Hipokratova zakletva

(Hipokrat je ivio od 460. do 356. pr. Krista. Roen je na otoku Kosu.)

Zaklinjem se Apolonom lijenikom, Asklepijem, Higijejom i Panakejom, te

svim bogovima i boginjama, zazivajui ih kao svjedoke, da u se, prema svojoj
sposobnosti i prosudbi, pridravati ove zakletve i ovoga ugovora.
Onoga tko me nauio ovom umijeu smatrat u jednakim svojim roditeljima i
ivjet u u zajednitvu s njim; ako bude potrebno, dijelit u svoja dobra s njim;
njegovu djecu drat u jednakom svojoj brai; pouit u ih ovome umijeu, ako
ga poele nauiti, bez plae i ugovora; upute, predavanja i sve ostale pouke
podijelit u svojim sinovima i sinovima onoga tko je mene pouio, kao i
uenicima koji su sklopili ugovor i poloili zakletvu u skladu s lijenikim
obiajem, ali nikome drugom.
Propisivat u prehranu na dobrobit bolesnih prema svojoj sposobnosti i
prosudbi, i uvat u ih od tete i nepravde.
Nikome neu dati smrtonosni lijek ako me to zatrai niti u mu dati takav savjet;
isto tako, eni neu dati sredstvo za pometnue ploda.
Na ist i svet nain uvat u svoj ivot i svoje umijee.
Neu operirati, pa ak ni one koji boluju od kamenca, nego u to prepustiti
strunjacima u tome podruju.
U koliko god kua stupio, ui u radi dobrobiti bolesnih, klonei se svake
namjerne i pogubne nepravde, a osobito spolnih ina sa enskim i mukim
tijelima, kako slobodnih tako i robova.
to god vidio ili uo tijekom lijeenja, ili ak izvan lijeenja, to se tie ivota
ljudi, a emu se nikad ne bi smjelo javno priati, tome u utjeti, smatrajui
da se takve stvari ne smiju objavljivati.
Budem li se pridravao ove zakletve i ne prekrim li je, neka mi bude dano da
uivam u ivotu i umijeu te ugled meu svim ljudima, zauvijek; no budem li je
krio i zaklinjao se krivo, neka bude suprotno tome.

