JEZIK KAO IZVOR ZNANJA

Esselamu alejkum. Kao što znate, danas nastavljamo sa temom jezik kao izvor znanja. Jedan dio smo
obradili na našem prošlome susretu. S obzirom da je ovo tema koja je neiscrpno bitna, potreban
nam je još ovaj susret kako bismo u najkraćim crtama zaokružili ono što je najbitnije za ovu temu.
Pored onog što smo istakli, želim naglasiti važnost riječi kao temeljne odrednice jezika ljudskoga bića.
Kazali smo da u dimenziji jezika kao sredstva komunikacije osim ljudskoga bića, i druga živa bića
imaju svoj jezik. Pa smo nešto kazali o osnovnoj razlici između ta dva jezika u pogledu uloge jezika.
Međutim, i formalno i suštinski, osnovna razlika između jezika ljudi i jezika drugih živih bića jeste
zapravo da je osnovna odlika i osnovno sredstvo jezika ljudi zapravo riječ. Jezik životinja se odvija na
nama, uglavnom, nepoznat način, ali zasigurno da jezik životinja se ne događa pomocu riječi. Prema
tome, riječ je, ne samo osnovna odlika ljudskoga jezika, već zapravo osnovna odlika čovjeka kao bića
u mentalnom, kulturološkom i opće civilizacijskome smislu. Uvodno, tačnije u našim uvodnim
izlaganjima na početku prvog semestra, osvrnuli smo se na ovo, ali, riječ kao osnovna odrednica
ljudskoga jezika i osnovna odlika čovjeka kao vertikalnog bića na ovome svijetu, zaslužuje da
značajnije,ozbiljnije,slojevitije i složenije bude tema našega bavljenja. Mi među jezičkim
teoreticarima imamo svojevrsnu beskrajnu raspravu o tome da li je starija riječ ili je starije značenje
te riječi. Da li je riječ ili pojam odredilo značenje ili je značenje odredilo pojam odnosno riječ kojom je
određeno, odnosno označeno to značenje. U logičkom smislu, ili racionalni izvori, nas dovode u
osjećaj ili situaciju sličnu raspravi o jajetu i kokoški. Da li je starije jaje ili kokoška, jaje od kokoške, a
kokoška je iz jajeta. I svakako da je to jedno od onih pitanja do kojih se definitivno ne može doći
racionalnim rasuđivanjem ili korišćenjem racionalnih argumenata. Zato kada nam presuše racionalni
izvori, a baveći se izvorima znanja kazali smo da su racionalni izvori znanja filozofija i nauka. A da
pored njih imamo još dva izvora znanja koja su nadracionalna, a to su teologija i umjetnost, e tada
kada racio

dosegne svoje granice i osjeti nemogućnost da ostvari svoj cilj, ne preostaje mu ništa već da se obrati
onim izvorima koji nemaju racionalne granice, pod uslovom da nemamo svađu između racionalnih i
nadracionalnih, ili metafizičkih izvora znanja. U teološkim izvorima ova dilema ne postoji, već je
zapravo riječ ta koja je odredila značenje. I tu imamo analogiju sličnu determinizmu ili fenomenu
sudbine, koja čak i u teologiji izaziva jako puno rasprave, pa čak ni veliki teoloski znanstvenici ili
teoretičari nisu uspeli baš da ponude jednostavne teorije ili odgovore na slične teme. Jer to pitanje
determinizma ili sudbine, zapravo, otvara dva problema. Sudbina kao kategorija je poznata i u
teologiji i u općem ljudskom poimanju i to je pojam koji se jako puno koristi. I koristi se, prvo, zato
što apsolutna većina ljudi, ne samo da vjeruje, već osjeća i ima priliku da kroz svoju životnu praksu
učestalo potvrđuje da su neke stvari sudbinski određene.

