Zak Lakan - O Pogledu Kao Predmetu Malo A

6
Shiza oka i pogleda

Shiza subjekta.
Patvorenost traumatizma.
Maurice Merleau-Ponty.
Filozofska tradicija.
Mimetizam.
Svevidei.
U snu to pokazuje.
Nastavljam.
Wiederholung, podsjetio sam vas na to a ve sam
vam dovoljno rekao, da bih vam naglasio u etimolokoj
referenci koju sam vam dao, haler (vui), to da ona im
plicira zamornu konotaciju.
Vui, izvlaiti. Izvlaiti to? Moda treba iskoristiti dvo
smislene"rijei na francuskom, izvlaiti na sreu (tirer au
sort). Taj Zwang bi nas onda usmjeravao prema carte
force ako je samo jedna karta u igri, ne mogu izvui
drugu.
Karakter skupa, u matematikom smislu, koji pred
stavlja stranu oznaitelja, i koji ga npr. suprotstavlja
neodreenosti cijelog broja, omoguava nam da shvati
mo shemu gdje se odmah primjenjuje funkcija carte
force. Ako je subjekt subjekt oznaitelja njime odre
en moemo zamisliti sinkroninu mreu kakvu on
daje u dijakroniji prvenstvenih uinaka. Shvatite da se
tu ne radi o nepredvidivim statistikim uincima, ve da
sama struktura mree implicira povratke. Tu je lik koji,
pomou elucidacije onoga to nazivamo strategijama, za
nas dobiva Aristotelov automaton. A isto tako mi auto
matizmom prevodimo Zwang iz Wiederholungzwang, kao
prinuda ponavljanja.
75
1
Iznijet u vam kasnije injenice koje navode na to, u
izvjesnim trenucima onog infantilnog monologa neoprez
no okvalificiranog egocentrinim, da su te igre koje pro
matramo isto sintaksike. Ove igre zavise od polja koje
nazivamo predsvjesnim, ali tvore, ako mogu rei, leite
nesvjesnog rezervata to treba shvatiti kao rezervat In
dijanaca, unutar drutvene mree.
Sintaksa j e , naravno, predsvjesna. Ali subjektu izmie
to, da je njegova sintaksa povezana s nesvjesnim rezerva
tom. K a d subjekt pria svoju priu, latentno djeluje ono
to upravlja .ovom sintaksom i ini je sve zatvorenijom.
Zatvorenijom u odnosu na to? na ono to Freud od
poetka svog opisa psihikog otpora naziva jezgrom.
A k o kaemo da se ta jezgra odnosi na neto traumat
sku, to je samo priblino. Od otpora subjekta treba nam
razlikovati taj prvi otpor diskursa, kad se on stee o k o
jezgre. Jer, izraz otpor subjekta implicira i previe, jedno
pretpostavljeno ja, za k o j e nije sigurno pribliavajui
se ovoj jezgri da je to neto to moemo opravdano
okvalificirati kao ja.
Jezgra m o r a biti oznaena kao neto to pripada real
nome realnome utoliko to je identitet percepcije nje
no pravilo. U krajnjem, ona se temelji na onome to
Freud smatra j e d n o m vrsti predujma, koji nam, preko
osjeaja realnosti koji je autentificira, potvruje da smo
u percepciji. to to znai? ako je to samo od strane
subjekta, to se zove buenje.
A k o sam proli put preko sna iz sedmog poglavlja Tu
maenja snova pristupio onome o emu se radi u ponav
ljanju, to je zato to. izbor ovog sna tako ograenog,
tako zatvorenog, tako dvostruko, trostruko zatvorenog
jest ovdje indikativan, budui da se radi o procesu
sna u njegovoj krajnjoj snazi. D' li je realnost koja odreuje buenje lagani um usprkos kojemu se carstvo
snova i elja odrava? N i j e li to neto drugo? N i j e li to
76
o n o to se izraava u dnu tjeskobe ovog sna? naime,

najintimniji odnos oca prema sinu, a koji ne izbija toliko
u ovoj smrti, koliko u onome to je ona onostrana, u
smislu sudbine.
Izmeu onoga to se zbiva sluajno, kad svi spavaju
svijea koja pada i vatra na plahtama, besmisleni doga
aj, nesretni sluaj, loa srea i onoga to je potresno,
mada zamagljeno, u Oe, zar ne vidi, ja gorim postoji
isti odnos koji imamo u ponavljanju. To je ono to nama
predstavlja izraz neuroza sudbine, ili neuroza neuspjeha.
N i j e promaeno prilagoavanje, ve tyh, susret.
T o , to Aristotel formulira da se tyh definira time
to nam moe doi samo od bia sposobna za izbor,
proairesis, da nam tyh, dobra ili loa srea, ne moe doi
od neivog predmeta, od djeteta, od ivotinje ovdje je
iskonstruirano. Sam dogaaj u o v o m primjernom snu
nam to pokazuje. Sigurno, Aristotel oznauje na toj toki
isto ono ogranienje koje ga zaustavlja na rubu nastra
nih oblika spolnog ponaanja, koje on moe okvalificirati
samo kao teriotes, monstruoznosti.
Zatvorena strana odnosa izmeu dogaaja koji se po
navlja i prikrivenog smisla, koji je istinska realnost i
vodi nas prema nagonu daje nam izvjesnost da se de
mistifikacija ovog artefakta u tretmanu, koji se zove pri
jenos, ne sastoji u dovoenju na ono to se naziva aktual
nost situacije. Smjer koji se ukazuje u o v o m svoenju na
aktualnost seanse ili niza seansi, nema propedeutiku
vrijednost. Toan pojam ponavljanja treba postii u dru
gom smjeru, koji ne m o e m o zamijeniti cjelokupnim uin
kom prijenosa. Bit e na problem, kad budemo prili
funkciji prijenosa da shvatimo kako nas prijenos moe
dovesti do sri ponavljanja.
Upravo radi toga je potrebno najprije utemeljiti ovo
ponavljanje u samoj shizi koja nastaje u subjektu na mje
stu susreta. Ta shiza uspostavlja karakteristinu dimen
ziju analitikog otkria i iskustva, koja omoguuje da
shvatimo realno u njegovu dijalektikom upadu, kao pr77
votno neumjesno. Upravo tu pri subjektu realno najvie

sudjeluje u nagonu do kojeg emo doi na kraju, jer
e nam samo ovaj preeni put pomoi da shvatimo od
ega se on odvraa.
Jer, konano, zato je praprizor tako traumatski? Za
to je on uvijek ili preran ili prekasan? Zato subjekt u
tome ili previe uiva barem smo tako, najprije, shva
tili traumatski kauzalitet opsjednutosti ili premalo,
kao kod histerije? Zato on ne budi subjekt odmah, ako
je istinito da je subjekt tako duboko libidan? Zato je tu
dogaaj toliko dystyhia? Zato je sazrijevanje pseudo-instinkt povezano, ispresijecano, isprekidano s t i h i k i m ,
rekao bih od rijei tyh?
Za sada je na horizont ono to se pojavljuje izvjetaeno u temeljnom odnosu prema spolnosti. U analiti
kom iskustvu treba poi od toga da, ako je praprizor trau
matski, onda modulacija onoga to se moe analizirati ne podrava spolna empatija, ve izvjetaeni dogaaj. Izvjetaeni dogaaj poput onoga koji se pojavljuje u tako
surovo zacrtanom prizoru u iskustvu ovjeka-vuka
neobinost nestanka i ponovnog pojavljivanja penisa.
Proli put sam htio naznaiti gdje je shiza subjekta.
Ova shiza nakon buenja ostaje izmeu povratka real
nome, ponovnog predoivanja svijeta koji opet staje na
svoje noge, uzdignutih ruku, koja nesrea, to se dogodilo,
uas,
koja glupost
kakav idiot onaj koji je poao spavati
i svijesti koja se opet tka, koja zna da sve to doiv

ljava kao komar, ali koja se ipak vraa sebi, ja to sve
ivim,
nema potrebe
da se utinem da bih
znala da ne
sanjam. Ispada da je ova shiza tu samo kao predstavnik

dublje shize, koju treba smjestiti meu ono to izvjeu
je subjekt u maineriji sna, slika djeteta koje se priblia
va, pogled pun predbacivanja i, s druge strane, onoga
to ga uzrokuje i u emu on pada, poziv, glas djeteta,
traenje p o g l e d o m Oe, zar ne vidi...
78
2
Tamo slobodan kako jesam da nastavim putem ko
j i m vas vodim, na nain koji mi izgleda najbolji provlaei svoju krivu iglu kroz tapiseriju, ja preskaem na
onu stranu gdje se postavlja pitanje koje se nudi kao
raskre izmeu nas i svih onih koji pokuavaju zamisliti
put subjekta.
Da li taj put, ukoliko je on traenje istine, treba prokriti u naem avanturistikom stilu, s njegovom trau
mom kao odrazom izvjetaenosti? I l i ga treba lokalizira
ti tamo gdje je to tradicija oduvijek inila, na razinu
dijalektike istinitog i privida, uzete na poetku percepci
je u onome to ona ima temeljno ideiko, estetsko na
neki nain, i kad je nalaena vizualnim centriranjem?
To uope nije samo puki sluaj prenesen na red isto
tihikog to e v a m ovaj tjedan doi u ruke knjiga
naeg prijatelja Mauricea Merleau-Pontyja, koja se po
javila posthumno Le Visible et V Invisible (Vidljivo i ne
vidljivo).
Tu se izraava, utjelovljeno, ono to se izmjenjivalo
u naem dijalogu, a ne trebam poi daleko da se podsjetim
na kongres u Bonnevalu, gdje je njegova intervencija
svjedoila o njegovu putu, koji je prekinut na jednoj
toki djela koje zbog toga nije manje dovreno, j e r je
uoblieno tujuim radom Claudea Leforta, kojemu e
lim odati ast za savrenost koju je, mislim, dostigao u
jednoj dugoj i tekoj transkripciji.
Ovo Vidljivo i nevidljivo moe za nas oznaiti doseg
filozofske tradicije one tradicije koja poinje kod Pla
tona promaknuem ideje, za koju m o e m o rei da se od
polazita u estetskom svijetu determinira u cilju datom
biu kao suvereno dobro, doseui tako ljepotu koja
je takoer njena granica. I nije tek tako to Maurice Mer
leau-Ponty u oku prepoznaje njenog voditelja.
U t o m djelu, konanom i poetnom ujedno, otkrit ete
povratak i korak naprijed na putu prema onome to je
najprije
formulirala Fenomenologija percepcije.
Doista
79
se tu podsjeamo na regulatornu funkciju oblika, prizva

nu onim to je postepeno s progresom filozofske misli
bilo dotjerano do vrtoglave krajnosti koja se oitovala
u izrazu idealizam kako onda da se ta podvojenost
kakvom je postala predstava, poklopi s onim to bi ona
trebala pokrivati? Fenomenologija nas je dovodila do re
gulacije oblika, koji ne predvodi samo subjektovo oko,
ve sve njegovo ekanje, njegovo kretanje, njegov zahvat,
njegova muskulatorna i visceralna emocija ukratko,
njegovu konstitutivnu prisutnost usmjerenu prema ono
me to se naziva njegovom potpunom intencionalnou.
Maurice Merleau-Ponty ini daljnji korak prelazei gra
nice ove iste fenomenologije. Vidjet ete da putovi koji
ma e vas voditi ne pripadaju samo redu fenomenologi
je vizualnog, j e r e oni pronai to je bitno zavisnost
od vidljivog u odnosu na ono to nas postavlja pod oko
vidioca (le voyant). Moda sam previe rekao, j e r to oko
je samo metafora za neto to bih radije nazvao izdanak
vidioca neto ispred njegova oka. Ono to treba okru
iti posredstvom puta koji nam pokazuje, to je preegzistencija pogleda ja vidim a m o s jedne toke, ali u
svojoj sam egzistenciji gledan odasvud.
To vidjeti, kojemu sam podloan na originalan nain,
nesumnjivo je ono to nas mora voditi k svrsi ovoga
djela, k o n o m ontolokom obratu ije bi slojeve trebalo
nai u primitivnijoj instituciji oblika.
Za mene je to prilika da nekima odgovorim, da ja
imam svoju ontologiju zato ne? kao to je svatko
ima, naivnu ili razraenu. Jasno, ono to pokuavam ocr
tati u svom izlaganju koje, iako reinterpretira Freudov o , nije bitno manje usredotoeno na partikularnost is
kustva koje trasira nema zahtjeva da pokrije cijelo
polje iskustva. ak ovaj meusloj, koji nam otvara razu
mijevanje nesvjesnoga, zanima nas samo utoliko koliko
je, po Freudovoj uputi, naznaen kao ono to e subjekt
posjedovati. Samo bih dodao, da odravanje ovog aspekta
frojdizma, koji obiavamo okvalificirati naturalizmom,
izgleda neophodno, j e r je jedan od rijetkih pokuaja, ako
80
ne i jedini, da se otjelovi psihika realnost bez njenog

supstantificiranja.
U polju koje nam iznosi Maurice Merleau-Ponty, uosta
l o m vie ili manje polariziranom nitima naeg iskustva,
u skopikom polju, ontoloki status se predstavlja svo
j o m najnestvariiijom incidencom, naime najruevnijom.
Ali, mi ne idemo izmeu vidljivog i nevidljivog. Shiza
koja nas zanima nije razdaljina uslijed oblika koje na
mee svijet, prema emu nas upravlja namjernost fenomenolokog iskustva, odakle su i granice koje susree
mo u iskustvu vidljivoga. N a m a se pogled predstavlja sa
mo u obliku udne mogunosti koja simbolizira ono to
nalazimo na horizontu i kao poduprtom naim iskustvom,
naime kao konstitutivni nedostatak straha od kastracije.
Oko i pogled, takva je za nas shiza u kojoj se nagon
oituje na razini skopikog polja.
3
U naem odnosu prema stvarima, kakav je uspostav
ljen putem vida i ureen likovima predstave, neto klizi,
prenosi se s kata na kat, da bi uvijek bilo na nekom iz
bjegnutom stupnju to se zove pogled.
Da biste to osjetili postoji vie od jednog naina.
D to prikazem, u krajnosti, pomou jedne od zagonetki
koju nam postavlja priroda? Radi se nita manje nego o
fenomenu nazvanom mimetizam (mimikrija).
O tome je bilo mnogo reeno, a najvie apsurdnosti
na primjer, da se fenomeni mimetizma objanjavaju kao
prilagoavanje. To nije m o j e miljenje. Ja bih vas uputio,
u ostalo, na jedno malo djelo koje mnogi od vas nesum
njivo poznaju, Mduse et compagnie od Cailloisa, u ko
jem je referencija prilagoavanja podvrgnuta posebno
pronicavoj kritici. S jedne strane, kod nagona npr., da bi
odredbena mutacija mimetizma bila efikasna, mora na
stati odmah i na poetku. S druge strane, njeni navodni
selektivni efekti su poniteni konstatacijom, da u elucu
81
ptica, posebno grabljivica, nalazimo insekte koji su to