2
Platon, Zakoni
Preveo Veljko Gortan, Zagreb: Kultura, 1957.
I. knjiga
str. 36
Atenjanin: Najprije, dakle, radi svrhe naeg raspravljanja odredimo to je odgoj i kakvo mu je
znaenje
str. 37
Atenjanin: Kaem eto i tvrdim da se ovjek, koji eli postati vrstan u bilo emu, mora ba u
tome vjebati od djetinjstva, i to jednako igrajui se kao i ozbiljno se bavei svim onim to
tome pripada. Na pr. ako netko eli postati vrstan poljodjelac, a netko drugi graditelj, ovaj se
mora igrati gradei kakvu djeju zgradu, a onaj prvi obraujui zemlju. Onaj, koji ih odgaja,
mora jednom i drugom pribavljati sitno orue, izraeno kao pravo. Osim toga moraju oni
zarana uiti od tog umijea sve ono to je potrebno prethodno znati, na pr. za tesara mjerenje
ili upotrebu uzice kao ravnala, a za ratnika jahanje kao igru ili drugo to takvo. Treba
nastojati, pomou igre usmjeriti naslade i elje djeaka na ono, u emu, kad dotle dopru,
imaju postii potpun razvoj. Istiem da je glavni dio odgoja valjano upuivanje, koje e duu
onoga, koji se igra, dovesti upravo do ljubavi prema onome u emu treba da kao zreo mu
postane savren, naime u sposobnosti za svoje zvanje. Gledajte dakle kako sam rekao da li
do sada odobravate moje navode.
Klinija: T kako ne?
Atenjanin: Neka nam onda ne bude neodreen ni pojam odgoja. Sada naime, kada grdimo ili
hvalimo odgoj pojedinih ljudi, kaemo da je jedan od nas obrazovan, a drugi neobrazovan,
premda taj drugi pripada katkada meu ljude veoma upuene u trgovanje na malo, u
pomorsku trgovinu i u druga takva zanimanja. Tako pak ne bi govorili oni koji smatraju da se
obrazovanje sastoji u tim zanimanjima, ve oni koji dre da je ona upuivanje od djetinjstva
na vrlinu, to kod djeaka stvara elju i tenju, da postane savren graanin i da zna pravedno
vladati i pokoravati (str. 38) se. Taj je nain odgoja izdvojilo ovo nae ispitivanje, pa je sada,
kako se meni ini, voljno jedino njega nazivati obrazovanjem, a onaj odgoj, koji je upravljen
na stjecanje novca ili na tjelesnu snagu ili inae na neko praktino znanje bez razbora i
pravednosti, smatra prostim, neplemenitim i nevrijednim, da se uope naziva obrazovanjem.
Ali nemojmo se prepirati radi same rijei, ve neka nam vrijedi kao prihvaena izjava, da
valjano odgojeni redovito postaju vrsni ljudi. Stoga se odgoj nipoto ne smije omalovaavati,
jer ga najvaljaniji ljudi dobivaju kao prvu od najljepih vrednota. Pa ako tko kada krene
stranputicom, a bude mogue, da se vrati na pravi put, svatko mora oko toga uvijek u ivotu
raditi svim silama.
Kl. Tono. Slaemo se s tvojim rijeima.
Atenjanin: A ve smo se davno sloili u tome, da su valjani oni, koji mogu vladati sami
sobom, a nevaljani oni koji to ne mogu.
Kl. Potpuno tono govori.