Jer postoji ono što mi kontrolišemo našim namjerama, postupcima, planovima i odlukama, ali smo
vrlo često u prilici da se uvjerimo da se neke stvari dese potpuno mimo, ne samo našega plana, nego
plana i drugih, to znači da se dese izvjesnim natprirodnim određenjem, mimo našega ljudskoga
planiranja, bilo da je u pitanju akcija, ili reakcija ili kontra akcija. Tako da ćete i u nekakvom svjesnom
poimanju kod većine ljudi upotrebu pojma sudbina naći kao relevantnu. A isto tako i kod mnogih
ljudi ovaj pojam se koristi kao odgovor ili izgovor za pojedine sopstvene nemoći kada ne možete da
se odbranite od necega, kada osjetite da su neke životne pojave jače od vas, onda kažete sudbina,
šta ćes, i time se nađe izvestan odgovor da se zadovolji svojevrsna psihološka ili općeljudska nemoć.
Naravno, sa teološkog aspekta je to, donekle, pojašnjeno, gdje zapravo sudbina i sudbinsko Božije
određenje nesporno postoji. Jer bi božanstvenost stvoritelja bila nekompletna ukoliko bi postojao
bilo koji segment van njegove kontrole i vlasti. No, s druge strane, imamo problem sa poimanjem
odgovornosti u okviru sudbine. Jer se, bar površno gledano, pitanje odgovornosti i sudbinskog
određenja su u svojevrsnoj kontradikciji. Jer ukoliko neko prihvati determinizam, ili sudbinsko
određenje, u potpunosti, postavlja se pitanje da li je odgovoran za svoje postupke. Jer ako je sudbina
bilo da ja to i to uradim, zašto onda odgovaram? I tu počinje veliki problem. I tu čak su, vrlo često, i
veliki vjernici kliznuli, jer su imali svojevrsnu slijepu ulicu u pokušaju da se ovo pitanje racionalno
shvati. I zapravo jedino teološko objašnjenje koje pravi ravnotežu u ovim pitanjima jeste da postoje
aspekti determiniranog ponašanja ili događanja. Dakle, postoje dvije vrste sudbine, da
pojednostavim jezički. Jedna je odreženje za koje čovjek nije odgovoran. To je kao ono: gdje ćete se
roditi, kada ćete se roditi, ko će vam biti roditelj, u kojoj naciji ćete se roditi, u kojoj zajednici, na
kojem mjestu u svijetu, kojoj ćete rasi pripadati, kako ćete izgledati, koliko ćete biti visoki, itd.

Dakle, to su pitanja koja su sudbinska, ali koja nemaju nikakve veze sa čovjekovom odgovornošću i
čovjek za to nikada neće biti pitan ni odgovoran, ni na ovome ni na budućeme svijetu. Međutim,
postoji drugi sektor tema i pitanja koja spadaju u predodređena, ali ta predodređenost nije
determinisana, nije prisilna, već je ona zapisana, ne zato što je Bog htio da natjera čovjeka da to
uradi, ili što ga je natjerao, već zato što je On obuhvatio to Njegovim znanjem, i znajući kako će taj
čovjek da se ponaša, zapisao da će se to desiti. I to su ona pitanja iz segmenta ograničene ljudske
volje gdje je Stvoritelj čovjeku dozvolio da u okviru Svoje apsolutne volje, taj čovjek ima, ili svaki
čovjek izvjesno polje slobodne volje, a to su pitanja vezana za kvalitet ponašanja. Znači, da li će neko
da ukrade. Da li je zapisano da li će neko ukrasti? Jeste! Ali, da li je čovjek prisiljen? Nije! Zašto je
zapisano? Zato što je Stvoritelj znao da će ovaj tako da se ponaša. Da li ga je natjerao? Nije, već je
ovaj rasuđivanjem odlučio da bude dobar ili loš, da bude lopov ili pošten, da bude pijanica ili trijezan,
da bude ljenčuga ili vrijedan, da bude, da bude, da bude, da bude, da bude. Dakle, to je jedno od tih
pitanja koja imaju svoju specifičnu konfliknost koju radi analoškog pitanja vam ovde navodim. E
slično je tako i sa odnosom relacija pojma riječi sa jedne strane i njenoga značaja.

Dakle, imamo svojevrsni konflikt, koji uz preciznije promišljanje nije stvarni konflikt, zapravo gdje
imamo svojevrsnu kauzalnu vezu, imamo svojevrsnu korelaciju između imena i sadržaja. Na jos
očitijem primjeru možemo otvoriti to pitanje na relaciji koliko konkretno ime utiče na čovjeka, na
onoga ko nosi to ime. Da li utiče, ili čovjek utiče na ime?

