Bosanska knjievnost srednjeg vijeka

Srednjovjekovna knjievnost kao literarno-historijski fenomen je kompleksna pojava, za ije je sagledovanje nuno odrediti granicu izmeu knjievnosti i pismenosti. Prema shavatanjima u najstarijim epohama knjievnost se shvata kao pismenost, dok mi danas svjedoimo suprotnom. Dakle, sve to je napisano nije se smatralo knjievnou jer je oigledna injenica da sva pismenost u najirem smislu rijei nema one literarno-estetske vrijednosti koja bi joj obezbjeivala mjesto u knjievnom stvaralatvu. Gledajui srednjovjekovnu knjievnost iz dananje perspektive doi emo do drugaijih ocjena i drugaije kategorizacije. Tako e se u sferi knjievnosti pojaviti i odreeni tekstovi koji po svojoj namjeni i karakteru nisu pripadali knjievnosti, ali po svojim objektivnim knjievnim vrijednostima sa naeg dananjeg stanovitima pripadaju nesumnjivo literarnim dostignuima. To je, u prvom redu, rije je o cjelinama ili dijelovima administrativno-pravnih spomenika, a naravno i o epigrafici, koja u izvjesnom smislu i tada kao i sada stoji na razmeu knjievnosti i pismenosti, sfera koja je u kulturno historijskom smislu veoma interesantna, ali, isto tako, i vrlo neodredljiva u smislu jedne naelne i ope klasifikacije.''1

Herta Kuna, Hrestomatija starije bosanske knjievnosti-Knjiga I, ''Svjetlost'', Sarajevo, 1974, 11. str.

Natpisi na stecima
Prvi poeci bosanskog knjievnog jezika javlja se u posebnom vidu orginalnog stvaralatva u srednjovjekovnoj Bosni i Humu. Bosanskohercegovaka pismenost javlja se u vidu epigrafije, tj. lapidarne (''kamene'') pismenosti. Srednovjekovna epigrafika znaajan je segment ukupne kulture Bosne i Huma. Bosanska epigrafija ide u sam vrh junoslavenske knjievnosti. Ni jedna slavenska zemlja nema toliko lapidarnih spomenika kao Bosna i Hercegovina. Umjetnost steeka razvija se i traje od XIII do XIV vijeka. Epitafi su prije svega natpisi na stecima, naroito bogumilskim. U Bosansku epigrafiku spadaju kako natpisi na stecima tako i svi ostali natpisi na tvrdom materijalu, kao i na rukopisima i tampanim knjigama. Epitafi su za nas znaajni iz nekoliko razloga: 1. predstavljaju kulturne i povjesne dokumente 2. predstavljaju jeziki materijal za istraivanje 3. predtavljaju, takoe, poetski tekst. Epitavfi su najee uklesivani na stecima. Imali su strogo odreene forme i pravila pisanja kojih su se morali pridravati. Svaki epitaf mora biti, lapidaran, kratak i jasan. Natpisi su prilagoeni ivim oblicima narodnog govora, tee krajnjoj jasnoi i jednostavnou izraza. Na epitafima steeka uoljivo je prisustvo zapadnotokavskih osobina. Tu se neguje jedan iri bosanski pisani manir, za koji je naroito karakteristian ikavizam, neizvreno jotovanje, grupa re umjesto ro (greblje i sl.).

Uoavaju se dva najizrazitija stila pisanja na stecima: 1. hercegovaki 2. bosanski

Oni ostavljaju osobina karakteristine za svoj jezik, odnosno osjeaju se razlike izmeu natpisa ove dvije vrste. Na hercegovakim stecima prisutne su istonotokavske osobine sa dodacima lokalnog narjeja. Srednjobosanske i zapadnobosanske steke karakterie zapadna tokavtina. Natpisi na stecima obino poinju frazom, A se neka se zna.., ili A se lei... Epitaf obino upzorava prolaznika da je umrli umro na svojoj zamlji, ili batini ''plemenitoj''. Potom se u velikom broju sluajeva navodi ime onoga koji je podigao spomenik umrlom, neko od porodice ili cijela porodica. Veina natpisa ne spominje pisca epitafa, ali se na nekim stecima i nalazi njegovo ime. Tu ve dolazimo do pitanja autorstva. ''Najpoznatiji kovai i dijaci koji su ujedno i ''pisci'' odnosno ''pjesnici'' bosanskog knjievnog jezika (prve negove faze) jesu: Prodan i Miogost u srednjoj Bosni, Veseoko Kukulamovi i Vukain u podruju Lave i Jajca, Bratjen u Travuniji, Semorad, Miogost, Gruba i Krili u okolini Stoca, Nikola Dragoljevi i Dragoje u Podrinju, ugarak u Vrhbosni (dananjem Sarajevu). Meu njima su naroito glasovita dva ''mramorna neimara'' iz druge polovine XV vijeka, kada je bosansko-humska umjetnost steaka i njihovih natpisa dostizala vrhunac. To su kova Gruba i dijak semorad iz okoline Stoca, tvorci najautentinijih steaka i njihovih epitafa u Radimlji.''2 Veina natpisa, naime, ima samo formu nadgrobnog teksta, bez nekih poetskih vrijednosti, ali, sa druge strane, postoje natpisi koji svojom poetskom vrijednou ukazuju na visoku poetsku emocionalnost i majstorstvo autora. Ovi natpisi ukazuju na mudrost u svim vremenima. Tako Ivan Mari ispisuje jednu gorku istinu bez imali ironije na svom spomeniku, ostavljajui je tako generacijama koje dolaze, Dugo na zemlji ivjeh ja Osamdeset i osam ljeta. A nita ne ponesoh... Slinu istinu ponovit e nam i jedan itelj sa Lave, iz okoline Travnika, samo mnogo jednostavnije, A ovdje lei Dragaj
2

