WITTGENSTEIN - Tractatus Logico-Philosophicus

- svijet nije cjelokupnost stvari, nego činjenica (određen činjenicama), koje određuju što je/nije slučaj

- slučaj/činjenica = postojanje stanja stvari, tj. veza predmeta (entiteta,stvari) - stvari su sastavni dio stanja
stvari

- ako se stvar pojavljuje u stanju stvari, onda je mogućnost stanja stvari već prejudicirana u stvari (- u logici
ništa nije slučajno)

- logika se bavi mogućnostima - one su njene činjenice

- stvari promatramo s obzirom na prostor i vrijeme - tu su povezani s drugima, a samostalnost stvari je u

tome da može bivati u svim mogućim stanjima stvari

- ako poznajemo predmet, poznajemo sve mogućnosti njegovog pojavljivanja u stanjima stvari, koje leže u
prirodi predmeta (ne može se naknadno naći nova mogućnost) - sadrže mogućnost svih stanja stvari = forma
predmeta

- stvari se nalaze u prostoru mogućih stanja stvari koji je beskonačan

- predmeti čine supstanciju svijeta, pa ne mogu biti složeni, nego jednostavni (sve što je kompleksno sastoji
se od jednostavnih dijelova) - bez supstancije bi istintost stavova ovisila o istinitosti drugih stavova - ali
supstancija određuje samo formu, a ne materijalna svojstva (=stavove)

- dva predmeta iste logičke forme međusobno se razlikuju po tome što su različiti: imaju svojstva koja nema
nijedan drugi

- supstancija ne ovisi o slučaju - ona je forma (prostor, vrijeme i boja) i sadržaj

- predmet = čvrsto, postojeće - predmeti su međusobno ulančani u stanju stvari

- stanja stvari su međusobno neovisna - od (ne)postojanja jednog ne može se zaključiti ništa o (ne)postojanju
drugog

- mi si pravimo slike činjenica (=modele stvarnosti), koje predstavljaju stanje stvari u logičkom prostoru:
njegovo postojanje/nepostojanje

- elementi slike se međusobno odnose na određen način  slika je činjenica

- veza elemenata slike = struktura, a mogućnost da se stvari međusobno odnose kao elementi slike =
forma odslikavanja - tako je slika povezana sa stvarnošću  odslikavajuć odnos: odslikava
mogućnosti postojanja/nepostojanja stanja stvari

- slika, da bi mogla oslikati stvarnost, mora imati s njom zajedničku logičku formu (formu stvarnosti)
- ako je forma odslikavanja logička, slika se zove logička slika

- istinitost/lažnost slike: (ne)slaganje onog što prikazuje sa stvarnošću  nema apriori itinite slike

- misao = logička slika činjenica  „stanje stvari je zamišljivo“ = možemo stvoriti sliku o njemu

- cijelokupnost istinitih misli = slika svijeta -- što je zamišljivo, to je moguće

- nemoguće je u jeziku prikazati nešto što proturječi logici

- stav = artikulirano izražavanje misli (projekcija mogućeg stanja stvari) čulno opažljivim znakovima
(glasovi, pismo,...)

- u stavu još nije sadržan njegov smisao (sadržaj), ali jest mogućnost da se on izrazi = forma smisla
(a kasnije kaže da samo stav ima smisao i da samo u sklopu njega ime ima značenje)

- samo činjenice mogu izraziti smisao - važnost prostornog položaja stvari/činjenica:

aRb ne kaže da a stoji odnosu prema b, nego to što oni stoje u takvom odnosu kaže da aRb - stanja
stvari se opisuju, a ne imenuju

- imena = jednostavni znakovi upotrebljeni u stavu - ime zastupa predmet, a predmet je značenje
imena (predmete ne možemo izgovoriti, o njima možemo samo govoriti); prvobitni znakovi - ne
mogu se dalje raščlaniti

- izraz = (opća) forma i sadržaj stava - sve ono što stavovi mogu imati zajedničko = zajednička
oznaka neke klase stavova - u toj formi izraz je konstantan, a sve ostalo varijabilno

- znak = ono čulno opažljivo u simbolu - dva različita simbola mogu imati zajednički znak, samo ga na
različit način označavaju - znak je proizvoljan

npr. riječ jest: kopula, znak jednakosti i izraz egzistencije - na taj način lako nastaju zbrke, kojih je
filozofija puna  da izbjegnemo te zbrke moramo upotrijebiti znakovni jezik koji se pokorava
logičkoj gramatici/sintaksi (ne upotrebljava isti znak u različitim simbolima), kao npr. Fregeovo i
Russellovo pojmovno pismo, ali ono još ne isključuje sve pogreške:

- u logičkoj sintaksi značenje znaka ne smije igrati ulogu - mora se moći postaviti ne govoreći o značenju
nijednog znaka - smije pretpostaviti samo opis izraza

- funkcija (F(fx)) ne može biti svoj vlastiti argument - jer funkcijski znak već sadrži prauzor svog
argumenta, pa ne može sadržavat sam sebe (F i f bi trebali imati različita značenja  zajedničko im
je samo slovo, a ono ne označava ništa)

 ako umjesto F(F(u) zapišemo (∃ϕ) : F(ϕu ∙ ϕu = Fu to postaje odmah jasno i time se rješava
Russellov paradoks

- u stavu je bitno ono zajedničko svim stavovima koji mogu izraziti isti smisao, a u simbolima ono čime
mogu ispuniti istu svrhu  pravo ime je ono što je zajedničko svim simbolima koji označavaju predmet

- ako smo u notaciji nešto odredili proizvoljno, onda nešto drugo mora biti slučaj

- definicije = pravila za prevođenje s jednog jezika na drugi - svaki ispravan znakovni jezik mora biti
prevodljiv u svaki drugi prema tim pravilima (to je ono što im je svima zajedničko)

- misao = prijmjenjeni, mišljeni stavni znak; smisaoni stav

- jezik = cjelokupnost stavova; izvanjska forma misli - imamo sposobnost graditi jezike kojima se može
izraziti svaki smisao, bez da znamo što znači svaka riječ - u čovjekovoj moći nije da iz njega neposredno
razabere logiku jezika - na tome počiva većina filozofskih pitanja i stavova - oni nusu lažni nego besmisleni

- sva filozofija je kritika jezika - Russell je pokazao da prividna logička forma stava ne mora biti
njegova stvarna forma

- stav je slika (model) stvarnosti kako je mi zamišljamo - ali njoj ne smetaju prividne nepravilnosti -
svim stvarima u prostoru je zajednička logička struktura:
 zakon projekcije koji omogućuje da glazbenik čita note, ploča proizvodi zvukove itd. = prevođenje
nota u zvučni zapis na ploči = sličnost svih tih stvari, mogućnost usporedbe koje počiva na logici
odslikavanja: npr. (hijeroglifsko)pismo odslikava činjenice koje opisuje - razumijemo ih i ako nam
nisu objašnjeni

- stav je slika stvarnosti - opisuje stanje stvari čiji smisao razumijemo iako nam nije objašnjen, i čak i
ako ne znamo je li istinit - jer je logički - bit stava je da nam saopći novi smisao pomoću starih
izraza, kako bi se mogli sporazumijevati
(istinit stav = slika stvarnosti; lažan = nije)

