SADRŽAJ:

1. UVOD.....................................................................................................................................2

1.1. Osnovna poetička načela romantizma kao književne epohe.................................................3

1.2. Ženski likovi u epohi romantizma.........................................................................................4

2. Balkanska carica kao romantičarska drama.........................................................................4-5

2.1. Ženski likovi u drami Nikole Petrovića............................................................................5-9

3. ZAKLJUČAK.........................................................................................................................9

4. LITERATURA......................................................................................................................10

1
1. UVOD

Čitajući jedno književno djelo, postavljamo pitanje šta mi kao čitaoci možemo da
saznamo o djelu, odnosno koje i kakve informacije dobijamo dolazeći u susret sa fiktivnim
svijetom književnog djela. Naravno, možemo reći da su trajne vrijednosti koje usvajamo iz
takvih informacija nešto što oplemenjuje čovjekov život u različitim aspektima i naravno nešto
što nudi brojne mogućnosti čovjeku u duhovnom smislu.

Govoreći o ulozi književnosti u čovjekom životu, Bogdan Popović u svom eseju O

književnosti1 naglašava: Otuda, što je pretežnije od materijalnog napretka, bliže čoveku, važnije
za njega, to je nešto što može trajno služiti, biti od svakotrenutne koristi, studija jedna, pošto je
o studijama reč, koja će pored svoje naučne vrednosti imati još i unutrašnju; koja će nam, kao
i sve ostale; davati izvesne podatke, i opažanja na njima učinjena, i zaključke iz njih izvedene,
i opšte teorije na njima osnovane ̶ ali koja će nas u isto vreme još i ʼvaspitavatiʼ, biti naš
brižljiv vođ i svakidašnji prijatelj na ovom našem potežem putu ljudskom ̶ miriti nas sa našem
sudbinom, bodriti nas u težnji za dobrim i boljim, oružati nas protiv iskušenja, spremiti da što
potpuniji i savršeniji ljudi budemo, u svoju korist, i korist onih što sa nama zajedno putuju s
bosim i izubijanim nogama po ovom svetu ʼu kome je sve što vidimo od drveta i kamenaʼ. A ako
uopšte ima takve studije, takva je književnost. Naravno, ovdje je naglašena, kao što je već rečeno
na početku njena uloga u oplemenjavanju, odnosno poboljšanju čovjekovog života, u kojem
iščitavamo, između ostalog, i njenu trajnu vrijednost.

Tako smo izučavajući aspekte drame Balkanska carica dobili razna trajna saznanja, koja
nam svakako mogu biti oslonac, ne samo u analiziranju drugih djela Nikole Petrovića, već i u
razumijevanju epohe na čijim postavkama je navedeno djelo nastalo, njenih tendencija i načela,
pa i njihovoj ulozi u razvoju temeljnih vrijednosti kod čovjeka, čiju smo ulogu već naglasili.
Ako pođemo od činjenice da je ovo djelo nastalo na poetičkim načelima epohe romantizma,
naravno, najprije ćemo se pozabaviti osnovnim načelima ove epohe, a sve u cilju boljeg
razumijavanja same drame o kojoj je riječ.

1
Bogdan Popović: Izabrani ogledi, Izdavačko preduzeće Rad, Beograd, 1975, 32.

2
1.1. Osnovna poetička načela romantizma kao književne epohe

Romantizam kao književni prevrat odlikuje zaokret u smislu shvatanje uloge i moći
razuma. Naime, romantizam daje prevlast ulozi intuiciji i mašti2. Čitalac je, zapravo, u poziciji
spontanog doživljavanja djela, a samo čitanje je emotivni čin. Naravno, ovdje je uočljiva
oprečna pozicija romantizma u odnosu na racionalističku poetiku. Osnovno načelo romantarske
poetike jeste lirizam. Proizilazeći iz individualizma i subjektivizma specifičnih za
romantičarski pogled na svijet, izraz je umjetničke duše romantičara. Samo ukoliko su osjećanja
spontana i iskrena, onda postaju i univerzalna po shvatanju romantičarskih stvaralaca.

