POGLED SA LEOTARA

PUTOPISI JOVANA DUIA

"Umjetnik je jedini Hrist kojeg zasluujemo." [Alber Kami]

Putopis je knjievni rod kojim pisac lako i spontano progovara o sebi a

jo lake gradi svoje djelo. U takvoj knjievnoj tvorevini pisac se otvara i
najslobodnije "pliva". Ponesen putovanjem, zanesen slikama i dogaajima koji
pred njim snano izviru, ovjek iz stanja svakodnevnice i navike prelazi u stanje
doivljaja i uenja. U tom novom, obogaenom sadraju on se mijenja,
nadahnjuje i duhovno propinje. Nema blagorodnijeg ina od putovanja. Nema
veeg bogatstva: putovati znai uiti u pokretu, ivjeti u hodu i sve proi u jednom
dahu.

Putopisi Jovana Duia, koje on veinom naslovljava pismima, nastali

su poetkom prolog vijeka. Dakle, nose datume iz hiljadudevetsto i nekih godina,
tanije, prije i poslije Prvog svjetskog rata. U tom vremenu ovakva knjievna
forma, koja jo u potpunosti kod nas nije zaivjela, nosila je predznak pisma i kao
takva dugo se zadrala. Pet takvih dugih i obimnih "pisama" Dui je objavio u
knjizi pod naslovom "Gradovi i himere" i to djelo ini sukus itave njegove
putopisne grae. O njoj e ovdje, uglavnom, biti govora. Postoje i drugi slini
tekstovi, kao to su "Staza pored puta", "Suton jedne slave", "Mostar" "Na
Solunskom frontu sa regentom", "Sa Dragiom u Anadoliji" i drugi, ali njegova
pisma ine cjelovitu, snanu i vrijednu putopisnu grau koja zavreuje mnogo
veu panju i analizu nego to je to do danas o njoj govoreno ili pisano. Tu spadaju
"Prvo pismo iz vajcarske", "Pismo iz Francuske", potom "Pismo sa Jonskog
mora", "Pismo iz panije" i "Pismo iz Egipta". Sva ova pisma ispod naslova nose
godinu hiljadudevetsto... pa onda dvije zvjezdice to kazuje kako su dugo pisana,
jer na kraju svakog teksta stoji tano zabiljeena godina u kojoj je rukopis zavren.
Rije je o zapisima nastalim veinom u vrijeme Duieve diplomatske karijere, u
periodu njegovog slubovanja po raznim zemljama ali i na usputnim putovanjima
po metropolama koje su privlaile njegov ivi, neumorni duh. Poznato je kako je
Dui otpoeo svoje diplomatsko slubovanje 1907. godine, a karijeru ataea u
Carigradu, Sofiji i Rimu, potom postaje sekretar poslanstva u Atini godine 1910. i
savjetnik i otpravnik poslova u Madridu. Nakon Prvog svjetskog rata ponovo je u
Atini, onda delegat u Ligi naroda u enevi i poslanik u Kairu. Ubrzo zatim, nakon
prekida od nekoliko godina, Dui se vraa u diplomatsku slubu 1932. u
Budimpetu i Rim. Postaje prvi jugoslavenski diplomata u rangu ambasadora u
Bukuretu. U Drugom svjetskom ratu biva u Lisabonu, Madridu i najposlije u
Sjedinjenim Amerikim Dravama, gdje i umire 1943. godine.

