Martin Jay

ESTETSKA IDEOLOGIJA KAO IDEOLOGIJA

Walter Benjamin je 1930. godine recenzirao zbirku eseja koju je uredio konzervativni
revolucionar Ernst Jnger i koja se zvala Rat i ratnik. Jer je uoio eljno romantiziranje
tehnologije smrti i posvemanje mobilizacije masa to su ga posvjedoili autori priloga,
upozorio je da naoruavati se ne znai nita drugo nego neobuzdan prijevod naela
larpurlartizma u sam rat. est je godina kasnije, u zakljunim refleksijama u svojemu
znamenitom eseju Umjetniko djelo u doba tehnike reproduktibilnosti Benjamin proirio
granice svoje analize s onu stranu rata na politiku openito. Faizam je znaio estetizirati
politiku, upozorio je, znaio je smrtonosno ispunjenje larpurlartistike vjeroispovijedi: Fiat
ars pereat mundus (neka bude umjetnost, makar svijet propao).
Kao i mnogoto drugo u Benjaminovom izvanrednom korpusu, tako su i recenzija i irenje tih
ideja zakasnili priblino za itavu jednu generaciju nakon njegova samoubojstva 1940.
godine. Tada su njegov lijek politizaciju umjetnosti od strane komunizma u lanku iz 1936.
godine, preoblikovanje rata u graanski rat izmeu klasa, kao to je to odredio u ranijoj
recenziji zaboravili ve svi, osim njegovih najmilitantnijih marksistikih tumaa. No
sudbonosnu kariku izmeu estetike i politike mnogi su pohlepno prigrabili kao
nenadomjestivo tumaenje za zavodljivi arm faizma.
U djelima poput Snovi koji nisu bili vie negoli snovi Billa Kinsera i Neila Kleinmana
nacizam je bio protumaen injenicom da je njemaka svijest razmatrala vlastitu realnost
ivjela i razvijala svoju povijest kao da je ona umjetniko djelo. Posrijedi je kultura predana
svojoj estetskoj fantaziji. Hitlerov osobni historijat neuspjela umjetnika prizivali su u
sjeanje komentatori kao to je Joseph Peter Stern, koji je u nacizmu vidio nasljee
Nietzscheova stapanja umjetnikoga davanja forme i politike volje. Konfuziju izmeu
realnosti i fantazije u filmovima kao to suTrijumf volje Leni Riefensthal kritiari su, poput
Susan Sontag, opisivali kao karakteristinu za iluzorni spektakl u srcu faistike politike.
Sline je sklonosti u francuskom faizmu prepoznala Alice Yaeger Kaplan, koja je uspjeno
izvukla takvo priznanje iz jednoga od svojih sugovornika, filmskoga povjesniara Mauricea
Bardcha: Da, ako ve elite, doista postoji veza izmeu estetizacije i faizma. Vjerojatno
smo grijeili povezujui estetiku i politiku, to nije isto. Saul Friedlnder je ak suvremenu
reprezentaciju faistike prolosti optuio da je odve estetizirana, iako u smislu kiaste
umjetnosti.
Rezultat tih i slinih analiza bio je u tvrdom uspostavljanju veze izmeu estetizacije
politike i faizma. Da, smatrali su je takvom svakidanjom injenicom da je i neto od te
njezine emocionalne moi iz povijesnoga razmatranja teme prelo u srodnu, iako ne istu
raspravu koju su vodili poglavito knjievni kritiari, raspravu o onome to su
imenovaliestetska ideologija. Izraz je skovao Paul de Man, ije se zanimanje za ideologijsku
kritiku oito poveavalo neposredno pred njegovu smrt 1983. godine. Koncept su preuzeli
njegovi branitelji u polemici koja je slijedila nakon otkria o njegovom novinarskom radu za
vrijeme rata i to iz razloga to emo ih uskoro vidjeti. Pojavio se i u ne tako davnim spisima
marksistikih kritiara Davida Lloyda i Terryja Eagletona, ija su djela prilino drukija od
djela veine de Manovih pristaa.
No, premjetanje rasprave iz povjesniarskih krugova u krugove knjievne kritike zahvaala
je znaajno iako ne uvijek priznato prevrednovanje estetike, ije je premjetanje u sferu
politike nuno pogubno. Promjena je znaila i prateu promjenu odreenja izvornih krivaca
za zloin. U nastavku elim istraiti implikacije toga pomaka te se upitati ne poiva li kritika
1

estetske ideologije u nekim njezinim pojavnim oblicima na mistifikacijama koje nam

doputaju
da
nju
samu
imenujemo
ideolokom.
Bilo kakva rasprava o estetizaciji politike mora zapoeti s identificiranjem normativnoga
pojma estetike koji implicira. Naime, ako precizno ne odredimo to podrazumijevamo pod
tim ope znanim dvosmislenim izrazom, nemogue je razumjeti zato se njegovo proirenje
na podruje politikoga ini problematinim. Iako temeljit pregled razliitih upotreba u gore
navedenoj literaturi prekorauje nakanu naega eseja, moemo nekoliko znaajnih alternativa
izdvojiti
za
precizniji
pregled.