3
At. Jo jasnije dakle ponovimo, koji je pravi smisao ovoga, to kaemo. Dopustite mi, da
pomou slike pokuam, da li u vam moi to jasno prikazati.
13. Kl. Samo govori!
At. Zar ne, mi smatramo, da je svaki pojedini od nas jedna osoba?
At. Ali da u sebi ima dva savjetnika, suprotna i nerazumna, koja nazivamo nasladom i bolom?
Kl. Tako je.
At. Osim tih dvaju savjetnika imamo opet misli, koje se odnose na budunost, a zajedniko im
je ime oekivanje. Posebna su im pak imena strah, ako se oekuje neto bolno, i pouzdanje,
ako se oekuje neto protivno bolu. K svemu tome pristupa prosuivanje, to je u tome bolje,
a to gore. Kad to postane opim mnijenjem drave, naziva se zakonom.
Kl. Jedva nekako pratim tvoje razlaganje, ali ipak govori dalje, kao da ga lako pratim.
Me. I kod mene se to isto deava.
str. 39
At. Razmotrimo to ovako: Svakoga od nas ivih stvorova shvatimo kao marionetsku lutku
boanskog podrijetla, koju su bogovi sastavili bilo kao igraku ili zbog nekoga ozbiljnog
razloga. To naime ne moemo razabrati, ali znamo ovo: Spomenuta su uvstva, u nama kao
neke ice ili uzice, koje nas trzaju, pa kako su meusobno suprotne, vuku nas na suprotna
djela. Na tome se ba osniva suprotnost izmeu vrline i opaine. Razum naime kae, da
svatko mora uvijek slijediti samo jednu od tih privlanih snaga, da je nikako ne smije
naputati i da se mora odupirati ostalim icama; da je ta snaga vodstvo razbora, zlatno i sveto,
a naziva se opim dravnim zakonom, dok su ostale ice tvrde i eljezne. Ono je meko, jer je
od zlata, a ostale ice pokazuju raznovrsnu tvrdou. Treba dakle uvijek podupirati najbolje
vodstvo, a to je vodstvo zakona. Kako je naime razbor dodue lijep, ali blag i nenasilan, treba
on pri svojem voenju pomagaa, da nam zlatna ica pobijedi ostale ice.
Tako bi dakle bila opravdana pria o vrlini, prema kojoj smo mi lutke, te bi nam nekako
moralo biti jasnije, to znai biti pobjednik nad samim sobom i podlei samom sebi, kao i to,
da drava i pojedinac moraju: ovaj prihvatiti istinito miljenje o tim privlanim snagama i
prema njemu ivjeti, a ona, primivi od nekog boga ili ovjeka, koji je to spoznao, tu pouku,
uiniti je zakonom i prema njemu upravljati svojim unutarnjim ivotom i saobraanjem s
drugim dravama. Tako bi nam onda bila jasnije razloena i opaina i vrlina. Kad nam je to
postalo oevidnije, bit e nam moda jasniji i odgoj i ostala nastojanja. Osim toga i za pitanje
drutva uz vino, pri emu bi se moglo initi, da je za neznatan predmet nepotrebno utroeno
vrlo mnogo rijei, moda e se pokazati da nije nevrijedno opirnog raspravljanja.
Kl. Dobro govori, pa zato nastavimo do kraja raspravljanje o svemu, to se pokae vrijednim
naeg ispitivanja.
14. At. Kai dakle: Ako toj lutki pridajemo pijanstvo, kakvom li je inimo?
Kl. Na to smjera tim pitanjem?
At. Jo ni na to, ve te openito pitam, kakva postaje ta lutka, kad doe pod utjecaj pijanstva.
Pokuat u jo (str. 40) jasnije izloiti ono to elim. Pitam, naime, ovo: Ako se pije vino, da li
do vee estine podie naslade, bolove, srdbu i ljubav?
Kl. Ba mnogo.
At. A to je s opaanjem, sjeanjem, mnijenjem i umnim shvaanjem? Da li i njih vino isto
tako pojaava ili, ako se preko mjere opije, te ga sposobnosti potpuno naputaju?
Kl. Tako je. Potpuno ga naputaju.
At. Ne dolazi li u isto duevno stanje kao kad je bio malo dijete?