Ako uzmemo iskustvo odnosa imena i čovjeka koji nosi određeno ime, naći ćemo različite slučajeve.
Naći ćemo slučajeve gdje je ime prilično odredilo karakter osobenosti nekog djeteta u početku, a
kasnije i čovjeka u odrasloj fazi. Tako da ćete naći, za jedan značajan broj ljudi koji nose isto ime da
imaju izvesne osobenosti koje su slične. I na osnovu toga ćete zaključiti da zapravo ime utiče na
osobu. A s druge strane ćete onda naći pojedinca koji je, da kažem, na neki način, snagom svoje
ličnosti unaprijedio značaj, veličinu i na neki način status tog imena. Pa s treće strane onda imate još
jednu pojavu. Neko ime bude jako lijepog značenja, pa čak i jako lijepog historijskog i važnog
historijskog značaja, a onda imate, npr.,u komšiluku neku budalu sa tim imenom i u kilometru
prečnika niko više ne daje to ime, dok je god taj veselik živ. E sada, da li to ima veze sa samim
imenom i značenjem? Ne. Da li je ta osoba uticala direktno na ime? I to je upitno, i verovatno ne. Ali
je zapravo u pitanju psihološka reflekcija nase percepcije. Ali opet i te pojave jednako ne utiču, znači
to je sad i pitanje obrazovanosti. Jer ja, npr.,kada ,

primera radi, ako, recimo, čujem ime Halid, npr.,mene će prvo asocirati na Halid ibni Velida,
vojskovođu, najpoznatijeg vojskovođu arapsko-muslimanskog,itd. Ako čujem ime Aleksandar, mene
će recimo odmah asocirati na Aleksandra Makedonskog,itd. A nekoga neće,nego, kad kažes Halid on
traži po mahali nekog Halida i ako je taj nešto nakrivo, gotovo, to je ime ružno, i obrnuto. Znači, to je
sad pitanje i kulturološkog dometa nas pojedinacno, odnosno nase percepcije, kakve asocijacije, iz
čega izvlačimo. Dakle, šta iz ovoga može biti zaključak? Da ustvari ime i imenovani kada je u pitanju
riječ i značenje, nesporno je da su imena prethodno stvorena, a da zapravo ljudi, uslovno rečeno
stvaranjem jezika,zapravo, ne stvaraju jezik, već otkrivaju jezik, jer zapravo i sva znanja se ne
stvaraju, nego su stvorena, pa se otkrivaju. Kao npr.,u fizici, u bilo kojoj temi imate, recimo, Njutnov
zakon, koji se, eto zove po Isaku Njutnu, koji nije stvorio taj zakon, već je otkrio taj zakon, al eto imao
je čast da je prvi otkrio to, i dobio je taj zakon ime po Isaku Njutnu i zove se Njutnov zakon, Paskalov
zakon, Arhimedov zakon, itd, a ustvari je to za vjernike Božiji zakon, za one druge prirodni zakon, ili
zakon u prirodi, ali iako je prirodni, on opet nije prirodni, zato što ga je priroda stvorila, jer priroda je
objekat, a objekat ne stvara, nego samo subjekat može da stvara. Prema tome, i tu prirodu je neko
morao stvoriti. Taj zakon može biti prirodni samo zato što se nalazi u prirodi, a ne zato što ga je
priroda stvorila, ali to je, da kažem, terminologija koju agnostici ili ateisti koriste u nedostatku
objašnjenja za slicne pojave, i onda hajde sve to kao smjestiš u prirodu i ponavljaš taj pojam i to
postane kao neka logika. Prema tome, niti jedan zakon u fizici, hemiji, biologiji, astronomiji, u bilo
kojoj nauci, znači, on nije nastao onoga trenutka kada su ga ljudi otkrili. Šta to znači? Pa to znači da
su oni elektroni u atomu, oni su se vrteli u tom atomu i prije nego što je taj fizičar otkrio te
elektrone. Nisu oni tog trenutka krenuli da se vrte. Znači, kosmos je jednako funkcionisao prije svih
astronomskih otkrića. Danas astronomi otkriju neku zvijezdu na nekoliko miliona, ne znam,
udaljenosti, itd.,i ne kažu, e ovog trenutka se otkrila ta zvijezda, ona je ovog trenutka počela da se
kreće. Ne, ona je postojala, kretala se, živjela jednako kao poslije otkrića. E slično tome, zapravo, i
jezik onako kako nastaje, tu zapravo samo još spontanije to ide, ne radi se o egzaktnoj nauci gdje se
kroz neku laboratoriju, ili neki opit ili eksperiment nešto otkriva, pa da sad imamo trenutak kada se
to otkriva, već za nas izgleda to kao spontano, a ustvari je to sve jedna već postojeća režija gdje kroz
jedan, da kažemo, pirirodan razvoj, izvjesna značenja dobijaju svoje pojmove, odnosno svoja imena.
Šta je dokaz tome da se radi o natprirodnoj kategoriji udahnuća značenja u jezik i nadahnuća čovjeka
od onog običnog do umjetnika, da zapravo upotrijebi izvjesne riječi za izvjesna značenja. Jer svi
pokušaji da se vještački prave značenja nisu uspjeli.

