Giorgio Agamben

TO JE SUVREMENIK?
1. Pitanje koje elim upisati na pragu ovog seminara jeste: iji smo i ega smo
suvremenici? I, ponajprije, to znai biti suvremeni? Tijekom seminara zapast e
nam itati tekstove iji su autori vjekovima udaljeni od nas i tekstove novijeg ili
najnovijeg datuma, no u svakom je sluaju bitno da uspijemo na neki nain biti
suvremenicima tih tekstova. Vrijeme naeg seminara jeste suvremenost, ono
zahtijeva da budemo suvremeni s tekstovima i autorima to ih seminar istrauje. Kako
njegov rang tako i njegov ishod mjerit e se njegovom naom sposobnou da
budemo na visini tog zahtjeva.
Prva, provizorna, indikacija koja e usmjeravati nae traenje odgovora dolazi od Nietzschea.
U jednoj od svojih biljeki za predavanja na Collge de France Roland Barthes saeo ju je
ovako: Suvremenik je vremenu neprimjeren. Godine 1874. Friedrich Nietzsche, mladi
filolog koji je dotada radio na grkim tekstovima i koji je dvije godine ranije stekao
iznenadnu slavu s Roenjem tragedije, objavljuje svoja Vremenu neprimjerena razmatranja s
kojima se hoe razraunati sa svojim vremenom, zauzeti poziciju u odnosu na sadanjost. Na
poetku drugog Vremenu neprimjerenog razmatranja moemo proitati: I ovo je razmatranje
vremenu neprimjereno, jer neto na to je nae vrijeme s pravom ponosno, njegovo
historijsko obrazovanje, ovdje nastojim razumjeti kao njegovu tetu, slabost i manjak, jer ak
vjerujem da svi bolujemo od razarajue historijske groznice i da u najmanju ruku trebamo
saznati da od toga bolujemo. Nietzsche, naime, situira svoj zahtjev za aktualnou, svoju
suvremenost u odnosu na sadanjost, u neku nepovezanost i neusklaenost. Odista pripada
svojemu vremenu, zaista je suvremen onaj koji ne koincidira savreno s njim niti se
prilagoava njegovim zahtjevima i zato je, u tom smislu, neaktualan; no upravo zato, upravo
preko tog izdvajanja i tog anakronizma, on je vie nego drugi kadar percipirati i dokuiti
svoje vrijeme.
Ova ne-koincidencija, ova diskronija, ne znai, naravno, da bi suvremen bio onaj koji ivi u
nekom drugom vremenu, neki nostalgiar koji se vie osjea doma u Periklovoj Ateni ili u
Parizu iz doba Roberspierrea ili markiza de Sadea nego u gradu i vremenu u kojem mu je
dano ivjeti. Inteligentan ovjek moe mrziti svoje vrijeme, no u svakom sluaju zna da mu
neopozivo pripada, zna da ne moe umai svojemu vremenu.
Suvremenost je naime singularan odnos s vlastitim vremenom, takav da mu se prikljuuje i
istovremeno distancira od njega; preciznije, to je onaj odnos s vremenom koji mu se
prikljuuje preko neke neusklaenosti i nekog anakronizma. Oni koji previe koincidiraju s
epohom, koji su u svakoj toki savreno sljubljeni s njom, nisu nesuvremeni jer je, upravo
zbog toga, ne uspijevaju vidjeti, ne mogu uprijeti pogled u nju.
2. Godine 1923. Osip Mandeljtam pie pjesmu koja ima naslov Vijek (no ruska
rije vek znai i epohu). Ona ne sadri refleksiju o vijeku, nego o odnosu pjesnika i
njegova vremena, to jest o suvremenosti. Ne o vijeku, nego, prema rijeima koje
otvaraju prvi stih, o mojemu vijeku (vek moi):
Ko, moj vijeku-zvijeri, smije
Da ti gledne u zjene
Svojom krvlju da slije
Dva stoljea prljene?