U našim književnostima, epoha romantizma biće obilježena, s jedne strane, uticajem

njemačkog romantizma, a s druge specifičnim odnosom prema prošlosti, odnosno tradiciji čije
je ishodište upravo naša književnost našla u njemačkom romantizmu. Budući da je u epohi
romantizma glavna težnja bila usmjerena isticanju originalnog nacionalnog, razne nacionalnosti
su isticale svoje najveće specifičnosti. Tako je naša književnost uzore nalazila u narodnoj
poeziji. Teodor Pavlović isticao je da svi narodi danas žele svoju narodnost uveličati3.

U stvaranju likova, može se reći da je tipičan romantičarski model književnog junaka u

našim književnostima bio, na jednoj strani, prometejski lik heroja, shvaćenog kao vrhunski
izraz tipično muških vrijednosti, a sa druge strane, idealizovani lik žene kao idealne nacionalne
heroine ili kao idealne drage.

Na jezičko-stilskom planu, romantizam odlikuje težnja4 ka slikovitom izrazu, bogatoj i

raznovrsnoj metaforici, hiperbolizacijom i fantastikom, ali i zvučnosti stiha. Odstupanjem od
strogog racionalnog, spoznajemo osobine u romantičarskim djelima kao što su: fragmentarnost,
necjelovitost, iscjepkanost, nepovezanost djelova5 itd.

2
Milivoj Solar: Povijest svjetske književnosti, Mladost, Zagreb, 1982, 196.
3
Jovan Deretić: Istorija srpske književnosti, Sezam book, Zrenjanjin, 2013, 679 ̶ 683.
4
Isto, 691.
5
Budući da se u postmodernističkim djelima nalaze svakako ove odlike, može se reći da je na epohu
postomodernizma uticaj izvršio romantizam, što je izuzetno važno u sagledavanju cjelokupne književnosti,
odnosno svih epoha u kojima su djela nastajala. Naime, uvijek se jedna epoha u stvaranju vraća prethodnim
uzorima, pa je lako uočljivo da je svoje uzore postmodernizam svakako nalazio i u romantičarskoj epohi.

3
1.2. Ženski likovi u epohi romantizma

Kao što je već rečeno, idealizovani lik žene je shvaćen kao idealna nacionalna heroina
ili idealna draga. U našem romantizmu, kod Njegoša nailazimo na ženske likove kao sporedne
i epizodne, jer je ženu tjerala iz svijeta djela patrijarhalna tradicija6. Sa druge strane, u poeziji
od Branka do Kostića, žena je središte pjesničkog kosmosa. Međutim, ona je i ovdje ipak samo
izvor za osjećanja kod stvaraoca, ali njena samostalna aktivnost je zapravo ukinuta. I ovdje se
uvode nacionalna osjećanja, ali je zapravo u centru razumijevanja ove poezije žena samo kao
pokretač umjetnikovih osjećanja.

Žena se sveukupno u epohi romantizma najprije javlja kao oličenje nacionalnih osobina,
inkarnacija ideja narodnosti. Ta njena svojstva nekad se prenalgašavaju i ona ne izlazi iz okvira
tih svojih funkcija. Svakako, žena u epohi romantizma ne postaje samostalan lik, već djeluje
pod uticajem duhovne klime u kojoj se stvara djelo. Ona je, naime, rezultat prezasićenosti
romantizma nacionalnim emocijama i idejama, odnosno idejama o potvrdi nacionalnog
identiteta7.

2. Balkanska carica kao romantičarska drama

Budući da Nikola Petrović po stvaralačkim postucima svakako pripada epohi

romantizma, Nikola Prvi svakako je usvojio teoriju spontanosti i emocionalnosti. Posebno
mjesto u njoj ima retorika osjećanja, kao samorazumljivo polazište. Osim toga, naravno,
njegova tendencija potvrde nacionalnog identiteta, tipično romantičarska, svakako je uočljiva i
u Balkanskoj carici. Autor je upravo korz ovo djelo rekonstruisao tri ideografska čvorišta8: mit
o bratskoj neslozi (Đorđe je vitez hrišćanstva, a Stanko muhamedanstva), Kosovski mit (osveta
Kosova) i tragična ljudska sudbina (pojedinačna, porodična, nacionalna i opšteljudska), kada
se radi o iskazivanju univerzalnih istina.