Kao to dokazuju Benjaminove vlastite primjedbe, jedna od upotreba koja pobuuje panju
izvedena je iz larpurlartistike tradicije razlikovanja podruja to ga imenujemo umjetnost od
drugih podruja ljudskih nastojanja (human pursuits), naime spoznajnih, religioznih,
ekonomskih. Tu je sadraj tog odvojenoga podruja, koji je esto, iako ne uvijek izjednaen s
neim to poznajemo kao ljepota manje znaajan nego njegov zahtjev za apsolutno
autonomnom i samosvrhovitom autoreferencijalnou. Opreka je tom zahtjevu, naime,
iskljuenje etikih, instrumentalnih, religioznih i drugih obzira iz podruja umjetnosti.
Politika koja je estetizirana u tom smislu, jednako je indiferentna spram takvih
izvanumjetnikih zahtjeva, budui da ima za jedino vrijednosno mjerilo estetsku vrijednost.
tovie, definicija vrijednosti, na koju upuuje takvo nepopustljivo razlikovanje, obino
zastire aspekte estetskoga, kakvi su osjetilno uivanje ili tjelesni uitak, koji povezuju
umjetnost i svjetovni opstanak. Umjesto toga sada formalni obziri prevladavaju nad
sentimentalnima. Kau da je Oscar Wilde prilikom svoje posjete Parizu 1891. godine rekao
da je papa, davi oprost grijeha Benvenutu Celliniju, koji je razapeo ivoga ovjeka da bi
izuavao igru miia u smrtnoj agoniji, imao pravo. to je smrt bezlinoga pojedinca ukoliko
omoguuje besmrtnoj rijei cvjetanje i stvaranje, Keatsovim rijeima, ukoliko je vjeni izvor
ekstaze? Drugi klasini izraaj takva dranja pojavio se u razvikanom odgovoru
simbolistikog pjesnika Laurenta Tailhada na smrtonosnu bombu koju su anarhisti bacili u
francusku poslaniku zbornicu 1893. godine: to broje rtve, ako je gesta krasna? Nedugo
potom je Marinettijev Futuristiki manifest ponavljao ista uvstva slavljenjem, uz
militarizam, anarhistikoga unitavanja i poniavanja ena, krasnih ideja koje ubijaju.
Mussolinijev zet i ministar vanjskih poslova Ciano potvrdio je praktine rezultate realizacije
futuristike nadute retorike, budui da ju je prekoraio svojom znamenitom usporedbom
bombi koje su eksplodirale meu Etiopljanima u bijegu 1936. godine s procvjetalim ruama.
Estetizacija je politike u tim sluajevima odbojna ne samo radi groteskne nesposobnosti
primjene kriterija ljepote na smrt ljudskih bia, nego i radi uasnoga naina na koji su
neestetska mjerila namjerno i provokativno izuzeta iz bilo kakva uvaavanja. Kada je takva
nesentimentalna formalistika hladnoa ograniena na strogo diferencirano podruje
umjetnosti, ona moda i ima svoje opravdanje. Preteni dio moderne umjetnosti doista bi
teko bez nje ocijenili. No kada posee u politiku s gestom carskoga ukidanja razlikovanja,
rezultati su krajnje problematini. Bezinteresnost koja se uobiajeno povezuje s estetskim jest
ta koja se ini tako krajnje neprimjerenom u sluaju kad su posrijedi najtemeljniji ljudski
interesi, naime ouvanje ivota. Benjaminova gorka konstatacija da je ljudsko samootuenje
doseglo takav stupanj da svoje vlastito unitenje moe doivjeti kao prvoklasan estetski
uitak, ivo svjedoi o gaenju to ga je izazvala ta nemilosrdna pohvala umjetnosti na
raun ivota.
S tim u vezi, iako poneto drukija upotreba izraza estetsko, proizlazi iz elitistikih
implikacija umjetnika koji izraava svoju volju oblikovanjem bezobline grae.
Karakteristian se izraz te upotrebe pojavio u Nietzscheovoj tvrdnji uGenealogiji morala da
su prvi politiari bili roeni vladari, ije je djelo bila nagonska uspostava oblika. Bili su
2

najspontaniji, najnesvjesniji umjetnici koji su ikada ivjeli. Ti ljudi nisu poznavali krivnju,
odgovornost, obzir. Ponajprije ih je gonila strahovita sebinost umjetnika. Faistiko je
prisvajanje toga stava jasno vidljivo u Mussolinijevom razmetanju da kada su mase kao
vosak u mojim rukama ili kada se pomijeam s njima i kada me skoro zdrobe, osjeam da
sam dio njih. No unato tomu ostaje u meni odreen osjeaj otpora kao kada modelar dotie
glinu koju modelira. Ne razbije li kipar katkad svoj blok mramora na komadie jer ga ne
moe
oblikovati
u
viziju
koju
je
zamislio?
to tu varijantu estetizirane politike ini vrijednom takva prigovora (objectionable) jest
njezina redukcija aktivne javnosti na pasivne mase koje su potom pretvorene u savitljiv
materijal
za
trijumf
volje
umjetnika-politiara.