- mogućnost stava počiva na principu zastupanja predmeta znakovima - samo ako je logički raščlanjen, ali
logičke konstante (logika činjenica) ne da se zastupati

- znakovi p i ¬p imaju suprotan smisao, ali im odgovara ista stvarnost (oba su istiniti) - da bi mogli reći p je
istinit/lažan, prethodno moramo odrediti pod kojim okolnostima p nazivamo istinitim - time određujemo
smisao stava

- problem: stav bez smisla ne označava nikakvu stvar (istinosnu vrijednost) čija bi svojstva bila
istinita/lažna  nije glagol stava „jest istinit/lažan“ kako je mislio Frege, nego ono što „jest istinito“
već mora sadržati glagol  stav mora već imati smisao, afirmacija/negacija mu ga ne može dati

- prirodna znanost = cjelokupnost istinitih stavova, a filozofija nije prirodna znanost, nego iznad/ispod njih

- svrha filozofije je logičko rasvjetjavanje misli - ne kao teorija, nego kao aktivnost: mora učiniti
jasnim i oštro razgraničiti mutne misli, ograničiti mišljivo i nemišljivo (unutra pomoću mišljivog:
označiti neizrecivo pokazujući jasno ono izrecivo)

- stav može pokazati čitavu stvarnost, ali ne i logičku formu - ono što sa stvarnošću mora imati
zajedničko da bi ju mogao prikazivati - ona se u njemu zrcali = unutrašnje relacije

* za prikazivanje logičke forme moramo se postaviti izvan logike, tj. svijeta

- formalni nizovi = uređeni prema unutrašnjim relacijama

- formalni pojmovi ne mogu se prikazati funkcijom - kao ni njihove oznake, formalna svojstva - nego
stavnim varijablama, a njenim vrijednostima predmeti koji potpadaju pod taj pojam

- stavne varijable za označavanje formalnih pojmova imaju konstantnu formu koju posjeduju sve
njene vrijednosti (= formalno svojstvo tih vrijednosti)

npr. varijablino ime „x“ = znak pseudopojma „predmet“ - tako se uvijek mora upotrebljavati

- i riječi kompleks, činjenica, funkcija, broj, itd. su formalni pojmovi - prikazuju se

varijablama; a ne funkcijama i klasama, kako misle Frege i Russell

- formalni pojam već je dat s predmetom koji potpada pod njega  nisu osnovni/opći pojmovi

- logičke forme su bez broja, a pitanja o njihovim egzistencijama su besmislena

- smisao stava je njegovo (ne)slaganje s mogućnostima (ne)postojanja stanja stvari: najjednostavniji stav
tvrdi postojanje jednog stanja stvari

- elementarni stavovi (fx ili p,q,r) sastoje se od imena (x,y,z) - oni su veze, spojevi imena - u analizi
stavova moramo doći do elementarnih stavova koji se sastoje od neposredno povezanih imena --
kako nastaje stavna veza?

- ako je elementarni stav istinit, onda stanje stvari postoji

- moguće je da sve kombinacije stanja stvar postoje i da druge ne postoje - svim tim kombinacijama
odgovara n elementarnih stavova

- istinosne mogućnosti elementarnih stavova (njihove istinosne vrijednosti) = mogućnosti

(ne)postojanja stanja stvari -- možemo ih prikazati shemama poput istinosnih tablica

- stav = izraz (ne)slaganja s istinosnim mogućnostima (uvjetima istinitosti) elementarnih stavova

-uvođenje elementarnih stavova je fundamentalno za razumijevanje svih drugih vrsta stavova

- stavni znak - nastaje kombinacijom znaka I (=isinito) / L (=lažno) i istinosnih mogućnosti = istinosna
tablica, ali stav sam o sebi ne može reći da je istinit (kao što misle Frege i Russell - koriste znak ⊢)

- 2 ekstremna slučaja među grupama istinosnih uvjeta: kad je stav za sve istinosne mogućnosti elementarnih
znakova istinit - tada su istinosni uvjeti tautološki, a stavovi tautologije; i kada je stav za sve istinosne
mogućnosti lažan - kontradiktorni uvjeti i kontradikcije

- tautologija i kontradikcija pokazuju da ne kažu ništa: prvi nema nikakvih istinosnih uvjeta jer je
bezuvijetno istinit, a drugi nije istinit ni pod kakvim uvjetima; nisu slike stvari (prva pokazuje svako
moguće stanje, a druga nijedno)  bez smisla su, ALI nisu besmislene:

ako su stav, slika i model u negativnom smislu kao tijelo koje ograničuje slobodu kretanja drugih, a u
pozitivnom kao prostor ograničen čvrstom supstancijom u koje se tijelo može smjestiti - tautologija
stvarnosti ostavlja čitav beskonačan logički prostor, a kontradikcija cijeli ispunjava  ne mogu
nikako odrediti stvarnost (gdje istinosni uvijeti određuju područje koje stav ostavlja činjenicama)

- izvjesnosti, mogućnosti,nemogućnosti nekog stanja stvari = tautologija, smisaon stav i kontradikcija

 najopćenitija forma stava (bilo kojeg znakovnog jezika): da se svaki mogući smisao može izraziti
simbolom kojem taj opis pristaje: stvar stoji tako i tako.

- pretpostavimo da su nam dani svi elementarni stavovi - iz njih možemo izgraditi sve stavove koji
slijede iz cjelokupnosti svih elementarnih stavova  svi stavovi su uopćenja elementarnih stavova,
tj. stav je istinosna funkcija elementarnih stavova, a elementarni stav istinosna funkcija samog sebe
= istinosni argumenti stavova (po kojima raspoznajemo značenje znaka koji ih sadrži)

npr. p u „¬p“ je argument - smisao ¬p ne može se shvatiti ako se prvo ne shvati smisao od p

- istinosne funkcije, bez obzira na broj elementarnih stavova, mogu se poredati u nizove/sheme: (=osnova
teorije vjerojatnosti) (I I I I) (p,q) tautologija (ako p onda p i ako q onda q)
(L I I I) (p,q) riječima: ne p i ne q
(I L I I) (p,q) ako q, onda p .....
- istinosni razlozi = istinosne mogućnosti istinosnih argumenata stava koje ga obistinjuju

- svi stavovi koji slijede iz istinitog stava su istiniti (npr. istinitost stava p slijedi iz istinotosti stava q
ako su svi istinosni razlozi drugog = istinosni razlozi prvog  p slijedi iz q  smisao p-a je sadržan
u smislu q-a)

- način zaključivanja može se razabrati samo iz oba stava (samo oni mogu opravdati zaključak) 
„zakoni zaključivanja“ (Frege i Russell) su besmisleni i suvišni - svo izvođenje se zbiva apriori

- iz elementarnog stava ne može se izvesti ni jedan drugi, događaje budućnosti ne možemo izvesti iz
događaja stvarnosti ( sloboda volje) - nema kauzalne veze, vjerovanje u nju je praznovjerje - sve
okolnosti koje su nam poznate (uklj. hipotetički pretpostavljene prirodne zakone) ne daju jednom
događaju više vjerojatnosti nego drugom (svakome 50:50) - vjerojatnost = uopćenje

