16

Subjekt i Drugi: Otuenje

Spolna dinamika.
Aphanisis.
Piaeovska greka.
Vel.
Kesu ili ivot!
Zato?
A k o psihoanalizu treba uspostaviti kao znanost o ne
svjesnom, trebalo bi poi od toga, da je nesvjesno struk
turirano kao jezik.
Ja sam izveo topologiju ija je svrha da objasni ustroj
subjekta.
Na to se dogodilo, u doba za koje mislim da je nadieno, da mi se predbaci kako sam, inei to, istiui
strukturu, zapostavio dinamiku koja je tako prisutna
u naem iskustvu ak je reeno da ja zaobilazim afir
mirano naelo u frojdovskoj doktrini, da je ova dina
mika u svojoj biti kroz naskroz spolna.
Nadam se da vam tok mog seminara ove godine, a
upravo kad je stigao do svog vrhunca proli put, poka
zuje da je ova dinamika daleko od toga da gubi.

1
Podsjeam, da bi oni koju su proli put bili odsutni
znali da sam dodao posve novi element toj dinamici,
iju emo primjenu uskoro vidjeti.
Najprije sam istakao razdiobu koju uspostavljam, da
bih u odnosu na ulazak nesvjesnog suprotstavio dva
polja, polje subjekta i polje Drugoga. Drugi je mjesto

217

gdje se postavlja lanac oznaitelja, koji upravlja svim

to se od subjekta moe uprisutniti, to je polje tog ivog
bia, gdje se subjekt ima pojaviti. A ja sam rekao
na strani tog ivog bia, pozvanog na subjektivnost, oi
tuje se bitno nagon.
Budui da je s obzirom na bit nagona, svaki nagon dje
lomian nagon, ni jedan nagon ne predstavlja to
Freud u j e d n o m asu napominje, da bi se zapitao, da li
ga ljubav ostvaruje totalitet Sexualstrebunga, seksual
ne tendencije, ukoliko bi se mogla shvatiti kao prezenti
ranje funkcije Fortpflanzung,
razmnoavanja, u psihizmu, ako bi ona tu spadala.
T k o ne bi priznao tu funkciju na biolokom planu? Ja
tvrdim, prema Freudu, koji to na sve naine potvruje,
da ona kao takva nije zastupljena u psihizmu. U psihiz
mu nema niega preko ega bi se subjekt m o g a o posta
viti kao bie muko ili bie ensko.
Subjekt u s v o m psihizmu postavlja samo ekvivalente
aktivnost i pasivnost su daleko od toga da tu funkciju
iscrpno predstavljaju. Freud to postavlja ak ironino,
naglaavajui da o v o predstavljanje nije ni tako obavez
no, ni tako iscrpno durchgreifend und ausschliesslich
polaritet enskoga i mukoga bia predstavljen je sa
mo polaritetom aktivnosti, koja je samo pasivnost prema

vani, gegen die usseren Reize.

Sama ova podjela tu sam zastao proli put ini
neophodnim o n o to je najprije osvijetljeno analitikim
iskustvom, da su putovi onoga to trebamo initi kao
mukarac ili k a o ena preputeni posve drami, scenariju,
koji pripada polju Drugoga to je upravo Edip.
Proli sam put to naglasio, rekavi vam, da ono to
treba initi kao mukarac ili kao ena, ljudsko bie uvi
j e k ui u potpunosti od Drugoga. Podsjetio sam vas na
staricu iz prie o Dafnisu i Kloe, bajke koja nam poka
zuje, da postoji krajnje polje, polje spolnog izvrenja,
ije putove, na kraju, nevinace ne poznaje.
Da je to nagon, djelomini nagon, koji ih usmjeruje,
da je j e d i n o djelomini nagon taj koji u psihizmu zastu-

218

pa posljedice spolnosti, znak je da se spolnost u psihiz

mu predstavlja odnosom subjekta koji se izvodi iz druge
stvari, a ne iz same spolnosti. Spolnost se uspostavlja u
polju subjekta putem k o j i pripada manjku.
Tu se prekrivaju dva manjka. Jedan proizlazi iz sredi
njeg nedostatka o k o kojeg se kree dijalektika ostvare
nja subjekta u svoje pravo bie u odnosu prema Drugo
me uslijed injenice da subjekt zavisi od oznaitelja
i da je oznaitelj najprije u polju Drugoga. Ovaj manjak
preuzima drugi manjak, koji je stvarni manjak i prethodi
nadolasku ivog bia, t j . spolnom razmnoavanju. Stvar
ni manjak je ono to i v o bie gubi kao ivo, razmnoa
vajui se spolnim putem. Taj manjak je stvarni j e r se
odnosi na neto stvarno, a sastoji se u t o m e da ivo bie,
budui da je spolni subjekt, potpada p o d individualnu
smrt.
Postupak dopunjavanja tog manjka nam slika Aristofanov mit, na patetian i varljiv nain, obrazlaui da i
vo bie u ljubavi trai drugo, svoju spolnu polovicu.
Umjesto mitskog predstavljanja misterija ljubavi, anali
tiko iskustvo uzima subjekt, ne kao spolnu dopunu,
ve kao dio koji je zauvijek izgubljen, a uspostavljen je
injenicom da je on samo spolno i v o bie i da vie nije
besmrtno.
Otuda, vi shvaate iz istog razloga to je putem var
ke spolno ivo bie navedeno na svoje spolno ostvarenje
nagon, djelomini nagon je u potpunosti nagon smrti,
i u sebi samom predstavlja dio smrti u spolnom i v o m
biu.
Tako, prkosei moda prvi put u povijesti mitu koji
uiva tako velik ugled, a podsjetio sam da ga Platon pri
pisuje Aristofanu, ja sam proli put umjesto njega uzeo
mit, da bih otjelovio dio koji nedostaje, a nazvao sam ga
m i t o m o lameli.
On je vaan j e r ne oznaava libido kao polje sila, ve
kao organ.
Libido je bitan organ za shvaanje prirode nagona.
219

To je irealan organ. Irealan nije imaginaran. Irealno se

odreuje artikuliranjem realnoga na nain koji nam iz
mie i upravo to uvjetuje da njegovo predstavljanje bude
mitsko, kao to smo i uinili. Ali, to to je irealan, ne
spreava jedan organ da se otjelovi.
Pruam vam odmah materijalizaciju. Jedan od najsta
rijih oblika da se ovaj irealni organ otjelovi u tijelu jest
tetoviranje, brazgotinanje. Urez ima funkciju bia narnijenjenog Drugome da u njemu smjesti subjekt oznau
jui njegovo mjesto u polju grupnih odnosa izmeu sva
koga i svih ostalih. A istovremeno on oito ima erotsku
funkciju koju su osjetili svi oni koji su se pribliili re
alnosti.
Pokazao sam jo da je u temeljnom odnosu nagona
bitna kretnja kojom strelica koja putuje prema meti is
punjava svoju funkciju samo kad se stvarno udalji od
m e t e da bi se vratila k subjektu. Perverzan je u t o m
smislu onaj koji u kratkom spoju, izravnije od svakog
drugog, uspijeva u svom potezu spajajui najdublje svo
ju funkciju subjekta sa svojim postojanjem elje. Po
vratak nagona je tu posve drugaija stvar od varijacije
ambivalencije, zbog koje prelazi predmet iz polja mrnje
u polje ljubavi, i obratno, prema t o m e da li on koristi
ili ne koristi dobrobit subjekta. Ne postaje se mazohist
zato to predmet nije dobar s v o m cilju. N i j e mala Freudova bolesnica, zvana homoseksualka, postala homosek
sualka zato to ju je otac razoarao ona je mogla imati
ljubavnika. Svaki put kad smo u dijalektici nagona, za
povijeda druga stvar. Dijalektika nagona se razlikuje te
meljito od onoga to pripada redu ljubavi kao ono to
pripada dobru subjekta.
Zato danas elim naglasiti operacije ostvarenja sub
jekta u njegovoj oznaiteljskoj zavisnosti od mjesta
Drugoga.

220

2
Sve izranja iz strukture oznaitelja. Ova se struktura
zasniva na onome to sam najprije nazvao funkcijom ure
za, a koja se sada u toku mojega izlaganja obrazlae kao
topoloka funkcija ruba.
Odnos subjekta prema Drugome u potpunosti nastaje
u procesu zijeva. Bez toga bi sve m o g l o biti tu. Odnosi
izmeu bia u realnome, pa sve do vas i ukljuujui vas,
ovdje, mogli bi nastati u terminima obrnuto uzajamnih
odnosa. Na tome se trudi psihologija i cijeli jedan smjer
sociologije, a ona moe i uspjeti kad se radi o ivotinj
skoj domeni, jer zapljena imaginarnog dostaje za moti
viranje svih vrsta ponaanja ivih bia. Psihoanaliza nas
podsjea da ljudska psihologija pripada drugoj di
menziji.
Da bi se ova dimenzija odrala dovoljna bi bila filozo
fija, ali ona se pokazala nedostatnom, j e r nema zadovo
ljavajue definicije nesvjesnoga. Psihoanaliza nas, dakle,
podsjea, da se injenice ljudske psihologije ne bi mogle
shvatiti u odsutnosti funkcije subjekta, definirane kao
uinak oznaitelja.
Ovdje treba objasniti procese kao krunice koje idu
od subjekta do Drugoga od subjekta prizvanog k Dru
gome, do subjekta koji je ugledao sebe kako se pojav
ljuje na polju Drugoga, Drugoga koje se tu vraa. Ovaj
je proces kruni, ali po svojoj prirodi je bez uzajamnosti.
Zato to je kruni, on je disimetrian.
Moete osjetiti, da vas danas ponovo v o d i m na po
druje logike iju v a m bitnu vanost elim istaknuti.
Svaka dvosmislenost znaka proizlazi otuda to on pred
stavlja neto za nekoga. To netko moe biti mnogo stvari,
to moe biti cijeli svemir, utoliko to nas ue da u njemu
krui informacija kao negativ entropije. Svaki vor gdje
se skupljaju znakovi, utoliko to oni predstavljaju neto,
moe biti uzet kao netko. Ono to treba naglasiti kao
protivno, jest, da je oznaitelj to to zastupa subjekt za
neki drugi oznaitelj.

221

Budui da nastaje na polju Drugoga, oznaitelj omogu

uje pojavu subjekta njegova znaenja. Ali, on funkcioni
ra kao oznaitelj, tako da svodi subjekt na to da bude
samo oznaitelj, petrificirajui ga istom kretnjom k o j o m
ga zove da funkcionira, da govori, kao subjekt. Tu je
upravo vremenski nagon, gdje se uspostavlja o n o to je
karakteristika poetka nesvjesnoga kao takvog za
tvaranje.
Jedan analitiar je to osjetio na drugoj razini i poku
ao izraziti izrazom koji je b i o nov i nije nikad otada b i o
koriten na polju analize aphanisis, nestanak. Jones,
koji ga je izmislio, uzeo ga je kao neto prilino apsurd
no, strah o d nestajanja elje. Dakle, aphanisis treba po
staviti radikalnije na razinu gdje se subjekt oituje u toj
kretnji nestanka, koji sam okvalificirao kao smrtonosni.
Ovu sam kretnju j o nazvao fading subjekta.
Zastat u naas da bih vam omoguio da osjetite u
kojoj je mjeri mogue nai se u konkretnom iskustvu i
ak promatranju, p o d uvjetom da njime upravlja ovaj
resor i odstrani njegova zasljepljenja. Pokazat u vam
to na primjeru.
Piaeovska greka za one koji vjeruju -da je to neo
logizam, naglaavam da se radi o gospodinu Piagetu
je greka koja lei u pojmu onoga to nazivamo egocen
trini g o v o r djeteta, koji je definiran kao stadij u kojem
bi nedostajalo o n o to ova alpska psihologija naziva
uzajamnou. Uzajamnost je daleko od horizonta onoga
to nas treba upravljati u tom asu, a p o j a m egocentri
nog govora je proturjenost. Dijete u t o m uvenom go
voru, k o j i se m o e snimiti magnetofonom, ne govori za
sebe, kao to se kae. Nesumnjivo, ono se ne obraa dru
gome, ako ovdje upotrebimo teoretsku podjelu koja se
izvodi iz funkcije ja i ti. Ali, potrebno je da tu ima i
drugih za vrijeme njihove prisutnosti djeca e se
posve predati malim igrama, kakve im se zadaju u nekim
metodama zvanim aktivni odgoj, onda oni g o v o r e oni
se ne obraaju tome i tome, oni govore, ako mi dopu222

state rije, prema kulisi. Taj egocentrini govor, to je

tko ima ui neka uje!
Tu emo, dakle, naii na konstituciju subjekta na po
lju Drugoga, kakvu v a m pokazuje ova mala strelica na
ploi. Ako ga shvatimo u njegovu nastajanju u polju Dru
goga, karakteristika subjekta nesvjesnog jest da se nalazi,
pod oznaiteljem koji razvija svoje mree, svoje lance i
svoju povijest, na neodreenom mjestu.
Vie od jednog elementa sna, g o t o v o svi, mogu biti
toka na kojoj emo ga razliito smjestiti u interpreta
ciji. K a d mislimo da ga m o e m o navesti da izrazi to
elimo, to znai da nismo nita shvatih treba rei da
se psihoanalitiari ne izraavaju ba dobro. Interpreta
cija se ne moe savijati u svim pravcima. Ona oznaava
samo jedan slijed oznaitelja. Ali subjekt doista moe
zauzimati razliita mjesta, prema tome da li se stavlja
pod ovaj ili onaj od ovih oznaitelja.
Sada dolazim do dvije operacije koje namjeravam
obrazloiti danas u odnosu subjekta prema Drugome.

Panja! to su potpore za vae misli, koje ne idu bez smi

calica, ali nema topologije koja ne bi zahtijevala da bu
de poduprta nekom smicalicom, to je upravo rezultat
injenice, da subjekt zavisi od oznaitelja, drugaije re
eno, od izvjesne nemoi vae misli.
R e c i m o to, da je malo V donje polovice romba vel,
uspostavljen prvom operacijom, na kojoj bih se naas
zadrao.

