Peter Sloterdijk

PRIVIDNA SMRT U MILJENJU

O filozofu Sokratu ouvao se niz anegdota i karakternih orisa iji zajedniki imenitelj je u
znakovitom opaanju: upuuje na ekscesivnu socijalnu udnovatost miljenja ako ve nije
bolje govoriti o asocijalnoj udnovatosti. Svjedoenja o njemu govore da je imao naviku
utonuti u svoje misli kao da je pri miljenju posrijedi nekakav trans ili opsesivni dnevni
san. Vjeto je znao svoj duh, kako itamo kod Ksenofonta, usmjeriti na sebe sama, tako
da bi prekinuo kontakt sa svojim okolnim svijetom i ogluio se i na najizriitije obraanje.
Na jednom vojnom taborovanju, na koji su ga kao graanina Atene pozvali na podlozi
vojnike obaveze, navodno je jednom dvadeset i etiri sata nepomino stajao na istom mjestu
i pritom se posveivao unutarnjoj djelatnosti koju je okolni svijet osjeao kao smijenu, no
ipak zaprepaujuu, moda ak numinoznu. I Platon je neto pridonio legendi o apsencijama
svojega uitelja recimo na poetku Simpozija, kada Sokrata prekasno puta na gozbu,
budui da se ovaj zaustavio pod lukom ulaznih vrata susjedne kue i tu se posvetio jednoj od
svojih znanih misaonih epizoda. Kada se naposljetku pridruio prijateljskom drutvu
unaokolo postavljenom u Agatonovoj kui, mladi pjesnik ovako pozva zaostalog da legne
kod njega:
Sokrate, legni uza me da se i te mudrosti nauijem koja ti je pristupila u predvorju. Ta oito
je da si je se domogao i da je vrsto dri; inae se i ne bi okanio.
A Sokrat je sjeo i rekao: Dobro bi bilo, Agatone, kad bi mudrost bila takva da se prelijeva iz
punijega od nas u praznijega kad se dotiemo jedan drugoga, onako kako se voda u aama
kroz vunu prelijeva iz punije u prazniju.
U scenama kao to je ova doznajemo neto bitno o prirodi miljenja. Naime, dok antiki
svjedoci niti jednom rijeju ne spominju sadraje Sokratovih zadubljenosti, pri stanjima
njegove odsutnosti ipak svi potuju udnovatost koju nije mogue odvojiti od stvari
miljenja. Misli oito oblikuju tako tijesnu koheziju da porobljuju svijest misleeg i kidaju
njegovu vezu sa zamjeivanjem okolnosti. To oito znai: kod zbiljskog miljenja misli
tjenje pripadaju svojim su-mislima nego mislilac svojem okolnom svijetu. Tko doivi to
iskustvo in actu, taj je iskorijenjen iz svakidanje sraslosti s okolnostima i do kraja ga
apsorbiraju interne operacije. Otkrie tog novog tipa nepropusnosti podudara se s
prazasnivanjem (Urstiftung) duhovnog kao prostora dotad neznanih nunosti i koherencija.
Nijedan obian ovjek ne priznaje da mora rei B ako si rekao A. Samo mislioce posvema
preuzima jasna neizbjenost s kojom iz nekog A slijedi B pa makar zato svijet propao.
Miljenje stvara umjetni autizam koji misleeg izolira i udaljava u poseban svijet prema
nunosti povezanih predstava.
Taj uznemirujui fenomen ve antiki komentatori nisu znali objasniti drukije nego tako to
su posegnuli za mitom o dijalogu due s demonom Sokrat je sam sebi pomogao s tom
pukom religioznom fikcijom da bi objasnio svoje ekskurse u drugo stanje. U terminologiji
Niklasa Luhmanna takvo odmicanje (Entrcktsein) u unutarnje djelovanje oznaili bismo kao
neopazivo opaanje i time ga postavili u analognu povezanost sa snom to ga, kako je znano,
proivljava samo onaj tko sanja. Sokrat je za svoju mudrost priznavao da je nekakva
neznatna i sumnjiva, nalik snu.
Opaamo li mudraca u jednoj od njegovih odsutnosti, tada smo svjedoci izgubljenosti
posebne vrste. Ne znamo to se dogaa u njemu: slua glasove, gleda slike, suoava se s
1

demonskom prezencijom ili ak doivljuje nekakvu boju oarenost? Nesumnjivo je dakako