Dakako, za jednog pjesnika, lirika, ovjeka sazdanog od soneta i

poema, kakav je bio Jovan Dui, ovako bogata i raznorodna lepeza njegovih
odlazaka i boravaka u navedenim zemljama, nije mogla proi niti ostati bez zapisa
ili pisama o steenim dojmovima sa ovakvih izbivanja. To jednostavno sebi nije
mogao dozvoliti njegov nemirni, vrcavi duh i pjesnika dua. U njegovom
mentalitetu bilo je neeg praskavog i duhovitog, bljetavog i znanstvenog. Na tim
putovanjima njegov duh se irio a grudi nadimale i opijale novim, sretnim
doivljajima. Moe se slobodno rei da su ova putovanja i osvajanja novih prostora
nepoznatog mu svijeta presudno uticala na formiranje njegovog umjetnikog i
ivotnog puta. Kod Duia to nikad nije bilo upitno nego vie prosanjano i
sudbonosno. U "Biljekama o sebi" Dui e kazati: "Veliki breg Leotar koji se
die iznad mog rodnog Trebinja, kao modro platno izmeu neba i zemlje, nosi
ilirsko ili grko ime po rijei elefterija, to znai sloboda. Sa ovog se brega vidi na
vedrom danu, preko mora koje je u blizini, obala Italije. Taj veliki vidokrug nije
bio bez uticaja na moj zaviaj i njegove ljude".
 Upravo taj golemi vidokrug pjesnik e proputovati i upoznati na
svojim konzularnim slubovanjima i otii jo mnogo dalje, a sve u elji da osjeti i
proivi svijet o kojem e kasnije pripovijedati u svojim "Pismima". Radio je na
tome predano i sistematino, promiljeno i istrajno sa velikim arom. Pisao je tako
kao da se ne moe zaustaviti. Njegovo nadahnue nije poznavalo granice. Kad se
danas, sa odreene distance, istorijske i vremenske, itaju Duieva "Pisma" onda
ona pruaju vie i govore potpunije o dobu iezlom i ve zaboravljenom. Ona
daju cjelovit prikaz tog vremena. Ta putopisna proza ima snagu povratka u
odlutalu nam, ali jo donekle prepoznatljivu, prolost. Doimaju se kao istorijski
podsjetnik, koristan i knjievno vrijedan. To prozno djelo pisano je otvorenih oiju
zanesenjaka, Mediteranca i romantiara. I to je njegova bitna komponenta.
Nadahnuto i lijepo sve obezglaviti i uznijeti visoko do same gole istine. To je bila
njegova elja i pjesnikov naum!

Knjievnik Milan Kaanin e kazati za ova pisma: "Od jednog

hibridnog knjievnog roda od putopisa Dui je stvorio raskonu umetniku
prozu. U njegovim putopisima nema nieg reporterskog, nikakvih svedoanstava o
dnevnom ivotu, jo manje ima statistikih ili geografskih podataka. Kao u dobro
komponovanim muzikim delima, u njima se, s nepogrenim proporcijama,
smenjuju seanja iz prolosti i predeli pred oima, praeni filozofijom istorije i
razmiljanjima o sudbini naroda i ljudi." I jedan od rijetkih koji je pisao o
Duievim putopisima Veljko Petrovi e rei: "Proza njegovih pisama iz Italije,
vajcarske, Grke i panije briljantna je, kao to se obino kae, praskava i opojna.
Toliko je bljetava od boja, praskava od duhovitosti i toliko opojna blagoglasjem,
da se ne stigne ni sumnjati u stvarnu vrijednost opisanih predjela, gradova i ljudi i
u istinitost, i suvie smjelih uoptavanja. No ne stigne se ni da se uoi: koliko
krupnih istina ima u tim, onako s vrha usana, uz cigaretu, pirnutih opaanja i
paradoksa, i koliko je tu zgonuto erudicije, na kraju krajeva, ba nje, kojoj "on
inae toliko ruga."

