Walter Benjamin

ISKUSTVO I UBOTVO
U naim je itankama postojala bajka o starcu koji je, na samrtnikoj postelji, obmanuo
sinove da je u njegovom vinogradu skriveno blago. Oni bi ga trebali samo otkopati. I oni
kopahu, ali blagu ni traga. No kada je jesen stigla, vinograd urodi kao ni jedan drugi u cijeloj
zemlji. Tada sinovi zamijete da je otac s njima htio podijeliti svoje iskustvo: srea se ne
skriva u zlatu, nego u marljivosti. Takva nam se iskustva, na prijetei ili dobroudan nain,
prigovaraju sve dok ne odrastemo. utokljunac, ne petljaj se. Mora ti jo mnogo toga
iskusiti. No znali smo tono to je to iskustvo bilo: to je ono to su stariji ljudi sveudilj
davali mlaima. Ukratko, s autoritetom starosti, u izrekama; opirno sa svojom govorljivou,
u priama; pokadto kao pripovijest iz dalekih zemalja, uz kamin, pred djecom i unucima.
Gdje je sve to iezlo? Gdje jo ima ljudi koji znaju neto poteno ispripovijedati? Gdje jo
smrtnici izriu svoje besmrtne rijei koje se prenose kao kakav prsten iz pokoljenja u
pokoljenje? Kome danas jo poslovica priskae u pomo? Tko e samo pokuati izvui se s
mladou, upuujui na vlastito iskustvo?
Ne, jedna je stvar jasna: kotacije su iskustva pale i to u generaciji koja je od 1914-1918
proivjela jedno od najstrahovitijih iskustava svjetske povijesti. Moda to i nije tako udno
kako se ini. Zar se nije tada moglo konstatirati da su se ljudi iz ratnog pohoda vraali
zanijemjeli? Ne bogatiji, nego siromaniji priopivim iskustvom. Ono to se deset godina
kasnije prelilo u bujicu knjiga o ratu bilo je sve osim iskustva koje se inae prenosi od usta do
uiju. Ne, nije tu bilo nita udno. Jer nikada iskustva nisu radikalnije pogoena laima kao
to su strateka iskustva pogoena ratom pozicija, ekonomska inflacijom, tjelesna glau, a
ona udoredna vlastodrcem. Pokoljenje koje je u kolu jo odlazilo konjskim tramvajem,
nalo se, pod slobodnim nebom, u krajoliku u kojem, osim oblaka, nita nije ostalo
neizmijenjeno, i u sreditu na bojitu razarajuih bujica i eksplozija majunih onemoalih
ljudskih tijela.
S tim neizmjernim razviem tehnike jedno posvema novo krajnje ubotvo (Armseligkeit)
pogodilo je ljude. A nalije tog krajnjeg ubotva je zaguujue carstvo ideja koje se s
preporodom astrologije i mudrosti yoge, Christian science i hiromantije, vegetarijanizma i
gnoze, skolastike i spiritizma rairilo meu ili bolje, nad ljude. Zato se ovdje nije dogodio
pravi preporod, nego galvanizacija. Morali bismo pomisliti na velianstvene Ensorove slike
kada vidimo sablast koja ispunjava ulice velikih gradova: karnevalski zakrabuljeni
malograani, branom zapraene maske koje se cerekaju, na elu krune lanoga sjaja, valjaju
se du ulice unedogled. Te slike vjerojatno nisu drugo do odraz prividne i kaotine renesanse
u koju mnogi polau svoje nade. Tu se pak najjasnije vidi da je nae ubotvo iskustvom samo
dio veeg ubotva onoga koje je opet dobilo lice takve otrine i preciznosti poput lica
prosjaka u srednjemu vijeku. Jer emu vrijedi itavo obrazovno dobro ako nas s njime ne
povezuje upravo iskustvo? Kamo to vodi kada se ono hini ili domae lukavtinom, odve
jasno nam je dala do znanja zastraujua mjeavina stilova i svjetonazora iz prologa vijeka,
da ne bismo morali smatrati neasnim priznanje naega ubotva. Da, priznajmo: to ubotvo
iskustvom nije samo ubotvo u privatnim iskustvima, nego uope u iskustvima ovjeanstva.
I time svojevrsno novo barbarstvo.