- strukture stavova su u međusobnim unutarnjim odnosima koje prikazujemo kao stavove koji su rezultat
operacije koje ih proizvode iz drugih stavova

- operacija = ono što se mora dogoditi s jednim stavom da iz njega nastane drugi - ekvivalentno s
unutrašnjom relacijom koja uređuje neki niz

- negacija, logičko zbrajanje, logičko množenje, itd. - pokazuju se u varijabli koja pokazuje
kako od jedne forme stavova doći do neke druge = napredovanje skucesivnom primjenom
operacije koje Russell i Whitehead nisu priznavali (izražavaju razliku među formama)

- operacija može nastupiti tek tamo gdje neki stav na logički smisaon način nastaje iz drugog - tamo
počinje logička konstrukcija stava

- istinosne funkcije elementarnih stavova su rezultati operacija čije su baze elementarni stavovi =
istinosne operacije

- operacija ne iskazuje ništa, samo rezultat: kako iz elementarnih stavova nastaje istinosna funkcija, a
iz istinosnih funkcija nastaju nove istnosne funkcije

- nema „logičkih predmeta/konstanti“ - svi rezultati istinosnih operacija s istinosnim funkcijama (koji
su jedna te ista istinosna funkcija elementarnih stavova) su identični:

→ koje definiramo pomoću ¬ i v je identično s onim pomoću kojeg definiramo v s ¬, a to v s

prvim, itd.

- svi stavovi logike kažu isto: ništa  istinosne funkcije nisu materijalne funkcije

- sa stavom su nam već dani i rezultati svih istinosnih operacija koji ga imaju za bazu

- ne postojie prvobitni logički znakovi i osnovni logički pojmovi - ako postoje, logika mora razjasniti njihov
međuodnos i opravdati njihovo postojanje

- u logici nema brojeva, usporedbi, klasifikacije - rješenja logičkih problema moraj biti jednostavna

- ispravno uvođenje logičkih znakova podrazumijeva i uvođenje smisla svih njihovih kombinacija

- upotraba zagrada ukazuje da znakovi koji se s njima koriste nisu prvobitni (v i → ne trebaju zagrade)
- logički znakovi za operacije su interpunkcije

- sve što se može unaprijed reći o formi svih stavova mora se reći odjednom (sve logičke operacije su već
sadržane u elementarnom stavu) - „fa“ znači isto što i „(∃x)∙fx∙x=a“

- logička konstanta = ono što svi stavovi po prirodi već imaju međusobno zajedničko = bit stava: navesti bit
stava znači navesti bit svih opisa, daklebit svijeta

- logika je apriori - jer se ne može misliti nelogično (u logici u izvjesnom smislu ne možemo griješiti, znaku
ne možemo dati krivi smisao)

- odvaja pojam svi od istinosne funkcije = općenitost (pojam koji su uveli Frege i Russell u vezi s logičkim
produktom ili sumom)

- općenitost upućuje na logički prauzor i ističe konstante: ako su dati predmeti/elementarni stavovo,
onda su nam time već dati svi predmeti/stavovi

- svijet se može potpuno opisati uopćenim stavovima - ne pridajući unaprijed nikakvo ime nekom
određenom predmetu - ali uopćeni stavovi su složeni kao i svi drugi stavovi

- istinitost ili lažnost svakog stava mijenja nešto u općoj strukturi svijeta: kada je jedan elementarni stav
istinit, time je svakako istinit još jedan elementarni stav

- jednakost predmeta ne označava s =, nego jednakošću znaka (kao i različitost različitim znakovima) 
identitet nije odnos među predmetima i nije bitan sastavni dio pojmovnog pisma (ne može se njime uopće
ispravno napisati) - time su riješeni svi problemi povezani s tim pseudostavovima:

npr. Russellov aksiom beskonačnosti (ima beskonačno mnogo imena s različitim značenjima); ili
staviti hipotezu p→p pred neki stav da bismo mu osigurali argumente ispravne forme je besmislica -
jer je i taj stav (ne lažan nego) besmislen

- elementarni stav sastoji se od imena - ali ne možemo navesti broj imena različitih značenja, pa ne možemo
navesti ni sastav elementarnog stava

- svako pitanje koje se uopće može riješiti logikom, može se riješiti od prve (a ako na takav problem miramo
odgovarati gledajući u svijet, to pokazuje da smo na krivom putu)

- iskustvo potrebno za razumijevanje logike nije iskustvo da je nešto tako i tako, nego da nešto jest -ali to nije
nikakvo iskustvo  logika je prije svakog iskustva da je nešto tako

- svi stavovi našeg govornog jezika logički su potpuno u redu

- primjena logike odlučuje o tome kakvih elementarnih stavova ima - logika ne može anticipirati primjenu i
ne smije s njom biti u koliziji, ali se mora s njom dodirivati - jedna drugu ne smiju presezati
 - ako elementarne stavove ne možemo navesti apriori, onda pokušaj da ih navedemo mora voditi
besmislici (Granice mog jezika znače granice mog svijeta. = solipsizam)

- logika ispunjava svijet, pa su granice svijeta i njene granice

- što ne možemo misliti, ne možemo misliti, pa ne možemo ni reći što ne možemo misliti

- svijet i život su jedno, ja sam svoj svijet  nema mislećeg, predstavljajućeg subjekta - subjekt ne
pripada svijetu, on je granica svijeta (subjekt = moje tijelo)

- gdje se u svijetu može primijetiti metafizički subjekt? - usporedba s okom: (svoje) oko ne vidimo - ni po
čemu iz vidnog polja ne možemo zaključiti da se ono vidi iz oko

- to je u vezi s tim da naše iskustvo nije apriori: sve što vidimo, možemo opisati moglo bi biti i
drugačije  nema apriornog poretka stvari

- filozofsko Ja = metafizički subjekt, granica (iz: svijet je moj svijet), ne ljudsko tijelo ine dio svijeta

- broj = eksponent jedne operacije

- pojam broja = opća forma broja - ono zajedničko svim brojevima

- teorija klasa u matematici je suvišna - jer općenitost, koja nam je tu potrebna nije slučajna

- stavovi logike su tautologije - dakle, ne kažu ništa (oni su analitički stavovi): stavovo logike demonstriraju
logička svojstva stavova povezujući ih u stavove koji ne kažu ništa = tzv. nul metoda

- logički stavovi moraju biti takvi da ih se ne može potvrditi ni opovrgnuti iskustvom - zato se često osjećalo
da „logičke istine“ moramo postulirati - to možemo kao zadovoljavajuću notaciju

- logički zakoni ne smiju i sami biti podvrgnuti logičkim zakonima

- obilježje logičkog stava nije opće važenje - biti opći znači samo slučajno važiti za sve stvari

- logička sintaksa znakovnog jezika daje sve stavove logike

- kada dokazujemo neki logički stav, ne brinući za smisao i značenje, gradimo ga iz drugih prema golim
znakovnim pravilima (proračunavajuči logička svojstva simbola proračunavamo da li stav pripada logici)

