Znači Sokrat ovdje priča iz prvog lica

Osim toga će biti i noćna

svečanost, koju je vrijedno vidjeti. Poslije večere ćemo
otići tamo i gledati tu noćnu svečanost; ondje ćemo naći
b mnoge mladiće, pa ćemo voditi razgovore.
- kako je njima jebeno u životu bilo

Kad požude prestanu biti silovite i popuste,

onda doista biva prema riječi Sofoklovoj: to znači riješiti d
se mnogo mahnitih gospodara.
- zašto nije opće loše bit star

Treba naime škoditi zlima i neprijateljima.

- Postaju li konji bolji ili gori, ako im se škodi?
- Gori.
- Zar u vrsnoći pasa ili u vrsnoći konja?
- U vrsnoći konja.
- Postaju li i psi, kad im se škodi, gori u vrsnoći pasa, a
ne u vrsnoći konja?
- Bezuvjetno.
- A ne ćemo li, prijatelju, za ljude tako reći, da postaju c
gori u ljudskoj vrsnoći ako im se škodi.

Čuj dakle: ja tvrdim, da pravedno nije ništa drugo nego c

korist jačega. Ali zašto ne hvališ? Nego ne ćeš!
- Moram prije pojmiti - rekoh - što govoriš, jer sad još
ne znam. Veliš, daje pravedno korist jačega; što time misliš,
Trazimaše? Ta jamačno ne ovo: ako je hrvač Polidamant od
nas jači i ako njegovu tijelu koristi govedina, zar je ta hrana i
nama, koji smo od njega slabiji, ujedno korisna i pravedna? d
- Užasan si, Sokrate; shvaćaš govor onako, kako bi mu
najviše naudio.
(Ima gro humora u Politei il se to meni čini?)

Ovaj Trazimah je čak u pravu što se tiče neke administrativne definicije pravednosti (šta je tužno s
obzirom na naš pravosudni sistem da je to službena pravednost, al ajd hahahah)

Def napetije s boljim argumentima s druge strane

Na 83 Sokrat shvaća razliku između vještina i fucking biznisa.

Treba se zapisat ovaj burn za pravednika i nepravednika. Znači tvrdi Tazimah da su vrsni i mudri
nepravednici jer sebi u korist mogu nadmašit pravednike koji su dobročudno glupi. Pravednici se ne
trude nadmašit pravednike jer ne bi bili pravedni, a nepravednici se trude i pravedne (jer korist) i
nepravednike jer nepravednost ima veću silu, veći boljitak, veći potisak. Onda dođe Sokrat i pita jel
glazbenik želi nadmašit drugog u štimanju lire. Nema smisla. A jel želi nadmašit neglazbenika. Naravno.
Isto sa svim vještinama. Znači da vrla i mudra osoba u svojoj vještini je ok bit s jednakim jednaka, a
nejednakog želi prestić. A neglazbenik želi nadmašit i sebi jednake i one iznad sebe. I bum!
Argumentacija.
Jer nepravda, Trazimaše, uzrokuje međusobno razdor,
mržnje i borbe, a pravednost slogu i prijateljstvo; zar ne?
- Neka bude, da se s tobom ne prepirem.
- Dobro to činiš, izvrsniče; nego reci mi ovo: ako je posao
nepravde sijati mržnju, gdje god se nađe, zar ona ne će, kad
se nađe i kod slobodnih i kod robova, prouzrokovati da se
oni mrze i da se bune i da budu nesposobni zajednički jedni
e s drugima raditi?
- Svakako.
- A ako se nađe među dvojicom, ne će li se oni prepirati i
mrziti i neprijatelji biti ijedan drugome i pravednima?
- Hoće.
- A ako se dakle, divotniče, nepravda nađe u jednome čovjeku,
zar će možda izgubiti svoju moć? Ili će je jednako tako
imati i tada?
- Neka je ima jednako tako.
- A njezina je moć svagdje, gdje se nađe, bilo u kakvoj
državi, bilo u plemenu, bilo u vojsci, bilo u čemu god drugo-
352 me, ponajprije, da dovodi do razdora i prepirki i prema tome
onemogućuje zajedničku djelatnost, a zatim daje sve mrsko i
samom sebi i svemu stoje protivno, pa prema tome i pravednome?
Nije li tako?
- Svakako.
- Dakle i onda, kad se nađe kod jednog čovjeka, sve će
posljedice pokazivati, za što je stvorena: ponajprije će ga
onesposobiti, da ne može djelovati radi bune i nesloge u sebi,
a zatim će učiniti da bude mrzak i sam sebi i pravednima.
Zar ne?