Jo se jedna upotreba koristi tom trajnom bitkom izmeu slike i rijei. U mjeri u kojoj je
estetsko izjednaeno sa zavodljivom moi slika, za koje se privlanost prema nijemom uitku
ini da obara cijenu racionalnoj namjeri, estetizacija politike u tom smislu znai pobjedu
spektakla nad javnom sferom. U svom predgovoru djelu Alice Yaeger Kaplan, Russel Berman
optuuje faistike kritiare Roberta Brasillacha i Maurice Bardecha jer hvale nijeme filmove
na raun zvunih te usporeuje njihovo slavljenje filma s Benjaminovim: Faistiki filmski
teoretiari konstatiraju organsku i organizirajuu homogenost nijeme slike uvoenjem
govora koji rasplinjuje naciju kroz individualizaciju i kritiku Bardche i Brasillach cijene
istu sliku, populariziran esteticizam, da bi stvorili faistiki narod, doim ikonoklast
Benjamin pljee razbijanju slike u montai, da bi mase za njega na toj toki komunistike
mase prizvao jeziku. Budui uzima ozbiljno religijsku potporu zabrane slike, tvrdi dalje,
da se Benjaminov prikaz estetizacije politike konzekventno pokazuje kao civilizacijsko
nazadovanje prema idolima boanstva, kao primjerice u prikazu Hitlerova silaska s oblaka
u Trijumfu volje Leni Riefenstahl. Ukratko, politiku treba uvati pred njezinom redukcijom na
fascinantni spektakl i fantazmagorijski privid, kako bi omoguili racionalnijemu diskursu
ispunjenje javnoga prostora, opstanak kojega sada ugroavaju slike i simulakrumi realnosti.
U toj gomili uporaba estetsko je izjednaeno s iracionalnim, s iluzijama, s fantazijom, mitom,
osjetilnim zavoenjem, nametanjem volje i neljudskom bezbrinou spram etikih,
religioznih i spoznajnih obzira. Ako bismo traili izvor tih uporaba, nali bismo ih u
Nietzscheovim spisima i nekim njegovim muiavostima, kao i kod estetskih modernista
poput Tailhadea ili Marinettija. Jedva ispod povrine nahodi se velianje veze izmeu
dekadencije, esteticizma i elitizma, to ukazuje da je sjemenska graa faizma krizna
buroaska kultura iz vremena kraja stoljea. Mi sami smo, drugim rijeima, itekako duboko u
svijetu, propast kojega je tako snano naznaio Thomas Mann od Smrti u
Mlecimapreko Maria i arobnjaka do Doktora Faustusa.
U sluaju je estetske ideologije koju su kritizirali de Man, Eagleton i drugi suvremeni
knjievni kritiari, meta koju su postavili bila bitno drukija. Estetsko o kojemu se radilo nisu
razumjeli kao opreku umu, nego prije kao njegovu dopunu, ne kao izraz racionalne volje,
nego kao osjetilnu varijantu vieg, shvatljivijeg pojma racionalnosti, ne kao spektakla slika
bez rijei, nego kao realizaciju literarnoga apsoluta. Ukratko, posrijedi je estetsko shvaeno
kao kulminacija idealistike filozofije ili moda ak cjelokupne zapadnjake metafizike, a ne
kao njezina apstraktna negacija. Buroaska kultura na svojemu vrhuncu, a ne u trenutku svog
prividnog
propadanja,
slui
kao
ishodina
toka
estetizirane
politike.
Ranija se varijanta toga stajalita pojavila u Literarnom apsolutu francuskih teoretiara
Philippa Lacoue-Labartha i Jean-Luc Nancyja iz 1978. godine. Raspravljajui o spasonosnom
pojmu umjetnosti kod jenskih romantiara, autori tvrde da ona predstavlja premjetanje
platonske eidetike, traenja supstancijalnih formi, u podruje kojega imenuju eidaestetika. Ta
kvazireligiozna metafizika umjetnosti odgovorna je za apsolutni pojam literature, iji je
3

zadatak prevladavanje razlika, proturjenosti i neskladnosti. Iako protuudar koji imenuju

romantika dvosmislenost pokuava implicitno pobiti svrhu eidaestetike, proizvodi
zaprjeenje cjelokupnog djelovanja svemoi subjekt koji realizira Ideju u osjetilnoj formi.
elja jenske romantike za poetskim savrenstvom tako proistjee iz projekta koji je
naposljetku metafizian, ali koji ima i politike implikacije. Romantika fascinacija
fragmentom potjee iz pretpostavke o mogunosti idealne, dakle organske politike. Kao prva
evropska samosvjesna intelektualna avangarda, jenski su romantiari na taj nain postavili
projekt za stapanje umjetnosti i politike, to su ga potom pokuali izvesti brojni kasniji
intelektualci.