1

Pjesnik koji je svoju suvremenost morao platiti svojim ivotom, onaj je koji treba uprijeti
pogled u oi svojega vijeka-zvijeri, slijepiti svojom krvlju slomljena lea vremena. Dva
vijeka, dva vremena nisu samo, kao to je bilo sugerirano, 19. i 20. vijek, nego takoer i prije
svega vrijeme ivota pojedinca (sjetite se da latinsko saeculum izvorno znai vrijeme ivota)
i kolektivno historijsko vrijeme koje, u ovom sluaju, nazivamo 20. vijekom i ija su lea,
doznajemo u posljednjoj strofi, slomljena. Pjesnik, utoliko to je suvremenik, jeste ta
fraktura, jeste ono to sprjeava vrijeme da se sastavi i, istovremeno, krv koja treba zaiti
prijelom. Paralelizam izmeu vremena i prljena stvorenja i vremena i prljena vijeka
tvori jednu od bitnih tema pjesme:
A stvorenje, dok god ivi,
sauvava hrbat svoj,
val se svojim nevidljivim
poigrava kraljekom.
Hrskavici djejoj krhkoj
slian vijek je mladi zemlje.
Druga velika tema i ona je, poput prethodne, slika suvremenosti jest ona slomljenih
prljena vijeka i njihova lijepljenja, a to je djelo pojedinca (u ovom sluaju, pjesnika):
Da se otme vijek iz roblja,
da zapone novi svijet,
vornih dana oba zgloba
flautom je nuno splest.
Da je posrijedi neprovodiva zadaa ili, u svakom sluaju, paradoksalna ogleda se u
narednoj strofi koja zakljuuje pjesmu. Ne samo to epoha-zvijer ima slomljene prljene,
nego se vek, upravo roeni vijek, gestom nemoguom za onoga kome su lea slomljena, hoe
okrenuti unatrag, promatrati vlastite tragove i, na taj nain, pokazati svoje bezumno lice:
Al pue ti kraljenica,
divni vijee alosni.
Gleda samo tupog smijeka
slab i surov unatrag,
kao nekad gipka zvjerka
na vlastitih apa trag.
3. Pjesnik suvremenik treba uprijeti pogled u svoje vrijeme. No to vidi onaj koji
gleda svoje vrijeme, dementan osmjeh svog vijeka? elio bih vam na ovom mjestu
predloiti drugu definiciju suvremenosti: suvremen je onaj koji upire pogled u svoje
vrijeme, ne zato da bi percipirao svjetla, nego mrak. Sva su vremena za onog koji
iskuava suvremenost tamna. Suvremen je, upravo, onaj koji zna vidjeti tu
zatamnjenost, koji je u stanju pisati uranjajui pero u tminu sadanjosti. No to znai
vidjeti tminu, percipirati mrak?
Prvi nam odgovor sugerira neurofiziologija vida. to se dogaa kad se naemo u nekom
prostoru lienom svjetla ili kad zaklopimo oi? to je mrak koji tad vidimo? Neurofiziolozi
kau da odsutnost svjetla oslobaa inhibicija niz perifernih elija mrenice nazvanih
upravo off-cells, koje se aktiviraju i proizvode posebnu vrstu vida koji nazivamo mrakom.
Mrak otuda nije privativan pojam, jednostavno odsue svjetla, neto kao ne-vid, nego rezultat
aktivnosti off-cells, proizvod nae mrenice. To znai, vratimo li se na nau tezu o mraku
2

suvremenosti, da percipiranje tog mraka nije forma inercije ili pasivnosti, nego da implicira
neku posebnu aktivnost i sposobnost koja je, u naem sluaju, ekvivalentna neutralizaciji
svjetala to imaju porijeklo u epohi kako bi bila otkrivena njezina tmina, njezina specijalna
zamraenost, neodvojiva od tih svjetala.