Postoje u ovim tumaenjimg dva bitna, znaajna elementa s kojima

treba voditi raung kad openito govorimo o ovoju knjievnom rodu, o putopisu A,
pogotovo kad je rije o Duiu. Kaanin e rei kako je Dui "od jednog
hibridnog knjievnog roda od putopisa stvorio raskonu umetniku prozu".
To svakako stoji i govori vie nego to sama ova konstatacija nudi. Naime, u
vrijeme kada je Dui pisao svoje putopisne radove sam putopis kao knjievni rod
oigledno nije imao ravnopravan tretman meu drugim knjievnim rodovima tog
doba. U tim godinama putopisna tvorevina, jo nejasna i nedovoljno definisana,
bila je na poetku svog razvojnog puta. Jo, zapravo, nije bila jasno knjievno
odreena, a jo manje kao takva prihvaena. Sve se podvodilo pod pojam zapisa ili
pisama. Zato je Kaanin naziva "hibridnim knjievnim rodom". Veljko Petrovi,
koji se i sam bavio putopisom, kazae jednu veliku i za na putopis presudnu istinu
o Duievim pismima "...ne stigne se ni sumnjati u stvarnu vrijednost opisanih
predjela, gradova i ljudi i u istinitost, i suvie smjelih uoptavanja". Petrovi je,
zapravo, zapazio kako se ovaj pisac meu prvima, ako ne i prvi, snano i opisno
dao u veoma smjele i nadahnute sudove o ljudima, narodima i njihovoj istoriji. To
se, tanije, uzima kao novina u takozvanim zabiljekama sa putovanja i ovoj
knjievnoj vrsti donosi kvalitet vie. ini je najedanput potpunijom i knjievno
zrelijom. U pismima Ljubomira Nenadovia, koji se odavno smatraju preteom
srpskog putopisa danas, mogu se jasno prepoznati ili nasluiti poeci takvih radova
koje Dui kasnije svesrdno i smjelije razvija. U predgovoru putopisima Ljube
Nenadovica, ivojin Bokov e kazati: "Ono to Nenadovia i danas ini sveim i
privlanim piscem, to nisu ni pesme ni pripovetke. To su njegovi putopisi, nova
knjievna vrsta koja tek od njega sigurno traje u srpskoj knjievnosti... i onaj
putopisni manir koga se kasnije nee libiti ni Jovan Dui". Dakle, Nenadovi je
zaetnik, pretea roda, dok je Dui njegov istrajan i uvjerljiv sljedbenik.
Nenadovi je ist i dosljedan a Dui raznorodan, raskoan, smion i esto istinit.
Nenadovieva I Duieva pisma ovaplotila su i ustoliila srpski putopis kao
ravnopravnu vrstu sa drugim knjievnim rodovima.

ta u ovom sluaju karaktee Duia, u emu je osobenost te njegove

putopisne grae?
 Izgleda, zapravo, kako je pjesnik odmah shvatio i prihvatio elemente
bez kojih ova proza ne moe imati umjetniku, ni knjievnu vrijednost. Oni, ti
elementi su snano uzajamno povezani, hemijski i duhovno, tako da se u putopisu
poimaju cjelovito. I to je njihova osnovna znaajka. Tako su, zapravo, kodirani. To
su prvo "zemlje i gradovi", potom "ljudi i narodi", te "istorija i kultura" istih. Jedan
elemenat bez drugog i treeg ne ini ovu prozu zaokruenom niti dovedenom do
kraja. Ne ini je, zapravo, knjievno uoblienom. Dui je to osjetio kod
Nenadovia i sproveo u svom djelu do forme savrenstva. Kad se pomenu
"savrenstva" onda se prevashodno misli na njegova esta i poznata "uoptavanja"
koja ponekad prevazilaze istinitost opisa, dogaaja ili samu istorijsku injenicu.
Zato je to tako? Upravo, zbog toga to je Dui esto nezasit u opisu, je-iku i
istorijokom traganju, njegov horizont znanja ne poznaje granice ali njegov duh i
hitra dosjetka dozvoljavaju mu da to obilato koristi i svesrdno, kao nagradu, nude
njegovoj prozi takve goleme izlete. To se moe nazvati nekim stanjem knjievne
kohezije. Ponekad se tome smijemo, ponekad ih odbacujemo ili prihvatamo kao
tane i gotove. U tom poslu Dui se prvo predstavlja kao vrstan erudita a potom
kao umjetnik koji zna kako duhom oplemeniti znanje.