To to bismo mogli imenovati eidaestetizacija politike jo je jasnije izraeno kod jednoga
od glavnih inspiratora onoga to de Man naziva estetska ideologija, naime kod Fridericha
Schillera. Prema de Manu, estetika je, kao to je jasno iz Schillerove formulacije (u odlomku
iz Pisama o estetskom odgoju ovjeanstva), poglavito drutveni i politiki model koji je
etiki utemeljen u navodno kantovskom pojmu slobode. Njegovi uinci na pisce kao to je
Heinrich von Kleist, ije je djelo O kazalitu marioneta de Man itao sa strahom, bili su
pogubni. Za ples Kleistovih lutaka, to su ga tako esto slavili kao utopijsko stanje milosti, u
kojemu je svrhovitost bez svrhe tako blistavo izvedena, pokazuje se da ima drukije
implikacije. Prema de Manu, nije rije samo o tome da ples ne uspije i da je Schillerov
idilini opis ljupke ali ograniene slobode pogrean. Estetski odgoj nipoto ne propada,
itekako uspijeva, uspijeva do te mjere da prikriva nasilje koje ga omoguuje. To je nasilje
naime usmjereno protiv svih kulturnih poticaja, posebno onih u jeziku koji se opiru nasilnoj
totalizaciji i zatvaranju.
U kasnijem je tekstu o Kantu i Schilleru de Man izveo posljedice te konstatacije za
faizam. Iako je u mnogim aspektima cijenio Kantovo odupiranje metafizikom zatvaranju i
epistemolokom pretjerivanju, u njemu je svejedno otkrio mogunost, iako nenamjernu,
utemeljenja zlokobne tradicije. Navodei odlomak iz Goebbelsova romana Michaelkoji sadri
tvrdnju da je politika likovna umjetnost drave, priznaje da je to teki nain pogrena
itanja Schillerove estetske drave. No dodaje, naelo toga pogrenoga itanja u biti se ne
razlikuje od pogrenoga itanja to ga je Schiller nametnuo svojemu prethodniku, dakle
Kantu. Drugim rijeima, unato svim emancipacijskim intencijama, Kant je, a napose
Schiller, oplodio tradiciju koja je sadravala mogunost preoblikovanja u opravdanje za
faizam.
Iz straha da ne bi bile previene specifine antifaistike nakane de Manove kritike estetske
ideologije, Jonathan Culler ih eksplicira u svojoj obrani de Mana u polemici oko de
Manovoga novinarskoga djelovanja tijekom Drugog svjetskog rata. Culler pie da je Walter
Benjamin imenovao faizmom uvoenje estetike u politiku. De Manova kritika estetske
ideologije sada zvui kao kritika faistikih nagnua kojih je poznavao. Ta je kritika bila
izvedena u ime poimanja literature koja se veoma razlikuje od onoga to su Lacoue-Labarthe
i Nancy smatrali srodnim eidaestetici. Prema de Manu, upravo je opiranje literarnoga jezika
zatvaranju, transparentnosti, skladnosti i savrenosti ono to bi moglo biti postavljeno
nasuprot estetskoj ideologiji. Prema Culleru, de Manova provedba te opreke svjedoi o
njegovom odbijanju svojega ranijeg kolaboracionistikog stajalita: injenica da de Manova
rana djela iz ratnoga razdoblja pokadto iskazuju sklonost idealiziranju fenomena
njemakoga naroda s estetskim izriajima, posebice je prikladno za njegovo dokazivanje da
najprodorniji literarni i filozofijski tekstovi, koji su dio tradicije, posvjedouju o
neopravdanome nasilju potrebnom za stapanje forme i ideje, spoznaje i izvedbe.

Neovisno o tomu je li ta apologija posve opravdana, ona svejedno jasno izraava jedan nain
na koji je koncept estetske ideologije upotrijebljen u dekonstrukciji. Drugi se tie osjetilne
dimenzije estetske ugode, koja je bila bjelodana u kritici slike u ime rijei, to su je proveli
Kaplanova i Berman. U svom eseju o recepcijski estetici Hansa Roberta Jaussa, de Man u
uvjerljivom odlomku tvrdi da je estetika prema definiciji zavodljiv pojam koji se okree
prema naelu ugode te da je eudajmonini sud, koji moe premjestiti i prikriti vrijednosti
istine i lai, koji se vie odzivaju na elju negoli na vrijednost uitka i boli. Estetika je tu
ironino napadnuta ne stoga jer je formalno hladna i neljudska, nego jer je i dalje odve
ljudska.
De Manov asketski otpor eudajmonizmu i elji dobro se ukljuuje u njegovo esto
ustrajavanje na tomu da je jezik nesvodiv na percepciju te da ne nudi nijedan od njezinih
lakih uitaka. Dobro se podudara i s njegovom mrnjom spram prirodnih metafora organske
cjelovitosti u kojima je vidio, kako tono konstatira Christopher Norris, glavno vrelo estetske
ideologije. Otuda slijedi da bi estetizirana politika zavodljivo obeavala osjetilne uitke,
kakvo je jedinstvo s otuenom prirodom, a koje nikada nije mogla doista ponuditi (tako je bar
mislio odluno antiutopijski i strogo samozatajni de Man).