Suvremenim moe biti nazvan jedino onaj koji se preputa tome da bude zaslijepljen
svjetlima vijeka i uspije zamijetiti u njima dio sjene, njihovu intimnu tamnou. Time, ipak,
jo nismo odgovorili na nae pitanje: Zato bi nas trebalo zanimati uspjenost percipiranja
tmine koja ima porijeklo u epohi? Nije li moda mrak neko bezimeno i po definiciji
neprobojno iskustvo, koje nije usmjereno prema nama i zato nas se ne moe ticati? Naprotiv,
suvremen je onaj koji percipira mrak svog vremena kao neto to ga se tie i to ga ne
prestaje interpelirati, neto to se, vie nego bilo koje svjetlo, obraa direktno i posebice
njemu. Suvremen je onaj koji usred lica prima snop tmine to dolazi iz njegova vremena.
4. Na nebeskom svodu to ga promatramo nou, zvijezde svijetle okruene gustom
tminom. Budui da u univerzumu ima beskonaan broj galaksija i svjetleih tijela,
mrak to ga vidimo ne nebu ono je to, prema znanstvenicima, zahtijeva objanjenje.
elio bih vam sada govoriti upravo o objanjenju to ga suvremena astrofizika daje o
tom mraku. U irenju univerzuma najudaljenije se galaksije udaljavaju od nas
brzinom tako velikom da njihova svjetlost ne uspijeva doprijeti do nas . Ono to
percipiramo kao mrak neba jeste ta svjetlost koja strelovito putuje prema nama, a ipak
ne uspijeva doprijeti do nas, budui da se galaksije s kojih dolazi udaljavaju brzinom
veom od brzine svjetlosti.
Percipirati u mraku sadanjosti tu svjetlost koja nas nastoji dosegnuti, ali ne uspijeva, to znai
biti suvremen. Zato su suvremenici rijetki. I zato biti suvremen jest, ponajprije, pitanje
hrabrosti: to znai biti kadar ne samo uprijeti pogled u mrak epohe, nego takoer, percipirati
u tom mraku svjetlost koja se, usmjerena prema nama, beskonano od nas udaljava. I jo: biti
toan na zakazanom sastanku koji je mogue jedino promaiti.
Zato sadanjost koju suvremenost percipira ima slomljenu kimu. Nae vrijeme, sadanjost,
nije naime samo ono najudaljenije: nipoto nas ne moe dosegnuti. Njezina su lea slomljena
i mi se zadravamo tono na mjestu frakture. Zato smo mu, unato svemu, suvremeni. Vi
dobro razumijete da se susret koji je kod suvremenosti posrijedi ne dogaa jednostavno u
kronolokom vremenu: ima u kronolokom vremenu neto urgentno i to ga transformira. A ta
je urgentnost neprimjerenost vremenu, anakronizam koji nam doputa da dokuimo nae
vrijeme u obliku nekog prerano koje je isto tako i neko prekasno, u obliku nekog ve
koje je isto tako i neko ne jo. Ona istodobno ne doputa da u tami sadanjosti prepoznamo
svjetlo koje je, bez mogunosti da nas ikad dosegne, neprestance na putu prema nama.
5. Dobar primjer tog specijalnog iskustva vremena koje zovemo suvremenost jeste
moda. Ono to definira modu jest to da ona u vrijeme uvodi navlastiti diskontinuitet
koji ga dijeli prema njegovoj aktualnosti ili neaktualnosti, prema njegovom biti ili nebiti-vie-u modi (u modi, a ne tek po modi, koje se referira samo na stvar). Ta cezura,
koliko god tanka, oigledna je u smislu da je oni koji je trebaju percipirati percipiraju
nepogreivo i, upravo na taj nain, ovjerovljuju svoje biti u modi; no ako je pokuamo
objektivirati i fiksirati u kronolokom vremenu, otkriva se nedokuivom. Ponajprije,
sada mode, as u kojem ona dolazi u bivstvovanje, nije podlono identifikaciji
nikakvim kronometrom. Je li moda to sada onaj trenutak u kojem modni stilist
koncipira nijansu, nuance, koja e definirati nov nain odijevanja? Ili je to onaj kada
povjeri crtau i zatim krojanici izradu prototipa? Ili, radije, trenutak izlaska na
3

modnu pistu, dok odjeu nose jedine osobe koje su svagda i jedino u
modi, mannequins, koje, upravo zato, nikada nisu u modi? Naime, u konanici, je li
neki nain odijevanja u modi ili nije, ovisit e o injenici da to osobe od krvi i mesa,
razliite od mannequins tih obrednih rtava nekog boga bez lica priznaju takvim i
prihvate ga kao vlastiti nain odijevanja.