Najbolji primjer u drugoj polovici 20.stoljeća je bio pokušaj formulisanja, da ne kažem stvaranja
takozvanog esperanto jezika. Čuli ste vjerovatno za to. To je u jednom trenutku bila zamisao izvjesnih
pripadnika svjetske jezičke elite da se napravi neki univerzalni jezik. Jezik koji bi bio sastavljen od više
važnih svjetskih jezika i nazvali su ga esperanto, i tu je uloženo jako puno. Radili su na tome
stručnjaci, formulisane su riječi, formulisane kategorije, itd. I vi ste onda imali, dakle čak, pojavili su
se stručnjaci tzv.esperantisti, pa je to postalo pomodarstvo za neke. Sjećam se ja sam kao dijete to
malo zakačio. I kao e on zna esperanto jezik, pa bi mi gledali kao nekog robota koji se pojavio, ništa
nam nije jasno, ali kao nečemu se divimo, je li. Sjećam se kad sam bio srednjoškolac u Sarajevu tada
je to još bilo u trendu i to je sad kao trebao biti jezik budućnosti, koji ce prevazići ovu atomizaciju
međunacionalnu, međujezičku, međuetničku, itd. I čak su pripadnici brojnih elita u to povjerovali,
čak su učili. To su postojali kursevi esperanto jezika,itd. Međutim to nije uspjelo, uprkos činjenici da
je to bila odluka veoma moćnih ljudi u svijetu, veoma moćnih filološko-lingvističkih instituta, itd.
Međutim to nije uspjelo. Zašto? Pa zato što je bilo suprotno duhu jezika.

Zato što je bilo suprotno upravo ovim, za nas, i shvatljivim i ne shvatljivim zakonitostima,
zakonitostima razvoja jezika. Gdje mi sada, ako malo promotrimo povjest jezika, vidjet ćemo da jezici
su kao ljudi, rađaju se, žive, umiru, zapravo prate kulture i civilizacije. Naravno, to je opet posebno
izazovna tema koja bi se mogla jako temeljito i jako inspirativno izučavati. Imate, npr.,jezike koji su
bili jezici imperija, i koji su nestali sa tim imperijama. Imate i koji nisu. Čak bilo da su to bile vojno i
ekonomski moćne imperije, kao što je bila, recimo, rimska imperija čiji jezik je bio latinski jezik. I
danas je taj jezik ostao samo u sferi medicine, i to vrlo simbolički, onako na receptima kad vam
doktori naskrabaju da ne razumijete šta su oni napisali, ali nema nikakvu kulturološku težinu, a bio
tako moćan jezik, znači jezik jedne cijele imperije. Potom imate, recimo, starogrčki jezik koji je bio
izraz, odnosno jezik jedne od najznačajnijih kultura u povjesti čovječanstva, ali koji je danas ostao
samo u tim starim knjigama i koji nam koristi danas samo da shvatimo da možemo shvatiti pojedine
pojmove i doći do značenja nekih riječi koje su bile osnov za neke riječi koje se danas koriste. Onda
imate osmanski jezik, također, jedna imperija koja je vladala preko petsto godina, koja je bila tako
svjetski moćna, i koji je nestao i danas postoji samo u arhivskim spisima, slično kao i ostali stari jezici.
Dakle, danas imate dominirajuće jezike, opet koji žive jednako dok žive izvesne imperijalne sile, i
danas nije engleski jezik sasvim slučajno svjetski. I to nije bio plan kao što je plan sa ovim esperanto
neuspjelim projektom, već definitivno imamo tu imperiju koja živi u dva poluvremena: prvo
poluvrijeme je bilo Engleska imperija koja je obilježila 19.,i značajno jedan dio 20.vijeka,a potom se
ona seli dalje na zapad u Ameriku, koja zapravo predstavlja drugo poluvrijeme te iste imperije i
ideološki i kulturološki, a zapravo jezik je ta zajednička spona koja zapravo potvrđuje taj nastavak. I
dokle god bude imala imperija koja govori engleskim jezikom ovu civilizacijsku moć, taj jezik će da
traje. I mi samo jedan slučaj imamo potpuno različit od ovog pravila, a to je slučaj arapskog jezika.
Dakle, samo za arapski jezik ove zakonitosti nisu važile, i samo arapski jezik je jedini koga nije vrijeme
transformiralo, već ga je samo obogaćivalo. I danas imate, npr., Šekspirov jezik iz toga doba,evo to
znači nemamo više od 400 godina od tada. I danas obrazovan englez, potrebna mu je neka vrsta
prevodioca, i prevodi se, maltene Šekspirov jezik na savremeni engleski jezik da bi ga mogao
razumijeti. Još bliže, jezik prvih srpskih prosvetitelja, ne prvi srpski, to već od svetog Save, to je baš
kao strani jezik, već kasnije i Vuka Karadžića i ostalih. Naravno, nakon modernizacije on je dobio
svoju formu, ali danas ukoliko gledamo te tekstove mi ih teško razumijemo. I to je svega za dvjesto
godina vremenske distance. Dok jedino u slučaju arapskog jezika, i to samo zahvaljujući jednom
jedinom razlogu, a to je razlog da je Kur'an Časni, kao posljednja Božija objava objavljen na arapskom
jeziku, i zahvaljujući toj činjenici i da je, po riječima Kur'ana Časnog, dobio Božije garancije da se
nikada neće deformisati, to je jedini jezik koji ne doživljava transformaciju, prima nove pojmove i
nove rijeci, obogaćuje se, uvećava se, ali se ne mijenja. I zato vi danas imate književni jezik arapski u
sedmom vijeku i književni normirani arapski ovog trenutka, znači poslije 14.stoljeća je potpuno
identičan. Naravno, zahvaljujući, zapravo, ovoj odrednici, dok za sve druge jezike važi pravilo da oni
imaju svoje rađanje, svoju mladost, svoju zrelost, svoju starost i svoje nestajanje kao pojedinci, kao
zajednice, kao grupe, kao kulture, i kao civilizacije.