Barbarstvo? Upravo tako. No njega spominjemo samo kako bismo uveli novi, pozitivan
pojam barbarstva. Jer kamo vodi barbara ubotvo iskustva? Vodi ga do toga da zapone
ispoetka, da krene od nule; da se snae s malim; da gradi s gotovo niim i pritom ne gleda ni
lijevo ni desno. Meu najveim stvarateljima vazda je bilo neumoljivih koji bi ponajprije
1

poistili stol. Stol im je naime trebao za crtanje jer su bili konstruktori. Jedan takav
konstruktor bio je Descartes, koji ponajprije za itavu svoju filozofiju nije htio nita drugo
nego jednu jedinu izvjesnost i od nje je polazio: Mislim, dakle jesam. Einstein je takoer
bio takav konstruktor kojega odjednom od itavog irokog svijeta fizike nita vie nije
zanimalo osim jedne, male nepodudarnosti izmeu Newtonovih jednadbi i astronomskog
iskustva. Isto poinjanje od poetka (od nule) imali su pred oima i umjetnici kada su, poput
kubista, prihvatili metode matematiara i gradili svijet iz stereometrijskih oblika ili su se,
poput Kleea, oslanjali na inenjere. Jer Kleeove figure gotovo da su projektirane na crtaoj
dasci, a njihovi se izraaji lica pokoravaju svojemu unutarnjemu kao to se kod dobrog
automobila karoserija prije svega pokorava potrebama motora. Svojemu unutarnjem (Innere),
prije nego svojoj unutranjosti (Innerlichkeit): to ih ini barbarskim.
Tu i tamo su najbolje glave ve odavna zapoele dobro razumijevati te stvari. Njihovo je
obiljeje posvemanja lienost iluzija o epohi i, unato tome, bespogovorno izjanjenje za
nju. Isto je da li pjesnik Bert Brecht ustanovljuje da komunizam nije pravedna raspodjela
bogatstva nego ubotva ili da li pretea moderne arhitekture Adolf Loos objanjava: Piem
samo za one koji posjeduju moderno osjeanje Ne piem za one koji izgaraju od enje za
renesansom ili rokokoom. Jedan tako sloen umjetnik kao to je slikar Paul Klee i jedan tako
programatski umjetnik kao to je Loos obojica odbijaju naslijeenu, sveanu, plemenitu
sliku ovjeka koji je okien svim rtvama prolosti da bi se obratili nagome ovjeku naega
vremena koji vriti poput novoroeneta i lei u prljavim pelenama svoje epohe. Nitko ih nije
tako radosno i s osmijehom pozdravio kao Paul Scheerbart. Od njega nam dolaze romani koji
naizgled nalikuju onima Julesa Vernea, ali za razliku od Vernea, u ijim su djelima uvijek
mali francuski ili engleski rentijeri koji letei zuje u prostoru svemira u najfantastinijim
vozilima, Scheerbarta je zanimalo to ine nai teleskopi, nai avioni i rakete od nekadanjih
ljudi za potpuno nova stvorenja vrijedna ljubavi i promatranja. Ta stvorenja uostalom ve
govore posve novim jezikom. Odluujui element tog jezika jest sklonost svojevoljnoj
konstruktivnosti kao suprotnost organskom. To je nezamjenjivo obiljeje prisutno u jeziku
Scheerbartovih ljudi, ili prije, svijeta, jer slinost ljudima to temeljno humanistiko naelo
oni odbijaju. ak u svojim vlastitim imenima: Peka, Labu, Sofanti i slino, naziva se taj svijet
u knjizi koja je dobila ime po svojem junaku Lesabendiju. I Rusi ak rado daju svojoj djeci
neljudska imena: oni se zovu Oktobar po mjesecu revolucije, Petoljetka po
petogodinjem planu ili Aviahim po avionskoj kompaniji. Nije rije o tehnikoj obnovi
jezika, nego o njegovoj mobilizaciji u slubi borbe ili rada, u svakom sluaju, u slubi
preobrazbe stvarnosti, a ne njezina opisivanja.
No Scheerbart, da se ponovo vratimo na njega, poklanja najveu panju tome da svoj svijet
i na njihovu sliku svoje sugraane smjesti u etvrti dostojne njihova poloaja: u podesive
pokretne kue od stakla kakve su Loos i Le Corbusier u meuvremenu izgradili. Staklo nije
sluajno takav tvrd i gladak materijal na kojem se nita ne moe zadrati. Ali i hladan i miran.
Staklene stvari nemaju auru. Staklo je openito neprijatelj tajne. Kao i neprijatelj
posjedovanja. Veliki pjesnik Andr Gide jednom je rekao: Svaka stvar koju elim
posjedovati postaje mi neprozirna. Sanjaju li ljudi kao to je Scheerbart staklene graevine
jer su upoznati s novim ubotvom? O tome moda vie moe rei jedna usporedba nego
teorija. Stupi li netko u graansku sobu iz osamdesetih godina, kolikogod iz nje zraila sva
udobnost, prevladava dojam ti ovdje nema to traiti. Nema ovdje to traiti, jer nema
mrlje iji trag njezin stanovnik ne bi ostavio: na frizovima sa svojim ukrasnim stvaricama,
na foteljama sa svojim prekrivaima, na prozorima sa svojim slikama, pred kaminom sa
svojim titnikom od iskra. Lijepa Brechtova reenica pomae nam da pobjegnemo daleko
odavde: izbrii tragove, glasi refren iz prve pjesme itanka za stanovnike
2

gradova (Lesebuch fr Stdtebewohner). Ovdje, u graanskom salonu, u naviku je prelo

suprotno ponaanje. I obrnuto, interijer treba svog stanovnika koji e prihvatiti najvei broj
navika, navika koje e odraavati skrb za interijer u kojemu ivi vie nego za samoga sebe.