Moda e vam se, uostalom, uiniti da su to prilino

glupe stvari. Ali, logika je to uvijek pomalo. A k o ne do
premo do korijena luckastosti, zapadamo neizbjeno u
bezumlje, za to je lako dati primjere, kakve su, na prim
jer, tobonje antinomije razuma, kao katalog svih kata
loga koji ne sadravaju sebe, i dolazimo do orsokaka,
koji logiarima zadaju, ne znam zato, glavobolje. Rjee
nje je uostalom vrlo jednostavno, zapravo oznaitelj koji
se oznaava, oito nije isti oznaitelj kao onaj kojim oz
naavamo drugi oznaitelj. Rije zastarjela, utoliko to
moe znaiti da je rije zastarjela i sama zastarjela rije,
nije ista rije s jedne i s druge strane. Ovo bi nas treba
lo ohrabriti, da iznesemo taj vel, koji sam spomenuo.
Rije je o vel iz prve bitne operacije u kojoj se ute
meljuje subjekt. N i j e izlino to ovdje razloiti pred i
rokom publikom, jer se radi nita manje nego o onoj
operaciji, koju moemo nazvati otuenjem.
To otuenje, boe m o j , prilino je u opticaju u nae
doba. to god inili, svakim smo danom malo otueniji,
bilo to u ekonomici, politici, psiho-patologiji, estetici i
tako redom. Moda ne bi bilo loe vidjeti u emu je ko
rijenje tog uvenog otuenja.
224

Da li to znai, a iji sam izgleda pobornik, da je sub

jekt osuen da vidi svoje pojavljivanje in initio samo u
polju Drugoga? To bi m o g l o biti tako. Ali, nikako ni
kako nikako.
Otuenje se sastoji u o v o m e vel, koje ako rije osu
en ne izaziva vae primjedbe, uzimam je osuuje sub
jekt, da se pojavi samo u toj razdiobi koju, ini mi se,
dovoljno obrazlaem, ako kaem da, ako se on pojav
ljuje s jedne strane kao smisao proizveden oznaiteljem,
s druge se strane pojavljuje kao aphanisis.
Tu je vel, koji je dobro prikazati da bismo ga razlikovali
od drugih upotreba vel, od drugih upotreba ili. Postoje
dvije upotrebe. Uz minimalnu logiku naobrazbu pozna
to vam je da postoji iskljuivi vel idem ili amo, ili ta
mo ako idem amo, ne idem tamo treba izabrati.
Postoji i drugi nain upotrebeve/ idem na jednu stra
nu ili na drugu stranu, ba me briga, svejedno mi j e .
To su dva vel koja nisu jednaka. Pa, postoji i tree, a da
vas ne bih zbunio, rei u v a m odmah emu on slui.
Simbolika logika, v r l o korisna j e r je osvijetlila osjet
ljivo podruje, nauila nas je razlikovati domet o v e ope
racije koji nazivamo uniranjem. Govorei kao to se
govori kad se radi o skupovima, jedna je stvar zbrojiti
dvije zbirke, a druga unirati ih. Ako u tom, lijevom,
krugu ima pet predmeta, i ako u drugom ima j o pet
ako ih zbrojimo ima ih deset. Ali, ima ih koji pripadaju
obim krugovima. A k o postoje dva takva koji pripadaju
obim krugovima, uniranje nee biti u udvostruenju nji
hova broja, u uniji e biti osam predmeta. Izvinjavam
se ako ovo podsjeanje izgleda malo djeje, ali to inim
da bih vam pruio pojam, da se ovaj vel koji pokuavam
obrazloiti, podupire samo logikim oblikom unije.
Vel otuenja definiran je izborom, ije osobine zavise
od toga ima li u uniji neki elemenat, koji pridonosi da u
bilo kojem izboru on ima kao posljedicu neko ni jedno,
ni drugo. Izbor je samo u spoznaji elimo li sauvati je
dan od dijelova, d o k drugi u svakom sluaju nestaje.
225

Ilustrirajmo to onim to nas zanima, biem subjekta,

onoga subjekta koji je tu p o d smislom. Izabrali smo bie,
subjekt nestaje, izmie nam, zapada u nesmisao izabiremo smisao, a smisao opstaje samo krnjen za taj dio
nesmisla, koji je, pravo reeno, ono to u ostvarenju sub
jekta tvori nesvjesno. Drugim rijeima, u samoj je naravi
takvog smisla, kakav se pojavljuje u polju Drugoga, da
u velikom dijelu svoga polja bude zasjenjen nestankom
bia, koji je induciran samo funkcijom oznaitelja.

Otuenje

T o , kazao sam vam, ima direktnu implikaciju koja je

i previe neprimijeena kad v a m budem rekao, vidjet
ete da je to oigledno, samo je to oiglednost koja se
ne vidi. Otuenje ima za posljedicu to da interpretacija
nema svoj zadnji resor u tome da nam prua znaenje
puta k o j i m vodi ono psihiko, koje je pred nama. Taj do
maaj je samo preludij. Interpretacija ne cilja toliko na
smisao, k o l i k o na to da svede oznaitelje u njihov nesmi
sao, da bismo mogli iznai odrednice cjelokupnog pona
anja subjekta.
M o l i m vas da se sjetite onog to je m o j uenik Leclaire
na kongresu u Bonnevalu naveo u prilog primjeni mojih
teza. Vidjet ete da je u svom zahvatu o d v o j i o niz s jedn o r o g o m , ne kao to se mislilo u diskusiji, u njegovoj
znaenjskoj zavisnosti, ve upravo u njegovu nesvedivom
i besmislenom karakteru lanca oznaitelja.
Ali, neemo govoriti previe o vanosti ovoga to sam
naveo. O v o otudujue i l i nije samo proizvoljan izum i,
226

kao to se kae, duhovno vienje. Ono je u jeziku. Ovo ili

postoji. T o l i k o je prisutno u jeziku, da bi ga i u lingvi
stici trebalo razlikovati. Navest u vam odmah primjer.
Kesa ili ivot! A k o izaberem kesu gubim oboje. Ako iza
berem ivot, i m a m i v o t bez kese, naime okrnjen ivot.
Vidim da ste me dovoljno shvatili.
K o d Hegela sam naao legitimnu potvrdu za ovaj naziv
otuujui vel. O emu je rije kod njega? ukratko,
radi se o nastanku p r v o g otuenja, onoga u kojem ovjek
kroi na put ropstva. Sloboda ili ivot! Ako on izabere
slobodu, hop! gubi odmah oboje, ako izabere ivot,
oduzeta mu je sloboda u ivotu.

Tu mora postojati neto posebno. To neto posebnonazvat emo smrtonosni faktor. T o j e onaj faktor koji j e
prisutan u nekim razdiobama, koje nam ta igra oznai
telja pokazuje, koju nekad v i d i m o kako se odigrava u
samoj sri ivota to nazivamo kromosomima, a do
gaa se da meu njima postoji jedan koji ima smrtonos
nu funkciju. Nai emo potvrdu u malo neobinom iskazu,
uvodei u jedno od ovih polja samo smrt.
N a primjer, sloboda ili smrt! Budui da tu u igru
ulazi smrt, posljedica je poneto razliita struktura. Tu
mi u oba sluaja ostaje oboje. Sloboda j e , znate konano,
kao npr. uvena sloboda rada, za koju se izgleda borila
francuska revolucija to isto tako moe biti sloboda da
se crkne od gladi, ak je sve k tome v o d i l o tokom cije
log devetnaestog stoljea, zato je trebalo revidirati neka
naela. Vi izabirete slobodu, pa dobro! to je sloboda da
umrete. udna stvar, p o d uvjetima u kojima vam se kae

227

sloboda ili smrt!, sam dokaz slobode, koji moete imati,

jest da izaberete smrt, jer time 1 ete 'dokazati da imate
slobodu izbora.
U o v o m asu koji je uostalom i hegelovski, j e r to je
ono to se naziva Teror, ova posve razliita podjela od
reena je da vam prui uvid u ono to je u o v o m polju
bitno u otuujuem vel, smrtonosni faktor.
4
Drugu operaciju mogu samo navesti s obzirom na kasni
sat. Ona zavrava krunost odnosa prema Drugome, ali
se pri tome pokazuje bitno izvijanje.
Dok se prvo razdoblje temelji na podstrukturi unije,
drugo se temelji na podstrukturi koju nazivamo presjek
ili produkt. Ona se postavlja upravo u taj isti polumje
sec, gdje ete ponovo naii na oblik zijeva, ruba.
Presjek dvaju skupova se sastoji od elemenata koji
pripadaju obima skupovima. Tu e se odvijati druga ope
racija, isto tako bitna za definiranje, j e r e tu izbiti polje
prijenosa. Ja u je nazvati, upotrebljujui svoj drugi no
vi izraz, razdvajanje.
Separare, razdvojiti prei u odmah na dvosmisle
nost se parare, se parer, i svako znaenje koje ima u
francuskom, i odijevati se, i braniti se, i snabdjeti se po
trebnim da se bude na oprezu, poi u i dalje, na to
me ovlauju latinisti, do se parere, do nastati, roditi se,
o emu se radi u ovoj prilici. K a k o se subjekt na ovoj
razini moe smoi, opskrbiti? (procurer) u tome je po
rijeklo rijei, koja u latinskom oznaava raanje. Ona
je pravna, kao uostalom, zanimljiva stvar, u indoevrop
skom sve rijei koje oznaavaju donijeti na svijet. I sama
rije parturition potjee od rijei koja u svom korijenu
znai pribaviti muu dijete, pravnu, i recimo i to, dru
tvenu operaciju.
Idui u vam put pokuati pokazati kako se poput funk
cije otuujueg vel, tako razliite od do sada definiranih
228

ostalih vel, moe primijeniti pojam presjeka. Vidjet e

mo kako se on pojavljuje iz prekrivanja dvaju manjaka.
Jedan manjak subjekt sree u Drugome, u samom
prizivanju koje mu upuuje Drugi svojim diskursom.
U prekidima diskursa Drugoga, pojavljuje se u iskustvu
djeteta neto to se tu moe korjenito obiljeiti on
mi kae to, ali to on hoe?
U tom intervalu koji presijeca oznaitelje, koji je dio
same strukture oznaitelja, leite je onoga to sam u
drugim registrima svog izlaganja nazvao metonimijom.
Tu puzi, tu klizi, tu izmie, poput lasice, ono to naziva
mo eljom. Subjekt spoznaje elju Drugoga u onome to
se ne uklapa, u manjku diskursa Drugoga, a svi djetetovi
zato? manje svjedoe o pohlepi za razlogom stvari nego
li to stvaraju iskuenje z odrasle; jedno zato mi ti to
govori? uvijek nanovo izvire iz svog temelja, koji je
zagonetka elje odraslog.
Odgovarajui na ovaj zahvat, subjekt poput Grebouillea donosi odgovor prethodnom manjku, o svom vlasti
tom nestanku, koji tu postavlja na toku manjka u Dru
gome. Prvi predmet koji on nudi toj roditeljskoj elji,
iji je predmet nepoznat, jest njegov vlastiti gubitak
Hoe li me on izgubiti? Fantazam njegove smrti, nestan
ka, prvi je predmet koji subjekt treba uvesti u igru u toj
dijalektici, i on ga doista uvodi znamo to zbog tisuu
injenica, pa i sama mentalna anoreksija. Znamo i da
fantazam njegove smrti openito pokree dijete u njego
vim odnosima ljubavi prema roditeljima.
Jedan manjak prekriva drugi. Tada dijalektika pred
meta elje, dijalektika u kojoj se elja subjekta prikla
nja elji Drugoga ve sam v a m davno rekao da je to
isto ta dijalektika prolazi kroz neto, to nije direktno
odgovoreno. To je manjak proizveden prethodnim raz
dobljem koje slui da odgovori manjku izazvanom slje
deim razdobljem.
Nadam se da sam dovoljno naglasio ta dva elementa
kojima sam danas pristupio u novoj i temeljnoj logikoj
operaciji ne-uzajamnost i izvijanje u povratku.
229

ODGOVORI
J.-A. M I L L E R : Zar ipak ne elite pokazati da se
otuenje subjekta, koje je definirano time da je roeno
u jednom polju,
uspostavljeno tim poljem,
i podreeno
tom polju koje mu je vanjsko, radikalno razlikuje od
otuenja samosvijesti? Ukratko, treba li to ovako shva
titi Lacan protiv Hegela?
V r l o je dobro to mi to govorite, to je upravo suprot
no od onoga to mi je rekao Green on se pribliio ste
ui mi ruku, bar moralno, i rekao mi Smrt struktu
ralizmu, vi ste Hegelov sin. Ne slaem se. Mislim da ste
rekavi Lacan protiv Hegela, vi blie istini, iako se, na
ravno, uope ne radi o filozofskoj debati.
Dr G R E E N : Sinovi ubijaju oeve!
27. svibnja 1964.

17
Subjekt i Drugi (II): Aphanasis
Pitanje o Vorstellungsreprsentanz.
Sloboda.
Predstavljanje i hegelovski mamac.
Descartesova elja.
Skepticizam, izvjesnost i subjekt
za koji se pretpostavlja da zna.
Mala slova.
Vrijednost pavtovskog iskustva.
Kad sam vam na poetku naih susreta rekao Ja ne
traim, ja nalazim, mislio sam pritom da se samo treba
sagnuti u Freudovu polju i skupljati ono to se tamo mo
e nai. Nachtrglich je npr. bilo zapostavljeno, iako je
bilo tu i trebalo ga je samo pokupiti. Sjeam se iznenae
nja nekih, jednog dana, koji su bili na istom tragu kao
i ja, kad su vidjeli to se m o e napraviti od einziger Zug,
jedincati potez.
Danas bih v a m htio ukazati na vanost, ve naznaenu
proli put u mojoj shemi, onoga to Freud naziva na ra
zini
potiskivanja
Vorstellungsreprsentanz.
1
Vorstellung sadri onu vrst pukotine, koja navodi nje
maki jezik da stavlja neopravdane s-ove, koji se ne mo
gu pridodati normalnoj deklinaciji odrednica, ali koji su
im potrebni za povezivanje sloenih rijei. Postoje, dakle,
dvije rijei Vorstellung, Reprsentanz.
Govorio sam vam proli put o obliku otuenja, koji
sam ilustrirao pomou vie primjera, i za koji sam vam
rekao da se moe artikulirati u jednom vel v r l o neobine

231

prirode. Mogli bismo ga danas pokuati obrazloiti na.ne

ki drugi nain. Na primjer nema n e e g a ; . . bez ne
eg drugog. Dijalektika roba je oita, nema slobode bez
ivota, ali za njega nee biti ni ivota sa slobodom. Od
jednog do drugog postoji nuan uvjet. Taj nuni uvjet
postaje upravo dovoljan razlog, koji uvjetuje gubitak
prvotnog zahtjeva.
Moda je tu neto do ega dolaze oni koji me slijede.
Nema naina da me se prati, a da se ne proe kroz m o j e
oznaitelje, ali prolaenje kroz moje oznaitelje obuhva
a taj osjeaj otuenja, koji ih potie, prema Freudovoj
formuli, na traenje male razlike. Na nesreu, zbog te
male razlike gube dohvat pravca koji sam im naznaio.
Tako boe moj, nisam ja tako osjetljiv doputam
svakom da slijedi svoj put u smjeru koji pokazujem
bio bih se rado liio isticanja onoga to mi je izgledalo
vano raistiti u prvom prijevodu koji sam dao za
Vorstellungsreprsentanz.
Istaknuo sam da je kod Freuda naglaeno to, to po
tiskivanje prenosi na neto to pripada redu predstavlja
nja, koji on naziva Vorstellungsreprsentanz.
im sam prije nekoliko godina iznio ovu opasku to
je bio nain itanja onoga to Freud pie p o d naslovom
Verdrngung, lanak koji slijedi iza lanka o nesvjesnom
u nizu tekstova sakupljenih kao metapsiholokih na
glaavao sam injenicu da Freud potcrtava da afekt nije
potisnut. Afekt a vidjet emo to on znai u naoj teo
riji se eta drugdje, tamo gdje moe. Bit e uvijek
dosta profesora psihologije koji e obrazloiti pacijentu
kako afekt ima smisao upravo tamo gdje vie nije na
svom mjestu. Zato sam inzistirao na tome da po
tisnuto nije u elji ono to je predstavljeno, znaenje,
ve, prevodim doslovno, predstavnik predstavljanja (representant de la representation).
Funkcija otuenja tu posreduje kod ovoga ili onoga,
koji, vie ili manje obuzet brigom o k o povlastica sveu
ilinog autoriteta, i zanesen preuzimanjem funkcije, ho232

e ispraviti prijevod koji sam

dao. Vorstellungsreprsen
tanz je predstavnik, koji je predstavni, representatif.
To nije neto posebno. Ali, u jednoj knjiici o psihosomatici nalazi se itava argumentacija o tobonjem nepoznanju neega o neemu koje treba nazvati m o j o m
teorijom elje, i pomou male biljeke koja se odnosi
na to nedostino poglavlje uzeto iz teksta, koji su do
nijela moja dva uenika, naglaava se da, ako me slijede,
oni od elje ine predstavnog predstavnika potrebe. Ne
raspravljam o tome da li su m o j i uenici to zaista napi
sali nismo mogli nai taj odlomak vano je to, da
se jedina zgodna opaska o v e krajnje malo sadrajne knji
ge sastoji u rijeima radije emo rei da je elja ne-predstavni
predstavnik
(le
representant non
represen
tatif).
Upravo to elim kazati i kaem j e r ja i kaem o n o
to elim kazati kad p r e v o d i m Vorstellungsreprsen
tanz kao predstavnik predstavljanja.
Vorstellungsreprsentanz
moemo
smjestiti
u
nau
shemu izvornih mehanizama otuenja, i to u prvu oznaiteljsku spregu, koja nam omoguava shvaanje, da se
subjekt najprije pojavljuje u Drugome, utoliko to se
prvi oznaitelj, jedincati oznaitelj, pojavljuje u polju
Drugoga i to on predstavlja subjekt za neki drugi ozna
itelj iji je uinak aphanasis subjekta. Otuda i dioba sub
jekta kad se subjekt negdje pojavljuje kao smisao,
drugdje se oituje kao fading, kao nestajanje. Postoji,
dakle, ako se m o e rei, stvar ivota i smrti, izmeu je
dincatog oznaitelja i subjekta kao binarnog oznaitelja,
zbog njegova nestajanja. Vorstellungsreprsentanz je bi
narni oznaitelj.
Taj oznaitelj uspostavlja sredinju toku za Vrverdrn
gung za ono to j e , budui da je prelo u nesvjesno,
kao to Freud navodi u svojoj teoriji, toka za Anziehung,
toka privlanosti, kroz koju e biti mogua sva potiski
vanja, svi ostali slini prolazi na mjesto Unterdrckt,
onoga to je kao oznaitelj prolo na donju stranu. E t o
o emu je rije u izrazu Vorstellungsreprsentanz.
233