da tiho stoji pred nama i da je daleko odmakao. No svejedno rado priznajemo da je to neto
drugo nego obino zastajkivanje (Herumsteherei). Prije bismo rekli da je rije o stavu u
poloaju mirno zbog apela koji njega, misleeg, nosi s posve neodreenog mjesta drugdje.
Sokrat je doista na unutarnjem putovanju. U odreenom smislu moemo ga smatrati
emigrantom, izumiteljem sublimnog iseljavanja. Tko misli kako su mislili rani filozofi, taj je
na godinjem odmoru s onu stranu zajednikog svijeta, odselio je u suprotan svijet to ga je
platonska metafizika jednostavno tumaila kao preko-svijet (berwelt), istinski svijet, gotovo
ak kao domovinu boljeg dijela nae due.
To iskustvo ne rui samo popularnu sliku svijeta, nego i razbija socijalne solidarnosti u koje
se uivljavamo. Zajednikim nastojanjem oko istinskog svijeta moe se meu misleim
oblikovati zajednitvo drugog reda, koje se zasniva na loginim doivljajima to ih oni
meusobno dijele i na saveznitvu pri traenju istine. Tradicionalne obiteljske, etnike i
gradske solidarnosti tu vie nita ne znae. to se tie socijalnih posljedica te duhovne
secesije, one se manifestiraju u dramatinoj spoznaji da svako vie razvijeno drutvo mora
raunati s postojanjem usporednih drutava misleih. Ve vie od dvije tisue godina je
maleni, ali nipoto nebitan dio populacije nae hemisfere u mislima vazda negdje drugdje.
Akademije, kolske zgrade, samostani, crkveni objekti i solitudi su arhitektonska artikulacija
toga drugdje. to se tie dananjih okolnosti, zadovoljit u se s opaskom da je mogue noviju
kulturu racionalnosti to su je openito nipoto nepravedno tumaili kao antiplatonistiki
eksperiment u mnogo emu razumjeti kao nastojanje oko ponovnog primanja u opinu
(Wiedereingemeindung) nositelja znanja. S njom trae odgovore na sljedea pitanja: Kako
tumaiti ono biti drugdje misleih, ako ga ne elimo vie opisivati kao logiko uzaae na
nebo ili akademsko iseljenje? Kako u budunosti ustanovljavati intelektualne solidarne
zajednice koje ne bi neizbjeno znaile prijelom s prvim drutvom? Da li bi se mogla
moderna drutva, kako se od nedavno moe esto uti, uistinu preobraziti u drutva znanja
u kojima bi opozicija izmeu obrazovanih i neobrazovanih izgubila svoju staru otrinu? Ili
bismo pak morali to ve danas sugerira nekakav platonistiki ekstremizam ak realne
narode preoblikovati prema modelu zajednica koje trae istinu. (Sa zahtjevima toga tipa,
apliciranim na idove i dravu Izrael, bezobzirni platoniar Alain Badiou u Francuskoj je
zaradio prijekore za antisemitizam i faizam. Pod pritiskom prijekora za logiki faizam,
Badiou se u zadnje vrijeme povlai na stajalita koja se pribliavaju logikom socijalizmu
Peircea i nekih njemakih neokantovaca nakon 1990. godine.)
Djelomini odgovor na to naznaila je u jednom poglavlju svoje knjige O ivotu
duha Hannah Arendt. Naslovila ga je s oitom provokativnom tendencijom: Wo sind wir,
wenn wir denken? (Gdje smo kada mislimo?). Formulaciju bismo mogli smatrati parodijskom
da se nismo s njom susreli izvan tu naznaena konteksta. No Hannah Arendt je bez
krivudanja naglasila konstataciju da s podacima o topologiji svakidanjosti nije mogue
odrediti mjesto miljenja. I ona upozorava na Sokratove odsutnosti: Ako vidi misliti u sebe
utonula Sokrata, oito ga ne moe locirati na mjestu na kojem ga fiziki uoava. No gdje
onda? Mnogim e se suvremenicima sama od sebe ponuditi tvrdnja da su misli filozofa u
njegovom mozgu, a sam filozof je u predavaonici, predavaonica je na univerzitetu,
univerzitet u gradu i tako prema gore sve do posude svih posuda univerzuma. S gledita
egzistencijalne analize s takvim izjavama o lokaciji mislee egzistencije ne dobivamo nita.
Izreke iz fizike i svakidanje topologije ne doputaju lokalizaciju zbiljskog
opstanka/tubivstvovanja (Dasein) koje misli. Nita ne pridonose odgovoru na pitanje gdje je
Sokrat kad se utopi u misli i gdje su post-sokratovci koji ga nasljeduju.