boe zatieni mimetizmom, kao i insekte koji to nisu.
Ali, naravno, problem nije u tome. Najradikalniji prob
lem mimetizma jest u tome da doznamo, da li ga trebamo
pripisati nekoj oblikovnoj m o i samog organizma koji
pokazuje te manifestacije. Da bi to bilo opravdano, tre
balo bi shvatiti kojim putem bi se ova snaga mogla nai
u poloaju da svlada, ne samo sam oblik mimetiziranog
tijela, ve i njegov odnos prema sredini u kojoj se treba
ili isticati ili prikriti. A da bi se sve kazalo, kao to s
mnogo umjenosti podsjea Caillois, kad se radi o takvim
mimetikim manifestacijama, a posebno o onoj na koju
nas podsjea funkcija oiju, naime arenice, trebalo bi
shvatiti da li ona impresionira injenica je da ona ima
uinka na grabljivca ili na pretpostavljenu rtvu koja je
gleda da li ona impresionira svojom slinou s oima,
ili naprotiv, oi fasciniraju svojim odnosom prema obliku
arenice. Drugaije reeno, zar u t o m pogledu ne treba
razlikovati funkciju oka od funkcije pogleda?
Ovaj distinktivni primjer, izabran kao takav zbog
svoje lokalnosti, svoje izvjetaenosti, zbog svog izuzetnog
karaktera za nas je samo sitna manifestacija funkcije
koju treba izdvojiti one, kaimo tu rije, pjege. Ovaj
primjer je dragocjen za utvrivanje preegzistencije vie
nog pred danim-za-vienje.
N e m a p o t r e b e da se pozivam na b i l o koju pretpostavku
postojanja univerzalnog vidioca. A k o je funkcija pjege
priznata u svojoj autonomiji i izjednaena s funkcijom
pogleda, m o e m o j o j potraiti trag, nit, trak, na svim ka
tovima ustrojstva svijeta u skopikom polju. Opazit e
mo onda da je funkcija pjege i pogleda ujedno i ono to
njima najtajnije upravlja, a t o stalno izmie shvaanju
ovog oblika vida, koji se sam sobom zadovoljava zami
ljajui se kao svijest.
T o , u emu se svijest moe okrenuti sebi samoj
shvatiti se kao Valryjeva Mlada Parka, k a o videi se ka
ko se vidi (se voyant se voir), predstavlja zasljepljenje. Dolazi do izmicanja funkciji pogleda.
82
To je ono to moemo obiljeiti topikom koju smo pro

li put sainili polazei od toga to se od poloaja subjekta
pojavljuje, kad on pristupa imaginarnim oblicima koje
mu daje san, kao suprotnost oblicima u budnom stanju.
Zar isto tako, u o v o m za subjekt posebno zadovoljava
juem redu, koji je analitiko iskustvo konotiralo p o j
mom narcizma gdje sam se trudio da ponovo uvedem
bitnu strukturu koja proizlazi iz referencije na zrcalnu
sliku u tome to se rasplinjuje od zadovoljstva, odnos
no ljubaznosti, gdje subjekt nalazi podrku za tako te
meljito nepoznavanje ne ide li mo do te referencije
filozofske tradicije koja je potpunost koju sree subjekt
u obliku motrenja zar ne moemo isto tako shvatiti
ono to je mimoieno? naime, funkciju pogleda. Ja
smatram, a Maurice Merleau-Ponty nam to istie, da smo
mi promatrana bia u kazalitu svijeta. Ono to nam tvori
svijest, ustrojava nas u isti mah kao speculum mundi.
Zar nije zadovoljstvo biti p o d tim pogledom o kojem sam
upravo govorio slijedei Mauricea Merleau-Pontyja, pod
tim pogledom koji nas okruuje i koji najprije ini od
nas gledana bia, a da nam to ne pokazuje?
Svjetsko kazalite, spektakl, u o v o m smislu nam se po
kazuje kao svevidee. Upravo je to fantazam koji nalazi
mo u platonskoj perspektivi jednog apsolutnog bia ko
jemu je prenesen kvalitet svevideeg. Na samoj razini fe
nomenalnog iskustva motrenja pojavljuje se ova svevidea strana u zadovoljstvu ene koja zna da je gledana,
pod uvjetom da j o j se to ne pokae.
Svijet je svevidei, ali nije ekshibicionist on ne iza
ziva na pogled. K a d ga poinje izazivati, onda poinje
i osjeaj nastranosti.
to to znai? da, u budnom stanju postoji elizija
pogleda, elizija onoga to, ne samo to gleda, ve to poka
zuje. U polju sna, naprotiv, slika karakterizira to to ono
pokazuje.
Ono pokazuje ali se tu jo pokazuje poneki oblik
izmicanje subjekta. Prenesite se na bilo koji tekst sna
ne samo na onaj kojim sam se posluio proli put, gdje,
83
84
ni za koga. Kad je on budan, on je uang-ce za druge i

uhvaen je u njihovu mreu za leptire.
Zato mu leptir m o e ako subjekt
ve ovjek-vuk ulijevati fobiki strah
Iepet malih krila nije tako daleko od
od prvobitne brazde koja oznaava svoje
prvi put mreom elje.
nije uang-ce,
pri saznanju da
lupanja uzroka,
bie zahvaeno
Nalaem sebi, da vas idui put uvedem u bit skopikog

zadovoljenja. Pogled m o e sadravati u sebi samom pred
met a iz lakanovske algebre, gdje subjekt pada, a ono to
odreuje skopiko polje, i stvara zadovoljstvo koje mu
je svojstveno, jest, da tu, zbog strukture, pad subjekta
ostaje uvijek neprimijeen, j e r se svodi na nulu.
U onoj mjeri, u kojoj pogled kao predmet a moe sim
bolizirati sredinji manjak izraen u fenomenu kastraci
je i, u onoj mjeri u kojoj je predmet a po svojoj prirodi
sveden na tokoliki, prolazni oblik ostavlja on subjekt
u neznanju o onome to postoji s one-strane privida
u tom neznanju tako karakteristinom za svaki napredak
misli na putu koji uspostavlja filozofsko istraivanje.
ODGOVORI
X. AUDOUARD: U kojoj mjeri je u analizi potrebno
dati subjektu do znanja, da ga se gleda, tj. da smo po
stavljeni kao onaj koji kod subjekta gleda proces gle
danja sebe?
Poi u odozgo, kad v a m kaem, da izlaganje tu ima
dva cilja, jedan koji se tie analitiara, drugi, onih koji
su tu da bi doznali da li je psihoanaliza znanost.
Psihoanaliza nije ni Weltanschauung,
ni filozofija ko
ja namjerava dati klju za svemir. N j u vodi poseban cilj,

koji je historijski definiran razradom pojma subjekt. Ona
ovaj pojam postavlja na nov nain vodei subjekt njego
voj znaenjskoj zavisnosti.
85
Ii od percepcije do znanosti jest perspektiva za koju

se ini da polazi sama od sebe, utoliko to subjekt nije
i m a o bolji pokusni prostor za shvaanje bia. Taj isti put
slijedi Aristotel, nastavljajui se na predsokratovce. Ali,
to je put koji analitiko iskustvo eli ispraviti, jer on zao
bilazi ponor kastracije. To se, na primjer, vidi tako, to
tyh ne ulazi, osim u obliku toke, u teogoniju i genezu.
Pokuavam ovdje shvatiti kako je tyh predstavljena u
vizionalnom zahvatu. Pokazat u da se tihika toka u
skopikoj funkciji nalazi na razini koju ja nazivam pjega. To znai da je plan uzajamnosti pogleda i gledanoga,
povoljan vie od ostaloga, subjektu za alibi. Zato bi bilo
dobro, da mu naim intervencijama na seansama ne omo
guimo postavljanje na tu razinu. Trebalo bi mu, na
protiv, okresati ovu toku krajnjeg pogleda, koja je ilu
zorna.
Prepreka koju primjeujete ilustrira injenicu da mi
bivamo vrlo oprezni. Mi ne kaemo svaki as pacijentu
Ohol Kakvo lice inite! ili Gornje dugme vaeg ka
puta je otkopano. N i j e stoga tek tako to se analiza ne
provodi licem u lice. Shiza izmeu pogleda i vizije e nam
omoguiti, vidjet ete, da skopiki nagon dodamo popi
su nagona. A k o znamo itati, primijetit emo da ga ve
Freud smjeta u prvi plan u Triebe und Triebschicksale
(Nagonima i njihovim sudbinama), i pokazuje da nije hom o l o g a n drugima. Doista to je onaj koji najpotpunije iz
bjegava termin kastracije.
19. veljae 1964.
7
Anamorfoza
O temelju svijesti.
Povlastica pogleda kao predmeta a.
Optika slijepih.
Falus na slici.
Vainement ton image arrive

Et ne m'entre o je suis
Toi te tournant vers moi tu
Au mur de mon regard que
ma rencontre
qui seulement la montre
ne saurais trouver
ton ombre rve
Je suis ce malheureux comparable aux miroirs

Qui peuvent rflchir mais ne peuvent pas voir
Comme eux mon oeil est vide et comme eux habit
De l'absence de toi qui fait sa ccit
Sjeate se moda, da sam jedno od svojih posljednjih
izlaganja zapoeo o v i m stihovima koji su u Aragonovoj
Fou d'Eisa naslovljeni kao Contre-chant. Onda nisam znao
da u dopustiti da se pitanje o pogledu toliko razvije. Na
to me naveo nain na koji sam vam predstavio pojam po
navljanja kod Freuda.
N e m o j m o nijekati da se ova digresija o skopikoj funk
ciji smjeta unutar objanjenja za'ponavljanje, koja je
nesumnjivo uvedena djelom Mauricea Merleau-Pontyja
koje se upravo pojavilo, Vidljivo i nevidljivo. Isto mi se
tako ini, ako susret postoji, onda je to sretan susret,
kojemu je svrha da naglasi, kao to u ja danas to poku
ati, kako mi u perspektivi nesvjesnoga moemo smjesti
ti svijest.
Vi znate da poneka sjena, ili ak, da upotrebimo izraz
kojim emo se sluiti, poneka rezerva u smislu u ko-
87
j e m se govori o rezervi na platnu izloenu bojanju

oznaava injenicu svijesti u samom Freudovom diskursu.
Ali, prije nego li proslijedim sa mjesta na kojem sam
proli put stao, treba najprije tono odrediti pitanje oko
izraza za koji sam doznao, da su ga oni koji me sluaju
pogreno uli. Ne znam koja je zabuna ostala u tim ui
ma o k o dosta jednostavne rijei koju sam upotrebio i
komentirao, tihiki. Za neke je zazvuala kao kihaaje.
Ipak sam razjasnio da se radi o pridjevu nastaiom od
tyh, kao to je psihiki pridjev koji je nastao prema
imenici psych. Nisam se sluajno posluio o v o m analo
gijom iz jezgre iskustva ponavljanja, j e r za svaku koncep
ciju psihikog razvoja kakvu je analiza rasvijetlila, i
njenica tihikog je sredinja. Upravo u odnosu prema
oku, odnosu prema entyhia-i, ili prema dystyhia-i, sret
n o m susretu, zlosretnom susretu, ravnat e se moje da
nanje izlaganje.
1
Vidjela sam se, kako se vidim (Je me voyais me v o i r ) , ka
e negdje Mlada Parka. Zasigurno ova izjava ima svoj puni
a ujedno i kompleksni smisao, kad se radi o temi koju
razvija Mlada Parka, o enskosti mi nismo dotle stigli.
Mi imamo posla s filozofom, koji poima neto to je je
dan od bitnih korelata svijesti u njenu odnosu prema
predodbi i koje se naznaava kao ja se vidim kako se
vidim. K o j a se oitost moe nadovezati na ovu formulu?
K a k o to da ona ostaje, sve u svemu, korelativna o v o m
temeljnom postupku na koji smo se pozvali u kartezijanskom cogito, pomou kojega subjekt poima sebe kao
misao?
Ono to izdvaja o v o poimanje same misli sobom to je
vrst sumnje, nazvane metodika sumnja, koja zadire u
sve na to bi se misao mogla osloniti u predodbi. K a k o
to onda vidim se kako se vidim ostaje njen omota i pod
loga i utemeljuje izvjesnost, moda i vie nego li se to
88
misli? Jer, ja se grijem da se ogrijem jest referencija na

tijelo kao tijelo, svladan sam osjeajem topline koja se
iz bilo koje toke u meni iri i ograniava me kao tijelo.
Dok se u ja se vidim kako se vidim ne moe osjetiti da
sam na analogan nain svladan vienjem.
tovie, fenomenolozi su m o g l i s tonou obrazloiti,
i to na zbunjujui nain, da je posve jasno da ja vidim
izvana, da percepcija nije u meni, da je ona na predmetu
koji zahvaa. A ipak, ja p o i m a m svijet percepcijom koja
izgleda da proizlazi iz imanentnosti toga ja se vidim,
kako se vidim. Izgleda da se povlastica subjekta utvru
je u tom refleksivnom, bipolarnom odnosu koji ini da
moje predodbe pripadaju meni im ih opazim.
Zato je ovaj svijet pogoen pretpostavkom idealizacije,
sumnjom da sebi predajem samo svoje predodbe. Ozbi
ljan praktiar ne tei mnogo, ali, zauzvrat, filozof idealist
je tu stavljen u neugodan poloaj i prema sebi kao i pre
ma onima koji ga sluaju. K a k o osporiti da mi se sve na
svijetu pojavljuje samo u m o j i m predodbama? to je
nesvediv postupak biskupa Berkeleya, o kojem bi se mo
glo, to se tie njegova subjektivna poloaja, mnogo rei
to se tie onoga to v a m j e , bez sumnje, usput iz
maklo, to pripadaju mi od predodaba, to podsjea na
vlasnitvo. U krajnjem, proces ove meditacije, ove reflektirajue refleksije, svodi subjekt, koji poima kartezijanska meditacija, na mo nitenja.
Nain m o j e prisutnosti u svijetu jest da sam subjekt,
utoliko to od silnog svoenja na ovu jedinu izvjesnost da
sam subjekt, on postaje aktivno nitenje. Nastavak filo
zofskog razmiljanja zaista gura subjekt prema preobraujuoj historijskoj akciji, i, oko toga odreuje oblikov
ne naine aktivne svijesti o sebi, putem njenih metamor
foza u povijesti. to se tie meditacije o bitku, koja
dostie svoju kulminaciju u Heideggerovoj misli, ona
vraa samom bitku tu mo nitenja ili, u najmanju
ruku, postavlja pitanje kako se ono tu m o e ispostaviti.
I Maurice Merleau-Ponty nas dovodi ovamo. Ali, ako
se vratite na njegov tekst, vidjet ete da izabire o v o mje89
sto za odstupnicu da bi nam predloio da se okrenemo