Takođe, hibridizacija žanrova i rodova (lirskih, epskih i epsko-lirskih), unošenje

narodnih folklornih formi kao što su: san, kletva, molitva itd. svakako su u skladu sa

6
J. Deretić, isto, 686.
7
Isto, 687-688.
8
Radomir Ivanović: predgovor Balkanskoj carici, Obod, Cetinje, 1966, 22.

4
romantičarskom poetikom, koju upravo karakteriše vraćanje narodnim formama, ali i pomunuto
miješanje žanrova budući da romantičarska poetika odbacuje racionalističko strogo vezivanje
za jedan žanr i strogo uređenu formu.

Svakako, i ženski likovi, koji su predmet analize ovog rada nastali su u skladu sa
osnovnim romantičarskim načelima, a u narednom poglavlju sagledaćemo značaj ženskih
likova u Balkanskoj carici, kao i njihovu ulogu na nivou epohe u kojoj nastaju.

2.1. Ženski likovi u drami Nikole Petrovića

Ako pođemo od samog naziva drame Nikole Petrovića ̶ Balkanska carica, možemo
reći da se njime naglašava značaj uloge određenog lika u pogledu tematike djela. Kao što ćemo
saznati iščitavanjem ove drame, balkanska carica je naziv za Danicu, Perunovu kći, a sintagmu
balkanska carica namjenjuje joj sam Stanko. Danica svoje porijeklo otkriva u razgovoru sa
drugaricom Martom. Kaže da je kći Peruna, prostog plemića, od male kuće spram Crnojevića i
naglašava ponos na svoj rod i porijeklo. Pred nje, postoji još jedan ženski lik, već navedeni ̶
Marta, Daničina drugarica.

Lik Danice nagovještava se več u prvoj pojavi prvog čina kroz razgovor između Stanka
i Đorđa, sinova vladara Crne Gore ̶ Ivana Crnojevića. Naime, budući da je imperativ u djelu
isticanje nacionalnog identiteta, Stanko svom bratu Đorđu kaže da je za njega žena od naške
ćudi9, jer je latinska krv blijeda i meka. Oženivši ženu domaćeg prijekla, s junačkom krvi, kao
što je crnogorska, ne bi se miješala tuđa (što je opet u skladu sa romantičarskim veličanjem
nacionalnog).

U drugoj pojavi, u uvodnoj didaskaliji Danica se opisuje kao živog, veselog lica, dok
se zatim u potpunosti razvija opis ljubavi Stanka i Danice. Ponositi karakter ove heroine otkriva
se već u drugoj pojavi i to u njenim riječima obraćanja Stanku:

Na vlastelinku ni knjaz ne vika.10

Međutim, Danica zatim govori da bi i sablju prihvatila, ratovala i borila se za svoju

zemlju, slobodu svoje zemlje, pa se time uklapa u romantičarski kalup žene kao nacionalne

9
Nikola I Petrović: Pjesnička djela, Obod, Cetinje, 1996, 132.
10
Isto, 136.

5
heroine. Ona je istinski tragična heroina budući da svojom odanošću, zanosom, čistotom i
spremnošću za žrtvovanje, oličava fatum sveukupne tragičnosti11. Ona je i jedan od glavnih
likova koji riječima vrednuju nacionalni identitet, pa je stoga i svakako lik-ideja, odnosno lik u
funkciji propagiranja određene ideje (u ovom djelu ideje o nacionalnosti). Ona, naime,
afektivno obojenim riječima poziva na tradiciju, poštovanje narodnih uzora iz prošlosti:

Ja u budućnost vjerujem Zete

kaʼ u simvole crkve nam svete!

I taj kad povor misli mi grne

ilʼ se u prošlosti u krilo vrne,

nadam se da će uskrsnut Zeta,

sve što nam tuđi tuđina kleta!

