9.10.

C212 – uto 15:30-16:15

-čet 18:00-19:00
-kasnije ostaje

Znaj naslove i činjenice!!!

Obavezna literatura – Politeja, Politika (Aristotel)
-Macchiavelli – Vladar, čitaj s razumjevanjem
-F. Morris – Utopia – zabvna i poučna
-Hobbes – Levijatan – utemeljitelj politike
-Hegel – Filozofija prava
-Locke – O vlasti – 2. rasprava je ključna, prva je zalet/ - Pismo o toleranciji – strategija komunikacije
-J.S. Mill – O Slobodi – jednostavn/ Rasprava o predstavničkoj vladavini -> oboje Izabrani politički spisi
-Marx – ekonomsko filozofski rukopisi – otuđeni rad, kritika Hegela, privatno vlasništvo i
komunizam/Pariški rukopisi -> filozofsko-politički spisi
-Kant – Što je prosvjetiteljstvo, Vječni mir, O općoj uzrećici - > Pravno-politički spisi
-Povijest političke filozofije (Strauss) – Ciceron, Aurelije, Marsilije Padovanski, Monteschie, Hume,
Federalisti, Tocquuille, Burke

Pristup – razvoj refleksive općosti

-izbjegavanje previše poetiziranja (hermetično) i znanstveni pristup filozofiji
-ravnoteža kontenentalne i analitičke filozofije treba se postići
-logička geografija pojmova – definiraj pojmove
-sloboda treba biti između političkog i nepolitičkog djelovanja
-U analizi tog i jednakosti počinje filozofija
-treba se izbječ idole trga tak da definiramo pojmove
Zimski semestar – legitimacija političkog autoriteta
Povijest nam pruža depozite smisla – kontekstualiziraj
Da znamo kud dalje trebamo znat od kud smo došli i di smo

Filozofija politike – teško odrediti politici išta

-H. Ardent – Što je politika? – nije loš spis: „Politika počiva na pluralnosti ljudi (različitosti)“. Kako
objediniti ono različito?
-supostojanje – zajednica – moć zajedničkog djelovanja
-normativni poredak – struktura bivanja
-ne ovisi o drugome, već o sebi - sloboda samopostavljanja čovjeka
-prije koncepta slobode volje je postojala samo politička sloboda – sloboda samopostavljanja zajedničkog
života
-kao što u Timeju demijurg iz kaosa radi red, tako iz mnogoglasja se radi suglasje – sačuvaj različitosti u
suglasju
-Apsolutna različitost+relativna jednakost=za-jednica – moć -> normativni poredak

16.10.
Filozofija je duboko uronjena u povijest – „bit vremena u mislima“
Politika – moć zajedničkog djelovanja u kojoj se od apsolutne različitosti stvara sfera relativne jednakosti
(u privilegijama, pravednosti, slobodi) – za-jedno
-počiva na pluralnosti ljudi (kvalitativnoj)

Platon – smatra se osnivačem filozofije politike

-državnik ko i demijurg iz kaosa (ovdje mnoštvo različitosti i stavova) stvoriti sklad
Ciceron – prevodio masu Grčkih termina
-„narod nije mnoštvo [kao politički subjekt] već možemo o njemu govoriti samo ako dijele zajedički
normativni svijet“
-mi tako hoćemo pa zato stvaramo norme zajedničkog svijeta
Politika je prvi oblik slobode karakterisstična za antiku – djelovati s drugim u svijetu
-ona regulira sukobe u društvu
-utopija u kojoj nestaje napetost u društvu – svi smo složni i jedno
Konflikte možeš rješiti ratom ili politikom, rat je prestanak politike i početak nasilja. Politika je
kompromis uz koji ljudi mogu živjeti zajedno. Politika se bavi zajednicnom, ne onim našim, ali nije svaka
zajednica politička niti je svaka sveza između ljudi bezinteresna.

Zajednica – 1. transgeneracijska povezanost – opstoji kroz generacija.

-2. strukturiranost – prožetost institucijama, strukturama
-3. razmjerno visok stupanj poistovječivanja – privrženost, poistovječivanje s kolektivnim identitetom
(pored ja se razumješ kao mi kao pripadnik zajednice)
-nisu sve političke, crkvene zajednice zadovoljavaju sva 3 uvijeta, al nisu političke
-Aristotel je uspoređuje s obitelji i domaćinstvom – odnoh slobodnih, ali ne jednaki dok je polis slobodan
i jednak. Polis je samosvrhovit, svi ostali su instrumentalni. Politika je nadmoćna svim ostalim oblicima
zajedništva. Tu jedino čovjek može razviti svoju umnu prirodu, telos.
-Locke u novom vijeku se razlikuje u razumijevanju smislu politike, ali imaju istu vodilju što se tiče
shvaćanja biti. Mi moramo razlikovati autoritet oca obitelji, kapetana galije i političkog vladara. Politički
autoritet se tiče najbitnijih aspekata našeg života. Školovanje i zdravstvo ovise naravno o pojedincu, ali i
strukturiranost društva iznimno utječe na to.
-legitimna uporaba sila – Max Webber, iza političkih odluka stoji sila – druge zajednice silu ne smiju
koristiti. Ja ne smijem opljačkat osobu, al kad država oporezuje ljude te netko odbije i ide u zatvor, to je
legitimno. I politika je jediina koja na to ima pravo. Politički autoritet jedini ima pravo redistribuirati
dobra, unatoč tome šta sve što politika napravi nije nužno pravedno.
-politički autoritet također jedini ima pravo smrtne kazne kaže Locke. Kad politički autoritet proglasi rat,
to je vaša obveza unatoč slaganja ili neslaganja. Politički autoritet indirektno disponira našim životima.

Metode filozofije politike

Naravno pristup se razlikuje od sociologije politike npr. Filozofija politike se bavi i vrijednosnim sudovima,
kako nešto treba biti, a ne samo deskriptivno. Filozofija politike uzdržava ono što treba biti, preskriptivni
sud! To pretpostavlja da je to i moguće šta znači zakoračiti u utopiju.
Utopije - unutarsvijetske transcendencije
-Bloch – tibigenski uvod u filozofiju, Princip nada... Bloch razlikuje utopijsko i utopističko. Utopističko je
nemoguće samo u sebi da se ostvari, a utopijsko je ono što još nije, ali može biti.
-imaju mjesto u svijetu za ono ćemu se treba težiti
-filozofija politike ipak mora biti čvrsto u onom što je, tek onda se može znat šta bi trebalo biti
-„filozof može o svemu pomišljati, osim o onom što je nemoguće“ – Aristotel
-J. Rawls – realistična utopija. Treba se ić preko postojećeg u ono što bi trebalo biti i moguće je
Filozofija tako prilazi politici normativno/preskriptivno

Jedino čovjek po Aristotel pristupa prema svijetu – svijet postaje jedino čovjek predmet njegova
mišljenja.
Jedan I. Berlin podjelio je sve filozofe na ježeve i lisice. Jež zna jednu stvar, no jako korisnu (sklupčat se).
Oni izvode svoju filozofiju iz jednog principa, to jedno slijede u svemu (Platon, Hegel) – deduktivna
filozofija. Filozofi lisice iskušavaju različite puteve, njuškaju okolo (Aristotel). Kako čovjek pristupa
svijetu? Oprezno, čovjek treba tražiti tolko istine koliko mu nada predmeta dopušta. Matematika je
svijet di imaš dokaze, to je to, ništa drugo. Svijet retorike (di spada politika) dopušta grubu istinu, nema
tu univerzalnih sudova nego se dakako treba uvjeravati i imati bolji argument.
Aristotel – teorijsko, poetično i praktično djelovanje postoji
-teorijsko – promatranje i zaključivanje stvari oko nas. Znanost i logika su autoritet. Istina je cilj!
-poetičko – činjenje stvari. Umjetničko (svrha lijepo) i tehničko (učinkovitost)
-praktičko – tiče se ljudi (praktičKo je iz praxis svijet ljudskih stvari za razliku od praktično) i predmeta
kojih smo mi ljudi tvorci (politika, etika,retorika, nekoč eknomija). Ljudskom svijetu pristupa praktički um
(Kant), razum pristupa stvarima kojih nismo tvorci. Fronesis – razboritost, mudrost u odnošenju prema
ljudskim stvarima. Larmore je govorio da su moralni sudovi kompleksni, on je analizirao Aristotelov
fronesis. Razboritost objedinjuje opći sud posjedujuči konkretni sud. Treba bit univerzalni moral, al ovisi
o pojedinačnom slučaju. Fronesis je znaje općih principa primjenjivih u specifičnoj situaciji, pristupiti
opće principe s pravim razlozima prema pravim ljudima u pravom trenutku itd. To je specifičnost
praktičke filozofije!

23.10.

Problemi

Svako vrijeme ima svoje probleme, ali postoje transepohalni problemi karakteristični za filozofiju politike.
Pitanja se ponavljaju i dobijaju druge odgovore.

Transepohalni problemi
1. Legitimacija političkog autoriteta - Tko treba vladati i s kojim pravom?
-opravdava politički autoritet moralnim argumentima – ima različite odgovore
-jedan od najstarijih odgovora je božansko pravo kraljeva – inaćice od faraona koji su potomci Boga Ra do
onih skromnih europskih kraljeva koji su govorili da su božji izabranici
-za Platona trebaju vladati filozofi – jer su najmudriji i najobrazovaniji, oni jedini imaju uvid u svijet ideja
tj. u pravi kozmički poredak kao temelj svega što jest. Ono što izdvaja filozofe od drugih ljudi je
epistemološki autoritet. Privigeligirano znanje! Slična ideja doživljava renesansu kroz formu tehnokracije
– vladavina stručnjaka onih koji kao znaju što je dobro za sve nas. Zašto bi kormilario onaj izabran
umjesto onaj ko zna kormilarit.
-Aristotel je vjerovao u prirodu podvrgavanja u Politici. Oni koji su prirodom stvari izabrani da vladaju, on
kaže da su Heleni perfektna rasa između Azijata (koji nemaju srčanosti, al imaju razuma) i barbara Europe
(imaju razum, al nemaju srčanost). Heleni su prava mjera, zlatna sredina!
-Hume je govorio da se temelji na tradiciji. Ako su neke forme do sad radile to ih legitimizira. Hume je
tako daleki otac konzervativizma. Možemo mi filozofirat, al ono što uistinu dokazuje je povijesni sud.
-Danas se bazira na društvenom ugovoru – kontraktualizam. Svi pristaju na to da će vladati volja većine
gdje većina pristaje ili delegitimizira politički autoritet. Naime nije samo volja većine ono što konstituira
pravednost. Treba imat zaštitnih mjera, liberalni aspekt ju daje. Inače ima totalitarnu demokraciju
poplista.
-ilegitimiziranje političkog autoriteta je anarhizam. Politika nepolitike i može se bazirat na spontanitetu ili
tržištu.

2. Distrubutivna pravednost – Kako raspodjeliti prirode ili stečene resurse?

- problem distribucije dobara
-ono što je u metafizici aletheia, u politici je pravednost
-Ciceron je vjerovo da narod ne čini mjesto i vrijeme, nego određena ideja pravednosti
-Augustin ima poznatu metaforu u De Civitate Dei govori o slučaju iz Aleksandrovih pohoda. U pohodima
nalaze gusara i dovode ga kod Aleksandra. On pita kaj briješ ko si ti da to radiš, a kaže gusar da je jedina
razlika između njih dvoje u broju ljudi koje imaju. Kaže Aleksandar da je „država bez pravde jedna velika
razbojnička banda“.
-postoje korektivna pravednost (kako kazniti) i komutativna pravednost (pravednost razmjene)
-kao i svaka pravednost postavlja 3 stvari – kriterij (danas dati svakome što je zaslužio), što se dijeli, i
kome se dijeli
-ljudi bez pravednosti ne mogu živjeti na jednom prostoru

Povijesni problemi
Neki su problemi promjenili povjesna značenja, termini su ostali isti, al sadržaj drugačiji.
Stvaranje novovijekovne filozofije politike – Macchiavelli uvodi 1513. novo poimanje u Principeu s
kategorijom moći.
-Hobbes je glavni – „filozofije prirode je mlada, al filozofija građanstva nije mlađa od mojeg djela De
Cive“. On kaže da je osnivač filozofije politike. On samosvjesno raskida s antičkom filozofijom politike.
-u novom svijetu su ljudi postali dezorjentirani, obnova skepticizma između vatre centralizirane države i
crkve. Martin Luther, novi svijet i još dosta tog je doprinjelo. Počelo se razmišljati o samoočuvanju i tu je
igro ulogu Hugo Grotius koji je strašno utjeco na Hobbesa. Po Pravu rata i Mira – tu govori da je ljudski
život moralna kvaliteta. Tek moderni svijet uzima očuvanje ljudskog života kao nešto što je moralno
vrijedno.
1. Antičko poimanje politike – razumije politički život kao supstancijalno dobro
-Polis je polje ostvarenja ljudskosti – samosvrhovita zajednica. Obitelj služi prokreaciji,
domaćinstvo održavanju, ali u polisu se ostvaruje duhova i tijelesna ljepota, postiže se
Eudaimonija. Drugim riječima Polis nastaje zbog života, ali opstaje zbog dobrog života.
-čovjek mora razviti svoju umnu prirodu tek u ćudorednoj zajednici Polisa, ne u privatnom životu
-Aristotel razlikuje 3 oblika života – užitka, politički i kontemplativni (najviši jer motri
nepromjenjive, najvrijednije stvari). Ljudi mogu samo kontemplativno djelovati, ali ne i živjeti u
kontemplaciji te je tako politički život najviši za ljude. Trebamo težiti prema obogotvorenju.
Čovjek je zoon politikon – politička životinja. Čovjek koji živi sam je ili Bog ili životinja, antički
čovjek vidi sebe kao čovjeka samo u polisu.
-idiotes – osoba koja se ne bavi javnim stvarima, već privatnim. Moderno doba okreće stvari,
idiot je onaj koji se nije dokazao u privatnim stvarima, sve što čovjek želi je da ga politika ne dira.
-bez polisa ljudskosti nema – Polis je tu zbog moralne perfekcije ljudi – da bi čovjek u državu
mogao razviti vrline
-karakterne osobine vladara – svudgje se politika gradi na tome kakav vladar treba biti. U antici
ako ima dobre osobine onda je dobar vladar (mudrost, umjerenost, hrabrost,pravednost).
-biti slobodan u antici znači biti u središtu političkog života
-um je u antici otkrivalačka osobnost – to je svrha, aletheia itd.
2. Novovjekovno poimanje politike - moderni svijet suprotno vidi politički svijet kao instrumentalno
dobro – potvrđivanje čovjeka u radu i vlasništvu. Idiot je onaj, za Lockea, koji se nije iskazao u
privatnokm životu i vlasništvu.
-s trijumfom svijeta rada stvara se koncept društva gdje se svi iskazuju, politika je ovdje da
održava ring od prijevara i nasilja
-država je impersonalna i predstavlja zajednicu vladara i onih kojim se vlada
-država postoji zbog, suprotno od antike, ljudske slabosti. Augustin je ovo počeo jer je moralna
perfekcija na nebu, ovaj svijet je olujno more gdje veća riba jede manju. Posrnulost čovjeka ima 3
znaka – žudnja za tijelom drugog čovjeka, pohlepa, želja za dominacijom drugog čovjeka. Zbog
toga se treba stvoriti red u Božjoj riječi. Država postoji da zauzda one zle.
-vrlina više nije u sredini, sad je sigurnost/mir. Politički mir je vrlina javne moralnosti
-karakterne osobine vladara – treba se imat dobrih osobina, al to nije dovoljno. Spinoza kaže da
je dobro imat karakteran vladar, al ne želi ovisit o tome. On želi postići takav ustroj da iako je
vladar loš ne može pretočiti osobine u političku moć. Između vladara i moći postoje institucije.
Institucije ograničavaju vladara i moderno doba vjeruje u njih te je važna zapreka voluntarizmu
vladara. Ideja procedure i institucija dominira modernim dobom – kako ću nešto postiči. Tu je
bitna ideja Oakeshotta – s ideja uma i prirode prelazi se na ideju volje i konstrukcije. Ako je išta
karakteristika modernog svijeta to je trijumf subjektivnosti, pojedinac se osamostaljuje. U antici
je pojedinac dio svog kolektiviteta, koji nema smisla bez kolektiviteta. U modernom se čovjek
oslobađa od normativnosti prirode i Boga, čovjeka obvezuju samo one dužnosti na koje je sam
pristao (Hobbes).
-u moderno doba biti slobodan znači biti netaknut od politike
-um je u modernom dobu racionalan instrument
30.10.

Problemi ranog i kasnog srednjeg vijeka

Problem 2 mača – svijetovni (kralj, politike) i crkveni (nebeski)
-Augustinov učenik i Toma Akvinski govorili su o ta 2 autoriteta i čitav problem srednjovječne politike je
kome dat prednost, kako ih pomiriti itd. Akvinski je govorio da je Sunce (crkva) onaj glavni autoritet, a
Mjesec (vladar) manji koji nas orijentira kad je mračno da ne zalutamo
-tko ima zadnju riječ jer sve je, posebno u politici, pitanje interpretacije. Sve što Bog govori je nužno
istina, ali što je Bog zapravo rekao stvara sukobe (Augustin)
-Augustin je prvi povezao crkvenu i političku vlast. On je dugo odbijao primjeniti prisilna sredstva za
religiju, no kad je postao biskup došli su Donatisti. Oni su inzistirali na utegu moralnosti, a Augustin je
putem interpretiranja Biblije (natjerajte ih da dođu jer ne znaju što je dobro za njih) opravdao silu da se
privuku Donatisti. Politička prisila se odjednom koristila prvi put za religijske svrhe što je imalo ogroman
utjecaj na povijest. „Kao što brižan otac ponekad tuče svoga sina, ne zato što ga ne voli, već zato da ga
izvede na pravi put, tako i crkveni autoritet koristi prisilu, ne zato što ljude ne voli, već zato što želi
zalutalu ovcu vratiti na pravi put“
-tu se crkva i politika sudaraju i kreće problem „duo sunt“ ili dva mača. Kome dati prednost ako pozivaju
na suprotne stvari, ko ima supremaciju.
-tako je Karlo Veliki odbacio crkvene autoritete i rekao da je on božji namjesnik. Prvi se okršio s crkvom i
postavljao je svoje biskupe da ubiru porez (Petrov novčić)
-8.st. – Konstantinova darovnica. Krivotvoren dokument u kojem je navodno Konstantin darovao
navodno papi S Italije
-1073.st. – Papa Grgur VII. ukida laičke investiture (porez od crkve kralju) je toliko politički ojačao da je
uspio izopčiti njemačkog kralja Henrya IV.
-1077.st. – put u Kanosu – kralj je došao njemu na oprost u Kanosu, sramoćenje i pokazivanje ko je glavni
-Marcilije Padovanski

6.11.

Filozofija je uvijek u refleksiji s političkom zbiljom te kako nadići političke pribleme.

Bez pojma nepravde nema ni pravde, ak je to nešto surova zbilja sam se može pozvat na to tak je.
Javlja se problem dvostruke obveze, tko je taj koji će reći što je carevo, a što božje. Taj duos sunt.
Henrik VIII. – akt o supremaciji
-s tim je probao rješiti taj problem i ojačati carevu vlast
-Thomas Morres je tu nastradao jer kao recimo vrhovni sudac nije želio legitimirati taj akt
Martin Luther – 1517. poslao žestoku kritiku crkve u župu (nije ih prikuco na vrata, to je filmski)
-oprost grijeha i ranije je osuđivan, al on postupa protiv posredničke pozicije crkve. On zastupa samo
vjeru, samo spisi, vjera u meni bez crkve. Tak raskida s Rimom.
-te teze nisu same po sebi bile lude, al su se našle u pravoj političkoj klimi
-naravno zbog tog dolazi do druge velike crkvene shizme (raskola), a posljedica toga je spirala vjerskog
nasilja, 30godišnji vjerski rat u Europi. Svi su se želili uništiti bez uzimanja kompromisa. Mirom u
Augsburgu se završava, te se teza afirmira Westfalskim mirom – Cuius regio, ilius religio (čija je zemlja,
toga je vjera). Ovo je temelj modernih nacionalnih europski država. Tu se razbija jedinstvena slika svijeta.
Postoji istina i laž, dobro i loše. Sad odjednom javlja se teza dvije istine, Hegel će reći da sudarom dvaju
podjednako apsolutističkih varijanta (Luther želi ubit Rim, Rim želi ubit Luthera) rađa se religijska sloboda
savjesti. Odjednom je na tebi dal prihvaćaš nešto il odbaciš. Subjektivitet se tu rađa! Ratovi završavaju
tolerancijom iz prakse, nitko nikog nemre pobjedit pa za sprječenje daljnjih sjebavanje idemo nač
riješenje.
-J. Bodin u 6 knjiga o politici kaže da se mir nemre utemeljit na svjetonazorskom utemeljenju vlasti. Tu si
nemre nitko niš dokazat. On ima ideju politike koja neće uzdržavati istina. Politika nije tu da kaže tko je u
pravu, politika je ona koja mora osigurati mir. On izvodi skroz novi pojam, korišten iz Rima, suverenosti.
To je njegov doprinos kao način izlaska iz svjetonazorskih sukoba. Suverenost je tu kao najviša moć da
miri sukobe, politički je mir iznad vaših sukoba. To je ideja političkih autoriteta koji mora biti iznad
vjerskih sukoba, i to je ideja koju će razbiti Thomas Hobbes. On će imati ideju da vladar treba osigurati
politički mir (odsustvo nasilja i jamstvo da rat neće izbiti). Tek 30 godina kasnije u rukama Johna Locke-a
taj isti politički autoritet postaje ugrožavatelj slobode. Locke radi ograničenu vlast, početak liberalizma.
Locke je to piso pod tajnim nazivom De Morbo Gallico, on je bio liječnik i amater filozof. De Morbo
Gallico znači francuska bolest, pučki naziv za sifilis. Francuska je tad bila ona koja ima apsolutističku
vladavinu pa je to kritiziro. Locke nije želio pobrat po pički pa je zato imo pseudonim i cijelo vrijeme je
preporučivo tu knjigu. Newton ga je čak i pit o u pismu jel on to napiso, a on je tek nakon promjene
političke situacije prizno autorstvo.
-filozofija politike se pita kako naći prednosti društvene suradnje i terete društvene suradnje
-nakon Locke-a franc. revolucija mjenja pogled na svijet, a Napoleona Hegel zove apsolutnim duhom na
bijelom konju. On svugdje ukida kmetstvo

19.st. i dominacija socijalnih pokreta

Kako ustrojiti društvo, što je to pravednost, socijalna pitanja.
Naše doba također tište ta pitanja, osobito na svijetskoj razini. Imigranti, distribucije dobara itd. Neke
studije tvrde da danas devolviramo i kao sad smo na stupnju jednakosti 1822. godine. Broj milijardera se
udvostručio nakon 2008. Nejednakost je tolko ugrožena da ugrožava razvoj navodno.
Biopolitika je sustav njemog vladanja koji počiva na tržištu i kontrolira moć. Moć je najjača kad se ne
osjeća. Danas imamo invaziju znanosti i tržišta u simbolički svijet života. Danas se jebiga sve standardizira
te se ubija spontanitet, stvara se obrazac koji će nametati stvari.

