,
Svjetlost,Sarajevo, 1975., str.113.
20 Nie, F., Zora, misli o moralnim predrasudama, Dereta, Beograd, 2011., str. 13-14.

ADORNOVA I HORKHEIMEROVA KRITIKA MASOVNE...

95

Adorno, unitili su objektivni pojam uma. S. Kierkegaard e postaviti pitanje

ta njemu kao pojedincu znai objektivna istina za svakodnevni ivot, ta znai poznavanje istine uopte, dok e kasnije F. Nietzsche istinu nazvati vrstom
zablude bez koje ljudska bia ne bi mogla ivjeti. I jedna i druga misao o istini
jeste misao istine kao utilitarizma. Ipak, ono to je uslovilo zaokretanje odnosa prema istini i shvatanju istine kao neeg to bi davalo smisla kako onom
esencijalnom tako i onom egzistencijalnom jeste formalizacija uma, te potiskivanje objektivnog uma u korist subjektivnog. Subjektivizacija uma ujedno je i njegova formalizacija, smatra Horkheimer, koji krizu uma konstatuje:
Sadanja kriza uma sadrana je temeljno u injenici da je na izvjesnoj taki
miljenje ili postalo nesposobno uope shvatiti takav objektivitet21 ili ga je
poelo nijekati kao obmanu.22 Tako je nova stvarnost bezumna, iracionalna,
stvarnost koja je u suprotnosti sa Hegelovom umnom stvarnou koja je nosila
peat objektiviteta i gdje je um jo uvijek nije shvatan kao puki instrument.
Hegel je nastojao da stvarnost naini umnom, stvarnost koja je i sama sainjena od antagonizama koje proizvodi razum, a koji trebaju biti razrijeeni to bi
u konanici znailo ispunjenje apsoluta. Zadatak uma i jeste da uvede red u
cjelinu tako da svaki dio svoj smisao dobija u odnosu na cjelinu. Formalizirani
um se ne bavi protivrenostima, one za njega ne postoje.
Mogunost negacije bilo kakvog fenomena stvarnosti u zaeu je odbaena. Formalizirana stvarnost je pozitivna stvarnost. Primjerenost realnosti,
prilagoavanje moi, nije vie rezultat dijalektikog procesa izmeu subjekta
i realnosti, nego se neposredno proizvodi zupcima industrije.23 Horkheimer
navodi da su filozofski sistemi objektivnog uma bili protivni svakoj epistemologiji koja je htjela svesti objektivnu osnovu naeg uvida na kaos neusklaenih podataka i poistovijetiti na znanstveni rad s prostom organizacijom,
klasifikacijom ili izraunavanjem takvih podataka24, to je tenja subjektivnog
uma. Samodestrukcija uma znaila je ujedno i njegovu likvidaciju kao sredstva etikog, moralnog i religijskog uvida.25 Jo je Sokrat smatrao da um treba
biti vodilja etikog ivota, dok je kod Aristotela i Hegela vodilja i politikog
ivota.
Unitenje objektivnog pojma uma imalo je duboke posljedice kako za
metafiziku, filozofiju uopte tako i za religiju, umjetnost, politiku i znanost,
konkretno za svako podruje kulture, gdje je svako kulturno podruje gledalo
21
22
23
24
25

Misli se na apsolutni objektivitet prisutan kod Platona.

Horkheimer, M., Kritika instrumentalnog uma, Globus, Zagreb, 1988., str. 9.
Horkheimer, M. i Adorno, T., Dijalektika prosvjetiteljstva, str. 209.
Horkheimer, M., Kritika instrumentalnog uma, 13.
Ibid., str. 17.