4
Kl. Bez sumnje.
At. Najmanje e dakle tada imati vlast nad samim sobom?
Kl. Najmanje.
At. Ne tvrdimo li da je takav ovjek najgori?
Kl. I te kako.
V. KNJIGA
str. 131
1. Atenjanin: Neka dakle slua svatko, tko je malo prije sluao ono, to je reeno o bogovima i
milim precima. Doista od svega, to posjedujemo, dua je najvema nae vlasnitvo, i
predstavlja ono, to je iza bogova najvie boansko. Kod svih je ljudi sve, to posjeduju,
dvovrsno: jedno je nadmonije i vrednije, pa vlada; drugo je slabije i loije, pa robuje. U
onome, to posjedujemo, moramo uvijek vie cijeniti ono, to vlada, od onoga, to robuje.
Kada dakle tako kaem, da iza bogova, koji su gospodari, i iza najbliih im bia treba odmah
na drugome mjestu astiti vlastitu duu, ta je moja preporuka tona. No nitko je od nas, da
tako kaem, ne asti tono, a misli, da je asti. Ono naime, emu pripada poast, zacijelo je
neko boansko dobro, dok nijedno od zala nije vrijedno poasti. Tko pak misli, da svoju duu
uzdie nekim rijeima ili darovima ili poputanjem, premda je od loije nimalo ne ini
boljom, dri, da je asti, a ipak toga nipoto ne radi.
Odmah, im doe do djeake dobi, svaki ovjek misli, da je sposoban sve spoznati, pa
smatra, da asti svoju duu time, to je hvali i spremno joj preputa da radi to god eli. Mi,
naprotiv, sada kaemo, da tko tako radi, njoj kodi, a ne asti je. Treba joj pak, kako tvrdimo,
iskazivati poast kao drugoj po redu odmah iza bogova. Ni onda ne asti ovjek svoju duu,
kada uzronikom svojih svagdanjih pogreaka i najbrojnijih i najveih zala ne smatra sebe,
ve druge, pa tako uvijek sebe izvlai iz krivnje. Pritom dakako, misli, da asti svoju duu, ali
ni izdaleka toga ne radi, ve joj upravo kodi. I kada ugaa nasladama protiv zakonodavevih
uputa i preporuka, ni tada je nipoto, ne asti, ve je pogruje ispunjajui je opainama i
kajanjem. Kada se opet s druge strane ne vjeba u podnoenju napora, straha, bolova i patnja,
koje zakonodavac preporuuje, (str. 132) ve im izmie, niti tada tim svojim izmicanjem ne
asti svoju duu. Cjelokupnim naime takvim postupanjem ini je neasnom. Ne asti je ni
onda, kada smatra, da je ivot u svakom sluaju neko dobro, ve je i tada pogruje. On naime
poputa svojoj dui, koja misli, da je u Hadu sve loe, 1 a ne protivi joj se pouavanjem i
dokazivanjem, da ona ne zna, ne ekaju li nas najvea od svih dobara ba kod tamonjih
bogova.
Doista, i kada tko asti ljepotu vie nego krepost, ni to nije nita drugo nego pravo i potpuno
pogrivanje due. Takvo naziranje tvrdi, da tijelo zasluuje vee poasti nego dua, ali to je
la.
Nita naime roeno iz zemlje ne zasluuje vee poasti nego ono, to je olimpsko, 2 pa tko o
dui ima drukije miljenje, ne zna, kakvo divno dobro zaputa. Niti onda, kada tko udi za
stjecanjem blaga na neastan nain ili mu takvo stjecanje nije odvratno, ne asti darovima
svoju duu, ve je sasvim vrijea. Prodaje naime za malo zlatna novca ono, to je u njoj asno
i plemenito. Sve pak zlato na zemlji i pod zemljom ne vrijedi koliko krepost. Ukratko reeno:
Svaki ovjek, koji u onome, to zakonodavac, pojedinano nabrajajui, oznauje sramotnim i
opakim i, protivno tome, dobrim i lijepim, nije voljan prvoga se na sve mogue naine kloniti,
a za drugim svim silama teiti, ne zna, da pri svemu tome najneasnije i najrunije postupa sa
svojom duom, tim najboanskijim dijelom sebe. Nitko, da tako kaem, nema na umu kaznu
1
2

Prema Platonu, ivot u Hadu muan je samo za one koji su ivjeli nepravedno.
Olimpsko je ono to pripada vinjim bogovima, kojima su Grci kao sjedite pridavali brdo Olimp.