Zadaće filozofije politike

Svaka teorija, ako želi biti kritička, mora zadovoljiti 3 uloge – 1. eksplikacijska – svaka teorija treba nešto
objasnit
-2. hermeneutička – samorazumjevanja, razumijevamo sami sebe kao politička bića kad čitamo filozofiju
politike, čovjek je biće koje treba sebe razumjeti za bilo koju temu
-3. emancipacijska – tu da nas riješi nekih zabluda
Što očekujemo od filozofije politike? Ima 4 temeljne uloge!

1. Posredovanje u vrijednosnim sukobima i delegitimacija političkog autoriteta

-današnje je doba određeno vrijednosnim pluralizmom. To podrazumjeva različitost
 svjetonazora, ali i interesa. Različiti ljudi imaju različite vrijednosti. Vrijednosti su standardi
izvrsnosti, kriteriji po čemu je nešto dobro ili loše. Vrijednosti su naravno i nešto povezano s
emocijama, ljudi se svađaju naravno o njima. Vrijednosti su priprema za djelovanje na neki način
također, s vrijednostima smo spremni reagirati, one su dijelovi našeg identiteta. Nema
vrijednosti koja je dobra za sve. Ljudi mogu raspravljati o vrijednostima, al postoji problem
posebne riječi. Nema više argumenta nakon jedne točke i tu se rađa nesumjerljivost vrednota.
Ljestvicu vrednota je gotovo nemoguće postaviti u modernom svijetu jer to osjećamo na raznim
razinama našeg života. Prvi je Sartre to uveo s onim mlaićem koji može skrbit za majku il ić u
oslobođenje francuske. Nemreš istodobno učiniti sve što smatraš dobrim, već na unutarnjoj
razini, a kamoli na vanjskoj. Sloboda i jednakost kažu da nam je temelj društvo. Najbolje države
trebaju nač pravu mjeru između te 2 pomalo oprečne stvari

13.11.

1. Nastavak:Vrijednosni relativizam je etičko stajalište koje gleda da ni jedno stajalište nije bolje ili
gore od drugog. Ipak nije točno da su sve koncepcije vrijedne razborite koncepcije dobrog života.
Nema jedna nadmoćna koncepcija života, neg ih ima više (pluralizam), al nisu sve jednako dobre.
Ima više dobrih, al nisu i loše prihvatljive. Mi se na osobnoj razini trebamo odlučiti koju ćemo
koncepciju uzeti (avanturistički, obiteljski, karijerni život itd.). Vrijednosni pluralizam nije isto ko
estetički sud (u ukusima se ne raspravlja), već se o moralnim sudovima raspravlja. Moralni sudovi
imaju univerzalnu prirodu, kad činiš nešto dobro ti smatraš da je to nešto što bi svaki čovjek
trebo činiti. Moralni sudovi su po naravi poopćujući. Naravno neki imaju drugačije ideje o moralu
te se tako treba raspravljati. Nije etika borba dobra i zla. Svi su za dobro, al pitanje je koje je
dobro bolje. Etika je tu da pruža legitimaciju moralnog djelovanja. Moralni konflikti zapravo nisu
logički problemi, već jbg kad su argumenti ishlapljeli to prestaje. Ovo je tvoje, ovo je moje.
Vrednota ne može predočiti vrednoti. Hijerarhije vrednota su svjetonazorska vrednota i ničija
ljestvica vrednota nije važnije. Klasična zajednica polazi od ljestvice vrednota, ima dobrih i
najboljih stvari. Pravi problem dolazi s postavljanjem pitanja što je to krajnje dobro ili krajnja
svrha. Prvi će krenut s tim Hobbes i Locke je tvrdio da ga nije čito, al je također koristio te ideje.
„Pitati ljude što je to najviše dobro je ko da pitaš ljude što je bolje između kruška, šljiva,
jabuka...“ kaže Hobbes „kako za koga jer ono najbolje ne ovisi o voću samom nego i o nepcu koje
ga kuša.“. Kant zahtjeva da svaki subjekt ima subjektivni zahtjev tj. maksimu. Dal će to postat
opće pravilo će biti kad prođe test dal može to funkcionirat. Kad moja maksima postane
poopćena prelazi u objektivni svijet. Ljudi ne trebaju sljedit jednu vrednotu, već trebaju sljediti
na univerzalni način. Što sljediš, ak ti je maksima poopčiva, to je tvoja stvar. Filozofija politike ima
sličan problem s vrijednosnim pluralizmom. Tak da kaže Hobbes jednom kad više nemremo nač
najvišu koncepciju dobrog (sumum bonum) trebamo nač sam jednu zajedničku točku. Svima
nama je ipak zajednička točka izbjegavanje najvišeg zla (sumum malum) smrt, zapravo je
politička zajednica utemeljena na jamstvu od nasilne smrti. Nitko nas neće napasti jer imam
drugačiju koncepciju pravde. To Hobbes postiže na način razdvajanja sferi egzistencije (privatna i
javna). U javnoj sferi govore moderni autori o tankoj koncepciji dobra. Od sviju nas se koje god
privatne koncepcije imamo moramo samo priznati slobodu i jednakost drugoj osobi i da joj ne
 štetimo i da može uzdržavat svoje mišljenje dobrog života – tanka koncepcija dobra. Preklapajući
konsenzus je izveden iz iskustva tolerancije modernog svijeta. Mi živimo zajedno stavljajući u
zagrade neke stavove u javnoj sferi, gdje trebamo samo imat jedan konsenzus. Tolerancija je tu
posljednja brana pred sukobima, bit modernog doba je da imamo mnogo koncepcija života. To
iskustvo tolerancije J. Rawls zove preklapajući konsenzus, trebamo priznati svakom njegove
koncepcije na razini javnog života, kolko god se ne slagali u privatnom. Ja imam pravo bit u krivu
pod uvjetom da dopuštam drugim ljudima da budu u krivu. To je utemeljenje na političkoj, a ne
metafizičkoj (vrhovna vrednota koju je neko otkrio) pravednosti. Pitanje političke pravednosti je
mogu li ljudi različitih vrednota ili stajališta živjeti zajedno i kako? Habermas će govorit o
ustavnom patriotizmu, onaj koji čovjeka vezuje uz političku zajednicu priznanjem njenih ustavnih
vrijednosti. Zajednice koje uspiju postaviti politički mir bez nekih zamjerki su legitimni politički
autoriteti. Oni koji rokaju to nasiljem i nemaju argumente su nelegitimni.
2. Pružanje orijentacije u mišljenju – to je zapravo Kantova fraza. Filozofija politike treba stvoriti
pozadinsku političku kulturu, zalihu refleksivnosti koja će omogučiti demokratskoj političkoj
kulturi donošenje artikuliranih poltičkih odluka. Demokracija je npr. proceduralnost oblikovanja
političke volje. Ona omogućuje mnoge stvari. Da je samo volja večine teokracije bi bile najbolje.
Tu ima mnogo tog što se treba pogledat i filozofija politike mora pružat refleksivne svijesti,
samosvijesti. Što činim i zašto? Filozofija je namjesnik refleksivnosti u modernoj kulturi. Nije to ja
sam filozof pa sam ovo otkrio, slušajte me, već pozadina koja neće bit samo stvar preference.
Deliberativna demokracija – oblikovanje političke volje kroz raspravu i argumentaciju se tu
stvara. Politička volja se može formirat na raspravljanju kao mi argumentiramo i dolazimo do
nekih zaključaka. To je najlegitimniji način formiranja volje, u politici se danas često ne govori
ništa, prazne formule i rečenice te populizam. Drugi način formacije političke volje je glasanje, i
to može bit jako loše. Deliberativna demokracija traži unošenje epistemičkog momenta, traži
raspravu i obrazlaganje i razlog zašto nešto zastupamo. Sokrat je stvarno izumitelj etike jer
pokušava stvoriti obvezivanje snagu razloga i uma sugovorniku. Pitanje je jesu li ljudi sposobni
spoznat svoje prave interese. Možemo li do glasanja doć tako da su ljudi sposobni spoznat što je
za njih najbolje. S jedne strane je pojedinac suveren svoje volje i najbolje zna što će mu najbolje
pasati, nitko osim pojedinca samog neće znat što je za njega najbolje. Paternalistička perspektiva
ipak govori da su ljudi glupi i ko djeca, što je Kant smatrao najgorim despotizmom. Ipak u
povijesti ima masu primjera kad je masa išla protiv svojih interesa. Ta je teza vrlo opasna jer dijeli
čovjeka na njego fenomenalno ja i pravo ja, kao ja znam koje je pravo ti i što treba. Ipak to kolko
god je opasna koncepcija ima dobrih argumenata za i to su i lijevi i desni autori uzdržavali.
Habremass govori da postajemo vrsta konzumenata. Estradizira se politika što uzrokuje usponom
populizma i više ne postoji obvezujuća snaga razuma. Habermass piše u strukturnoj promjeni
javnosti da javnost postaje konzumentska di se formiraju stavovi, mišljenja itd. Npr. u 60ima su
ispitali ljude koji je najveći neprijatelj SAD-a. Građani su rekli kinezi (2/3). Međutim odnos sa
SSSR-om je zahladio i Kennedy je odlučio ič u Kinu. Mediji su počeli već 6 mjeseci unaprijed počeli
radit svoje i bum. Isti ljudi su ispitani i manje od 30% ih je uzdržavalo to mišljenje. Danas najviše
para političari ulažu u PR, ne programe, pa ko to čita.
Wilhem Reich je '32. napiso knjigu o fašizmu. Počinje rečenicom „Kako je moguće da 5 miljuna
njemačkih radnika glasa protiv svojih interesa?“. On krivi psihologiju mase.
 Franz Neumann je napiso Demokratsku i autoritativnu studiju gdje prikazuje da u masovnim
govorima formiraju se samo 2 osobe, govornik i masa. Pojedinac je negiran. Ukratko da čovjek
može izabrat treba imat neku refleksivnost i kognitivne sposobnosti. Filozofija bi tu zapravo
trebala bit aparatura mišljenja koja će dat ljudima tu mogućnost. S druge strane čovjek možda
stvarno ne zna svoje prave interese. Kako kaže Rousseau „trebamo prisiliti ljude da budu
slobodni!“. Ova tradicija počinje još s Platonom... Ni jedna od ovih pozicija nije skroz točna i bez
konkretne situacije je teško unaprijed stvoriti ideju.

20.11.

1.
2. Hannah Arendt u O Zlu se uključuje u javnu raspravu s 'Eichmann u Jeruzalemu'. Ona je prevodila i
izvještavala suđenje Eichmanna (direktor koncentracijskih logora) i rekla je tezu da je strava ono
posve obično. Banalnost zla, on je bio činovnik koji je uredno sve radio po crti. Ona kaže da
priroda zla nastupa iz nedostatka rasuđivanja. On je odustao od rasuđivanja, sam je pratio
naredbe. Moralni idiot! (Pita sudac čovjeka zaš ste ubili dvoje ljudi? Pa kak zašto, imo sam sam 2
metka.)
3. Stabilizacijska uloga – ko da danas filozofija uzima ulogu religije. Kak je religija prije uzdržavala
svijet i on je bio na religiji, tak je danas filozofija. Filozofija zapravo ima jedan teret
4. Stvaranje programa realistične utopije – Morris je uveo termin utopija kao jednu dihotomiju (grč
u-ne, ue-najbolje) i ostavlja interpretaciju na čitatelju. Ernest Bloch tako stvara razliku između
utopističkog, stvar mašte, i utopijskog, ono što nije, al može biti. Čovjek je biće koje osluškuje zov
budućnosti i zbog tog je čovjek po svojoj biti utopijsko biće.
*preporuka Tibingenski uvod u Filozofiju.
Fukuyama je 1989. god nakon pada zida napiso članak „Kraj povijesti?“. Kao povijest je došla kraju
i Fukuyama je Hegelovski malo amerikanizirano pisao dal je kraj svega u socijalnoj demokraciji?
Sve će se od sad proceduralno rješit. Jel liberalna demokracija zadnji čovjek, vrhunac iz kojeg više
nema kamo ići. Teza o kraju ideologije je najveća ideologija. Moć je najjača kad je ne osjećaš, kad
je neprikazana. Metaideologija je ona najjača koja govori da je ono postoječe ono najbolje. Rawls
razlikuje idealne teorije od neidealnih u okviru Fukuyame. Idealne teorije trebaju pokazat
utopijsko tak da pokaže i puteve i sredstva. Nač će uvjete i strukture da se ono novo ostvari.
Neidealne teorije su također posao filozofije, one nemaju rješenje, al mogu detektirat problem.
Neš u smislu studentskih prosvjeda „mi ne znamo što hoćemo, ali znamo što nećemo“.
Marcuse u „Čovjek jedne dimenzije“ pokušava reći da nas okolnosti žele samo stisnut u
sadašnjost. Nema prošlosti ili budućnosti, nema lijepog, nema ovog i onog. Sve je sljubljeno sa
sadašnjosti...

Legitimacija političkog autoriteta

Što je autoritet? Riječ dolazi od augare – umnožavati, osvajati, osnivati. Od tu dolazi i auctor –
stvaratelj, a od tud i autor.
-U svakodnevnom jeziku, a to je uvijek dobro polazište filozofije, postoji u teorijskom i praktičkom
 autoritetu. Teorijski je onaj koji zna nešto više i sposobniji je. Praktički autoritet je pravo utjecaja na
djelovanje drugih. Praktički i teorijski autoriteti mogu bit povezani, ko npr. u Politeji filozofi.
-Autoritet je relacijski, normativni i hijerarhijski pojam. Relacijski jerje između 2 strane, hijerarhijski jer
je jedan od njih u većoj poziciji moći (ovlaštenost) i normativni jer je

4.12.

Prošli put: narav i funkcija autoriteta

Antipolitička politička teorija – Anarhizam

Anarhizam (lat. a-ne, arhe-početak) je pejorativni pojam, nezakonita ideja divljaka je definicija skovana
od strane protivnika. Prvi koji to koristi u pozitivnom smislu i to govori za sebe je P.J. Proudhon.
Anarhizam se zapravo javlja u moderno doba za vrijeme Francuske i Engleske revolucije. Leavereri i
diggeri su pokreti za vrijeme Engleske revolucije u kojem se rađaju anarhisti. U francuskoj revoluciji se to
događa u lijevim strujanjima. Polaže se tu nada u ljudsku dobrotu.

Početci -William Godwin – Načela političke pravednosti. „društvo bez države je bolje društvo“. Želi
agrarne reforme i povratak k starijem, neiskvarenom
-Zoon politikon nakon propasti polisa se pretvara u zoon koinikon (društveno biće) i nalaže da se čovjek iz
nekog necesiteta spontano uključuje u društvene grupacije. To su stoici smatrali i zbog tog se gleda da su
oni protoanarhisti.
-ipak ima masu vrsa anarhizma, no to se može stavit u 3 polja

Politički anarhizam – stav koji se izravno suprostavlja središnjem autoritetu države

-ako je država neopravdana onda to zahtjeva da se država odmah ukine
-Bakunjin, Kropotkin, Proudhon, Godwin
-to je klasični anarhizam
-Bakunjin i Proudhon su se u prvoj internacionali angažirali skup s Marxom
Filozofski anarhizam – ne implicira izravan politički angažman ko politički
-nije moguće opravdati politički autoritet. Može ga se prihvatiti iz jednostavni, ovog, onog, no moralno je
to nemoguće jer nam koči slobodu.
-Tolstoj – smatra da država ugrožava
-R.P. Wolff – U obranu anarhizma
Epistemološki anarhizam - moderna znanost se sve više ko i filozofija razvija na neki proceduralni način.
Um se stavlja u pretince i pojavljuje se na svim razinama. Ovi to žele odbacit
-P. Feyerbend – Protiv struje tj. Nacrt za jednu anarhističnu teoriju spoznaje

Društvo bez države je poželjno i moguće

Ima par teorija koje ovu tezu opravdavaju.
1. Pojedinci ili zajednice nemaju moralnu odredbu pokoravati se naredbama države. Politička obveza
nema moralno uporište. Ovo može biti stvar jednostavnosti, korisnosti, al nije moralno.
2. Politički autoritet nije legitiman i moralan. Svi su autoriteti bili aparati opresije, a neki kažu više
apstraktno da nije ni moguće. Tako da za politički anarhizam se treba ukinuti odmah autoritet, a filozofski
govori da ugrožava pojedinca i zato se nemre opravdat. Ako to nije opravdano opresira nas...
3. Društvo bez države je poželjno i moguće. Spontanitet može ljude držat zajedno!

Podjela anarhizma
1. Kriterij – subjekt, tko je taj na kojeg se politička volja stavlja. Nositelj života.
-Komunitaristički anarhizam – zajednica je nositelj političkog i moralnog stava, to je klasični Europski stav
Bakunjina, Kropotkina, Proudhona itd.
-Individualistički anarhizam – Stirner, Tucker, Rothbard. To je američki brend anarhizma i negira
zajednicu te je važno sam kaj ti želiš. Stirner zagovara univerzalni egoizam. Danas je to zapalo u zaborav,
al eto danas dobija revival u obliku 'ultrakonzervativnog' strujanja libertarianizma. Ovo je odbacivanje
ideje da država išta može tražit. Libertarianizam je desno krilo liberalizma. Nozick ovo zagovara s knjigom
Anarhija, država, utopija. Država treba biti ultraminimalna kako on zamišlja po modelu zaštitarske tvrtke.
Ak si ok, miroljubiv kaj će ti zaštita. Ko hoće politicju će sklopit ugovor s državom na razini zaštitarske
tvrtke. Hume je dobar primejr. On je iznajmljivo kuću podstanaru pa su prozori bili otpali. Čovjek je
popravio te prozore i dao je Humeu račun. Hume to ne želi platit i na sudu se brani tezom da to nije bila
stvar dogovora. Hume gubi na sudu, to je taj argument pravednosti. Libertarijanci se uzdaju samo u
tržište i njegovu svemoć.
2. Kriterij – vlasništvo
-Komunitaristi misle da individualno vlasništvo može ugroziti vašu slobodu. Tako oni smatraju da je
ukidanje ili bitno ograničavanje vlasništva neizbježno. Treba se restriktirati državu i vlasništvom
zajednički baratati
-Individualisti polaze od svetosti privatnog vlasništva i da upravo to osigurava našu slobodu
-Prudhome pada u mutualiste. On je za štićenje vlasništva obrtnika i malih ljudi od korporacija i tako
toga. Treba se ljudima ostavit vlasništvo, al pod pretpostavkom da će ljudi razmjenjivat proizvode pod
sistemom mutualizma i poštenja. S promjenom institucija i oslobađanjem od države se mjenja ljudska
psiha. To je povjerenje u plastičnost ljudske prirode, institucije su nas učinile stokom.
3. Kriterij – politički spektar
-Europski je na ljevici, dok je individualistički na desnici
4. Kriterij – način djelovanja
-Europski se uzdaju u spontanitet, Enrico Malatesta je jedan od njih. On kaže da se anarhizam nemre
stvorit teorijom jer ljudi ne čitaju, oni to šire praksom i organiziraju pobune, proteste. Djelovanje i
spontanitet pa čak i nasilje se zagovara. Čovjek ima radost razaranja kaže Bakunjin. Tu se osobito prek
ruskog anarhizma dolazi do terorističkih skupina
-Amerikanci su za proceduralizam. Rješit ćemo kod odvjetnika to i to podržava strukturalno nasilje. Ja iam
više, ko te jebe. „Zakon svakom podjednako zabranjuje spavanje ispod mosta“

Još argumenata- država više šteti nego koristi. Kaže L. Althusser da država sistemom školstva, medicine i
javnog života stvara obrasce moći. Sve se standardizira i za sve ima priručnik. Ubijaju nas!!!!!!!!!
Procedura vrednovanja postoji, nije potrebno išta čitat ili radit.
-Argument perfekcije, ujedno i Tolstojev argument, kaže da država ugrožava prirodni zakon

Problemi – poteškoće su u jednostavnosti. U smanjivanju broja opcija pred tobom kao uvećava se
kvaliteta slobode. Neki failsejfovi osiguravaju kvalitetu života.
-prekomjerno pouzdanje u dobrotu ljudske prirode. Promjena institucija će kao osloboditi spontanitet
čovjeka, a taj spontanitet može rješavati sukobe. Kao dogovorit ćemo se. Pouzdanje u plastičnost ljudske
osobnosti.

11.12.

Legitimacija političkog autoriteta

1. Deskriptivna legitimnost – de facto legitimnost, koliko je prihvaćena legitimnost

-nije bitno pravo, već kolko se ljudi slažu s tim
-Macchiavelli kaže da nije važno dal vladar ima ili nema osobine, laži, mnoštvo je glupo, a oni koji
prozru laži će se bojat pred gomilom. Najbolje bi bilo da te ljudi vole i da te se boje.
-ovo je prije svega problem sociologije, političkih znanosti itd.
-Max Weber se bavi time te u djelu „Privreda i društvo“ (gospodarstvo je predmoderni termin za
privredu i nalaže odnos gospodara i sluge) razlikuje 3 načina ljudskog djelovanja. Ritualno
djelovanje koje nam donosi staloženost u kaotičnom svijetu te su to tipa molitve il yoga itd. Od
tud proizlazi tradicionalni politički autoritet, tu je jer je. Drugo je emocionalno djelovanje od kud
proizlazi karizmatični politički autoritet i od tud proizlazi autoritarizam. Netko je u pravu jer u
pravu, dovoljna je emocionalna argumentacija, ne racionalna. U govoru takvog vladara postoje
samo 2 osobe, govornik i masa. Takvi su autoriteti kratkotrajni jer emocije se brzo troše, to su
prijelomni trenutci (you can fool all of the people some of the time...). Ovo ima svoje preteče u
cezarističkoj diktaturi. On je pri dolasku u Rim pripremao veliko slavlje sam da bi mnoštvo njega
slavilo i širilo poruku dalje. Treće je racionalno djelovanje i to je racionalno-birokratska afirmacija
političkog autoriteta. Zakonita vlast koja je opća, neretroaktivna i općenita
-uvijek možeš taj pristanak stvorit manipulacijom, sam autoritet može bit ništavan, al prividno
imat veliku prihvaćenost
2. Normativna ili preskriptivna legitimnost – de jure koja propituje kriterije i moralne razloge na
temelju kojih politički autoritet treba ili može biti prihvaćen
-neki se fokusiraju na nastajanje, neki o funkcioniranju, a neki o posljedicama prošlog političkog
autoriteta
-treba se razlikovat supstancijalna i formalna legitimacija. Supstancijalna ovisi o nekim
supstancijalnim vrednotama. Prije je to bilo jel autoritet ide uz božji plan, danas je to bogatstvo i
kao dal nam autoritet povečava generalni standard života. Amatia Sen pita što je to standard
života? Legitimnost jednog društva nije koncentrirana sam u bogatstvu. Loš je standard, al ima se
para, zna se desit. Proceduralna ne kaže koja se vrijednost treba stvorit neg inzistira na
zakonitosti, javnom životu i zajednica sama sebe legitimira kroz određenu proceduru.