E sada, naravno ukoliko ovu temu otvorimo, videćemo da neki jezici su trajali veoma kratko, neki
veoma dugo, neki su osvojili pola svijeta, neki nisu izašli iz mahale, naravno da se i ovo može vrlo
inspirativno i duboko istraživati i ono ima svojevrsnu logiku, zapravo, kao i sve drugo. Što je nešto
bogatije, ono je moćnije, što je moćnije, duže traje zato što se teže iscrpljuje, kao bunar, ako ima više
vode duže traje, ako ima manje vode brže se potroši. E isto tako i sa jezikom. E sad, postavlja se
pitanje: Šta je bogatstvo jezika? Bogatstvo jezika je umjetničko i književno stvaralaštvo na tom
jeziku. I zapravo to je ono što je nesporna odrednica svih, da tako kažemo, bogatih jezika, a to čitajte
kao bogatih kultura. I na onom jeziku na kojem smo imali velika djela, književna djela, taj jezik je
postao bogat. Ne zato što je tim jezikom tada govorilo milion ili pedeset miliona ljudi, već zato što je
snaga jednog književnog djela bila ta koje je podigla značaj i uvećala bogatstvo toga jezika. Mi ako
promatramo, npr.,odumiranje jezika i nastanak novog jezika na

izvesnom prostoru, ako uzmemo, recimo, primjer latinskog jezika. Latinski jezik je padao zajedno za
padom rimske imperije, međutim, kao što imperije padaju sporo, isto tako i jezik ne odumire nekom
odlukom i nekim potezom, već, zapravo, možemo kazati da je poznati pjesnik, italijanski pjesnik,
Dante Aligijeri, zapravo, presudio latinskom jeziku. Jer je on, što predstavlja početak renesanse, prvi
na tom području objavio, odnosno napisao svoje poznato djelo "Komedija", ili danas poznato pod
nazivom "Božanstvena Komedija". Kažem komedija, jer je to bilo izvorno ime, jer on je, kada je
napisao to svoje djelo, naravno, kao i svako genijalno djelo, nikada ne bude odmah prihvaćeno. On je
to napisao, okruženje je blenulo u to što je on napisao, crkva se naljutila jer je tamo strpao u pakao i
papu i tako sve što mu je smetalo, i crkva je zabranila to djelo, dakle, katolička crkva i papa. I nekih
četrdesetak godina posle njegove smrti na istom prostoru se pojavljuje još jedan važan pjesnik,
poznat pod imenom Đovani Bokačo, koga tada već neki sljedeći papa koji je, eto nešto bio
tolerantniji, poziva da mu kaže šta mislli o djelu Dante Aligijerija koje se do tada zvalo samo
"Komedija". I ovaj Bokačo je pročitao to, i kazao, zapravo, "Comedia divina" . Znači, to je bila njegova
ocjena, divina-što znači božanstvena, divina na italijanskom. I ona je od tog trenutka postala poznata
kao "Božanstvena komedija". Iza njega već i Bokačo i svi ostali počinju pisati na italijanskom, i mi tu,
zapravo, imamo rađanje jedne nove kulture kroz jezik, umjesto latinskog, italijanski doživljava
procvat. Na tome se vec pravi poslije toga i nacionalni i politicki pokret na kome se podiže Italija kao
država, a sve zahvaljujući jednom umjetničkom, književnom , poetskom djelu koje je napisao Dante
Aligijeri. Slična je situacija i sa Šekspirom. On utemeljuje englesku kulturu, sa Geteom koji utemeljuje
zapravo njemačku kulturu, naravno ne sam, ostali to sada dorađuju,itd. Tako da je upravo to nešto
što je jako važno da znate. Zašto? Ja sam u prilici da u Beogradu i kroz ovaj odbor za obrazovanje i
kroz učešće u raznim okruglim stolovima, naučnim skupovima slušam, ponekad i sudjelujem u
raspravama o jeziku. Danas vi imate, npr.,srpska elita je,recimo, zabrinuta za ćirilicu i jako ozbiljne se
inicijative, energije, planovi ulažu kako bi se sačuvala ćirilica. Ja im često govorim da imaju potpuno
pogrešan pristup. Ne postoji ni administrativno uništavanje, ni administrativno spašavanje jednog
jezika i jednog pisma. Znači, kroz historiju, nikada se ni sa jednim jezikom niko nije obračunao
administrativno. Naprotiv, postoje obrnuti primjeri. Negdje krajem 19.,pocetkom 20.vijeka osmanska
drzava, osmanska porta je zabranila albanski jezik, upotrebu albanskog jezika u Albaniji. I nije se
ukinuo albanski jezik, ali se ukinulo osmansko carstvo. 908.godine, austrougarska imperija je
zabranila bosanski jezik i nije se ukinuo bosanski jezik, već se ukinula austrougarska imperija.