Subjekt nalazi put povratka iz otuujueg vel pomou

ove operacije koju sam nazvao razdvajanjem. Pomou
razdvajanja subjekt nalazi, ako se tako moe rei, slabu
toku primitivne sprege znaenjske artikulacije, utoliko
to je ona u biti otuujua. U intervalu izmeu ta dva
oznaitelja lei elja koja se nudi subjektu da ga obilje
i u iskustvu govora Drugoga, prvog Drugoga s kojim ima
posla, recimo radi ilustracije da se radi o majci. Utoliko
to je njena elja s ove ili s one strane onoga to ona ka
e, to ona nalae, to ona ini da se pojavi kao smisao,
utoliko je njena elja nepoznata, a u toj toki manjka
uspostavlja se elja subjekta. Subjekt se putem proce
sa koji nije bez varke, bez tog da predstavlja o v o temelj
no izvijanje, zbog kojeg to to subjekt iznalazi nije isto
ono to oivljava njegovu kretnju iznalaenja vraa
na poetnu toku, a to je toka njegova manjka kao tak
vog, manjka njegove aphanasis.
Vratit emo se detaljno na posljedice koje odatle pro
izlaze za samo lijeenje i vidjet emo da je takav uinak
izvijanja bitan za integriranje faze izlaska prijenosa. Za
sada u se zadrati na onome to je bitno za funkciju
elje. N a i m e , subjekt igra svoju ulogu u razdvajanju,
zbog toga to je binarni oznaitelj, Vorstellungsreprsen
tanz,
unterdrckt, potisnut.
Bitno j e , dobro obrazloiti stvar koja odmah osvjet
ljava v r l o razliita podruja, to je znak interpretacije.
N i j e naodmet usput n a p o m e n u t i ma koliko to me
tafiziki m o e izgledati, ali naa tehnika konano esto
upotrebljava izraz osloboditi neto, kao da stvar ide
sama po sebi nije naodmet opaziti da se tu odluuje
o izrazu, koji zasluuje kvalifikaciju fantoma to je
sloboda. Subjekt se treba osloboditi afanasikog uin
ka binarnog oznaitelja, a ako pogledamo poblie, vidjet
emo, da se doista radi o funkciji slobode.
N i j e stoga b i l o uzaludno to su za opravdavanje izra
za vel na razini naeg iskustva, dvije najoitije potpore
kojih s m o se sjetili bila ta dva izbora, koji svojom for
mulom strukturiraju, jedan, poloaj roba, drugi, poloaj
234

gospodara. Budui da je robu dan izbor slobode ili i

vota, on se svodi na nema slobode bez ivota, ivot ostaje
zauvijek prikraen za slobodu. A nadalje ete vidjeti da
se na isti nain strukturira otuenje gospodara. Jer, ako
Hegel navodi da se status gospodara uspostavlja smrt
nom borbom radi istog prestia, gospodar uspostavlja
svoje temeljno otuenje zato to njegov izbor treba pro
i kroz smrt.
Doista se moe rei da od smrti nije poteen rob vie
od gospodara, da e je on ria kraju imati uvijek i da je
to granica njegove slobode. Ali, time je premalo reeno,
j e r ta smrt nije konstitutivna smrt otuujueg izbora go
spodara, smrt borbe za presti. Otkrie biti gospodara
oituje se u asu straha, kad mu se kae sloboda ili smrt,
i kad moe izabrati samo smrt da bi imao slobodu. Vrhun
ska slika gospodara je taj lik iz Claudelove tragedije Sygne de Cofontaine koju sam dugo obrazlagao na jednom
seminaru. To je osoba koja nije htjela ostaviti nita iz
svog registra, registra gospodara, a vrijednosti koje ona
rtvuje donose j o j , uz njeno rtvovanje, samo nunost
odricanja do potpunog vlasnitva, do vlastitog bia. rt
vujui svoje vrijednosti, ona je primorana da se odrie
svoje biti, samog svog bia, do najintimnijeg u svom biu
tako da ona konano ilustrira radikalno otuenje slo
bode kod samog gospodara.

2
Je li potrebno tu naglasiti, da rije Reprsentanz treba
shvatiti na taj nain na koji se odvijaju stvari na razini
realnog, gdje se u svakoj ljudskoj domeni ostvaruje ko
munikacija.
Ti predstavnici su, na primjer, ono to openito nazi
vamo predstavnik Francuske. to treba da ine diplo
mati kad pregovaraju? Oni igraju jedni prema drugima
samo funkciju istih predstavnika, a njihovo se vlastito
znaenje ne smije umijeati. Kad diplomati vode razgo235

vor, smatra se da oni predstavljaju neto ije je znae

nje, uostalom dirljivo, izvan njihove osobe, Francusku,
Englesku, itd. U samom dijalogu svatko treba registrirati
samo ono to drugi prenosi u istoj funkciji oznaitelja,
ne treba voditi rauna to je onaj drugi, kao ovjek, kao
pojava, manje ili vie simpatian. Interpsihologija je u
toj igri nepravilnost.
Izraz Reprsentanz treba uzeti u o v o m smislu. Oznai
telj treba registrirati kao takav, on je na suprotnom po
lu od znaenja. Znaenje ulazi u igru u Vorstellung.
U psihologiji imamo posla s Vorstellung kad se preuzi
ma briga oko predmeta iz svijeta, u zagradi subjekta, u
kojoj bi se odvijao cijeli niz a, a', a" i tako redom. Tu.se
smjeta subjektivnost na koju
se nadovezuje teorija
spoznaje. Naravno, pri svakom predstavljanju potreban
je subjekt, ali to nije nikad isti subjekt. Ako smatramo
da se svaki subjekt odrava u svijetu pomou svojeg iz
vornog Weltanschauunga, onda put istine prolazi ka
ko nam jo pokazuje neka psihologija ili zaostala psihosociologija kroz istraivanje, totalizaciju, statistiku
drugih Weltanschauunga. A stvari bi mogle biti takve, da
u svijetu postoje subjekti koji bi bili zadueni da pred
stavljaju neke koncepcije svijeta.
U tome je, uostalom, bitna pukotina filozofskog ideali
zma, uostalom neodrivog, i koji nije nikad radikalno
podravan. Nema subjekta, a da negdje ne postoji apha
nisis subjekta, i u tom otuenju, u toj temeljnoj razdio
bi se uspostavlja dijalektika subjekta.
Da bih odgovorio na pitanje koje mi je prethodni put
postavljeno u vezi s mojim pristupom hegelovskoj dija
lektici, zar nije dovoljno da odgovorim, to se tie vel,
osjetljive toke, toke ravnotee, da nema pojavljivanja
subjekta na razini smisla ve njegove aphanisis u Dru
gom mjestu, koji pripada nesvjesnom? tovie, to ne
sadri nikakvo posredovanje, a ako budem izazvan uka
zat u na to da stvarno iskustvo koje je nastalo u tenji
za apsolutnim znanjem nikad ne dovodi do onoga to
bi na bilo koji nain m o g l o ilustrirati hegelovsku viziju
236

Susljednih sinteza, do neega to bi m o g l o izgledati kao

obeanje koje Hegel vezuje za taj stadij, a koje je netko
aljivo ilustrirao pod naslovom Nedjelja ivota kad
ni jedan o t v o r ne bi ostao razjapljen u sri subjekta.
Potrebno je da navedem odakle proizlazi hegelovski
mamac. On je ukljuen u postupak kartezijanskog mi
slim, u kojem sam vam naznaio poetnu toku, koja
uvodi u povijest, u nae iskustvo, u nau nunost, otuujue vel, i koja nas zauvijek spreava da ga spoznamo.
U krtezijanskom postupku vel je uzeto po prvi put kao
konstituent dijalektike subjekta, otada je neodstranjivo
u njegovom radikalnom temelju. Ova e mi referencija na
dalje biti v r l o neophodna za karakteriziranje iskustva pri
jenosa i zato u se na nju vratiti da obrazloim neke
crte.
3
Kartezijanski postupak razlikuje od antikog istra
ivanja episteme, od skepticizma koji mu je b i o jedan
od; termina, upravo to to emo pokuati obrazloiti po
lazei od dvostruke funkcije otuenja i razdvajanja.
to trai Descartes? izvjesnost, jednu krajnost. Ja imam,
kae on,

krajnju elju da nauim

razlikovati

istinito od

lanoga potcrtajte elju da bih jasno vidio to?

svoje postupke,

i hodao

sa sigurnou

kroz

ovaj ivot.

Zar se tu ne radi o posve drugoj stvari, a ne o tenji

za znanjem? To nije ni postupak dijalektiara, ni profe
sora, a jo manje konjanika. Isticano je, Descartesova
biografija je prije svega obiljeena njegovim lutanjima
po svijetu, njegovim susretima, a iznad svega njegovom
tajnom namjerom Larvatus prodeo. A k o to biljeim,
iako sam od onih koji smatraju brigu za biografijom
sporednom u odnosu na smisao njegova djela, to je zato
to Descartes i sam naglaava, da su njegova biografija,
njegov postupak bitni za shvaanje njegove metode, pu
ta prema istini koji je pronaao.
237

On upravo obrazlae da o n o to je dao, nije kao to je

pokuao uiniti Bacon nekoliko godina prije njega
ope sredstvo za pravilno voenje uma, bez odstupanja,
na primjer, pred iskustvom. To je njegova metoda, uto
liko to je krenuo tim pravcem sa eljom da naui razli
kovati istinito od lanog da bi jasno vidio, to? svoje
postupke. Ovaj je primjer, dakle, poseban, a Descartes
ak nadodaje, ako se taj njegov put, u jednom asu, ne
ini drugima dobar, to je njihova stvar, neka skupe iz
njegova iskustva ono to m o g u skupiti. To je dio Descartesova uvoda u njegov put prema znanosti. Znai li to,
da je svaka tenja za znanjem odsutna? Znai li to, da
teina znanja nije prisutna u Descartesovu presjeku? Ali,
on poinje ovako znanja on ima napretek, ima ga
uvijek, ima ga jo. N i s a m ja onaj koji postavlja aluziju,
to je sam njegov tekst. N j e g a su obrazovali najbolji pro
fesori, on izlazi iz koleda La Fleche, on je isusovaki
uenik, a to se tie znanja i mudrosti, toga mu ne nedo
staje. Zar da kaem, da on, upravo zato to je iziao iz
isusovake kole, nosi otar osjeaj toga preobilja zna
nja? Zar u sri onoga to prenosi kroz humanistiku
mudrost nije neto poput skrivenog perinde ac cadaver,
koje nije tamo gdje se obino stavlja, t j . u tobonju smrt
koju zahtijevaju pravila svetog Ignacija? to se mene
tie, ja nisam j a k o osjetljiv, a o v i isusovci kakve ih ja
vidim, izvana, ini mi se da su tu na mjestu, i ak su ne
prestano ivi, njihova se prisutnost osjea, ak i u razno
likosti koja je daleko od one koja evocira smrt. N e ,
smrt o kojoj je rije skrivena je iza samog pojma huma
nizma, u sri je samog humanistikog razmatranja. I pod
o v i m terminom humanistike znanosti pokuava se oi
viti neto to emo nazvati le u ormaru.
Upravo tu Descartes pronalazi novi put. N j e g o v cilj
nije opovrgavanje neizvjesnih znanja. On e ostaviti zna
nja na miru i s njima sva pravila drutvenog ivota.
Uostalom, kao i svi ostali u tom povijesnom trenutku na
poetku 17. stoljea, u trenutku kad se p o j a v i o subjekt,
on ima o k o sebe libertince, koji vrve, i koji su poput
238

drugog termina otuujueg vel. Oni su u biti pironisti,

skeptici, i Pascal ih oznaava njihovim imenom, iako
im nije dovoljno naglasio smisao i izrazitost.
Skepticizam nije susljedno i nabrojivo dovoenje u sum
nju svih miljenja, svih putova kojima se pokualo prii
znanju. T o j e pridravanje subjektivnog stava nita
se ne moe znati. I m a tu neto to b i vrijedilo ilustrirati
lepezom svih onih koji su bili njegove povijesne inkar
nacije. H t i o bih vam pokazati da je Montaigne zaista
onaj koji se usredotoio, ne na skepticizam, ve na ivi
trenutak aphanasisa subjekta. U tome j e on plodan, vje
ni vodi koji nadilazi sve to je mogao predstavljati u tre
nutku koji se moe definirati kao historijska prekretnica.
Ali, tu se ne radi o skepticizmu. Skepticizam je neto to
mi vie ne poznajemo. To je etika. Skepticizam je nain
ovjekova odravanja u ivotu, koje ukljuuje tako te
ak, junaki poloaj da ga ak vie i ne m o e m o zamisliti
moda upravo zbog o v o g postupka koji je pronaao
Descartes, i koji vodi istraivanje puta izvjesnosti do sa
me toke otuujueg vel, iz koje je samo jedan izlaz
put elje.
Ta elja za izvjesnou dovela je Descartesa do sumnje
izbor ovog puta ga je doveo do neobinog razdvajanja.
H t i o bih dotaknuti neke toke koje e nam pomoi da
shvatimo jednu bitnu funkciju, iako prikrivenu, koja je
jo iva, prisutna, vodea u naoj metodi istraivanja
nesvjesnoga.
4
Izvjesnost nije za Descartesa momenat za koji se moe
smatrati da je zadobiven, kad smo j e d n o m doli do nje
ga. On treba svaki put, za svakoga, biti ponovljen. To je
uspon. To je orijentacijska toka, koju je posebno teko
uzdravati u usjeku k o j i j o j daje vrijednost. To j e , u
pravom smislu rijei, uspostavljanje neega odvojenoga.
K a d Descartes najavljuje pojam izvjesnosti, koji se ci
jeli zasniva na ja mislim kogitacije, oznaene t o m tokom
239