Povijesni modeli
Božansko pravo monarha – božanska legitimacija vlasti, teorija božanskog prava
-nosi veliku legitimacijsku moć, al ima 2 problema
-prvi je problem nesigurnosti, kako znamo da je vladar onaj kojeg je Bog izabro
-drugi je apstraktniji, od kud Bogu pravo da vlada? Jedna je teorija svemoćnosti, jer može sve. Opet
 Rousseau je reko da hijerarhija moći nije jednak moralnom diskursu. Hobbes ipak vjeruje da da, moć
stvara legitimitet. Racionalno je postupiti pokoravanjem jačem, ali je pitanje jel to moralno. Platon u
Eutifronu kroz Sokrata progovara protiv dogmatičnosti pobožnosti. Pitanje na kojem završava se
pojavljuje tek nakon dosta stoljeća kod Williama Occamskog. Je li nešto dobro jer je Bog tako rekao ili
je Bog tako rekao jer je to dobro
-Locke u polemici s R. Filmerom piše 1. raspravu o vlasti. U biti taj lik piše raspravu „Patrijarhija“ u
kojem radi paralelu između oca obitelji i oca domovine. On tumači moć političkog ukazanja na
temelju božje volje i kaže da je vladar ništa drugo nego nasljednik Adama. Podnaslov je „o prirodnoj
vlasti kraljeva i neprirodnoj vlasti naroda“. Locke ide skroz suprotno govoreći da vlast nije prirodna
već stvorena, a prirodna je sloboda naroda i onda on napušta tu raspravu kao irelevantnu i pozitivno
govori u 2. raspravi.
-kako vojne pobjede tumačit u ovoj teoriji, Augustin kaže poziv na nebo. To je zahtjev Bogu da
presudi koji po sudbini legitimniji kao vladar.
Teorija prirodnog podvrgavanja – Aristotel je smatrao da postoje pojedinci koji su prirodno bili
rođeni da vladaju i da se pokoravaju, što mu je išlo dobro uz teoriju panehelenizma. Heleni su u
sredini jelte, automatski su najbolji. On ropstvo određuje kao ljudi koji su po prirodi podređeni da se
njima vlada. Žene su slabije u prosuđivanju jer ih obuzimaju strasti. Žene su slobodne, ali nisu
jednake.
-Rousseau to ubija u jednoj rečenici: „(...) a što se tiče Aristotela, nema ničeg prirodnijeg da čovjek
koji je rođen u ropstvu rađa se da bude rob. Aristotel iz onog što jest izvodi teoriju da tako i treba
biti.“
-Etienne de Bouesy – „Rasprava o dobrovoljnom ropstvu“ pita kako to da jedan može vladat velikim
narodom. Narod zapravo prihvaća ropstvo, oni uspavano prihvaćaju to nešto jadno jer je tak
ugodnije, narod prezire slobodu.
-rasne teorije su jedna vrsta primjene ove teorije prirodnog podvrgavanja – postoje inferiorne i
superiorne rase
-Spencer smatra da je teorija podvrgavanja preslika prirodnog svijeta, socijalna evolucija
Epistemološka i perfekcionistička legitimacija – po Platonu je privilegirani epistemološki sud
legitimacija, kod njega je to uvid u svijet ideja. Ne bumo izabrali onog koji želi upravljati lađom, nego
onog koji zna.
-skok od Platona do tehnokracije je velik, al je ista logika. Svi možete glasovati, ali rezultate ćete
postići ak glasuju oni koji najbolje znaju
Instrumentalne legitimacije – Hume kaže nemremo vjerovati apriornim konceptima političkog
autoritet, to se može pokazat sam u praksi tj. posljedicama. Politički autoritet današnji se sam
tradicionalno pokazo korisnim, on je koristan, funkcionira. Politički autoritet vrši korisne funkcije i ak
se takvim pokaže, onda ima svoje opravdanje. Istu tezu zastupa Bentham.

18.12.

Teorije asocijativnih dužnosti – Ronald Dworkin je to skovao, al je sukus mnogo stariji i izraženiji u jednoj
polemici 80ih, teorija individualizma ili komunitarizma. Čovjek svojim izborima određuje pripadanja ili
zajednica određuje pripadanje pojedinca? Individualisti Neighl, Ackerman, Rawls/Komunitaristi M.
Sandel, M. Waltzer
-Dworkin kaže da političku obvezu valja shvatiti na način logike toga što sudjelujemo u društvenoj
suradnji ergo proizlazi da valja prihvatiti određene političke dužnosti. Život u zajednici daje prednosti, ali i
formira sloj osobnog identita di je čovjek pripadnik onoga mi. Tu se sužava prostor kritike kulture u kojoj
živiš jer jebiga ti si dio nje.
-S. Scheffler kaže da nemreš shvatit to esencijalistički tj. moja država je po defaultu u pravu. On ako
pripada nećem mora smatrat to vrijednim. Berk kaže da bih ljubio svoju zemlju ona treba biti barem malo
ljupka.

Teorije pristanka – posebno važne!!

-premda imaju svoje klasične teorije su karakteristične za moderno doba
-individua je zapravo povijesni proizvod kaže Hegel. U moralnom smo smislu bili predstavljeni prije kao
član nečeg (gilda, ceh, polis), a pojedinac je moderni proizvod koji postoji s novovjekovnim teorijama
prirodnog prava. Prvo ime za to je H. Grotius s „O pravu rata i mira“ i stavlja ideju ljudskog života u
moralno polje. Ja ne mogu oduzet vaš život, a da vam ne oduzmem prava na život. Prije je ubijanje bilo
stvar junaštva. On je osnivač narodnog prava i prvi kaže da je pravo na život stavljeno u moralno polje
prava. Postaje to dužnost. Tu su sad i Hobbes, Locke, Spinoza itd. Svi polaze od prirodnih prava čovjeka
slobode i jednakosti ljudi koji bi trebali svojom voljom postaviti pravila zajednica. Hobbes kaže da čovjeka
obvezuju samo one dužnosti kojih je sam tvorac, država je umjetna tvorevina. Ona je stvorena njegovom
voljom. Čovjek je u novom vijeku oslobođen od normativnosti prirode i postavljen je na svoje noge.
-Što je to pristanak? Čin volje. Relacijski pojam jer trebaš pristat na nešto s obzirom na nešto. To je jedan
moralni transfer, mjenjanje normativne situacije između dvije osobe. Ako sam subjekt pristanka
prihvaćam određene dužnosti i prenosim to osobi da se moja prava upozore. Obvezujem se ili odustajem
na nešto, to je jedno obećanje. Pristanak je način uz koji legitimiram određene situacije, al da bi imo
legitimacijsku moć on mora biti valjan. Uvjeti pristanka moraju biti zadovoljeni, naravno da ti nemre
netko držat pištoj uz facu i pitat za pristanak. Pristanak mora biti dobrovoljan. Ipak gdje su granice
prisile? Kada je odluka doista slobodna, a kada postaje to siva zona... Druga situacija gdje pristanak nije
legitimirajuć je gdje su se uvjeti pristanka masu promjenili. Do kuda to moje pristajanje obvezuje, kad se
nešto promjeni to više nema veze s mojim prvim pristankom. Katkad se pristanak obnavlja, a katkad se
otvara revidiranje ugovora. Treći razlog (nakon nevaljanih uvjeta i mjenjanja okolnosti) je situacija di si
suoćen s drugom potrebom koja je važnija. Ideš na javnu raspravu, al nekog na putu vidite kako leži na
podu. Nitko ti neće prisrat jer je valjan razlog. Četvrti razlog je prihvaćanje konzekvensa. Jedno je
moralna osuda, a rijeđe i pravna osuda. Bernard Williams u „Sram i nužnost“ pokazuje da sram nestaje u
javnom životu što je pomalo oslobađajuče, al pomalo i fatalistično. *8.1.* Sadržaj pristanka. Mogu li ljudi
pristati na bilo što. Sve izvana bila bi pozicija paternalizma. Jedan homoseksualni par je sklopio ugovor di
je jedan potpiso da želi da ga ovaj ubije i pojede. Manje bizaran slučaj je da ima indijsko selo gdje su svi
prodali bubreg jedan. Oni su svi pristali na to s agencijom, al ono... Raul ipak smatra da postoje stvari na
koje se ne može pristat. Noizig i libertarijanci smatraju da ak netko želi u ropstvo, neka netko otiđe u
ropstvo. Postoje neotuđiva ljudska prava koja ograničavaju pristanak. Pristanak je po sebi moralan čin
onda ne može služiti nemoralnim stvarima... Mogu li ljudi izglasati telološki ustav tj. ustav koji negira
demokraciju. Može li se odlučiti da ne odlučujem. Heel i Kant na primjeru ustava kažu da ako odlučuješ
da ne odlučuješ to je proturječje i to se ne da. Nemreš svojom voljom prestat biti moralno biće. Pokušaji
da se volja epistemički ograniči ima 2 pravca. Jedan je da se na lokalnoj razini glasa, participativna lokalna
demokracija. To je odlično jer ubija probleme velikih država. Drugi je pravac deliberativna demokracija.
Deliberacija je vječanje, raspravljanje... Volja treba proč kroz javne rasprave jebiga. Problem današnjeg
demokratskog deficita je u zastrašujućem fenomenu populizma gdje vlada ideologija, hir, parole bez
sadržaja
-Preteče pristanka – Politeja je prvi primjer. Platon raspravlja o pravednosti. Tu je država ko
instrumentalno dobro, pristajem na polis da meni drugi ne nanose štetu. Drugi primjer je kršćanska
teologija. Levi Strauss u „Prirodno pravo i historija“ tumači da je teorija pristanka (društvenog ugovora)
nešto što počinje u starozavjetnoj naraciji. Stari zavjet je ništa drugo nego vrsta pristanka. Jahve daje
Izralićanima zemlju, a oni ga prihvaćaju kao svog vladara. Treći izvor pristanka je vezan uz afirmaciju volje
kao načina uspostavljanja ljudske pozicije u svijetu. Prvi primjeri voluntarizma su engleski franjevci Ivan
Duns Scott i William Ockham koji afirmiraju volju kao moć čovjekovu nadređenu razumu. Scott kaže da je
razum vezan za dužnost jer razum konstatira stvari takve kakve jesu. Činovi volje tj. spontanitet uma kad
iz sebe postavljamo svrhe su svrhe koje čovjek želi. Razum zna da je gladan, al volja protestira i neće jest.
Kant to isto zadrži u primatu praktičkog uma. Četvrti i najvažniji uzrok je novovjekna teorija prirodnih
prava što smo već rekli.
-Vrste pristanka – osobni i nadosobni pristanak. Kod osobnog je riječ o individui, dok u nadosobnom si
dio jednog moralnog političkog tijela. Glasač glasuje, al stranka mu ne dobije mandat, no ako je sve
provedeno legitimno onda jbg. Osobni pristanak je izričiti i prešutni (oko ovog ima velika polemika) što je
preuzimanje obveza iz pravednosti. Druga linija je zbiljski i hipotetički pristanak. Zbiljski se definitivno
dogodio, a hipotetički je teorija legitimacije koja se danas često koristi (Rawlls, Scanlon). Svaka racionalna
osoba na uvjete koje sam postavio će pristati.
-Uvjeti pristanka – oni prijekopotrebni uvjeti koji pristanak čine valjanim. Pristanak bez uvjeta valjanosti
nema legitimirajuću snagu. Prvi je kompetentnost sudionika. Iz glasanja su isključeni neubrojivi ljudi i
maloljetnici, prema njima ima i veća moralna obzervativnost, ali sa strane paternalizma. U tradicionalnoj
filozofiji politike su na svu sreću danas maknuta još 2 uvjeta. Spolni filter i imovinski cenzus. Drugi je
dragovoljnost pristanka. Pristanak ne smije biti prisilan, al ponavlja se pitanje gdje su granice prisile?
Nasilje je vrlo basic, al eto prvi je Aristotel izveo onaj slučaj kako interpretirati dragovoljnost. Ima pohvala
i pokota, al siva zona je tipa kad se lik vraća s brodom punom zlata i dolazi oluja. Jedini način da se čovjek
spasi je da izbaci taj teret i je li njegov izbor bacanja tereta čin slobode ili neslobode. Hobbes se slaže s
Aristotelom da je to sloboda, al Locke to kritizira. Kaže Locke za konstrukciju spajanja slobode i nužnosti
je isto ko da vam lopov stavi nož pod grlo i kaže novac il život. Teško da je to sloboda pristanka. Pristanak
zahtjeva valjane i vrijedne opcije. Tu se postavlja i pitanje što je s tiranijom većine, kad mnoštvo viče, a ti
se ne slažeš. Sljedeći primjer je tržište, koje je površno čin slobode, ali radnik nesvjesno osjeća da će mu
oderati kožu ako ne potpiše nešto.

8.1.

Historijski pojam pristanka

Početak novovijekovne filozofije obično vežemo uz Il Principe od Machiavellija i Utopija od Thomasa

Morusa. Zajednička točka ove dvojice različitih autora je okretanje ka primatu fakcititeta. Okretanje ka
primatu ovozemaljskog života kojem politika treba pripomoći. Machiavelli gleda na neprijatelje i državu
kao nešto što se treba obraniti. Morus gleda na drugu prijetnju životu – glad. On traži perfektno uređenje
koje će ubiti glad. Ovo sve počiva na elementima Tome Akvinskog – Dominium (vladavina) i Societas
(društvo).

Što je novost ka tome? Napšta se ideja da se politika bazira na traženju vrlina i dobrog života. Fakticitet je
ovdje važan jer kako kaže Machiavelli treba se okrenut svijetu koji je, a ne onom koji kao bi mogao biti.
Čitava knjiga utopije dolazi do tog da su ovce pojele ljude. Engleska vlada tjera seljake na neplodna polja
s pašnjacima da bi se razvila tekstilna industrija i oni su umirali od gladi. Utopija je ovdje kritika koja
pokazuje svu bijedu i neimaštinu i nepravdu onodobnih engleskih prilika. Morus kaže da je Engleska ta
koja stvara lopove, osuđuje lopove i ubija lopove. On smatra da treba sprječiti bijedu i neimaštinu da se
lopovi ne bi ni stvorili. To je demoralistićka pozicija i Machiavelli i Morus na razlitčite načine nju
uzdržavaju.

Nicollo Machiavelli – 3.5.1469. – 1527

-metodički osnivač novovjekovne filozofije politike
-jedan od najcjenjenijih i najomraženijih autora svih vremena
-zašto učimo povijest filozofije? Filozofija uzima poziciju samosvjesti i tu se postavlja pitanje ne samo
zašto je tako, nego i kako je došlo do toga. Treba se bit samorazumljiv. Današnji homo economicus ima
samo pragmatične instrumentalne misli i to je povijesno uvjetovano. Osim što učimo kontekst i određene
paterne iz povijesti dopuštaju nam distansu i da iz nove perspektive gledamo na današnje stanje. Svako
čitanje je interpretacija, a uistinu se treba izbjeći povijesni finalitet. Onaj nakon argument je kao dobar pa
je eliminirao prošli. Prior ergo propter hoc, nešto se dogodilo prije i baš zato uzrokuje ovo tu. Wrooong!
-W. Ockham se tu treba spomenuti i govori O Carskoj i Papinskoj Vladavini. Kad je Ockham probao
pirkazati moralnu superiornost siromaštva bio je optužen za herezu. Trebo je to objasniti papi i napravila
se komisija pa su on i vladar reda ošli u Rim. Kad je Ockham shvatio da bu ga ovi spalili je pobjego iz Rima
do frenda cara iz njemačke. Tu kaže da duhovna vlast ne smije probati lobirati političke ciljeve, to je
namjenjeno za cara. Marcilije Padovanski u „Defensor Pacis“ tj. branitelj mira polazi od teze o ljudskom
zakonodavcu. Mi kao ljudi donosimo zakone kako treba živjeti. Zakon je oko mnoštva očiju te iako daje
primat „debelim ljudima“ svi sudjeluju u zakonu. Zajednica građana ima prednost pred zajednicom
vjernika. Građani jesu ti koji odlučuju o zakonu, vjernici imaju svoje mjesto, ali ne u zakonu. To je
universitas civitum. [nezz zaš smo njih dvoje spominjali, al ajd hahaha]
-Machiavelli je na sistemsko mjesto uma postavio kategoriju moći. Onaj koji je najmoćniji će postaviti
volju. Ta je paradigma bila šokantna i Machiavelli sam piše da se svijesno udaljuje od tradicije. Kaže mu
prijatelj prodat ćeš dušu vragu kaže on „ja sam svoju dušu odavno prodao gradu!“
-nakon njega 3 autora pišu knjige, odvojeno, s istim naslovima. „Anti-Machiavelli“, nema okolišanja.
Frederich veliki, kralj filozof, je jedan od njih koji je napiso protiv njega. On je došo nakon Luja XV. i rekao
da je samo sluga državi prvi. Rekao je da je to najopasniji spis koji je itko ikad napisao. To ga ipak nije
sprječilo da 3 mjeseca poslje prodre u Šlesku i napravi invaziju.
-Spinoza ga je jako cjenio. Kaže da je čitava filozofija politike satira koja piše kakvi bi ljudi trebali biti,
jedino je Machiavelli pisao zbiljski. Rousseau ga također obožava, dok ga Leo Strauss mrzi.
-Machiavelliju se izdvajaju 3 stvari
-1. Metodička revolucija – moć se shvaća kao autoreferencijalni sustav legitimacije. Moć legitimira samu
sebe jer to može i to jedino za svrhu očuvanja političke zajednice koja treba očuvati zemlju od razbojnika.
Polis nastaje zbog života, al se nastavlja zbog dobrog života kažu Platon i Aristotel. Machiavelli polazi od
realizma i naturalizma. Kaže da polazi od iskustva u novim događajima (a Machiavelli stvarno je bio u
suvremenoj politici. Rekao je da papa nikad ne čini što govori, a kralj nikad ne govori što čini) i sljedi
masu povijesnih knjiga. To je metoda eksperimentalne medicine. Proučava povijest, rimsku povijest
naročito, i analizira je da su neki vladari imali sjajne okolnosti, a neki su imali sjebane situacije i uspjeli su
postiči slavu i veličinu carstva. To je ta eksperimentalna medicina, tražio je razlog za uspješne vladare.
Našao je da su to oni koji su imali virtuu, vrlinu.
Ljudsko djelovanje određuju dvije stvari, vrlina i sreća (virtu i fortuna). Fortuna su te neke okolnosti,
jebiga tu si se našo. Virtu je nešto drugačije od tipične vrline, Machiavelli kao da se sprda s Ciceronom.
Mudar, umjeren, hrabar, čestit vladar propada kaže Machiavelli. On je prvi prikazao snagu laži politike. U
Machiavellija virtu je mogućnost stvaranja situacija, lukavost kojim se mogu napraviti pogodne okoline.
Kao što rijeka popljavljuje kad nema nasipa tako i sudbina udara one koji nisu dobro pripremljeni.
Machiavelli također koristi pojamo stato za čak i instituciju.

22.1.

Machieavelli – bitne novine – na mjesto uma klasične filozofije postavlja kategoriju moći
-Drugo stavlja jednu fenomenologiju moći, raznih oblika moći. Prvi shvaća značaj moći
- Treće je da odvaja politiku od klasične etike. Neće on reči da je sve dopušteno za sve ciljeve, već sve za
jedan cilj. Dopušteno je vladaru i onom koji drži vlast. On emancipira politiku od klasičnih zahtjeva
kršćanske moralnosti. U ime održanja političke zajednice sve je dopušteno. On slijedi princip manjeg zla.
Prljave ruke politike je suvremeni termin koji pita može li se u ime budućeg dobra činiti zlo ili je upravo to
zlo ono što sprječava dobro da nastupi. Machiavellijev odgovor je da se zlom može spriječiti veće zlo.
-Četvrto je konfliktna narav društvenosti. On smatra da utopijska stremljena nas ne dovode daleko.
Njegova je metoda učiniti nešto što je doista korisno, on želi stvoriti nešto korisno i zato se udaljava od
već utabanih puteva. Machiavelli ima mješani sustav ideala – kontrola i ravnoteža moći. Svaka dovoljno
sposobna osoba će imati neku moć, ali se treba kontrolirati da se ne prevagne na svoje interese. Tek je
ravnoteža između svih interesa ono što može doći do kvalitete
-Peti je republikanizam. Ovo je tek nedavno otkriveno jer on nije sam autor Vladara već i komentara na
Tita Livija. Tu se može vidjeti republikanski duh gdje opće mora bit iznad privatnoga, tu se postiže
dinamička ravnoteža koja će održat općost. On proučavajući povijesne knjige dolazi do ovog na 3 načina.
Prva je fortuna, zajednice koje su na podobnom području pa su mogli razviti republikanski sustav. Drugi
je karizmatska ličnost koji će djelima i vlastitim primjerom stvoriti podlogu za republiku. Treći je
republikanski etos tj. snažan odgoj u političkim vrlinama. Časti, snage u javnom prostoru, zajednice,
slobode i slave. Honestas i gloria je jako u Tita Livija i svaki se tiranin posramljuje pred takvim vladarom.
-Zadnja stvar Machiavellija se odnosi na propadanje republikanskog duha. Republikanski duh je uvijet za
napredak, ali republikanska sloboda je uvjet za dobar život. Kad propada to? Kad privatni interesi uzimaju
privid općih, kad se zasluge iz ratova rade u miru i kad se daje tvornica za nagradu umjesto ordan. Stvari
časti postaju materjalne. Ovo uništava socijalnu osnovu republikanske slobode. Moraju postojati
socijalne pretpostavke da bi se republikanski duh ostvario. Nitko ne smije biti toliko bogat da bi mogao
kupiti tuđu slobodu i nitko ne bi trebao biti toliko siromašan da bi trebao prodavati svoju slobodu.
Utopia, Thomas Morus, 1516.