353b ono šta je Tokić govorio za vrle oči

Druga knjiga
Glaukonova teza doslovno govori da si pravedan ak te ne ulove. Nema tu onog kategoričkog imperativa
meni tolko milog. Pravednost je isto tu nepravedna ak se tak činiš radi časti.

Tako kažu ljudi, Sokrate, da su i bogovi i ljudi

pripravili bolji život nepravedniku nego pravedniku,
Na kraju je dobar glas pravednosti po ovima bolji nego pravednost, jer nepravednik bolje završi.
Pravednici često na jebu kolko od ljudi tolko od Bogova. Žrtve su dovoljne za oprost, ne vrl život.

Država se introducira kao metaforada prvo sagledamo veću pravednost pa onda prema tome
individualnu (polis). Lakše je u državi od 5 ljudi s 5 zanata da se specijalizira svako za jedno i pomažu svi
vima. Nisu svi za sve na kraju krajeva. Al nisu oni dovoljni, treba netko napravit alate, uvozit itditd. To se
širi na veći organizam. Širi se to na trgovinu koja se širi za novac da se može pravično djelit sve. Ti bi ljudi
imali taman djece i zdravo jeli i fino bi stari umirali... Nekima ipak to neće biti dovoljno već će želit
kolače, masti, ležaje, pa čak i slikarstvo i bjelokost se treba potaknuti. Trebat će umjetnih obrtnika,
glumaca, pjesnika, obrtnika nakita, gojitelja svinja... Da se ovo uzdržava trebat će više i lječnika, a zbog tih
svih novih zanimanja i buma populacije trebat će i više zemlje za hranu koja će se uzeti od susjeda. Našli
smo povod za rat. Od jednom širimo polis na cijelu vojsku. Ti čuvari od jednom imaju najviše slobode jer
ak njih nema sve drugo pada. Imaju i najveću snagu i teško će onda biti ne zlostavljati sugrađane. Zato ih
se treba obrazovat da bi mogli lajat na neprijatelje a mazit se s poznatima.

Treba se tako dobro odgajati, tijelo vježbom, al prvo dušu glazbom (umjetnošću, priče itd). Za dobar
odgoj tako trebamo imati odobrene priče koje će pravilno izučiti djecu. Djeci se treba govoriti priče s
pravednom poukom, ne Homera il Hesioda, uvjeriti ih na primjeru Bogova da se državljani ne svađaju i to
ih ne doliči. Bog je dobar i ne čini štetu, već korist. Bog je tako uzrok dobrome, ali ne i lošemu u svijetu,
koječemu nije.

ili ako su božja, trebaju pjesnici naći zgodan način,

kakav otprilike mi sada tražimo, i kazati, daje bog radio b
pravedno i dobrostivo, a onima, koji trpe, da kazna bijaše na
korist. Ali se ne smije pjesniku dopustiti da govori kako im je
kazna bila na nesreću i kako je bog kaznu dosudio; no može
se dopustiti, da se kaže, kako je kazna bila onima koji trpe
potrebna i kako su je dobili od boga na korist, pošto su bili i
svojom su zloćom postali bijedni. Ali treba se zabraniti govoriti,
da bog, koji je dobar, postaje uzrok nečijoj zloći. Nitko
ne smije takvo što govoriti u svojoj državi, koja želi imati c
dobre zakone, i nitko ne smije slušati, ni mlađi ni stariji, priče
o tome, bile u stihu ili u prozi. Jer ne dolikuje to govoriti - a
nije ni korisno nama ni samo po sebi skladno.
Orwellova 399pr.n.e.