bez-izlaza koja postoji izmeu unitenja znanja i skepti

cizma, to nisu dvije sline stvari m o g l o bi se rei
da je njegova greka u tome to misli da je u tome
znanje. to kae da zna neto o toj izvjesnosti. to ne
ini od ja mislim obinu toku nestajanja. Ali, uinio je
drage stvari koje se tiu polja koje on ne imenuje, gdje
lutaju sva ta znanja za koja je rekao da bi ih trebalo
postaviti u radikalnu suspenziju. On postavlja polje ovih
znanja na razinu tog najireg subjekta, subjekta za koji
se pretpostavlja da zna, boga. Znate da je Descartes mo
rao uvesti njegovu prisutnost. Ali, na kako neobian
nain!
Tu se postavlja pitanje vjenih istina. Da bi se uvjerio
da se pred njim ne nalazi bog obmanjiva, on treba pro
i kroz medijum boga k o d njegova se boga ne radi
nekom
savrenom
biu.
Da li Descartes ostaje vezan, kako je to do njega uvi
jek bivalo, za zahtjev da jami cjelokupno nauno istra
ivanje time da suvremena znanost postoji negdje, u po
stojeem biu, koji se zove bog? to jest, time to se
pretpostavlja da bog zna?
M o e vam se initi da vas odvodim daleko od naeg
polja iskustva, a ipak, podsjeam na to da bih se ujedno
i ispriao i odrao vau panju na razini naeg iskustva
subjekt pretpostavljen da zna je u analizi analitiar.
Idui emo put raspravljati o funkciji prijenosa, kako
to da mi ne osjeamo potrebu za idejom savrenog i
beskrajnog bia kome bi palo na pamet da ove dimen
zije pripie svom analitiaru? da bi se uvela funkcija
subjekta pretpostavljenog da zna.
Vratimo se naem Descartesu i njegovom subjektu
pretpostavljenom da zna. K a k o ga se on oslobaa? Pa,
znate, svojim voluntarizmom, prvenstvom koje je dao
htijenju boga. To je sigurno jedan od najneobinijih ob
rata u povijesti duha vjene istine su vjene, jer bog
hoe da budu takve.
Mislim da cijenite eleganciju takvog rjeenja, koje itav
jedan dio istina, vjene istine, ostavlja bogu na teret.

240

Shvatite da Descartes hoe rei, i kae, ako su dva i

dva etiri, to je zato to b o g tako hoe, posve jedno
stavno. To je njegova stvar.
Pa, istina je da je to njegova stvar, i da to to su dva
i dva etiri nije neto to ide samo po sebi, bez njegove
prisutnosti.
Pokuat u ilustrirati to mislim rei. Kad nam Des
cartes govori o svom postupku, svojoj metodi, o jasnim
idejama i o nejasnim idejama, o jednostavnim idejama
i o sloenim idejama, on izmeu ta dva lana svoje me
tode postavlja red koji treba slijediti. Mogue je, na
posljetku, da jedan vie jedan vie jedan vie jedan, ne
daje etiri, i moram vam rei da upravo na tome arti
kuliram otuujui vel, dobar primjer za to. Jer, u kardi
nalnom redu bi to izgledalo otprilike ovako:
1

(1+

(1+

(1+

(...)))).

Svaki put kad se uvodi n o v i lan postoji jedan ili vie

ostalih, koji su izloeni opasnosti da nam kliznu kroz
prste. Da bi se dolo do etiri vaan je glavni, a ne redni
broj. Postoji prva mentalna operacija koju treba izvesti,
zatim druga, pa trea, pa etvrta. Ako ih ne izvrite po
redu, proputate ih. Relativno je drugorazredno znati da
li na kraju rauna to iznosi tri, etiri ili dva. To je stvar
boga. Descartes sada uvodi i odmah ilustrira, jer, isto
vremeno sa s v o j o m raspravom o metodi on uvodi
svoju geometriju i dioptriku, sljedee on zamje
njuje mala slova a, b, c itd. svoje algebre velikim slovima.
Velika su, ako hoete znati, slova hebrejskog alfabeta
pomou kojih je b o g stvorio svijet, i za koje znate da
svako ima nalije i da svakom odgovara jedan b r o j . Raz
lika izmeu malih i velikih slova kod Descartesa je u to
me to mala slova nemaju broja, ona su zamjenjiva i
samo e red komutacija odrediti njihov proces.
Da je ve u broju implicirana prisutnost Drugoga, do
voljno bi bilo za ilustraciju kazati vam da niz brojeva
moemo predstaviti samo uvodei nulu, na manje ili
vie prikriven nain. Dakle, nula je prisutnost subjekta
241

koji na ovoj razini totalizira. Ne moemo ga izvui iz

dijalektike subjekta i Drugoga. Prividna neutralnost ovog
polja skriva prisutnost elje kao takve. To u ilustrirati
uinkom povratka. Ipak proslijedimo koji korak s funk
cijom elje.
Zapravo, Descartes uvodi polazne osnove za znanost u
kojoj bog nema posla. Jer, karakteristika nae znanosti
i njena razlika od antikih znanosti jest da se ak nitko
ne usuuje, da ne bude smijean, upitati da li bog neto
zna, da li bog lista rasprave iz moderne matematike da
bi bio u toku.
Ja sam danas dosta napredovao i ispriavam se to
nisam i vie. Naputam vas naznaavajui posljednji pred
met mojih ovogodinjih izlaganja a to je pitanje o
poloaju analize u znanosti. Da li se analiza moe po
staviti u nau znanost, utoliko to se smatra da u njoj
b o g nema posla?
ODGOVORI

Dr G R E E N : Zar ne postoji sredstvo za artikuliranje

pitanja o Vorstellungsreprsentanz prema onom to ste
rekli posebno polazei od odnosa subjekta prema ogle
dalu, tako da ga taj odnos upuuje na subjekt pretpo
stavljen da zna tko je u ogledalu?
N o . K o n a n o . . . ja vas neu slijediti u t o m smjeru.
Ja mislim da j e to kratki spoj.
Toka gdje se pripaja ponovno preuzimanje Vorstellungsreprsentanz, koju sam esto upotrebljavao u da
nanjem izlaganju, jest toka za koju sam v a m rekao da
je virtuelna toka funkcije slobode, iako se izbor, vel,
oituje tu izmeu oznaitelja i subjekta. Ja sam to ilus
trirao o t v o r o m nad onim to bismo m o g l i nazvati pre
obraajima ove slobode, koju, konano, nitko od ozbilj
nih ljudi nije pronaao. A zatim sam preao na Descartesa,
koji se za nju ne brine mnogo, osim u djelovanju. U
djelovanju, i to na putu na kojem on nalazi svoju izvjes242

nost, prolazi i njegova sloboda. To ne znai da nam je

on zavjeta na ime bankovnog rauna.
K r o z Vorstellungsreprsentanz trebat u proi idui
put, prije nego li na razinu prijenosa ukljuim izraze
koje sam bio primoran uvesti danas o k o funkcije Dru
goga. To su prividno v r l o udaljene stvari od nae do
mene. To je, tonije, psihosomatika.
Psihosomatika je neto to nema oznaitelja, ali koja
je ipak pojmljiva samo onoliko koliko se oznaiteljska
indukcija na razini subjekta dogodila na nain koji u
igru uvodi aphanisis subjekta.
U djelcu o kojem sam govorio i ije ete blebetanje
moi ocijeniti, nalazi se ipak ova mala bitna primjedba
mada ona eli opovrgnuti, ne mene, ja nisam bog, v e
one koji govore u m o j e i m e da elja nije predstavnik
potrebe. Na o v o m e mjestu Vorstellungsreprsentanz
umnogome ograniiti nau igru interpretacije, zbog toga
?to subjekt, kao aphanisis, ne sudjeluje u tome.
U onoj mjeri u kojoj potreba sudjeluje u funkciji elje,
psihosomatika moe biti shvaena kao neto drugaije
od ovog obinog blebetanja, koje se sastoji u tome to
kae da postoji psihika zamjena za sve to se zbiva
u somatskom. To se odavno zna. A k o govorimo o psihosomatici, to je sluaj u mjeri u kojoj tamo treba posre
dovati elja. Utoliko, koliko je karika elje u njoj sau
vana, ak ako i vie ne m o e m o voditi rauna o funkciji
aphanasis
subjekta.
H t i o bih, kad sam ve na t o m podruju, da osjetite
o emu se radi kod uvjetovanog refleksa. U pavlovskom
se pokusu ne navodi dovoljno da je on mogu ukoliko
je mogue rastaviti djelovanje bioloke funkcije, tj. o n o
emu moemo pripisati ujedinjujuu, totalizirajuu funk
ciju potrebe. Ona se moe rastaviti, j e r se tu ispreplee
vie od jednog organa. K a d vidite da va pas slini gle
dajui komad mesa, ono to vas nadalje zanima jest
da presijeete stvar na mjestu izluivanja sline, i da po
kaete da se ona moe obrazloiti neim to funkcionira

243-

kao oznaitelj, jer je to uinio eksperimentator. Drugim

rijeima. Drugi je tu.
Ali, to se tie tobonjeg psihizma nesretne ivotinje,
to ne dokazuje ama ba nita. ak ni tobonji uinci
neuroze, koji se postiu, nisu uinci neuroze, iz jedno
stavnog razloga oni se ne mogu analizirati govorom.
Najvee znaenje ovih uvjetovanih refleksa jest u tome
da nas naue to ivotinja moe outjeti. Mi se sluimo
oznaiteljem koji nije oznaitelj za njega, ali koji se,
da bi funkcionirao kao oznaitelj, mora uvrstiti u raz
liku da se vidi to ima diferencijalno mogueg na
razini njegova perceptuma, to uope ne znai da e on
biti percipiens u subjektivnom smislu rijei. Vanost
tog pokusa je u tome, da nam ukae koja je diferenci
jalna lepeza kod ivotinje koja nema nita s predstav
ljanjem, naravno, j e r tu nema drugog subjekta osim
subjekta eksperimentatora. A to ide i dalje. Uistinu, mi
ispitujemo ivotinju prema naoj zamjedbi. Ovaj nain
ograniavanja pavlovskih pokusa, vraa im istovremeno,
to se vidi, njihovu vrlo veliku vanost.
Njihove stvarne znanstvene prednosti su one koje sam
naveo, i samo za to se one stvarno upotrebljavaju.
Interes moe, konano, biti u iznoenju pitanja koja
nam postavlja injenica da kod ivotinja otkrivamo da
oznaitelji koji su nai, jer smo mi eksperimentatori,
ti koji ih rasporeujemo u zamjedbi meusobno pre
nose neku vrst ekvivalencije.
Ne tvrdim da sam rijeio o v o pitanje formuliravi ga.
Ova nam vrst ekvivalencije uostalom omoguava da
postavimo problem realizma broja u obliku koji nije
isti prijanjem, kad sam v a m pokazao koje pitanje im
plicira svaku upotrebu broja, i to to ini aritmetiku
znanou, koja je doslovno osujeena unoenjem algebrizma. Ovdje broj posreduje u ime iste frekvencije u
onome to moemo nazvati, postavljajui stvari na nji
hovo mjesto, pavlovskim signalom. Treba znati da i
votinja uvjetovana stotinama vizualnih poticaja u se
kundi reagira na stotinu auditivnih poticaja u sekundi.
244

Tako je otvoreno novo pitanje u ispitivanju. Jo se, ne

sumnjivo, ne radi o neemu emu m o e m o dati pun sta
tus oznaitelja, osim za nas koji brojimo frekvencije.
Ipak, injenica da ivotinja bez vjebanja prelazi od
stotinu frekvencija u j e d n o m registru na stotinu fre
kvencija u drugom, omoguuje nam da moda odemo
malo dalje na isto zamjedbenoj strukturi.
Iskoristio sam postavljeno pitanje da vam iznesem
stvari, koje sam namjeravao rei, a to nisam uinio.
Ostanimo pri tome.
3. lipnja 1964.

18
O subjektu za koji se pretpostavlja
da zna, o prvoj dijadi i o dobru
Povjerenje prema analitiaru.
Znanost.
im postoji subjekt za koji se pretpostavlja
da zna, postoji i prijenos.
Vjerovanje.
Otuenje shvaeno u fort-da.
Otuenje u ugodi.
Cilj mojega uenja je bio i ostao stvaranje analitiara.
Stvaranje analitiara je predmet na dnevnom redu ana
litikog istraivanja. Meutim ve sam vam pruio
dokaze za to u analitikoj literaturi naela izmiu.
Jasno je u iskustvu svih koji su proli kroz to stva
ranje da se nedostatak kriterija zamjenjuje neim to
pripada redu ceremonije, i to se moe prevesti samo
ovako simulacija. Jer, za analitiara ne postoji ni
kakvo s-one-strane, ne postoji nikakvo bitno s-one-strane,
na to bi se m o g l o odnositi to za to se on osjea opu
nomoen za izvravanje svoje funkcije.
Ono to on postie je neprocjenjivo povjerenje su
bjekta kao takvog, i rezultati, koje postie putem izvjesne
tehnike. On se ne predstavlja kao bog, za svog pacijenta
on nije b o g . Odakle to povjerenje? O k o ega se ono
vrti?
Nesumnjivo, za onoga koji se uzda, koji dobiva neto
zauzvrat, pitanje se moe mimoii. Ali, ne moe ga mi
moii psihoanalitiar. Formiranje psihoanalitiara zahti
j e v a da on zna o k o ega se kretanje v r t i u procesu u
kojem v o d i svog pacijenta. On mora znati, mora mu
246

biti preneseno u iskustvu, od ega se on odvraa. Ta

pokretna toka jest ono to ja naznaujem na nain
koji vam, mislim, izgleda dovoljno motiviran, ali gdje
e vam, nadam se, usporedo s naim napredovanjem iz
gledati sve jasnija, sve neophodni ja to je ono to
oznaavam kao psihoanalitiarevu elju.
Proli sam vam put pokazao mjesto kroz koje se tu
prikljuio kartezijanski postupak, koji u svom poetku
i u svom kraju ne ide sutinski prema znanosti, ve pre
ma vlastitoj izvjesnosti. On je u naelu neega to nije
znanost u onom smislu u kojem je kod Platona nadalje
uinila predmet filozofske meditacije - ve je Ta zna
nost, naglasak je na Ta, a ne na znanost. Ta znanost
je ona u kojoj smo uhvaeni, koja ini kontekst naeg
djelovanja u vremenu u kojem ivimo, i kojoj ne moe
izbjei ni sam psihoanalitiar, j e r ona tvori i dio nje
gova stanja, to je Znanost.
U odnosu na tu znanost treba postaviti psihoanalizu.
To moemo uiniti samo ako za fenomen nesvjesnog
artikuliramo reviziju koju smo dali na utemeljivanje
kartezijanskog subjekta.
Danas u poi do fenomenologije prijenosa.