On je u tome nenadmaan i zato rado itan. Blagorodan za duu a

milozvuan za uho. On je pjesnik u toj prozi ali isto tako znanjem obilato oblikuje i
nadahnjuje svoju matu i duh.

Evo nekih karakteristinih primjera koji jasno potkrepljuju ovakvu

analizu. U "Pismu iz Francuske" zavrenom 1927. godine Dui e o glavnom
gradu ove zemlje napisati:

"Pariz je najvea raskrsnica ivota. ovek je do Pariza jedno, a od

Pariza drugo. Ko je dovde doao pametan, on je ovde postao pametniji, a ko je
dovde doao lud, on je odavde otiao neisceljivo mahnit zanavek".
 U svom "Pismu iz vajcarske" napisanom jo daleke 1906. godine
Dui e kazati:

"Bog je Alpe stvorio u pijanstvu i ludilu; svaki niz ovih bregova

izgleda da je stao izmeu nas i neeg boljeg i nenijeg. Oseam da e me ove
studene tamne stvari izmeniti iz osnove. Prestau biti dobar i nean; omrznuu
muziku i stihove; neu se vratiti nekoj eni koju sam voleo, i poi u za drugom
bez ljubavi. Neu vie umeti da se divim osim onom to je strano; ni razumeti
lepotu u kojoj nema gorine; ni uzbuditi se za neim u emu nema odricanja i
bola".

Ili o paniji Dui e u svom "Pismu" iz ove zemlje godine 1923. rei:

"panija to je velika lokva krvi na svetom podu crkve, ubistvo u oltaru,

zloin u lonici... U paniji je uvek sve bilo sumorno: i vera i vladaoci, i umetnost,
i drava. Vera je traila od ljudi da budu njeni zatoenici i prosjaci; vladari su ih
uili da budu njegovi vojnici i palikue; umetnost ih je uila da budu skeptini i
cinini; drava je ivela samo od njihovog pustolovstva i vratolomije".

Na svom putu u Afriku Dui se javlja "Pismom iz Egipta" godine

1940., gdje kae:

"Ko nije vidio Egipat, taj ipak ima jedno ulo manje. Ima jedan ivot
ljudski dok se nije vidio Egipat, a drugi poto se je video. Istina, ne moe biti rei o
lepoti Egipta, ali moe o bezmernosti i velianstvenosti jedne nebeske
fatamorgane. Egipat je jedna stvarnost koja lei daleko izvan neba i zemlje. Za
Egipat ne znate ta je, ni po emu su povuene njegove granice; jer on u naem
duhu nije ostavio nieg stvarnog ni odreenog za ta bi se uhvatila naa misao, i na
emu bi se zadrala naa uspomena".
 Ovakvi opisi zemalja i himera doimaju se smjelim i gotovo
vanvremenskim. Puno je tu moralnih ocjena i aluzija, epiteta i sudova. Hronologija
te stvarnosti ispunjena je do vrha igrom pievog dara i izobiljem njegovog duha.
Jovan Dui se tu pokazuje as kao sudionik vremena a as kao vjet poznavalac
istorije u svakom dobu. Sve je to pisano u jednom savreno skladnom muzikom
ritmu, alegorino ali vjerno, osjeajno ali mudro. Kod Duia kao da nita nema
nedomiljeno i nedovreno. On je pjesnik bezgraninog bogatstva prizora koje
putnik na svom hodoau otkriva i pamti. Kod njega magija nadahnua se nikad
ne prekida, nego neprestano ivi ba kao da vjeito leti. Kako inae objasniti i
okarakterisati njegovu dosjetku kad kae "U Francuskoj ovjek koji nema duha, to
je to u Grkoj ovjek koji nema para..." ili "Mumija, to je ono to najvema ivi u
Egiptu" nego vjeto oploenom stvarnou, koju potkrepljuje istorija a njegov duh
uzdie do same istine. Istina je, ini se u njegovim pismima, preokupacija do koje
mu je osobito stalo. On kao da tvori novu poslovicu koju potvruje i oblikuje
proteklo vrijeme.