Devad Jahi, Senahid Halilovi, Ismail Pali, Gramatika bosanskog jezika, Dom tampe, Zenica, 2000, 48. str.

na kraju nit...

Radojica Bili uz pomo dijaka Veselka Kukulamovia, iskazuje svoje aljenje zbog prolaznosti ovog svijeta,pa zbog toga ima potrabu sa svoju spoznaju podjeli sa drugima, sa svojim prijateljima, poznanicima, prolaznicima, putnicima... Molju bratju i strine i neviste, pristupite i alite me... Jere ete biti vi kako jesam ja, a ja neu biti kako jeste vi!...

Takoe imamo natpis Stipka radosalia, negdje s kraja XIV vijeka, o njegovoj sudbini koja iz davne prolosti dolazi do nas, i zatim nas prevazilazi i ide u budunost i jo dalje, Boe davno sam ti legao i vele mi ti je leati...

Blaga tuga provijava kroz natpis iz Svitave, Rodih se u veliku rados,t a umrijeh u veliku alost. Zatim natpis na steku Radosava Mrkia, koji govori svoju gorku i nepravednu sudbinu, 4

Stah, boga molei, i zla ne mislei i ubi me grom!... Jedna mudrost o ivotu i smrti, prolaznosti ovog svijeta ispisana je na sudijskoj stolici u Hodovu, jer oni su ti koji su donosili sudove o ljudskim ivotima. Ona nam govori o smrti, o drugom svijetu gdje emo morati polagati raune za ovaj. Pogledaj ovaj kamen iji li je bio? iji li je sada? iji li nee biti? Postoji jo veliko broj steaka i veliko broj natpisa na njima koji nam izriu mudrosti. ''Najstarija nalazita steke pismenosti nalaze se u starom Humu i srednjoj Bosni, a trei centar te pismenostije okolina Vidoke (dananjeg Stoca). Najvei broj natpisa sa ovog podruja nalazi se u Boljunima jugozapadno od Radimlje i Stoca. Znaajni srednjovjekovni tekstovi na kamenu javljaju se u okolini Blagaja, kao sjedita humske vlastele, zatim u dolini Lave, te bosanskom Podrinju (jugoistona Bosna) od Foe do Vlasenicei Srebrenice. Vei broj epitafa pronaen je u najnovije vrijeme na podruju srednjovjekovnih upa Usora i Soli, te u posavini oko Koraja i Bjeljine. Meu nekropolama steaka najznaajnija je Radimlja kod Stoca, zatim nekropole u Boljunima kod Stoca, blizu Nevesinja, na Blidnjem jezeru u zapadnoj Hercegovini, u Bjelosavljeviima kod Sokoca na Glasincu, na Gvoznom polju kod Kalinovika i na Ravanjskim vratima kod Kupresa. Vremenom su mnogi natpisi na stecima oteeni ili potpuno uniteni, pa ih je teko ili nemogue rekonstruirati. Naroito je upeatljiv primjer zauvijek propalog tekst na kamenu steka koji je stajao u Donjoj Zgoi kod Kaknja, a danas se nalazi u vrtu Zemaljskog muzeja u Sarajevu.''3

Intertekstualnost u djelima Mehmedalije Maka Dizdara

Devad Jahi, Senahid Halilovi, Ismail Pali, Gramatika bosanskog jezika, Dom tampe, Zenica, 2000, 47. str.