E sad, da li je to baš samo slučajnost, ili se to desilo kada su te imperije već bile na izdisaju? Ili možda
se takve gluposti prave kada si na izdisaju? Ili zapravo takve pojave ubrzaju propast? To je sad opet
jedna ozbiljna dilema za temeljitiju raspravu, ali je ovo historijska faktografija. Dakle ovo se desilo. I
zato niti jedan jezik, niti jedna kultura nisu mogli biti zabranjeni, nisu mogli biti uništeni
administrativnim zabranama. Isto tako, niti jednu kulturu ne možete zaštititi administrativnim
odlukama. Dakle time što ćete donijeti odluku, narediti, naglasiti da je to važno. To da je neke,
onako, kratkoročne impulse. Eto ima neke domete ukoliko vi to nametnete kroz proces obrazovanja,
pa onda djecu obrazujete kroz izvesni sistem, učite ih tom pismu. Ali, vidite, vi danas donesite odluke
kakve hoćete. Ćirilica nije ugrožena samo u Srbiji, ona je ugrožena u Rusiji koja ima 160miliona
stanovnika. Zašto? Pa zato što je latinica kroz dominaciju nad kulturološkom sviješću, i to onom
operativnom, ovladala svijetom. Kompjuteri, internet ... Da, imam ja kolege u Beogradu koji mi šalju
sms-poruke ćirilicom, koji koriste ćirilicu u pisanju. Ali, ljudi se samo muče. Ok, ja to čak poštujem, to
je meni potpuno ok. Možeš da odlučiš da pišeš japanski, arapski, pogotovu kad je nešto svoje. Ja do
kraja poštujem odlučnost da neko bude dosljedan svojoj kulturi, ali je ovdje problem ako vi morate
da biste koristili kompjuter na ćirilici vi morate da uložite neke dodatne energije. I vi ćete od 100 ljudi
naći dvojicu koji su spremni da ulože dodatnu energije, onih 98 neće, nego kako mu je lakše. I onda
vi imate jednostavno dominaciju civilizacije. Dominacija civilizacije, zapravo, vrši uticaj na kulturu.
Dominacija te kulture vrši uticaj na jezik i pismo. I onda oni kažu: Dobro, šta bi ti onda uradio? Ja
kažem: "To vam je potpuno promašeno". Pa donijeli odluku u Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti,
pa u Matici Srpskoj, pa u Ministarstvu. I, na kom jeziku su vam crtani filmovi, na kom jeziku su vam
video igrice?! Svirajte vi. Ne vi, mi, svi mi! Ko god...Roditelji prije svega, pa svi ostali...To je prosto
cunami koji nosi. Znači vi samo na polju kulture, a kultura će nam biti jedna od budućih predavanja,
ali konkretno ovdje jeziku segmentu, kao važnom segmentu kulture, zapravo samo superiornošću
možete da sačuvate unikatnost, a nipošto administraciju. I baš sam prošle godine bio na jednom
okruglom stolu u Novom Sadu, u Matici srpskoj, gdje je tema bila književno nasljeđe bivše
Jugoslavije. Kako sačuvati književno nasljeđe bivše Jugoslavije? I tamo je bilo vrlo vrsnih profesora
koji su o tome govorili i ja sam isto bio jedan od izlagača. I onda sam slušao šta oni govore. I oni svi
predlažu neke administrativne...Dakle ta komunistička i postkomunistička svijest su veoma opasne,
jer su ljudi nastali intelektualno iz izvesnog obrasca institucijalno kolektivne odgovornosti. I vi kada
slušate te prijedloge, svi oni samo dijele državi šta ona da uradi, niko nista sebi ne dijeli, a sve su to