Ako je Machiavelli bio antiutopist, 3 godine nakon Vladara izlazi Utopia tj. O najboljem uređenju države.
Prividno je ovo djelo skroz različito od Machiavellija, al ideja je da je dobar ljudski život ono čemu se
treba stremiti. Ako je Machiavelli gledao neprijatelje izvana i razmišljao kako stvoriti strategiju da nas ne
sjebu neprijatelji. Morus je gledao drugog neprijatelja, glad, kako suzbiti njega da bi se napravilo
kvalitetno društvo. Machiavelli se bavi državom, a Morus društvom. On govori kroz pošalice, jel se on
sam šalio il je kroz to nešto rekao istinito. Dodaje da je to knjiga koja je toliko poučna koliko i zabavna.
Zaš on igra na kazivanje istine kroz šalu? Jedan je da nemre bit optužen za veleizdaju i da se zaštiti od
političkih progona. Drugi je da je sam Morus ugradio u svoju naraciju jednu vrst prigovora svojim
novinama. Skeptičan je prema samom sebi, više eksperimentira. Prvi je naslov njegove knjige bio nus
quama, isto kao grčki. Mjesto kojeg nema, nigdina. Ipak on se odlučuje za svoju izvedenicu Utopia, isto
znači ne mjesto, nemješće. Ipak isto se izgovara Eu-topos što znači sretno mjesto. Već u naslovu Morus
dopušta čitatelju da prosudi jel ovo mjesto imaginarno ili stvar budućnosti.

Ova je knjižica također podložna raznim interpretacijama. On je heroj pučke ljevice. U Moskvi nakon
revolucije je jedan od 18 spomenika revolucionarne ljevice. Papa Ivan Pavao II ga proglašava svetcem,
zaštitnikom političara. Thomas Morus je u velikim raspravama o kršćanstvu uviđao potrebu za reformom
no želeći održati cjelovitost kršćanskog svijeta. On je na poziciji vrhovnog kancelara suprostavljen s
Henrikom VIII. koji želi sjeći veze s katolicima. On odbija dati razvoj braku i završava na stratištu.

Utopia je ideja unutarsvijetske transcendencije, to je otok koji nije otkriven. Utopia znači literarna forma,
a i utopia je normativno uporište. Da bi kritizirao nešto moraš imati distancu, a to stajalište izvan svijeta s
kojim kritizira društvo on nalazi u utopiji. Utopia je na kraju ideja nade za drugačijim svijetom. Od kud
crpi inspiraciju? Jedno je Politeja, klasično stajalište. To su one paradigme, kako bi društvo trebalo biti. U
tom je điru sv. Augustinov nebeski mir koji bi se trebao prenjest na zemlju. Druga je inspiracija otkriče
novog svijeta. Morus je bio na 3 od 4 putovanja od Vespuccija. Treća je kazalište jer u to vrijeme kazalište
postaje mjesto praktičke imaginacije. Likovi igraju scene koje nisu sada, ali bi mogle biti. Ta tri elementa
(tradicija, novi svijet i kazalište) su mu omogućili da napiše knjigu o mjestu koje bi moglo bit.

Morus je bio mladi pravnik, jedan od najmlađih podšerifa (podgradonačelnika) Londona i jako mlad
dobija poziv za užeg kraljeva savjetnika. U ovoj knjizi ima elemenata autobiografije gdje se pita što će
intelektualci. Dal da se uključi u te savjetnika jer kraljevi samo žele osobnu moć. Jel se treba povuć?
Može li intelektualac promjeniti svijet ili se treba povući u samostan... Poslan je u Antwerpen i čeka
kraljevu odluku za njega i kak je imo slobodnog vremena počinje pisati Utopiju. Prvo je pisao prvi nacrt
perfektne zajednice, što je druga knjiga utopije. Tek poslje da bi dao kontekst ovome piše prvi dio što je
kontekst tj. kritika tadašnje engleske vlasti. On tu stavlja 3 lika. Jedan je Rafael (božji glas) Hitlodei (hitlo
besmislica i dei znanac). Opet si ti tu kao interpretet da odlučiš jel on božji glas il govornik besmislica.
Morus je sam ovdje lik i unosi dozu skeptičkog uma. Treći lik je mladi pravnik Mortimer.

Prva knjiga – jedan mladi engleski pravnik Mortimer se hvali da je engleska oštra prema kriminalcima i to
je dobro. Morus se tome suprostavlja i premješta težište diskusije, s moralizma (ljudi su stoka itd) na
pitanje zašto to ljudi rade. Lopovi su ti koji kradu, al Engleska stvara te lopove. Sami ih stvarate i ubijate.
To je taj pomak u diskursu, kaže da su ljudi prisiljeni krasti. Morus prvi počinje afirmirati ideju
društvenoga rada tj. socijalnog bitka. Onaj sloj koji živi najbjednije, a osigurava temelj materjalnog stanja
u državi uzrokuje sve. To je izvor svega... Kad bi radna klasa prestala radit na godinu dana društvo bi se
urušilo i sve besposličari bi ošli u kurac. Zato u drugoj knjizi Morus daje nacrt za radno društvo gdje
mjenja ustrojstvo društvenog rada kako bi sve bilo dobroo. Zato on citira sv. Pavla i govori da je novac
izvor svih zala. Privatno vlasništvo prisiljava ljude da neprestano budu u borbi jedni s drugima. Privatno
vlasništvo stvara borbu među ljudima htjeli oni to ili ne. Morus razmišlja da ako je privatno vlasništvo to
koje stvara neimaštinu i bijedu, nećemo li s promjenom ukidanjem privatnog vlasništva omogućiti da
ljudi budu drgačiji. Ljudska priroda institucije. Ideja svih novovjekovnih autora je promjena, vjera u
promjenu institucije (Rousseau, Morus, Marx itd.). Promjenimo li ljudske institucije promjenit će se
ljudska narav. Ključna institucija Morusa je zajedničko vlasništvo, ali svi sposobni imaju obavezu rada.
Morus tu nudi čitavu konstrukciju. Radni dan obvezuje na 6 sati rada i dio vremena je posvećen
zajedničkom usavršavanju i upoznavanju i učenju. Vladar je tu Utop koji je napravio to u otok. Kuće su
iste, gradovi isto. Svako malo se kruži oko mjesta stanovanja da ne bi neko zabrijo da je nešto nečije.
Zajednički su objedi, prezir je prema bogatstvu, njeguju se tjelesna dobra i užitak, al se strogo mrzi raskoš
i zločinci su jedini okovani zlatom. Radi se tu o moralnoj i ontološkom restrukturiranju rada, mora se
početi od društvenog rada. Marx je Morusa zbog takvih stajališta hvalio i nazivao utopistom socijalistom.
U biti u Morusa Utop je uspio načini filozofsku zemlju bez filozofije. Zemlaj je filozofska kad su institucije
filozofski postavljeni. Utop je taj koji je zemlju učinio filozofskom, a ne taj koji će se bogatit sad i
iskorištavat.

Kritika je da je utopija radno društvo. Ideja da radom nestaje pluralizam tj. različitosti. Tu kao vlada
tolerancija ovo, ono i Morus smatra da će zajedničkim dobrima nestat napetosti. Svi su kao sličnih
interesa i svi žive po prigovoru koji je Aristotel dao Platonu. Stvar koja je zamišljena je vrla, ali pitanje jel
to korisno ili opće moguće. Sam Morus govori da mu se mnoge stvari sviđaju, al neke su mu čudne. Svi su
obučeni u haljetak boje drva, a da putuješ moraš imat dozvolu. Što ak netko želi drugu boju haljetka, gdje
je privatnost u zajedničkim objedima. Nema ideje privacije opće, život je svugdje javan. Sloboda je masno
ugrožena tu jer se stvaraju uvjeti koji onemogućuju izbor i privaciju. Pojedinac ne može beskonačno birati
zanimanje. Morus je tu osigurao da ljudi ne umiru od gladi, al je time ugrozio slobodu. To je radno
društvo bez politike, a politika je polje jedinstva u različitosti. Eliminiranjem toga se eliminira i glad.

*Pročitaj Žalopojku mira od Erasma Noterdamskog

26.2.

J. Bodin – 1529/30-1596

1. Znanost o politici – sad ja nezz točno o čem tu govorimo jer sam kasnio, al ukratko sam shvatio da je
govorio o tom kak se rimsko pravo trebalo rekonstruirat . S Bodinom se ovo spaja jer je Bodin na temelju
rimskog prava želio nać što je to vrhovna vlast, tko je taj koji odlučuje posljednji? On tu govori o pojmu
suverenosti putem sintagme merum imperum, čista vlast. To se temelji na imperatoru, onaj koji je
imperator zbog tog ima značenje posljednje riječi.
2. Rasprava o izvoru političkog autoriteta – u to spada taj imperator, od kud ide. Po Bodinu priznata moć
je oznaka političkog autoriteta
3. Politički i vjerski sukobi francuskog društva – ovo je 3. izvor (koga čega?). Situacija u francuskoj je
krajnje nestabilna. Jedan kralj umire i nasljeđuje ga lik koji umire nakon god dana. Tu malodobno dijetre
Charles IX, koji je sin jedne Medici žene, nasljeđuje ovo. Kraljica je sad tu slaba i nema političke moći, a
vjerski sukobi okolo haraju. Održavaju se vjerski sastanci di se određuje ko je heretik, a ko ne i tu se
naravno i plemstvo uključilo. Sukobi su tu neizbježni te Bodin u toj situaciji videći da sve ide ka
građanskom ratu osnuje „Stranku političara“. Doslovno... Skup s kraljicom pokušava umanjiti i uništiti taj
tok. Ipak ne uspjeva ovo jer kraljica nema dovoljno moći. Ona se trudi ostat neutralna, no priklanja se
katolicima dok Bodin i dalje pokušava zaustati ljude. Prvi pokolj hugenota događa se na njihovom skupu
di vođa ovih nakon tog se vraća trijumfalno u Pariz. Hugenoti se trude okupit, a i manjina su pa se
pokušavaju branit. Tu se prvi put i stvara kršćanski pacifizam di Hugenoti sam žele otrpjet sranja dok ne
dođu do raja. No odjednom nakon prve teorije obrane, dolazi do prve teorije obrane. Teodor Beza ovdje
piše „Pravo magistrata“ te kaže ako je vladar postao tiranin onda se mi ne možemo (kao kršćani)
oduprijet vladaru, al bi niži dužnosnici to trebali. Francois Hotman piše s druge strane „Franko Galija“ di
se teorija trudi nać neko uporište i legitimaciju da se ipak uzme oružje u ruke. Ta se teorija poziva na
tradicionalna ograničenja vladareve vlasti te kažu da se zbog hereze ne bi trebalo ubijat. To su
tradicionalne kočnice, tzv. srednjovjekovni konstitucionalizam. Ustavno ograničenje vlasti je moderno
poimanje, no ovaj ovdje se odnosi na svako (jer nema tad baš ustava) ograničenje vlasti bilo religijsko,
tradicijsko. Filip Mornay ovdje postavlja ideju Vindicije Kontratiranos koja ide na najzreliju teoriju otpora.
Pokušava, ne baš skroz dosljedno, formulirat kao prava na samoodržanje i život. U ime prava na
samoodržanje čovjek ima pravo uputiti strijelu protiv tiranina. M. Waltzer je suvremeni autor koji je u
„Revoluciji svetaca“ pokazao da su prve revolucije nastale u okviru kršćanskog učenja koji je izrasto od
religijske dužnosti pokoravnaja autoritetu do religijske državi otpora vladaru koji je skrenuo s božjeg
puta. Dogodio se puni krug na neku foru... AL da 1562. vjerski sukobi između Hugenota i Katolika uzima
maha. I sad Bodin traži način delegitimizacije vjerskih sukoba u istini. Ne možemo dopustiti da nevjernici
oko nas šire stvari koje nisu dio božjeg plana. Bodin vidi ovdje zanimljivo stvar, on otvara liniju
razmišljanja koja ima prethodnika, al je i više od tog utjecala na kasnija razdbolja. Riječ je o tome što se
religijski sukobi moralni sukobi te nisu nešto što je moguće rješiti kompromisom. Moralni sudovi su po
svojoj naravi opći. Ndavno su se u Chicagu najveći močnici religijski skupili i želili napravit neki zaključak
za mir u svijetu. Ipak nisu se mogli složit ni oko čega, npr. dal Bog postoji zbog Buddhizma. Ipak do
dogovora se moglo doć na razini prava i političkog diskursa te su se složili oko nekih moralnih dilema.
Smatrali su da se ne bi trebalo u ime istine nametat ljudima svoje ideje niti da bi se trebalo narušavat
tuđu slobodu. Marsilije Padovanski u 1324. piše da zajednica građana ima prednost nad vjerom, a mir
prednost nad istinom. Po njemu prvu vrednotu političke zajednice je pravo na samoodređenje. Bodin
sljedi i tu liniju razmišljanja te piše prvu teoriju suvereniteta u knjizi „Metode s kojim trebamo razumjeti
povijest“ 1566. gdje donosi prvu ograničenu ideju suverenosti. On je iskovao termin suverenost i to
označuje konačnu vrhovnu moć koji u ime mira zaustavlja sukobe. Politički je autoritet suveren, nakon
njega nema daljnjih pitanja jer nije bitno tok je u pravu, već da se završe sukobi. Slično stvar Hobbes
govori dajući prednost političkom diskursu te govoreći da su sigurnost i mir u prednosti nad svime.
Svakom čovjeku kao nositelju valjanih zakona treba priznati da shvaća svoj život na načina na koji smatra
da je to najbolje. Inače ovo je prva i nezrela teorija suverenosti jer Bodin još zadržava srednjovjekovna
ograničenja političkog autoriteta u vidu religije, tradicije itd.
1576. zbiva se 23-25.8. Bartolomejska noć. U 2 mjeseca u Parizu i okolici je izmasakrirano između 15 i 20
tisuća hugenotač. To je konačni obračun s hugenotskom manjinom i sam Bodin je stavljen u zatvor jer je
kao bio apologet. Četiri godine nakon tog pokolja on piše svoje zrelo djelo o suverenosti: „6 knjiga o
republici“. Republika je tad sinonim za državu, a Bodin tu donosi zrelu teoriju suverenosti. On tu teoriju
pozicionira između 2 ekstrema: monarhomaha (ekipe koja stvara teoriju otpora vladaru, ubojice vladara)
jer kaže da je i najgora tiranija bolja od anarhij te ljubitelja tiranije (alla Machiavelli). Država je po njemu
ispravno vladanje nad više domačinstava pomoću suverene vlasti. Kako on definira suverenost?
Suverenost kaže Bodin je apsolutna i trajna vlast neke republike nad građanima kao slobodnim
podanicima. To zvuči ko oksimoron, no objasnit ćemo. Treba bit vlast, i treba bit apsolutna no čisto u
funkciju ostvarivanja slobode i očuvanja mira. Granica imperija je dominion podanika, vladar je taj koji u
području javnog života ima apsolutnu vlast, no on ne smije reć dajte mi ovo jer onda postaje tiranin. Koje
su oznake suverenosti. Ima ih 9, al mi bumo rekli 5 značajnih. 1) Pravo donošenja zakona – politički
autoritet ima pravo donjest zakon. Kaj je ovdje novo? Pa u srednjovjekovnom pravu vladar nije donosio
zakone, zakoni su bili tradicijski zadani. Kralj je više bio sudac tad. Ideja da politički autoritet iz sebe
postavlja zakone jest novovjekovna ideja. Vladar je ovdje isto kod Hobbesa odrješen od zakona, on
postavlja zakone, al oni ne djeluju na njega (jer bi onda trebali bit konstantni). 2) Pravo objave rata i mira
te onda 3) postavljanje glavnih dužnosnika. 4) Posljednja instanca – najviša nadležnost. Vladar tu ima
pravo intervenirat u sudskim sranjima i njegova je riječ posljednja. Suverenost je moć iznad koje nema
veće moći, iznad toga nema dalje! Zadnja instanca koja je dan danas zadržana je 5) moć pomilovanja –
problem je ovo pravednosti. Zakon je opći i čovjek ne mora bit kriv pa on može najebat. Kralj tako može
pomilovati tj. ispraviti neku nedaću u slučaju da je čovjek nedužan.

Vladavina ovdje postaje prvi put apsolutna, a od tradicionalnih ograničenja ima sam 3. 1) ograničenje
privatnog vlasništva tj. kralj ne smije ič u dimenziju podanika uzimajući to. 2) Vladar nemre odredit
nasljednika i 3) Kralj ne može otuđit zemlju. Ovo su jedina ograničenja koja ostaju. Bodin je bio i pravnik
te je radio složenu tipologiju političkih poredaka. Bodin tu razlikuje 3 tipa poredaka po 3 vrste kriterija.

1) Oblici republike – i tu ima monarhija, aristokracija i demokracija. To su 3 tipa poredka za to kome

pripada suverena moć
2) Oblici vladavine – kome je suveren poklonio izvršnu vlast. 1. monarh ne može sam, no postoji 2.
aristokratska vlast u monarhiji (monarh je plemstvu povjerio izvršnu lvast) te narodnu vladavinu
u monarhiji. [btw ove podjele ne bu bile na ispitu, sam to prolazimo]
3) Način vladanja je 3. kriterij. Kako se vlast odnosi prema prirodnom zakonu. 1. kraljevska tj.
legitimna vlast koja potpuno poštuje prirodni zakon i vlasništvo i privaciju građana. To je najbolji
način vladanja. 2. senjorijalna monarhija, gospodarska. Vladar ovdje postupa kao vrsta
upravljača, to je ko današnja korporacijska vlast. Oni koji vlast koriste za svoje privatne dobitke i
koriste građane kao za svoje sluge. 3. tiranska vlast koja je najgora odnosi se prema građanima
kao robovima.

Suverenost je najviša vlast iznad koje nema više vlasti, maximum potenci. Drugo je da suveren nema
samo najvišu moć, već mora bit i prihvaćen i priznat. Mora imat legitimnu funkciju, ona se razdvaja
od drugih što je prihvaćena. Treća je stvar ovdje koja razlikuje suverena da to nije vlast nad obitelji,
 ili crkvena vlast. To je vlast nad građanima koji imaju teritorij kojim obitavaju, neovisno o srodstvu ili
uvjerenju. Ova vlast je maksimalna vlast na određenom teritoriju.

5.3.

Hobbes

1588-1679 – dugovječan filozof, jedna vrsta rekordera među filozofima ak uzmemo prosječnu životnu
dob tog doba. On je nosio glavu u torbi, bio pod pritiscima i uspio doživjet 9 banki. Rođen je 5.4., što je
važno jer je čitavog života pričao anegdotu da su strah i on blizanci. On tu apelira na značaj straha u
njegovoj filozofiji jer je 5.4.1588. pronio glas po Engleskoj da su se Španjolci iskrcali u Englesku i ekipa
bježi u brda. Njegova majka isto bježi i zbog tog prerano rađa upravo u toj strci. Hobbes je također bio
dobar i srdačan čovjek i čitavog je života bio iznimno oprezan. Hobbes i njegovo djelo je određeno na 2
konteksta.

Teorijski kontekst – bio je vrsta mlađeg sekretara od Francisa Bacona. On uzima ideju od Bacona da se
treba postavit filozofija na znanstvene osnove. Svoje metodološko uporište tražit u prirodnoznanstvenim
revolucijama 17.st. Hobbes tako prekida tradiciju s filozofijom politike, Hobbes je vrst djeda analitičke
filozofije. On je definirao filozofiju kao racionalno izvođenje uzroka iz posljedica i obrnuto.
-Hobbes je bio tutor, onaj koji odgaja aristokratske klince. Njegov mecena ga je jednom poslao u London
da bi kupio knjigu o matematici. On to čita i fasciniran je euklidovskom matematikom, pa čita Galileja
itditd. Neki interpreti tvrde da se on čak i susreo s Galilejom i još se više oduševio. Kaže u Levijatanu
Hobbes tako jednom: „Politika je više stvar matematike nego igre tenisa.“
-Hobbes politiku želi postaviti na sigurne, matematičke noge. Hobbes raskida s idejom teleologije,
svrhovite slike svijeta. Galilej umjesto teleologije (cjelovite slike da se sve fino odvija jedno zbog drugog)
uvodi mehanicistički pogled koji i Hobbes preuzima. Svijet je nasumična nakupina materije koja se kreće.
Hobbes preuzima mehanički materijalizam. Čovjek nije niš posebno, nego biće među prirodnim bićima
kaže on i napiše 3 elementa filozofije.
-Elementi filozofije – namjera bila napisati u 3 dijela. Hobbes je mislio da upravo iz materjalističke
postavke prvo izvede mjesto prirode, pa čovjeka, pa građana. Zamislio je te elemente kroz 3 stvari: a) De
Corpore tj. O tijelu, b) De Homine tj. O čovjeku, c) De Cive tj. o građaninu. Što on hoće? Teško je Hobbesa
shvatit bez političkog konteksta. De Cive je napisan 1642., a 9 godina kasnije piše englesku inačicu koja
nije sam prijevod s latinskog, već je dost tog dodo/izmjenio. I to je naravno famozni Levijatan 1651. On
na kraju odmah počinje od politike, kanio se metafizike jer je politika bila u centru povijesnog zbivanja.

Povijesno-politički kontekst – sukob Charlesa II. i parlamenta. Jedan od Hobbesovih kompića koji je
zastupo kralja je ubijen od parlamenta. Građanski rat samo što nije, anarhija i ludilo. Hobbes se tu
uključio jer je njegovo prvo djelo „Elementi zakona“ 1630ih napisano iako to nije objavio. To kruži među
intelektualcima. Ovo je protiv njegove volje objavljeno 1650ih. To djelo počinje bit ozbiljno 1648. za
vrijeme krize ratnog brodovlja. To je prijedlog zakona di kralj traži porez za gradnju ratnih brodova.
Parlament se tom protivi, a Lord Straford uzima te Elemente zakona i trudi se uvjerit ljude da je to
legitimacija kraljeve vlasti. On gubi, a Hobbes bježi u Pariz. Videći opasnost rata i anarhije u Engleskoj,
oslonjen na Galilejov mehanizam Hobbes piše Levijatana.
Levijatan
Nije to povijesni kontekst države, ne legitimaciju države. On uzima taj društveni ugovor ko metodičku
heurističku igru di se pitaš što bi bilo bez države.