Prijenos je pojava u koju su zajedno ukljueni subjekt

i psihoanalitiar. Ako ih podijelimo na prijenos i protu-prijenos ma koliku smjelost i nehajnost sebi dopu
stili kad je rije o o v o j temi to je samo nain da
se zaobie ono o emu se radi.
Prijenos je bitna pojava, vezana za elju kao vorni
fenomen

ljudskog bia koji je otkriven prije Freuda.

B i o je savreno obrazloen utroio sam dobar dio

jedne godine posveene prijenosu da to dokaem s
najveom tonou, u tekstu gdje se spori o k o ljubavi,
naime u Platonovoj Gozbi.

247

Mogue je da je taj tekst napravljen za Sokratovu li

nost koja se tu posebno diskretno pokazuje. Bitni, po
etni momenat, na koji se treba odnositi pitanje o akciji
analitiara, jest onaj u kojem je reeno da Sokrat nikad
nije tvrdio da ita zna, osim onoga to se odnosi na
Eros, tj. na elju. Zbog ove injenice i zato to u Gozbi
ide dalje nego igdje pri ukazivanju znaenja komedije
svojih dijaloga i stvar tjera do mimike, Platon nam je
mogao samo naznaiti najtonije mjesto prijenosa.
im se negdje nalazi subjekt za koji se pretpostavlja da
zna koji sam vam danas na vrhu ploe skratio kao
S.s.S. (sujet suppose savoir) postoji i prijenos.
to znai udruenje psihoanalitiara koje podjeljuje
uvjerenja o osposobljenosti? samo to da ono upu
uje kome se moemo obratiti ako hoemo predstav
ljati taj subjekt za koji se pretpostavlja da zna.
Izvjesno je i svakom poznato da ni jedan psihoanali
tiar ne moe zahtijevati da predstavlja, pa i najmanje,
apsolutno znanje. Zato, u izvjesnom smislu, moemo rei,
da je onaj koga moemo osloviti, ako postoji, samo je
dan jedini. Taj jedan, b i o je, dok je b i o iv, Freud. i
njenica da je Freud, to se tie nesvjesnoga, b i o legi
timno subjekt za koji smo mogli smatrati da zna stavlja
po strani sve to se ticalo analitikog odnosa, kad su ga
njegovi pacijenti zajedno s njim pokrenuli.
On nije b i o samo subjekt za koji se pretpostavlja da
zna. On je znao, i on nam je pruio to znanje u terminima
za koje moemo rei da su neunitivi, mada su otkad su
iznijeti podloni ispitivanju koje se do sada j o nije
iscrpio. N i k a d nije postignut ni najmanji napredak koji
ne bi zastranio, ako je bio zapostavljen koji od termina
oko kojih je Freud odredio putove i staze nesvjesnoga.
To nam dovoljno kazuje o funkciji subjekta za koji se
pretpostavlja da zna.
Funkcija, a istovremeno Freudov ugled kao njena po
sljedica, na horizontu su svakog poloaja analitiara.
Oni tvore dramu drutvene organizacije, zajednice psi
hoanalitiara.

248

T k o se moe osjetiti posve zaposjednut tim subjektom

za koji se pretpostavlja da zna? N i j e u tome pitanje. Pi
tanje je, najprije, za svaki subjekt, odakle polazi da bi se
obratio subjektu za koji se pretpostavlja da zna. Svaki put
kad je ta funkcija za subjekt utjelovljena u bilo kome, u
analitiaru ili ne, proizlazi iz definicije koju sam dao,
da je prijenos ve utemeljen.
Ako stvari idu tako da je to k o d pacijenta ve odre
eno za osobu koja se moe imenovati, koja je njemu
dostupna, proizii e za onoga tko se u analizi za njega
bude brinuo posebna tekoa koja se tie pokretanja
prijenosa u akciju. Dogaa se da i najgluplji analitiar
ne znam da li postoji taj krajnji lan, to je funkcija
koju ovdje oznaavam samo onako, kako se u logici
oznaava ona vrsta mitskog broja kao, npr., najvei broj
koji se moe izraziti u toliko i toliko rijei dakle, ak
i najgluplji analitiar opaa, prepoznaje, i vodi analizi
ranog prema onome koji za njega ostaje subjekt za koji se
pretpostavlja da zna. To je samo detalj i gotovo anegdota.
Preimo sada na ispitivanje onoga o emu je rije.
Analitiar, rekao sam, dri to mjesto time to je pred
met prijenosa. Iskustvo nam potvruje, da je subjekt,
kad ue u analizu, daleko od toga da mu prida to mjesto.
Ostavimo naas kartezijansku hipotezu da je psiho
analitiar varalica. N j u ne treba apsolutno iskljuiti iz
fenomenolokog konteksta izvjesnih pristupa u analizi.
Ali, psihoanaliza nam pokazuje da o n o to, p o g o t o v o u
polaznoj fazi, najvie ograniava povjeravanje pacijena
ta, njihovo preputanje analitikom pravilu, jeste pri
jetnja da bi on mogao prevariti psihoanalitiara.
Koliko se puta u naem iskustvu dogodi da v r l o kasno
upoznamo vaan biografski detalj ?
Da biste me shvatili, rei u, na primjer, da je u tom
asu svog ivota subjekt dobio boginje. A zato mi to
niste ranije rekli? mogli bismo postaviti pitanje, ako
smo jo dovoljno naivni. Tono, rei e vam analizirani,
da sam vam rekao ranije, mogli biste bili pripisati tome
barem dio mojih smetnji, moda ak sve, a to to sam
249

tu,

to nije zato da biste mojim smetnjama dali organski

uzrok.
To je sigurno primjer neogranienog domaaja, i koji
treba sagledati na razne naine pod kutom drutve
nih predrasuda, znanstvenih rasprava, zbrke koja na
staje oko samog naela analize. Ovdje ga iznosim samo
radi ilustracije toga da pacijent moe smatrati da e
analitiar biti prevaren, ako mu on da neke elemente. On
zadrava neke elemente da analitiar ne bi iao prebrzo.
M o g a o bih vam to predoiti bolje drugim primjerima.
Zar onaj koji moe biti prevaren ne bi trebao a fortiori
biti p o d sumnjom da moe, posve jednostavno, preva
riti se?
Dakle, tu je granica. Oko ovoga prevariti se lei tezulja,
vaga te osjetljive toke, infinitezimalne, koju namjera
vam o b j a s n i t i .
Pretpostavivi da analiza moe biti u nekih subjekata
dovedena u pitanje, ak od samog poetka, i pod sum
njom da je mamac kako to, da se oko ovoga pre
variti se neto zaustavlja? ak i analitiarima pod pi
tanjem ukazuje povjerenje u njihovu izvjesnu nepogre
ivost, koja e takvom analitiaru, ponekad, u vezi sa
sluajnom gestom, pripisati neke nakane. Vi ste to ui
nili da me iskuate!
Sokratska diskusija je uvela sljedeu temu: da bi pre
poznavanje uvjeta dobra po sebi i m a l o za ovjeka neto
neodoljivo. To je paradoks nauavanja, ako ne Sokrata
to mi znamo o tome, osim preko platonovske ko
medije neu rei ak Platona jer, Platon se razvija
na terenu kominog dijaloga, i ostavlja sva pitanja otvo
rena ve u izvjesnom koritenju platonizma, za koji
se m o e rei da se odrava usred opeg podrugivanja.
Jer, tko zaista ne zna, da najsavrenije prepoznavanje
stanja dobra nee nikad nikoga sprijeiti da zae u su
protno? Onda, o emu se radi u t o m povjerenju prema
analitiaru? K a k o mu moemo vjerovati da eli to do
b r o , i to jo za drugoga? Objasnit u.
250

T k o ne zna iz iskustva da se moe ne htjeti uivati?

T k o ne zna iz iskustva to uzmicanje koje svakome po
stavlja pristup uivanja kao takvom, utoliko to o n o u
sebi sadri uasna obeanja? T k o ne zna da se m o e
ne htjeti misliti? cijeli nam sveopi kolegij profesora
to moe posvjedoiti.
Ali, to moe znaiti ne htjeti eljeti? Cjelokupno ana
litiko iskustvo koje ovdje samo daje oblik onome
to je za svakoga na samom zaetku njegova iskustva
svjedoi nam da je ne htjeti eljeti i eljeti, ista stvar.
eljenje sadri fazu obrane koja ga poistovjeuje s ne
htjeti eljeti. Ne htjeti eljeti to je htjeti ne eljeti. Dis
ciplina k o j o m su se bavili, da bi iznali izlaz iz tjesnaca
sokratovskih pitanja, ljudi koji nisu bili samo filozofi
ve raznovrsni redovnici na svoj nain stoici, epikurejci. Subjekt zna da ne htjeti eljeti u sebi ima neto
isto tako neoborivo kao i ta Moebiusova traka, koja nema
nalije, naime, prelazei preko nje matematiki emo
se vratiti na povrinu za koju se pretpostavlja da je
dublira.
Na toj toki sastanka eka se na analitiara. Utoliko
to se pretpostavlja da analitiar zna, pretpostavlja se
takoer da e poi u susret nesvjesnoj elji. Zato v a m
ja kaem idui u vam put to ilustrirati pomou
malog topolokog crtea, koji je ve bio na ploi da
je elja os, oslonac, poluga, motka, bat pomou kojeg
se primjenjuje element sile, inercija koja se skriva iza
onoga to se najprije formulira u razgovoru pacijenta
kao pitanje, naime, prijenos. Os, zajednika toka ove
dvostruke sjekire, to je elja analitiara, koju ovdje ozna
avam kao bitnu funkciju. I neka mi ne kau, da ja
tu elju ne imenujem, j e r upravo se o v o pitanje m o e
artikulirati samo pomou odnosa elje prema elji.
To je unutranji odnos. elja ovjeka je elja Drugoga.
Zar tu nije reproduciran element otuenja koji sam
vam naznaio utemeljujui subjekt kao takav? Ako o
vjek moe prepoznati svoju elju samo na razini elje
Drugoga, i to kao elju Drugoga, zar tu nema neega
251

to mu se mora initi kao prepreka njegovu nestajanju

koje je toka gdje se njegova elja nikad ne moe pre
poznati? To je ono to nije potaknuto, niti je za poti
canje, j e r nam analitiko iskustvo pokazuje da se elja
subjekta uspostavlja kad ugleda da se u igru ukljuuje
itav lanac na razini elje Drugoga.
U odnosu elje prema elji sauvano je neto od otu
enja, ali ne s istim elementima ne s tim Si i S2 iz
prvog para oznaitelja odakle sam izveo formulu otu
enja subjekta u svom predzadnjem predavanju ve,
s jedne strane, s onim to je konstituirano polazei od
prvotnog potiskivanja, od Unterdrckung, od binarnog
oznaitelja i, s druge strane, od onog to se pojavljuje
najprije kao nedostatak, manjak, u onom to je ozna
eno parom oznaitelja, u intervalu koji ih povezuje,
naime, sa eljom Drugoga.

2
Ponovo u iznijeti izvjestan broj formula koje treba
zadrati kao uporine toke bez kojih misao moe posrnuti. Otuenje je bitno povezano s funkcijom para
oznaitelja. Bitno je drugaije da li imamo dva ili postoje
tri oznaitelja.
Ako elimo shvatiti u emu je funkcija subjekta u ovoj
oznaiteljskoj artikulaciji, treba operirati sa dva ozna
itelja, j e r se subjekt u otuenje moe pritisnuti uza zid
samo pomou dva. Prelazei od drugoga k treemu, on
se vraa na prvi ali, ne drugome. Uinak aphanisis koji
djeluje pod jednim od dva oznaitelja vezan je za defi
niciju kaemo, da upotrebimo jezik moderne mate
matike skupa oznaitelja. To je takav skup elemena
ta, da, ako postoje kao to se kae u teoriji, oznaeno
pomou obrnutog velikog E samo dva, onda se do
gaa fenomen otuenja naime, da je oznaitelj onaj
koji
252

predstavlja

subjekt

pomou

drugog

oznaitelja.

Odatle proizlazi da se na razini drugog oznaitelja subjekt

gubi.
Zato sam vam naveo greku koja postoji pri nekim
prevodima te Vorstellungsreprsentanz, koja je, rekao
sam, oznaitelj
iz para.
Tu treba artikulirati o n o to je u igri i to je u tekstu
jednog m o g uenika naslueno, ali je izraeno tako da
prua mogunost da se pogreno razumije, upravo zato
to je propustio naznaiti temeljni karakter funkcije su
bjekta. On je neprestano govorio o odnosu oznaitelja
i oznaenog, to se tu odrava u onome to u nazvati
b.a. ba pitanja. Jasno, bilo je potrebno da jednog dana
iznesem na ploi neto to je ve bilo formulirano na
poetku sosirovskog razvoja da bih pokazao odakle sam
krenuo. Ali, odmah sam pokazao da je to bilo djelo
tvorno i pogodno za rukovanje samo ako je bila uklju
ena funkcija subjekta u prvotnom stadiju. Ne radi se
o svoenju funkcije oznaitelja na nominaciju, tj. naljep
nicu. To znai propustiti bit jezika. IMoram rei da je
onaj tekst za koji sam proli put rekao da je dokaz za
zaslijepljenost isto tako i dokaz za neznanje, jer kae da
je o tome rije na razini pavlovskog iskustva.
Ako postoji neto to se moe postaviti na razinu is
kustva uvjetovanog refleksa, to sigurno nije pridruivanje
znaka jednoj stvari.
Bilo da Pavlov to priznaje ili ne, pridruivanje ozna
itelja je upravo karakteristika cjelokupnog stanja isku
stva, utoliko to je ono uspostavljeno urezom koji se
moe proizvesti u organskoj organizaciji potrebe to
se oznaava manifestacijom na razini ciklusa prekinutih
potreba, a to emo tu nai na razini pavlovskog iskustva
kao rez elje. I kako se to kae, evo zato je vaa ki
nijema eto zato ivotinja nikad nee nauiti govoriti.
Bar ne na ovaj nain. Jer je ona oito za jedno razdob
lje u zaostatku. Pokus moe u njoj izazvati cijeli niz ne
reda, svaku vrst poremeaja, ali budui da do sada nije
bie koje govori, ona nije pozvana da dovede u pitanje
253