96

Arhe XI, 22/2014

na sebe kao na zaseban entitet u odnosu na istinu. Podjela koja se dogodila u

podruju kulture, kako istie Horkheimer, posljedica je upravo formalizacije
uma koja je zauzela mjesto istine. Um postaje instrument u onom momentu
kad izgubi autonomiju, a sama instrumentalizacija vodi do vladavine nad ljudima i prirodom. Tako se Instrumentalizacija uma koju naglaavaju Adorno
i Horkheimer moe se shvatiti i kako oblik totalizacije, jer se prostire na sve
vidove kulturnog ivota, pa je instrumentalizacija ideja dovela do toga da se
na ideje gleda kao na stvari, na strojeve. Formaliziranje uma samo je intelektualni izraz mainskog naina proizvodnje.26 Sredstvo se fetiizira: ono apsorbira uitak.27 Uitak se izgubio i kao emotivni, ali i kao psiholoki momenat.
Prosvjetiteljstvo je, smatraju Adorno i Horkheimer, obesmislilo praktino potvrivanje ciljeva. To s druge strane podrazumijeva raskol teoretskog i praktinog. Ono to je svakako bio cilj ne samo Adorna i Horkheimera ve uope Frankfurtskog kruga jeste protest spram desakralizacije i dehumanizacije
ivota uope, suprotstavljanje unitenju cjelovitosti i kao istine i kao ivota.
Adorno i Horkheimer ne samo da su pokuali analizirati sveukupnu stvarnost
i iznai slabosti iste, ve su ukazali na ono to je neophodno initi kako bi se
pronaao izgubljeni put.
Na taj nain se mogla odrediti i sama uloga kulture u izmijenjenim kako
proizvodnim tako i drutvenim odnosima. Uloga kulture je viestruka, ali ono
to joj je primarni cilj je odravanje stanja kakvo jest. Taj kulturni fatum postavlja i pitanje odnosa kulture i filozofije, u vrijeme kada se uveliko postavlja pitanje emu jo filozofija (Adorno), ako je istina protjerana iz kosmosa,
prirode, umjetnosti, jezika, ujedno i postavlja pitanje odnosa filozofije i kulture, da li je filozofija napustila kulturu ili kultura filozofiju, ili je pak rije o
stapanju. Filozofija je posredovana kulturom u socijalnom kontekstu, pa ak
i ako se progna filozofija u kulturu ona ima pojedine djelove.28 Filozofija e
teiti oblikovati kulturu po zakonima uma, to ujedno izjednauje sferu kulture i filozofije.29Ali, ako um vie ne propisuje zakone, ako je izgubio autoritet,
i sama filozofija ali i istina kao vrsto uporite filozofije gube svoj zadatak
oblikovanja kulture prema zakonima uma. Nedvojbeno je da filozofija moe
pokuavati utjecati na kulturu ali novom, izmijenjenom pozicijom koja joj
je dodjeljena. Stoga, ako se shvati odnos filozofije i kulture na nain tenje
filozofije da oblikuje kulturu po zakonima uma, to e ujedno implicirati da su
26 O uvoenju maina u radni proces Marx kae: Ukratko, uvoenje maina povealo je
podjelu rada u drutvu, uinilo jednostavnijim radnikov posao u radionici, koncentrisao kapital,
a ovjeka raskomadao. Marx, K., Bijeda filozofije, Svjetlost, Sarajevo, 1975., str. 111.
27 Horkheimer, M. i Adorno, T., Dijalektika prosvjetiteljstva, str. 111.
28 Puhovski, ., Kontekst kulture, str. 31.
29 Ibid., str. 15.

ADORNOVA I HORKHEIMEROVA KRITIKA MASOVNE...