Slinu, ali manje jednodimenzionalnu negativnu analizu te iste dimenzije estetske ideologije
nedavno je predlagao Terry Eagleton. Eagleton najprije upozorava na znaenje tijela i
materijalnosti u estetskom diskursu, poevi od Baumgartena u 18. stoljeu. Nije toliko
racionalizacija Ideje ta koja je kljuna koliko njezine konkretne manifestacije u enskom
registru osjetilne forme. Estetika tako izraava potrebu da ostavi iza sebe visine logike i
etike nepopustljivosti na raun bogate, premda konfuzne sfere pojedinanog iskustva.
No unato prividnom napretku pri detranscendentalizaciji i demaskulizaciji uma, ne ita
Eagleton politike implikacije ideologije estetskog s nita manjim sumnjienjem nego de
Man. Ideologija estetskog predstavlja, tvrdi Eagleton, povijesni preokret od onoga to bismo
u gramijanskim izrazima mogli nazvati prisilom na hegemoniju, prisilom na ovladavanje i
informiranje naeg osjetilnog ivota iznutra, pri istodobnom doputanju da uspije u svoj
svojoj relativnoj autonomnosti. Iznova je krivac Schiller, koji je bio dovoljno prepreden da
je spoznao da Kantovi odluni imperativi nipoto nisu najbolji nain za podreivanje
otpornog materijalnog svijeta to je umjesto toga potrebno jest ono to je Schiller
imenovao estetska modulacija due, to jest punokrvni projekt temeljne ideoloke
konstrukcije. Moderni subjekt je dakle vie estetski nego spoznajni ili etiki. Mjesto je
internalizirane, ali iluzorne pomirbe konfliktnih zahtjeva koji u socijalnom svijetu
frustrirajui ostaju u konfliktu. Kao takvo, estetsko funkcionira kao kompenzacijska
ideologija koja ima prikriti zbiljsku patnju i ojaati ono to Frankfurtska kola naziva
afirmativni karakter kulture.
Dakako, Eagleton ostaje dovoljno marksist da interpretira estetsko dijalektiki i tako priznaje
njegov subverzivni potencijal. Estetike nisu materijalistike samo na poetku, one i u
samom srcu prosvjetiteljstva nude najsnanije raspoloivu kritiku buroaskog posjednikog
individualizma i apetitivne sebinosti Estetsko je moda jezik politike hegemonije i
imaginarna utjeha za buroaziju, koja je prikraena za dom, ali je takoer, premda u
idealistikom maniru, diskurs utopijske kritike buroaskog drutvenog poretka.
Izbjegavajui dekonstrukcijsku pretpostavku da su svi snovi o autonomnom i
samosvrhovitom ivotu upute za totalitarizam, lirski zakljuuje da je sam Marx bio estetiar:
Jer ono to oponaa estetsko u svoj svojoj sjajnoj javnosti, u svoj svojoj besmislenoj
autoreferencijalnosti, u svom svojem punokrvnom formalizmu, nije nita drugo do sama
5

ljudska egzistencija, koja ne zahtijeva utemeljenje osim svoje vlastite radosti, egzistencije
koja je svrha sama po sebi i koja nee klonuti pred nikakvom izvanjskom odredbom.
Premda se Eagletonova rekuperacija estetskog elementa u marksizmu moda ini pretjerano
zvjezdanom i odbaena je od strane beskompromisnijih marksistikih kritiara estetske
ideologije poput Davida Lloyda, ona svejedno ponovno otvara pitanje kako nedvojbeno zla
mora biti veza izmeu estetike i politike. Na sreu se upravo pojavila nova i autoritativnija
povijest problema veze estetike i politike, Estetska drava Josefa Chytryja, koja nudi
dovoljno dokaza za nijansiran sud. Iako Chytry priznaje aplikabilnost Benjaminova
tumaenja faizma, trudi se odvojiti ranije zagovornike estetske politike od njihovoga
navodnog faistikog potomstva. Radije nego da pretpostavlja u biti unificiranu pripovijest o
sudbonosno pogrenim itanjima od Schillera i Kleista pa do Goebbelsa, kao to je uradio de
Man, Chytry umjesto toga naglaava diskontinuitet te ide tako daleko tvrdei da ak niti
Wagnerove varijante estetske drave ne bismo smjeli mijeati s onom koju su ponudili
totalitaristi 20. stoljea. Jer je itao Benjaminov esej o Jngerovoj zbirci, zna koliko je
znaajno bilo iskustvo prvoga svjetskog rata u ponudi iracionalistikoga estetskoga sjaja
masovnoj mobilizaciji i uporabi novih tehnologija. Chytry posredno ukazuje na opstojanje
razlike izmeu surovosti, to su je zgrijeile Kleistove pleue lutke, i surovosti koju slavi
Jngerova elina oluja.