izvorima intuicije to se tie vidljivog i nevidljivog, da se
vratimo onome to je prvenstveno refleksija, tetika ili ne-tetika, da bismo obiljeili pojavu samog vienja. On
eli obnoviti jer, kae on, m o e biti samo rijei o re
konstrukciji ili restauraciji, a ne o prelaenju puta u
suprotnom smjeru o p o n o v n o m uspostavljanju puta,
ne od tijela, ve od neeg to on naziva mesom svijeta,
na kojem se mogla pojaviti prvotna toka vienja. Izgle
da da se nazire, u ovom nedovrenom djelu, neto poput
istraivanja neimenovane supstance iz koje se ja sm,
onaj koji vidi, izvlaim. Iz mrea, iz zraka, ako hoete,
prelijevanja boja, iji sam najprije ja dio, pojavljujem
se kao oko, izbijajui na neki nain iz onoga to bih
mogao nazvati funkcijom vienja (voyure).
iri se divlji vonj koji doputa da se na horizontu
nazre Artemidin lov iji dodir kao da se spaja s ovim
asom traginog nastanka, kad smo izgubili onoga koji
govori.
Ali, ipak, da li je to put kojim je htio krenuti? Tragovi
to nam ostaju od dijela njegove meditacije koji bi tre
bao uslijediti doputaju nam da sumnjamo. Naznake ko
je su tu dane, osobito one za nesvjesno isto psihoanali
tiko, omoguuju nam da opazimo da bi se moda bio
usmjerio prema istraivanju koje bi bilo izvorno s obzi
r o m na filozofsku tradiciju, prema toj novoj dimenziji
meditacije o subjektu, koju moemo trasirati zahvaljuju
i analizi.
to se mene tie, ja samo mogu biti zapanjen nekim
biljekama, za mene manje tajanstvenim nego li to e
se uiniti drugim itateljima, jer se tono prekrivaju she
mama posebno j e d n o m meu njima, koje u ja ovdje
imenovati. Proitajte, recimo, tu biljeku koja se odnosi
na ono to on naziva preokretanjem prsta na rukavici,
mada se ini da to pokazuje pogledajte kako koa
obavija podstavu u zimskoj rukavici da svijest, u svo
j o j iluziji da se vidi kako se vidi, nalazi svoj temelj u pre
okrenutoj strukturi pogleda.
90
2
A to je pogled?
Poi u od te prve toke nitenja, gdje se u polju reduk
cije subjekta pokazuje prijelom koji nas upozorava na
neophodnost uvoenja druge referencije, one koju uzima
analiza da bi ograniila povlastice svijesti.
Analiza smatra svijest nepopravljivo ogranienom i
uspostavlja je kao naelo, ne samo idealizacije, ve i nespoznavanja, kao kao to se reklo, izrazom koji do
biva novu vrijednost to se odnosi na podruje vizual
nog kao skotom. Izraz je na polju analitikog rjeni
ka uvela Ecole franaise. Da li je to jednostavno metafo
ra? nalazimo tu dvosmislenost koja zahvaa sve to se
upie u registar skopikog nagona.
Svijest vai za nas samo kad se odnosi na ono to sam
vam iz propedeutikih razloga pokuao pokazati pomo
u nepotpunog teksta polazei od ega treba ponovo
usredotoiti subjekt kao govorei, u same upljine onoga
u emu se, u samom poetku, prikazuje kao govorei.
Ali, mi tu iskazujemo samo odnos predsvjesnog prema
nesvjesnome. Dinamika vezana za svijest kao takvu, pa
nja koju subjekt poklanja svom vlastitom tekstu, ostaje
do sada, kao to je Freud potcrtao, izvan teorije i, pravo
govorei, jo neartikulirana.
Ovdje ja dodajem, da je interes koji subjekt pokazuje
prema vlastitoj shizi vezan za ono to odreuje, naime,
za povlaten predmet koji je iskrsnuo iz nekog primitiv
nog razdvajanja, iz neke automutilacije koju uvodi pri
stup realnome, ije je ime u naoj algebri predmet a.
U skopikom odnosu, predmet od kojeg zavisi fantazam koji je objeen o subjekt u bitnom njihanju jest po
gled. Njegova povlastica a isto tako i ono zbog ega je
objeeni subjekt tako dugo mogao zaboraviti da biva u
toj zavisnosti zavisi od same njegove strukture.
Shematizirajmo odmah to to elimo kazati. im nasta
ne pogled, subjekt mu se pokua prilagoditi, pogled posta
je taj tokoliki predmet, ona toka bia koja iezava,
91
s kojim subjekt mijea vlastitu slabost. Isto tako, od

svih predmeta u kojima subjekt moe prepoznati svoju
zavisnost u registru elje, pogled se poblie oznauje kao
neshvatljiv. Zbog toga je on vie od svakog drugog pred
meta nepoznat i moda iz tog razloga subjekt tako sretno
simbolizira svoju vlastitu iezavajuu i tokoliku crtu,
u iluziji svijesti toga vidjeti se kako se vidim, gdje se
pogled elidira.
A k o j e , dakle, pogled, nalije svijesti, kako emo ga
pokuati zamisliti?
Pitanje nije uope neopravdano j e r pogledu moemo
dati tijelo. Sartre mu u jednom od najsjajnijih stavaka
iz Etre et le Nant daje funkciju u dimenziji egzistencije
drugoga. Drugi bi ostao vezan za same uvjete, djelomino
neostvarujue, koji u Sartreovoj definiciji pripadaju ob
jektivnosti, kad ne bi bilo pogleda. Pogled, takav kako ga
shvaa Sartre jest pogled k o j i m sam iznenaen izne
naen utoliko to on mijenja sve perspektive, sve crte
moga svijeta kojim upravlja iz toke nitavila gdje se na
lazim, u neku vrstu zrakolike mree organizma.
K a o mjesto odnosa izmeu mene, niteeg subjekta, i
onoga to me okruuje, pogled bi tu imao takvu povla
sticu da bi iao dotle da navede mene koji gledam da skotomiziram oko onoga koji me gleda kao predmet. Utoli
ko to sam pod pogledom, pie Sartre, ne vidim vie oko
koje me gleda, a ako v i d i m oko, onda nestaje pogleda.
Da li je ova fenomenoloka analiza tona? N e . N i j e
istina, da, kada sam p o d pogledom, kad traim pogled,
kad ga odrim, da ga onda ne v i d i m kao pogled. Slikari
su bili izvrsni u hvatanju tog pogleda kao takvog u ma
ski, a trebam vas samo podsjetiti na Goyu, na primjer,
da biste to osjetili.
Pogled se vidi upravo taj pogled o kojemu govori
Sartre, taj pogled koji me iznenauje i natjera me na
sram, jer to je osjeaj za koji on kae da je najnaglaeniji. Taj pogled koji susreem to treba obiljeiti u
samom Sartreovom tekstu nije nikako vieni pogled,
ve pogled koji sam ja zamislio na polju Drugoga.
92
Ako se obratite njegovom tekstu, vidjet ete, on je

daleko od toga da govori o ulasku ovog pogleda na scenu
kao o neemu to se tie organa vida, on se prenosi na
iznenadni um lia, koji se uo dok sam u lovu, na iskrsli korak u hodniku, i kada? u asu kad se on sam
pokazao kako gleda kroz kljuanicu. Jedan pogled ga iz
nenauje u ulozi voajera, smie ga i natjera na osjeaj
stida. Radi se o pogledu koji je prisutnost drugoga. Ali,
treba li rei da prvotno poimamo ono o emu se radi u
pogledu kod odnosa subjekta prema subjektu, u funk
ciji egzistencije drugoga kao one koja me gleda? Zar
nije jasno da pogled posreduje tu samo utoliko to to
nije nitei subjekt, korelativan svijetu objektivnosti ko
ji je iznenaen, ve subjekt koji smatra da je u funkciji
elje?
N i j e li upravo zato, to se tu elja osniva u domeni
vienja, da je moemo prikriti?
3
Ovu povlasticu pogleda u funkciji elje moemo shva
titi protjeui, ako tako mogu rei, uzdu vena preko ko
j i h se podruje vienja integriralo s poljem elje.
N i j e sluajno to se upravo u razdoblju kad kartezijanska meditacija otkriva funkciju subjekta u njenoj i
stoi, razvija ova dimenzija optike, koju u ovdje istak
nuti nazivajui je geometrijskom.
Prikazat u vam pomou jednog predmeta ono to mi
se ini kao primjer za funkciju koja je svojedobno ne
obino navodila na mnoge refleksije.
Jedna referencija za one koji bi htjeli poi dalje od
onoga to v a m danas pokuavam pribliiti knjiga Bal-
trusatisa
Anamorphoses.
U svom seminaru se uveliko sluim anamorfozom, utoliko koliko je ona struktura za primjer. U emu se sa
stoji anamorfoza, jednostavna, ne cilindrina? Pretposta93
vite portret koji bi se nalazio ovdje, na o v o m ravnom

listu koji drim. Ovdje, na sreu, vidite plou koja je
u kosom poloaju prema listu. Pretpostavite da pomou
niza konaca i idealnih crta prenosim na kosu plou svaku
toku slike nacrtane na listu, lako ete zamisliti to e
proizii dobit ete proirenu i izoblienu sliku prema
linijama onoga to se moe nazvati perspektiva. Pret
postavlja se, da e ako odstranim ono to je poslu
ilo za konstrukciju, tj. sliku postavljenu u m o j e vlastito
vidno polje dojam koji u dobiti ostajui na istom
mjestu, biti osjetno isti u najmanju ruku, da u pre
poznati glavne crte slike u najbolju ruku, imat u
isti dojam.
Sad u vam dati da pogledate neto to ima ve sto
tinjak godina, iz 1553. godine je, reprodukciju slike koju,
mislim, svi poznajete Ambasadori Hansa Holbeina.
Oni koji je poznaju neka se podsjete, a oni koji je ne
poznaju neka je paljivo promatraju. Kasnije u se na to
vratiti.
Vienje je rasporeeno na nain koji m o e m o ope
nito nazvati funkcijom slike. Ova se funkcija definira po
dudaranjem po tokama dviju jedinica u p r o s t o m . Ma
koji da su optiki posrednici za uspostavljanje njihova
odnosa, bilo da je slika virtualna, bilo da je realna, bitna
je podudarnost toku po toku. To to u v i d n o m polju
pripada nainu slike moe se svesti na tako jednostavnu
shemu koja doputa da se ustanovi anamorfoza, to jest
na odnos jedne slike, utoliko to je ona vezana za neku
povrinu izvjesnom tokom koju emo nazvati oitem
ili geometrijskom tokom. Slikom e se m o i nazvati
bilo to to je odreeno o v o m metodom gdje ravna
crta ima ulogu da bude trasa za svjetlost.
Ovdje se umjetnik mijea sa znanou. Leonardo da
Vinci je i znanstvenik i umjetnik sa svojim dioptrikim
konstrukcijama. Vitruvijev traktat o arhitekturi nije da
leko od toga. K o d Vignole i Albertija nalazimo poste
peno ispitivanje geometrijskih zakona perspektive, a u
istraivanjima perspektive interes je nadasve usmjeren
94
prema podruju vienja iji odnos s uspostavljanjem

kartezijanskog subjekta koji je isto tako jedna vrst oita, toke perspektive, ne m o e m o vidjeti. Oko geome
trijske perspektive, slika ova vana funkcija na koju
emo se vratiti organizira se na posve nov nain u
povijesti slikarstva.
Sad se, molim vas, sjetite Diderota. Pismo o slijepima
za upotrebu onih koji vide istaknut e vam injenicu
da ova konstrukcija posve isputa ono to se odnosi na
vid. Jer, geometrijski prostor vienja ak ukljuivi
tu imaginarne dijelove u virtualni prostor ogledala na
koje sam, kako znate, mnogo polagao slijepac moe
sasvim rekonstruirati, zamisliti.
U geometrijskoj perspektivi se radi samo o obiljea
vanju prostora, a ne o vidiku. Slijepac moe posve shva
titi, da se prostorno polje koje poznaje, i poznaje ga
kao realno, moe outiti na udaljenosti, i kao simultano.
Za njega se radi samo o tome, da shvati vremensku
funkciju, naime trenutanost. Pogledajte Descartesovu
dioptriku, radnja oiju je tu predstavljena kao spreg
nuta radnja dvaju tapova. Geometrijska dimenzija vi
enja ne crpe, dakle, i daleko od toga, to to nam vidno
polje kao takvo predlae kao prvotni subjektivirajui
odnos.
Zato je vano opravdati obrnutu upotrebu perspektive
u strukturi anamorfoze.
Sam Diirer je izmislio spravu za odreivanje perspek
tive. Diirerova vrataca se mogu usporediti s onim to
sam as prije postavio izmeu sebe i slike, naime izvje
snu sliku (image), ili, tonije, platno, mreu kroz koju e
prolaziti prave crte koje nisu obavezno zrake, ve
mogu biti i niti koje e povezivati svaku toku koju
vidim u svijetu s tokom na platnu kroz koje e ova
crta prolaziti.
Vrataca su izumljena da bi nastala ispravna perspek
tivna slika. Ako ih obrnuto upotrebim, imat u zado
voljstvo da postignem, ne povratak svijeta koji je na
95
poetku, ve na drugoj povrini deformaciju slike koju

bih dobio na prvoj, i ja bih se zadrao na o v o m postupku
kao u divnoj igri, pri emu se svaka stvar moe dobiti
posebno razvuena.
M o l i m vas, da vjerujete, da je takvo ushienje vladalo
svojevremeno. Baltrusatisova knjiga pokazat e v a m e
stoke polemike koje su izbile iz ovih praksa i koje su
dovele do zamanih djela. Franjevaki samostan, sada
razoren, koji se nalazio pored ulice des Tournelles, imao
je na v r l o dugakom zidu jedne od svojih galerija, pred
stavljenog sv. Ivana na Patmosu, sliku koju je trebalo
gledati kroz jednu rupu, da bi njena izobliujua vri
jednost dola do punog izraaja.
Deformacija m o e biti p o v o d to nije sluaj s o v o m
neobinom freskom svakoj paranoikoj dvosmisleno
sti, a sve se to iskoritavalo, od Arcimbolda do Salvadora Dalija. Otii u tako daleko, da kaem da ova fascinacija nadopunjava ono to od vienja izmie geomet
rijskim istraivanjima perspektive.
K a k o to, da nitko nije pomislio da to p o v e e . . . s
uinkom erekcije? Zamislite aru utetoviranu na organu
ad hoc u stanju mirovanja, a koja dobiva u drugom po
loaju oblik, ako mogu rei, razvijeni.
K a k o ne vidjeti tu, imanentno geometrijskoj dimen
ziji parcijalnoj dimenziji u vidnom polju, dimenziji
koja nema nita s vizijom kao takvom neto simbo
lino za funkciju manjka pojavu falikog fantoma?
A sada, na slici Ambasadora koja j e , nadam se, do
voljno kruila i prola kroz sve ruke to vidite? K o j i
je to neobian predmet, lebdei, kos, u prvom planu
ispred ove dvije linosti.
Dvije linosti ukruene, ukoene u svojim ukrasima.
Izmeu njih cijeli niz predmeta koji predstavljaju u sli
karstvu tog razdoblja simbole vanitas. Kornelije Agripa,
u isto doba, pie svoj De vanitate scientiarum, imajui
pri tome u vidu znanost koliko i umjetnost, a svi ovi
predmeti su simboli znanosti i umjetnosti kakve su bile
96
u to doba grupirane u trivium i quadriviutn, kako znate.