5
za zlodjela, koja se smatra najveom. Ta je najvea kazna: postajati jednak zlim ljudima i
zbog toga izbjegavati dobre ljude i njihove rijei te se od njih odcjepljivati, a uz zle prianjati
traei njihovo drutvo. Tko se uz njih priljubi, nuno radi i doivljava ono, to obino takvi
ljudi meusobno rade i govore. Kada dakle koga to snae, nije to kazna osnovana na pravu
ta pravo i pravednost su neto lijepo, ve osveta, taj zao udes, koji prati nepravedna djela.
Jednako je bijedan onaj krivac, kojega ona snae, kao i onaj, kojega ne snae; prvi, jer se ne
moe vie popraviti, a drugi, (str. 133) jer pogiba, da se spase mnogi drugi. 3 Poast se po
mojem miljenju da obuhvatim cjelinu sastoji u tome, da se povodimo za onim, to je
bolje, a da kod onoga, to je loije, ako ima mogunosti da se popravi, ostvarujemo to bolje
ba to popravljanje.
2. Nita dakle prikladnije od due ne posjeduje ovjek, da bi mogao izbjei zlu te pronai i
pribaviti najvee dobro, pa s njime u zajednici provoditi preostali dio ivota. Zbog toga je
dua s obzirom na poast svrstana odmah na drugo mjesto.
Tree pak mjesto u poasti to e svatko shvatiti prirodno pripada tijelu. Pritom opet treba
ispitivati, koje su poasti prave, a koje krive. To je zakonodavev posao. ini mi se doista, da
on izjavljuje, da su te poasti otprilike ove i ovakve: Poast ne pripada lijepu tijelu ni snanu
ni hitru ni krupnu, pa niti zdravu premda e mnogi tako misliti, a dakako ni tijelu, koje
ima svojstva suprotna tima. Doista, najvie odgovaraju pravoj mjeri i ujedno su kudikamo
najsigurnija ona tijela, koja u svim tim svojstvima postizavaju neku sredinu. Prva naime
svojstva ine duu oholom i drskom, a druga niskom i ropskom.
Na isti nain, u jednakom odnosu s obzirom na poast stoji stjecanje novaca i blaga. Preveliko
naime obilje toga izaziva u dravama i kod pojedinaca neprijateljstvo i svae, a nedostatak
toga ponajvie robovanje. Neka dakle nitko ne bude lakom na blago zbog svoje djece, da ih za
sobom ostavi to bogatijom. Doista, to nije bolje ni za njih ni za dravu. Imutak mladia, koji
ne privlai laskavce, ali i ne oskudijeva nunim, najprikladniji je i najbolji, jer je u skladu s
nama i prilagouje se svemu, pa tako ini ivot bezbrinim. Djeci treba ostavljati mnogo
stida, a ne zlata. Mi mislimo, da emo to mladiima ostaviti, ako ih karamo, kad se ogreuju o
stid. No, to se ne postizava opomenom, koja se sada obino upravlja mladiima i u kojoj se
kae, da se mladi u svemu mora ponaati stidljivo. Razborit e zakonodavac radije starijima
preporuivati (str. 134) neka se pred mladiima ponaaju stidljivo i neka najvie od svega
paze, da mladi nikada ne ugleda ili ne uje koga od njih kako radi ili govori to sramotno, jer
gdje se stari ljudi bestidno ponaaju, tu su i mladii nuno bestidni. Izvrstan odgoj za mladia
i ujedno za same starije ne sastoji se u opominjanju, nego u tome, da se jasno vidi, kako netko
kroz cio ivot radi ono to bi drugome preporuio opominjui ga.
Tko pak asti i potuje srodstvo i itavu zajednicu osnovanu na prirodnoj krvnoj vezi s istim
plemenskim bogovima, s pravom e uivati naklonost bogova, zatitnika poroda, te e mu se
djeca razmnaati. Privrenost prijatelja i drugova u ivotnom saobraaju stei e opet onaj,
koji njihove usluge njemu iskazane bude smatrao znatnijim i vrednijim nego oni sami, a ono
to je sam izvrio iz ljubavi prema prijateljima, bude manje cijenio nego sami prijatelji i
drugovi. Za dravu i za graane kudikamo je najbolji onaj, koji bi radije nego pobjedu u
Olimpijskim igrama4 i u svim natjecanjima u ratu i u miru prihvatio pobjedu, koja se sastoji u
slavi steenoj sluenjem domaim zakonima, jer, im je u svom ivotu sluio najbolje od svih
ljudi.

Ako takva ovjeka i ne snae zao udes, on ipak pogiba po ljudskim zakonima, da bi njegova smrt djelovala na
druge, da se poprave.
4
Olimpijske su igre bile najglasovitije od svih nacionalnih grkih igara. Olimpijskim su se pobjednicima
podizali kipovi, a pjesnici su ih slavili kao velike junake.