1) Moderna teorija suverenosti – ovo se razlikuje od Baudinove jer je ovo moderna ideja države.
Moderna država je apstraktna i impersonalna. Hobbes državu tj. političku zajednicu Hobbes
razumje ko zajednicu vladara i ovladanih. Kod Baudina ima naprosto onog koji radi zakone koji
mu se prohtjevaju. Hobbes radi zajednicu što znači da vladar ima dužnosti. Kod Hobbesa vlast
funkcionira depersonalno i apstraktno, zakoni su oni koji moraju zadovoljit formu općosti (da
zakon ne postaje izuzetak osim suverenog) i općenit (nemre bit specifičan za slučaj, već je
univerzalan). Neretroaktivnost je važna isto (zakon vrijedi od kad se stavi, nemre unatrag). Zakon
kod Hobbesa ima još važan trenutak da se ne propisuje što treba radit, već što se ne smije. Ne
kaže taj zakon kako treba živjeti, neg je to negativna formulacija, pokazuje di su granice naše
slobode. Ključ je kod Hobbesa da pojedinac ne smije ugražavati opći mir. Sloboda kod građana je
šutnja zakona i to je moderna koncepcija. Hobbes ima 2 slobode: slobodu prirodnog stanja
(sloboda da činiš sve što možeš tj. odsustvo prepreka) dok je sloboda u građanskom stanju šutnja
zakona.
2) Kontraktualizam tj. teorija društvenog ugovora – Hugo Grotius i Puffendorf su prije toga
postulirali to, no on je učinio ovu legitimaciju paradigmom. S Hobbesom država je umjetna
tvorevina koja počiva na volji pojedinaca. Hobbes roka po metodičkoj igri jer govori o prirodnom
stanju koje moguće nikad nije ni postojalo i govori da je na tome izgrađen metaforički ugovor.
Prirodno stanje logički i vremenski prethodi kontraktualizmu, nakon čeg sljedi pristanak tj.
ugovor te usljeđuje političko tj. građansko stanje. Hobbes je bio pod utjecajem
prirodnoznanstvene paradigme, gleda na ljude kao masu u kretanju. Hobbes polazi od par
pretpostavka a) Apsolutni individualizam - određuje čovjeka kao masu koja se želi održati na
životu. Fizikalni pandan toga je kretanje, prestanak kretanja je smrt. Hobbes prvi put shvaća
čovjeka kao individualnog subjekta. Hobbes u svojoj 'antropomehanici' objašnjava svijet ljudskih
stvari zakonima fizike. Prirodno stanje je stanje apsolutnog individualizma di je čovjek određen
masom i kretanje. Čovjek se želi održat na životu. Svaki je čovjek tako određen. Utoliko za
Hobbesa ne postoji sumum bonum, najviše dobro ovisi o ukusu pa tako i čovjeku. Nemremo
zajednicu temeljit ko klasična filozofija po najvišen dobrom. Prirodno stanje nema zajedničkih
značenja. To je negativna zajednica rata, ljudi u želji za samoodržanjem jedino ih sukob povezuje,
prirodno stanje je rat svih protiv sviju. Tu nema jamstva sigurnosti. Čovjek nije dobar ili loš tj.
pravedan il nepravedan u prirodnom stanju jer nema ni zajedničkih standarda za tako što, svi se
sam žele održat na životu. Život ovakvog stanja je jadan, kratak i brutalan. Ovdje je preventivni
napad najbolja obrana, nisu ljudi zli neg jednostavno je prirodno stanje užasno ratno stanje. Rat
nije za Hobbesa bitka, već odsustvo jamstva za mir. Ne moraš se borit, al nemaš jamstva da ne bu
sutra puklo. Strah, nepovjerenje i častohleplje su razlozi sukoba tu i oni se perpetuiraju. Tu se
znači polazi od ideje prirodnog pravei jednaka negativna sloboda pojedinca. Prirodno pravo je jus
in omnia, pravo na sve koje imaju svi. Druga stvarje da su svi približno tjelesno i mentalno
jednaki. Ovdje smo znači jednaki u strahu, a borimo se jer smo u strahu. Kad nastupi država
nismo u strahu jer znamo da će država stat na našu stranu. U prirodnom stanju imamo negativnu
 slobodu pojedinca, sumum malum. Tu ljudi posredstvom straha bude razum. Kod Hobbesa strah
je taj koji budi razum. Kad nas jedino strah povezuje, strah budi razum, a razum otkriva prirodne
zakone. Prirodni su zakoni tu izvedeni iz ljudskog racionalnog interesa. Nikom nije u interesu
ostat u prirodnom stanju. Treba se shvatit prirodno pravo (sloboda) i prirodni zakon (obveza).
Zakoni su nešto što koristi prirodnom pravu. Neću činiti sve što mogu, al neće činiti ni oni ostali.
Ja sam ograničio svoju slobodu, al moja je sloboda dobila na kvaliteti. Kvaliteti toga što je
sloboda vezana uz sigurnost. Prirodnih zakona ima 19 u Levijatanu, al se sve svodi na ne čini
drugom što ne želiš da se tebi čini. Prirodni zakoni upućuju na suradnju i na stvaranje političke
zajednice. Pristanak je način an koji se stvara politička zajednica. Nema goreg od ostanka u
anarhiji. Svaka druga stvar je bolja od života u anarhiji.

12.3.

Hobbes

- teleološka -> mehanička koncepcija

- tako Hobbes vidi čovjeka pod utjecajem Gallilea
- prva moderna teorija države
- država - politčki autoritet u kojem je vlast apstraktna, impersonalna, posredna, podrazumijeva
javnu i privatnu sferu i zakone, a ne naredbu
- čovjek se poima kao pojedinac ( ne kao pripadnik neke grupe)
- negativna sloboda – odsutnost prepreka
- legitimacija i logika politčkog autoriteta:
1. prirodno stanje (danas na neki način međunarodni odnosi u prirodi); izvori sukoba: manjak
dobara, nepovjerenje, častohleplje. Prirodno pravo -> strah -> razum -> prirodni zakon (želi
izvesti moral i politiku iz racionalnosti)
2. društveni ugovor ( suveren nije sudionik): kad su svi spremni držati se prirodnog zakona;
prijenos volje i moći na treću stranku ( suverena ), ali nema ugovora s njom – neizvjesnost;
opunomoćenje ( prijenos sve moći na suverene), reprezentaciju – mnoštvo ujedinjeno prema
onome tko ih predstavlja ( suveren), pristanak - pactum unionis (ujedinajvanje), pactum
subjectionis ( podvrgavanje)
-

19.3.

Kod Hobbesa je država konstrukcija utemeljena na racionalnoj volji pojedinca tako da Hobbes vadi
autoritet iz prirodnih prava pojedinaca. Pojedinci tako uzajamno razmjenjuju jedni drugima sva svoja
prirodna prava. Oni međusobno odustaju od svih prirodnih prava (osim jednog) i predaju ta prava na 3.
osobu tj. suverenog. Suveren je učinak prirodnog stanja. Zbog straha ljudi konstruiraju suverenog
dobijajući jamstvo sigurnosti mira, prava vlasništva. Pojedinac u građanskom stanju dobiva i vlasnička
stanja i građansku slobodu tj. šutnju zakona. Mogu sve ono što mi zakon ne zabranjuje. Jedino prirodno
pravo koje pojedinci zadržavaju jer na tom počiva cijela filozofija. Hobbes želi zadržati mogućnost čovjeka
na samoodržanje, to je poanta cijele filozofije. Hobbes tako zadržava pravo odupiranja, samoobrane ako
ti je mač u blizini i prijeti ti smrti. Suveren je smrtni Bog i javni mać. To da se pojedinac može oduprijeti je
logička potreba sistema. U ratnoj opasnosti politička obveza je da sudjeluješ u tome zbog održanja
slobode i vlasništva. Ti naravno možeš ne ić, al će kazna biti puno gora od rata. Ubit će te. Hobbes uvijek
konstruira stvari da imaš slobodu, al ak si racionalan ćeš uzet ono državno.

Suverena je legibus solutus koja legitimira svoje zakone jer ljudi to autoriziraju. Pojedinci imaju samo
moć u prirodnom stanju te tako oni opunomoćuju suverena. Nemreš se bunit protiv suverenog jer smo
ga mi opunomoćili da čini sve. Pojedinci postoje kao jedno tijelo, dok ima suverena postoji to tijelo. Kad
nema suverena i on nemre osigurat javni mir itd, pojedinci su odrješeni od obveze slušanje njega.

Kod Hobbesa se jednim činom stvara društvo i država u kontraktualizmi. U prirodnom stanju svi si ne
smiju okrenut leđa i u konstantnom su strahu. Činom pristanka se pojedinci udružuju (pactum unionis) u
jedno tijelo, al samim time se zbiva (pactum subjectionus) tj. podvrgavanje suverenom. Istodobno
podvrgavanje i ujedinjavanje. Suveren je istovremeno tako i predstavnik jedinstva.

Hobbesova politička teorija je apsolutistička, ali ne i svojevoljna. Hobbes izričito govori o dužnostima
suverena, ak on nemre održat mir njegov status propada. Suverenova dužnost prosjećivanja podanika,
poticanja radinosti, očuvanju mira i prosperiteta zajednica ga radi suverenim. Hobbes ipak priznaje da
nemre razlikovat apsolutnu državu i tiraniju. Kaže on da je tiranija samo gledanje iz emocionalnog kuta,
glas zlovoljnika koji gleda na državu i naziva je tiranijom. Drugi su argumenti isto u Levijatanu, al više u De
Cive. Prvi je manjeg zla, da ništa nije tolko u kurcu ko i anarhija. Hobbes smatra da je anarhija najveći rizik
i prema tome je apsolutna vlast manje loša. Drugi argument je dosta hladan: „Pobiti tisuću ljudi je
strašan zločin, ali dopustiti građanski rat koji će ubiti sto tisuća ljudi je tisuću puta gore.“
To je politički realizam, to je ta logika manjeg zla. To je ta engleska tradicija utilitarizma te se u
današnjem svijetu to zove „prljave ruke politike“. Donošenje teških odluka gdje se treba žrvovat nekog za
dobrobit cjeline. Termin dolazi iz Sartreove drame „Prljave ruke“. No u biti politički autoritet u Hobbesa
je instrumentalan, sredstvo koje jamči građanski mir i sigurnost. Politički autoritet nije supstancijalan i ne
nalaže koncepciju života, već je sudački. To je moderno jer tradicionalne koncepcije žele regulirat Vaš
privatni život, nude koncepciju kako treba dobro živjeti da bi bio dobar građan. Hobbesov preokret je da
je ovaj sam sudac i Tucker pokazuje kak je on otvorio privatnu i javnu sferu. Što ti radiš nije bitno dok god
drugog ne jebeš. Politički uatoritet je nepristran prema koncepcijama dobra, već sam stavlja javni mač
kao granicu ugrozitelja političkog mira.

Druga 2 dijela Levijatana su onaj duo sunt, 2 mača. Pariški biskup je želio spalit Hobbesa skup s knjigama.
Smatra on da je crkveni autoritet ograničen na crkvena pitanja, on i dopušta da vladar bude vođa
političkogkoliko i crkvenog autoriteta stavljajući svu moć u jednu osobu. Ako je nema crkva nemre
prisilnu juridistikciju imat, al mogu prigovarat. Nazvati nekog hobistom značilo je najveću psovku tog
vremena da si bio tad znan ko ateist, materjalist itd. Hobbes je znači otklonio strah pojedinaca jednih od
drugih, stvorio prvu zrelu teoriju autoriteta, al je problem što je riješio principom manjeg zla horizontalni
strah jednih od drugih, al ostaje pitanje što je s vertikalnim strahom. Kak je Popper reko „Tko će nas
čuvati od čuvara?“
Zbog toga samo 30 godina kasnije javlja se drugačija politička situacija. Prijetnja slobodi i životu više se ne
prepoznaje u horizontalnom strahu, već imamo li načina obranit se od volje vladara. Pitanje ograničene
vlasti gradi se politička teorija Johna Lockea.

John Locke

1632.-1704.
Rođen je iste godine ko i Spinoza. Locke je lječnik koji se želi bavit javnim pitanjima i 1660ih piše prvi spis.
Zove se Dva traktata o vlasti i ima gotovo isti naslov ko Dve rasprave o vlasti, al to nije isto. On tu rano
piše vrstu političke teorije koja nalikuje Hobbesu. Locke se nije uspio zaposlit na sveućilištu jer je 90%
mjesta bilo za svećenike. Preokret se događa kad se on upoznaje s Anthony Ashley Cooperom koji je bio
prvak vigovske oporbe i postaje prvi grof Shuttersberya. Locke mu postaje vrsta osobnog tajnika i u
međuvremenu Anthony pati od plučnog akscesa i Locke se odlučuje na operaciju vršeći drenažu iz pluća.
Bilo je to medicinsko čudo i on postaje slavan, no poslje se shvatilo da je to slučajnost.
Politički kontekst je da je umro Cromwell i u Engleskoj se zbiva restauracija. Dolazi Charles II. koji je imao
apsolutističke tendencije. On je imo 14ero vanbračne dijece i zvali su ga Veseli kralj. Problem je bio kaj
nije priznavo baš parlament i kaj se politički počeo približavat Francuskoj, apsolutističkoj katoličkoj vlasti.
Charles II. imenuje Jamesa, svog brata, za zakonitog nasljednika, a James prelazi na katoličanstvo. To je
sjebano za parlament zbog dvostruke obveze prema papi. Engleski parlament dobija vigovce naspram
rojalista. Rojalisti su dobili naziv Torijevci tj. konzervativne kraljevske pozicije. Napetost između Torijevca
i Vigovaca postaje sjebana i 1678. dolazi do krize papine urote. U parlamentu je kao bila papinska urota
za preuzimanje vlasti što je ispalo laž, al ipak su se Vigovci mobilizirali. Vrhunac krize Vigovaca i
Torijevaca nastaje 1681. kad nastaje kriza isključenja gdje parlament zahtjeva da isključi lik Jamesa iz
nasljedstva. Dogovora nema i kralj raspušta parlament, a ovaj Anthony na skupovima grmi: „Papinstvo i
apsolutizam idu ruku pod ruku!“. Locke ga prati na tim skupinama i bio je vrsta rizničara te je organizirao
skupove vigovaca. I ond ajoš zavjera u Kući raži di vigovci pokušavaju atentat na kralja koji nije uspio i
započinje odmazda realista. Locke koji je financijski bio uključen u to kriomice napušta hotel ne plativši
račune i bježi u Nizozemsku.
Teorijski kontekst je rat pamfletima. Trebaju bit velike riječi za mobilizaciju naših snaga i lojalisti posežu
za knjigom od Roberta Filmera „Patrijarhija“ koju nakon 50 godina opet printaju. O prirodnoj vlasti
kraljeva i neprirodnoj slobodi naroda se kaže, a Locke će upravo suprotno pokazati da je vlast kralja
neprirodno, a sloboda prirodna. Torijevci kreću s Filmerom i kralj zahtjeva od parlamenta da se ne
suprostavljaju vlasti. Par piše traktate i rasprave o neutemeljenju vlasti i ekipu se ubija. Nitko nema tu
karizmu doduše, a Lord Russel kaže da se mora bit neko djelo koje će bit temelj prije juriša. Mora bit neka
deklaracija koja će rallyat ljude. Tog se prihvaća Locke. On piše „Dve rasprave o vlasti“, ne vladi jer je
vlada sam izvršni organ vlasti. On nije za života priznao autorstvo svoga djela i pojavljuje se anonimno
izdanje. Locke je preporučivo spis stavljajući ga uz bok Aristotelovoj politici. Newton koji je bio frend od
Lockea ga je pito jel on autor, a Locke je s gnjušanjem to odbio i tek pred smrt nakon engleske revolucije
Locke priznaje autorstvo svog djela. Naziv je ovog bio De Morbo Galico (Francuska bolest) tj. pučki naziv
za sifilis. S jedne strane je to bilo da sakrije pravi naziv, a s druge strane da pokaže da je sifilis za tijelo
apsolutizam za vladavinu.
Mi možemo prvo analizirat prvu raspravu pa drugu i naopačke. Prva rasprava je nepotpun pokušaj i to
prekida jer shvaća da je zaluto u argumentaciji. On piše da su se zagubili spisi i prelazi na drugu raspravu
o vlasti gdje oformljuje 3 ključna pitanja, ono što je veliko u Lockeovoj filozofiji politike. Rasprava je
napisana 1681. u vikendici Jamesa Tyrella koji je isto piso spise i oboje su si zamjerali da su si krali ideje.
Locke je prvi liberalist iako taj naziv ne postoji do 18.st.

1. Moralna geneza vlasništva - Kako to da zemaljska dobra koji je dobrohotni Bog dao svim ljudima
budu privatno prisvojena, a da to bude moralno opravdano? Kako to da inkluzivno pravo
vlasništva postane ekskluzivno vlasničko pravoč? Svi imaju jednako pravo i on pravo vlasništva
stavlja u prirodno stanje. Iz inkluzivnog vlasničkog prava koji svaki čovjek ima kak dolazimo do
ekskluzivno pravo?
2. Pristanak - Kako to da obzirom na to da su ljudi slobodni i jednaki netko ima moć da donosi
zakone i ograničava vlast? Kod Hobbesa je pristanak di daješ sva svoja prava, a kod Lockea da
ljudi predaju dio svojih prava. Ovo je darovni ugovor, a kod Hobbesa se radi o zastupničkom
ugovoru.
3. Tolerancija - Kako je moguće da ljudi različitih religijskih uvjerenja žive na istom mjestu bez da se
pokolju? U Nizozemskoj piše „Pismo o toleranciji“ nakon onog bijega.

Ove su 3 stvari kralježnica onog što stvara koncept ograničene vlasti, a taj koncept znači da nemre
politički autoritet sam tak skraćivat glave. To je zapravo forma protoliberalizma.

26.3.

Prva rasprava o vlasti – tu Locke pobija Filmerovu knjigu. Filmer polazi od logički negativnih sudova tj.
ismijava ideju konsezusa. Naravno država nastaje na nasilju, al to nije opravdanje da se ismijava
kontraktualizam. Kontraktualizam pokazuje da je moguće vlast logičko prebacivati, nije poanta sociološko
povijesna analiza.. Filmer također govori da ako postoji politička zajednica te u njoj vlada kralj, onda je to
monarhija. Kaže on da je logički apsurdna ograničena vlast jer u sukobu kralja i parlamenta tko će onda
donjest odluku. Ograničena vlast je konceptualno već u krivu. Locke upravo ovakvu vlast gradi i pokazuje
njene dobre strane. Filmerova pozitivna argumentacija dolazi iz biblijskih premisa s kojim opravdava
božansko pravo monarha. Bog je sva dobra dao Adamu te ga time učinio autoriteta nad potomstvom po
logici počinstva. Kraljevi su po toj logici nasljednici Adama i zato oni imaju božansko pravo. Locke uzima
kod Filmera tezu po tezu za ovo i ima 4-5x više citata iz Biblije te pokazuje da Filmer krivo interpretira
Bibliju. Locke kaže da čak i kad bi te premise bile istinite, krivi su zaključci kaže on loveći logičke probleme
i takva sranja. Lockeu je to tu omiljena metoda – dvostruka negacija. Krive su premise, a čak i da su točne
bi bilo krivo. Locke tu ipak shvaća da pobijajući protivnika koristi samo negaciju, ono što nije, a ne ono
što je. Locke tu mjenja teren borbe napuštajući prvu raspravu uvjeravajući čitatelja da je izgubio spise.
-tu se vidi Lockeovo sve snažnije oslanjanje na kontraktualističku tradiciju. Vlast nije prirodna, već
umjetna tvorevina stvorena od strane ljudi
-Locke tu počinje pripremati drugu raspravu, gledajući kako da otvori problem legitimacije vlasti. Tko ima
pravo vladati, čije je umno opravdanje vlasti. Znaju i pirati imat vlast pa ono, koji kurac? U tom zadnjem
poglavlju Locke se pita tko treba vladati, tko nasljeđuje vlast i što to legitimira neku vlast. Locke tu
pokazuje ideje zaštite života i on tu daje prvu teoriju vlasništva. U prvoj raspravi Locke polazi od ideje
samoodržanja, Hobbesovski moment. On izvodi vlasništvo iz ideje da poslanjem Božje misije moraš sebe
održati na životu. Vlasništvo je predpolitičko, prirodno pravo. Svi do njega misle da je vlasništvo moguće
isključivo putem dogovora, a dogovor isključivo unutar zajednice ergo to je politički. U prirodnom stanju
po njima može postojati samo posjed (da imaš neš, al to ti svi mogu oduzet). Kaže Locke da je vlasništvo
nešto što je prirodno pravo osobe jer Locke gleda na prirodno stanje bitno drugačije, kao da ima
normativne drugačije prirodne zakone.
-politički autoritet, ukoliko je autoritativan, ugrožava slobodu. Vlasništvo je predpolitičko i tako se
ograničava ideja političkog autoriteta. Ova tema je kontinuitet za 1. i 2. raspravu. Razlika je što u prvoj
raspravi on to izvodi iz teorije samoodržavanja, no on će to napustiti jer ima egalitarne konzekvence.
Locke želi opravdati meritokraciju i on želi izbječi egalitarne zaključke.
-Filmer je rekao da se čovjek može roditi ili kao kralj ili kao podanik. Kaže Locke čovjek se rađa kao
slobodno biće i prirodno stanje je savršeno čisto slobodno stanje. Sve hijerarhije i takav bullshit se tek
poslje gradi na tome, kraljevima i podanicima se postaje.

Druga rasprava – pisanja 1683. u vikendici Tyrella

-između prve i druge rasprave Locke radi skok. On napušta Filmera i sazrijeva teorijski i politički te skače
prema onom zašto je on u pravu. Taj skok ima 3 točke!
-1. Sloboda nije razmjenjiva za sigurnost – čitava dotadašnja tradicija kontraktualizma npr. Grotius s
kojim je kontraktualizam zaživio. Ideja da je ljudski život pravo je pomalo Grotius počeo u „O pravu rata i
mira“ govoreći da bi prirodno pravo postojalo čak i da Bog ne postoji. Za razliku od Hobbesa koji govori
da možeš učiniti sve da bi se održao na životu, drugi kontraktualisti stavljaju zarez da to vrijedi dok god je
osoba u prirodnom pravu. Prirodno pravo znači da se možeš samoodržavati dok god nije na uštrp druge
osobe. Prirodno stanje Locke opisuje ko zajednicu kršćanskih vjernika za razliku od Hobbesa koji opisuje
to kao odustvo bilo kakve normativnosti. Grotius smatra prihvatljivim da svaki pojedinac ako procjeni da
će njegov život biti sačuvan time da se proda u ropstvo to je stvar njegove slobode. Locke će se tome
suprostaviti govoreći o teoriji neotuđivih prava. Sloboda nije razmjenjiva ili otuđiva za sigurnost. Locke
ima indirektnu argumentaciju (ne govori izričito da je sloboda neotuđivo pravo). Kaže da je sloboda ono
bez čega je ljudski život teško zamisliv. Opet Bog je vlasnik našeg života (ne mi) te tako nemrem otuđiti
svoj život jer sloboda i život meni ne pripada. Svaki pristanak na to da ti dam slobodu i život je ništavan
ugovor. Sloboda je neotuđiva jer je sloboda temelj, a vlasnik je Bog, a ne čovjek. Jedino neotuđivo pravo
po Lockeu je poštovanje svojih roditelja.
-2. Pravo na otpor samovoljnom vladaru – Locke prvi gradi teoriju opravdanog otpora. Locke ne
opravdava pravo na pobunu, već na otpor. Locke definira pobunu kao uzimanje oružje u ruke bez
valjanog razloga. Pravo na otpor znači uzeti oružje u ruke izazvano nečim što je samostojeći vladar
napravio
-3. Argumentiranje racionalne ideje društvenog ugovora – želi objasniti logičku ideju političkog autoriteta
prema društvenom ugovoru. Imamo prirodno stanje->društveni ugovor (pristanak)->političko stanje.
Prirodno stanje je za Lockea kršćanska zajednica vođena prirodnim zakonom. On prirodno stanje opisuje
kao zlatno doba, jedino čega tu nema je političkog autoriteta. Liberalizam je teorija minimalne političke
vlasti na rubu anarhije. Prirodno je stanje za Lockea ono bez političkog autoriteta gdje postoji vlasništvo i
sloboda. Zašto ljudi izlaze iz zlatnog doba? Politička vlast znači mora biti i bolja od prirodnog stanja.
-Locke je zapravo jedan veliki kompilator koristeći argumente tradicije i opozicije protiv njih. Našao se na
perfektom vremenu i mjestu s perfektnom smjesom inspiracija da to sve eksplodira

9.4.