Platon bi preko analogije o Bogovima anulirao i pretvaranja i laži.

Sasvim je dakle bog jednostavan i istinit i u činu i u govoru,

te niti se sam pretvara niti vara druge, niti utvarama ni
riječima ni poslanim znacima, ni najavi ni u snu.

Četvrta knjiga

Adimant prekine Sokrata da kaže kak se ne čini dobro bit vladar jer nemaš vlasništva, nemreš putovat.
Kaže Sokrat da je poanta da je sretna i pravedna cijela država. Uspoređuje državu s kipom di nije poanta
da je svaki dio lijep, već da je lijepa cjelina (oči su crne, a ne grimizne). Po toj logici ak damo zlato rataru
on će bit sretan, i to je istina, al prestat će bit ratar. Treba se na državu gledat kao međupovezanu cjelinu
koju moramo skroz usrećiti da svatko radi svoje. Zato se treba stvorit dobra podloga za čuvare ukoliko
želimo da obavljaju svoj posao kak se spada, jer upravo nas oni najviše mogu sjebat. U cijelom polisu se
treba sam stvorit podloga gdje će svaki stalež bit dionik svoje sreće unutar svojih mogućnosti koji
reguliraju pravednost. Nadalje obrtnici se kvare u bogatstvu i siromaštvu. Jedno stvara ljenost, a drugo
nekvalitetu te tako čuvari moraju pazit da ni jedno od tog nije prisutno. Čuvari trebaju održavati
ekonomsku stabilnost.

Sljedi pitanje kak nam država bez bogatstva može ratovat? Kaže Sokrat da je 1) jača i obučenija osoba u
pravednoj državi koja 100% uzdržava posao doli bogatih trutova, a i 2) da bi se svaka normalna udružila s
takvom protiv zajedničkog neprijatelja jer bi znala da oni neće uzet blago. Nadalje 3) polisi u klasičnom
smislu se sastoje od mnogo nesložnih zajednica koje se vole il ne vole i vladar drugačije vlada njima pa je
veličina bilo kojeg prividna. Pravi polis funkcionira kao samo jedan. Politea se tako treba ograničiti na
veličinu gdje je moguće očuvati njenu koheziju. Čuvari isto tako trebaju održavati mjeru granica. Naravno
ak se od čuvara rodi netko tko je bolji za obrtnika treba ga se tam stavit, a i suprotno. Ta mogućnost
hijerarhijske mobilnosti naglašuje jedinstvo države. Sve ovo ovisi o dobrom odgoju prema poslovici:
Među prijateljima sve je zajedničko!. To bi trebalo napravit začarani krug di dobar odgoj=dobar rod=bolji
odgoj itd. Također kaže Platon da se to treba održavat i ne smije bitničeg novog (ni pjesme) u odgoju.
Zakonom se odmah treba odredit odgoj pa što više rastu s njima to je više klincima urođen. Ak bi
postavljali zakone to bi sam rezultiralo više zakona i komplikacijama di cijelo vrijeme brieš da si korak do
perfekcije. Religiozne zakone bi trebali uzimat isključivo od Apolona (jer funkcionira). Odbacujući zakone
kaže Sokrat da se treba sam provjerit jel država dobro osnovana i da se vidi razlika između pravednosti i
nepravednosti.