Nakon uenog uvoda o grkim, renesansnim i drugim prethodnicima, Chytryev pregled
njemake tradicije estetske drave poinje s Winckelmannovom obnovom mita estetskoga
helenskog polisa iz sredine 18. stoljea. Skrbno prati njegov usud kod weimarskih humanista,
Schillera, Hlderlina, Hegela, Schellinga, Marxa, Wagnera, Nietzschea, Heideggera i
Marcusea. Prikaz zavrava visokom ocjenom Waltera Spiesa, njemakog modernistikog
umjetnika, koji se u dvadesetim godinama XX stoljea naao na Baliju, gdje je ustanovio
odnosno pomagao stvoriti sjajnu realizaciju magijskoga realizma koji je bio njegov
umjetniki credo. Znamenita rasprava Clifforda Gaertza o balijskoj teatarskoj dravi,
izvedenoj iz drevne hinduistike budistike religije, slui Chytryu kao struno uporite za
vjerodostojnost Spiesove vizije.
Kolikogod idealiziranom se ini Spiesovo tumaenje Balija, jasno je da je balijska estetska
politika jako daleko odTrijumfa volje Leni Riefenstahl ili Cianove nemilosrdne redukcije
bombardiranih ljudi na procvale rue. Ne da se niti reducirati na zavodljivu osjetilnost, poradi
koje se de Man oito nemirno vrtio u svom krevetu jezine strogosti. Chytryeva knjiga osim
toga sadri i drugi naputak, za koji bi bilo dobro da ga uzimaju u obzir oni koji ele
cjelokupnu estetsku politiku prenagljeno pretvoriti u prolegomenu samovlaa. U svom
razmatranju Schillerovih Pisama o estetskom odgoju ovjeanstva s taktom pobija kritiko
itanje to ga susreemo kod de Mana. Schiller, pie Chytry, ne izjednauje moralno s
estetskim. U cijelosti je svjestan pogibelji neobuzdanoga esteticizma, no tu pogibelj tumai
kao posljedicu neodgovarajuega iskustva ljepote. Slobodna igra mogunosti, karakteristina
za estetsku svijest, morala bi voditi svijesti o snazi uma i pojma moralnoga zakona. Svako
izjednaavanje te slobodne igre s moralnim zakonom odraava ozbiljno nerazumijevanje
iskustva. Drugim rijeima, umjesto udnje za stvaranjem estetiziranoga oblika ivota, u
kojemu bi se sruile sve diferencijacije, Schiller je bio svjestan potrebe ouvanja stanovitih
razlika. Radije nego da ite potpunu totalizaciju, koja bi se temeljila na eidaestetskom dekretu
dominirajuega umjetnika-politiara, Schiller je bio prijemiv za vrijednost ouvanja
neidentinoga i raznolikoga.
Prema Chytryjevom tumaenju, druga Schillerova dimenzija pogaa univerzalizirajuu
sklonost u njegovom pojmu estetskoga, koja ga povezuje s Winckelmannovim naglaavanjem
6

demokratskoga karaktera grkoga polisa. Estetska je drava u tom smislu duboko

antiplatonika i tako manje posljedica eidaestetike nego alternativnoga grkog pojma
PHRONESIS praktine mudrosti, odnosno razboritosti. Naspram najsavrenije platonike
republike, Schiller daje prednost suglasju i naspram glavnoga argumenta njemakih
romantiara u prilog individualnomu rtvovanju na raun vee cjeline, koje se temelji na
metafori formalnoga umjetnikog djela, ukazuje na temeljnu kategorinu manjkavost koja
lei iza takvih argumenata. Prema Schilleru, nauk o uenju potivanja prirodnoga lijepog
prenosiv je na intersubjektivne odnose. U oba sluaja individue poinju potivati drugost
razliitih objekata i subjekata, umjesto da pokuaju njima dominirati. Iako se na
kraju Pisama Schiller priklonio pesimistikom priznanju da e njegov ideal vjerojatno
realizirati samo mala elita, njegovo je nasljee bilo dovoljno prilagodljivo da je doputalo
raznolikost estetskih drava, od kojih su neke suosjeajnije od drugih.
Drugi nain kako izraziti manje opasne posljedice estetiziranja politike u nekim od njezinih
pojavnosti tie se tekoga pitanja snage suenja koja nas vodi daleko od proizvoenja
umjetnikih djela (ili njihovih politikih korelata) prema problemu kako ih prosuivati i
ocjenjivati. Naravno da je Kantova trea kritika ona u kojoj je skovana klasina veza izmeu
snage suenja i estetskoga ukusa. Estetska snaga suenja (ili ona to je Kant imenovao i
refleksivna snaga suenja) nije samo spoznajna (ili odreujua), budui da ne podreuje ono
posebno pod njih. Radije prosuuje posebnosti bez pretpostavljanja univerzalnih pravila ili
apriornih naela te se radije odnosi na sposobnost uvjeravanja drugih u pravilnost
vrednovanja. Kad, primjerice, imenujem sliku lijepom, pretpostavljam da moj ukus nije samo
osobna dosjetka nego na neki nain izraava sud koji jami univerzalni pristanak. U
uobrazilji pretpostavljam aspekt drugih koji bi po pretpostavci dijelili moju ocjenu. Estetski
sud tako ne moemo opravdati time da ga podredimo konceptu univerzalnog imperativa ili da
ga iz njega izvedemo. Umjesto toga zahtijeva svojevrsnu neprisilnu izgradnju suglasja to ga
zahtijeva
komunikativni
model
racionalnosti
kao
zajamene
iskazivosti.