97

problemi sa kojima se susree filozofija ujedno i kulturni problemi, to Adorno i Horkheimer uviaju analiziranjem problematike u sferi filozofije, a zatim
sputanjem u zasebne kulturne oblasti.
Govorei o utjecaju kulturne industrije na vlastite oblasti umjetnosti i znanosti, Adorno navodi da je duh koji zaposjeda umjetnost i znanost neistinit.30
Protjerivanje istine iz kulture i ivota uopte dovelo je do toga da se ni sama
umjetnost vie ne pita o istini, ona vie nije u stanju da se pita o svijetu onakvom kakav jeste ili kakav bi trebao biti. Umjetnost je kao i znanost podvrgnuta klasifikaciji i verifikaciji, te je tako prestala biti ozbiljan duhovni pogon,
te se kako smatra Adorno odreuje onim to joj je izvanjsko, neim to joj je
strano, tako je dobila cijenu. Tako je i umjetnost demisticifirana. U filmu se
dosljedno moe odmah vidjeti kako e zavriti, tko e biti nagraen, tko kanjen, tko zaboravljen, a naroito u lakoj muzici preparirano uho moe poslije
prvih taktova lagera pogoditi nastavak i sretno je kada se zaista tako i dogodi.31 Tako je i sama umjetnost postala predvidiva, a zadovoljstvo nije nita
drugo do isto predvianje. Izlazak umjetnosti na trite i postajanje umjetnika
strunjakom, ekspertom, dovelo je u vezu umjetnost i ekonomiju, gdje umjetnost vie ne egzistira kao samostalno povlateno podruje genija i estetiara
ve podruje koje postaje zavisno i podreeno izvanjskim mu zakonima.
Religiju Adorno i Horkheimer kritikuje najprije zato to i ona sama onemoguava povratak prirodi. Svaka pojedinana od deset zapovijesti nitavna
je pred instancijom formalnog uma. One su bez razlike razotkrivene kao ideologija.32 Tenja da se religija prilagodi postojeem stanju, samoj stvarnosti,
a ne stvarnost religiji jedna je od znaajnijih promjena u modernizmu. Raspravljajui o kulturi, E. Kale navodi da srednjovjekovna misao nije znala za
promjenjivost, za prijelaze, ve samo za stalan i vrst bezvremenski poredak
to ga je stvorio tvorac, postojao je hijerarhijski lanac, ali u prostoru, a ne
u vremenu, u tom ustaljenom poretku nikakve se promjene nisu dogaale.
Misao o promjeni probija se u uenjima u kulturi33 od 17. stoljea. Adorno
i Horkheimer istiu da su i filozofija, ali i religija na gubitku, ne iskljuivo
zbog novonastalih povijesnih okolnosti, ve bitno zbog meusobnog sukoba
oko prevlasti nad istinom. Tu se svakako javlja vano pitanje koje Adorno i
Horkheimer postavljaju, a to je pitanje o emu mogu govoriti filozofija i religija u momentu kada prestanu govoriti o istini.
30
31
32
33

Horkheimer, M. i Adorno, T., Dijalektika prosvjetiteljstva, str. 148.

Ibid., str. 131.
Ibid., str. 122.
Kale, E., Uvod u znanost o kulturi, kolska knjiga, Zagreb, 1977., str. 11.

98

Arhe XI, 22/2014

Ekspanzijom znanosti kao i razliitim tendencijama noenim idejama

prosvjetiteljstva koliko se promjenio karakter filozofije, toliko i religije. Ako
je nekada znanost traila uporite, stav ili objanjenje u filozofskom, ukoliko je traila doputenje u religijskom, sada ona svojom emancipovanou i
slobodom trai prilagoavanje istih njoj samoj. Pretenzija na istinu koju su
podhranjivale i filozofija ali i religija preselila se u domen znanosti. Obesmiljavanje filozofije i pokuaj da joj se dodjeli novo polje djelovanja, to je donekle sluaj i sa religijom, nije iskljuivo posljedica izvanjskih okolnosti, ve
unutarnjeg odnosa kako religije tako i filozofije, ali i njihovog meuodnosa.
Kriza pojma koja se pojavila u postmoderni nije nita drugo nego odraz krize
filozofije, gdje se od Hegelovog zahtjeva za pojmovno shvaenom stvarnou,
preko Nieovog odbacivanja pojma kao nestvarnog, kao konstrukcije, dolo
do jedne nove situacije, gdje pored predvianja kraja kako flozofije tako i
povijesti, nije se u mogunosti predvidjeti nita drugo to bi moglo napravit
zaokret prema jednom novom stanju stvarnosti. Samo predvianje kraja u
poetku se inilo nerealnim ali vremenom dobiva na teini. To pitanje kraja ostaje otvoreno iako esto zvui neubjedljivo, kao i sve ono to tek treba
biti. Zbog toga je i briga za budunost kao neeg nepredvidivog, neeg emu
izmie sigurnost, preglednost postala sve manje izraena kako u kolektivinim
postupcima tako i u individualnim