to je onda, pred ovim prikazivanjem podruja privida
u najoaravajuim oblicima, to j e , dakle, taj predmet
koji lebdi, nagnut? Vi to ne moete znati jer, vi se
odvraate, izmiui fascinaciji slike.
Ponite izlaziti iz prostorije, gdje vas je slika, nesum
njivo, dugo oaravala. Onda ete, osvrnuvi se pri od
lasku kao to to opisuje autor Anamorfoza obu
hvatiti pod ovim oblikom, to? mrtvaku glavu.
Tako se u poetku ne predstavlja taj lik, koji autor
usporeuje sa kosti sipe, a koji mene podsjea vie na
kruh od dvije libre koji je svojedobno Dali sa zado
voljstvom postavio na glavu starice, koju je namjerno
izabrao siromanu, prljavu i uostalom nesvjesnu, ili pak
mlitave kazaljke, ije znaenje nije manje faliko od
onoga to je prikazano u lebdeem poloaju, u p r v o m
planu ove slike.
Sve nam to Holbein pokazuje usred razdoblja kad se
crta predmet i kad se trai geometrijska optika, i pre
douje nam neto, koje je nita drugo nego poniteni
subjekt poniten u obliku koji j e , pravo reeno, sli
kovita inkarnacija za minus phi [ ( 9 ? ) ] kastracije, koja
za nas usredotouje svu organizaciju elje kroz okvir
temeljnih poriva.
Ali, funkciju vida treba traiti jo dalje. Vidjet emo,
kako se polazei od nje, ocrtava, ne faliki simbol, anamorfiki fantom, ve pogled kao takav, u svojoj pulsativnoj, jasnoj i otvorenoj funkciji, kao to je ona na
toj slici.
Ova je slika ono to i svaka druga, zamka za pogled.
Na bilo kojoj slici, dok traite pogled, vidjet ete da on
u svakoj toki nestaje. To u pokuati obrazloiti idui
put.
97
ODGOVORI
F. W A H L : Objasnili ste nam da prvotna zapljena po

gleda u tuem pogledu, kako je opisuje Sartre, nije bila
temeljno iskustvo pogleda. Volio
bih da tonije
odre
dite to to ste skicirali, zapljenu pogleda u pravcu elje.
A k o se ne istakne dijalektika elje, ne shvaa se zato
bi tui pogled dezorganizirao polje percepcije. To je zato,
to subjekt u pitanju nije subjekt refleksivne svijesti,
ve subjekt elje. Vjerujemo da se radi o oku-oitu,
a radi se o posve drugom oku - onome koje lebdi, u
prvom
Ambasadora.
planu
Ali, ne razumije se, kako e se drugi ponovo pojaviti

vaem
izlaganju...
Sluajte, glavno je da ne slomim vrat!
Htio bih vam i to rei, da, kad govorite o subjektu
napast
realnome,
da
malo-pomalo
nosu
i da
se
imaju
treba smjestiti
fantazma.
pri
prvom
razmatra
opazi,
izraze
da ih
topoloku
s jedne
Realno
sluanju
ove
je,
i s
na
ovjek
po
je
njima
treba
uzeti
doveden
Ali,
njihovu
od
definiciju : subjekt
druge
neki
strane
nain,
samima.
shize,
iskustvo
realno
otporu
otpora.
Tako tee m o j e izlaganje svaki izraz se odraava

samo u svom topolokom odnosu prema drugima, a za
subjekt cogito vai isto.
Da
izlaganja?
li
je
topologija
za
vas
metoda
otkrivanja
ili
Topoloko obiljeavanje svojstveno naem analitikom

iskustvu, m o e se uzeti u metafizikoj perspektivi. Mi
slim da je Merleau-Ponty iao tim putem, pogledajte dru98
gi dio knjige, njegovu referenciju na

prste na rukavici.
ovjeka-vuka,
i na
P. K A U F M A N N : Dali ste tipinu strukturu u vezi

pogledom, ali niste govorili o dilataciji svjetlosti.
Rekao sam da pogled nije oko, osim u tom lebdeem

obliku u kojem Holbein ima drskosti da mi pokae mo
ju vlastitu mlitavu k a z a l j k u . . . Idui u vam put g o v o
riti o utjelovljenoj svjetlosti.
26. veljae 1964.
8
Pravac i svjetlost
elja i slika.
Pria o jednoj kutiji sardina.
Ekran.
Mimetizam.
Organ.
Nikad me ne gledaS tamo gdje te
ja vidim.
Funkcija oka moe dovesti onoga koji vas nastoji rasvi
jetliti, do dalekih istraivanja. Kada su se, na primjer,
funkcija organa, a najprije sama njegova prisutnost, po
j a v i l i u razvoju ivih bia?
Odnos subjekta i organa je u ii naeg ispitivanja.
M e u svim organima s kojima imamo posla, dojkama,
stranjicama i drugima, postoji i oko, i iznenauje nas
kad vidimo, da ono see tako daleko kod vrsta koje pred
stavljaju pojavu ivota. Vi jedete posve neduno kame
nice, a ne znate da se na toj razini u ivotinjskom car
stvu, ve pojavilo o k o . Ovakva poniranja nas ue svaemu, moe se kazati. Usred svega toga treba izabrati
o n o to se tie nas.
Mislim da sam proli put dovoljno naglasio stvari
i omoguio vam da shvatite znaenje ove male troku
taste sheme, v r l o jednostavne, koju sam nacrtao na vrhu
ploe.
Ona je tu da bi vas pomou tri izraza podsjetila na
optiku koja je upotrebljena u ovoj operatorskoj mon
tai, koja svjedoi o obrnutoj upotrebi perspektive, koja
je zavladala tehnikom slikarstva, posebno krajem 15.
stoljea, te u 16. i 17. stoljeu. Anamorfoza nam poka
zuje da slikarstvo ne ide za realistikom reprodukcijom
10C
predmet
svijetla toka
geometrijska toka
(oiste)
slika (tableau)
predmeta u prostoru izraz od kojeg se, uostalom,,

treba ograditi.
Mala nam shema omoguava da primijetimo da izvje
sna optika proputa ono to pripada vidu (la vision).
Ta je optika nadohvat slijepima. Spomenuo sam v a m
Diderotovo Pismo, koje pokazuje koliko je od svega to
nam prua prostor slijepac u stanju uvidjeti, rekonstru
irati, zamisliti, rei. Nesumnjivo je, da Diderot na ovoj
mogunosti gradi trajnu dvosmislicu s metafizikim pri
krivenim mislima, ali ova dvosmislenost oivljava njegov
tekst i daje mu zajedljiv znaaj.
Nama geometrijska dimenzija omoguava da naslu
timo kako je subjekt koji nas zanima uhvaen, voen,
svladan u vidnom polju.
Na Holbeinovoj slici sam maloas pokazao neobian
lebdei predmet u prvom planu, koji tu gleda, hvata, re
kao bih skoro da hvata u zamku gledajuega, tj. nas.
To je, kratko reeno, manifestan nain, bez sumnje iz
vanredan, koji treba zahvaliti
nekakvom trenutku slikareve refleksije, nain da nam pokae da smo, u svoj
stvu subjekta, na slici doslovno pozvani, i na njoj pri
kazani kao uhvaeni. Jer, tajna slike, ije sam v a m re
zonance i srodstvo s vanitas naznaio, te oaravajue
slike koja izmeu dva lika ureena i prikovana, prika
zuje sve to podsjea, u perspektivi toga vremena, na
nitavnost umjetnosti i znanosti tajna slike dana je
101
u trenutku dok se udaljujui p o l a k o od nje, malo-pomalo

na lijevo, a zatim se osvrnuvi, ugledamo ono to pred
stavlja magini lebdei predmet. On odraava nau vla
stitu nitavnost u obliku mrtvake glave. Dakle, upo
treba geometrijske dimenzije vida za svladavanje subjek
ta oigledan odnos prema elji koja ipak ostaje enigmatina.
Ali, koja je to elja obuhvaena, fiksirana, na slici?
a koja ipak motivira umjetnika, da stavi neto, i to,
u djelo? To je put kojim emo pokuati danas prosli
jediti.
1
U ovoj grai vidljivoga sve je zamka, i udnovato
o n o to je tako dobro oznaio Maurice Merleau-Ponty u
naslovu jednog poglavlja u Vidljivom i nevidljivom T
isprepletenost (entrelacs). Nema ni jedne jedine podjele,
ni jedne jedine od dvostrukih strana to ih predstavlja
funkcija vida, koja nam se ne manifestira kao labirint.
K o l i k o g o d mi razlikujemo polja, opaamo uvijek sve
vie koliko se ona kriaju.
U podruju koje sam nazvao geometrijskim, izgleda
najprije kao da nam svjetlost daje, ako m o g u tako rei,
nit. Doista, ta nit, koju ste proli put vidjeli da nas po
vezuje sa svakom tokom predmeta, i, na mjestu gdje
prolazi kroz reetku u obliku ekrana na koji emo na
nijeti sliku, funkcionira posve kao nit. Dakle, svjetlost
se prostire, kako se kae, pravocrtno, i to je dokazano.
Izgleda kao da nam ona daje nit.
Ipak, razmislite, o v o j niti nije potrebna svjetlost
njoj je samo potrebno da bude napeta nit. Zato e sli
jepac moi pratiti sve nae demonstracije, ako se imalo
potrudimo. Dat e m o mu da opipa, npr. p r e d m e t izvje
sne visine, zatim da prati napetu nit i nauit e m o ga da
razlikuje o p i p o m vrkova prstiju na povrini izvjesnu
konfiguraciju koja reproducira oznaku slike (image)
na isti nain kako mi zamiljamo, u istoj optici, odnose
102
razliito proporcionirane i temeljito homologne, suklad

nosti jedne toke prema drugoj u prostoru, to se uvi
jek na kraju polau dvije toke iste niti. Ova konstruk
cija, dakle, ne omoguava naroito da se shvati ono to
prua svjetlost.
K a k o pokuati dosegnuti ono to se ini da nam iz
mie i u optikoj strukturaciji prostora? Na tome uvi
jek poiva tradicionalna argumentacija. Filozofi, od
Alaina, posljednjega koji se pokazao najsjajniji u izvo
enju, od Platona do Kanta, razmatraju tobonju varljivost percepcije a istovremeno, svi su oni majstori
izvoenja, istiui injenicu da percepcija nalazi pred
met tamo gdje on jest, a da kubus ima izgled paralelograma upravo zbog l o m a prostora koji pod-nosi samu
nau percepciju, zbog ega ga i percipiramo kao kubus.
Sva ta igra, obmana klasine dijalektike oko percepcije,
proizlazi iz toga to se ona bavi geometrijskim vienjem,
naime vienjem u prostoru koji u svojoj biti nije vidnost (le visuel).
Ono to je bitno u odnosu privida prema biu, ko
jemu filozof, osvajajui vidno polje, postaje tako lako
gospodar, nalazi se drugdje. Ono nije u ravnoj crti, ono
je u svjetlosnoj toki toki iradijacije, otjecanja, vat
re, u vrcavom izvoru odraza. Svjetlost se prostire ne
sumnjivo pravocrtno, ali ona se prelama, rasprostranjuje, iri, preplavljuje, ispunjava ne zaboravimo onu
aicu, nae oko ona je premauje, ona okolo one a
ice uvjetuje cijeli niz organa, naprava, obrana. arenica ne reagira naprosto na udaljenost, ve i na svjet
lost, i treba tititi ono to se dogaa na dnu aice
koja bi u izvjesnim prilikama mogla biti oteena
a, i na je kapak zaduen da na prejaku svjetlost od
mah mirne, odnosno da se sklopi dobro nam poznatim
pokretom.
Osim toga, nije samo oko fotosenzibilno, mi to znamo.
Sav povrinski sloj koe iz raznih razloga, koji ni
kako nisu samo vidni moe biti fotosenzibilan, a ova
dimenzija nikako ne bi mogla biti svedena na funkcio103
niranje vida. Izvjesni nagovjetaj fotosenzibilnih organa

su pigmentna zrnca. U oku pigment funkcionira u pot
punosti, tako da vrlo kompleksan fenomen pokazivanja
funkcionira i u unutranjosti one jabuice, npr. u ob
liku rodopsina, isto tako funkcionira u unutranjosti
razliitih leita mrenice. Taj pigment dolazi, odlazi, u
funkcijama koje nisu ni sve, ni uvijek odmah otkrivene
i jasne, ali koje nagovjeuju dubinu, kompleksnost, a
istovremeno i jedinstvo mehanizama u odnosu na svjet
lost,
Odnos subjekta prema onome to je svojstveno svjet
losti ve se dobrano najavljuje kao dvosmislen. Vi to,
uostalom, vidite na shemi dvaju trokuta, koji se obrnjuju u isto vrijeme kad se trebaju prekriti. Oni vam tu
pruaju pravi primjer za funkcioniranje tog isprepletanja, krianja, hijazma, koje sam v e naveo, i koje strukturira itavo o v o podruje.
Da biste osjetili pitanje koje postavlja odnos subjekta
prema svjetlosti, da bih vam pokazao da je njegovo
mjesto neto drugo od mjesta oita, koje definira geo
metrijska optika, ispriat u v a m sada kratku priu.
Ova pria je istinita. Ona je nastala kad mi je bilo
dvadeset godina, a u to vrijeme nisam imao drugih
briga nego da idem okolo, da se zaokupim nekom di
rektnom, ruralnom, lovnom, naime morskom praksom.
Jednog dana, b i o sam na m a l o m brodu s nekoliko
osoba, lanova obitelji ribara u maloj luci. U to doba
naa Bretanja nije jo imala veliku industriju, a ni ri
barskih brodova, ribari su lovili u svojoj orahovoj ljusci,
u opasnost su ili na svoj rizik. V o l i o sam dijeliti upra
vo te rizike i opasnosti, a bilo je i dana s lijepim vre
menom. Jednog dana, dakle, dok smo oekivali as kad
emo izvui mree, Petit-Jean, tako emo ga nazivati
on j e , kao i njegova obitelj, umro od tuberkuloze,
koja je u to doba bila zaista bolest te sredine, koja je
istisnula itav taj drutveni sloj pokae mi neki pred
met koji je plutao na valovima. Bila je to mala kutija,
tonije kutija za sardine. Ona je plutala tu na suncu,
104
kao svjedok industrije konzerva, koju smo mi bili du

ni snabdijevati. Ona se zrcalila na suncu. A Petit-Jean
mi ree Vidi li ovu kutiju? Vidi li je? E, pa dobro,
ona tebe ne vidi!
Ovu malu epizodu smatrao je on vrlo smijenom, ja
manje. Razmiljao sam zato sam je ja smatrao manje
smijenom. To je vrlo pouno.
Najprije, ako to ima smisla, to mi Petit-Jean kae,
da me kutija ne vidi, to je zato to me, u izvjesnom
smislu, ona ipak gleda. Ona me gleda na razini svijetle
toke, gdje je sve ono to me gleda, a o v o nije metafora.
Iznoenje ove male prie nastale u mati mog druga,
injenica da ju je on smatrao smijenom, a ja manje,
vezana je za to, to, ako mi se ispria pria poput ove,
to je zato to ja, u t o m asu takvom kako sam ga
sebi ocrtao, s ovim ljudima koji su s mukom zaraivali
za ivot, u stisku onoga to je za njih okrutna priroda
ja, ja sam sainjavao sliku na dosta neiskaziv nain.
Da kaem pravo, ja sam bar malo bio mrlja na slici. A
zato to sam osjetio da sam pozvan tako, u toj humoristikoj, ironinoj prii, meni ona nije ba smijena.
Tu uzimam strukturu na razini subjekta, ali ona odra
ava neto to se ve nalazi u prirodnom odnosu koji
oko unosi na mjestu svjetlosti. Ja nisam naprosto to
tokoliko bie, koje je obiljeeno geometrijskom to
kom, odakle je mogue obuhvatiti perspektivu. Nesum
njivo, u dnu m o g oka nastaje slika. Slika, naravno jest
u mom oku. Ali, ja, ja sam u slici.
Ono to je svjetlost, gleda me, i zahvaljujui toj svjet
losti, na dnu m o g oka se neto slika a to nije na
prosto konstruirani odnos, predmet na kojem se zadr
ava filozof ve je dojam, slijevanje povrine koja za
mene nije unaprijed smjetena na svojoj udaljenosti.
Tu je neto to uplee ono izostavljeno iz geometrijskog
odnosa dubina polja sa svim onim dvosmislenim,
promjenjivim, to ona predstavlja, kojim nikako ne mo
gu ovladati. Dapae, ona me svladava, potie me u sva
kom asu i ini od krajolika neto posve razliito od
105
perspektive, neto drugaije od onoga to sam nazvao