Jer što je Srpstvo imalo slavno,

imalo sveto, imalo glavno,

nije li Zeta to odnjihala!12

San koji će usniti i povjeriti u razgovoru Martu, imaće i analeptičnu ulogu, odnosno ulogu
nagovještavnaja Stankove izdaje:

Tu prijed kad sam zaspala bila:

na ruku siv mi soko bijaše,

sa dlana moga hljeba ijaše.

po krilʼma ja ga milovah lako,

dok sivi soko ščepa me tako,

i oba moja izvadu oka,

i prhnu soko kaʼ put istoka...

Tad što ću jadna, tad što ću, kuku,

11
R. Ivanović, isto, 24.
12
Isto, 145.

6
 Dok Dean slʼjepoj pruži mi ruku,

i reče starac: ʼAmo je svjetlost,

amo je pravda, amo je vječnost!ʼ13

Kada saznaje iz Martinih riječi da je Stanko izdajica, najprije u nevjerici prihvata ovu
informaciju. Marta govori da je izdao, ne samo dom, nego i vjeru. Uvjerena da bi za nju u život
dao, Danica najprije ne prihvata mogućnost da bi je preobraženi Stanko mogao ubiti i u tom
momentu iz nje progovara žena koja voli. Stanku savjetuje da ide na ugled pravde svoga doma
u Žabljak po milost svoga oca i da prihvati časno kaznu koja će mu biti izrečena. Bruka i
sramota koja nastaje izdajom za nju su neizbježna sudbina onoga koji izda svoj rod. U
razgovoru sa Stankom u njenim riječima nema više ljubavi prema vjereniku, već se konstantno
naglašava ljubav prema domovini:

Prekinʼ, ne grdi, ja sam Zećanka,

Crnogorka, a kćer sam junaka!

To ti je carstvo balkansko lažno,

a naše gorsko carstvo je snažno!14

Ona odbija Stankove pozive u drugu vjeru i bogatsvo zarad ljubavi prema zemlju, jer je
su za nju ideali iznad svega čast i poštenje. Vrhunac njene ljubavi prema rodu izražen je kroz
kontrast u njenim riječima:

Ti izrod Turčin i izdajica,

ja Crnogorka, mala carica!15

Vrhunac njene ljubavi prema domovini jeste u trenutku kada otima Uglješin mač i
pokušava da napadne Stanka, koji je za nju sada izdajica. U trećoj pojavi trećeg čina, Danica je
obučena u vesele haljine i duboko sjetna gleda boj. U toj sceni asocira na Kosovku djevojku
upravo činom kojim napaja vodom ranjenike.

Možda je jedini momenat koji zaista i istinski oslikava njenu ljubav prema Stanku , a
istovremeno i nju stavlja u prvi plan trenutak kada gleda ranjenog Stanka i daje mu vode:

13
Isto, 242.
14
Isto, 257.
15
Isto, 266.

7
 Ranjena sam u ponosu,

ranjena sam kao žena,

koje čuvstva vazda biše

uzvišena i iskrena!...16

Ona je, u ovom momentu, ne nacionalna heriona, već žena koja pati zbog ljubavi prema
vjereniku. Govori da se ljubavi prema njemu ne odriče ni u grobu i kao vrhunac borbe koja se
odvija u njoj, borbe između žene koja voli vjerenika i žene koja voli domovinu, njeno je
samoubistvo, kada skače u Moraču. Kako je Danica žižna tačka ukrštaja (sukobište od strasti
žestokih), to je pisac vodio brigu o dvoplanoj slici: strasti hrabrosti i strasti osjećanja17.