Osnažna ideja prirodnog prava vlasništva se ograničava vlast. U prvi način ograničenja prema Lockeu
ulaze još dvije stvari: na što ovi u prirodnom stanju pristaju. Kad u prirodnom stanju nastaju novčane
razlike nastaje napetost i potreba za sudom pa tako i zapisana pravila na prirodnom zakonu. Potrebna je i
zajednička moć koja će uzdržavat ovo pravedno. Sadržaj pristanka za Lockea je zastupnički pristanak.
Hobbesov pristanak je darovni ugovor, a tu je nastala zajednica pristankom svih članova te se oformljuje
političko tijelo koje daje povjerenje vladaru. Onaj koji utvrđuje kada je povjerenje iznevjereno, je onaj
koji daruje povjerenje.

Ograničena vlast

1. Prirodno pravo->vlasničko pravo, tip ugovora->zastupnički ugovor i sadržaj pristanka->postoje

stvari na koje nisi pristo. To su 3 ograničenja prvog tipa ograničenja. Lockeova je pozicija na rubu
anarhije, političkom se autoritetu daje minimum za potrebe funkcioniranja. Samo se jedno pravo
otuđuje potpuno, a to je izvršna moć prirodnog prava tj. oni koji će provodit pravdu su ljudi
namjenjeni na to.
2. Druga vrsta ograničenja, i ovo je sve prof sistematiziro jer je to sve zbrčkano i brzo pisano, su
ograničenja u vlasti. Pozicija liberalizma je pozicija načelnog povjerenja, treba se vjerovat da će
institucije moć sprječit neki shit koji bi se mogo dogodit. Lockeov koncept vladavine je koncept
vladavine zakonite države. To znači jednakost kralja i seljaka pred sudom. Zakon daje odredbu
koji se tiču glavnih načela. Realno danas radimo zakone za pojedine stvari i pojedine ljude što je
ludo. Zakoni su opći (vrijede za sve), općeniti (načelno se tiču što se ne treba radit),
neretroaktivni ( ne mogu vrijediti unatrag) i nose aspekt jednakosti (prosuđivanje bez mržnje i
naklonosti). Locke vidi ograničenje političkog autoriteta gdje se ograničava s formom zakona.
Gdje zakon prestaje, tiranija počinje, ipak samo ako zakon nije prekršen zbog općeg dobra. Locke
govori o prerogativi, tj. pravo da u striktno opravdanim situacijama vladajuće tijelo može
funkcionirat mimo zakon i čak protiv zakona. Ovo se možda čini kontradiktorno, no recimo da
kuću zahvati požar u sredini sela. Vlast sad ima pravo srušiti kuću mimo zakona da bi se ostatak
sela spasio. Ipak po pravu ta osoba zaslužuje odštetu. Ukratko Locke radi pravnu državu s
vladavinom zakona. Druga je ideja tu ideja podjele vlasti, podjeljena iz moralnih razloga.
Principijalno nepovjerenje je ovdje važno u podjeli da bi se smanjio rizik od apsolutne vlasti jer se
međusobno svaki dio uzajamno nadzire. U Americi će ovo biti poznato kasnije kao check and
balance. Podjela kod Lockea nije klasična kao danas pod Monteschieom. Imamo tu zakonodavnu,
izvršnu i federativnu vlast tj. vlast koja regulira odnose s drugim državama. To je dana ko
ministarstvo vanjskih poslova. Zakonodavna i izvršna moraju bit usmjereni na unutrašnjost i
zakon, a federativna je usmjerena na van di se država treba činit ko sila. Nije to do međunarodne
pravednosti, to će tek Kant spominjati kao prava čovjeka kao građanina svijeta, to tek poslje
dolazi. Toliko o funkcioniranju aspekata vlasti u ograničenju.
 3. Ograničenje političke vlasti obzirom na njezinu svrhu. Treća vrsta kočnice za onemogućenje
apsolutizma je upravo ova. Svrha političke zajednice je [ISPIT] zaštita vlasništva – život, sloboda i
imetak tj opće dobro svih njezinih članova. Pri tome Locke, kad gradi zajednicu, se malo oslanja a
Aristotela koji je pokazao posebnost polisa razlikujući ga od drugih oblika zajednice. Dobro polisa
razlikuje se od obitelji i domaćinstva jer je polis samosvrhovit tj. način pokazivanja tijelesne i
duhovne ljepote u javnosti. Locke uspoređuje ovdje slično 3 tipa vladavine. Očinska vladavina,
pater familias pa zatim despostska vladavina i na kraju politička tj. građanska vladavina. Očinska
vladavina je za one koji nisu u raspolaganju za vladanje nad samim sobom, znači djecu. Već se tu
kritizira opet Filmer. Despotska vladavina je ona nad onim koji nemaju nikakvo pravo i nikakvo
vlasništvo tj. zarobljenika u ratu. Država se na van treba činit grdo, kao da nema ni trunka
slobode i treba djelovat despotski. To je slab dio Lockea, no opet je tužno što se kritiziranje toga
koristi da bi se ilegitimiziro ostatak njegove filozofije. Ima kod Lockea još loših stvari, on je
načinio prijedlog zakona o sirotinji. Čak je i tad ova ideja zgrozila javnost Engleske. Bilo je
rasprava o socijalnom davanju skitnicama, nezaposlenih itd. Locke je tu reko da se prosjaci upute
na galije kralja na kojim rijetko tko preživi, djeca nakon 7 u radionice, a kafane da se zatvore.
Grozan je on i u teoriji opravdanog rata di se trudi zapravo opravdat robovlasništvo. Nego da se
vratimo na stvar, treća je vrst vladavine politička tj. građanska vladavina. Oni koji imaju vlasnička
prava su ograničeni, nije to apsolutna vladavina. Politička vladavina ne može biti apsolutna jer
apsolutna vladavina polaže prava na slobodu ljudi koja je temelj njihovog samoodržanja. To
oduzima vlasništvo i zato nije legitimna i opravdana. Nije apsolutna po prirodi, ni po tradiciji (on
dapače kaže da tradicija ne opravdava, već ju treba opravdati u domeni moralnih i racionalnih
razloga) i napokon ni po ugovoru (ko što su mislili Hobbes, Grotius, Suarez...) jer se čovjek ne
može odreči svoje slobode jer čovjek nije vlasnik svog života, a sloboda je temelj njegovog
samoodržanja. Preostaje ideja političke vlasti kao ograničene vlasti. Svrha je države očuvanje
vlasništva zbog općega dobra. Locke također ne opravdava pravo na pobunu, on ju osuđuje.
Locke daje pravo na otpor, moralno je opravdanje tu potpuno različito. Locke kaže da njegovo
učenje nije kvasac za učestale pobude, već je njegovo učenje o moralnom pravu za revolucije,
opravdan otpor je najbolji lijek protiv pobuna. Pravo na opravdan otpor je treći oblik ograničenja
ovdje. Za prvi i drugi tu piše očinska i despotska valjda kaj nezz kolko smisla ima. Pravo na otpor
se opravdava kroz 4 točke.

Pravo na otpor tj. moralno opravdanje revolucije (J. Dunn)

1. Razlika između političke zajednice i vlasti. Tu se najbolje vidi razlika Hobbesa i Lockea. Kod
Hobbesa jednim činom pristanka nastaje združivanje pojedinaca i podvrgavanja vlasti, to nastaje
istim pristankom. Locke razdvaja to na 2 sekvence. Pristanak je najprije pactum unionis gdje se
ljudi udružuju u jedno političko tijelo, a tek onda povjerenjem dali vlast. S raspadom političke
zajednice raspada se i vlast kod Hobbesa, a tu i dalje ostaje kolektivno tijelo udruženo u političkoj
zajednici.
2. Moralna ideja raspada vlasti. Kad se vlast raspadne ostaje zastupnički ugovor. Dali smo kralju
povjerenje, on je to proigrao i sad vlasti više nema i ona se vraća puku. Ključan je razlog kada
 kralj na mjesto zakona nameće svoju volju, mami riznicama, zajebava se s glasačima itd. Kralja se
tu može progonit ko zvijer jer nema više sudstva.
3. Pravo naroda da prosuđuje je li povjerenje proigrano. Prva rasprava završava s tim tko je
legitimni nasljednik, a druga s pitanjem tko prosuđuje. Ograničena monarhija daje povjerenje
vladaru, ali narod odlučuje kad je to povjerenje proigrano. On tu koristi Augustinovog
pobunjenog vladara, nije to pravo na pobunu jer je vladar taj koji se pobunio.

16.4.

Kada na zemlji nema sudca koji je dobar narod se obraća Bogu. Bog će bit na tvojoj strani jer imaš jači
moralni razlog, to se referira još na Augustinove brije. Bog će biti taj koji će donjest pobjedu, to je ideja
priziva na nebo. Locke se također poziva na ideju samoobrane, kad osoba postavi svoju volju na mjesto
zakona i onda je uzimaje oružja obrana. Na kraju dana pobunjeni su vladari oni koji su počeli. Locke
retorički poziva na narod, Locke je liberal, al ne demokrat. Kad se poziva na narod za rušenje vlasti govori
da političku volju konstituiraju pojedinci koji su vlasnički aktualizirani. Jedini koji imaju pravo sudjelovat u
vlasti su ljudi koji su se aktualizirali, neš tipa imovinski cenzus. Sudjeluješ u vlasti tolko kolko porezno
izdvajaš tj. sudjeluješ u zajednici. Tek u Milla liberalna demokracija dobija svoj puni oblik. Locke je
protoliberal! Žene nemaju prava, postoji imovinski cenzus i robovi su dopušteni. U odnosu na feudalizam
di si priljepljen uz stalež itd. ovo je i dalje napredak. Ljudi tu imaju pravo vlasništva, to je moralna
kategorija. Locke ide iz meritokratske hijerarhije kao svatko ima pravo na vlasništvo, istu polazišnu točku,
te oni koji su uspjeli su zaslužili bit više.

Treba se opet spomenut metodičke razlike pobune i otpora. Pobuna je po njemu posezanje za silom, a
bez prava. Nije njegovo učenje kvasac za učestale pobune, već najbolji način da se ono spriječi. Ako
vladar zna da on vlada samovoljno znat će da mu druga strana odgovara opravdanim oružanim otporom.
Re bellum (ponovno uvoditi ratno stanje) je pobunjenik i to je taj vladar zli. Locke moralno opravdava
revoluciju, svaki put kad je kralj proigro naše pravo mi imamo moralno pravo povesti opravdani otpor.
Hoće li se to dogodit ovisi o kritičnoj masi, ak se to ne može realizirat to vodi u propast. U biti to je
posljednji način provjere ravnoteže jer čitav liberalizam počiva na kočnicama, na apriori postupcima koji
bi sprječili autoritativnost. Jedino je rješenje povjerenje u institucije koji će stvorit protumoć toj težini
vladar. Check and balance!

Hobbes vs Locke – 2 ključna kontraktualistička autora. Hobbes kontekstualno polazi od mehničkog

materjalizma i čovjeka razumjeva antropomehanički dok Locke polazi od zajednice kršćansa čije je
ponašanje regulirano od prirodnih prava
-Hobbes konstruira zajednicu od oskudnog pristanka tj. da sloboda i strah idu zajedno. Sve je bolje od
prirodnog stanja dok za Lockea je prirodno stanje čist ok, ali nudi veće mogućnosti slobode
-Kod Hobbesa su svi ljudi jednaki u strahu (pooćujući moment), a kod Hobbesa u vlasništvu (poopćujući
moment)
-za Hobbesa ljudi postoje kao jedno tijelo samo kad se podvrgnu vladaru, a za Lockea kolektivno tijelo
postoji bez vladara te kao kolektivni subjekt daje povjerenje vlast vladara
-Hobbesov ugovor je jednostrani darovni ugovor (dajem sva svoja prava za sigurnost), a Locke ima
zstupnički ugovor (zadržavam pravo ak to što dam bude proigrano i tu se otiđuju minimalna prava)
-Hobbesova politička zajednica i vladar su apsolutistički, Locke doslovno ima teoriju ograničene vlasti
-Hobbes govori da je prirodno stanje manje više isto ko ratno stanje, a politička zajednica je skroz druga
vrsta odnosa. Kod Lockea je prirodno stanje sretno doba, te se pretvara u ratno stanje, a na kraju kad se
vladar pobuni opet bude prirodno-ratno stanje.

Zadnji krak protoliberalne filozofije politike jest tolerancija. Tolerancija je prekopotrebna i ujedno jedva
moguća politička vrlina. To je posljednja brana pred sukobe. Sve je bolje u tolerancije, bolje je kad se
kužimo i kad smo ruku uz ruku whooo. Ovo nije karakteristika moderniteta. Modernitet karakterizira
ideja pluraliuzma, ima raznih koncepcija o tom što je dobar način življenja. Paradoks antitolerancije je da
ja odustajem od uplitanja u ono što smatram nemoralnim. U nešto što mi smeta i nanosi određenu štetu.
Tolerancija nije isto ko i permisivnost. Ak te netko lupa po glavi da ga puštaš u nedogled tipa nije
tolerancija. U hrv. se to zove trpeljivost i mi trpimo nešto drugačije, ne ono što nas sjebava. Subjekt
tolerancije je spreman otrpjeti stvar, biti snošljiv i ne reagirati iako ga neš smeta.

1. Interakcija i različitost – Tolerancija je na djelu samo prema nekom drugom ko se razlikuje. A-

>Btolerancija zajednice – tolerancija hiperkomunitalnog modela. Miletski sustav otomanskog
carstva je dobar pirmjer jer se javlja prije Z sustava tolerancije. Vlast ne želi intervenirat u
tradicije lokalnih zajednica. Trebaš sam platit Harač, al možeš bit bilo koji vjernik. Paradoks je
često da skupine traže da budu tolerirane, ali unutar zajednice tolerancije nema. Z ekvivalent
 miletskog sustava je Nanski edikt 1598. koji govori o dopuštenoj koegzistenciji katolika i
protestanata u Francuskoj.
2. Podnošenje trpnje – poriv da se djeluje. Tolerancija nemre bit ravnodušnost, ona podrazumjeva
podnošenje trpnje i poriv/moć za uplitanjem. U pravilu je onaj koji je tolerantan jači od objekta
tolerancije. Jači tolerira slabije. Vi ga možete sprječit, al nećete to učinit ak ste tolerantni.
3. Imperativ višeg reda – može biti logičke, spoznajne i moralne naravi. On je u opreci prema tom
prošlom porivu i sprječava te da se upličeš. Tolerancija je vrsta automanipulacije. Nanose ti kao
neku moralnu štetu, smetaju ti, možeš se uplest i imaš moć da se upleteš. Aaaali logika višeg reda
te drugi razlozi te sprječavaju.

Prostor tolerancije se ne širi doduše. Povijest je jedno dinamično mjesto i na nekim se mjestima
tolerancija suzbija. Više nije normalno tuč ženu npr., to se ne tolerira. Postoje stvari koje se ne mogu
tolerirat. Postoji također ravnoduštnost kad te boli kurac, slaganja kad nema problema i apsolutno
protivljenje.

23.4.

Tolerancija je interdisciplinarni pojam koja ima toleranciju neprihvaćanja, drugi element je poriv i moć tj.
želja da interveniramo smatramo ispravnim i to možemo te treći element je logički, spoznajni i moralni
imperativ višeg reda jer ne interveniramo. Također smo dali distinkciju za komunalnu i liberalnu
toleranciju. Ima i druge dvije distinkcije.

Tolerantna praksa – kak je tolerancija ušla u politiku. Razlog je smotrene i logičke, a ne moralne prirode.
Imaš 2 skupine koje mogu nanjest štetu ne odustaju od želje da nanese štete. Ono što ih sprječava je
mogućnost skupine da im naudi istom mjerom. Neću to činiti jer mi mogu napravit štetu, da su slabiji
možda i bih
-često se događa iz iscrpljenosti jer ne želimo da netko u naš svijet intervenira nakon nezz kolko godina
ratovanja
-ovo je Hobbesova brija – ne ćeš napast drugog dok god ima suveren, nema tu morala nego praksa
-Judith Shklar je formirala pojam liberalizam straha gdje ti poštuješ drugačijeg iz straha i to odgovara toj
Hobbesovoj konstrukciji
Tolerancija kao vrlina – paralelno se razvija s drugom vrstom, al ona želi ponudit neke razloge.
Tolerancija nastaje na povijesnom tlu netolerancije s usponom monoteističkih religija spasa. Kao dok
god postoje zatvorene zajednice tipa Judaizam se nemaju potrebe širit, a monoteističke religije spasa se
trebaju širit. Aurelije Augustin je dao opravdanje za netoleranciju, zašto se treba intervenirat u svijet
heretika. On je prije bio protiv prisile, al je posto biskup u vremenu kad su 2 sekte prijetile kršćanskom
učenju. Pelagijanci i Donatisti koji su bili za moralni aspekt religije jer su brijali da Bog šalje po dobrim
djelima u raj il u pakao. Augustin je govorio da nemremo znat plan Boga i trenutak kad pelagijanci i
donatisti s drugom brijom ugrožavaju kršćanstvo gospodin Augustin opravdava netoleranciju. On se eto
pozvao na biblijsku sliku gdje Bog radi gozbu i poziva ljude. Ljudi ne dolaze i izmotavaju se s izlikama te na
to Bog kaže slugama „Compele entrare“ tj. natjeraj ih da dođu. Ne znaju ljudi što je dobro za njih.
Paternalizam jelte? Kršćani vole bližnjeg svog posredstvom Boga i zato ko otac moraš katkad tuč djecu da
bi ih izveo na pravi put. Netolerancija je skroz ok tu jer te spašava od vječnog pakla iako je Locke reko da
mu je teško zamisliti da je paljenje nekog način da ga spasiš od pakla. Voltaire je ipak bio prvi veliki
kritičar religijskog fundamentalizma. Locke daje razmjerno sistematičnu teoriju tolerancije, a i Locke je na
životnom putu pokazao puni krug. Od zagovora apsolutne netolerancije je ošao na ideju tolerancije.
Locke zagovara na kraju i religijski pluralizam i sve te brije.
-Locke ima 3 spisa o toleranciji – 1. Dva traktata o vlasti (nije 2 rasprave) – 1660./61. kad se Locke još
želio u akademski život uključit. Locke tu zastupa Hobbesovsku briju, no bez hobbesovskih elemenata.
Vladar bez obzira kak je došo na prijestolje ima apsolutnu moć jer je vladar dio božjeg plana te ljudsku
dušu izvodi na pravi put. Tu napada Edwarda Buckshawa koji je zagovarao toleranciju u indiferentnim
stvarima i taj lik zbog i drugih kontroverzija gubi posao. Locke je govorio da je opća sloboda opće ropstvo,
te treba bit apsolutizam, netoleranciju i jedinstvo državne i crkvene vlasti. 2. Ogled o toleranciji –
posrednik između 2 stava i zato se rijetko spominje. 1667. napisano i Locke se počinje otvarati prema
konceptu tolerancije te se uključuje tu u politički život upoznajući Lorda Shaftesberrya. On se tu pita
kaovigovac do kuda vlast može ići. Govori da može ić do svjetovnih stvari obrane svoga od drugih. Ima tu
skeptički argument kak je samo jedan put ka istini i spasenju, al kako možemo znat da je baš vladar onaj
koji zna taj put. Spasenje je najvažnija stvar teološki i prevažna je da dopustimo drugom čovjeku. Kaže tu
i pasivni otpor, da se ne treba uzet silu, al ono treba bit neka kazna. 3. Pismo o toleranciji iz 1685. je
zadnji moment. On to pište u Nizozemskoj nakon onog neuspjelog atentata kad je pobjego. On tu polazi
od ideje da istraži zadaću 2 posve različita autoriteta. Zadaća crkve i države, ona ideja W. Ockhama
razlikovnosti carske i papinske vlasti. Crkvena vlast nije od ovog svijeta i kad se crkva upliče u političke,
ovozemaljske stvari je stavljanje ruke u tuđu žetvu. Svatko tu ima svoje ingerencije, svoje domene i ne
trebaju se mješat jedno u drugo. Iz tog sljedi neprirstranost političkog autoriteta jer politički autoritet ne
smije urediti svoju doktrinu prema religijskom autoritetu. Tu je također naznačio razliku između javne i
privatne sfere. Locke nadalje zagovara i aktivni otpor vladaru. Zašto bit tolerantan? Nije ovo sistematičan
način, al na 3 osnovna načina Locke tu opravdava toleranciju. Ovo je najvažnije stvar, način opravdavanja
tolerancije. Teološki, pragmatični i normalni su to razlozi. Teološki se nalaze u samoj Bibliji. Kao tam se
pruža osnova za toleranciju, evanđeosko zagovaranje ljubavi. To je selektivno čitanje Biblije, nije krivo, al
je selektivno. *Takvo čitanje te stavlja u Prokrustovu postelju. Naime Prokrust je bio jedan razbojnik koji
je dovodio ljude u svoju postelju i ak su bili previsoki bi im odsjeko višak, a preniski bi ih rastegnuo.*
Locke u ovom teološkom argumentu uzima selektivno posrnuli su oni koji su nametnici. Pragmatički
element tu dominira. Silom nemreš niš, ljudi će na kraju dana mislit ono što žele. Proganjanje ne
iskorjenjuje problem. Treći je argument, moralni, najznačajniji. To počiva na 3 skupine razloga. Prvi je
moralni individualizam gdje svatko je odgovoran za sebe i čini ono što misli da je najbolje za njega. Nitko
nemre drugog pojedinca spasit. Drugi argument je racionalni metodički skepticizam. Locke nije relativist,
ali pošto postoje razne interpretacije Biblije trebamo dopustit pojedincu da sam odluči kaj treba. Treći je
krunski argument prirodno pravo za slobodu savjesti. To je prirodno pravno opravdanje tolerancije i
slobode savjesti. Jedan biskup optužuje Lockea za socianizam. Socinije je bio neki teolog koji je također
zastupo racionalno kršćanstvo, da kršćanstvo nije misterij već ima moralna opravdanja. Locke ne govori
ljudima o čudima, već govori o prirodnom zakonu i zakonima kršćanstva. On zbog optužbe piše još 5
pisama o tolerancija gdje se malo povlači, al ostaje na glavnoj ideji. Ovo se sve odnosilo na RELIGIJSKU
toleranciju, al se danas uzima kao pandan za sve. Locke tu ipak isključuje ateiste jer se oni ne boje božje
kazne pa im se ne može vjerovati. Hartmann je tek poslje reko da ak se držiš moralnog života jer se bojiš
Boga to je hobbesovska shema, to nije tvoje uvjerenje, već zdrav razum da ćeš najebat. Kad nešto činiš iz
moralnih razloga. Locke također isključuje papiste tj. katolike. Opravdanje je opet povijesna brija jer je
katolicizam centraizirana religija s hijerarhijom i vladarom. Dva mača, ništa to stari. Ipak njegove su
tekstove o slobodi, jednakosti i pobunjenim vladarima koristili i katolici. Jednom kad uđe tekst u povijest
filozofije on prerasta autora neovisno o njegovim namjerama.