- logičke stavove izvodimo iz drugih logičkih stavova sukcesivnom primjenom operacija koje iz
prvih uvijek proizvode tautologije -- procesi i rezultat su ekvivalentni: iz tautologija nove tautologije
 dokaz je samo mehaničko pomoćno sredstvo za prepoznavanje tautologije kada je komplicirana

- logički dokaz nekog smisaonog stava i dokaz u logici su različite stvari: smisaon stav izriče nešto, a njegov
dokaz pokazuje da je to tako; a u logici je svaki stav forma dokaza (= modus ponens prikazan znakovima)

- svaki stav u logici je svoj vlastiti dokaz i svi su jednako opravdani, nema osnovnih zakona i
izvednenih stavova među njima

- logika nije teorija nego slika svijeta (transcendentalna), a matematika je logička metoda - njeni stavovi su
jednadžbe (= pseudostavovi) - ne izražavaju nikakav smisao (kao i tautologije u logici)
 - u životu ne trebamo matematički stav - njima se služimo da zaključimood stavova koji ne
pripadaju matematici na druge koji joj isto ne pripadaju

- jezik pruža intuiciju za rješavanje matematičkih problema: proces računanja

- matematika je metoda logike - metoda jednadžbi je metoda supstitucije: jednadžbe izražavaju

zamijenjivost dvaju izraza - u skladu s jednadžbama jedne izraze zamijenjujemo drugima

- logičko istraživanje = istraživanje sve zakonitosti - izvan logike sve je slučaj

- ne vjerujemo a priori u neki zakon održanja, nego znamo a priori mogućnost jedne logičke forme

- mehanika = pokušaj da se svi istiniti stavovi potrebni za opis svijeta konstruiraju prema planu

- kroz logički aparat fizikalni zakoni govore o predmetima svijeta

- mehanički opis svijeta je općenit - nije riječ o određenim materijalnim točkama, nego o bilo kojim

- iluzija modernog pogleda na svijet: da su tzv. prirodni zakoni objašnjenja prirodnih pojava (kao bog
modernog doba) - tako izgleda kao da je sve objašnjeno

- svijet je nezavisan o našoj volji - čak i kad bi se događalo sve što želimo, to bi bila samo milost sudbine -
jer nema logičke veze između volje i svijeta

- postoji samo jedna logička nužnost i jedna logička nemogućnost - smisao svijeta mora biti izvan svijeta: u
svijetu je sve onako kako jest - nema nikakve vrijednost (a kad bi je i bilo, ona ne bi imala vrijednosti) - svo
događanje i takobivstvovanje je slučajno zato ne mogu postojati nikakvi stavovi etike:

prvi zakon etike „treba da ...“ nema posljedicu - etika nema veze s kaznom i nagradom - volja ne
može biti nosioc etičkog, a volja kao fenomen zanima samo psihologiju

ako dobro/loše htijenje mijenja svijet, ono može promijeniti samo njegove granice - ne i činjenice
(ono što se može izraziti jezikom)

- vremenska besmrtnost duše ne pruža ono što se time želi postići - vječni život je jednako zagonetan kao i
sadašnji  rješenje zagonetke života u prostoru i vremenu leži izvan prostora i vremena

- ako se pitanje može postaviti, na njega se može i odgovoriti (sumnja može postojati samo tamo gdje postoji
pitanje, pitanje gdje postoji odgovor, a odgovor samo tamo gdje se nešto može reći) - kad više ne ostaje
nikakvo pitanje, upravo to je odgovor

- ispravna metoda filozofije: kad bi netko htio reći nešto metafizičko, pokazati mu da nije dao značenje
znakovima u svojim stavovima - metoda bi bila nezadovoljavajuća za drugoga (on ne bi imao osjećaj da ga
učimo filozofiju), ali je jedina ispravna

- ispravno ćemo vidjeti svijet kada prevladamo stavove (ove knjige), odbacimo ih kao besmislene
SAŽETAK:

- analitičkim pristupom pokazuje da su mnogi dosadašnji problemi logike zapravo „jezični nesporazumi“: što
se može reći, može se izreći jasno, a o čemu se ne može govoriti o tome se mora šutjeti

- (prema Fregeu) značenje riječi treba tražiti u stavu, a ne slici ili predodžbi

- stavovi = smisao - opisuju stanja, stvari i činjenice

- imena = značenje - imenuju stvari i predmete = jednostavni znakovi koji se primjenjuju u stavu

- logičke konstante i logiči znakovi ne zastupaju ništa (za razliku od Fregea i Russella)

- opis stanja može biti istinit/neistinit - odrediti te okolnosti znači odrediti smisao stava

- elementarni stavovi = svršetak raščlanjivanaj stava (beskrajno raščlanjivanje dokinulo bi svaki smisao)

- složeni stavovi - mogu se rastavljati, ali rastavljeni stavovi ne daju novi smisao

- logičke operacije - određuju unutarnje odnose između složenih stavova - počivaju na zakonima
logike - svrha: protumačiti logičku strukturu nekog stava

- na temelju logičkih operacija, pomoću jezika i pravila povezujemo elementarne stavove

- besmisleni stavovi = ne poštuju logiku jezika

- broj = formalni pojam (suprostavlja se Fregeu koji brani objektivnost aritmetike - broj je ime) što bi ta
Fregeova „tajnovita imena“ uopće trebala značiti

- složeni stavovi = istinosne funkcije elementarnih stavova

- logika = djelatnost koja utvrđuje uvjete pod kojima nastaje neki smislen govor - ne može se odrediti
iskustvom, transcendentalna je (nije mu cilj konstruirati idealan jezik, nego jeziku dati potrebnu jasnoću) 
traži neki logički simbolizam

- jezik je aktivnost koja se očituje u logičkim operacijama

QUINE - From a Logical Point of View

On what there is
Problem između značenja i imenovanja - npr. Evening Star i Morning star su IMENA istog objekta, ali imaju
različita značenja, što znači da značenje i ime NISU isto.
Usporedba realizam - logicizam, konceptualizam - intuicionizam, nominalizam - formalizam
Realizam/Logicizam - univerzalija ili apstraktni entiteti imaju postojanje bez obzira na um - dozvoljava se
korištenje vezanih varijabli za refiriranje na apstraktne entitete u svim slučajevima
Konceptualizam/Intuicionizam - postoje univerzalije ali su man-made, podupiru korištenje vezanih varijabli
za apstraktne entitete sam kad se ti entiteti mogu dobiti od elemenata specificiranih ranije.
Nominalizam/Formalizam - apstraktni entiteti uopće ne postoje, slažu se sa I protiv L o korištenju
kvantifikatora, ali se ne slažu sa kastriranjem tradicionalne matematike.