254

Sva mogua iskustva su tu da nam to posvjedoe. Jed

no mi je vrlo aljivo iznio Mannoni, koji je tu prisutan
i koji je o jednoj neuspjeloj pustolovini Casanove iznio
najzabavnije i najuvjerljivije razmiljanje. U izrazu mistifikacije kojom uspijeva pokrenuti nebeske snage i raz
mahati oko sebe oluju, koja ga uistinu plai, Casanova
koji se dotada predavao najcininijoj avanturi s ma
l o m guskom, koja mu daje p o v o d za sve to o k o ega
on potee krug imbecila Casanova, vidjevi da njegova
mistifikacija dobiva smisao, da se ostvaruje, u sebi istin
ski propada komino je to za jednog Casanovu, koji
izaziva zemlju i nebo na razini svoje elje, to on zapada
u nemo, kao da je zaista sreo lik boji koji ga zau
stavlja.
Pogledajte opet onaj tekst. T a m o se, na primjer, pri
kazuje jort-da kao neto otrcano to i jest, ako se o
vjek ne ispria to upotrebljava jo jednom to jort-da
n kojem je svatko obrisao noge. Ponavljaju ga kao pri
mjer prvotne simbolizacije, ispriavajui se kao da je to
neto to ve spada u javnu domenu. Pa, to mi se ne
ini manjom grekom, j e r ono svoju poetnu snagu, koju
njegova repetitivna bit objanjava, ne vue iz iste su
protnosti izmeu fort i da. Rei da se jednostavno radi
o tome da subjekt ustanovi svoju funkciju svladavanja
prava je glupost. Mehanizmi otuenja se otjelovljuju
u dva fenomena koji se izraavaju, ma koliko vam to
paradoksalno izgledalo, na razini fort.
Nema fort bez da i, ako se moe rei, bez Dasein. AH
upravo protivno o n o m e to pokuava zahvatiti cjelokup
na fenomenologija, kao radikalan temelj opstojanja, cje
lokupna fenomenologija Daseinanalyse, nema Daseina
zajedno s fort. To znai da nema izbora. A k o se mali
subjekt moe predavati toj igri fort-da, to je upravo zato
to se on ne predaje, j e r ni jedan subjekt ne moe do
stii tu radikalnu artikulaciju. On se predaje pomou
malenog kalema, tj. pomou predmeta malo a. Funkcija
predavanja s ovim predmetom se odnosi na neko otu
enje, a ne na bilo koje i pretpostavljeno svladavanje,
255

za koje nije ba posve jasno to bi ga poveavalo u neo

dreenom ponavljanju, dok neodreeno ponavljanje o
kojem je rije iznosi radikalno njihanje subjekta.
3
M o r a m prekinuti stvari, kao po obiaju, u izvjesnim
granicama. Ipak, elim naznaiti, makar ukratko, to
e sainjavati predmet razgovora sljedei put.
Na ploi sam naznaio, u obliku dviju shema, bitnu
razliku o kojoj je rije.
U svom tekstu o Triebe i Triebschicksale, o nagonima
' peripetijama nagona, Freud postavlja ljubav i na razinu
realnog i narcistikog, na razinu naela ugode u korela
ciji s naelom stvarnosti, i zakljuuje da je funkcija
ambivalencije posve razliita od onoga to nastaje u Verkehrung, u krunom kretanju. Na razini na kojoj se radi
o ljubavi imamo shemu za koju Freud kae da se ras
lojava u dva doba.
Najprije jedan Ich, Ich objektivno odreen uzajamnim
djelovanjem aparata sredinjeg ivanog sustava sa sta
njem homeostaze, da napetost odrava na nekoj nioj
razini.
M o e m o zamisliti da je to to je izvana, ukoliko po
stoji izvana, samo ravnodunost; A na toj razini, budui
da se radi o napetosti, ravnodunost jednostavno znai
nepostojanje. Freud nam ipak kae da pravilo autoerotizma nije nepostojanje predmeta, ve funkcioniranje
predmeta samo u odnosu na ugodu. U zoni ravnoduno
sti diferencira se ono to donosi Lust i ono to donosi
Unlust, ugodu ili neugodu. Zar, uostalom, nismo svi vi
djeli dvosmislenost izraza Lustprinzip? budui da ga
neki piu i kao Unlustprinzip.
Postavlja se pitanje prikazivanja ovog stadija arti
kuliranja homeostaze i ugode. Jer to da neto donosi
ugodu previe je za ravnoteu. O tom hipotetikom Ich,
u kojem se motivira prva konstrukcija aparata koji funk256

cionira kao psihizam, koju shemu, najbliu i najtoniju,

da bi funkcionirao, moemo dati? Predlaem ovu.
Vidite I C H oznaeno velikim slovima, Ich kao aparat
koji tei za stanovitom homeostazom koja ne moe

Dokaz predmetom a
biti najnia, j e r bi to bila smrt, a uostalom, Freud je
razmatrao stvar u drugom razdoblju. to se tie Lust,
to nije polje u pravom smislu rijei, to je neki predmet,
predmet ugode, koji se kao takav ogleda u Ja. Ta slika
u ogledalu, taj obostrano jednoznaan korelat predme
ta, to je proieni Lust-Ich koji se zadovoljava pred
metom kao Lust.
A Unlust je naprotiv ono to se ne moe pripisati na
elu ugode, to se ne moe svesti na to naelo. Polazei
od toga Freud nam kae da e nastati ne-ja. Unlust se
postavlja pazite dobro unutar kruga prvotnoga Ja,
on ga izgriza, a da ga homeostatsko funkcioniranje nikad
ne uspije resorbirati. U o v o m e moete vidjeti porijeklo
onoga to emo sresti kasnije u funkciji takozvanog lo
eg predmeta (objekta).
Moete ustanoviti da to to strukturira razinu ugode
ini ve zaetak mogue artikulacije otuenja.
Lust se u vanjskoj zoni izraava nekako ah! Ich
je ipak neto ime bi se trebalo pozabaviti. A im se
njime bavimo, savreni mir nestaje iz Ich. Lust-Ich, a
istovremeno i Unlust se temeljito razluuju od ne-ja. To
257

ne ukljuuje nestanak aparata za Ich, naprotiv. Vidite,

da jednostavno dolazi do otkrnjenja, okljatrenosti, na
nekoj primitivnoj razini, koje istiem u dijalektici sub
jekta prema Drugome, ali ovdje u drugom smislu.
Formula nema dobra bez zla, nema dobra bez patnje
koja tom dobru, tom zlu daje karakter naizmjeninosti,
mogueg doziranja, i na to e se, pogreno, svesti arti
kulacija koju sam dao za par oznaitelja. Jer, da preuz
m e m o opet stvari na razini dobra i zla, svatko zna da
hedonizam pada kad treba objasniti mehanizam elje.
To je zato to se, prelazei na drugi registar, ne otuu
jui artikulaciju, izraava posve drugaije. Skoro crve
nim to maem tim tricama kojima se imbecili igraju
ve dugo, kao s-one-strane dobra i zla, a da i ne znaju
pravo o emu govore. Preostaje da se artikulira ono
to se zbiva na razini otuujue artikulacije ovako
nema zla, a da iz toga ne proizae neko dobro, a kad
je dobro tu, nema dobra koje pristaje uza zlo.
Zato etika propada, kad se kreemo u registru iste
ugode, i zato j o j Kant s pravom prigovara da suvereno
dobro nikako ne bi moglo biti zamiljeno kao infinitezimiranje bilo kojeg malog dobra. Jer, nije mogue posta
viti zakon o onome to moe biti u predmetu dobro.
Najvie se dobro, ukoliko se ovaj zbunjujui izraz
mora zadrati, moe nai samo na razini zakona, a ja
sam pokazao u Kant avec Sade da to znai, da n razini
elje stoje karakteristike koje upravljaju dijalektikom
ugode, pasivnost, narcisizam i ambivalencija, koje se na
laze na lijevoj strani skice. Krajnji termin te dijalektike
je, pravo reeno, ono to se naziva poistovjeenjem.
Prepoznavanje nagona omoguava da s najveom izvjesnou konstruiramo funkcioniranje koje sam nazvao
razdiobom subjekta ili otuenje. A kako smo prepoznali
sam nagon? Prepoznali smo ga po tome, umjesto da smo
ograniili dijalektiku onoga to se zbiva u subjektovu
nesvjesnom na referenciju polja Lust, na slike povoljnih,
dobroiniteljskih predmeta,
258

mi smo pronali

izvjestan

tip predmeta, koji konano ne slue niemu. To su pred

meti a, dojke, izmet, pogled, glas. U o v o m novom ter
minu poiva toka koja uvodi dijalektiku subjekta kao
subjekta nesvjesnog.
Idui u
prijenosa.

put

odatle

proslijediti

razraujui

subjekt

ODGOVORI
M. S A F O U A N : Jo uvijek mi je teko shvatiti razliku
izmeu predmeta u nagonu i predmeta u elji. Kad treba
vidjeti
razliku
izmeu
onoga
(Id)
i predmeta
nagona,
gubim
nit.
Sluajte, radi se o pitanju terminologije. Ljubazno je
s vae strane to postavljate takvo pitanje, iako ono
govori o stanovitoj zbunjenosti, j e r to moe koristiti
svima.
Postoji mnotvo stvari, vrlo ugodnih, za koje mislimo
da ih elimo, ako smo zdravi, ali nita o tome ne m o e m o
rei, osim mislimo da elimo. To su, ini mi se, stvari
na razini koju je mogue prenijeti, ali ne spadaju u
analitiku teoriju.
Predmeti koji se nalaze u polju Lusta imaju prema
subjektu potpuno narcistiki odnos, tako da u simetriji
tih dvaju polja lei razlog misterija tobonje regresije
ljubavi u poistovjeenje. I ne v i d i m zato je to zada
valo tolike potekoe, ak i Freudu. To j e , dragi m o j ,
predmet ljubavi.
Uostalom, vi to uviate, kad govorite o predmetima
koji nemaju posebnog znaenja za predmet nagona. Vi
onda kaete, kao to je Freud napomenuo Volim ja
njei ragu. To je isto kao kad kaete volim tu i tu
gospou s tom razlikom to to kaete njoj, a to
mijenja sve. Vi joj to kaete iz razloga koje u objasniti
idui put.
Volite jagnjei ragu. Niste sigurni da ga elite. Uzmite
iskustvo

lijepe

mesarice. Ona voli kavijar, ali ga ona

nee. Zato ga ona eli. Shvatite, da je predmet elje uzrok

259

elji, i taj predmet uzrok elji jest predmet nagona

tj. predmet oko kojeg se vrti nagon. Budui da razgo
varam s onima koji su radili na m o j i m tekstovima, mogu
se izraavati zatvorenim formulama. Zelja se ne vjea
za predmet nagona elja ide oko njega, utoliko to
on potie nagon. Ima i praznih elja, ludih elja, koje
polaze upravo od toga radi se samo o elji za onim
to vam je, na primjer, bilo zabranjeno. Zato to vam
je zabranjeno, vi ne moete, a da izvjesno vrijeme ne
mislite na to. I to spada u elju. Ali, svaki put kad
imamo p o s 1 0 s dobrim predmetom, mi ga oznaavamo
to je pitanje terminologije, ali je ta terminologija
opravdana kao predmet ljubavi. Opravdat u to idui
put obrazlaui odnos koji postoji izmeu ljubavi, pri
jenosa i elje.
10. lipnja 1964.

19
Od interpretacije do prijenosa
Polje-ja i polje Drugoga.
Metafora.
Interpretacija nije otvorena svakom
smislu.
Neodreenje ' odreenje subjekta.
Ljubav, elja, prijenos.
Ideal-ja, i malo a.
Ono to u danas iznijeti, nije s obzirom na rjenik
neto sa im se niste upoznali.
Radi se o najuobiajenijim izrazima, kao to su poistovjeenje, idealiziranje, projekcija, introjekcija. To nisu
izrazi kojima je lako rukovati, utoliko manje zato to
daju smisao.
to je obinije od poistovjeenja? Izgleda ak da je
to bitna operacija miljenja. Idealiziranje e takoer
moi posluiti kad psihologistiko stanovite bude istraenije. Projicirati i introjicirati su esto u oima po
nekog dva uzajamna izraza. V e sam davno istaknuo,
da se jedan od ovih izraza odnosi na polje u kojem pre
vladava simbolika, a drugi na polje u kojem je imagi
narno, zbog ega se oni barem u izvjesnoj dimenziji ne
susreu.
Intuitivna upotreba ovih izraza, polazei od osjeaja
koji imamo da ih razumijemo, i da ih razumijemo iz
dvojene kao da razvijamo njihovu dimenziju u opem
razumijevanju, oito je izvor svih promaaja i zbrke. To
je opa sudbina svih stvari iz govora. U openitom go
voru, onaj koji govori, bar materinjim jezikom, izraava
se tako sigurno i tako savrenom biranou, tako da se
moramo obratiti najobinijem korisniku jezika, neobra261

zovanom ovjeku, da bismo upoznali pravu upotrebu jed

nog izraza.
Dakle, kad ovjek eli samo govoriti, on se orijentira
prema temeljnoj topologiji jezika, koja se razlikuje od
simplicistikog realizma za koji se hvata suvie esto
onaj koji misli da je udomaen na podruju znanosti.
Prirodna upotreba takvih izraza uzmimo ih zaista
nasumce part soi, bon gre mal gre, une affaire, za
razliku od une chose faire, implicira skrivenu topologiju u kojoj se subjekt prepoznaje kad govori spontano.
A k o se mogu obratiti psihoanalitiarima i pokuati
oznaiti na koju se implicitnu topologiju oni odnose
upotrebljavajui svaki izraz koji sam naveo, oito je,
da ih u cjelini ma koliko esto nesposobni bili zbog
neobrazovanosti, da ih artikuliraju oni obino, s istom
spontanou ovjeka u obinom govoru, pravilno upo
trebljavaju. Jasno je da, ako budu poto-poto htjeli doi
do rezultata jednog promatranja i shvatiti ono to ne
shvaaju, da e ih onda neprirodno upotrebljavati. U
tom sluaju e malo tko preuzeti njihovu upotrebu.
Danas se obraam tom taktu pri psihoanalitikoj upo
trebi nekih rijei, da bih ih uskladio s evidencijom topologije koju sam tu iznio i koja je, na primjer, na ploi
prikazana u shemi koja vam pokazuje polje prvotnog
Ich, predmetnog Ich, konano u ivanom aparatu Ich
iz homeostatikog polja u odnosu na koji se polje Lust,
ugode, razlikuje od polja Unlust.
Ve sam naveo da Freud razlikuje razinu Ich, na pri
mjer u lanku o Triebe, istiui ujedno, da se ona mani
festira kao organizirana, to je narcistiki znak, i utoliko
je ona isto artikulirana u polju realnoga. U realnom on
razlikuje, on povlauje, samo ono to se u njegovu polju
reflektira efektom Lust kao povratak homeostazi.
Ali, ono to je nesklono homeostazi i odrava se pod
svaku cijenu kao Unlust, nagriza jo i vie njegovo polje.
Na taj nain ono to pripada redu Unlust postaje sas
tavni dio Ja, kao ne-ja, negacija, okrnjenje za Ja. Ne-ja
se ne mijea s onim to ga okruuje, sa prostranstvom
262

realnoga. Ne-ja se razlikuje kao strano tijelo, fremde

Objekt. Ono je tu, smjeteno u luneti koju tvore dva
mala kruga po uzoru na Eulerove. Pogledajte sliku. Da
kle, u registru ugode nalazi se objektivirajua utemeljenost koju moemo iznijeti, kao znalac koji ustanov
ljava funkcioniranje predmeta, koji mu je stran.
Samo to mi nismo takvi znalci, a ak i da jesmo,
trebamo biti i subjekt koji misli. I utoliko to s m o
subjekt koji misli, mi smo ukljueni na posve drugi na
in jer zavisimo od polja Drugoga, koje je bilo tu mnogo
prije nego li smo doli na svijet, i ije nas krune struk
ture odreuju kao subjekt.
Radi se o tome da ustanovimo u kojem se polju do
gaaju razliite stvari s kojima se susreemo u polju
analize. N e k e se dogaaju na razini prvog polja, polja
Ich, a neke druge koje je bolje odmah razluiti, jer,
ako ih pomijeamo ne razumijemo vie nita u dru
gom polju, polju Drugoga. Iznio sam vam bitne artiku
lacije za o v o drugo polje, za dvije funkcije koje sam
definirao i obrazloio kao otuenje i razdvajanje.
Nastavak mog dananjeg izlaganja pretpostavlja, na
kon to sam ih uveo da ste ih iskuali to znai
da ste pokuali dovesti ih do funkcioniranja na razlii
tim razinama.
Ve sam pokuao neke posljedice tog tako posebnog
vel koje tvori otuenje suspenzija subjekta, njegovo
kolebanje, gubljenje smisla utjeloviti u oblicima kao
kesa ili ivot, sloboda ili smrt koji se opet ponavljaju
u bie ili smisao u izrazima kojima prilazim s otpo
rom i molim vas da se ne prenaglite optereujui ih
smislom koji bi ih brzo poljuljao, a bolje je da se toga
uvamo u govoru.
Tu barem uvodim ono to u pokuati obrazloiti idu
e godine. Bit e to neto to e trebati nasloviti subjek
tivni poloaji. Naime, sva se ova priprema u vezi s te
meljima analize mora razvijati jer nita nije nemo
gue usredotoiti to ne proizlazi iz poloaja subjekta
263