Tolerancija je zanimljiva tema. Npr. sve skupine koje traže tolerancije su inače netolerantne prema
svojim članovima. Nemre se ić protiv demokratskih vrijednosti zbog tolerancije. Nemreš buraz obrezivat
djevojčice da je to dopušteno u ime tolerancije. Tolerancija nije isto što i permisivnost. Tolerancija
dopušta popustljivost, al ima i granica tolerancije. Ima jedan dobar, al politički opasan argument. Nema
tolerancije prema netoleranciji. Ova je teza opasna i povijesno dokazana kao upitna. Robespierre je
rekao „Nema slobode za neprijatelje slobode“ i sam se pita tko je neprijatelj slobode. Tko će reć tko je
netolerantan i neprijatelj slobode, postavlja se pitanje što mi kao ljudi ne možemo podnjeti. Sikhi nose
turban i zato ne mogu nosit kacige na motoru. Jbg tu se gleda kroz prste zbog pragmatike. Ipak nose i
bodež kao dio tradicije i to se ne opravdava ipak.

7.5.

Za Rousseaua je važan kontekst njegova djela. Rousseau je tvrdio da su njegova djela konzistentna
unatoč raznim nelogičnostima i treba se nač ideološki ključ za interpretaciju.

Rousseau sa svojim djelima želi

1. Dijagnosticirati moderno doba – čovjek modernog doba je moralno posrnuo obilježen

rascjepljenim jastvom. Ima sukob sa samim sobom, drugim čovjekom i prirodom.
Rascjepljeno jastvo on ima i to će kasnije Marx i Engels nazvat otuđenje. On nije dao puninu
tog pojma, al je pokazao od kud su nemiri ljudske duše. Rascjepljeno jastvo pokazuju
napetosti na 3 razine:
-a) intrapsihičkoj – psihološkoj shemi gdje se događa sukob realnosti i imaginacije i to razdire
čovjeka. Dobro ustrojena ljudska duša je gdje je čovjek pomiren s realnošću, a moderno doba
raspaljuje čovjeku maštu, no to je neostvarivo. Čuvena je njegova polemika s Da Lambert koji
je rekao da želi osnovati kazalište. Rousseau je bio protiv kazališta jer je smatrao da
umjetnost pruža iluziju čovjeku kojemu prikriva stvarne odnose realnosti. Druga suprotnost
je između dužnosti i prohtjeva, čovjek i društvo žele nešto drugi. Treća suprotnost je
najpoznatija između razuma i osjećaja. On ima shvaćanje vrline di je vrlina zapravo rat, a u
svakom ratu ima pobjeđenih. Vrlina koju nameće Z filozofija koja zagovara rat protiv sebe, ići
protiv osjećaja. To stvara vrlinu, ali to je rat. Rousseau je jako utjecao na Z filozofiju utjecajuči
na Kanta (koji ga je nazivao Newtonom morala), a Marx je napamet znao Rousseaua i
Voltairea
-b) interakcijska – odnos prema drugome. Tu se manifestira rascjepljeno jastvo jer je naše
moralno doba na mjesto vrline psotavilo interes i bacilo jedno čovjeka protiv drugoga.
Moderan čovjek se postavlja prema drugome kao nekom ko mu smeta za interese il ga želi
iskoristit kao sredstvo. Iskorištavanje i konkurencija.
-c) odnos čovjeka prema prirodi – Rousseau je autor koji je sve moderne teme dotaknuo.
Čovjek se prema prirodi postavlja kao nasilnik. To je to novovjeklje koje u prirodi vidi
 materijal subjektiviranja čovjeka. Rousseau ima neostoičku ideju prirode govoreći da je
čovjek nasilnik nad prirodom.
2. Terapija – ako su stvari nastale mogu se promjenom okolnosti i promjeniti. Ako znamo kako
smo postali to što jesmo onda možemo i izaći iz tog. Putevi terapije su emancipacijski
projekti. Rousseau ima 3 osnovna puta oslobođenja.
-a) Pedagoški – zamisao da putem odgojnih intervencija obrani mladu ličnost od koruptivnih
utjecaja (negativan odgoj). Ovo piše u Emilu: O Odgoju1762. Rousseau to izvodi na način da
Emila odgaja na selu i pokušava da djete oblikuje sudove učeći od prirode.
-b) Politički – Rousseau pokušava unjeti antičku vrlinu u moderni svijet interesa, želi u taj
svijet egoističnih interesa donjest ideju harmonije. On želi povezati antičko i novovjekovno
shvaćanje svijeta! Politički emancipacijski projekt uzima nekoliko etapa. Prvo je Rasprava o
izvorima i temeljima nejednakosti među ljudima iz 1755.. Rousseau je prvi veliki autor koji
ovu ideju nejednakosti stavlja u prvi plan. Njegovo je središnje djelo Društveni ugovor ili
rasprava o načelima političkih prava iz 1762. On tu ostaje na istoj ambiciji, ali na zrelije
mijenja izvedbu.
-c) Naturalistički - treći je projekt posthumno objavljen kao Sanjarije usamljenog šetača i on
se tu razočarao svojim projektima pa se vraća na jednostavniji život i to je vrsta dnevnika,
apel za pomirenja čovjeka s prirodom.

Jedinstvena os koja dopušta izvedbu dijagnoze i terapije jesu 2 uporišta. Kolokvijalno rečeno ak su gore
ciljevi, ovo su sredstva.

1. Normativni pojam ljudske prirode – to je prvi oslonac. Ak želimo izkritizirat trenutnu civilizaciju
treba se nač točku izvan nje. Rousseau želi rekonstruirati tijek civilizacije tako da konstruira ono
što mi ljudi jesmo i što je civilizacija korumpirala. Rousseau dolazi do ovog kroz teoriju
društvenog ugovora i pretpostavljivo prirodno stanje, no kritičan je prema drugim
kontraktualistima. Kaže on da i Hobbes i Locke švercaju elemente civilizacije u prirodno stanje.
Reč da je prirodno stanje rat je neš što je Hobbes vidio kroz prozor, civilizacija je ta koja je dovela
do rata. Svi kontraktualisti kao unose elemente civilizacije da bi neš dokazali dok Rousseau želi
spekulirati o samom početku ljudskog roda. Rousseau se najviše uzdao u tadašnje antropološke
činjenice i govorio je da prirodno stanje možda i nije postojalo. On želi doći do predcivilizacijskih i
predrazumskih dijelova čovjeka, a ako činjenice postaju nedostupne treba se razmišljat o tome.
Zašto normativni pojam ljudske prirode? To znači da ljudska priroda nije opis, već je nešto što
nas kao bića obvezuje. Tu on razdvaja 2 momenta.
-a) Naturalistička esencija – ono što je utkano u našu prirodu te izvan čega ne može. Rousseau se
čuva strogog esencijalizma ipak.
-b) Povijesna samostvorenost – postoji nešto što je naturalistički zadano, no to što jesmo smo
postali zbog historijske uvjetovanosti samooblikovanja
Rousseau pojam prirode postavlja skroz drugačije od Bacona i takve ekipe. Dok Bacon želi
filozofiju učniti znanstvenom i prirodu kao svrhu samooblikovanja čovjeka Rousseau se vraća
antičkim uzorima. Rousseau prirodu poima kao samosvrhovitu i sklon je neostoicima i koketira s
pojmom pronoia, majčinska providnost prirode u stoicima. Pronoia znači da živa bića imaju
 sklonost životu kojom opstoje i održavaju se. Kod životinja je to nagon, a kod čovjeka kao pravilni
izbori (u skladu s prirodom). To je ta njegova naturalistička esencija, no Rousseau odbacuje
teleološki stav stoika i preuzima sklonost prirode ka samoodržanju. Na tim osnovama
neostoičkog poimanja prirode, ideje samoodržanja, historijske samooblikovanosti Rousseau je taj
koji u analizi ljudske prirode pokušava izdvojiti 4 temeljan obilježja čovjeka. Rousseau u kasnim
20im godinama dolazi u Pariz i bavi se glazbom te sudjeluje u srcu prosvetiteljstva i kompić je s
Diderotom. Diderto je ključ za enciklopediju i zastupa materjalistički/ateistički stav. On
nesmiljeno kritizira vlast i pola je života u zatvoru, a pola protiv vlasti. Kasnije će se razič oni zbog
Rousseauove teške naravi. U jednom je trenu Diderto napisao pamflet protiv vlasti „Pismo
slijepima namjenjeno onim koji vide“. Naravno uvrijedio je ljude i ide na 3 mj u zatvor. Rousseau
kaže da tu odpočinje Rousseauova Odisejada. Rousseau tu piše pamflete za njegovo oslobađanje
i u srpnju 1749. (ista godina) odlazi posjetit negdje izvan Pariza do tog zatvora. On je išo pješke
jer nije imo para i zaustavio se pred stablom. Ide se odmorit i sjeda pod drvo jer je jako vruće i
vidi da je akademija iz Bižona u novinama objavila nagradni natječaj za esej koji će odgovoriti na
pitanje kako je napredak znanosti i umjetnosti utjecao na moral ljudi. On tako piše Raspravu o
znanostima i umjetnostima i to je Rousseovo prvo djelo di tek počinje njegova središnja ideja.
Djelo odmah dobija 1. nagradu i Rousseau postaje poznat autor odmah, a on je sam reko da je to
vrlo loše napisano djelo. Rousseau je naime na fin način formulirao tezu koja se dopala
konzervativcima iz Dižona. Ta ekipa je to shvatila kao revolucionarni konzervativizam i apologije
herojstva prošlosti, a Rousseau je mrzio ovo djelo. Tu je sazrjela mnogo veća Rousseaova ideja.
Onda je piso Raspravu iz '55. i tu piše o normativnom pojmu ljudske prirode kroz 4 temeljne
značajke. Prve 2 dijelimo s drugim živim bićima.
-a) Ljubav prema samome sebi tj. samoodržanje. To je nevina radost života u vlastitoj koži.
Čovjek je osamljeni čovjek po Rousseau i samo se zbog zova prirode združuje nakratko s ljudima i
osjeća se radostan bit solo u vlastitoj koži.
-b) Suosjećanje, samilost, milosrđe – nije to karakteristika samo čovjeka, već svih živih bića isto.
Konj preskoči zeca kad ide prema njemu, svako živo biće ima sposobnost koja se kod ljudi javlja
kao empatija. To je odbojnost prema patnji, a posebice onih bliskih. Ova ideja mjenja dotadašnju
paradigmu čovjeka. Do tad je Augustinovsko-Descartovska ideja dominantna za čovjeka: ne idi
van, unutra u čovjeku je spoznaja, pođi od samospoznaje. Rousseau određuje subjekta iz odnosa
prema drugome, postaviti sebe na mjesto drugoga konstruira ono što ja jesam.
-c) Sloboda volje – posebnost čovjeka jer čovjek jedini može na naloge prirode odgovoriti ili se
oduprijeti. Sva živa bića idu sukladno s njom, al jedino čovjek može protiv kauzaliteta.
Prosvjetitelji su većinom deterministi pa je ovo dosta radikalan pomak. To se onda manifestira
kao sloboda djelovanja i onda osobna sloboda. Sloboda volje znači da je čovjek neovisno i
aktivno biće, još je i Aristotel definirao čovjeka kao slobodnog ak ne ovisi o volji drugog čovjeka.
Doista prirodni čovjek ne ovisi ni očijoj osim svoje volje.
-d)

14.5.
Rousseau rabi pojam čiste ljudske prirode kao neoskvrnut ljudskim govnima. To je njegova arhimedovska
točka i to uključuje 4 odrednice i prve 2 se dijeli s životinjama.

1. ...-d)usavršivost – perfekcija. Sva bića djeluju na isti način, jedino čovjek može gradit život na svoj
način. Čovjek se mijenja, usavršivost i napredak ljudske prirode će bit osobito važan. Rousseau
djeluje u središtu prosvjetiteljskog pokreta kojem je središte vjera u napredak. Međutim
Rousseauovo shvaćanje napredka nije tak slijepo optimistična da stvari neminovno idu prema
boljem, on je mnogo oprezniji. Ljudsko se biće mijenja, al ne postoje logička/moralna jamstva za
promjene u čovjeka. Promjene ne moraju nužno bit napredak i tu je Rousseau poseban. U
prirodnom se tanju radi o nizu spekulacija kako se slučajnim uzrocima mogao uvjetovati
napredak čovjeka u prirodnom stanju. U civiliziranoj fazi napredak čovjeka ovisi o socijalnim i
političkim institucijama. Po Rousseau za napredak je preduvjet promjena institucija, promjena
struktura u kojoj živi. Strukturna pravednost, pravednost institucija. Sa usavršivosti i
promjenjivosti čovjeka dolazimo do druge točke interpretacije Rousseauva dijela je filozofija
povijesti
2. Svjetovna teodiceja povijesti – teodiceja jest opravdanje zla u svijetu, koristi se u teologiji. Mi
percipiramo nešto kao zlo, al iza tog se krije nešto što mi ne možemo spoznati. Rousseau koristi
samo strukturu teodiceje da bi objasnio povijesni svijet čovjeka. Povijest i civilizacija znače
moralno izopačenje čovjeka. Prirodni se čovjek civilizacijom moralno izobličio, ali je ta civilizacija
uz moralnu izopačenost prisilila čovjeka da uđe u borbu s drugim čovjekom i tako razvija svoju
spoznaju, tehnologiju itd. Rousseau govori o nereverzibilnosti povijesti, nemremo se vratit na
neku ljudsku dobrobit u prirodi. Poanta je samo povratak ljudske prirode. To je sinteza koja
dokida i čuva određene momente. Imaš prirodno stanje kao nevino doba, civilizaciju kao moralnu
negaciju toga i imamo emancipacijske pokrete i izbavljenje. Teodiceja je primitivna forma
dijalektike. Rousseauva filozofija povijesti koju izvodi u obliku teodicije jedna forma
protodijalektike jer sadrži ta 3 stanja. Karl Lowith piše knjigu svijetska povijest i događanje spasa i
pokazuje da forma sveze teologije i filozofije postoji ovdje, vuče paralelu s tim kao rajsko stanje,
posrnuće i izbavljenje. Ipak Rousseau nije bio baš prereligiozan. Bio je neki deist kao i žustro se
borio protiv istočno grijeha npr. smatrajući da je zlo nešto što individualac stvara. Čovjek je po
njemu dobar kao.
Nego, sa sekularno teodicejom prvo Rousseau želi dati objašnjenje. Želi objasniti prijelaz iz
prirodnog u socijalno/civilizacijsko stanje. Moramo nači motiv zaš se iz jednog prelazi u drugo
stanje. Drugi je rekonstruirati i analizirati metafizičke i moralne promjene u ljudskoj prirodi.
Kakav je to čovjek civiliziranog stanja? Najvažniji i treći razlog je moralna izopačenost civilizacije
istodobno stvara spoznajne i moralne pretpostavke emancipacijskih projekata. Marx će prije
kritike kapitalizma isto tako odati počast njemu jer je on napravio pretpostavke s moralnom
izopačenosti za emancipaciju.
-a) Prijelaz iz prirodnog u društveno stanje – čovjek je prirodnog stanja dobročudan, suosječajan,
aktivan i neovisan. Buon savage (plemenit divljak kao) je definitivno velika pogreška jer u
prirodnom stanju nema morala i razuma. U stanju animalnosti nema tu nekog morala jer nema ni
razuma. Isto ko u Hobbesa u prirodnom stanju, nema tu dobra i zla jer moralna sfera ne postoji.
Inače Rousseau se kod prijelaza oslanja na filozofske spekulacije. U osnovi zadržava tradicionalnu
 formu p.s.-društveni ugovor-pol. s. Ali kaže ipak Rousseau da u osnovi možda prirodno stanje nije
postojalo, no ipak kao idemo to uzet ko postulat. Rousseau za prijelaz uzima kumulativn razloge.
Postoji masu tih razloga zašto su se ljudi združili. Rousseau smatra da čovjek u p.s. živi
osamljenički i tu i tam se združuje zbog razmnožavanja da bi se vratio u lutalački život poslje. Ipak
zbog potresa, poplava i ega već ne čovjek uviđa prednosti socijalne suradnje. Živjet zajedno
donosi prednosti! Socijalna suradnja postaje s vremenom sve čvršća i formiraju se sve jače
socijalne strukture te vezuju čovjeka u socijalne uloge te time ugrožavaju prirodnu slobodu. Ima
sad 7 faza postupnih prijelaza kao, al nebitno, no jedna od tih faza je zlatno doba. To je mladost
čovječanstva, točka na pol puta između otupjelosti marve i kobnih spoznaja civiliziranog čovjeka.
Teško je s otupjelom marvom izjednačit plemenitog divljaka hmhm. Sa socijalnom suradnjom
čovjek se počinje prepoznavati kao osoba i to je početak moralnog propadanja. Čovjek se počinje
ogledati u očima drugih. Čovjek prirodnog stanja pjevuši, a čovjek civiliziranog stanja pjeva
gledajući doživljaj drugog čovjeka, ne zbog sebe. Počinjemo biti ovisni o sudu drugih, doživjeti
prezir ili uspjeh. To za Rousseaua stavlja patologiju di želiš konstantno bit bolji neg što jesi,
ffascinirati ih i postiči libido dominanti. Preko moći i vlasništva se na kraju pokušavaš istaknut
pred drugim čovjekom (ovo se sve govori u raspravi o izvorima i temeljima nejednakosti itd.). Još
kaže da nisu pjesnici stvorili zlato, već metalurgija i agrikultura (željezo i žito) civilizirali su ljude i
upropastili ih istovremeno. Rađa se ideja vlasništva i to je ključni moment koji će dovest do
kulminacije moralne propasti. Privatno je vlasništvo svetije i od slobode unatoč tome, on će
vidjeti tu motor korumpiranosti, a s druge ga strane brani. Vlasništvo postaje problem tek kad se
razvija u monopole, korporacije i takve brije. U drugoj raspravi vlasništvo je korumpiralo ljude, ali
u Društvenom ugovoru će reči da nitko ne smije biti da će bit tolko siromašan da prodaje il bogat
da kupuje slobodu. Vlasništvo je problem ugroze drugog čovjeka. Vlasništvo je ipak svetije i od
slobode za njega. Ljudi su rekli da je on kontradiktoran, al on je uvijek zastupo istu stvar sam
sakrivenu. Vlasništvo nastaje iz ideje kak bi bilo korisno da zadovolji neke potrebe, al da bi se
istakao shvati da je dobro gomilati. Vlasništvo nastaje iz potrebe zadovoljavanja fizičkih potreba,
no ubrzo prelazi te granice i radi se o isticanju. Vlasništvo kad postane kategorija isticanja je u
kurcu, vlasništvo možda nastaje iz rada npr. obrađivanja zapuštene zemlje i nema se tu niš protiv.
To je Lockeovski moment, no suprotno Lockeu pita tko je tu odredio granice. Postoje granice
rada i vlasnništva. Potreba da se kroz vlasništvo i moć istakne pred čovjekom i potreba za
njegovim priznanjem. Odgovor na uzurpaciju i otimaštva bogatih tako postaje razbojstvo
siormašnih. Društvo tako postane poprišteno slomljenom jednakosti i najužasnijeg ratnog stanja.
To je ruganje Hobbesu, najgore je ratno stanje u civiliziranom stanju. Izlaz iz takvog stanja rata
jest osnivanja države paradoksalno. U prvim je to državama bio trik da se zaustavi sukob, da se
snaga bogatih pretvori u zakone i moć u pravo. Tu se izvode 2 teme. Kritika ideologije npr. kad
bogati osnuju države govore o nekoj slobodi, ali zapravo gledaju svoje interese. Pars pro toto.
Drugo je ako postoje nelegitimne zajednice naravno da postoje i legitimne. U biti ta je rasprava
prijelaza cijela dijagnoza.

21.5.
b) Znači nakon njegove bipolarne rasprave. civilizacije=loše, prirodno stanje=dobro Rousseau odlazi u
zrela djela
c) 1762. Emil i Društveni Ugovor tj. O načelima ljudskog prava. To su njegova zrela djela i tu se ne mjenja
osnovna ideja. Tu on uvodi trijadu, sekularnu teodiceju. Civilizacija je tu viđena kao ono što moralno
upropaštava čovjeka, al ga prisiljava razvit njegove moralne i spoznajne moći. Ovo je uistinu dijalektička
struktura. Projekti emancipacije zahtjevaju iz svoje materijalne, povijesne pretpostavke da bi bilo dobro.
Civilizacija je moralno zlo, al čovjek se tu treba razvijat.

Nakon što je Rousseau definirao Z civilizaciju treba se pitati što je izlaz!