Two dogmas of empiricism

Moderni empirizam podijeljen na dvije dogme - jedna je da postoji neka radikalna razlika između analitičkih
i sintetičkih istina, druga je redukcionizam tj. da je svaka smislena izjava ekvivalentna nekom logičkom
konstruktu uz termine koji se tiču immediate iskustva.
Skup svih entiteta za koje je neki generalni termin istinit je ekstenzija tog termina.
Problem između značenja i ekstenzije.
Problem analitičnosti, prvi je sinonimnost u izrazima. tj. nešto je analitička izjava prvog reda, nešto drugog,
ali granica između njih je nejasna, sinonimnost ih razdvaja, a upitno je onda kad analitička izjava postaje
sintetička? Sinonimnost sama nije baš najbolje definirana.
Verifikacijska teorija značenja = značenje izjave je metoda empiričke potvrde ili negacije (?)
Dakle, Quine odbacuje apsolutnu distinkciju između analitičkog i sintetičkog, već misli da je to samo serija
gradacija

The problem of meaning in linguistics

Daje primjer leksikografa i gramatičara, prvi radi korelacije između sinonima, drugi katalogizira kratke
forme i pronalazi zakone njihovog spajanja, čiji je produkt specifikacija klase svih mogućih lingvističkih
formi u nekom jeziku.
Značenje se svodi na dva problema - jedan je razumijevanje koncepta bitne sekvence, a drugi je
razumijevanje koncepta sinonimnosti.

Identity, Ostension, and Hypostasis

Spominje Heraklitovu rijeku u koju ne možeš dvaput stat, al Quine kažeš da možeš tj. da su to različiti
segmenti iste rijeke
Identification of indiscernibles - objekti koji se ne mogu razlikovati jedan od drugog unutar termina nekog
diskursa bi se trebali smatrati identičnima za taj diskurs
Razlikujemo dvije vrste asocijacija: one od konkretnih dijelova u konkretnoj cjelini, i od konkretnih instanci
u apstraktnoj univerzaliji. "Ovo je Dunav" i "Ovo je kvadrat".
Hipostatska apstrakcija - operacija koja transformira predikat u relaciju
Ostenzivna definicija - definicija pokazivanjem

New Foundations for Mathematical Logic

U pravilu su potrebna samo tri znaka za prebaciti logiku u matematiku - članstvo ili bivanje elementom - ϵ ,
Schefferovu operaciju/alternative denial ( ↑ ) koja je neistinita samo u slučaju kad su obje varijable istinite, i
univerzalni kvantifikator.
STRATIFICIRANE formule su (u Russelovoj teoriji tipova) formule koje prolaze test, ako ih se može
numeririat u teoriji tipova tako da n ϵ (n+1). U njegovoj teoriji se Booleova algebra klasa više ne odnosi na
klase generalno, nego se reproducira unutar svakog tipa.
Logic and the Reification of Universals
Sudovi se bolje razumiju kao značenja nego kao izjave. Shematska slova (p,q,r...) su nevezljive varijable
koje nemaju vrijednost, dok (x,y...) su vezljive i imaju brojeve kao vrijednosti.
Quineovi kvazi kavodnici se koriste kao ponavljanje (tj. spominjanje) nečega u metajeziku. Omogućuju
korištenje varijabli koje stoje za neki jezični izraz u jednom slučaju a koriste se kao jezični izraz u nekom
drugom slučaju. Dio je use–mention distinkcije, po kojoj treba praviti razliku između korištenja izraza i
spominjanja izraza.
Klase JESU univerzalije, ili apstraktni entiteti, što se često zanemari jer se o klasama govori kao o
nakupinama ili kolekcijama. Klasa kamenja kao npr. hrpa kamenja (što NIJE isto)
Po Kantorovom teoremu moraju postojati klase, pogotovo klase jezičnih formi, koje nemaju svoje jezične
forme.
Brojevi se, po Fregeu, mogu definirati kao svojevrsne klase klasa. Relacije isto. Time i funkcije.

Notes on the Theory of Reference

Postoji razlika između teorije značenja i teorije referiranja.
Glavni koncepti teorije značenja, osim značenja samog, su - sinonimija (jednakost značenja), relevantnost (ili
posjedovanje značenja) i analitičnost (ili istina kroz značenje)
Glavni koncepti teorije referiranja su imenovanje, istina, denotacija, i ekstenzija.

Reference and Modality

Fundamentalan princip identiteta je supsituivnost (indiscerniblity of identicals), tj. da se dva izraza mogu
zamijeniti ako su identički istiniti.
Neuspjela supstitucija samo kaže da događaj nije čisto referentivan (op. purely referential), tj. da izraz ne
ovisi samo o objektu nego i o formi imena.

Meaning and Existential Inference

Problem praznog univerzuma, gdje zakoni koji vrijede za sve veće univerzume ne vrijede za prazan
Fa i ~Fa za "pegaz postoji" su lažan i istinit, ali za "pegaz leti" nisu, već su besmisleni

„Dvije dogme empirizma“

U ovom članku se prihvatio kritike logičkog pozitivizma da bi iz te kritike polako razvio nove teorije o
značenju i jeziku te ih povezao s ostatkom svoje teorije. Dvije dogme koje je doveo u pitanje su: postojanje
analitičkih istina koje su utemeljene na konvenciji o značenju koje je nezavisno od činjenica i
redukcionizam, odnosno svođenje sustava na temeljne dijelove koje se onda može proučavati.

Razlikovanje analitičkog i sintetičkog

Neupitno je da su logički pozitivisti smatrali da je Immanuel Kant znatno doprinio razvoju filozofije
znanosti. Veza između Kantovog rada i logičkog pozitivizma je razlikovanje analitičkog i sintetičkog te
apriornog i aposteriornog. Kako bi opravdao postojanje čiste matematike i čistih prirodnih znanosti, Kant je
razvio ideju sintetičkog apriornog znanja koje je neovisno o osjetilnim iskustvima, a primjenjivo je na stvarni
svijet. S druge strane logički pozitivisti smatraju da postoje analitičke istine, koje su nužno istinite,
utemeljene na značenjima i to neovisno o činjenicama i sintetičke istine koje su utemeljene na činjenicama i
iskustvu. Postojanje i razlikovanje takvih sudova prva je dogma empirizma koju je Quine doveo u pitanje.
Prvi je korak Quineove kritike odbacivanje smisla uz obrazloženje da je on nebitan element. Pozivajući se na
Fregea i njegov primjer zvijezde Danice i zvijezde Večernjače, ukazuje na to da dva izraza s različitim
smislom mogu referirati na istu stvar. Ista je situacija sa sljedećim primjerom: numerički izraz „9“ i izraz
„broj planeta“ referiraju na istu stvar, ali imaju različit smisao. Time Quine uspostavlja razliku između
teorije značenja i teorije referencije te kaže da je glavna zadaća teorije značenja proučavanje sinonimnosti i
analitičnosti rečenica: Once the theory of meaning is sharply separated from the theory of reference, it is a
short step to recognizing as the primary business of the theory of meaning simply the synonymy of linguistic
forms and the analyticitiy of statemants; meanings themselves, as obscure intermediary entities, may well be
abandoned. Drugi korak je prepoznavanje dviju vrsta analitičkih rečenica, a to su logičke istine i izjave
drugog reda. Quine daje sljedeće primjere:

(1) Nijedan neoženjen muškarac nije oženjen.

(2) Nijedan neženja nije oženjen.