Pravilni odgovor lapidarno glasi: Oni su u nekom drugdje, to do daljnjega ne moemo

preciznije odrediti. Izrazdrugdje Hannah Arendt je draa rije nigdje neka sada bude
dostatan. Komu neodreenost informacije ne oduzme hrabrost, moe se pri daljnjem
promiljanju uvjeriti u to da su najopenitija situacijska izjava: biti-u-svijetu i specifinija
izjava: biti-u-mislima meusobno povezane. Pri formulaciji biti-u-mislima posebno privlai
karakteristika koja je svojstvena i formulaciji biti-u-svijetu kao takvoj i u pravilu je ne
zamjeujemo crta ekstatinosti. Ekstaza, kako je razumije filozofija, nije fenomen
omamljenosti koji bi se ticao psihologa ili kemiara, nego nain na koji se tu-bivstvovanje
samo prikazuje kao napetost prema onome drugdje bilo da se ta napetost opisuje kao
tendencija za transcendiranjem ili kao znamenje kreativnog rasta. Heidegger nije bez
razloga naglasio znaenjsku srodnost izmeu grkog termina ekstasis i latinskog
izraza existentia. U obje rijei naglasak je na nekakvoj pokrenutosti (Bewegtheit), rezultat
koje je iz-stoj ili istupanje (Herausstehen). Egzistirati u skladu s tim znai: ne ivjeti
samo na nedvosmislenoj lokaciji, nego biti napet odavde do tamo i od sada do prije ili do
jednom u budunosti. Alternativna formulacija mogla bi glasiti: tko egzistira, taj je na svom
mjestu u slubi onoga drugdje. Od ranoga Heideggera izvire tamna, ali prema njegovom
konceptu posve razvidna reenica: Tu-bivstvovanje znai: usidrenost u nitinu, sentenca
koja daje slutiti da egzistenciju nije mogue misliti bez nemira to ga donosi otvorenost.
Moda bismo se mogli ujediniti oko tvrdnje da je tu-bivstvovanje samo o sebi polivalentno
lokalizirano, da ak oduvijek prekorauje ovdanje bivstvovanje (Hiersein) i da je nabijena
vikom bivstvovanja drugdje (Anderswosein). Utapanje u miljenje otkriva nam jedan aspekt
tog preleta egzistencije u ono tamo drugdje. Slijedi ga mislei kad istupi iz sfere javne
zajednice kako bi umjesto toga iskusio uronjenje (Immersion) u milje koordiniranih ideja.
Ono to doivljuje u drugom stanju nije unutarnja reprodukcija vreve glasova na trgu ni
majmunsko kazalite asocijacija to se jalovo mnoe po glavi (to u zadnje vrijeme tumae
kao natjecanje mema za jednostavne raunske kapacitete u neokorteksu). Miljenje se
postavlja na jednaku razdaljinu od mitova dojilja i pomoraca kao i od programa agitatora na
agori. Mislei su premjeteni u sferu u kojoj dominira samo jedna vjeba: rasvijetliti smisao
rijei, reenica i reeninih sklopova to ih smijemo izrei ako elimo rei neto istinito.
Misliti tu u skladu s antikom konvencijom znai traiti istinski pojam neke stvari. To
nastojanje moe prema platonistikom razumijevanju privesti do odriva ishoda samo tako da
se ljudsko govorenje smjesti u neki drugi svijet, u sferu ideja ili kako ve nazivamo
podruje stabilnih logikih predmeta. A kao i uvijek kad je rije o toj dvostrukoj pripadnosti
empirijskom i nad-empirijskom svijetu tu stupa u igru fenomen dvostruke subjektivnosti:
moj realni ja i vea vlastitost (Selbst). Kao to kae Pavle: ivim, ali ne vie ja, nego ivi u
meni Krist, tako kae i platonistiki logiar: mislim, ali svagda kad mislim pravilno, to nisam
vie ja, nego ideja u meni.
To je bila dakle Platonova velika intuicija. Odsutnosti njegova uitelja Sokrata ne bi se vie
imale dogaati pod lukom ulaznih vrata i na javnim mjestima, gdje se svaki prolaznik mogao
razveseliti uz njih. Stalo mu je do toga da prekarno stanje savrene posveenosti mislima
odjene u primjeren pokriva. I prvobitna akademija je, ako je vrednujemo kao izum koji
oblikuje prostor, upravo to: ni na to ugledana nova institucija za nastup apsencija koje se
pojavljuju pri traenju jo u velikoj mjeri neznanih povezanosti meu idejama i, zato da
ne, pri studiju povezanosti izmeu rijei i stvari, povezanosti koja promislimo li dobro ne
moe biti drugo nego problematina. Akademija je arhitekturni ekvivalent onoga to je
Husserl apostrofirao kao epoche kua za iskljuenje svijeta i za pacifikaciju skrbi, utoite
za zagonetne goste to ih nazivamo ideje i teoremi. U skladu s dananjom terminologijom
oznaio bi je kao retreat(povlaenje) ili kao prostor povlaenja.
3

