Peter Sloterdijk

ETIKA RAZLIKA
Ludwig Binswanger bio je vjerojatno jedini psihijatar za kojega je Foucault znao da ga
razumije, da ne kaemo da ga je predvidio naime u tom smislu da je u njegovim spisima
naao najznaajnije elemente za jezik ugroenog ivota, i to kako openito tako i u svojem
vlastitom sluaju. Kod njega se upoznao s traginom interpretacijom vertikalnosti, prema
kojoj zabludjelost opstanka znai zapeti na previsokoj preki egzistencijalne ljestve. Od
njega je oito preuzeo i ukazivanje na Ibsenov teatarski komad Graditelj Solness, premijerno
uprizoren godine 1892. U njemu je rije o maninom arhitektu koji gradi vie nego to se
moe popeti i naposljetku se s visine svoje kule, na kojoj nije mogue ivjeti, baca u smrt.
No Foucault mora prije svega zahvaliti Binswangeru za rani uvid u temeljni problem vlastite
egzistencije, to ga je psihijatar, nadahnut Heideggerom, izrazio analizom prostora, i to kao
nerazmjer izmeu irine i visine ili diskursa i leta. Taj se nerazmjer moe, kao to je
pokazao Binswanger u esejuZabludjelost iz 1949, oitovati kao manina nepostojanost i
asocijacijsko lunjanje u vols imaginares ili se pak manifestirati kao shizoidno uspinjanje u
visine koje nisu ni u najmanjoj smislenoj povezanosti s uskoom iskustvenog obzorja
zabludjelost je u tome smislu bolest nadarena mladia. Terapija je svojevrsna intervencija
gorske spasilake slube. Izgubljena penjaa valja dovesti natrag u dolinu i objanjavati mu
teren, sve dok ne bude tijekom svojih sljedeih uspona kadar potovati postojee razmjere. U
razumijevanje toga spada i odnos izmeu stupnja teine padine i stupnja osposobljenosti
penjaa.
Egzistencijalno-analitika terapeutika je dakle prije nekakva etika nego nauk o lijeenju
nudi upute za ponaanje u egzistencijalnom prostoru koje je svjesno adekvatnih mjerila. Taj
je prostor strukturiran egzistencijalno ukoliko horizontalnost i vertikalnost imaju etiko, a ne
geometrijsko znaenje. Horizontalnost tako znai iskustvo i diskurzivnost moda je
Foucault upravo iz toga crpio ideju o analizi diskursa kao pridobivanju sposobnosti za
navigaciju u horizontalnom prostoru , a vertikalnost pak hijerarhijsku visinu i decizivnost,
ukoliko egzistencijalna visina implicira dimenziju sposobnosti odluivanja.
Time se pokazuje pojam etike kod kojega sredinje vrednote nisu norme i imperativi, nego
elementarne orijentacije unutar polja egzistencije. Kod orijentacijsko-etikog pristupa
onome kako, kamo i emu opstanka polazi se od toga da su subjekti egzistirajui kao
poznavatelji i nepoznavatelji svojega ivota svagda ve ukljueni u polje ili sredinu koja
ih opskrbljuje temeljnim kvartovima, raspoloenjima i napetostima smjera. Etika je zato
teorija o prvoj otvorenosti i prvom ganuu i u tom smislu prva znanost. Prve stvari nisu
danosti, nego tendenciozne pojave meu krajnostima: oteavanja, olakanja, suavanja,
irenja, priklanjanja, otklanjanja, uzdizanja. Oni tvore kao nekakva matrica raspoloenja
(Stimmungen) to ih je Heidegger otvorio za filozofiju kompleks iz predlogikih tumaenja
i orijentacija u koje su ukljueni logiki, predmetni i procjenjujui odnosi prema svijetu.