Rečenica (1) primjer je analitičke istine i ona je istinita na temelju značenja riječi „muškarac“ i „oženjen“.
Rečenicu (2) lako možemo pretvoriti u logičku istinu tako da se riječ „neženja“ zamijeni sinonimom
„neoženjen muškarac“. No, Quine se pita odakle zapravo proizlazi ta sinonimnost i je li opravdano vjerovati
u odnos sinonimnosti između riječi na temelju naputka nekog leksikografa. Mogli bismo reći da sinonimnost
neka dva izraza proizlazi iz njihove zamjenjivosti u svakom kontekstu, tako da istinitosna vrijednost ostane
ista. Quine kao argument za sinonimnost uzima Leibnitzov uvjet salva veritate, odnosno načelo zamjenjivosti
koje kaže da je nešto (u našem slučaju dva jezična izraza) isto ako se može zamijeniti uz očuvanje istinitosti.
Kako bi jasnije razradio svoju ideju, Quine u sljedećem koraku uvodi pojam kognitivne sinonimnosti i
pokušava tim pojmom razriješiti problem analitičnosti. Kognitivna sinonimnost je ograničen pojam
sinonimnosti kako bi se izbjegla doslovna interpretacija pojma sinonimnosti s obzirom na to da bilo koja dva
izraza ne mogu biti u potpunosti istovjetni s obzirom na to da nisu motivirani istim podražajem niti izazivaju
iste asocijacije. Kognitivnu sinonimnost objašnjava na sljedećem primjeru:

(3) Svi neženje i samo neženje su neoženjeni muškarci.

Quine tvrdi da ako kažemo da su „neženja“ i „neoženjen muškarac“ kognitivni sinonimi zapravo samo rekli
da je ta rečenica analitička. Zatim pokušava dokazati kognitivnu sinonimnost uvjetom salva veritate na
primjeru:

(4) Nužno je da svi neženje i samo neženje jesu neženje.

(5) Nužno je da svi neženje i samo neženje jesu neoženjeni muškarci.

Quine sada upozorava da ako je rečenica (4) istinita posljedično i rečenica (5) mora biti istinita, a to
pretpostavlja da je (3) analitička te je također dokaz da su riječi „neženja“ i „neoženjen muškarac“ kognitivni
sinonimi. Quine na kraju ustvrđuje da zamjenjivost salva veritate ovisi o danom jeziku te zaključuje da je
objašnjavanje analitičnosti pomoću sinonimnosti bio pogrešan plan te stoga odlučuje krenuti obrnutim putem
i u nastavku teksta pokušava preko pojma analitičnosti objasniti pojam sinonimnost. Dodaje da bi se
pojednostavljeno moglo reći da su neka dva suda kognitivno sinonimna ako je njihov bikondicional
analitički te kaže da su bilo koja dva jezična izraza kognitivni sinonimi ako su uzajamno zamjenjivi salva
analyticitate. Dakle, Quine je do sada pokazao da želimo li objasniti sinonimnost najbolje je pozvati se na
analitičnost. Sada se okreće semantičkim pravilima kako bi analitičke rečenice sagledao u kontekstu jezika.
Prirodni su jezici prilično neodređeni pa je stoga teže odrediti razlike između analitičkog i sintetičkog, ali u
umjetnim jezicima s time nema poteškoća. Quine također ukazuje na to da istinitost rečenica ovisi i o jeziku i
o izvanjezičnim činjenicama te da se jezični izraz može analizirati na jezičnoj razini i na činjeničnoj razini.
Pri kraju teksta Quine utvrđuje da postoji određeni tip rečenica za koje se može reći da su analitičke, no sama
definicija analitičkoga i dalje je ostala visjeti u zraku, kao i definicija sinonimnosti.

Odbacivanje redukcionizma i prihvaćanje holizma

Druga dogma empirizma koju je Quine doveo u pitanje je teorija verifikacije i redukcionizam. Teorija
verifikacije ukratko kaže da istinitost neke rečenice ovisi o njezinoj provjerljivosti (verifikaciji). Ovdje se
Quine vraća na sinonimnost i utvrđuje da su dvije tvrdnje sinonimne ako i samo ako se poklapaju s obzirom
na metodu empirijske potvrde ili osporavanja. To ga pak navodi na zaključak da se izjavu može nazvati
analitičkom ako je ona sinonimna s logički istinitom tvrdnjom. Taj zaključak ide u korist obrane
analitičnosti. U nastavku teksta osvrće se na radikalni redukcionizam koji kaže da se smislena tvrdnja smatra
prevodivom u tvrdnju o neposrednom iskustvu, a koja može biti istinita ili lažna. Quine odgovara da je takav
nauk jednostavno previše neodređen. Redukcionizam je kao najmanje jedinice značenja uzimao termine ili
rečenice te ih je pojedinačno verificirao. Quine se suprotstavio toj ideji tako da je ustvrdio da se „naše
tvrdnje o vanjskom svijetu suočavaju sa sudom iskustva, ne pojedinačno, nego samo kao skupno tijelo“.
Nasuprot ideji da se provjerava jedan izolirani istinitosni sud, Quine upozorava na to da bi se mogla
provjeriti istinitost nekog suda treba pretpostaviti istinitost cijelog niza drugih sudova. To znači da jezični
izrazi značenje dobivaju samo u cjelini jezika.
FREGE - Osnove aritmetike i drugi spisi

- što je broj1?  temeljno istraživanje pojma broja

- razlika filozofskog (sp.t.)/empirističkog/matematičkog/psihološkog definiranja pojmova

- treba razlikovati: 1. psihološko - logičko značenje pojma = subjektivno - objektivno

2. riječi u kontekstu rečenice - ne pojedinačno

3. pojam - predmet

- važno je da se utvrdi smisao neke jednakosti

- pojedini brojevi najbolje se izvode iz 1 i uvećanja za 1 (indukcijom) (kao Mill, Leibniz,...) - ali objašnjenje
je nepotpuno dok ne objasnimo 1 i „uvećanje za 1“ - zakonima koji slijede iz općenitog pojma broja

1+1 = 2; 2+1 = 3; 3+1 = 4  2+2 = 2+1+1=3+1=4 - trebaju zagrade (zbog definiranja):

2+(1+1)=(2+1)+1 tj. a+(b+1) = (a+b)+1 - ali što je zbroj?

* indukcija: stvari su iste vrste - ali za brojeve je teško naći neko zajedničko svojstvo koje prethodno nije
potrebno dokazati - npr. da nastaju uvećanjem za 1 = koje god svojstvo, ono je neki uvjet (niz uvjeta u ind.)