I doista je imao Platon pri ustanovljenju Akademije godine 387. prije Krista pred oima
praktini uzorak skrovita ivota s kakvim se upoznao malo prije na svojem prvom putovanju
po Siciliji. Kod grada Krotona (danas Crotone) u junoj Italiji navodno je naiao na komunu
teoretizirajuih eremita koja se pozivala na mudroga Pitagoru, mua o kojem se nije znao je li
bio aman ili ve matematiar ili pak oboje istodobno. Na tragovima svojega tada vie od sto
godina mrtvog majstora ti su se osobenjaci odvratili od gradske zajednice i posvetili se ivotu
u znamenju teorije brojeva i vegetarijanstva. Premda za te navode nemamo jamstva i premda
gotovo ne mogu prikriti primjesu legendarnosti, moemo iz njih proitati ofenzivnu
novatorsku karakteristiku platonistikog retreata. De facto je Platon povlaenje iz grada
prenio natrag u sam grad i tom gestom zasnovao svjetsko-povijesno plodnu politikotopoloku diferenciju. Rijeima Michela Foucaulta rekli bismo da je pri nastanjivanju
akademije u gradu posrijedi heterotopija. Taj izraz oznauje izluen kraj koji se dodue
ukljuuje u normalni ili ortotopni okoli polisa, no u cijelosti se podreuje vlastitim, s
gledita grada nerazumljivim, ak udnim zakonima. Akademiju pak nipoto ne smijemo
smatrati utopijom. Nije tvorba u nigdini, koju bismo traili podjednako zaludu kao
civilizaciju Atlantide. Akademija je skroz-naskroz konkretno mjesto posve blizu grada, pjeke
dosegljiva od gradskih zidina, realno opstojee drugdje u kojega moe ui im ispuni
uvjete za prijem posebice ako ima matematiko predznanje i ako si voljan pustiti se
poduiti onome neskrivenom ili onome neobmanjujuem.
Iz te heterotopijske tvorbe drukije vrste u onome drugdje izviru sve institucije koje su
obiljeene akademskom diferencijom. U ovom asu i na ovom mjestu mogu se, dozvolite
mu taj umetak, opravdano pokloniti Platonu, izumitelju visoke kole kao i u skladu
s genius loci Mechthildi von der Pfalz, koja je imala svoje prste kako pri ustanovljenju
Univerziteta u Tbingenu 1477. godine, kao i, dvadeset godina prije, Univerziteta u
Freiburgu, na kojem je od 1916. godine sve do umirovljenja u martu 1928. godine poduavao
Edmund Husserl. Nitko ne moe tvrditi da te studijske visoke utvrde na njemakom
jugoistoku nisu ispunile svoju misiju kao utoita od svijeta i sklonita za apsencije.
Snaan kriterij ivota u akademskom epoche jest etika miroljubivosti, prema kojoj i najtee
sporove meu uenjacima i nepopustljivo izraavanje pogleda valja prakticirati samo u
okvirima teorijskog mira. U akademski ivot spada zato od poetka specifino vjebanje u
miru, koje izdaleka podsjea na Husserlovu epoche jer jedino kao mjesto logikog mira,
koji kao takvo nosi teoriju, moe akademia do danas uvati svoju drugost naspram svih
drugih foruma, arena, parlamenata i redakcija. Svi upadi nemirnih vrenja na visoke kole, to
smo ih u vie valova opaali u 20. stoljeu, odbaeni su, budui da su u suprotnosti s
temeljnim zakonima akademskog pacifizma. I provjeriti valja ne znai li i aktualni upad
ekonomizma u kole i visoke kole slino ope krenje kunog mira a sumnja je izraena i
optuba je formulirana.
Duh akademskom irenizmu srodnog pojma mira die u Spinozinoj definiciji: Pax enim non
privatio belli sed virtus est quae ex animi fortitudine oritur. Mir nije odsutnost rata, nego
(vjebom pridobivena) krepost koja izvire iz snage mislee due (koju moramo uvrivati
vjebom).
Preveo s njemakog Mario Kopi
Libreto.net, 13.4.2014.
[Peter Sloterdijk, Scheintod im Denken. Von Philosophie und Wissenschaft als bung, Berlin:
Suhrkamp, 2010, str. 48-59.]
4