Sokrat sad počinje govoriti da ima 4 stvari koje smo spoznali o Politeji. Prvo je 1) mudrost koja nalaže
neko znanje. To je znanje o upravljanju države i odnosu prema drugim državama i imaju je savršeni
čuvari. Mudrost pripada tom najmanjem staležu. Drugo je 2) hrabrost jer je dio države koji ratuje i ima
snagu održavati odgoj i državu hrabar. Sokrat ovdje uspoređuje pomno i pravilno bojanje vune s
naobrazbom čuvara (gimnastika i glazba). Jednom kad se pravilno odgoje+prirođene prednosti oni se ne
mogu isprati požudama il emocijama poput straha. Treća je tu 3) trijeznost koja najviše nalaže slogu. Kad
je čovjek jači od sebe znači da mu dobar dio (manji) nadvladava loš (veći). Takve naslade i požude ćeš
češće ač u puku, al u trijeznoj državi dobar dio (viši staleži) nadvladavaju loš. Ipak taj treći stalež je
svijestan ovog i više od tog suglasan te svojom umjerenošću ujedinjava državu. Onda tu kroz metaforu o
lovu Sokrat i Glaukon idu tražit 4) pravednost koja mora bit tu negdje i nađu je sebi ispod nogu. Ispada da
su cijelo vrijeme pomalo govorili o pravednosti i to je postavka države. Postavka je da bi svatko trebo
radit u čem je dobar i to raditi svoje jest pravednost. Pravednost je dopustila ove druge 3 vrline da
procvatu. Pravednost je da čovjek ima svoje i radi što treba. Suprotno od tog zamjenjivanje za staleže je
tu nepravda.

Sad se treba usporedit državna pravednost s individualnom jer ipak dobijamo svoju ćud i mentalitet iz
okoline. Ipak je pitanje dal imamo dio duše koji uči, srdi se i ima požude il je to sve cjelina. Pretpostavka
je tu da se jedna stvar nemre kretat i mirovat istovremeno (kao ak čovjek stoji, može kretat druge
dijelove tijela. Zvrk se s druge strane sam kreće). Žudnje duše traže sebi nešto eksternalno. Bilo se
privlače onom što žele utažit (žeđ-piće) ili odbijaju od toga. Žudnja je žudnja za nečim dobrim, ali ti se
odnosi odnose prema nečemu, u nekom su omjeru. Veliko prema malom, brzo prema sporom. Isto tak je
znanje, znanje o nečem naspram tog nekom predmeta (onog znatljivog). Čim se vještina odnosi na
određen predmet (npr. bolesti) postaje i određeno znanje (npr. lječništvo). Čim pristupi kakvoća znanju
ono postaje određeno. Ipak žeđ nije određena nečim, neg duša kad žeđa sam želi piti. No da, ako kojim
slučajem te neš vuče na neš osim pijenja kad si žedan to znači da je to neš izvanjsko žudnji jer nemre, kak
smo već dokazali, eš bit suprotno jedno drugom. Ak možemo odoljet tome znači da su razum i žudnje
ipak neš drugo! Ipak katkad se volja bori protiv požude. Al opet volja može i pobjedit razum u nekom
gnjevu dok ga razum ne obuzda. Ipak volja pomaže razumu i to je isto u individui kolko i u državi. Znači
usporedba stoji!
Prema tome pravednost je i u čovjeka da svaki dio duše radi ono što mu doliči. Razum vlada, volja ga
treba slušat i bit mu saveznik te izvršavati vlast nad žudnjama kojih je najviše i ne smiju zavladati. Duša je
mudra ako razum vlada znajući kako zadovoljiti druge 2 polovice, a i hrabra ako sluša razum uz bol i
ugodu, pa tako bogami i trijezna je zbog sloge požuda i cjelokupne duše. Naravno to hrani dobar odgoj i
smjesa gimnastike i glazbe. Ak se baviš sobom i svojim poslom i ak ti se svaki dio duše isto tako i mnogo
postaje složno i skladno si pravedan! Ovo je sve zapravo analogno zdravlju i bolesti (jedno daje jedno,
drugo drugo). Nepravedan je odnos u duši koji je protuprirodan i pokorava se. Krepost i vrlina vode ka
zdravlju i njegovanju ono po čeg živimo, pa đabe raskošan život ak smo nepravedni jer je korumpiran naš
bitak. Postoji 5 vrsta duša, ova pravedna doliči kraljevstvu ili aristokraciji (najbolji).