slikom.
Korelat slici, koji se smjeta na isto mjesto kao i ona,
tj. izvana, to je gledite, toka pogleda. A ono to po
sreduje izmeu njih, to je izmeu njih, drugaije je
prirode od geometrijskog optikog prostora, neto to
igra upravo obrnutu ulogu, koje djeluje ne zato da bude
probojno, ve naprotiv, da bude neprozirno to je
ekran.
U tome to se meni predstavlja kao prostor svjetlosti,
u tome to je pogled, postoji uvijek poneka igra svjet
losti i neprozirnosti. To zrcaljenje koje se nalazilo u sre
ditu m o j e male prie, uvijek me spreava, u svakoj
toki, da budem ekran, da uinim da svjetlost izgleda
kao blistanje koje ga preplavljuje. Sve u svemu, toka
pogleda je uvijek dio dvosmislenosti dragulja.
A ja, ako jesam neto na slici, onda sam to u obliku
ekrana, koji sam maloas spomenuo.
,^
2
Takav je odnos subjekta prema podruju vida. Subjekt
tu ne treba shvatiti u uobiajenom smislu rijei, u sub
jektivnom smislu ovaj odnos nije idealistiki odnos.
To nadlijetanje koje nazivam subjektom i pomou ko
jeg slici dajem postojanost nije samo reprezentativno
nadlijetanje.
I m a tu vie naina da se prevarimo u vezi s funkci
j o m subjekta na podruju spektakla.
Sigurno, za funkciju sinteze onoga to se zbiva u po
zadini mrenice ima primjera u Fenomenologiji percep
cije. Merleau-Ponty izvlai znalaki iz obilne literature
vrlo znaajne injenice koje pokazuju da, na primjer,
sama injenica to se pomou ekrana maskira jedan
dio polja k o j i funkcionira kao
izvor sloenih boja
napravljenih, na primjer, pomou dva kotaa, dva ekra
na, koji okreui se jedan za drugim, moraju sloiti od
reeni ton svjetlosti da samo ova intervencija poka-
106
zuje posve drugaije kompoziciju o kojoj se radi. Ovdje

u stvari shvaamo posve subjektivnu funkciju, u uobi
ajenom smislu rijei, prikaz sredinjeg mehanizma koji
posreduje, jer se podeena igra svjetlosti u eksperimen
tiranju, a ije sve sastavnice mi poznajemo, razlikuje
od onoga to spoznaje subjekt.
Treba primijetiti i drugu stvar to ima i subjek
tivnu stranu, ali posve drugaije ureenu uinke od
raza jednog polja ili jedne boje. Postavimo, na primjer,
uto polje pokraj plavog plavo e se polje, prima
jui svjetlost odraenu sa utog polja, poneto izmije
niti. Ali sigurno, sve to je boja, jest subjektivno ni
kakav objektivni korelat u spektru ne omoguuje nam
da poveemo kakvou boje s valnom duinom ili sa za
interesiranom frekvencijom na toj razini svjetlosne vi
bracije. Tu postoji neto subjektivno, ali drugaije po
stavljeno.
Da li je to sve? Da li je tu ono o emu govorim,
kad govorim o odnosu subjekta prema onome to sam
nazvao slikom? Sigurno ne.
N e k i su filozofi dotakli odnos subjekta prema slici,
ali su ga postavili, ako mogu rei, po strani. Proitajte
knjigu Raymonda Ruyera naslovljenu No-finalisme, i
pogledajte kako se, da bi smjestio percepciju u teleologiku perspektivu, smatrao pozvanim da smjesti su
bjekt u apsolutno nadlijetanje. N e m a nikakve potrebe,
osim u najapstraktnijem pristupu, za postavljanjem sub
jekta u apsolutno nadlijetanje, kad se radi, u njegovom
primjeru, samo o tome da nam predoi to je percep
cija jedne ahovske ploe koja u biti pripada onoj
geometrijskoj optici koju sam izdvojio na poetku. Mi
smo tu u prostoru partes extra partes, koji uvijek po
stavlja toliko zamjerki shvaanju predmeta. U t o m po
gledu, stvar je nesvediva.
Ipak je to fenomenalno podruje beskrajno rasprostranjenije od povlatenih toaka gdje se ono pojavljuje
koje nam omoguava shvaanje subjekta u njegovoj
pravoj prirodi, u apsolutnom nadlijetanju. Jer, on nije
107
potraiv zato to mu mi to ne damo da bude. I m a i

njenica koje se mogu artikulirati samo fenomenalnom di
menzijom nadlijetanja, ime se ja smjetam u sliku kao
mrlja to su mimetike injenice.
Tu se ne mogu upustiti u obilje problema, vie ili
manje obraenih, koje oni nameu. Pristupite posebnim
djelima koja nisu samo privlana ve su i krajnje bo
gata graom za razmiljanje. Zadovoljit u se naglaa
vanjem onoga to, moda, nije bilo dovoljno naglaeno.
A najprije u postaviti pitanje o poznavanju vanosti
funkcije prilagoavanja u mimetizmu.
Strogo uzevi, u odreenim fenomenima mimetizma
moe se govoriti o prilagodbenoj ili o prilagoenoj obo
jenosti, i shvatiti na primjer kao to je naveo Cunot
da je obojenost, ukoliko se prilagoava podlozi, samo
nain obrane od svjetlosti. U sredini gdje zbog okolia
prevladava zeleno isijavanje, kao dno vode usred zelene
trave, jedan sitnoiv mnogobrojni su, koji nam mogu
posluiti za primjer postaje zelen ukoliko svjetlost
moe na nj tetno djelovati. On, dakle, postaje zelen, da
bi odvratio svjetlost kao zelenu, i tako, pomou prila
goavanja, bio zatien od njenog uinka.
Ali, u mimetizmu se radi o posve drugoj stvari. Pri
mjer je izabran gotovo nasumce da ne mislite da se
radi o posebnom sluaju. K a d se mali rak zvan caprella,
i kojem dodajemo pridjev acanthifera, ugnijezdi usred
one vrste ivotinja, na rubu ivotinjskog, koje nazivamo
bryozoa, to oponaa? oponaa ono, to je k o d ove
ivotinje, skoro biljke, mrlja na toj fazi bryozoa jed
nu uvijenost crijeva ini mrlju, u drugoj funkcionira
neto poput obojenog centra. Ovom zamrljanom obliku
prilagoava se rak. On postaje mrlja, on postaje slika,
on se upisuje u sliku. Tu je, zapravo, prvotni pokreta
mimetizma. I, polazei odatle, temeljni razmjeri upisiva
nja subjekta u sliku izgledaju opravdaniji nego li bi. se
to m o g l o u poetku proreci.
Ve sam spomenuo to o tome kae Caillois u svojoj
knjiici Mduse et compagnie, s nedvojbenom pronica-
108
vou, koja je ponekad svojstvena nestrunjacima nje

gova mu distanca omoguava da shvati bolje obrise ono
ga to je specijalist m o g a o samo sricati.
Poneki ele vidjeti u registru obojenosti samo razliito
uspjele uinke prilagoavanja. Ali, injenice pokazuju,
da gotovo nita iz reda prilagoavanja takvog kakvo
je obino naznaeno, vezano za potrebe preivljavanja
da, gotovo nita nije ukljueno u mimetizam, koji
se u veini sluajeva, bilo djelotvoran, bilo nedjelotvo
ran, pokazuje u posve suprotnom smislu nego to bi
zahtijevao pretpostavljeni prilagodbeni ishod. Naprotiv,
Caillois istie tri razdjela, koji su zaista glavne dimen
zije, u kojima se odvija mimetika aktivnost preruavanje (travesti), prikrivanje (camouflage) i zastrai
vanje
(intimidation).
ovoj se domeni, u stvari, pokazuje dimenzija kroz
koju e se subjekt uvui u sliku. Mimetizam pokazuje
neto, toliko koliko se ono razlikuje od onoga to bi
se moglo nazvati on-sam, a koje je pozadi. Uinak mimetizma je prikrivanje, u isto tehnikom smislu. N i j e
rije o slaganju s podlogom, ve, da se na arenoj podlozi postane aren upravo kakva je i tehnika prikri
vanja u ratnim operacijama kod ljudi.
K o d preruavanja se smjera na izvjestan spolni kraj
nji cilj. Priroda nam pokazuje da se ovaj spolni cilj
stvara svim vrstama efekata koji u biti pripadaju pre
tvaranju, maskaradi. Tu se stvara plan odvojen od sa
mog spolnog cilja, koji igra bitnu ulogu i koji ne treba
prebrzo izdvojiti, kao da pripada obmani. U ovoj pri
lici funkcija varke jest neto drugo, pred im je uputno
odloiti odluke naeg duha prije nego li j o j se dobro
odmjeri incidenca.
Konano, fenomen zvan zastraivanje sadri takoer
tu nadvrijednost koju subjekt uvijek eli dosegnuti u
svom prividu. I tu ne treba prenaglo unijeti u igru
intersubjektivnost. Svaki put kad se radi o oponaanju,
uvajmo se prebrzog razmiljanja o drugome, koji bi
bio tobonji oponaani. Oponaati jest, nesumnjivo, re109
producirati jednu sliku (image). Ali, za subjekt to znai

uvui se u funkciju ije obavljanje ga obuzima. Na tome
se moramo privremeno zaustaviti.
Da vidimo sada to nam kae nesvjesna funkcija kao
takva, ukoliko je ona polje koje se za nas nudi subjektu
na osvajanje.
3
U tom nas smjeru vodi opaska samog Cailloisa, koji
nas uvjerava, da su mimetika djela na ivotinjskoj ra
zini analogna onima koja se kod ljudskih bia oituju
kao umjetnost, ili slikarstvo. Jedina je primjedba tome
to izgleda da to ukazuje na to da je za Ren Cailloisa
slikarstvo dovoljno jasno da bismo pomou njega razja
njavali druge stvari.
to je slikarstvo? Oito je da nismo tek tako nazvali
slikom funkciju u kojoj se subjekTTtreba^ obiljeiti kao
takav. Ali, kad se ljudski subjekt zaloi da stvori sliku,
da stavi u djelo neto emu je sredite pogled, o emu
se radi? Na slici, kau poneki, umjetnik eli biti subjekt,
a umjetnost slikarstva se razlikuje od svih ostalih po
tome, to nam se umjetnik namjerava nametnuti kao
subjekt, kao pogled. Na to drugi odgovaraju istiui pred
metnu stranu umjetnikog proizvoda. U ta dva pravca
se oituje neto vie ili manje podesno, koje sigurno
ne iscrpljuje ono o emu se radi.
Prei u na iduu tezu sigurno j e , da se na slici
uvijek oituje neto od pogleda. Slikar to dobro zna,
njegova pouka, ispitivanje, traenje, zaista su odabir iz
vjesnog naina pogleda, bilo da pri tome ostaje ili da
to varira. Gledajui slike, ak i one najlienije onog
to obino nazivamo pogledom i koje se uspostavlja pa
rom oiju, slike na kojima je odsutno svako predstav
ljanje ljudskog lika, kao to su krajolici holandskih i
flamanskih slikara, na kraju ete vidjeti kao na filigra
nu neto tako specifino za svakog slikara, da ete imati
110
osjeaj, da je pogled prisutan. Ali, to je samo predmet

istraivanja, a moda i iluzija.
Funkcija slike s obzirom na onoga kojemu slikar do
slovno daje svoju sliku da je vidi u vezi je s pogle
dom. Taj odnos nije takav, kao to se ini u prvi mah, tj.
da bude zamka za pogled. M o g l o bi se povjerovati, da,
kao sudionik, slikar tei za jesi-li-me-vidio, i eli biti gle
dan. Ja to ne vjerujem. Mislim, da postoji odnos prema
pogledu ljubitelja, ali da je kompleksniji. Slikar daje
onome koji treba biti pred njegovom slikom neto, to
bi se najmanje u itavom j e d n o m dijelu slikarstva, moglo
saeti ovako Ti hoe gledati? Pa dobro, vidi ovo! On
daje oku neto da pase, ali i poziva onoga kome je slika
predstavljena da tu poloi svoj pogled, kao to se polae
oruje. U tome je umirujui, apolinijski uinak slikar
stva. Neto je dano, ne toliko pogledu koliko oku, neto
to sadri oputanje, polaganje pogleda.
Problem je, to se cijela jedna strana slikarstva odva
ja od ovog polja ekspresionistiku slikarstvo. Ono, a
to ga razlikuje, ono prua neto to vodi u smisao izvjes
nog zadovoljenja u smislu u kojem Freud upotreblja
va izraz kad se radi o zadovoljenju nagona izvjesnog
zadovoljenja onoga to je traeno pogledom.
Drugim rijeima, sada treba postaviti pitanje, to je^
s o k o m kao organom. Funkcija, kae on, stvara organ.
isti apsurd ona je ak ni ne objanjava. Sve to u
organizmu postoji kao organ uvijek pokazuje mnotvo
funkcija. Jasno je da se u oku spajaju razliite funkcije.
Razlikovna funkcija se izdvaja maksimalno na razini fo
vea, odabranom mjestu distinktivnog vida. Neto se dru
go odvija na preostaloj povrini mrenice koju specijali
sti s nepravom razlikuju kao mjesto skotoptike funkci
je. Ali, tu se opet vraa hijazam, j e r to je posljednje
polje toboe napravljeno da osjeti to je u efektima os
vjetljavanja neznatnije, to daje najveu mogunost da
se osjete uinci svjetlosti. Ako elite vidjeti zvijezdu pete
ili este veliine to je Aragoova pojava nemojte upe-
111
riti pogled ravno u nju. Morate gledati malo po strani, da

bi se ona pojavila.
Ove funkcije oka ne iscrpljuju karakter organa, uko
liko se on pojavljuje na divanu i to on tu determinira
ono to i svaki organ dunosti. K a d se pozivamo na
nagon, tako zbrkan, pogreno je to ne primjeujemo,
da je nagon nain na koji organizam treba najbolje mo
gue izai na kraj s nekim organom. Brojni su primjeri
sluajeva, na ivotinjskoj ljestvici, kad organizam podli
jee zbog poveanja, hiperrazvoja, nekog organa. Izgle
da, da pretpostavljenu funkciju nagona u odnosu organiz
ma i organa, treba definirati kao moralnu pouku. udi
mo se takozvanoj preadaptaciji nagona. udno je da or
ganizam moe od svog organa neto napraviti.
Za nas se, u naoj referenciji na nesvjesno, radi o
odnosu prema organu. Ne radi se o odnosu prema spol
nosti, ak ni prema spolu, ako uope moemo ovom iz
razu dati specifinu referenciju ve o odnosu prema
falusu, utoliko to ne udovoljava onome to bi od real
noga mogao dostii spol u svojoj usmjerenosti.
Zato to u jezgri istraivanja nesvjesnog imamo ovaj
organ odreen k o d subjekta manjkom koji je organi
ziran u kompleksu kastracije mi m o e m o shvatiti u
kojoj je mjeri o k o zahvaeno slinom dijalektikom.
V e pri p r v o m pristupu v i d i m o da u dijalektici oka i po
gleda nema podudarnosti, ve postoji potpuna obmana.
K a d u ljubavi traim pogled, uvijek je potpuno nezado
voljavajue i promaeno ono Nikad me ti ne gleda,
tamo gdje te ja vidim.
Obrnuto, to to gledam, nije nikad ono to elim vi
djeti. A odnos na koji sam maloas podsjetio, odnos sli
kara i ljubitelja, jest igra trompe-l'oeil, ma to god ka
zali. Tu nema nikakve referencije na ono to se netono
naziva figurativnim, ako unutar postavite bilo koju re
ferenciju na realnost kao podlogu.
U antikoj apologiji o Zeuksidu i Paraziju, zasluga je
Zeuksidova to je stvorio groe koje je privuklo ptice.
Naglasak nije na injenici to su o v i grozdovi na neki na112
in savreni, naglasak je stavljen na injenicu da je ak

ptije oko bilo prevareno. Dokaz, to njegov drug Parazije likuje nad njim, j e r je na zidu znao naslikati takav
zastor, tako vjerodostojan da je Zeuksid okrenuvi se
prema njemu, rekao Dakle, pokai nam sada ti, to si
iza ovoga naslikao. ime je dokazao da je rije o tome, da
se prevari oko. Likovanje pogleda nad okom.
O ovoj funkciji oka i pogleda nastavit emo naim pu-
ODGOVORI
M. SAFOUAN: Ako dobro razumijem, pri promatranju