Poseban segment u ovoj analizi Duievih putopisa ini obilje opisa i

njegova miljenja ili sudovi o ljudima, linostima i cjelokupnim narodima kojima
pisac posveuje panju. Cjelovita steena saznanja o njima on razrauje sugestivno
i uvjerljivo. Jer, taj ambasador stila, jednostavno je na vrijeme shvatio, kako
putopis bez lica i razgovora meu njima, ne pripada knjievnosti ba kao ni roman
bez glavnog lika. Ta saznanja, on obrauje pomno i detaljno kroz imena osoba na
koje su istorija i odreeno doba ostavili svoj peat, nainili na njima duboke
tragove i iste podigli na tron muenika ili svetaca. Tradicija je u tim njegovim
opisima zastupljena do najsitnijeg detalja i koriena znalaki i domiljato. Dui
je putopisac tradicije zemalja i naroda. Mnogi ga u tom smislu ele nazvati
filozofom. Moda je to tano i moda tako na prvi pogled izgleda, ali on je
prevashodno vrstan prozaista naih i tuih isprianih dua. On zakljuuje i
odreuje ali bez Hegela. Interesantno, koliko su takvi likovi bliski Duiu, pa se
ini ba kao da je pisac itav svoj ivot proveo u njihovoj blizini. On ih opisuje
strasno kao da je iste poznavao od roenja, kao da je s njima rastao i ivio i u isto
vrijeme sa njima nestajao. Evo par dobrih primjera: "Sa mnom iz Rima" kae
Dui u svom "Pismu sa Jonskog mora", "putuje jedan nemaki konsul koji ide za
Siriju, i njegova ena Holantkinja. On je ovek koji sav ivi za politiku i
Germaniju, a ona za muziku i avanturu. Njena dva krupna siva oka vrede za dva
velika grada u Nemakoj. Te su oi zasenjene i umorne od neke vatre, kao da su
mnogo gledale u sunce, ili kao da je neko tu enu mnogo ljubio u oi. S njima
dvoma putuje i njihov mlad roak, neizbeni roak svih lepih ena na ovoj zemlji.
Konsul, Holantkinja i roak, to je veni trougao, teza antiteza sinteza, i
definicija svih definicija". Ili iz istog Pisma: "Veliki ljubavnici su retki na svetu
kao i veliki muziari. Za jednog umetnika je potrebna samo jedna vrlina koja se
zove talenat; ali za majstora u ljubavi je nuna itava klavijatura krupnih i sitnih
vrlina... Da se postane svetac, treba jednom umreti za svoju duboku veru; ali da se
bude veliki ljubavnik, treba hiljadu puta umreti, i umirati za hiljadu vera i
neverstava".

Poznato je, dakako, koliko je svog pjesnikog dara Dui poklonio i

uloio piui o eni, tom biu i toj velikoj opseni koja e ga pratiti kroz itav
njegov ivot i umjetniki rad. Mogao bi se napisati pjelovit, poseban esej o eni u
djelima ovog pisca, romantiara. U njegovim sonetima ona je opjevana koliko i
darivana. U putopisnoj grai, opet, njen karakter je pomno razraen od njenih
golemih vrlina do neumitnih mana. Po Duiu samo je ena dostojna neba. Na
jednom mjestu on e kazati: "ena i more, to su dva elementa od kojih je
napravljen ovaj svet". U djelu "Gradovi i himere" dva enska lika nose bezbroj
mudro i vjeto ispisanih stranica. To su ve pomenuta Holantkinja iz putopisa
"Pisma sa Jonskog mora" i Tereza iz Avile o kojoj Dui opirno govori u svom
"Pismu iz panije" (1923. godine):