Najranije upozorenje na miljenje u staroeuropskom prostoru u kojem progovara etika u
naznaenom smislu, nalazimo u svenju fragmenata to ih pripisuju jonskom proto-filozofu
Heraklitu, koji je ivio na prijelomu iz 6. u 5. stoljee prije nae ere. Tu u prvom redu imam u
mislima znani kao i tajanstveni fragment 102 (prema konkordanciji Jaapa Mansfelda): ethos
anthropo daimon, koji u filoloki nezahtjevnom i filozofski apstinencijskom prijevodu Jaapa
Mansfelda glasi: ovjekovo ponaanje (ili: karakter) jest njegova sudbina. Kao to znamo,
Heidegger se u svom pismu Jeanu Beaufretu o humanizmu iz 1946. godine nije htio
zadovoljiti tim trivijalnim prijevodom kojemu prebacuje da je moderan, da nije miljen grki
1

 rije je dakle o prigovoru koji bi itekako vrijedio ako bismo stav pretvorili u neto
modificiranu inaicu s blagim vapskim prizvukom: ovjeku je njegova ud njegov
demon. Heidegger misli da mora, ako stvar hoe postaviti na pravo mjesto, upotrijebiti teko
topnitvo fundamentalne ontologije. Izraze ethos i daimon, koji se ine posve skromnima,
razmatra kao da su imetak koji je deponiran u idejno-povijesnoj banci i koji je unato niskoj
kamatnoj stopi nakon vie od dvije i pol tisue godina narastao u ogromni imetak. Prema
njemu, na podizanje s tog bankovnog rauna antikog smisla ovlatena je jedino
fundamentalna ontologija, budui da je ona jedina kadra istodobno za predsokratsko i
postmetafiziko miljenje. U kolikoj je mjeri imao pravo tom svojom tvrdnjom, zanemarimo
li prenapetost, pokazat u odmah u nastavku.
Da bi se pribliio trezoru smisla, Heidegger koristi hermeneutiki trik: stavak
o ethosu i daimonu povezuje s anegdotom koju je proirio Aristotel i prema kojoj je Heraklit,
filozof iz maloazijskog grada Efeza, skupinu oklijevajuih stranaca, koji su ga htjeli posjetiti i
koji su ga nali iza krune pei, ipak pozvao da uu, kazavi: I ovdje su bogovi.
Konktekstualna je strategija tu podjednako jednostavna i uinkovita. Slino kao to bi
anegdota o krunoj pei imala upozoriti da neuobiajeno sja i u obinom i da je boansko
prisutno ak i u najnevjerojatnijem, interpretirani bi fragment imao izraziti injenicu da je
neznano prisutno u znanom i nad-zbiljsko u svakidanjem. Ako bismo ethos preveli kao
prebivanje ili mjesto boravka (to je problematino), a daimon kao bog (to vjerojatno
see donekle previsoko), gornji bi stavak znaio: ovjek prebiva, ukoliko je ovjek, u blizini
boga.
Iako mi se taj prvi Heideggerov prijevod ini neuspjelim, i to kako filoloki tako i filozofski,
on ipak u sebi sadri i jedan stimulativan element. Prebivati u blizini boga znai otkriti neki
oblik vertikalnog susjedstva u kojem je znaajnije naimodus vivendi s ukuanima na
gornjem katu nego sa susjedima na istom katu. S tim upozorenjem moemo raditi dalje,
premda nas ostalo ne uvjerava. No to jo nije sve. Heidegger predlae drugi prijevod, koji
problematinosti dodaje jo i grotesknost, dopunjajui motiv susjedstva motivom stranog,
nedomaeg (Unheimlichkeit). Tri skromne rijei ethosanthropo daimon sada bi imale znaiti:
(Domae) prebivanje je ovjeku otvorenost za prisutnost boga (nedomaeg).
Ako bi to bio istinski smisao te izjave, Heraklit bi zauzeo poloaj Heideggerova
najdubokoumnijeg komentatora to ga je proizvela stara Grka.
No unato tomu Heidegger je pravilno shvatio drugi znaajan aspekt Heraklitove izreke.
Rije ethos, koju vjerojatno moramo smatrati vie samoniklom i neto je manje precizno
prevoditi kao ponaanje ili navika, time se, upotrebljavajui je zajedno s rijeju daimon,
premjeta prema gore u napetost. Pritom je dovoljno da umjesto na boga pomislimo na
drugo nebesko bie, za koje ne znamo ini li dobro ili zlo. Upravo tako ta sila ne granii samo
izvana s kompleksom ljudskog ethosa, nego ga je kadra i prevladati iznutra i usisati u sebe.
Ostavimo li po strani neuobiajene momente Heideggerovih pribliavanja Heraklitu, od
njegovih nam primjedbi ostaje neto to je vie nego projekcija. U svakom kompleksu
ponaanja djeluje odreena napetost izmeu visine i dubine. Ona postoji, ako si dopustim tu
prispodobu, u ontolokoj dvokatnosti, koju odsada eksplicitno opaamo
ukolikoopaati smijemo izjednaavati s opisivati. Prouzrokuje da su ono to je ispod,
odnosno habitualni temelj, i ono to je iznad, dakle demonino, sposobni apsorbirati jedno
drugo i to, panja, u oba smjera. S jedne strane, kada lo ethoskako-demonski vue ovjeka
nadolje, sve dok ne uini drutvo svinjama, kako to neumorno pojanjuje Heraklit u nizu
posebno zornih ivotinjskih primjera jezina igra ovjek jednako svinja oito tee od
2

Heraklitova Efeza do Wittgensteinova Bea , a s druge pak strane kad ga dobar ethos agatodemonski die nagore, tako da se pribliava sferi boanskog (theion). To se podudara s
Heraklitovim izrijekom (Mansfeld 101) o kojemu nas izvjetava Kelsos i prema kojem
obino ovjekovo ponaanje (ethos antropeion) ne raspolae valjanim uvidima (gnomas),
nego, naprotiv, ono boansko (theion) u svakom sluaju njima raspolae.