Samu Kantovu kritiku snage suda kritizirali su oni koji su bili neprijateljski nastrojeni prema
estetskoj ideologiji. Tako, na primjer, u Istinu u slikarstvu Jacques Derrida tvrdi da je njezina
ovisnost o naelu analogije (kao opreci indukcije i dedukcije) znai da preutno privilegira
antropocentrinog zakonodavca koji nemilosrdno reducira razliku na istost. Slino kao de
Man, Derrida misli da je estetsko sukrivac za nasilje. Derrida takoer tvrdi da samo
nastojanje za ogranienjem estetske snage suda na samosvrhovita umjetnika djela nuno
promauje, budui da je granica izmeu djela (ergon) i okvira (parergon) svagda propusna,
tako da je nemogue tako kategoriki razlikovati jednu snagu suda od druge.
No taj zadnji argument moemo usmjeriti na one kritike estetizacije politike koje ele ouvati
nepopustljivo razgranienje izmeu dviju navodno odvojenih sfera. Ako je potrebno granicu
svagda sruiti (premda ne posve izbrisati), kako e potom izgledati rezultati? Negativne smo
odgovore ve naveli gore. Ne postoje li privlanije alternative? Na misao mi padaju tri. Prva
rabi (premda je posve ne prihvaa) apsolutnost razlikovanja izmeu estetskog i literarnog kod
de Mana; i dok je prethodna sklona zatvaranju, majstorstvu, kontroli i zavodnikom
prikrivanju nasilja, druga znai poveanu osjetljivost za sve ono u jeziku to se odupre
takvom ishodu. Sam de Man izvukao je politike posljedice iz tog kontrasta u jednom od
svojih zadnjih eseja, u kojem je prizvao takav autoritet kao to je Marx kao model za svoje
vlastito djelo: Vie nego bilo koji drugi nain istraivanja, ukljuivi ekonomiju, lingvistika
literarnosti je snano i neophodno orue u raskrivanju ideolokih otklona i odreujui initelj
u zamjeivanju njihove pojave. Oni koji literarnoj teoriji prebacuju da zaboravlja drutvenu i
povijesnu stvarnost (odnosno da je ideoloka), samo izraavaju svoj strah, jer je njihove
vlastite ideoloke mistifikacije razotkrilo orue to su ga htjeli diskreditirati. Ukratko reeno,
7

slabi su itatelji Marxove Njemake ideologije. Ono na to upuuje ta tvrdnja jest da e

politika koja je upoznata s vjetinama dekonstruktivistikog itanja literature biti manje
sklona samovlasti nego ona koja to nije. Premda je meta estetska ideologija, lijek je tako
svojevrsni produetak stanovitih orua estetske analize na podruje politike. Dakako, nije
posve jasno kako e iz toga proizii ita to bi bilo s onu stranu kritike ideologije.
Druge dvije obeavajue obrane neopasne veze izmeu estetike i politike upotrijebile su
iskustva Kantove tree Kritike, to su je kritiari poput de Mana s otklanjanjem usporedili s
totalizirajuim, analogizirajuim impulsom prema kojem su osjeali takav otpor. Prvu od njih
moemo nai u politikim refleksijama Jean-Franois Lyotarda, posebice u njegovom
razgovoru s Jean-Loupom Thebaudom Just Gaming. Za Lyotarda su kako politika tako i
umjetnost, ili barem postmoderna umjetnost, podruje poganskoga eksperimentiranja, u
kojemu nikakvo openito pravilo ne upravlja razrjeenju konflikata. Kantovo otkrie
opasnosti koje proizlaze iz utemeljenja politike u transcendentalnim iluzijama ili u pogrenoj
vjeri da norme, koncepti i spoznaje mogu ponuditi naputak za akciju, za Lyotarda je koristan
neutralizator teroristikoga potencijala, posebice u revolucionarnoj politici. Spoznaja da
moramo birati od sluaja do sluaja, bez takvih mjerila, da konflikte to ih Lyotard
imenuje nesvodivim razlikama (diffrends) ne moemo podrediti pod jedno samo pravilo,
znai da je politikoj praksi kao i estetskoj sprijeeno da se podredi totalizirajuoj teoriji.