Vrijeme mode naime konstitutivno prethodi samome sebi i, upravo zato, vazda kasni za
sobom, vazda ima formu nedokuivog praga izmeu ne jo i ne vie. Vjerojatno je da to,
kako teolozi sugeriraju, ovisi o injenici to moda, barem u naoj kulturi, jest teoloka
signatura odjee koja proishodi iz okolnosti da su Adam i Eva prvu odjeu izradili nakon
istonog grijeha, u obliku pojasa oko struka isprepletenog s listovima smokve. (Jo
odreenije, odjea koju mi odijevamo ne dolazi od tog vegetabilnog pokrivala, nego
od tunicae pellicaee, odjee nainjene od ivotinjske koe koju, prema Postanku 3,21, Bog
nalae kao opipljiv simbol grijeha i smrti, naim praroditeljima da je nose u trenutku kad ih
izgoni iz raja.) U svakom sluaju, koji god razlog bio, sada, kairos mode je nedokuiv.
Izreka Ja sam u ovom trenutku u modi protuslovna je, budui da je u asu kad je subjekt
izgovori, on ve izvan mode. Zato biti u modi, kao i suvremenost, donosi sa sobom odreenu
udobnost, odreenu neusklaenost, u kojoj njena aktualnost ukljuuje u sebe djeli svoje
izvanjskosti, nijansu svojega dmod, svoje demodiranosti. Za elegantnu se gospou u Parizu
tijekom 19. vijeka u tom smislu govorilo: Ona je suvremenica cijelog svijeta.
No vremenitost mode ima jo jednu znaajku koja je dovodi u srodstvo sa suvremenou. U
samoj gesti kojom njezina sadanjost dijeli vrijeme na neko ne vie i neko ne jo, ona
uspostavlja s tim drugim vremenima zacijelo s prolou i, moda, isto tako s budunou
poseban odnos. Ona naime moe citirati i tako reaktualizirati bilo koji trenutak prolosti
(dvadesete godine, sedamdesete godine, ali isto tako i empire ili neoklasinu modu). To znai
da ona moe dovesti u odnos ono to je neumoljivo odijelila, prizvati, re-evocirati i
revitalizirati ono to je ak sama proglasila mrtvim.
6. Taj specijalan odnos spram prolosti ima jo jedan aspekt. Suvremenost se zapravo
upisuje u sadanjost oznaavajui je prije svega kao arhainu i jedino onaj koji u
najmodernijem i u najrecentnijem percipira indicije i signature arhainog moe biti
suvremen. Arhaian znai: blizak arche, to jest porijeklu. No porijeklo nije situirano
samo u nekoj kronolokoj prolosti; ono je suvremeno povijesnom bivanju
(postajanju) i ne prestaje operirati u njemu kao to embrij nastavlja biti aktivan u
tkivima zrelog organizma ili kao to dijete nastavlja biti aktivno u psihikom ivotu
odrasla ovjeka. To izdvajanje i, istodobno, blizina koju definiraju suvremenost
imaju svoj temelj u toj blizini s porijeklom, koje niti u jednoj drugoj toki ne pulsira
snanije nego u sadanjosti. Tko je prvi put, dolazei u praskozorje s morske strane,
vidio nebodere New Yorka, smjesta je percipirao taj arhaini faciessadanjosti, tu
neposrednu blizina s ruevinom koja je zahvaljujui bezvremenim slikama od 11.
septembra postala svima evidentna.
Historiari knjievnosti i umjetnosti znaju da izmeu arhainog i modernog postoji tajni
susret, i to ne zato to se ini da upravo najarhainije forme vre na sadanjost poseban arm,
nego zbog toga to je klju modernog skriven u prastarom i prethistorijskom. Tako se drevni
svijet na svojem kraju okree prapoetku ne bi li se pronaao; avangarda, koja se izgubila u
vremenu, slijedi prvotno i arhaino. U tom se smislu moe rei da pristup sadanjosti nuno
ima formu neke arheologije. Ona meutim ne regredira u neku daljnju prolost, nego u ono
to nipoto ne moemo ivjeti u sadanjosti, iako nikad do njega ne moe doprijeti.