- jesu li zakoni aritmetike:

1. sintetičko apriorni: Kant - posljednji temelj spoznaje je čisti zor (= pojedinačne (osjetilne)
predodžbe predmeta // vs. općenite = pojmovi)

- neovisni o drugima i osnovnim logičkim zakonima

2. analitički: zakoni brojeva su u vezi sa zakonima mišljenja (i ono zbiljsko i zorno i sve mislivo)

-uvjet za indukciju: mišljenje, umjetno baratanjem jezikom  zakoni brojeva = analitički sudovi

- Leibniz: nije važna povijest otkrića - ona je različita kod različitih ljudi - važna je vrsta dokaza, povezanost
i prirodni poredak istina (koji su uvijek isti) - to vodi do općeg stava  ne trebaju se više praviti pojedinačni
zaključci, može se odmah izreči rezultat niza

- mišljenja nekih pisaca o pojmu broja:

- Newton: broj vidi geometrijski - apstraktan omjer veličine prema drugoj iste vrste

- Mill, Leibniz, Cantor: broj kao svojstvo nekog agregata, kao i npr. boja - nije univerzalno, ovisi o tome
kako vidimo agregat

- Locke, Leibniz: broj je ideja

- Berkeley: broj je tvorevina duha koji gleda ideju/kombinaciju ideja i želi im dati neko ime: jedinicu - to je
objektivno (činjenica), ali (subjektivnim) mišljenjem spoznato -- npr. boje različito vidimo, ali ih isto
nazivamo - u njima je nešto objektivno, neovisno o osjećaju, predodžbi, ali ne i umu

- broj kao skup - ali 0 i 1 nisu skup; problem skupova različitih stvari, ali istog broja/imena

- razlika: broj kao skup predmeta - skup jedinica

- zašto se stvari nazivaju jedinicama kad se sve stvari mogu shvatiti kao jedinice - nijedan pokušaj da se
objasni svojstvo „jedan“ ne uspijeva (npr. nešto omeđeno i sl.)

- brojanje znači neku različitost/množnost, a jedinica je identitet - ali ako različite stvari uspijemo učiniti
jednakima, onda nisu više različite nego jedna stvar  moraju se barem u jednoj točki razlikovati

npr. 1+1+1+1+1=5 - može se označiti i 1+1'+1''+1'''+1''''=5

- treba strogo razlikovat jedinicu i broj 1 koji označuje određeni, pojedinačni predmet i postoji samo jedan

- plural je moguć samo za riječi koje označuju pojmove (vrijedi i za jedinice)

- riječ „i“ u 1 i 1 i 1 nije isto što i + - to znači 1 (kao što zlato i zlato znači zlato) = kolektivna ideja

 problem: jedinicama bi trebali pridati dva protuslovna svojstva: jednakost i mogućnost razlikovanja: ako
želimo dopustiti da broj nastaje spajanjem različitih predmeta, dobit ćemo gomilu u kojoj su predmeti
različitih svojstava - ne može biti broj, a ako broj želimo stvoriti spajanjem jednakih predmeta, oni su jedno i
ne dolazimo do množnosti

rješenje: navođenje broja sadrži iskaz o nekom pojmu - npr.skupina stabala=5 stabala - različito imenovanje

npr. Venera ima 0 mjeseca  pojmu Venerin mjesec dodajemo svojstvo da ne obuhvaća ništa - to je
nešto činjenično

ili - Jupiter ima 4 mjeseca - jedinica = Jupiterov mjesec - pod taj pojam potpadaju i 1. i 2. i 3. i 4.
Jupiterov mjesec  jedinica na koju se odnosi 1. je ista kao i ona na koju se odnosi 2, itd. mjesec,

a ako tvrdimo mogućost razlikovanja jedinica = mogućnost razlikovanja brojenih stvari

 jedinica u odnosu na neki konačan broj je pojam koji ono što potpada pod njega izdvaja i ne dopušta mu
proizvoljno dijeljenje

 pojam = jedinica u odnosu na broj koji mu pripada - pojam kojem se dodjeljuje broj na određen način
općenito izdvaja ono što potpada pod njega

- broj se ne može predočiti ni kao samostalan predmet ni kao svojstvo na nekoj izvanjskoj stvari - jer oni nije
ni nešto osjetilno ni svojstvo neke izvanjske stvari - npr. ne možemo si predočiti 0 vidljivih zvijezda - ali
nepredočivost sadržaja neke riječi nije razlog da joj odreknemo značenje i isključimo ju iz uporabe -- pred
očima uvijek moramo imati punu rečenicu, koja joj daje značenje

- zahtijeva samostalnost za broj: da se ne upotrebljava kao atribut i predikat jer se ne može prostorno odrediti

- traži definiciju jednakosti (pomoću smjera paralelnih pravaca a i b i opsega pojmova F i G)

opseg pojma „jednakobrojan pojmu F“ jednak je opsegu pojma „jednakobrojan pojmu G“ istinit je
onda i samo onda ako je istinito i da „pojmu F pripada isti broj kao i pojmu G“ - jer ako su svi
pojmovi koji su jednakobrojni pojmu G jednakobrojni i pojmu F, onda vrijedi i obratno

= postoji odnos ϕ koji predmete koji potpadaju pod pojam F obostrano jednoznačno pridružuje
predmetima koji potpadaju pod G

* broj koji pripada pojmu F = opseg pojma „jednakobrojan pojmu F“;

 n je broj = postoji pojam takve vrste da je n broj koji mu pripada = pojam broja definiran sobom
- 0 je broj koji pripada pojmu „nejednak samome sebi“

- za dokaz je potrebno da je za svaki predmet određeno potpada li pod taj pojam ili ne - taj zahtjev
zadovoljava i pojam s protuslovljem „nejednak samome sebi“

-- a potpada pod pojam nejednak samome sebi = a je nejdnako samome sebi = a nije jednako a.

- da dođemo do broja 1 moramo pokazati da postoji nešto što u nizu prirodnih brojeva neposredno slijedi iza
0: broj koji pripada pojmu „jednak 0“ u nizu prirodnih brojeva slijedi neposredno iza 0 + 1 je broj koji
pripada pojmu „jednak 0“  u nizu prirodnih brojeva 1 slijedi neposredno iza 0.

- dokaz od n na (n+1): u nizu prirodnih brojeva n slijedi neposredno iza m (= obostrano jednoznačan odnos) i
pridodajemo uvjet da n pripada nizu prirodnih brojeva koji započinje s 0  n je konačan broj, pa u nizu
prirodnih brojeva nijedan konačan broj ne slijedi iza sebe samog

- ne daje dokaz do kraja (predug je) - time ćemo dokazati da ne postoji posljednji član tog niza

- beskonačni brojevi (nasuprot konačnima): broj koji pripada pojmu konačan broj je beskonačan - slaže se s
Cantorom da ovi nisu zamjetljivi, kao ni razlomci, negativni, iracionalni i kompleksni brojevi - nisu zbiljski,
ali za dokaz poučaka nam to nije ni važno - upotrebljavamo neko uvedeno ime ili znak (ali kritizira
Cantorov uređaj za pojam broja umjesto svog broja u nizu)

- zaključak:

- aritmetički zakoni su analitički sudovi, pa stoga i apriorni - analitika = šire izgrrađena logika, a svaki
aritmetički stavak neki (izvedeni) logički zakon

- zakoni brojeva ne mogu se primijeniti na izvanjske stvari - oni nisu zakoni prirode - ali se mogu primijeniti
na sudove koji vrijede za stvari izvanjskog svijeta (= zakoni zakona prirode)