Svaka rije (svaki znak) nekog teksta vodi izvan svvojih granica. Svako razumjevanje jest stavljanje konkretnog teksta u odnos sa drugim tekstovima. Etape tog dijalokog kretanja razumjevanja jesu: ishodite tekst koji je pred nama, korak natrag proli konteksti; korak naprijed anticipacija (i poetak) budueg konteksta... tekst ivi samo ako se dodiruje s nekim drugim tekstom (kontekstom). Samo u toci tog dodira tekstova zrai ono svijetlo koje sija naprijed i natrag, koje dotinom tekstu omoguuje sudjelovanje u dijalogu. Dakle ove rijei nas podstiu da razmiljamo na drugaiji nain o poezij Maka Dizdara, da njegovu poeziju shvatamo kao odraz nekog drugog teksta, kao odraz nekog drugog svijeta. Takav takst naziva se intertakst. Intertekstualnost oznaava odnos izmeu dva teksta, ili izmeu vie tekstova, odnos koji utie na nain na koji se oblikuje, doivljava i tumai onaj tekst unutar kojeg se ''uje'' prisustvo drugog teksta. Da bismo razumjeli poeziju Maka Dizdara u njegovoj najznaajnijoj zbirci pjesama potrebno je da znamo da je sam ''Kameni spava'' stavljanje pjesnikog teksta u odnos sa drugom tekstom, odnosno sa kontekstom starih bosanskih tekstova i natpisa na stecima. ''U KAMENOM SPAVAU bude se i kamen i spava. Te dvije izdvojene rijei u Dizdarevoj pjesnikoj zbirci imaju formu sintagme, jedinstvenog pojma: kameni spava je znaenjskii simboliki vie od spavaa u kamenu ili spavaa tvrdog, kamenog sna. Kamen ovdje postaje neto drugo nego to je izvorna gromadnost pratvari. U pjesnikoj uobrazliji on postaje stilizirana tvorba, i to ne zato to je on , u injeninosti svog postojanja, u istoj materijalnosti svog lika, postao steak.''4 Mak Dizdar bio je inspirisan tekstovima na stecima. Oni kao fenomeni govorili su o prolosti, samo ih je mMak pretvorio u sadanjost. Kod Dizdara je sve, dakle, poelo od uenja. Likovi i motivi na stecima bili su nijemi ali je on traio odgovore, htio je prevesti te udne simbole i dati im smisao, i na kraju kameni spava progovara:

''Satima sam stajao pred stecima nekropola ove zemlje, smjetenim pod nogame prastarih uma. Sa kamenih gromada ulazili su u mene raznoliki simboli sunca, isprepletenog bilja i ispruenih ljudskih ruku. Nou sam opkoljen zapisima sa margina knjiga iji redovi
4

Mak Dizdar, Kameni spava, ''Sarajevo Publishing'', Sarajevo, 1996, 214. str.

vrite upitnicima apokalipse. U pohode mi tada dolazi spava ispod kamena. Njegove blijede usne od miljevine otvaraju se da bi njegov nemuti jezik postao zvuan. U njemu prepoznajem sebe, ali jo nisam siguranda sam na putu skidanja plata sa ove tajne...''5

______________________________________________________________ ruka Ova ruka kae ti da stane I zamisli se nad svojim rukama

Zakljuak

Mak Dizdar, Kameni spava, ''Sarajevo Publishing'', Sarajevo, 1996, 216. str.

Lapidarna knjievnost posebna vrsta knjievnosti i orginalnosti koja je karakteristina za prostor Bosne i Hercegovine. Ni jedna slavenska zamlja nema takve spomenike kao Bosna i Hercegovina. Oni su kulturno-historijski spomenici. Njihova orginalnost daje i notu tajnovitosti. Za tu tajnu trebalo je dugi niz godina do prosvijetljenja. Steci i natpisi na njima su mudrost koju nam ostavljaju nai preci u nadi da emo ih znati iskoristiti kako treba. Mak Duzdar je spoznao da prolost i sadanjost ne dijele prazni vremenski ponori, da je ljudsko vrijeme ona duhovna i vitalna konstanta koja omoguuje da povijest mislimo, doivljavamo i ivimo kao zbiljski prostor naih ina i uvjerenja.

Literatura

1. 2.

Mak Dizdar, Kameni spava, ''Sarajevo Publishing'', Sarajevo, 1996. Devad Jahi, Senahid Halilovi, Ismail Pali, Gramatika bosanskog jezika, Dom

tampe, Zenica, 2000. 3. 1974. Herta Kuna, Hrestomatija starije bosanske knjievnosti-Knjiga I, ''Svjetlost'', Sarajevo,

4.

Mak Dizdar, Antologija starih bosanskih tekstova, ''Alef'', Sarajevo, 1997.