6
to se pak tie stranaca, treba imati na umu da su obaveze prema njima najsvetije. Gotovo sva
prava stranaca kao i krivice poinjene prema njima podvrgnute su naime bogu kao osvetniku
vema nego one koje se odnose na graane. T stranac, koji nema ni drugova ni srodnika,
zasluuje veu samilost ljudi i bogova. Tko pak ima veu mo, spremnije pomae. Tu mo
ima u osobitoj mjeri gostinski demon i bog svakoga pojedinca, a oni su pratioci gostinskog
Zeusa.5 Stoga, tko ima u sebi i malo razboritosti, mora paziti, da stigne do kraja svoga ivota,
a da se ni u emu ne ogrijei o strance. Od svih krivica prema strancima i domaima za
svakoga je najtea ona koja se nanosi pribjegarima. Onaj naime bog, kojega pribjegar u svojoj
poniznoj molbi zazove kao svjedoka primljenoga obeanja, postaje u prvom redu uvar onoga
koji to pretrpi, tako da nikada patnje bilo kojeg pribjegara ne e ostati neosveene.
3. Tako smo, dakle, u glavnim crtama iznijeli, kako se moramo vladati prema roditeljima, sebi
i onome to nam pripada, prema dravi, prijateljima i rodbini, i kako opet u saobraanju sa
strancima i domaima. Iza toga treba da razloimo, kakav mora biti ovjek, da bi to bolje
proveo svoj ivot. Treba nam dakle nakon navedenoga govoriti o svemu onome to u obliku
odgojne pohvale i kuenja, a ne u obliku zakona, ini pojedince poslunijima i dobrohotnijima
prema zakonima, koji se imaju izdati. Istina i kod bogova i kod ljudi zauzima prvo mjesto
meu svim dobrima. Onaj, koji eli biti blaen i sretan, neka odmah spoetka postane
dionikom istine, da u njoj to vie vremena proivi. Time naime postaje pouzdan, dok je onaj,
kojemu je mila hotimina neistina, nepouzdan. Kome je pak mila nehotina neistina, taj je
bezuman. Ne smijemo teiti ni za jednom od tih dviju neistina. Svaki nepouzdan i nerazuman
ovjek ivi bez prijatelja, a kad ga tokom vremena ljudi upoznaju, navue na sebe pri kraju
ivota za i tako ve munu starost potpunu osamljenost, tako da mu ivot postaje gotovo
jednako pust, bili ivi ili ne njegovi drugovi i djeca.
Poast zacijelo zasluuje i onaj, koji ne poinja nikakve nepravde, no onaj koji i ne doputa
nepravednima vriti nepravde, zasluuje vie nego dvostruku poast od njega. Prvi naime
vrijedi kao jedan, a ovaj kao mnogo drugih, jer prijavljuje upravljaima nepravedna djela
ostalih. Onaj pak koji prema svojim silama pomae upravljaima i u kanjavanju, neka kao
velik i savren ovjek u dravi bude proglaen pobjednikom u kreposti. Tu istu pohvalu treba
izricati i umjerenosti i razboritosti i svim ostalim vrlinama, koje netko posjeduje, a moe ih ne
samo imati on sam, nego i dijeliti s drugima. Onoga, koji te vrline s drugima dijeli, treba
astiti kao savrenoga, a onoga koji to ne moe, ali bi htio, treba stavljati na drugo mjesto u
poasti. Onoga pak, koji je zavidan i koji od svoje volje ne (str. 136) dijeli ni s kim prijateljski
bilo kakvo dobro, treba kuditi, ali se nipoto ne smije zbog onoga koji posjeduje neko dobro
prezirati i samo to dobro, ve ga treba svim silama nastojati stei. Neka se kod nas nikome ne
zavidi to se natjee u kreposti. Takav naime podie dravu time to se i sam natjee i to
ostale ne zakida u tome klevetanjem.

Gostinski Zeus zatiuje goste i pribjegare te nemilo kanjava one koji se o njih ogrijee.