Šesta knjiga

Ljudi koji su lišeni istinske spoznaje su isti ko sljepci. Filozofi s druge strane uvijek ljube nauk o vječnom
bitku. To su ljubitelji istine i svih njenih detalja. Oni su željni nauka, a ne blaga. Te je svakako ta duša
hrabra i ne boji se tog znanja. Ta duša nije zaboravna (486 c-d, promaših studij) i pravedna je. Još daj
odgoj i godine i to bi fkt bili najbolji vladari. Adimant se uključuje da dosta ljudi zna krivo filozofirat i onda
ak dugo filozofiraju postaju loši i beskorisni Politeji. Tu priča Sokrat o alegoriji s lađom. Kao ima stari
vlasnik i hrpa kormilara koji ne znaju svoj posao i kažu da se nemre naučit. Ubijaju se i bacaju s broda ne
bi li netko zauzeo poziciju kapetana. Takva bagra pravog lađara nazivaju brbljavcem i beskorisnjakom jer
ne znaju o pravom plovljenju. Najbolji se filozofi zapravo smatraju najbeskorisnijim jer nitko ni ne zna da
postoji takvo znanje o vođenju polisa.

Za tak dobre duše postoji masu opasnosti jer je zlo više zlo prema dobrom. Osobito dobre duše tako
mogu bit odvućene, omamljene i postat extra zle. Odgoj je tu bitan!!! Sofisti i društvo lako izmanipuliraju
mladež da je fkt dobro to o čem govore. Postoje i kazne progonstvom i smrću ak te ne ukalupe. Sofisti
sam uče što svijet misli kad je na okupu. Uspoređuje Sokrat raju s divljom životinjom koju pripitomljuješ i
kažeš da je dobro ono što joj se sviđa, a loše ono što ne. Ak si prisiljen pokazivat neš masi postat ćeš
populist, a dokazi da je to što se masi sviđa dobro su smiješni. Filozofija nije za mnoštvo! Uz to ak je neka
duša fkt talentirana njegovi bližnji će ga tesati ne bi li dobili plus bodove za kad bude moćan. On se još
umisli pa je teško da će poslušat nekog tko ga vodi putu k bitku. I više od toga ak bi čak odlučio za to ovi
oko njega će ga odvlačit i na sud bacat ove koji ga vuku prema filozofiji. Ovih par koji su se uspjeli bavit
filozofijom su premala količina i naravno da ih ovi na višim pozicijama diskreditiraju. Još više kad se netko
počne bavit filozofijom i vide da je brija, a nisu istrenirani za to počnu radit loše zaključke. Oni rijetki koji
nisu okruženi od kvaritelja, il oni u progonu, il oni u manjim mjestima... oni koji su se ustrojno odlučili
držat filozofije se počnu osjećat ko da su bačeni među zvjeri i otuđe se od društva želeći bar sami
pravedno živjeti s lijepom nadom. Ne postoji državno uređenje trenutno koje doliči filozofiji, jer kad se
posadi u krivo trenutno neće uradit ploda.

E sad politeja je takav ustroj, al kak bi ona postupala jer ipak je teško održat neš tak velko i lijepo. Jer
danas ekipa uči prvo neš filozofije i onda pri kraju im se ugasi to. Treba naopačke, odgojit filozofski i
vježbat prvo, a onda pri kraju se skroz ubacit u filozofiju. Nije nemoguće uspostavit dobar poredak, samo
se to treba strpljivo i na pravi način objašnjavat ljudima. Filozof družeći se s božanskim postaje najbliže
tome što čovjek može. Da bi učinili ovakvu državu punu božanskih ljudi prvo bi ih trebali očistiti od svih
krivih mnijenja i onda polako ispunjavati filozofijom. Sam ih u ovo trebamo uvjerit, argumentirano da
nam dopuste da uspostavimo takav poredak. Znači to zakonodavstvo je teško ostvariti, ali bi bilo
najbolje.