KULTURNA HOMOGENIZACIJA SVIJESTI

Utjecajem na kolektivnu svijest masa i sama kultura reproducira tu svijest.
Ta snaga kulture o kojoj Horkheimer i Adorno govore nije neto to je spoljanje kolektivima, kao izdvojeni entitet, ona je zapravo smjernica kako materijalnog tako i onog duhovnog, oitujui se kroz svakodnevnu praksu ljudi,
njihovo stvaralatvo i uopte ponaanje. Proizvodi kulturne industrije mogu
raunati s time da budu ak i u stanju rastresenosti budno konzumirani. Svaki
od njih jeste model ogromne ekonomijske mainerije koja sve i svakog od samog poetka, i pri radu i pri odmoru koji mu nalikuje dri u napetosti.34 Kulturna industrija nudi novi oblik slobode, ona nudi ono to oduzima. ovjek
zahvaen kulturnom industrijom, smatraju Horkheimer i Adorno, moe samo
prihvatiti vrhovni zakon koji mu se nudi, a on glasi: da se ionako ne moe
dobiti ono to se eli, pa se s time valja smijui pomiriti.35 Svoenje ovjeka
na jednu dimenziju, dimenziju potroaa u kulturnoj industriji, podrazumijeva
da ovjek postane i sam njen objekt. ovjek je u isto vrijeme i subjekt i objekt
34 Ibid., str. 133.
35 Horkheimer, M. i Adorno, T., Dijalektika prosvjetiteljstva, str. 147.

ADORNOVA I HORKHEIMEROVA KRITIKA MASOVNE...

99

kulturne industrije. Subjekt kao nesvjesni vrilac radnje, onaj koji ispunjava
zadato, a objekt kao onaj oko koga i posredstvom koga se radnja vri. Tako
je u domenu kulturne industrije sve cenzurisano, ureeno tako da i najmanji
pokuaj izvan zadatih okvira biva sankcionisan prije nego postane javno dostupan. Oni koji jo uvijek razmiljaju s one strane kulturne industrije nemaju
drugu mogunost osim posmatranja i negodovanja. Sva sredstva informisanja
koja su ujedno i sredstva kontrole i prinude su u rukama nemilosrdnih vlastodraca kojima ni najmanji detalj ne smije promai.
Kant je jo u Kritici istog uma rekao: Jer kao god to fino ispredeni
argumenti korisnih istina ne ulaze rado u glavu iroke mase naroda, isto tako
njoj ne padaju na pamet ni dokazi protiv njih.36 Ako je u kulturi Grka tijelo
znailo grobnicu due, sada je dolo do prevrata, da dua postaje grobnicom
tijela. Zaposjedanje dua nije iskljuivo vezano za psiholoke ili emotivne
momente, ono se najveim djelom odnosi na ekonomiju, mada ne iskljuivo,
jer iako su Adorno i Horkheimer nastavljai marksistike orijentacije kojoj se
najvie kritika uputilo na to da je cijelu sferu ljudskog ivota i djelovanja svela
na ekonomski determinizam, oni nisu bili eksplicite zaokupljeni iskljuivo
ekonomskom sferom, jer su u svoje analize ukljuili i druge oblasti koje imaju direktan ili indirektan utjecaj na ljudski ivot, poput umjetnosti, filozofije,
religije, nauke.
Vladavina konformizma jednostavno vri selekciju, za to e Adorno rei
ili si u pogonu ili izvan pogona. Govorei o materijalnoj i duhovnoj produkciji, Adorno i Horkheimer uviaju razliku, gdje zakon ponude i potranje u
materijalnoj produkciji se raspada, dok u duhovnoj djeluje kao kontrola u korist onih koji vladaju.37 Nie je upozorio na gospodare dananjice38, danas su,
naime mali ljudi postali gospodari: svi oni propovedaju predanost i umerenost
i lukavstvo i marljivost i uviavnost i ono predugako tako dalje siunih vrlina. To pita, pita i ne umara se: Kako e se ovek odrati, najbolje, najdue
i najprijatnije? Time su oni gospodari dananjice.39 Gospodare dananjice
neophodno je prevazii, ali ne samo njih ve i ono to nude, a to su siune
vrline, siuna mudrovanja, peana zrnca obzira, mravlje vrvljenje, bednu
lagodnost, sreu veine.40
Srea veine je u prilagoavanju i slijeenju moralnih normi koje propisuju sami vladari, a koji su i sami manje uvjereni u njih od masa koje ih
36
37
38
39
40

Kant, I., Kritika istog uma, Kultura, Beograd, 1958., str. 78.
Horkheimer, M. i Adorno, T., Dijalektika prosvjetiteljstva, str. 139.
Nie, F., Tako je govorio Zaratustra, Feniks Libris, Novi Sad, 2007., str. 309.
Ibid., str. 309.
Ibid., str. 309.