Milan Topolovački u svom eseju Balkanska carica o tragičnom Daničinom kraju

ističe18: Po nama, njegova Danica je morala da ostane u životu. I da se bori sa okolinom i sa
samom sobom. U interesu sopstvene ljubavi i opšteg progresa žene ̶ Crnogorke, za čije s
eoslobođenje, bar deklarativno, izjašnjavao i sam poeta Nikola Petrović ̶ gospodar, vladar,
tiranin, apsolutista, ali i reformator malene države, pesnički uzdignute put Olimpa našeg,
prostrte ispod padina Lovćena i crvenog sunca što prosipaše, a i danas raskošno prši, srčane
kapi slobode, brtstva, jedinstva, a iznad svega junaštva. Ali po svemu sudeći, bilo je prerano
da jedan kralj-pesnik u tako realističke kalupe iskleše Danicu. Romantičarsko vreme je imalo
toliko uzora svojim heroinama da je Petrvoić morao svoju Danicu da gurne u romantičarski
kliše tog vremena.

Sa druge strane, Marta je takođe tipična romantičarska žena, koja djeluje u okvirima
veličanja nacionalnih ideja.

Stanko je ništa i izrod pravi!

On krvnik, hoće sve da podavi,

da nema vjere, da nema suda...19

16
Isto, 322.
17
R. Ivanović, isto, 25.
18
Milan Topolovački: Balkanska carica Nikole Petrovića (Crnogorska književnost u književnoj kritici Slobodana
Kalezića), Univerzitetska riječ, Nikšić, 1990, 428.

8
 Njen lik se uvodi tek u trećoj pojavi drugog čina. Ona Danici govori o travari koja daje
čarobne trave, koje joj mogu dovesti Stanka, pa se time kroz njen govor daje narodno vjerovanje
što je opet u skladu sa romantičarskom poetikom, koja nas vraća narodnoj tradiciji. Ona se, za
razliku od Danice boji scena ranjenih ljudi nakon boja i ne pokazuje istu hrabrost. Stoga je na
neki način poslužila i u cilju veličanja Daničininom patriotizmu.

3. ZAKLJUČAK

Na kraju, baveći se aspektom Balkanske carice koji se tiče ženskih likova u ovoj drami,
došli smo do zaključka da je i ovaj segment svakako građen u skladu sa romantičarskom
poetikom na kojoj djelo nastaje. Naime, cjelokupni književni opus Nikole Petrovića obilježiće
uticaj romantizma i njegovih temeljnih načela, pa i ovo djelo.

Iako su ženski likovi, Danica kao i Marta, primarno oličenje nacionalnog heroizma, one
svakako pokazuju na momente i da su žene, koje najprije vole i u skladu s tim naglašavaju svoja
osjećanja. Danica, u odnosu na Martu ima svakako istaknutije patriotsko osjećanje i može se
nazvati i likom koji služi isticanju nacionalnog ideniteta, i to ne samo riječima kojima oživljava
prošlost i slavnu tradiciju, već je ona spremna da uzme i sablju u ruku zarad borbe za slobodu
svoje zemlje. Njena ljubav prema Stanku svakako ostaje u pozadini one naglašenije ljubavi,
ljubavi prema domovini što dokazuje i krajnjim činom ̶ samoubistvom. Ne mogavši da ostane
u borbi za vjerenika, ona ovim činom ostaje vjerna nacionalna heroina. Ipak, kod njih će
svakako prevagnuti rodoljublje i patriotizam, koji ne dozovljavaju da ove ličnosti izađu iz
romantičarskih kalupa. Međutim, opet se može reći da su oba lika građena pažljivo i
promišljeno i da svakako doprinose estetskom kvalitetu djela.

9
LITERATURA:

1. Nikola I Petrović: Pjesnička djela, Obod, Cetinje, 1996

2. Bogdan Popović: Izabrani ogledi, Izdavačko preduzeće Rad, Beograd, 1975

3. Milan Topolovački: Balkanska carica Nikole Petrovića (Crnogorska književnost u književnoj

kritici Slobodana Kalezića), Univerzitetska riječ, Nikšić, 1990.

4. Radomir Ivanović: predgovor Balkanskoj carici, Obod, Cetinje, 1966

5. Milivoj Solar: Povijest svjetske književnosti, Mladost, Zagreb, 1982.

6. Jovan Deretić: Istorija srpske književnosti, Sezam book, Zrenjanjin, 2013.

10