Vladara trebamo postavit tak da prođe i radosti i žalosti i odgojen je i ima znanje i što god se dogodi neće
posustat radit u interesu Politeje. Najsavršeniji čuvari (vladari) trebaju bit filozofi! Ove se ljude treba
masu učit i testirat dal posustaju pri učenju najvišeg nauka. I to nije nauk o duši, nepotpuno je to za bit
vladar. Najveći je nauk tu ideja dobrote pomoću kojih sve vrline i pravednost postaju korisne. Beskorisno
nam je sve ovo znati bez znanja o dobroti. Pravednost mogu ljudi imat prividno, al dobro žele istinsko.
Sokrat želi otič u srž dobroga i smatra da će to bit teško. Prisjetimo se da postoji masu lijepih i dobrih
stvari, ali ono dobro/lijepo zovemo samo u jednini, to je jedno. Predmeti se vide osjetilima, a ne
pomišljaju, dok se ideje pomišljaju, a ne vide. Osjetilima je dovoljno osjetilo i osjetljivo da bi imo
percepciju, barem svima osim jednog. Vidu je potrebno svjetlo. Oko je tako najsličnije u jednu ruk u
Suncu. Sunce nije vid, al se vidi po njemu! Sunce=dobrota, što je dobrota u misaonom svijetu za um i
umljive stvari, to je Sunce u vidnom za vid i vidljive stvari. Isto tak kad imamo noćne krijesove su zagasite
boje, za dušu kad uperi pogled u nešto što nastaje i propada vidi da nema uma. Dobrota daje istinu
predmetima spoznaje i moć spoznaje onom što spoznaje. I kolko god je lijpa istina, još je ljepša dobrota
jer joj daje mogućnost postojanja. Uz to dobrota ko i Sunce uzdržava na životu istinu, daje im njihov bitak
dok je ona s onu stranu bitka.

But wait there's more! Znači imamo 2 svjeta – misaoni i vidljivi. Uzmeš crtu i na 2 nejednaka dijela je
razrežeš i opet ta 2 na isti način. Jedan je dio vidljivi i prvi dio su slike (sjene, odrazi u reflektivnim
površinama) te predmeti oko nas (životinje, objekti...). Jedan je tu dio jasniji, a drugi manje i u istom su
omjeru (mnijenje:znanje-slika:predmet). Misaoni dio je drugi od kojeg jedan dio traži dušu pomoću
pretpostavke, a drugi ide od pretpostavke. Tipa kad matematičari crtaju trokute itd. uzimaju sliku, a
prave njihove forme vide samo u razumu. Jedan se dio razuma tak služi pretpostavkama (odrazima u
vidljivom svijetu) da bi išla prema onom gore. Drugi dio je znanost raspravljanja te se služi
pretpostavkama kao zalet za istraživanje, al se onda vraća tim putem kad nađe nešto. Za pravo umovanje
tu se koristi isključivo idejama. Znači imamo mnijenje-razum (između 2 svijeta)-um. Posljedično imamo 4
stanja u umu, hijerarhijski poredano – um, razum, vjerojatnost, nagađanje!