100

Arhe XI, 22/2014

slijede. Tu vlada zakon nunosti, slijepa pokornost, koju je nekada imala religija. Igra sa emocijama bila je neophodna kako bi se uvrstili novi oblici koji
garantiraju i emotivno blagostanje. Da bi taj cilj bio postignut, rijeenje je bilo
da se emocije institucionaliziraju. ovjek osloboen od religije, mitologije,
misticizma, u stalnoj borbi sa prirodom, nalazi utoite u pozitivnoj znanosti,
odnosno pozitivna znanost nudi opipljive odgovore za razliku od filozofije
ili religije, te tako zauzima mjesto boanstva. Sve treba dokazati, pa tako i u
pravu. Naime, ako je optueni nekada kriv, bez dokazivanja, u izmjenjenim
uslovima tek treba dokazati krivicu, iako u nekim sluajevima krivica je oigledna. Nietzsche kaznu shvata kao korov koji treba istrijebiti, kao i to da se
uzrok i posledica tumae kao uzrok i kazna, on kae: Da, ovek je s ludilom
dogurao tako daleko, to znai da se i sam ivot osea kao kazna; to je tako
kao da je do sada vaspitanjem ljudskog roda upravljala mainerija tamnikih
majstora i delata!41 Nietzsche zahtjeva prevaspitavanje ljudskog roda, mada
i sam ljudski rod ne treba biti lien ludila ve kazne. Ludilo se, objanjava
Nietzsche, pokazalo kao produktivno, kao sila koja se suprotstavljala konvencionalizmu i teila da pree granice u novu misao. On se osvre na Platonov
stav da su sva dobra Grke nastala iz ludila, te da su i avangardni umjetnici
peat svog stvaralatva traili u ludilu i kroz ludilo, ludilo koje je i samo izazivalo strah.
Koliko se ovjek industrijske kulture mogao prepustiti ludilu, a da ujedno
ne bude i kanjen? Ludilo vie nije u stanju da ponudi novo, da probija granice, ono postaje bolest, ali ne da se tretira iskljuivo kao bolest pojedinca, ve
bolest koju pojedinac kao dio drutva prenosi na drutvo. Zbog toga se onaj za
koga se utvrdi da ima simptome ludila odstranjuje u specijalne ustanove. I to
je jedna od obmana industrijalizma, koji i sam nudi vlastito ludilo. Adorno i
Horkheimer upravo ele istaknuti da i sama kulturna industrija poprima simptome ludila, ili pak da se tako ponaa, s razlikom da je to ludilo prihvaeno od
strane masovne publike. Ludilo je ujedno i ludilo politike realnosti.42 Politika realnost je bezumni odnos blokova moi koji meusobnim koketiranjem
i borbom za prevlast izbezumljuju mase, te ih nastoje identificirati sa sistemom, mase se kako Adorno istie navode na onu vrst apsolutne apatije koja
ih osposobljuje zato da ine uda.43 Koliko zaista mase mogu biti apatine i
izbezumljene Adorno i Horkheimer pokazuju upravo na primjeru nacionalsocijalizma, posebno se osvrui na nain na koji je i sam Hitler dobio vlast.
Ono to Adorno i Horkheimer primjeuju jeste da se vladari fokusiraju na onaj
41 Nie, F., Zora, misli o moralnim predrasudama, str. 18.
42 Horkheimer, M. i Adorno, T., Dijalektika prosvjetiteljstva, str. 208.
43 Ibid., str. 208.

ADORNOVA I HORKHEIMEROVA KRITIKA MASOVNE...