To razumije svatko tko je upoznat s apsurdnim raspoloenjem stanovnika takve pliane
sobice kada neto u kuanstvu krene ukrivo. ak i nain na koji se ljute a taj afekt, koji
poinje postupno izumirati, oni su znali virtuozno odigrati bio je ponajprije reakcija ovjeka
kojemu su izbrisali trag njegovih zemaljskih dana. Scheerbart sa svojim staklom i Bauhaus
sa svojim elikom tome su sada stali na kraj: stvorili su prostore u kojima je teko ostaviti
tragove. Nakon svega reenog, objanjava Scheerbart sada ve prije dvadeset godina, s
pravom moemo govoriti o kulturi stakla. Taj novi ambijent stakla posve e promijeniti
ovjeka. I moemo samo poeljeti da kultura stakla nee naii na previe neprijatelja.
Ubotvo iskustva: to ne treba shvatiti tako da ljudi eznu za nekim novim iskustvom. Ne, oni
eznu za osloboenjem od iskustava, eznu za okolnim svijetom u kojem mogu vrednovati
svoje ubotvo, izvanjsko, a naposljetku i unutarnje, tako isto i jasno da neto uglaeno iz
toga proistekne. Oni uostalom nisu svagda neuki i neiskusni. esto bismo mogli rei upravo
suprotno: prodrli su sve, kulturu i ovjeka, i postali su od toga siti i umorni. Ni na koga
se vie nego na njih odnose Scheerbartove rijei: Svi ste tako umorni i to samo zato jer sve
vae misli nisu usredotoene na posve obian, ali grandiozan plan!. Nakon umora slijedi
poinak i ne dogaa se rijetko da san nadoknadi dnevnu tugu i obeshrabrenost te ostvari
posve obian, ali i velianstven opstanak kojem manjka snaga dok je budan. Opstanak Micky
Mausa je jedan takav san dananjih ljudi. Njegov je opstanak pun uda koja ne samo da
nadilaze ona tehnika, nego se s njima ismijavaju. Najzanimljivije na njima jest to da su sva
bez mainerije, improvizirana, da nastaju iz Micky Mausova tijela, njegovih pristaa i
progonitelja, iz najsvakodnevnijeg namjetaja jednako kao iz drveta, oblaka ili jezera. Priroda
i tehnika, primitivnost i comfort ovdje savreno postaju jedno i pred oima ljudi, umornih od
beskrajnih komplikacija sadanjice, ljudi iji se cilj ivota javlja samo kao konano
pribjeite u beskonanoj perspektivi sredstava, kao iskupljujui se pojavljuje opstanak koji
se u svim okolnostima zadovoljava samim sobom na istodobno najjednostavniji i najugodniji
nain, opstanak u kojem automobil ne tei vie od slamnatog eira, a plod na stablu raste
brzo kao gondola na zranom balonu. I sada elimo jedanput zauzeti distancu, stupiti natrag.
Postali smo ubogi. Ustupili smo komad po komad batine ovjeanstva, esto smo trebali
poloiti u zalagaonicu stoti dio vrijednosti, da bismo unaprijed dobili sitni aktualnog.
Ekonomska kriza kuca na vrata, iza nje sjena, sprema se rat. Drati se dobro, to je danas
postala stvar aice monih koji su, Bog zna zato, isto toliko ljudi koliko je to esto mnotvo
barbara, ali ne na dobar nain. No drugi se moraju pripremiti, nanovo i s neznatnim. To ine
zajedno s ljudima koji su to iz temelja novo uinili svojom stvari i zasnovali ga na
uviavnosti i odricanju. U njihovim se zgradama, slikama i pripovijestima ovjeanstvo
sprema, ako je to nuno, na preivljavanje kulture. I to je najvanije, s osmijehom. Moda
kadto taj osmijeh zvui barbarski. Dobro. Ipak pojedinac kadto moe prepustiti masi malo
ovjenosti koja e mu se jednoga dana vratiti s kamatama i kamatama na kamate.
(1933)
Preveo s njemakog Mario Kopi
Libreto.net, 6.2.2014.
[Walter Benjamin, Armut und Erfahrung, Gesammelte Schriften, Bd. II/1, Frankfurt a M.:
Suhrkamp, 1980, 213-219.]
3