slike oko se odmara od pogleda.
Vratit u se na dijalektiku privida i onog to mu j e ,
kazavi, da, ako s-one-strane privida nema stvari u sebi,
onda ima pogled. U tom odnosu smjeta se oko kao organ.
Da li je s one-strane privida manjak, ili je pogled?
Na razini skopike dimenzije, ukoliko tu sudjeluje na
gon, nalazimo istu funkciju predmeta a, koju je mogue
obiljeiti u svim ostalim dimenzijama.
Predmet a je neto od ega se subjekt, da bi se kon
stituirao, odvojio kao organ. To vai kao simbol manjka,
tj. falusa, ne kao takvog, ve ukoliko on ini manjak.
Treba, dakle, da to bude jedan predmet prvo, odvojiv
drugo, da ima nekakav odnos s manjkom. Odmah u
vam obrazloiti ono to elim kazati.
Na oralnoj razini, to je nita, ukoliko ono ega se sub
jekt liio nije vie nita za njega. U mentalnoj anoreksiji, ono to dijete jede, jest nita. Ovim zaobilaznim pu
tem shvaate kako predmet liavanja moe poeti funk
cionirati na razini kastracije kao odricanje.
Analna razina je mjesto metafore jedan predmet
umjesto drugoga, izmet umjesto falusa. Tu shvaate za
to je analni nagon podruje rtve, dara i poklona.
113
T a m o gdje smo zateeni,

moe dati ono to treba
se da druga stvar. Zato se
je na analnu razinu. I to
lista.
tamo gdje se zbog manjka ne

dati, postoji uvijek nain da
s v o j i m moralom ovjek upisu
je istina posebno za materija-
Na skopikoj razini, nismo vie na razini zahtjeva, ve

elje, elje Drugoga. I s t o je tako ak i na razini invokacijskog nagona koji je blii iskustvu nesvjesnog.
Na openit nain, odnos pogleda prema onome to e
l i m o vidjeti, jest odnos varke. Subjekt se pokazuje kao
neto drugo nego li jest, a to to mu se daje da vidi,
nije ono to eli vidjeti. Zato o k o moe funkcionirati kao
predmet a, tj. na razini manjka ( - 9 3 ) .
4. oujka 1964.
Bie i njemu nalik.

Varka ekrana,
Kroti-pogled i trompe-l'oeil,
Pogled od pozadi.
Kretnja i dodir.
Datividjeti i invidia.
Danas, dakle, treba ispuniti ono to sam obeao izabrav
i teren gdje je predmet a najnepostojaniji u svojoj funk
ciji simboliziranja sredinjeg manjka elje, koji sam ja
uvijek jednoznano biljeio algoritmom (-).
Ne znam vidite li plou na koju sam, kao i obino, sta
vio neke biljeke. Predmet a u polju vidljivog jest pogled.
Nakon toga sam u zagradi napisao:
Doista moemo shvatiti neto to ve u prirodi prilagoava pogled funkciji, do koje u simbolikom odnosu
moe doi kod ovjeka.
Nie sam nacrtao dva trokutna sustava, koje sam ve
ranije uveo prvi je onaj koji u geometrijskom polju
pogled
subjekt predodbe
115

bi se ona pojavila.
o n o to i svaki organ dunosti. K a d se pozivamo na
Za nas se, u naoj referenciji na nesvjesno, radi
odnosu prema organu. Ne radi se odnosu prema spol
nosti, ak ni prema spolu, ako uope moemo o v o m iz
razu dati specifinu referenciju ve odnosu prema
organ odreen kod subjekta manjkom koji je organi
ziran u kompleksu kastracije mi moemo shvatiti u
kojoj je mjeri oko zahvaeno slinom dijalektikom.
Ve pri p r v o m pristupu v i d i m o da u dijalektici oka i po
U antikoj apologiji Zeuksidu i Paraziju, zasluga je
Naglasak nije na injenici to su ovi grozdovi na neki na112

iza ovoga naslikao. ime je dokazao da je rije tome, da
0 ovoj funkciji oka i pogleda nastavit emo naim pu
tem sljedei put.
ODGOVORI

113

bi se ona pojavila.
ono to i svaki organ dunosti. K a d se pozivamo na
Za nas se, u naoj referenciji na nesvjesno, radi
odnosu prema organu. Ne radi se odnosu prema spol
nosti, ak ni prema spolu, ako uope moemo o v o m iz
razu dati specifinu referenciju ve odnosu prema
organ odreen kod subjekta manjkom koji je organi
ziran u kompleksu kastracije mi moemo shvatiti u
kojoj je mjeri oko zahvaeno slinom dijalektikom.
V e pri p r v o m pristupu v i d i m o da u dijalektici oka i po
U antikoj apologiji Zeuksidu i Paraziju, zasluga je
Naglasak nije na injenici to su ovi grozdovi na neki na112

iza ovoga naslikao. ime je dokazao da je rije tome, da
ovoj funkciji oka i pogleda nastavit emo naim pu
tem sljedei put.
ODGOVORI

113
stavlja na nae mjesto subjekt predodbe, a drugi je onaj

koji mene ini slikom. Na desnoj crti se, dakle, nalazi
vrh prvog trokuta, toka geometrijskog subjekta, i na
toj crti ja isto postajem slika pod pogledom, koji treba
upisati na vrh drugog trokuta. Dva su trokuta tu polo
ena jedan na drugi, kao to je to u stvari kod djelovanja
skopikog registra.
1
Za poetak moram naglasiti to u skopikom polju
p o g l e d je izvana, ja sam gledan, tj. ja sam slika.
Tu je funkcija koja je najblia instituciji subjekta u
vidljivome. O n o to me posve odreuje u vidljivome,
to je pogled, koji je izvana. Preko pogleda ulazim u svjet
lost, a od pogleda primam uinak. Odatle proizlazi, da
je pogled instrument preko kojeg se svjetlost utjelovlju
j e , i preko kojeg ako mi dozvolite da se posluim jed
n o m rijei, kao to to esto inim, razlaui je sam
ja
foto-grafiran.
Tu nije rije filozofskom problemu predodbe. U toj
perspektivi, u prisutnosti predodbe, ja sebe uvjeravam,
ukratko, ja se uvjeravam kao svijest koja zna da je to
s a m o predodba i da s one-strane postoji stvar po sebi.
Iza fenomena je noumen, na primjer. Ja tu ne mogu nita,
j e r m o j e transcendentalne kategorije, kao to kae Kant,
rade po svojoj volji i prisiljavaju me da uzmem stvari po
njihovoj volji. A na kraju je i dobro tako sve se sretno
sreuje.
Za nas stvari nisu uravnoteene u ovoj dijalektici povr
ine i onoga to je s one-strane. Mi polazimo od injenice
da postoji neto to uspostavlja prijelom, podvojenost,
shizu bia, emu se ono prilagoava po prirodi.
Ta se injenica moe zamijetiti na razliito modulira
noj ljestvici onoga to je konano mogue upisati pod
glavnim predmetom m i m e t i z m a . T o je ono to ulazi u
igru, oito, isto tako spolnom u sjedinjenju, kao i u borbu
116
na smrt. Bie se na uzbudljiv nain razlae na s v o j e

bie i na njemu nalik, na sebe samo i na tog papirnatog,
tigra kojeg pokazuje. B i l o da se radi paradi, najeekod mujaka ivotinje, ili kreveljavom napuhivanju
kojim stupa u borbenu igru i zastrauje, bie prima od
drugoga ili daje od sebe neto to je maska, dvojnost,
omota, oderana koa, oderana da bi pokrila okosnicu
(bti) tita. Ovim oblikom odvojenim od sebe bie ulazi:
u igru ivota i smrti, i m o e se rei, da se pomou ove
podvojenosti drugoga, i sebe sama, ostvaruje spoj od
kojeg polazi obnavljanje bia u razmnoavanju.
Varka ovdje igra bitnu ulogu. N e m a druge stvari koja
nas zahvaa na samoj razini klinikog iskustva kad, u
odnosu na ono to bi se m o g l o zamisliti kao privlanost
prema drugom polu, privlanost kao zdruivanje mukog,
sa enskim spolom, shvatimo prevagu onoga to se po
kazuje kao travestija. Bez sumnje, muko i ensko sesreu na najotriji, najei nain posredstvom maskaS a m o subjekt-ljudski subjekt, subjekt elje koji je bit
ovjeka nije uope, protivno ivotinjskom, potpuno
uhvaen o v o m imaginarnom zapljenom, on je tu obilje
en. K a k o ? Utoliko to on izdvaja funkciju ekrana, i igra.
je. ovjek u stvari zna igrati masku kao da je to ono, s
one-strane ega je pogled. Ekran je tu mjesto za medi
taciju.
Spomenuo sam proli put referenciju koju iznosi Mau
rice Merleau-Ponty u Fenomenologiji percepcije,
gdje
na
dobro izabranim primjerima, koji istiu pokuse Gelba i

Goldsteina, v i d i m o ve na jednostavno perceptivnoj razi
ni, kako ekran opet uspostavlja stvari u njihov status re
alnoga. A k o nama zavlada svjetlost, ako nas, na primjer,
snop svjetlosti koji vodi na pogled osvoji toliko, da
nam izgleda poput mlijenog stoca, i sprijei nas da vi
dimo ono to osvjetljava samo uvoenje malog ekrana
u to polje, koji izdvaja ono to je osvijetljeno, a ne vidi
se, stavlja u sjenu, ako se tako moe rei, mlijenu svjet
lost i istie predmet koji je ona skrivala. To je na percep-
117

lista.

s v o j i m moralom ovjek upisu

elje, elje Drugoga. I s t o je tako ak i na razini invokacijskog nagona koji je blii iskustvu nesvjesnog.
limo vidjeti, jest odnos varke. Subjekt se pokazuje kao
predmet a, tj. na razini manjka (-).
t
4. oujka 1964.
9
to je to slika?
Bie i njemu nalik.
Varka ekrana.
Kroti-pogled i trompe-l'oeil.
Pogled od pozadi.
Kretnja i dodir.
Dati-vidjeti i invidia.
vio neke biljeke. Predmet a u p^lJu~vidljivog^j^st pogled.
U. prirodi
kao = (-)
Doista m o e m o shvatiti neto to ve u prirodi prilagoava pogled funkciji, do koje u simbolikom odnosu
moe doi k o d ovjeka.
N i e sam nacrtao dva trokutna sustava, koje sam ve
pogled
subjekt predodbe
115

lista.

svojim moralom ovjek upisu

elje, elje Drugoga. Isto je tako ak i na razini invokacijskog nagona koji je blii iskustvu nesvjesnog.
limo vidjeti, jest odnos varke. Subjekt se pokazuje kao
predmet a, tj. na razini manjka (-).
4. oujka 1964.
9
to je to slika?
Bie i njemu nalik.
Varka ekrana.
Kroti-pogled i trompe-l'oeil.
Pogled od pozadi.
Kretnja i dodir.
Dati-vidjeti i invidia.
vio neke biljeke. Predmet a u polju vidljivog jest pogled.
Doista moemo shvatiti neto to ve u prirodi prilagoava pogled funkciji, do koje u simbolikom odnosu
moe doi kod ovjeka.
Nie a m nacrtao dva trokutna sustava, koje sam ve
pogled
subjekt predodbe
115
stavlja na nae mjesto subjekt predodbe, a drugi je onaj

koji mene ini slikom. Na desnoj crti se, dakle, nalazi
vrh prvog trokuta, toka geometrijskog subjekta, i na
toj crti ja isto postajem slika p o d pogledom, koji treba
upisati na vrh drugog trokuta. Dva su trokuta tu polo
ena jedan na drugi, kao to je to u stvari kod djelovanja
skopikog registra.
1
Za poetak moram naglasiti to u skopikom polju
p o g l e d je izvana, ja sam gledan, tj. ja sam slika.
Tu je funkcija koja je najblia instituciji subjekta u
vidljivome. Ono to me posve odreuje u vidljivome,
to je pogled, koji je izvana. Preko pogleda ulazim u svjet
lost, a od pogleda primam uinak. Odatle proizlazi, da
je pogled instrument preko kojeg se svjetlost utjelovlju
j e , i preko kojeg ako mi dozvolite da se posluim jed
n o m rijei, kao to to esto inim, razlaui je sam
ja
foto-grafiran.
Tu nije rije filozofskom problemu predodbe. U toj
perspektivi, u prisutnosti predodbe, ja sebe uvjeravam,
ukratko, ja se uvjeravam kao svijest koja zna da je to
s a m o predodba i da s one-strane postoji stvar po sebi.
Iza fenomena je noumen, na primjer. Ja tu ne mogu nita,
j e r m o j e transcendentalne kategorije, kao to kae Kant,
rade po svojoj volji i prisiljavaju me da uzmem stvari po
njihovoj volji. A na kraju je i dobro tako sve se sretno
sreuje.
Za nas stvari nisu uravnoteene u ovoj dijalektici povr
ine i onoga to je s one-strane. Mi polazimo od injenice
da postoji neto to uspostavlja prijelom, podvojenost,
shizu bia, emu se ono prilagoava po prirodi.
Ta se injenica m o e zamijetiti na razliito modulira
noj ljestvici onoga to je konano mogue upisati pod
glavnim predmetom m i m e t i z m a . ' T o je ono to ulazi u
igru, oito, isto tako spolnom u sjedinjenju, kao i u borbu
116
na smrt. Bie se na uzbudljiv nain razlae na svojebie i na njemu nalik, na sebe samo i na tog papirnatog,
tigra kojeg pokazuje. B i l o da se radi paradi, najee
kod mujaka ivotinje, ili kreveljavom napuhivanju
kojim stupa u borbenu igru i zastrauje, bie prima od
drugoga ili daje od sebe neto to je maska, dvojnost,
omota, oderana koa, oderana da bi pokrila okosnicu
(bti) tita. Ovim oblikom odvojenim od sebe bie ulazit
u igru ivota i smrti, i m o e se rei, da se pomou ove
podvojenosti drugoga, i sebe sama, ostvaruje spoj od
kojeg polazi obnavljanje bia u razmnoavanju.
Varka ovdje igra bitnu ulogu. N e m a druge stvari koja
nas zahvaa na samoj razini klinikog iskustva kad, u
odnosu na ono to bi se m o g l o zamisliti kao privlanost
prema drugom polu, privlanost kao zdruivanje mukog,
sa enskim spolom, shvatimo prevagu onoga to se po
kazuje kao travestija. Bez sumnje, muko i ensko se
sreu na najotriji, najei nain posredstvom maskS a m o subjekt-ljudski subjekt, subjekt elje koji je bit
ovjeka nije uope, protivno ivotinjskom, potpuno
uhvaen o v o m imaginarnom zapljenom, on je tu obilje
en. K a k o ? Utoliko to on izdvaja funkciju ekrana, i igra.
je. ovjek u stvari zna igrati masku kao da je to ono, s
one-strane ega je pogled. Ekran je tu mjesto za medi
taciju.
Spomenuo sam proli put referenciju koju iznosi Mau
rice Merleau-Ponty u Fenomenologiji percepcije,
gdje na-
dobro izabranim primjerima, koji istiu pokuse Gelba i