Nigdje se dakle ne govori o tome da bi domae ovjekovo prebivanje samo od sebe ve
transcendiralo u nedomae. Heraklit tu prije misli da ovjek, ukoliko se nalazi u
prosjenom ethosu, nema nita to bi ga prikljuilo na ono to je gore. Ako bi fragment 102
implicite zauzimao stajalite prema ovjekovu mjestu ili prebivanju, izraavao bi ovo:
Tu, gdje smo, ivotinjska ogranienost mnogih na njihove navike kolidira s otvorenou
rijetkih za logos. To se posve slae s tenjom brojnih drugih izjava koje se pripisuju Heraklitu
i ne doputaju ni najmanje sumnje glede toga kako je taj ovjek, koji je slikao tradiciju kao
melankolik i eo ipso kao ovjek distance, odmaknutosti, osuivao ivotinjske oblike mase.
Da bi taj mizantropski mislilac oznaavao ovjeka kao takvog i s gledita njegove
vezanosti na navike kao otvorenog za boansko, kao to nas hoe o tome uvjeriti Heidegger,
jest, reeno jednom rijeju, nepredstavljivo.
Unato tome, Heidegger je imao pravo kad je u Heraklitovoj upotrebi rijei ethos prepoznao
upozorenje na temeljnu problematiku vertikalnosti. Ona se ne tie samo navodnog
transcendiranja ovjeka u boansko, pa predstavljali to kao kakav nad-ja, nad-ti ili nad-ono.
Heraklit nije antropolog nego etiar. Prva etika razmatra razliku u ovjeku koja prvi puta
postaje eksplicitna s miljenjem odnosno, kao to bi moda bilo bolje rei, s nastajanjem
pozornosti za dimenzijulogosa. Heraklitova mizantropija je zvuk fanfara koji navijeta
eksplikaciju. Pokazuje kako se razlika u ovjeku prikazuje kao razlika meu ljudima. Kad
Heraklit nemilosrdno protustavi rijetke i mnoge, to ne ini jer bi mislio elitistiki, nego zato
jer spada meu prve koji su postali posebice pozorni na miljenje to se ve oduvijek odvija u
nama, samo to ostaje kao tako nezamijeeno i koje upravo time tek aktualizira razliku
izmeu misleih, odnosno, da budemo precizniji, onih koji su pozorni na logos, i onih drugih,
nepozornih. To dakako ne bi mogao uiniti da nije prije toga nemiljenje kod samoga sebe
postavio pod prevlast miljenja, odnosno, ako se bolje izrazimo, razumnog bivstvovanja
(sophrosyne), o kojemu fragment 109 zato tvrdi da je najvea krepost (arete magiste).
Upravo iz te geste, iz podreivanja nerazumna bivstvovanja razumnom, nastaje etika kao
prva teorija. Etika zato moe preuzeti samo oblik ovjekova dvoboja sa samim sobom no
nemogue je taj dvoboj kao provokaciju premjestiti izvan na ono to izmie, to se uklanja.
Prva etika ve svojom prvom rijeju govori o razlici izmeu onoga to je gore i onoga to je
dolje, no to ipak veinom stremi za tim da doe tamo gore. Ta etika kao primarna
orijentacija ima neposredan ontoloki smisao ukoliko sadri tezu da postoji sophronein.
Tu reenicu dakako treba teorecistiki skratiti, ukoliko ne treba izraavati previe nego to
kazuje njezina propozicijska sadrina. Autoritativna je, pobuujua i tonina reenica, koja
svojega adresata suoava s ovom zahtjevom: Daj prednost sophronein! Ve najstarija
inaica metanoetikog imperativa zahtijeva od ljudi da u sebi razlikuju izmeu onoga to je
iznad i onoga to je ispod.
[Peter Sloterdijk, Du mut dein Leben ndern. ber Anthropotechnik. 1. Aufl., Suhrkamp,
Frankfurt am Main 2009, 253-260.]
S njemakog preveo Mario Kopi
Libreto.net, 9.6.2014.
3