3. Emancipacijski projekti – njima se trudi sastaviti rascjepljeno ja. Ima ih 3

a) Pedagoški – tu je riječ u Emilu koju je Rousseau smatrao svojim najvažnijim djelom. Ovaj
projekt hoće pokazati genezu osobe kao privatne egzistencije. Rousseau smatra da društvo nosi
snažne koruptivne utjecaje te zbog toga mladu osobu treba zaštititi dok ne dođe u stanje da
može sama. Odgoj mlade osobe je negativni odgoj, Rousseau govori o tutoru koji Emila odvodi na
selo d ise može odgojit autohtoni mladić. Ovo je prirodni odgoj, ne učiti od ljudi, već od prirode.
Uloga tutora je tu da postavlja scenu, da dovodi mladog čovjeka te da Emil uči iz iskustva, a ne
autoriteta. Ono što odgojem djete treba shvatiti jesu 3 relacije (Kant će posve ovo preuzeti). Da
ne može sve što hoće (kategorija nužnosti), što je korisno i beskorisno (kategorija korisnosti) i
uvođenje djeteta u normativne strukture tipa značaj obećanja, vlasništva itd.(odnos moralnosti).
Svrha je odgoja razviti racionalnu volju i uređenu slobodu. Dijete do autonomije trba doći samo.
Kant će tu doć do paradoksa odgoja. Mladom čovjeku je potreba pomoć samo da dođe do točke
di mu učitelji više nisu potrebni. Racionalna autonomija je sposobnost da se odupre drugom
čovjeku, koruptivnim utjecajim civilizacije. Razvoj tu ipak ne završava, nakon odgoja čovjeka
negativno kao prirodnu osobu treba ga odgojiti za građanina. Da preuzme ulogu nositelja opće i
opčenite volje.
b) Politički – u sredini je. Život u dobro uređenim institucijama mjenja ljudsku prirodu. Politika je
odgojni projekt jer čovjek sudjelovanjem u institucijama proširuje svoj bitak. Shvaća da je dio
šireg tijela. To je Rousseauvo povezivanje antičkog s moralnim svijetom. Čovjek je duboko
uvjeren da svoje potencijale može ostvarit sam u dobro uređenoj zajednici. Politički je projekt
odgojni jer je to transformacija osobnosti. U političkom projektu čovjek proširuje svoj identitet i
gleda kako se obraniti. Politički projekt želi proširit identitet čovjeka i napravit ga da može reč
„Ono mi“. On želi čovjeka učiniti dijelom republikanskog ethosa, ponovno oživjeti duh
zajedništva. Želi stvoriti takav temelj zajedničkog živoda gdje je sloboda svakog čovjeka spojiva sa
slobodom svakom drugog u uvjetima uzajamnog i jednakog priznanja (ovaj drugi dio je važan).
Politički projekt želi omogućiti pojedincu moralnu egzistenciju i učinit ga državljaninom.
Rousseau ovo izvodi kroz kontraktualističku briju. U njegovom Društvenom ugovoru naravno ima
posebnosti u usporedbi s drugim kontraktualistima.
-1. Metodičke pretpostavke – Posebne su tu 3 stvari. Prvo on odbacuje stubokom sve dotadašnje
načine legitimacije političkog autoriteta. Ništa to! Sila i pravo nejdu zajedno, to su disparatni
pojmovi (fizički svijet i normativni svijet). Za Hobbesa je sila legitimacija stvari, al za Rousseaua
ne. Teorija prirodnog podvrgavanja *ispit* po Aristotelu. Kaže Rousseau na to sarkastično da
 nema ničeg prirodnijeg od teze da čovjek koji se rađa kao rob, rađa se da bude rob. Odmah
dodaje da je Aristotel pomješao uzrok i posljedicu. Nije moguće iz onog što jest izvodit ono što
treba biti. Pristanak je nužan, ali ne i dovoljan uvjet. Druga m.p. je značajna za suvremene
rasprave, da se treba uzet ljude onakvi kakvi jesu i zakoni kakvi bi trebali biti. U ideji konstrukciji
legitimnih političkih institutcija. Ljudi mogu razmišljati o svačemu, ali ne i o onom što je
nemoguće i zato se i treba poštivati ljudsku prirodu. Distancirao se od utopija, ali i pukog
svođenja filozofije na pravnu politiku bez promjene ljudi. Ono što treba biti mora biti i moguće.
Samo srednji put! Treća stvar, rubno mjesto koje se često ne primjećuje, jest Rousseauva
distinkcija između principa politike (načela prava) i maksima politike. Jedno je temelj koji je
uvijek tu, a drugo je kako te opće principe primjeniš na situacije pojedinačne.
-2. Ambicija i način izvedbe racionalnog konsenzusa – temeljna odredba racionalnog društvenog
ugovora na koju se svode sve ostale odredbe jest potpuno otuđenje (predavanje) svakog člana
društva sa svim njegovim pravima u cjelokupnu zajednicu. Bit društvenog ugovora glasi „svatko
od nas predaje svoju osobnost i svu svoju moć pod vrhovnu upravu (vlast) opće volje te primamo
u društvo svakog člana kao neodvojivi dio cjeline“. To je taj republikanizam, Rousseau traži svog
sebe da predaš. Sloboda i jednakost idu zajedno, svi predaju sebe i dovedeni su u jednakost.
Equity vs. equality brija, Rawls je s ovim počeo, ali i kod Rousseaua se tu vidi razlika između
pravičnosti i pravednosti. S racionalnim se pristankom stvara moralno i kolektivno tijelo
sačinjeno od toliko članova kolko skupština ima glasova, s istim činom stvara se jedinstvo,
zajedničko ja i zajednička volja. Ta javna osoba nekad se nazivala polis/grad, a danas je republika
ili političko tijelo. Bit je društvenog ugovora ovdje da ugovor sklapaju pojedinci jedni s drugima
svatko sa svakim. Svatko je nositelj političkog tijela, da donosi zakone i da se podvrgne njima.
Sloboda je živjeti pod zakonima koje smo sami donjeli. Narod nije etnički il kulturni, ovo je
politički narod. Zbog takve ideje Francuska i je takva. Tu se određuje volunte general – iskaz
narodnog suvereniteta, iskaz moralnog tijela koje je najbolje prevoditi kao opća i moralna volja.
Odnosi se tu na sve članove političke zajednice i zato je opća, al je i općenita jer suveren (narod)
se ne bavi konkretnim stvarima, već dobrim čitave zajednice
-3. Učinci društvenog ugovora
c) Naturalistički – ovo je prisutno u zadnjem njegovom djelu
-zajednička je značajka da čovjek s odgojnim reformacijama može prevladati ono Ja koje je
izobličeno u loše uređenim političkim institucijama. Takvo fenomenalno Ja nadvladati i donjesti
smiraj, harmoniju i radost egzistencije

28.5.

Čak i u završnoj varijanti Društvenog ugovora stavlja 3 ograničenja do kud volja suverena može ič

1. Ograničenost dosegom
2. Ograničena je zakonom – to su izrazi opće i općenite volje. Jedno je naredba, a drugo je opća
volja koja se može izrazit samo zakonom
3. Vrijedi u javnoj sferi, dok je privatna sfera ostala s prirodnim pravima na život, vlasništvo itd., ako
vlasništvo nije protiv općeg dobra. Ak se radi autoput il bolnica ti možeš izrokat cijenu do nekud,
al postoji i izvlaštenje da ti se oduzme zemljište i daje ti se nadoknada
Rousseau zagovara suverenitet naroda koji kroz volunter general donosi zakone, no odjednom se
pojavljuje mističan lik polubožanski. Mistični zakonodavac zna ljudske mane, al ih nema sam. Ovo je
interna kritika kontraktualizma. Ni jedan sustav pravila nemre sebe regulirat, naime ti stvoriš sustav i kak
ga sad implementirat. Koji je nepokrenuti pokretač zakona? Nemreš od naroda očekivat da bude ono što
od zakona treba dobiti. Tek su zakoni i institucije one koji obrazuju narod za tako nešto! To je klasični
prigovor koji David Hume prigovara kontraktualistima, to je circulus vitiosus. Ljudi sklapaju sporazum da
ga se drže, što je zapravo sklapanje onog do čeg želiš doć. Rousseau to shvaća i on zato stvara mističnog
zakonodavca, onih koji daju početni impuls. On nema zakonodavnu noć, on donosi i sugerira zakone, al
nema moć davanja zakone. On ni ne uvjerava, preostaje predodžba. Oslanja se da putem mistične
predodžbe uvjeri narod da uzme ulogu mističnog zakonodavca. Narod je uvijek u pravu, al slijepa svetina
ne zna što hoće jel. U tog zakonodavca svrstava Mojsija, xy i čak i sebe. To je paradox inicijacije, kako
postavit sistem i po Rousseau to daje mistični zakonodavac i jednom kad se oformira to sve taj lik sam
nestaje.

Rousseau je prvi zagovornik demokracije pučkog suverentiteta. Demokraciju shvaća na 2 načina. Kao
suverenost, koju on shvaća sinonimno gotovo s demokracijom. S druge strane shvaća je ko politički
poredak. Politička volja demosa je nedjeljiva i neprenosiva, a ak je nedjeljiva čudne su one interpretacije
oko podjeli vlasti. Vlast nije djeljiva, on je razdvaja, a ne dijeli na jednako močne grane koje se
kontroliraju. On ima zakonodavnu skupštinu. Mi moramo imat vladu, al vlada je sam tehnički
reprezentant opće volje te servis. Vlada sam izvršava opću volju u konkretnom slučaju. Volja je
neprenosiva, on odbacuje predstavničku demokraciju. Englezi su slobodni jednom u 4 godine kaže on,
onda kad glasaju. Nakon tog ne može volja bit na oboje. Volja je neprenosiva i parlamentarizam ne može
bit. Rousseau zagovara direktnu demokraciju. Mnogi su rekli da je on u moderni svijet uveo ideju Polisa.
Također taj univerzalizam nije baš istinit jer se žene ne broje u narod. S druge je strane Rousseau reko da
je demokracija za Bogove, a ne za ljude. Ak nemaš političke kulture nemreš dovest zakon da je zakon
zakon. Politička kultura se mora izgraditi da bi ljudi shvatili da moraju sudjelovat. On se i dalje priklanja
uz direktnu demokraciju, no s ogradom. Zajednica se raspada kad izvršna vlast pokušava donjest zakone
ili kad zakonodavna vlast (okupljeni narod) želi provest tu volju.

Najveći i najvažniji učinak društvenog ugovora jest probitačna razmjena nesigurnog načina života boljim,
sigurnijim. Zamjena prirodne neovisnosti za slobodu (misleći na republikansku moralnu slobodu). U
političkoj egzistenciji (zato to je transformativni ugovor, ne ko Hobbesov darovni ili Lockeov zastupnički)
se transformira identitet i moralna psiha pojedinca. Pojedinac se ne iscrpljuje više u privatnim interesim,
već čovjek postaje dionikom jednog moralnog tijela gdje čovjek treba izravno priznanti načela drugog
čovjeka. Učinak društvenog ugovora je moralna sloboda i čovjek počinje živjet po načelima. Čovjek kod
dobrohotne, nevine i glupe ograničene životinje (prirodno stanje) postaje moralno biće u političkoj i
morlanoj egzistenciji. Pravednost dolazi na mjesto instinkta i dužnost dolazi na mjesto poriva. Pravo je
zamjenilo prohtjeve. Moralnu autonomiju i pravo čovjeka on stvara koju će preuzeti Kant.

Još se treba spomenut treći emancipacijski projekt, naturalistički. Ovo je oličeno u Sanjarijama
usamljenog šetača. On kaže razočaran svijetom da je ostao sam na svijetu i razočaran je u ljude te se
vraća u prirodu. Kaže da je otkrio nešto slađe i od slobode: smiraj egzistencije. Pomirenje čovjeka s
prirodom, receptivna čulnost. Sposobnost čovjeka da odbaci prometejski duh Zapada i postavi pred
sobom Orfejsko razmišljanje u jedinstvu s drugim čovjekom i okolinom. Radost življenja u svojoj koži on
nalazi u osjećajima koji dolaze prije racionalnosti. Rousseau tu donosi strasti i osjećaje kao dobro što bu
Nietzche preuzeo. Paralelno ima 2 shvaćanja vrline. Jedno je ono stoičko, Zapadno shvaćanje kad čovjek
potisne sve one prirodne osjećaje za moralnu egzistenciju, a drugo je ovo u kasnijim danima. On kaže da
je vrlina zapravo rat. U ratu uvijek ima pobjednika i poraženih i razum je hegemon koji se trudi pobjediti
strasti. To je kritika prosvjetiteljstva, afirmacija osjetilnosti i osjećaja. Postojati znači osjećati.

Gdje je utjecaj Rousseaua na današnji svijet. Reko je on da se približavamo krizi i stoljeću revolucija, a
desetljeće nakon njegove smrti dolazi do franc. revolucije. Rousseau nudi prvo historjisko razumjevanje
čovjeka. Čovjek je ono što je povijesno načinio od sebe kak će poslje Marx reč. Drugo Rousseau je skroz
izveo pojam otuđenja, rascjepljeno jastvo nema to ime, no to je to. Treće on vidi duh modernog doba s
parcijalnim i privatnim interesima te javnim dobrom. On će tak ljepo zapisat da demon vlasništva okužuje
sve što dotakne. Novac je nadomjestio istinsko priznanje. Četvrto Rousseau je kritičar liberalizma koji želi
sačuvati emancipacijske tekovine liberalizma. Rousseau je također zagovornik pučke suverenosti i
zastupa deontološki pojam vrline, ali i naturalističkom afirmacijom osjećaja. Posljednje je da je Rousseau
naš suvremenik i jer je riječ o filozofu bunta koji je u današnjoj civilizaciji razuma naglasio da nema
mudrosti, živimo u doba užitaka, a bez sreće.

4.6.

Danas se ideja slobode raspravlja na metafizičkoj razini oko kompatibilizma i inkompatibilizma.

Libertarijanizam govori da se stvari događaju slučajno i kauzalnost je sam privid. Nema slobode! Svijet je
kontingentnost, stvari se slučajno poklapaju il ne poklapaju. Kompatibalizam smatra da je ideja slobode
mogoće tj. da je determinizam svijeta kompatibilan sa slobodom volje. Treba se razlikovat političku
slobodu (stvaranje ljudskog svijeta) i slobode volje. Sloboda volje ulazi u diskurs sa stoicizmom, kad se
polisi pomalo raspadaju. Zoon politikon se pretvara u zoon koinonikon, društveno biće koje se povlači u
osamu i kontemplira. Sloboda volje je sloboda da nešto opće možeš radit. Sloboda volje je unutarnja
dispozicija duše, to odgovara na pitanje što ja mogu. Politička sloboda odgovara na pitanje što ja smijem
činiti. Sloboda volje je zbiljska perspektiva (de facto), a politička je pravna perspektiva (de iure).

Nas zanima pojam političke slobode. To možemo analizirat kroz par pitanja. Prvo je tko vlada, tko je
nositelj suvereniteta. Drugo je kako netko vlada, koje opcije slobode taj vladar pruža. Prvi je odgovor
samozakonitost/autonomija. To je nužan, al nedovoljan uvijet političke slobode. Tu se ne otvaraju
manevarski prostori da pojedinac konzumira slobodu. Drugi uvijet jest da vlast mora pružat opcije
slobode. Ova 2 pojma ne moraju se nužno susretat, al moraju bit zajedno kad govorimo o zrelom pojmu
slobodu.

Na početku 19.st. kad B. Constant, koji je kritiziro sve autoritete tipa Rousseaua i Kanta, piše O slobodi
antičkog i modernog doba. U antici biti slobodan znači biti dionikom javnog života dok u modernom dobu
znači da kad te ljudi puste na miru. U antici je sloboda participacije, a u modernitetu sloboda od politike.
On pokušava shvatiti zašto je to tako, treba se dijagnosticirat patologije modernog doba. Na istom tragu
I. Berlin piše „2 poimanja slobode“ gdje on konstatira 2 različita pojma slobode u modernoj zajednici.
Prvo je sloboda od tj. negativna sloboda, a drugo sloboda za tj. pozitivna sloboda. Primjer negativne
slobode je Hobbes (ISPIT: za njega biti sloboda znači imati mogućnost za nesmetani pokret). Ovaj
negativan pojam slobode je vezan uz kategoriju mogućnosti, drugo to je deskriptivni pojam (kak vrijedi za
kuglicu koja pada niz kosinu, tak vrijedi i za čovjeka) jer je pojam dekontekstualiziran, a trećeje da ima
pojam s autoritetom jer se autoritet poima kao prepreku koja stoji na putu djelovanja.Pojam negativne
slobode također nemre razlikovat slobodu od samovolje. Čim si ti zaustavljen u samovolji ti nisi slobodan.
Ak želiš bacit neš kroz prozor, a tu je prozor na putu on ti sputava slobodu. Nemre se tu accountat za
unutarnje ropstvo, di se nemreš oduprijet žudnjama di znaš da nije dobro. Peti problem se očituje i u
povijesti. Američki građanski rat i ukidanje ropstva, nakon što se to zakonski ukida robovi ne žele otič
neki. Nemaš prepreka za ono što želiš činit, al što ak nemaš ni želja zbog unutarnjih prepreka. Bez
unutarnjih predispozicija nije baš neš negativna sloboda. No dobro, ovih 5 stvari imaju prednosti i mane.
Negativna sloboda oslobađa od spona da nam neko sere i vezana je uz liberalnu filozofiju politike i to je
koncepcija ograničene vlasti.

Pozitivna sloboda je druga stvar, očituje se u djelovanju za moralno vrijedne ciljeve. Ak su za negativnu
slobodu predstavnici Hobbes i Locke, za ovu su Rousseau i Hegel. Kao glazbeni talent ti si negativno
slobodan kad te nitko ne sprječava (susjedi, ukučani itd.). Pozitivno si tu slobodan tek kad pjevaš i razvijaš
svoj talent, pozitivna sloboda očituje se u realizaciji i djelovanju u moralno vrijednim ciljevima. Za
negativnu se trebalo reč da je vezana za mogućnost i bilo je 4 prigovora, sjebali smo. Za pozitivnu
slobodu isto ima problema. Berlin jako inzistira na tome gdje pozitivna sloboda pretpostavlja rascjepljeno
jastvo. Pretpostavlja tvoje želje i ono što jesi. To je potencijalno opasna pozicija jer može olako upast u
paternalizam. Ostavi površinske želje koje kao nisu vrijedne i goni samo ove velike stvari. To može bit
istina, katkad će jebenog filozofa sjebat igrice, no pitanje je želiš li se odreći površinskog ja s mušicama.
Pozitivna sloboda olako upada u autoritarizam i paternalizam. Pozitivna sloboda je vezana za
republikanizam, političke vrline i odgoj građana itd. Vrijednim se ciljevima daje prioritet nad samovoljom.
Treba se znat razliku između negativne i pozitivne slobode.

Pojam jednakosti je drugo pitanje. Moderna zapadna politička moralnost uz ideju slobode ističe ideje
jednakosti. To je suvremena ideja, kod Aristotela je bilo prirodno potčinjavanje. Moderno doba postiže
egalitarni plato, a danas svi prihvaćaju da jednakost nije baš tu. Socijalne jednakosti, obrazovne itd. Stoici
uvode ovu ideje s Diogenom nekim i rekao je da je građanin svijeta, kozmopolit. To izjednačavanje ljudi u
moralnom statusu je stoička ideja. Seneka je govorio da je zajednica u kojoj smo rođeni slučajna, al svi mi
postojimo u jednakoj zajednici umova. Ideju jednakosti će djelomično preuzet kršćanstvo s idejom
jednakosti ljudi pred Bogom, Dans macabre. Kako se ideal jednakosti pojavljuje u Z filozofiji? U 2 statusa,
jedni shvaćaju da je jednakost ideal koji se treba ostvarit (Levereri u eng. revoluciji, socijalist-utopisti.
Drugo je jednakost kao polazište, svi kontraktualisti polaze od tog da ljudi imaju ishodišno jednaka prava i
onda se društvo diferencira s različitom konzumacijom u meritokratsko društvo.

Drugo su načini izvoda jednakosti, jedna iz ljudske prirode. ISPIT: po čemu su za Hobbesa ljudi jednaki?
Svi su dovoljno jaki da ubiju drugog čovjeka. Svatko je u poziciji da ubije, svi su jednaki u strahu od svoje
smrti. Fizička jednakost isto kao. Hume izvodi jednakost iz osjećajima, moralnim osjećajima.
Nemogućnost da budeš uznemiren patnjom drugih. Bentham izvodi ovo iz užitka i boli, to nas sve
povezuje. To su tzv. naturalistička izvođenja iz ljudske prirode. Kant ne izvodi jednakost iz ljudske prirode,
već iz racionalne domene ljudskog bića. Biće koje je sposobno postavljat moralne zakone. Ljudi su jednaki
jer su nositelji valjanih zahtjeva. Što je na kraju jednako u ideji jednakosti? Tu se tek počinje filozofirat.
Jednakost se može shvaćat na razne načine, mi danas imamo pravnu, socijalnu, ekonomsku jednakost
itd.Prvi pravi ideal jednakosti je jednakost šansi i to sam znači da nitko nije apriorno isključen iz igre.
Nitko nije diskriminiran utrci života. To je najslabiji znak jednakosti, al nemoj ga podcjenit jer to znači da
zakoni vrijede za sve isto ko i pravila. Drugo je da kao ok, svi možemo sudjelovat, al što je kad ne mogu
ljudi trčat. Jednakost starta i o tom Dworkin piše u Jednakost suverena vrlina da suveren treba omogućit
približnu jednakost startne pozicije. Problem se tu javlja da kad probaš ujednačit startne pozicije i u
kojem trenutku pojedinac mora preuzet odgovornost za svoju poziciju. A. Sen smatra da o jednakosti
možemo govorit ne o jednakosti šansi (drugačije ćemo ih iskoristit) ni resursa (ljudi su neki sposobniji),
prava je jednakost sposobnosti. Jednakost osnovnih ljudskih kompetencija. Da bi društvo bilo egalitarno
svakom treba osigurat minimalno za onolko kolko oni mogu. Trebaju svi bit medicinski zaštićeni, bit
pismeni itd., treba se to osigurat.

Ideja pravednosti je posljednja stvar. Pravednost se javlja u 3 osnovna značenja. Prvo je komutativna
pravednost, kila meda je vrijedna ko litra maslinovog ulja. Danas je to u tržištu. Druga je komercijalna i ni
to nas ne zanima. Treća je distributivna pravednost, kako podijeliti dobra. Ona ima 3 točke: kome se
dijeli, što se dijeli i kako se dijeli. Klasično je svakom dat ono što mu pripada, al što mu to pripada. Tri
ideje se tu treba uzet: zasluga, jednakost i solidarnost. Ima ljudi koji ne mogu, a zbog pravednosti mi im
moramo pomoći. Rawls '71. piše ideju pravednosti di vraća normativnu ideju tu obnavljajući društveni
ugovor i poširujući ga. U uvjetima vela neznanja treba se utvrdit pravednost. Dva načela kod Rawlsa su da
svakom trebaju bit otvorene sve pozicije u društvu, a drugo načelo razlike. Društvene su jednakosti na
žalost nužne, a moramo ih načinit legitimnim i to je da te nejednakosti budu od najveće koristi onim koji
najslabije stojeći.