Goldsteina, vidimo ve na jednostavno perceptivnoj razi
ni, kako ekran opet uspostavlja stvari u njihov status re
alnoga. A k o nama zavlada svjetlost, ako nas, na primjer,
snop svjetlosti koji vodi na pogled osvoji toliko, da
nam izgleda poput mlijenog stoca, i sprijei nas da vi
dimo ono to osvjetljava samo uvoenje malog ekrana
u to polje, koji izdvaja ono to je osvijetljeno, a ne vidi
se, stavlja u sjenu, ako se tako moe rei, mlijenu svjet
lost i istie predmet koji je ona skrivala. To je na percep-
117
tivnoj razini fenomen onog odnosa koji treba shvatiti u

bitnoj funkciji, znajui da se u s v o m odnosu prema elji
realnost pojavljuje samo marginalno.
realnost je
marginalna
Upravo tu je jedna od crta koju smo, izgleda, jedva vi
djeli u slikovnom stvaranju. I p a k je to igra koja osvaja
iznai na slici ono to j e , pravo rekavi, kompozicija,
crte koje je slikar stvorio da dijele povrinu, smjernice,
silnice, sklop u kojem slika nalazi svoje pravilo ali,
udim se, da se u jednoj knjiici, uostalom zapaenoj,
nazivaju okosnicama (charpentes). Jer, tako se isputa nji
h o v glavni uinak. K a o nekom ironijom, na poleini ove
knjige stoji Rouaultova slika, gdje je nacrtana krunica,
leoja omoguava da se dokui ono bitno emu se radi.
Doista, postoji neto na slici, ija se odsutnost uvijek
m o e primijetiti protivno od onoga to je u percep
ciji. To je sredinje polje, gdje se separativna m o oka
u vienju provodi do maksimuma. U svakoj slici o n o
m o e biti samo odsutno i nadomjeteno rupom ukrat
k o , odraz zjenice iza koje je pogled. Posljedino, i uko
liko slika ulazi u odnos prema elji, oznaeno je uvijek
mjesto sredinjeg ekrana, koji je upravo ono zbog ega
sam pred slikom elidiran kao subjekt geometrijskog
plana.
Zato slika ne djeluje u polju predodbe. Njena svrha i
uinci su drugdje.
118
2
U skopikom polju se sve artikulira izmeu dva izraza
koji djeluju antinomiki po strani stvari postoji po
gled, tj. stvari me gledaju, a ja ih ipak vidim. U tom smi
slu treba shvatiti udarnu rije u Evanelju Oni ima
ju oi da ne vide. Da ne vide, to? upravo to, da ih
stvari gledaju.
To je razlog to u nae istraivako polje uvodim sli
karstvo kroz mala vrata koja nam je otvorio R o g e r Caillois svi su primijetili m o j lapsus, proli put, kad sam
ga nazvao Ren, bogzna zato uz zapaanje, da je mimetizam nesumnjivo ekvivalent funkcije koja se kod
ovjeka ispunjava slikarstvom.
Ovo nije trenutak da izvrimo psihoanalizu slikara koja
je uvijek tako skliska, kakljiva i kod auditorija izaziva
reakciju stida. Ne radi se ni kritici slikarstva, a ipak,
netko tko mi je blizak i ije miljenje znai za mene
mnogo, rekao mi j e , da se pobojao da se ne prihvatim
neega to bi bilo tome nalik. Naravno, to je opasno, pa
u pokuati uiniti tako da ne bude zbrke.
A k o razmotrimo sve modulacije koje su tokom vre
mena slikarstvu nametnule varijacije subjektivirajue
strukture, jasno j e , da ni jedna formula ne moe sabrati
ove tenje, prevare, te beskrajno razliite trikove. Uosta
lom, vidjeli ste proli put, nakon to smo formulirah da
u slikarstvu postoji dompte-regard (kroti-pogled), tj. da
onoga koji gleda slika uvijek navodi da spusti svoj po
gled, ja sam naveo odmah nakon toga ispravak, da se
ipak ekspresionizam direktno obraa pogledu. Za one koji
bi se kolebali, objasnit u, to elim kazati mislim na
slikarstvo jednog Muncha, jednog Jamesa Ensora, jed
nog Kubina, i k tome na ono slikarstvo, koje bismo, ud
novato, mogli geografski postaviti kao slikarstvo koje
opsjeda ono to se danas od slikarstva skuplja u Parizu.
H o e m o li doskora vidjeti da su prekoraene granice
ove opsade? sa slikarom Andr Massonom sam ne
davno razgovarao tome. Pa, navesti referencije poput
119
ovih, ne znai ui u historijsku igru, prekopavanja, kriti

ke, koja pokuava shvatiti koja je funkcija slikarstva u
datom trenutku, kod tog autora ili u tom vremenu. to se
mene tie, ja pokuavam postaviti na osnovnom naelu
funkcije ove lijepe umjetnosti.
Odmah istiem, da je Maurice Merleau-Ponty upravo
polazei od slikarstva doao do toga, da obrne odnos ko
ji je misao stvorila izmeu oka i duha. Da je funkcija
slikara neto posve drugo od organizacije polja pre
dodbe, gdje nas je drao filozof u naem statusu subjek
ta, to je izvrsno naznaio, polazei od onog to naziva,
zajedno sa Czanneom, ta mala plavetnila, te male smeine, te male bjeline, te mrlje, koje kie sa slikareva
kista.
to je to? to to odreuje? K a k o to odreuje neto?
To ve daje oblik i utjelovljenje polju, kojem se psiho
analitiar pribliio slijedei Freuda, pomou onog to je
kod Freuda luda smjelost, a koje kod onih koji ga slijede
ubrzo postaje nerazboritost.
Freud je uvijek isticao s beskrajnim strahopotova
njem da nije kanio razlagati ono to je kod umjetnikog
stvaranja tvorilo istinsku vrijednost. to se tie slikara,
kao i pjesnika, postoji crta na kojoj se njegova procjena
zaustavlja. On ne moe rei, on ne zna, za sve, za one koji
gledaju ili uju, to tu ini vrijednost umjetnikog stva
ranja. Meutim, kad prouava Leonarda, on nastoji pro
nai ulogu koju je njegov prvotni fantazam odigrao u
njegovu stvaranju njegov odnos prema tim dvjema
majkama koje vidi predoene na slici u Louvreu, ili na
crteu u Londonu, prema t o m dvostrukom tijelu koje se
rava iz struka, koje izgleda da nestaje u mjeavini nogu
na podnoju. Treba li na t o m putu istraivati?
Ili treba vidjeti riaelo umjetnikog stvaranja u onome
to e ono izvui sjetite se kako ja prevodim Vorstel
lungsreprsentanz to neto to zastupa predodbu? Da
li je tu ono emu vas vodim razlikujui sliku (tableau) od
onog to je predodba?
120
Zasigurno ne osim u v r l o rijetkim djelima, osim u

slikarstvu koje se ponekad pojavljuje, u onirikom sli
karstvu, tako rijetkom, da ga jedva smjetamo u funkci
ju slikarstva. Uostalom, moda je tu granica, gdje bi
trebalo postaviti takozvanu psihopatoloku umjetnost.
Ono to je slikarevo stvaralatvo, strukturirano je v r l o
razliito. Upravo u onoj mjeri u kojoj uspostavljamo
stanovite strukture u libidnom odnosu, moda je dolo
vrijeme da ispitamo s uspjehom j e r nam nai novi
algoritmi omoguuju da bolje artikuliramo o d g o v o r
ono emu se radi kod umjetnikog stvaranja. Za nas
se radi stvaranju kakvo oznaava Freud, tj. u obliku
sublimacije, i vrijednosti koju ono dobiva u drutve
n o m polju.
Na neodreen i odreen nain ujedno, i koji se tie
samo uspjeha djela, Freud, formulira, da, ako stvara
nje elje, iste to se tie slikara, dobije komercijalnu
vrijednost nagradu koju ipak moemo okvalificirati
kao sekundarnu to je zato, to njegov uinak ima neto
korisno za drutvo, za ono to od drutva padne pod
njegov uinak. Ostanimo jo u neodreenom, dok ne ka
emo, da ih djelo smiruje, tjei, pokazujui im da moe
postojati poneko tko ivi od iskoritavanja svoje elje.
Ali, da bi ih to potpuno zadovoljilo, treba postojati i
druga podudarnost, da njihova elja za promatranjem
nae tu neko smirenje. To im uzdie duu, kako se kae,
tj. to ih potie na odricanje. Zar ne vidite, da se tu po
kazuje neto od funkcije koju sam nazvao kroti-pogled
(dompte-regard) ?
Kroti-pogled, rekao sam prethodni put, pokazuje se
kao trompe-l'oeil. Izgleda da idem protivno od tradicije,
koja smatra da mu je funkcija v r l o razliita od one kod
slikarstva. Ipak, nisam oklijevao da proli put zakljuim,
naznaujui u opoziciji djela Zeuksida i Parazija, dvo
strukost dviju razina, one koja pripada prirodnoj funkci
ji varke, i one kod trompe-l'oeil.
Ako bi se dvije ptice sruile na povrinu gdje je Zeuksid nanio svoje mrlje, smatrajui sliku grozdovima za
121
kljucanje, primijetimo da uspjeh takvoga pothvata ni u

emu ne implicira to da su grozdovi zadivljujue repro
ducirani, takvi kakve m o e m o vidjeti u koari koju dri
Caravaggiov Bacchus u Ufficima. Da su grozdovi bili
takvi, malo je mogue da bi se ptice prevarile, jer, zato
bi ptice vidjele grozdove u t o m snanom stilu? M o r a po
stojati neto saetije, neto blie znaku, u tome to za
ptice moe sainjavati plijen grozd. Ali, oprean primjer,
Parazije, osvjetljava to ako hoemo prevariti ovjeka
pruamo mu sliku zastora, tj. neega iza ega on trai
da vidi.
Ova apologija dobiva vrijednost u tome da nam uka
zuje zato se Platon buni protiv iluzije slikarstva. Glav
na stvar nije u tome to slikarstvo daje iluzorni ekviva
lent predmeta, iako se Platon prividno moe tako izrazi
ti. Ve, trompe-l'oeil slikarstva se prikazuje neim dru
gim, nego li jeste.
to nas zavodi i zadovoljava u trompe-l'oeil? Kada nas
osvaja i dovodi do ushienja? U asu kad uslijed jedno
stavnog premjetanja naeg pogleda moemo primijetiti
da se predodba ne mie s njim, i da je tu samo trompe-l'oeil. Jer, on se tu pojavljuje u tom asu kao neto drugo
od onoga za to se prikazivao, ili pak, on se sada prika
zuje kao da je neto drugo. Slika se ne nadmee s privi
dom, ona se nadmee s onim to nam Platon naznaava s
one-strane privida kao bivajui Ideja. Zato to slika jest
taj privid koji kae da je ona to to daje taj privid.
Platon ustaje protiv slikarstva, kao protiv aktivnosti koja
j e protivnika njegovoj.
Ta druga stvar je malo a, oko koje se vrti bitka, ija
je dua trompe-l'oeil.
Ako pokuamo predstaviti konkretni je poloaj slika
ra u povijesti, primijetit emo da je on izvor neega to
moe prei u realno, i da to u svako doba, ako mogu rei,
uzimamo u zakup. Slikar, kae se, ne zavisi vie od boga
tih mecena. Ali, situacija se nije temeljito izmijenila s
prodavaima slika. I oni su mecene, i to mecene iste vrste.
Prije plemenitog mecene, crkvena institucija je narui122
vala svete slike i davala posla. Uvijek za slikara postoji

neko zakupniko drutvo, i uvijek se radi predmetu a,
ili bolje, da ga se svede to vam na izvjesnoj razini
moe izgledati mitsko na jedno a s kojim, to je u kraj
njem tono, slikar kao stvaralac razgovara.
Ali, mnogo je uputnije vidjeti kako a funkcionira u
svojoj drutvenoj reperkusiji.
Ikone Krist u slavi na svodu Daphnisa ili krasni
bizantski mozaici djeluju oito tako da nas dre pod
svojim pogledom. Mogli bismo se tu zaustaviti, ali to
zaista ne bi znailo shvatiti pobudu onoga to ini da je
slikar angairan da napravi tu ikonu i onoga emu ona
slui kad nam je prikazana. I m a tu unutra pogleda, si
gurno, ali on dolazi iz vee daljine. Vrijednost ikone je u
tome to je bog kojega ona prikazuje takoer gleda.
Smatraju da se ona svia bogu. Umjetnik djeluje na toj
razini na rtvenom planu igra na to, to ima stvari,
ovdje likova, koji mogu pobuditi elju boga.
Bog je stvoritelj, uostalom, zato to stvara neke slike
knjiga Postanka nam na to ukazuje sa Zelem Elohim.
A ikonoklastika misao uva bar to, da postoji jedan
bog koji to ne voli. Taj je jedini. Ali, danas ne elim poi
dalje u tom registru, koji bi nas doveo do sri jednog od
najhitnijih elemenata iz podruja Imena-Oca, a to je da
se neka nagodba moe uspostaviti s one-strane svake slike (image). Tu gdje jesmo, slika ostaje posrednik za bo
anstvo ako Jahve zabranjuje Zidovima da stvaraju
idole, to je zato to se oni sviaju i drugim bogovima.
U odreenom registru, nije bog taj koji nije antropomorfan, ve se trai od ovjeka da to ne bude. Ali, ostavi
m o to.
Preimo na sljedeu etapu koju u nazvati komunal
nom. Poimo u veliku salu Dudeve palae gdje su na
slikane sve vrste bitaka, Lepantska i ostale. Drutvena
funkcija, koja se ocrtavala ve na religioznoj razini, tu
je oita. Tko dolazi na takva mjesta? Oni koji tvore ono
to Retz naziva narodi (les peuples). A to narod vidi na
tim prostranim kompozicijama? pogled ljudi, koji vi123
jecaju u ovoj sali, kad oni-narod, nisu tu. I z a slika je

njihov pogled.
K a k o vidite, moe se rei da je tamo pozadi uvijek sve
puno pogleda. Nita novoga u t o m pogledu nije uvelo
razdoblje koje Andr Malraux razlikuje kao moderno,
ono u kojem prevladava neusporediva neman, naime po
gled slikara, koji nastoji da se nametne kao da je sam
po sebi pogled. Uvijek je postojao pogled tamo-iza. Ali,
to je najosjetljivija toka odakle dolazi taj pogled?
3
Vraamo se sada Czanneovim malim plavetnilima,
malim bjelinama, malim smeinama, ili pak onom to
M. Merleau-Ponty uzima tako lijepo za primjer, u jed
n o m skretanju u Znakovima, vraamo se toj neobino
sti usporenog filma u kojem je uhvaen Matisse u tre
nutku kad slika. Znaajno je da je i sam Matisse b i o time
potresen. Maurice Merleau-Ponty naglaava paradoks te
kretnje, koja je poveana uslijed razvuenosti vremena,
i tako nam omoguava da zamislimo najpotpunije raz
miljanje pri nanoenju svake od ovih mrlja. To je samo
obmana, kae on. U ritmu u kojem kaplju sa slikareva
kista, ove mrlje, koje e postati udesna slika, nije rije
izboru, ve neem drugom. Zar ne moemo pokuati
formulirati to neto drugo?
Zar nije u pitanju, da se poblie zahvati ono to sam
nazvao kia kista? K a d bi ptica slikala, zar to ne bilo
tako to bi pustila da pane njeno perje, a kod zmije bi
to bile ljuske, a stablo bi se otreslo gusjenica ili bi otkiilo svoje listove. To to se ovdje nagomilava, jest prvi
in polaganja pogleda. Nesumnjivo, suvereni in, j e r se
odvija u neem to se materijalizira i to e, od ove su
verenosti, uiniti nemonim, iskljuenim, nedjelotvornim
sve ono to se bude, proistjeui s drugog mjesta, poja
vilo pred tim proizvodom.
124
Ne zaboravimo da je slikareva mrlja neto gdje zavr