 da bismo pokazali to moe ilustrirati artikulacija

analize, polazei od elje.
Subjektivni poloaji ega? K a d bih se prepustio onom
to se nudi rekao bih subjektivni poloaji postojanja,
sa svim povoljnostima to ih moe imati ovaj izraz, zato
to je ve udomaen u naem prostoru. Naalost, to e
nam omoguiti strogu primjenu samo na razini neuroze.
T o , uostalom, nee biti tako loe. Zato u radije rei
subjektivni poloaj bia. Ne jamim unaprijed za svoj
naslov, moda u iznai bolji, ali u svakom sluaju e
o tome biti rije.
1
Nastavimo. U jednom lanku, koji sam ve spomenuo
da bih u njemu ispravio ono to mi se uinilo loe, iao
je autor za tim trudei se, ne bez zasluge da obli
kuje ono to moj govor uvodi u vezi sa strukturom je
zika inherentnog nesvjesnom. Dolo se do formule koja
se sastoji u prevoenju formule koju sam dao za meta
foru. Moja formula je bila bitna i upotrebljiva, j e r izra
ava dimenziju u kojoj se pojavljuje nesvjesno, utoliko
to je operacija znaenjske kondenzacije temeljna za nj.
Naravno, znaenjska se kondenzacija sa svojim efek
tom metafore, moe promatrati otvoreno u najmanjoj
pjesnikoj metafori. Zato sam uzeo primjer iz Booz endormi (Usnuli B o o z ) . Sjetite se m o g lanka iz Psycho
analyse pod naslovom L'Instance de la lettre dans l'inconscient. Uzeo sam onu pjesmu, boe m o j , koja se od
svih u francuskom jeziku govori najvie po sjeanju. T k o
u svom djetinjstvu nije recitirao tu pjesmu! To nije
nepogodan primjer za analitiku upotrebu, pogotovo ne
u trenutku kad sam je uveo, to jest kad sam istovre
meno uveo oinsku metaforu.
Neu vam ponavljati taj lanak, ali njegova je poanta
oito u tome da vam pokae kako se smisao ostvaruje
u injenici da je onaj koji je u pjesmi Booz tu kao
boanski otac, a ujedno i boje orue oznaen meta-

264

forom sa gerbe n'etait pas avare ni haineuse. Dimen

zija smisla otvorena o v o m metaforom nije nita manja
od onoga to nam se pokazuje u zavrnoj slici, slici zlat
nog srpa nehajno baenog u zvjezdanom polju. To je
ak skrivena dimenzija u o v o j pjesmi. ak skrivenija
nego li vi to mislite, j e r nije dovoljno da ja tu izvuem
kosir kojim se sluio Jupiter da bi naplavio svijet Kronosovom krvi. Dimenzija kastracije o kojoj je rije u
biblijskoj je perspektivi posve drugaijega reda, a tu je
prisutna u svakom povijesnom odjeku, do Boozove invokacije boga Comment surgira-t-il de moi, vieil kom
me, une descendence?
Ne znam da li ste opazili bolje biste opazili da sam
ove godine odrao seminar o Imenima-Oca, kako sam
namjeravao da je Gospod, ije je ime neizgovoreno,
onaj koji bdije nad raanjem jalovih ena i starih mu
karaca. Temeljito transbioloki karakter oinstva, uve
den tradicijom sudbine izabranih naroda, ima neto to
je izvorno potisnuto i koje se uvijek ponovo javlja u
dvosmislenosti hramanja, spoticanja i simptoma ne-susreta, dystyhia, sa skrivenim smislom.
To je dimenzija koju uvijek nalazimo i koja, ako je
hoemo formalizirati kao to se potrudio autor o kojem
sam govorio, zasluuje da njome opreznije postupamo
nego li je to uinio on kad se na neki nain pouzdao
u formalizam razlomka tako da je oznaio posrednikom
crtom vezu koja postoji izmeu oznaitelja i oznaenoga.
Nije posve nepravilno smatrati da ova crta u izvjesnim
trenucima oznaava u odnosu oznaitelja prema oznae
nome indikaciju vrijednosti, koja je upravo to to izra
ava njena upotreba kao razlomka u matematikom smi
slu izraza. Ali, ona nije samo to. Izmeu oznaitelja i
oznaenog postoji drugi odnos, a to je odnos uinka
smisla. Upravo kad u metafori treba obiljeiti uinak
smisla, ne moe se uope i bez predostronosti, i bez
smjelosti, upravljati tom crtom u razlomakoj trans
formaciji to bi bilo doputeno da se radi o odnosu
proporcije.
265

metaforu, obrazloivi to ovako onome to u nesvjes

nom daje teinu u artikulaciji zadnjeg oznaitelja, koji
otjelovljuje metaforu s novostvorenim smislom koji na
staje uslijed upotrebe, trebalo bi odgovarati neko zahvatanje, od jednog do drugog, dvaju oznaitelja u nesvjes
nom.
Posve je sigurno da ova formula ne moe zadovoljiti.
Najprije bi trebalo uvidjeti da nema takvih odnosa ozna
itelja prema samome sebi budui

da je oznaiteljeva

osobina da ne moe oznaavati sama sebe a da ne pro

izvede neku logiku greku.
Da bismo se u to uvjerili, potrebno je samo pozvati
se na antinomije koje su nastale im

smo pokuali s

iscrpnom logikom formalizacijom matematike. Katalog

kataloga koji ne sadre sami sebe oito nije isti katalog
koji sam sebe ne sadri kad je on taj koji je unesen
u definiciju i kad je taj koji e biti upisan u katalog.
Mnogo

je jednostavnije primijetiti

da

je to to se

zbiva sljedee: zamjenski oznaitelj doao je na mjesto

drugog oznaitelja da uspostavi uinak metafore. On protjerava oznaitelja na drugo mjesto. A k o elimo zadr
ati

mogunost

postupka

razlomakog

tipa,

postavit

emo nestalog oznaitelja, potisnutog oznaitelja ispod

glavne crte, u nazivnik, kao unterdrckt.
266

Zbog toga ne m o e m o rei da je interpretacija, kao

to je napisano, otvorena svakom smislu, p o d izlikom
da se radi samo o vezi izmeu oznaitelja i oznaitelja,
to jest o ludoj vezi. Interpretacija nije otvorena svakom
smislu. To bi znailo, da priznajemo onima koji se diu
protiv neizvjesnog karaktera analitike interpretacije da
su sve interpretacije mogue, to je u stvari isti apsurd.
A k o sam i rekao da je uinak interpretacije u izoliranju
jednog jezgra u subjektu, Kern, da se izrazimo kao Freud,
ne-smisla, to ne znai da je sama interpretacija ne-smisao.
Interpretacija je znaenje, ali ne bilo koje. Ona dolazi
tu na mjesto s, i obre odnos koji ini da je uinak
oznaitelja u jeziku oznaeno. N j e n je uinak pojava nesvodivog oznaitelja. Treba interpretirati na razini s koje
nije otvoreno svakom smislu, koje ne m o e biti bilo to,
koje je znaenje kojemu se, nesumnjivo m o e m o samo
pribliiti. Ono to tu postoji, bogato je i kompleksno
kad

se radi

o nesvjesnom subjekta, i

izazove pojavu nesvedivih znaenjskih

namijenjeno
elemenata,

da
non

sensical, nastalih od ne-smisla. U t o m istom lanku Leclaire je posebno dobro ilustrirao prijelaz od znaenjske
interpretacije

prema

znaenjskom

ne-smislu,

kad

nam

u vezi sa svojim opsjednutim iznosi formulu zvanu Poordjeli koja meusobno vezuje dva sloga

rijei licorne,

uvodei u njenu sekvencu cijeli lanac gdje se animira

njegova elja. Iz onoga to Leclaire bude j o objavljivao
vidjet ete da stvari idu mnogo dalje.

Interpretacija nije otvorena svakom smislu. Ona nije

bilo koja.

Ona je

znaenjska interpretacija

i ne smije

biti promaena. To ne prijei da to znaenje ne bude za

subjekt bitno. Bitno je da subjekt vidi preko tog zna
enja, kojemu je oznaitelju ne-smislu, nesvedivom,
traumatskom kao subjekt, podloan.
To vam omoguava da shvatite ono to je materijali
zirano u iskustvu. M o l i m vas da uzmete jednu veliku
Freudovu psihoanalizu, najveu od svih, najsenzacional
niju j e r se u njoj vidi bolje nego drugdje kamo kon
vergira problem izmjene fantazma i realnosti, naime, u
neto nesvedivo,

nonsensical,

koje funkcionira kao pr

votno potisnut oznaitelj g o v o r i m o opservaciji ovjek-vuk. U ovjeku-vuku, rei u to da bih vam pruio
Arijadninu nit koja e vas voditi pri itanju, nagla po
java vukova na prozoru u snu igra ulogu s kao pred
stavnika subjektova gubitka.
Ne radi se samo o tome da je subjekt fasciniran po
gledom tih vukova, sedam na broju, kojih je uostalom
na njegovu crteu pet i raspreni su po stablu. N j i h o v
fascinirani pogled jest sam subjekt.
to nam pokazuje cijela opservacija? U svakoj se etapi
subjektova ivota dogodila neka stvar koja je u svakom
trenutku

mijenjala vrijednost odredbenog

indeksa koji

tvori taj prvotni oznaitelj. Upravo je tako shvaena di

jalektika subjektove elje, kao elje koja se uspostavlja
od elje Drugoga. Sjetite se dogaaja s ocem, majkom,
sestrom, sa sluavkom Gruom. Svako to razdoblje obo
gauje nesvjesnu subjektovu elju neim to treba po
staviti u brojnik, kao znaenje uspostavljeno u odnosu
prema Drugome.
Razmotrite dobro to se onda dogaa. M o l i m vas da
uzmete u obzir logiku neophodnost tog trenutka kad
se

subjekt

uspostavlja

samo od

Unverdrngung,

od

neophodnog nestanka prvog oznaitelja. On se konsti

tuira preko Unverdrngung, ali ga ne moe zamijeniti kao
takav jer bi onda jedan oznaitelj morao predstavljati
umjesto drugoga, dok tu postoji samo jedan, prvi. Treba
268

razmatrati dvije strane toga X

konstituirajui mo-

menat, kad nastaje znaenje, koji artikuliramo na jed

nom mjestu u njegovoj

funkciji na

razini

nesvjesnog,

ali isto tako i uinak povratka, koji nastaje u t o m od

nosu, k o j i moemo zamisliti polazei od razlomka. Taj
odnos treba uvesti oprezno, ali ga jezini uinci dobro
naznauju.
Svatko zna, ako se nula pojavljuje u nazivniku, vri
jednost razlomka nema vie smisla, ali konvencijom do
biva ono to matematiari nazivaju beskonana vrijed
nost. Na izvjestan nain je to j e d n o od razdoblja subjektove konstitucije. Utoliko to je prvobitni oznaitelj
isti ne-smisao, postaje on nosilac infinitezimacije vri
jednosti subjekta, koja nije otvorena svakom smislu, ve
ukida svaki, to je posve druga stvar. To objanjava zato
se nisam mogao sluiti odnosom otuenja, a da ne une
sem rije sloboda. U radikalnom smislu i ne-smislu su
bjekta funkciju slobode utemeljuje upravo taj oznaitelj
koji ubija svaki smisao.
Zato je pogreno rei da je oznaitelj u nesvjesnom
otvoren

svakom smislu.

On konstituira subjekt u nje

govoj slobodi s obzirom na svaki smisao, ali to ne znai

da on tu nije odreen. Jer, stvari koje se umjesto nule
upisuju u brojnik su znaenja, dijalektizirana znaenja
u odnosu na elju Drugoga, i ona daju odnosu subjekta
prema nesvjesnom odreenu vrijednost.
Bit e vano pokazati u nastavku m o g izlaganja idue
godine, kako nas iskustvo analize prisiljava da traimo
na putu takve formalizacije u kojoj se posredovanje tog
beskraja subjekta s konanou elje m o e izvriti samo
intervencijom onoga to Kant, kad stupa u gravitaciju
misli koja se naziva filozofskom, unosi s toliko svjeine
pod nazivom negativna veliina.
Svjeina tu ima svoju vanost, naravno, j e r izmeu
prisiljavanja filozofa da razmiljaju o injenici da minus-jedan nije nula, i toga, da p r i tome oni ostaju gluhi
smatrajui da ih se to ne tie velika je razlika. Na
kraju preostaje a to je jedina korist referencije na
269

filozofsko obrazloenje da ljudi preivljavaju samo

da bi svakog asa zaboravljali sve ono to su osvojili,
govorim o njihovim subjektivnim osvajanjima. Narav
no, u asu kad su ih zaboravili, ona nisu manje osvojena,
ali oni su vie osvojeni uinkom svojih osvajanja. A biti
osvojen od neega to ne poznajemo ima ponekad stra
ne posljedice, od kojih je prva zbrka.
Negativna je veliina, dakle, jedan od oslonaca za ono
to nazivamo kompleks kastracije, odnosno negativna
incidencija u koju ulazi predmet falus.
Sve je to samo prethodna indikacija, ali smatram da
je vrijedno iznijeti j e .
2
Treba ipak poi dalje u onome to razmatramo a
to je prijenos. K a k o nastaviti? Prijenos je nezamisliv,
ukoliko ne uzmemo njegov poetak u subjektu za koji
pretpostavljamo da zna.
Danas uviate bolje za to je pretpostavljeno da zna.
Pretpostavlja se da zna ono emu nita ne bi moglo
izbjei, od asa kad ga on formulira isto i jedno
stavno, znaenje.
To znaenje implicira, naravno a zato sam najprije
izvukao dimenziju njegove elje da se on tu ne moe
prikratiti.
Ta povlatena toka je jedina kojoj m o e m o priznati
karakter apsolutne toke bez ikakva znanja. Ona je ap
solutna upravo zato to nije nikakvo znanje, ve spona
koja vezuje njegovu vlastitu elju s rezolucijom onoga
to treba objaviti.
Subjekt ulazi u igru poevi od te temeljne potpore
pretpostavlja se da subjekt zna, samim tim to je
subjekt elje. to se onda zbiva? Zbiva se ono to se
u svojoj najopenitijoj pojavi naziva uinak prijenosa.
Taj uinak je ljubav. Jasno, kao svaka ljubav, ona se
moe pronai, kao to Freud kae, samo u polju narciz
ma. Voljeti, u biti, jest htjeti biti voljen.
270

Ono to se pojavljuje u uinku prijenosa suprotstav

lja se objavi. Ljubav intervenira u funkciji koja je ovdje
objavljena kao bitna, u svojoj funkciji obmane. Ljubav
je, nesumnjivo, uinak prijenosa, ali to mu je opirua
strana. Vezani smo za oekivanje tog uinka prijenosa
da bismo mogli interpretirati, a istovremeno mi znamo
da on zatvara subjekt uinku nae interpretacije. Ovdje
je apsolutno oit uinak otuenja^ gdje se artikulira ui
nak da mi jesmo, u odnosu subjekta prema Drugome.
Trebalo bi tu istaknuti to se uvijek isputa,

to

Freud artikulira i to nije isprika, ve razlog prijenosa

da se nita ne moe dostii in absentia, in effigie.
To znai, da prijenos po svojoj prirodi nije sjena ne
ega to je otprije doivljeno. Upravo protivno, subjekt
utoliko to je podvrgnut elji analitiara, eli ovog pre
variti tim podvrgnuem, uinivi da ga on voli, predla
ui sam tu bitnu lanost koja je ljubav. Uinak prije
nosa jest uinak obmane, utoliko to se ponavlja odmah
tu i sada.
To je ponavljanje onoga to je bilo takvo samo po
tome to je istog oblika. On nije ektopija. On nije sjena
starih ljubavnih obmana. On je izolacija u s v o m aktual
nom funkcioniranju istom od obmana.
Zato m o e m o rei da je to to stoji iza ljubavi zvane
prijenos potvrivanje veze izmeu elje analitiara

sa

eljom pacijenta. To je ono to je Freud prenio u neku

vrst brzog zasljepljivanja rekavi konano, to je samo
elja pacijenta pria za uvjeravanje drugoga. To je
elja pacijenta, da, ali u susretu sa eljom analitiara.
Tu elju analitiara nisam jo imenovao, jer, kako ime
novati elju? elja se utvruje. M n o g o stvari u povijesti
nam prua polazite za to.
N i j e li neobino to suglasje na koje smo naili ako
smo imalo zaboli nos suglasje etike analize sa stoi
kom etikom. to je stoika etika u svojoj biti? nego
da li u ikada imati vremena da vam dokaem, prizna
vanje apsolutne vladavine elje Drugoga,

to Budi volja

tvoja! preuzeto u kranski registar.