intelektualci, sve su to učeni ljudi. I većina prijedloga je bila da se izdvoje pare, da se formiraju
fondovi, da se zaštiti ovo, da se uloži...Ima to svoju neku težinu, ali to nije sustina, to nije pogodjena
srž. Moje izlaganje je bilo potpuno drugačije od svih njih. Ja sam im fino kazao, prvo, bivša Jugoslavija
nije jedan jezički prostor. Odmah Sloveniju i Makedoniju otkačite. To su već, ne samo drugi jezici,
drugi su jezici i ovi unutar, ali su po značenju srodni i međusobno razumljivi. Vi već slovenca ne
možete razumjeti, makedonca isto tako, možete onako, ali vam izgleda kao neka šega, i ne možete
da to ozbiljno pratite. Međutim, srpski jezik, bosanski jezik, crnogorski jezik, hrvatski jezik, dakle ta
četiri jezika, odnosno te četiri države, ta četiri naroda, mi možemo da vodimo raspravu lingvistički sa
aspekta norme, sa kulturološkog aspekta, sa političkog aspekta. To jesu različiti jezici, ali su to jezici
sa aspekta koji su srodni u dimenziji međusobne komunikacije i međusobnog razumijevanja. To znači
da to može biti jedan književni prostor. I onda sam im kazao da se na to možemo fokusirati, ali i na
taj prostor, nipošto se ne možemo fokusirati administrativno, pa da nesto nametnemo jedni
drugima. Naravno, i na žalost, ova upala izvesnih šovinizama koji su proizašli iz ovih ratova i zločina
devedesetih, ona usporava taj proces, pa onda vi imate sada neke inate gdje onaj neće da čita zato
što je autor srbin, hrvat, bošnjak ili crnogorac, ali to je privremena upala, to u kulturi ne može dugo
da traje. Zašto? Zato što pravi, da kažemo, korisnici kulturnog sadržaja i proizvoda, oni su jači od toga
i on ne može da izdrži da ne pročita dobar roman. Neka si hrvat iz Zagreba, nacionalista, šta god, ako
imaš autora iz Beograda, ako te stvarno zanima dobar roman i dobra poezija, ako je autor iz Sarajeva,
Beograda ili Podgorice, već ćeš ti fino kazati, hoću da pročitam. Šta to zapravo znači? To je bila moja
poruka tada toga izlaganja, i to im stalno potenciram. Nisam siguran da baš previše ima efekta, ali ja
potenciram. Dakle, jedini način da neko, neću reći sažuva, ali bar uspori propadanje jednog pisma i
jednog jezika jeste da se na tom jeziku i na tom pismu pojave znažajna književna djela, jedini način.
Zašto? Zato što kad vi napišete, recimo, zbirku poezije izuzetnu, genijalnu, na ćirilici. Ok, hrvati ako
budu izdavali, oni će to prevesti na latinicu, ili bošnjaci u Sarajevu, ili bilo ko drugi, kao što će
prevoditi na druge jezike, ali će originalni spis, originalno djelo, ostati na ćirilici, na srpskom jeziku, ili
latinici na bosanskom jeziku, ili na latinici na hrvatskom,itd. I zapravo, kada je nešto genijalno, oni
koji razumiju genijalnost i poštuju genijalnost, oni će, ne samo poštivati tu poeziju, nego poštivati i to
pismo. Jer ti koji poznaju tu genijalnost, znaju da to ne može da nastane iz plitkog kulturoloskog vrta,
već da ta divna biljka koja se zove divna poezija, ili divan roman, ili divna novela, može da nastane
samo iz veoma plodnog i veoma bogatog vrta koji se zove ili ćirilica ili latinica, ili srpski jezik ili
bosanski jezik, svejedno, zavisi odakle dolazi.