Za Lyotarda je rezultat politika koju moemo imenovati estetiziranom u smislu estetike
sublimnoga. To znai da se sublimno, ukoliko priznaje nepredstavljivost toga to eli
predstaviti, zaustavlja prije negoli pokuava realizirati teorijsko nadahnute projekte politike
utopije. Umjesto da pokua ponovno uspostaviti Ideje Uma ili Moralnoga zakona, sublimno
slijedi estetsku snagu suenja u dokazivanju iz analogija koje uvaju razlike ak i tada kada
itu zajedniki temelj. Kao to kae Lewis Carrol, jedan od Lyotardovih oboavatelja,
sublimno slui tomu da prisili filozofiju i politiku u refleksivan, kritian nain, da u
beskonano odlae uspostavu kraja povijesno-politikoga procesa.
Dakako, opstoje teke manjkavosti u toj varijanti estetske politike. Naposljetku svi politiki
problemi ne nude luksuz u beskonanost odlagana rjeenja. Sublimno moe biti korisno kao
upozorenje pred nasilnim podreivanjem inkonzumerabilnih nesvodivih razlika disciplini
homogenizirajue teorije, no ne nudi dosta kao pozitivna pomo kod izbora to ih moramo
obaviti. Kao to je zamijetio Eagleton, Lyotardova bojazan oko uvoenja bilo kakvih mjerila
u politiku snagu suenja otvara vrata surovoj intuiciji koja promauje registraciju neizbjene
poopujue uloge jezika.
Neto vie obeavajuu varijantu tvrdnje da estetska snaga suenja moe biti temeljem
politikoga nalazimo u djelu Hannah Arendt. Estetika u njezinom smislu nije nametanje
umjetnikove volje na popustljivu grau, nego prije gradnja odreena sensus communis kroz
uporabu umijea uvjeravanja koja se mogu usporediti s onim to ih rabimo kod potvrivanja
suda ukusa. Tu spoznaja da politika zahtijeva izbor izmeu ogranienoga broja nepotpunih
alternativa to ih uvjetuje povijest, zamjenjuje nepromiljenu vjeru da politiar, kao
stvaralaki umjetnik, moe poeti s istim platnom ili bijelim listom papira. To stoga znai i
priznati intersubjektivni temelj suda. Kao to kae Hannah Arendt, sposobnost prosudbe jest
specifina politika sposobnost, tono u smislu to ga je odredio Kant, naime sposobnost
vidjeti stvari ne samo iz svojega vlastitoga stajalita nego sa stajalita svih onih koji su
sluajno nazoni. ak taj sud moe biti jedno od temeljnih ljudskih sposobnosti ukoliko mu
omoguuje snai se u javnoj sferi, u zajednikom svijetu to su spoznaje koje su tako stare
kao i artikulirano politiko iskustvo. Budui da sud funkcionira tako da radije prizivlje
paradigmatske sluajeve negoli ope koncepte, moe izbjei reduciranju svih posebnosti na
8

trenutne manifestacije jednakoga naela. Umjesto toga sud ukljuuje mogunost imaginacije
koja doputa sudjelujuim u procesu postavljanje u situaciju drugih, ne reducirajui te druge
na varijnate sebe samoga. Ta poveana duevnost, kako je Kant imenuje, koju prouzrokuje
imaginacija, proizvodi svojevrsnu intersubjektivnu nepristranost koja se razlikuje od
navodnoga pogleda nad sukobe uzdignuta bojeg oka suverenog subjekta. Iako nije
transcendentalna, svejedno je vie no samo potvrda beskonane raznolikosti i paradoksalno
sublimne predstave nepredstavljivoga. Prije posreduje izmeu opega i pojedinanoga nego
to ih meusobno suprotstavlja, kao to eli Lyotard.
Iako je Arendtino istraivanje snage suenja ponajprije pobuda za refleksiju, ak joj i
naklonjeni komentatori prebacuju da nije uspjela razrijeiti implicitnu napetost izmeu
naglaska na krepostima akcije i pohvale zamjedbenoj ulozi suenja. I njezino problematino
odvajanje pretpostavljene politike sfere od njezina drutveno-ekonomskog dvojnika, to je
muilo mnoge od njezinih kritiara, nije razrijeeno time to se ponovno spajaju politiko i
estetsko.
No, kakve bile ve njihove manjkavosti, misli Lyotarda i Hannah Arendt o potencijalno
neopasnim vezama izmeu estetske snage suenja i politike slue kao korisna opomena da
nije nuno da svaka varijanta estetizacije politike vodi do istoga, alosnoga kraja. Vratimo li
se naem ishodinom pitanju: samo potpunu (wholesale) kritiku estetske ideologije
moemo smatrati ideolokom ako ne uspije registrirati razliite implikacije primjene
estetskog u politici. Jer, ironino, kada to uini, sama postaje rtva istih homogenzirajuih,
totalizirajuih i potajno nasilnih tendencija to ih tako brzo pripisuje samom estetskom.
[Martin Jay, Force Fields: Between Intellectual History and Cultural Criticism, New York
and London: Routledge, 1993, str. 71-83.]
Preveo s engleskog Mario Kopi
Libreto.net, 12.12.2014.