"Tereza de Ahumada nije znala za oveka drugog nego Bogooveka,

lepog mladia iz Nazareta, sa modrim oima i plavom bradom, kojeg je gledala
golog u crkvi. Njemu je u svom bunilu strasne panske ene i romantine devojke
tog doba, podavala se u svojoj lonici i na samom podu crkve, u ekstazama koje su
dolazile posle posta i bievanja, u mranoj elji svake ene za ljubavi i
milovanjem. Samu je sebe zvala ljubavnicom i verenicom Hristovom i venala se
naizad za svog boanskog verenika u svoj istoti tela i neporonosti misli".

Danas, kad iznova i poslije toliko godina pokuavamo objektivizirati

vrijednosti Duieve putopisne proze onda vidimo da se ona namee u dva oblika:
u istorijskom i knjievnom znaenju. Dakle, upravo onako kako takvo djelo i
zasluuje. U istoriji naeg putopisa Dui zasigurno zauzima i zavreuje sredinje,
najvanije mjesto. On je ovom literarnom rodu dao zamah, koji mu je nedostajao,
podigao ga u istu ravan sa drugim knjievnim rodovima, ustoliio ga i vrsto
povezao sa drugima. On je putopisu dao estetsku mjeru i karakter. Njegova
"Pisma" su osvjeila nau umjetnost i uinila da naa knjievnost postane bogatija i
ljepa. Ono to je Ljuba Nenadovi nenadano ali zahvalno zapoeo, Dui je doveo
do neophodnog, snanog proznog intelekta. Nenadovi je udario temelje novom,
savremenom putopisu, pa stoga Ivo Andri u svom eseju pod naslovom "Neto o
stilu i jeziku" ba izdvaja njegove rijei iz putopisne grae i preporuuje kao
primjer: "Proi kroz Italiju, to je toliko koliko proi kroz dvadeset vekova... Videti
Italiju, to je videti okamenjenu prolost ljudskog roda. Rim je mumija koja
govori," kazae Nenadovi, to samo potvruje knjievnu i stilsku vrijednost
pomenute proze. Ubrzo potom, jedan drugi pisac, takoe diplomata, nasljedie ovu
bogatu, zlatnu grau i dovesti je do zavidno visokog stila i forme. Milo Crnjanski
ostvarie to u svom dvotomnom djelu "Kod Hiperborejaca" odlazei u tom procesu
jo dalje i pretvarajui stvarnost u irealne oblike i kreacije. Tako e se uspostaviti
red i rod u jednoj knjievnoj vrsti, putopisu. Dakle, Ljuba Nenadovi, Jovan Dui
i Milo Crnjanski, to su tri stuba na kojima poiva ta putopisna graevina sazdana
od najljepeg mramora i najistijeg duha. Sve e se to odigrati i obistiniti u dva
vijeka, devetnaestom i dvadesetom. Kad je Ljuba Nenadovi napustio ovaj svijet
1895. godine, Jovan Dui je imao 24 godine a Milo Crnjanski samo dvije. Pa
ipak, ta ivotna veza koja se nije prekidala, ta imaginarna linija kroz vjekove imala
je golem uticaj na njihov razvoj i njihov knjievni put, u putopisu pogotovo. Bila je
gotovo harizmatina...

Dragoslav Janji
 ___________

Literatura:

Ljuba Nenadovi: "Odabrana dela", Matica srpska, N. Sad, Beograd,

1971.

Jovan Dui: "Pesme o pesnicima", Matica srpska, N. Sad, Beograd

1971.

Jovan Dui: "Eseji i putopisi", Matica srpska, N. Sad Beograd

1971.

Jovan Dui: "Staza pored puta", Beoknjiga Beograd

Tekst preuzet iz lista za knjievnost, kulturu i drutvena pitanja

"Bosanska vila" br. 35, januar mart 2006.