271

Mi smo potaknuti radikalnijom artikulacijom. Moe

se postaviti pitanje odnosa elje gospodara i roba. Hegel
je za nj rekao da je razrijeeno, ali ono to nije ni u kom
pogledu.
Budui da se blii moj rastanak s vama za ovu godinu,
a idue predavanje e biti posljednje, dozvolit ete mi da
nabacim neke toke koje e vam pokazati u kojem emo
smjeru proslijediti.
Ako je istina da se gospodar postavlja odnosom pri
roenim uznesenju od smrti, mislim da je teko pripi
sati mu neki shvatljivi odnos spram elje. G o v o r i m o
gospodaru kod Hegela, ne o antikom gospodaru iji
portret imamo primjerice u Alkibijadu, iji je odnos
prema elji dosta vidljiv. On trai od Sokrata neto to
ne zna pravo to je, ali to naziva agalma. Nekima je
poznata njena upotreba koju sam svojevremeno spome
nuo. Ponovo u je preuzeti, tu agalmu, taj misterij koji
u maglici okruuje Alkibijadov pogled, koji predstavlja
neto izvan svih dobara.
K a k o ne vidjeti prvi nagovjetaj tehnike nalaenja
prijenosa u injenici da mu Sokrat odgovara, ne ono
to je govorio dok je bio mlad Brini se za svoju duu
ve ono to dolii uspjenom i otvrdlom ovjeku
Borim se za svoju elju, brini se za svoja jaja. Ta jaja,
to je krajnja Platonova ironija, to ih je inkarnirao u
ovjeka koji je ujedno apsurdan i nitavan, gotovo la
krdija. Mislim da sam prvi primijetio da su stihovi
koje mu Platon stavlja u usta, a koji se odnose na pri
rodu ljubavi, indikacija njegove nitavnosti koja granii
s lakrdijakim ponaanjem, koja od toga Agatona ini
nesumnjivo najmanje pogodan predmet za zadravanje
elje gospodara. A i to to se on zove Agaton, tj. imenom
kojemu je Platon dao suverenu vrijednost, pridodaje
tu jednu moda nenamjernu, ali neprijepornu notu
ironije.
Tako elja gospodara izgleda, od svog ulaska u igru
u povijesti, najpromaeniji izraz po svojoj prirodi. Na272

protiv, kad Sokrat eli dobiti svoj vlastiti odgovor, on

se obraa onom koji ima najmanje pravo da mu elja
bude uvaena, robu. On je siguran da e taj

odgovor

dobiti. Glas razuma je nizak, kae negdje Freud, ali on

govori uvijek istu stvar. Ne usporeujemo to da je Freud
upravo to isto rekao o elji nesvjesnoga.

kod njega

je njezin glas nizak, ali je njeno nastojanje neunitivo.

Mogue je, da postoji veza izmeu jednog i drugog. Zbog
izvjesne srodnosti, kad bude trebalo oznaiti to je elja
analitiara, morat emo upraviti pogled prema robu.

3
Ne bih vas htio danas napustiti, a da za idui put ne
navedem dvije opaske, opaske koje se temelje na Freudovu obiljeavanju funkcije poistovjeivanja.
I m a enigmi u poistovjeivanju, a ima ih i za Freuda.
Izgleda da se udio to se regresija ljubavi zbiva tako
vjeto u odnosima poistovjeivanja. I to pored tekstova
gdje obrazlae da ljubav i poistovjeivanje imaju ekvi
valenciju u izvjesnom registru i da su narcizam
cjenjivanje

predmeta,

Verliebtheit,

u ljubavi

ista

i pre
stvar.

Freud se tu zaustavio m o l i m vas, da u tekstu pro

naete razne clues, kako kau Englezi, tragove oznake
ostavljene na pisti. Mislim da je greka to su neke stvari
previe razluene.
U

poglavlju

je posveeno

Massenpsychologie

und

Ich-Analyse,

koje

poistovjeivanju, naglasak sam stavio na

drugi oblik poistovjeivanja, da

bih tamo naznaio

odvojio einziger Zug, unarnu crtu, temelj, sr ideala-ja.

ta je ta unarna crta? Je li

to povlateni predmet u

polju Lust? N e .
Unarna crta nije u prvom polju narcistikog poisto
vjeivanja

kojem Freud pripisuje prvi oblik poistovje

ivanja koje, v r l o udno uostalom, on inkarnira u

jednu vrst funkcije, primitivnog modela koji uzima otac,
prethodnog samoj libidnoj opsadi majke mitsko vri-

273

jeme, nesumnjivo. Unarna crta je, utoliko to se subjekt

za nju hvata, u polju elje, koja se u svakom sluaju
moe konstituirati samo u carstvu oznaitelja, na razini
gdje postoji odnos subjekta prema Drugome. Polje Dru
goga odreuje funkciju unarne crte, utoliko to od nje
poinje vie razdoblje poistovjeivanja u topici, koju je
razvio Freud naime, idealizacija, ideal-ja. Pokazao
sam v a m tragove tog prvog oznaitelja na primitivnoj
kosti na kojoj lovac stavlja zareze i tako broji koliko je
puta imao pun pogodak.
Uslijed isprepletanja poinje unarni oznaitelj djelo
vati u polju Lust, tj. u polju primarnog narcistikog poistovjeenja, koje je bitno podruje incidencije ideala-ja.
Drugdje sam opisao kako u ogledalu ugledamo ideal
n a , to bie koje se pred subjekt pojavljuje u obliku
roditelja koji ga dri pred ogledalom. Vjeajui se za
obiljeje onoga koji ga gleda u ogledalu subjekt ne vidi
pojavu svog ideala-ja, ve svoj idealni ja, toku na kojoj
eli ugaati sam sebi.
Tu je funkcija, resor, djelotvorni instrument koji us
postavlja ideal-ja. Nedavno mi je jedna djevojica lju
bazno rekla da je ve uveliko vrijeme da se netko poza
bavi njome kako bi ona sebi izgledala vrijedna ljubavi.
T i m e je dala nedunu izjavu o poletu koji ulazi u igru
u p r v o m razdoblju prijenosa. Sredite subjektova odnosa
prema njegovom analitiaru je na razini povlatenog oz
naitelja koji se naziva ideal-ja, j e r se subjekt samo na
toj razini osjea zadovoljnim koliko i ljubljenim.
Ali, postoji i druga funkcija koja uspostavlja poistovjeenje posve drugaije prirode i koja je uvedena pro
cesom razdvajanja.
Radi se o povlatenom predmetu koji je otkrila ana
liza, o t o m predmetu ija je sama realnost isto topoloka, o t o m predmetu oko kojega nagon krui, o pred
metu koji stvara grbu poput drvena jajeta u platnu koje
u analizi elite zakrpati predmet a.
Taj predmet podupire ono to je u nagonu odreeno
i specificirano time, to mu ulazak u igru kao oznaile-

274

lja ovjekova ivota omoguuje ovjeku da shvati smisao

spolnosti. Za ovjeka, a zato to on poznaje oznaitelja,
spolnost i njena znaenja uvijek su podesni za uprisutnjenje prisutnosti smrti.
Razlikovanje izmeu nagona ivota i nagona smrti je
stvarno, ukoliko oituje dva aspekta nagona. Ali,

pod

uvjetom da shvatimo da se svi spolni nagoni artikuliraju

u nesvjesnom na razini znaenja, utoliko to oni prizi
vaju smrt smrt kao oznaitelj, i samo kao oznaitelj,
jer, moemo li rei da postoji bie-za-smrt? U kojim uvje
tima, u kojem odreenju, smrt oznaitelj m o e

izbiti

posve ojaana u toku lijeenja? To se moe shvatiti samo

naim nainom artikuliranja odnosa.
Uslijed funkcije predmeta a, subjekt se razdvaja, pre
staje biti vezan za njihanje bia, u smislu koji je sama
bit otuenja. Ona nam je ve odavno dovoljno nazna
ena. Svojevremeno sam pokazao da je nemogue shva
titi fenomenologiju verbalne halucinacije, ako ne shva
amo to znai sam izraz koji upotrebljavamo za njeno
oznaavanje to jest, glasovi.
Ukoliko je predmet glasa tu prisutan, prisutan je percipiens.
je

Verbalna

iskrivljeni

halucinacija

percipiens.

nije

Subjekt

je

krivi

perceptum,

imanentan

to

svojoj

verbalnoj halucinaciji. Ta mogunost je tu i zato mora

mo postaviti pitanje o tome to pokuavamo postii u
analizi u vezi s prilagoavanjem percipiensa.
Do analize je put spoznavanja bio uvijek zacrtan na
putu oienja
da

subjekta,

percipiensa.

E, pa mi kaemo

temeljimo subjektovo uvjerenje na njegovu

susretu

s prljavtinom koja ga podupire, s malim a, ija je pri

sutnost neophodna to s pravom moemo rei.
Sjetite se Sokrata. Sokratova nepokolebljiva istoa i
njegova atopia su uzajamne. U

svakom

trenutku inter

venira demonian glas.

Da li biste mogli rei da glas koji vodi Sokrata nije
sam Sokrat? Odnos Sokrata i njegova glasa je nesum
njivo zagonetka koja je uostalom dovela u iskuenje psihografe poetkom 19. stoljea, i njihova velika zasluga

275

je ve u tome to su se usudili dotai to pitanje, j e r da

nas nitko ne bi u to dirao.
Treba istraiti novi trag da bismo znali ono to elimo
kazati kad spominjemo subjekt percepcije. Ne pripisujte
mi rijei koje nisam izrekao analitiar ne smije uti
glasove. Ali, ipak proitajte knjigu jednog analitiara
dobrog kova, Theodora Reika, neposrednog uenika Freu
da, i njemu prisna, Listening with the third ear ja ne
prihvaam, istini za volju, ovu formulu, kao da nije do
voljno to imamo dva uha da bismo bili gluhi. Ali on
smatra da mu tree uho slui da uje neki glas koji mu
govori da bi ga upozorio na prevaru on je iz dobre
epohe, herojske epohe, kad se znalo sluati ono to go
vori iza prevare pacijenta.
Mi smo nakon toga, naravno, uinili bolje, jer mi zna
mo prepoznati u tim okolianjima, rascjepima, predmet
a, im se pojavi.
ODGOVORI

P. K A U F M A N N : Postoji, zar ne, izvjestan odnos iz

meu onoga to ste ponovo rekli o Boozu, o Theodora
Reiku, i onoga to ste drugdje rekli o ocu s poetka sed
mog poglavlja u Tumaenju snova?
To je posve jasno. On je zaspao, no. On je zaspao da
bismo i mi zaspali s njim, tj. da ne bismo shvatili ono
to treba shvatiti.
Da bih nastavio tamo gdje je Freud stao htio sam
uvesti idovsku tradiciju, j e r nije Freudu tek tako zastalo pero u rukama kad je doao do razdvajanja su
bjekta, a upravo prije toga je s Mojsijem i monoteizmom
najradikalnije doveo u pitanje idovsku tradiciju. Ma
kako historijski sporan bio karakter njegovih oslonaca
ili njegovih putova, ostaje, da je uvodei u sr idovske
povijesti apsolutno oitu radikalnu distinkciju proroan
ske tradicije u odnosu na drugu poruku kako je bio sa
vjestan, kako je napisao na razne naine uinio od

276

dosluha

istinom bitnu funkciju

naeg analitikog dje

lovanja. 1 mi se ba tu ne m o e m o pouzdati, moemo

se predati tome samo utoliko k o l i k o se oslobodimo sva
kog dosluha s istinom.
Budui da sam tu pomalo meu blinjima i budui
da je vie osoba upoznato sa zbivanjima unutar anali
tike zajednice, mogu vam rei neto zabavno. Jutros
sam, sluajui nekoga tko mi je izlagao svoj ivot, od
nosno svoja razoaranja, razmiljao o tome kako u nor
malnoj znanstvenoj karijeri m o e biti optereenje to to
ste asistent, voditelj istraivanja ili ef laboratorija ne
kog redovnog profesora o ijim idejama morate voditi
rauna, ako hoete napredovati. A to je najvee optere
enje za razvoj znanstvene misli. Pa dobro, postoji jedno
polje, polje analize, na kojem smo mi i na kojem je
subjekt tu samo zato da trai svoju habilitaciju u slo
bodnom istraivanju u smislu veridikog zahtjeva, i moe
se smatrati autoriziranim od asa kad slobodno djeluje.
Pa, nekom vrsti udesnog efekta vrtoglavice, pokuava
se tim putem maksimalno rekonstituirati hijerarhija sveu
iline habilitacije i njihova profesura uiniti zavisnom
od neke druge ve prihvaene. To ide ak i dalje. K a d
oni budu nali svoj put, svoj nain miljenja, svoj nain
kretanja po analitikom polju, oni e pokuati, od dru
gih, koje smatraju imbecilima, dobiti autorizaciju, od
nosno

kvalifikaciju

da

su

sposobni

za

prakticiranje

analize.
Mislim da to ilustrira razliku i vezu, dvosmislenosti,
izmeu analitikog polja i sveuilinog polja. Ako se
kae, da su sami analitiari dio problema nesvjesnoga,
zar vam se ne ini da imate za nj dobru ilustraciju i
dobru priliku za analiziranje?
17. srpnja 1964.