- nije moguće čisto razdvojiti ono sintetičko (koje počiva na zrenju) od analitičkog, nit aksiome zrenja
rasporediti tako da se samo iz njih prema logičkim zakonima može izvesti matematički dokaz

- problem dugačkih dokaza i nejasnih pojmova  izradio je pojmopis koji treba postići kratkoću i
preglednost izraza i kretati se poput računa u malom broju čvrstih oblika - da ne dođe do koraka koji
nisu u skladu s pravilima

- brojevi nisu ni u subjektu ni u objektu, ali su za sve isti - možemo o njima misliti i koristiti ih u matematici

- neki pojam je dopušten i ako mu obilježja sadrže protuslovlje - ali se ne smije pretpostaviti da pod njega
nešto potpada (kao što se iz činjenice da neki pojam ne sadrži protuslovlje ne može zaključiti da pod njega
nešto potpada - a moguće je i da sadrže skriveno protuslovlje)

- nedostatno razlikovanje pojmova i predmeta

- 10001000 je predmet čija svojstva možemo spoznati iako nije zoran - tako i s razlomcima, kompleksnim
brojevima itd. : tražimo neki moguć sadržaj suda koji se može pretvoriti u jednakost, a čije su strane onda
novi brojevi dani kao opsezi pojmova

- aritmetički zakoni su objektivni iako se bave onime što nam je dano unutarnje u umu
funkcija i pojam:

- razlika brojka (znak) i broj (značenje)

- funkcija, npr. 2 ∙ x3 + x  x = argument funkcije - bit funkcije je ono što leži izvan x-a: 2 ∙ ( )3 + ( )

- argument ne spada u funkciju, nego skupa tvore cjelinu: računski izraz - funkcija je nepotpuna, nezasičena - fali
joj nešto što x označava da bi bila potpuna - po tome se razlikuje od brojeva

- vrijednost funkcije za argument (npr. x)= ono što dobijemo kad funkciju dopunimo njenim argumentom

npr. 3 je vrijednost funkcije za 2 ∙ x3 + x za argument 1 jer je 2 ∙ 13 + 1 = 3

- dvije funkcije mogu imati jednake vrijednosne tokove ako daju isti rezultat (iako su funkcije različite): imaju isto
značenje, ali drugačiji smisao (ne sadrže istu misao) -- npr. 24 = 4 ∙ 4

- vrijednosni tok funkcije čija vrijednost je za svaki argument istinosna vrijednost = opseg pojma

- (logički) pojam = funkcija čija je vrijednost uvijek istinosna vrijednost (argumenta funkcije)

pr. Cezar je osvojio Galiju - Cezar = argument, a „je osvojio Galiju“ = funkcija (nezasičeni dio)

pr. glavni grad njemačkog carstva = glavni grad od x = Berlin  Berlin = funkcijska vrijednost

- predmet = sve ono što nije funkcija - izraz mu nema prazno mjesto  tvrdnja nema prazno mjesto - njeno
značenje je predmet: istinosna vrijednost

- oštro ograničavanje pojmova zahtjeva da funkcije za svaki argument moraju imati neku vrijednost (= argument)

npr. − x : − 1+3=4 je istinito, a −1+3=5 lažno

− „horizontala“  iz nje razvija znakove za istinitost (slično T), tvrdnju (znak za tautologiju),
lažnost (nisam upratila) i još neke sulude simbole

- funkcije prvog stupnja: za argumente imaju predmete, a drugog stupnja: druge finkcije

 funkcije s 1 argumentom = pojmovi (npr. x2+y2) - 1. i 2. stupnja

funkcije s 2 argumenta = odnosi (npr.x2+y2>9) - jednakog i nejednakog stupnja

o smislu i značenju

- veza znak-smisao-značenje: znaku odgovara određen smisao, a smislu određeno značenje, ali jednom značenju
(jednom predmetu) ne pripada samo jedan znak - gramatički ispravno oblikovan izraz (vl.imena) uvijek ima
smisao, ali time što imamo smisao nemamo još sa sigurnošću i značenje

- razlika predodžba (unutarnja, subjektivna) - smisao znaka (zajednički mnogima)

- značenje imena = predmet koji time označujemo, predodžba je subjektivna, a između toga je smisao (pr.
različiti ljudi gledaju Mjesec)

- težnja za istinom tjera nas da napredujemo od smisla k značenju u rečenicama (pr. razlikovanja: slušanje nekog
epa - razumijevamo smisao, kad bi išli pitati o značenju / istinosti - ne bi više uživali u mjetnosti, nego prešli na
znanost)

- značenje rečenice = istinosna vrijednost (= predmet): okolnosti kad je ona istinita ili lažna
- istinosna vrijednost ne može biti dio misli - jer misao nije smisao, nego predmet(npr. Sunce)

- ako je značenje rečenice istinosna vrijednost, onda mora ostati nepromijenjena ako dio rečenice zamijenimo
izrazom istog značenja, a drugog smisla  onda sve istinite rečenice imaju isto značenje (kao i sve lažne) - u
značenju rečenice su izbrisane pojedinosti  ne možemo ostati samo pri značenju, ali ni misao ne daje spoznaju,
nego tek misao sa svojim značenjem (ist.vrijednošću)

- suđenje = napredovanje od misli prema istinosnoj vrijednosti, razlikovanje dijelova u ist.vrijednosti

vraćenjem na misao

- zavisna rečenica ne može uvijek biti zastupljena drugom iste istonosne vrijednosti bez štete po istinu cijelog
rečeničnog niza

 a=a i a=b - značenje od b je isto kao i značenje od a, pa su istinosne vrijednosti od a,a,a i b iste - ali smisao od b
može bit različit od smisla od a, pa misao izražena u a=b može biti različita od one u a=a  nemaju istu spoznajnu
vrijednost -- ako pod sud razumijemo napredovanje od misli do istinosne vrijednosti ti sudovi su onda različiti

o pojmu i predmetu:

- (logički) pojam je značenje gramatičkog predikata, a vlastito ime (predmeta) ne može biti upotrebljeno kao čitavo
značenje predikata, ali može biti značenje subjekta -- razlika korištenja riječi „jest“: kao kopula (riječ koja oblikuje
izraz) = glagolski nastavak; ili kao jednadžba

- potpadanje predmeta pod pojam se ne može obrnuti -- npr. Danica je Venera -- „je“ nije samo kopula nego
bitan dio predikata  riječ Venera ne može biti predikat, ali može njegov dio, tj. ne može nastupiti kao
pojam, nego samo kao predmet

što je funkcija?:

* ogranićeno na funkcije s jednim argumentom

- uobičajene defnicije: računski iskaz (određuje neku vrstu zavisnosti); promjenljivica (sama zavisnost)

- promjenljivica - promjena je u vremenu, ali činjenice su bezvremenske

- što se mijenja? - veličina? brojevi? - brojevi nisu promijenjivi (to dokazuje to što nemamo vl.imena za
promijenjive brojeve); x,y,z,n,... nisu brojevi (vl.imena) promjenljivicama ne možemo pridati vl.imena

- ponavlja def. funkcije od prije (zasićeni i nezasićeni dio, argument, prazne zagrade, pojmopis, .....)