Sadanjost nije drugo do ne-proivljeni dio svakog proivljenog i ono to sprjeava pristup
4

sadanjosti upravo je masa onoga to, zbog nekog razloga (njegov traumatski karakter,
njegova prevelika blizina), u njemu nismo uspjeli ivjeti. Panja prema tom ne-proivljenom
jeste ivot suvremenika, a biti suvremenicima znai, u tom smislu, vratiti se nekoj sadanjosti
u kojoj nikad nismo bili.
7. Oni koji su nastojali misliti suvremenost, to su mogli uiniti jedino pod uvjetom da su
je rascijepili u vie vremena, da su u vrijeme unijeli neku bitnu nehomogenost. Tko
moe rei: moje vrijeme dijeli vrijeme, upisuje u njega cezuru i diskontinuitet; pa
ipak, upravo tom cezurom, tom interpolacijom sadanjosti u inertnu homogenost
linearnog vremena, suvremenik ostvaruje specijalan odnos meu vremenima. Ako je,
kao to smo vidjeli, suvremenik onaj koji je slomio prljene svojega vremena (ili, u
svakom sluaju, percipirao rasjelinu ili toku prekida), on od te frakture ini mjesto
sastanka i susreta vremena i pokoljenja. Nema nieg uzornijeg, u tom smislu, od
Pavlove geste kojom iskuava i nagovjetava svojoj brai onu suvremenost par
excellence koja je mesijansko vrijeme, biti suvremenikom mesije, koje on naziva
upravo sadanje vrijeme (ho nyn kairos). Ne samo da je to vrijeme kronoloki
neodreeno (parusia, povratak Krista koji oznaava kraj siguran je i blizak, ali
neizraunljiv) nego ono ima jedinstvenu sposobnost da uspostavi odnos sa svakim
trenutkom prolosti, da od svakog momenta ili svake epizode biblijske prie naini
proroanstvo ili prefiguraciju (typos, figura, omiljeni je Pavlov termin) sadanjosti
(tako je Adam, preko kojeg je ovjeanstvo primilo smrt i grijeh, tip ili figura
mesije, onoga koji ljudima donosi iskupljenje i ivot).
To znai da suvremen nije samo onaj koji, percipirajui mrak sadanjosti, dokuuje odluno
svjetlo; suvremen je takoer onaj koji je, razdjeljujui i interpolirajui vrijeme, kadar
transformirati ga i postaviti u odnos s drugim vremenima, itati povijest na nain koji
prethodno nije bio poznat, citirati prema nunosti koja nipoto ne proishodi iz njegove
samovolje, nego iz nunosti na koju on ne moe ne odgovoriti. Kao da ona nevidljiva
svjetlost, koja je mrak sadanjosti, projicira svoju sjenu na prolost, a ona, dotaknuta tim
snopom sjene, stjee sposobnost odgovaranja na tminu onoga sada. Neto od toga morao je
imati na umu Michel Foucault kad je pisao da su njegova historijska istraivanja prolosti
samo sjena dovedena do teorijskog ispitivanja sadanjosti. Takoer i Walter Benjamin kad je
pisao da historijski indeks sadran u slikama prolosti pokazuje da e one dospjeti do
itljivosti samo u odreenom trenutku svoje historije. O naoj sposobnosti da sasluamo taj
zahtjev i tu sjenu, da budemo suvremenicima ne samo naeg vijeka i onoga sada nego isto
tako i njegovih figura u tekstovima i dokumentima prolosti, ovisit e uspjeh ili neuspjeh
naeg seminara.
Preveo s talijanskog Mario Kopi
Libreto.net, 18.92014.
[Giorgio Agamben, Che cos il contemporaneo? Roma: Nottetempo, 2008.]