101

drutveni sloj kojeg su zahvatile ne samo ekonomske nedae, ve i one koje se

odnose na stanje duhovnosti i obrazovanosti uopte. Kulturna homogenizacija
je stoga neophodna, kako u domenu znanstvenog, filozofskog, umjetnikog
tako i onog politikog i ekonomskog. Amputacija uma ili njegovo zatomljivanje za posljedicu je imalo nezatiene emocije koje bez onog razboritog
djela due ostaju lak plijen podloan razliitim oblicima konformizma i manipulativnom djelovanju. Stoga da bi se prevladala kriza ili stanje krize o kojem
su govorili Horkheimer i Adorno neophodno je na nov nain kritiki propitati,
nanovo promisliti kako samo prosvjetiteljstvo, isto tako i sve ono to je prosvjetiteljstvo iznjedrilo svojim idejama, pa samim tim i masovnu industrijsku
kulturu kao posljedicu nepromiljenosti, nerazboritosti i ishitrenosti. Vraanje dostojanstva prirodi, ovjeku i njegovom nanovom razumijevanju samoga
sebe kao prirode, znailo bi korak naprijed i vraanje na siguran put. No,
ukoliko ovjek ostane imun na te zahtjeve on moe samo nerealno se nadati
izbavljenju kojeg bi tek trebao biti svijestan da bi se mogao izbaviti. Adorno
i Horkheimer su vjerovali da postoji mogunost izbavljenja, ali su isto tako
iskazali i bojazan za ono to se dogaalo tada u Evropi, a to bi moglo pored
negativnih posljedica koje je imalo izazvati i nova negativna stanja ili nastaviti trend, ukoliko se ne djeluje. A djeluje se u onom momentu kada postanemo
svijesni potrebe za djelovanjem, kada postanemo svjesni snage kritike, kada
postanemo opozicija vladajuem stanju, a to u konanici znai kada postanemo umni, a takvim postajemo tek kada um izae iz stanja zatomljenja u
stanje prosvjetljenja. Tu se ne radi o novom prosvjetiteljstvu, ve o vraanju
starom na nain da ga se na nov nain i humanije osmisli.

LITERATURA
Horkheimer, M., Kritika instrumentalnog uma, Globus, Zagreb, 1988.
Horkheimer, M. i Adorno, T., Dijalektika prosvjetiteljstva,Veselin Malea Svjetlost,
Sarajevo, 1989.
Husserl, E., Kriza evropskih znanosti i transcedentalna fenomenologija, Globus,
Zagreb, 1990.
Kant, I., Kritika istog uma, Kultura, Beograd, 1958.
Kale, E., Uvod u znanost o kulturi, kolska knjiga, Zagreb, 1977.
Lekovi, D., Marksizam i filozofija, Institut za izuavanje radnikog pokreta, 1967.
Marcuse, H., ovjek jedne dimenzije, Veselin Maslea, Sarajevo, 1968.
Marcuse, H., Um i revolucija, Veselin Maslea, Sarajevo, 1987.

102

Arhe XI, 22/2014

Marx, K., Bijeda filozofije, Svjetlost, Sarajevo, 1975.

Nie, F., Tako je govorio Zaratustra, Dereta, Beograd, 2011.
Nie, F., Zora, misli o moralnim predrasudama, Feniks Libris, Novi Sad, 2007.
OHear, A., Uvod u filozofiju znanosti, Sveuilite u Zagrebu, 2007.
Puhovski, ., Kontekst kulture, Kulturni radnik, Zagreb, 1979.

MIRELA KARAHASANOVI
Faculty of Philosophy, University of Tuzla, BiH
ADORNOS AND HORKHEIMERS CRITIQUE OF MASS
INDUSTRIAL CULTURE BASED ON ENLIGHTENMENT IDEAS
OF FREEDOM, MIND AND EQUALITY
Abstract: Adornos and Horkheimers understanding of the reality of the modern
man, and a critical attitude towards the same shows a tendency which brings to the
attention the consistency of destructive tendencies of the 20th century, but also finds
the causes of such destructiveness much earlier, first in ideas that were viewed by the
Enlightenment. The ideas of the Enlightenment, mind, freedom and equality, losing
their original goal of human nature, have created a new cultural-historical epoch,
based on the enslavement of man and nature, but also dehumanizing ideologies such
as National Socialism and Fascism. The key question that Adorno and Horkheimer
ask is the question of how the world has ever come to the present condition, if the
Enlightenment and tendencies that it brings promised a better world for man. How
did it come to the situation that progress in civilization at the same time also means a
return to barbarism? The aim of this paper is certainly not only to display the questions
and dilemmas that Adorno and Horkheimer set, but also to draw attention to Adornos
and Horkheimers solutions of the crisis, which are based on the critical examination
of the Enlightenment and Enlightenment ideas.
Keywords: Adorno, Horkheimer, enlightenment, mind, freedom, mass industrial
culture
Primljeno: 19.8.2014.
Prihvaeno: 1.12.2014.