Sedma knjiga

Je li nam narav obrazovana? Kreće alegorija o spilji. Treba se prvo zamislit spilja dugog ulaza di je ekipa
okovana skroz i gledaju u zid dok oganj gori iza njih. Iza njih tak ekipa pred oganj nosi razne stvari tipa
kipove, životinje ovo ono i oni jedini govore. Ovi okovani bi naravno gledali na sjene kao predmete i kad
bi neki prolaznik neš reko oni bi mislili da to sjena govori. E sad da se jedan oslobodi i vidi predmete i
dalje bi brijo da su sjene realnije jer bi bio zbunjen. I naravno da ne bi želio gledat svjetlo iz otvora jer bi
ga boljele oči. Sad da ga netko odvuče do ulaza ovaj bi cijelo vrijeme srao i bilo bi mu bolno gledat u
realne predmete te bi se vraćo. Prvo bi mogo sam noću gledat nebo, a onda na kratko gledat Sunce o
kojem bi uskoro mogo i zaključivat. Čak i da je taj lik znao sve o sjenama, nakon pogleda na Sunce više ne
bi želio imat veze s tim, bilo bi mu premračno. Ekipa bi govorila da si je pokvario oči i vjv bi ubili čovjeka
koji ga je izveo.
Sunce u vidljivom svijetu daje svjetlo i njegova gospodara, a u misaonom istinu i um. To je ta alegorija
bambum. Zapravo u 2 tranzicije te bole oči, iz svijetla u mrak i iz mraka u svijetlo. Isto je s dušom! Odgoj
je tu metoda obrtanja duše prema svijetlu. Druge vrline duševne su ko tjelesne, nisu tu dok ih ne počneš
vježbat. Ipak sposobnost spoznavanja je božanska i leži u nama. Da se od malena to njeguje, a režu veze
za tjelesno postojanje bilo bi dobro. Filozofi koji se tako stvore bi trebali puk privikavati na mrak
vračajući se u njega iz svijetla za dobrobit države. Unatoč tom kaj taj život neće bit preugodan svi će ić za
državno dobro! Nadalje u toj će politeji svi imat ono što je potrebno, vladanje dobrim i razumnim
životom.

Kako ćemo dovest te povlaštene buduće filozofe do svijetla (kad već svi nisu spremni na njega)?
Poučavanje tzv. istinske filozofije iliti obrtanje k bitku nije lagano. Znači ovi će ljudi u mladosti biti ratnici
pa im filozofija treba i tu bit korisna. To nećemo postići vježbama glazbe i tjelovježbe, već matematikom
(koja je korisna u svim pa i u ratnom umjeću). Matematika (brojanje i računanje) spada u nauke koji vode
do spoznaje. Katkad osjetila potiču na razmatranje, a katkad ih sam uzmeš kao takva. Mi putem
matematike možemo razdjelit na dvoje neš što se čini ko da je jedno (veliki i mali prst, laki i teški uteg).
Takva vrsta opažanja potiče mišljenje jer možemo razmišljati o težini i lakoći il velični i majušnosti. Tu se
duša kreće pitati šta je nešto izvan svoje suprotnosti. Matematika pomaže filozofu dolasku do istine, a
ratniku u brojanju četa. Zato se mora učit matematika zakonom. Ide u svrhu sagledavanja jedinstva, a ne
gledanja jedinice kao mnoštvo. Srodno tome se treba poučavat i geometrija u ratu za boj, u spoznaji za
gledanju k apsolutu. Treba se kao vježbe razmišljanja uzet i mjera (dubina) i zvjezdoznantsvo, ali to nisu
prave discipline dovoljno dobre jer se preveć bave ovim svijetom.

Deveta knjiga

Zvjer se budi kad mi spavamo.

Kako iz demokratska čovjeka nastaje tiran? Prvo se osobu razmazi dok ne može bez naslada i ljubavi.
Nakon tog će uzimat od sebe da bi to utažio pa od staraca. Onda će postat gamad tjerana Ljubavi i radit
šta god da to dobije. Prijatelji im sam laskaju pa su sami. Onaj koji je najsposobniji tiranin će radit najgore
nedaće i najduže bit takav tako i najnesretniji.

Tako ak čovjeka usporedimo s državom većina u njemu robuje, da je siromašan, tužan, jadan. Tiranin ak
ima gro robova npr, da se zamjene pozicije bi laskao i bio najbolji. Tiranin je zapravo okovan u tamnicu
straha – 1. dokaz

Po 3 dijela duša postoje 3 vrste želja (filozofska, pobjeda, dobitka). Filozof je iskusio nasladu dobitka i
zaključio da je loša, a čast prati svo troje dok se filozofu najviše sviđa ona znanja. Sud je također sredstvo
filozofa, ne dobitko ili častoljupca. Tako je najistinitiji zaključak filozofa – drugi dokaz (352)