ava pokret. Nalazimo se pred neim, to daje novi i dru
gaiji smisao izrazu regresije nalazimo se pred po
kretakim elementom u smislu odgovora, utoliko to on
stvara, unazad, svoj vlastiti stimulus.
Tu je ono, uslijed ega je prvotna vremenitost, kroz
koju se kao odnos spram drugog, postavlja razgovijetno,
ovdje, u skopikoj dimenziji koja pripada zavrnom tre
nutku. Ono to e se u identifikatorskoj dijalektici oznaitelja i govorenoga projicirati unaprijed kao urba, ovdje
je, naprotiv, kraj, tj. o n o to e se na poetku svakoga
novog razumijevanja nazivati trenutak vienja.
Taj zavrni trenutak nam omoguava da razlikujemo
in od kretnje. Putem kretnje se na platno stavlja dodir.
A toliko je istina da je kretnja tu uvijek prisutna da, ne
sumnjivo, sliku najprije
doivljujemo, kako kae izraz
impresija ili impresionizam, kao bliu kretnji od bilo
koje druge vrste kretanja. Svaka radnja predstavljena na
slici izgledat e nam kao prizor iz bitke, tj. kao teatral
na; nuno nastala kretnjom. A upravo to uvrtavanje u
kretnju, ini da sliku kakva g o d ona bila, figurativna
ili ne ne moemo postaviti naopako. Ako se obrne
dijapozitiv, odmah ete primijetiti da v a m je pokazan
slijeva umjesto zdesna. Smisao kretnje ruke dovoljno
oznaava tu bonu simetriju.
Tu, dakle, vidimo, da pogled djeluje u izvjesnom spu
stu, spustu elje, nesumnjivo, ali kako to izraziti? Sub
jekt nije potpuno tu, on je upravljan iz daljine. Modifici
rajui formulu koju dajem za elju kao nesvjesno
elja.ovjeka je elja Drugoga (de l'Autre) rei u da
se radi nekoj vrsti elje Drugome ( l'Autre), na kraju
ega se nalazi dati-vidjeti (le donner--voir).
K a k o to dati-vidjeti zadovoljava neto? tako, to
postoji apetit oka kod onoga koji gleda. Taj apetit oka
koje treba nahraniti, ini vrijednost drai slikarstva. N j u
treba, za nas, traiti na niem planu nego li se pretpostav
ljahu onome to je prava funkcija organa oka, oka punog pohlepe, kakvo je zlo oko.
Zapanjujue je, ako se pomisli na univerzalnost funk

cije zla oka, da nigdje nema traga d o b r o m oku, oku koje
blagoslivlja. to rei nego, da o k o sa sobom nosi smrt
nu funkciju, da je po sebi obdareno dozvolite mi tu
da igram na vie registara separativnom moi. Ali
o v o separativno ide mnogo dalje od odvojenog vida. Moi
koje mu se pripisuju, da moe presahnuti mlijeko kod
ivotinje na koju se usmjeri vjerovanje raireno i u
nae vrijeme kao i u ostalim vremenima i u najcivilizira
nijim zemljama da sa sobom donosi bolest, nesretan
susret, gdje ove moi moemo bolje zamisliti ako ne kod
invidie.
Invidia dolazi od videre. Za nas analitiare najizrazitija je invidia ona, koju sam ve davno otkrio kod Augusti
na, naime kod malog djeaka koji promatra svog malog
brata na dojci majke, gleda ga amare conspectu (tako je
u izvorniku nap. red.), gorka pogleda, koji ga izobli
uje i na njega utjee kao otrov.
Da bi se shvatilo to je invidia u svojoj funkciji pogle
da, ne treba je pobrkati s ljubomorom. Ono dijete, ili bilo
tko, zavidi (envie), to nije neizbjeno ono to bi mogao
eljeti (avoir envie), kako se netono izraavamo. T k o
kae da je djeaku koji promatra svog malog brata jo
potrebna dojka? Svatko zna da je zavist openito izazva
na posjedovanjem dobara koja, onome koji zavidi, ne bi
bila ni od kakve koristi i iju stvarnu prirodu on ak i
ne sluti.
Takv je stvarna zavist. Ona ini da subjekt problijedi,
pred im? pred slikom (image) potpunosti koja se za
tvara, i p r e d t i m da malo a, a odvojeno za k o j e se on
zakvai, m o e biti za drugog posjedovanje; koje mu pru
a zadovoljstvo, Befriedigung.
Treba ii po o v o m registru oka oajnog zbog pogleda
da bismo shvatili utaujui, civilizatorski i oaravajui
djelokrug funkcije slike. Temeljni odnos a prema elji
posluit e mi kao primjer za uvoenje u ono to je po
vezano s prijenosom.
126
ODGOVORI
M . T O R T : Da li
koji
ste
postavili
biste mogli
izmeu
kretnje
tonije odrediti odnos

trenutka
vienja?
to je to kretnja? Kretnja prijetnje, na primjer? To

nije udarac koji se prekida. To je neto uinjeno da bih
se zaustavio i primirio.
Moda u je poslije dovesti do kraja, ali kao kretnja
prijetnje, ona se uvrtava pozadi.
Ova vrlo posebna vremenitost, koju definiram izrazom
zaustavljanja, i koja stvara iza sebe svoje znaenje, up
ravo ona ini razliku izmeu kretnje i ina.
Neobian je ako ste bili na zadnjoj izvedbi Pekinke
opere n a i n na koji se tamo bore. Tuku se kao to se
tuklo u svako doba, vie kretnjama nego udarcima. Na
ravno,
sama predstava se odvija u potpunoj
prevlasti
kretnje. U tim se baletima nikad ne udara, klizi se u

razliitim prostorima ili se rasprostire niz kretnji, koje
ipak imaju u tradicionalnoj borbi vrijednost oruja, zato
to u krajnjem m o g u zadovoljiti kao sredstva za zastrai
vanje. Svi znamo da primitivni narodi idu u borbu s nakreveljenim maskama uz strane, zastraujue,
pokrete.
To j o nije prestalo! Amerike marince ue da u borbi s

Japancima ine tolike grimase kao i oni. Nae suvre
meno oruje m o e m o isto tako smatrati kretnjama. Dao
bog da ostane na t o m e !
Autentinost onoga
to se pojavljuje
k o d slikarstva,
umanjena je k o d nas, ljudskih bia, stoga to m o r a m o

nae boje traiti tamo gdje one jesu, tj. u govnima. A k o
sam spomenuo ptice koje bi mogle ispustiti perje, to je
zato to mi nemamo perja. Stvaralac e sudjelovati samo
u stvaranju malog prljavog taloga, slijeda malih prljavih
taloga jednog do drugoga. Mi smo zbog o v e dimenzije u
skopikom stvaranju gesta kao kretnja, dana na vi
djelo.
Da li vas o v o objanjenje zadovoljava? Je li to pitanje
koje ste mi postavili?
127
Ne, htio sam da precizirate ono to ste rekli toj

vremenitosti, koju ste ve jednom spomenuli, i koja pret
postavlja, ini mi se, referencije koje ste dali drugdje,
logikom
vremenu.
Sluajte, ja sam naznaio av, pseudo-identifikaciju,
koja postoji izmeu onoga to nazivam vrijeme kona
nog zaustavljanja kretnje i onoga to, u drugoj dijalek
tici, koju sam nazvao dijalektika identifikatorske urbe,
uzimam kao prvo razdoblje, tj. trenutak vienja. To se
prekriva, ali sigurno nije identino, j e r je jedno poetno,
a drugo zavrno.
Recimo i drugo, emu, zbog nedostatka vremena ni
sam mogao dati neophodne podatke.
Ovo zavrno doba pogleda, koje okonava kretnju, do
v o d i m u tijesnu vezu s onim to sam rekao zlu oku.
Pogled, po sebi, ne samo da zavrava kretnje, ve ih i
prikiva. Pogledajte te plesove kojima sam vam go
vorio, oni su uvijek istaknuti serijom zaustavnog trenut
ka, kad se glumci zaustavljaju u ukoenom poloaju. to
je o v o uporite, ovaj trenutak zaustavljanja kretnje? To
je samo opinjavajui uinak, utoliko to se radi odu
zimanju pogleda od zlog oka, radi odvraanja. Zlo oko
je fascinum koje djeluje tako da zaustavlja kretnje i da
doslovno ubija ivot. U asu kad se subjekt zaustavlja
prekidajui kretnju, on je ponien. Funkcija anti-ivot,
anti-kretnja te zavrne toke jest fascinum, i to je upravo
jedna od dimenzija gdje se izravno izvrava mo pogle
da. Trenutak vienja moe tu posredovati samo kao av,
sastavljanje imaginarnog i simbolinog, i on je preuzet
u dijalektici, u toj vrsti vremenskog progresa koja se
zove urba, polet, pokret naprijed, koji se zakljuuje u
fascinumu.
Ja istiem potpunu razliku izmeu skopikog registra i
prizivajueg, prizivnog polja (invoquant, voatoire, vocationnel). U skopikom polju, protivnom od onoga, sub
jekt nije bitno neodreen. Subjekt je, zapravo, odreen
samim odvajanjem koje odreuje prorez maloga a, tj.
128
ono fascinatorsko to uvodi pogled. Jeste li malo zadovoljniji? Posve? Zamalo.

F. W A H L : Ostavili ste po strani jedan fenomen koji
se poput zla oka nalazi u mediteranskoj civilizaciji, a to
je profilaktiko oko. Postoji neka zatitnika funkcija ko
ja traje za vrijeme izvjesnog prijelaza, a nije vezana za
zaustavljanje, ve za kretanje.
Ono to je profilaktiko jest, ako se moe rei, alopatiko, bilo da su to rogovi, od koralja ili ne, ili tisuu
drugih stvari iji je izgled jasniji, kao to je turpicula
res, koju je, mislim, opisao Varon to je falus, jedno
stavno. Jer, utoliko to je svaka ljudska elja utemeljena
na kastraciji, oko preuzima svoju pakosnu, agresivnu
funkciju, a ne jednostavno varljivu, kao u prirodi. Meu
ovim amuletima mogu se iznai oblici u kojima se ocrta
va protu-oko. To je homeopatsko. Pomou ovog okolia
nja uspijevamo uvesti reenu profilaktiku funkciju.
Govorio sam sebi, na primjer, da u Bibliji mora biti
odlomaka, gdje je oko dalo blagoslov. Postoji pokoje
mjesto koje me pokolebalo ali, ne. Oko moe biti pro
filaktiko, ali u svakom sluaju ono nije dobronamjerno,
ono je zlokobno. U Bibliji, ak u N o v o m Zavjetu, dobrog
oka nema, zlo oko nalazimo posvuda.
J.-A. M I L L E R : Vi
nog broja predavanja, da
u dimenziju kvantiteta ili
S druge strane, rekli ste
nje konvergira s vaim, vi
oznake
za
nesvjesno...
ste nam objasnili nakon izvjes

se subjekt ne moe lokalizirati
mjere, u kartezijanski prostor.
da Merleau-Pontyjevo istraiva
ste ak tvrdili da je postavio
Nisam to kazao. Pretpostavio sam da bi ga poneki trag

koji nesvjesnom postoji u tim biljekama moda bio
doveo, recimo, do mog polja. Ali, nisam siguran.
Nastavljam. Dakle, ako M. Merleau-Ponty pokuava
oboriti kartezijanski prostor, da li je to zato da bi otvo129
rio
transcendentalni
prostor
odnosa
prema
Drugome?
Ne, to je radi pristupanja ili dimenziji takozvane intersubjektivnosti,
ili
onoj
iz takozvanog
predobjektivnog,
divljeg, prvobitnog svijeta. To me sve navodi da vas upi
tam navodi li vas Vidljivo i nevidljivo da promijenite ne
to u lanku koji ste objavili Mauriceu Merleau-Pontyju u jednom broju Temps modernes?
Apsolutno nita.
11. oujka 1964.

Zak Lakan - O Pogledu Kao Predmetu Malo A

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Zak Lakan - O Pogledu Kao Predmetu Malo A

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

6

Shiza oka i pogleda

o n o to se izraava u dnu tjeskobe ovog sna? naime,

votno neumjesno. Upravo tu pri subjektu realno najvie

kakav idiot onaj koji je poao spavati

i svijesti koja se opet tka, koja zna da sve to doiv

sanjam. Ispada da je ova shiza tu samo kao predstavnik

se tu podsjeamo na regulatornu funkciju oblika, prizva

ne i jedini, da se otjelovi psihika realnost bez njenog

ptica, posebno grabljivica, nalazimo insekte koji su to

To je ono to moemo obiljeiti topikom koju smo pro

ni za koga. Kad je on budan, on je uang-ce za druge i

Nalaem sebi, da vas idui put uvedem u bit skopikog

ja namjerava dati klju za svemir. N j u vodi poseban cilj,

Ii od percepcije do znanosti jest perspektiva za koju

Vainement ton image arrive

Je suis ce malheureux comparable aux miroirs

j e m se govori o rezervi na platnu izloenu bojanju

misli? Jer, ja se grijem da se ogrijem jest referencija na

sto za odstupnicu da bi nam predloio da se okrenemo

s kojim subjekt mijea vlastitu slabost. Isto tako, od

Ako se obratite njegovom tekstu, vidjet ete, on je

vite portret koji bi se nalazio ovdje, na o v o m ravnom

prema podruju vienja iji odnos s uspostavljanjem

poetku, ve na drugoj povrini deformaciju slike koju

u to doba grupirane u trivium i quadriviutn, kako znate.

F. W A H L : Objasnili ste nam da prvotna zapljena po

Ali, ne razumije se, kako e se drugi ponovo pojaviti

Tako tee m o j e izlaganje svaki izraz se odraava

Topoloko obiljeavanje svojstveno naem analitikom

gi dio knjige, njegovu referenciju na

P. K A U F M A N N : Dali ste tipinu strukturu u vezi

Rekao sam da pogled nije oko, osim u tom lebdeem

predmeta u prostoru izraz od kojeg se, uostalom,,

u trenutku dok se udaljujui p o l a k o od nje, malo-pomalo

razliito proporcionirane i temeljito homologne, suklad

niranje vida. Izvjesni nagovjetaj fotosenzibilnih organa

kao svjedok industrije konzerva, koju smo mi bili du

perspektive, neto drugaije od onoga to sam nazvao

zuje posve drugaije kompoziciju o kojoj se radi. Ovdje

potraiv zato to mu mi to ne damo da bude. I m a i

vou, koja je ponekad svojstvena nestrunjacima nje

producirati jednu sliku (image). Ali, za subjekt to znai

osjeaj, da je pogled prisutan. Ali, to je samo predmet

riti pogled ravno u nju. Morate gledati malo po strani, da

in savreni, naglasak je stavljen na injenicu da je ak

M. SAFOUAN: Ako dobro razumijem, pri promatranju

T a m o gdje smo zateeni,

tamo gdje se zbog manjka ne

Na skopikoj razini, nismo vie na razini zahtjeva, ve

Bie i njemu nalik.

riti pogled ravno u nju. Morate gledati malo po strani, da

in savreni, naglasak je stavljen na injenicu da je ak

M. SAFOUAN: Ako dobro razumijem, pri promatranju

riti pogled ravno u nju. Morate gledati malo po strani, da

in savreni, naglasak je stavljen na injenicu da je ak

M. SAFOUAN: Ako dobro razumijem, pri promatranju

stavlja na nae mjesto subjekt predodbe, a drugi je onaj

na smrt. Bie se na uzbudljiv nain razlae na s v o j e

dobro izabranim primjerima, koji istiu pokuse Gelba i

T a m o gdje smo zateeni,

tamo gdje se zbog manjka ne

Na skopikoj razini, nismo vie na razini zahtjeva, ve

T a m o gdje smo zateeni,