E to je jedini način! Jer isto kao što je Dante Aligijeri podigao italijanski, i Šekspir engleski i Gete
njemački jezik, isto tako nemoj da mislite i nemojte da padate u iskušenja da vi ovdje, iz ovog našeg
malog, plitkog Sandžaka, Pazara, ne možete napraviti historijsko djelo, ako napišete genijalnu poeziju
ili genijalnu prozu. Zapamtite da ce to za budućnost više značiti za ovaj grad, za ovu regiju, za ovaj
jezik, za ovu kulturu, nego sve one fabrike koje su turci otvorili u Novom Pazaru. Dakle, to je od
velike važnosti da shvatite. I mi ukoliko, sa ovoga Univerziteta, gdje prolaze stotine i hiljade
studenata, u rasponu od dvadeset godina, ili trideset ili pedeset godina budemo imali u deceniji po
jednog koji ce biti natprosječan, pogotovu u ovim oblastima koje imaju jezičko-kulturoloske
implikacije, mi ćemo postati najpoznatiji univerzitet na svijetu, ili među najpoznatijim univerzitetima
na svijetu. Vidite kako su to male brojke, ali kako su fantasticni dometi! Ali znajte da snovi, odnosno
velike ambicije, velike mogućnosti, one imaju sjeme i korijene u pojavi koja ima veze sa prošlošću. I
san, a imamo dvije vrste sna: imamo san zatvorenih očiju (tj.dok se spava) i san otvorenih očiju ( dok
ste budni). Kada je u pitanju san zatvorenih očiju, odnosno pravi san u snu, ovaj dok se spava, šta je
zapravo san u psihološkom smislu?

Sada izuzimamo ovaj duhovni koji je iracionalan, koji se ne može analirizati: ono kad vam nešto Bog
da da sanjate što ukazuje na nešto što će se možda u budućnosti desiti, itd. Taj dio sada ne
analiziramo. Nego analiziram san kao psihološku kategoriju. Šta je zapravo san? San je neka vrsta
energije, elektriciteta koji se pojavljuje u dijalektici, ili konfliktu, ili iz dijalektike i konflikta, zaborava i
sjećanja. Dakle, imate nešto u prošlosti što se desilo, što je bitno, u svojoj svijesti, a mnogo cešće u
podsvijesti. Imate sukob, ili neku vrstu konflikta između zaborava i sjećanja. Jedan dio vas hoće to da
zaboravi, a drugi dio vas hoće to da zapamti, jer smatra bitnim. I tu se dešava izvesni konflikt. San je
zapravo neka vrsta trećeg proizvoda koji nastaje na toj dijalektici, odnosno na konfliktu između
sjećanja i zaborava, i tu se pojavljuje nešto novo. I ukoliko sanjar (spavač) uhvati tu energiju i okrene
je prema budućnosti, onda je to jedna veoma važna energija. E to su snovi na koje mi ne možemo
puno da utičemo, već su oni uglavnom, proizvod podsvijesti. Možemo da utičemo u mjeri u kojoj
aktivno promišljamo ovaj konflikt između sjećanja i zaborava. Znači, u onoj mjeri u kojoj uložimo više
energije u sjećanje da bi spriječili zaborav. Zaborav je inercija, a sjećanje je energija. Znači, u zaborav
ne morate uložiti ništa, a u sjećanje morate puno, kao što ne morate uložiti u padanje, a morate u
podizanje.

Što više ulažete u podizanje, vi ste značajnije spriječili padanje, što više ulazete u sjećanje, vi ste se
ozbiljnije suprotstavili zaboravu,i više ste akumulirali energije koja će iz tog konflikta ponuditi
kvalitetniji san. Viši stepen sanjanja je sanjanje otvorenih očiju, a to su snovi maćte koji po svom
intenzitetu i ozbiljnosti mogu da prerastu u viziju i ambiciju. Tada to već postaje energija koja je
prešla iz podsvijesti u svijest. I imate jednu arapsku poslovicu koju ja često citiram, a koja glasi: Sve
što je danas java nekada je bilo san, zato - sanjajte!