DITIRAMB iler

Volfgan Kajzer (Umijee tumaenja poezije): Ovaj ditiramb pripada mnogobrojnim

pjesmama onih godina u kojima je iler obraivao tematiku umjetnosti i umjetnika. Ovdje se
govori o umjetniku iz kojeg moe da proizae takva snaga, tanije o stanju u koje on
dospijeva kada se sasvim preda svojoj umjetnosti. U ovoj pjesmi je sve pretvoreno u
oiglednost, situaciju, sliku; samo pomou snane apstrakcije moe se shvatiti sutina pjesme
i njen misaoni sadraj. Ve prva strofa predstavlja dra doivljaja: sada i ovamo dolaze
Nebeski ovome koji govori (pjesniku). Ali ta prisutnost odreene situacije mogla se osjetiti
ve na poetku i to po tonu pjesnika. On je uzbuen, ali ta uzbuenost je sreena. Sreenost je
osigurana ve samom metrikom. Tri puta se ponavlja ista strofa. Ona je u sebi podijeljena
vizualno i parno rimovani stih izdvaja dva posljednja reda od ostalih pet stihova. Ali, da li su
to zapravo pet stihova? Svaki prvi stih je bez slika, a svojom gramatikom konstrukcijom
prelazi kraj reda, tako da prvi i drugi stih ine jednu cjelinu, uza koje dolazi jasna paza. Tako
nastaje estosloni stih ili heksametar, ali naravno to nije klasini heksametar. Gotovo da
iznenauje kako pjesnik moe da govori u tako zanijetom, a ipak pri tome sreenom tonu.
Ipak, na kraju, bogovi sa Olimpa dolaze njemu. ini nam se da su i rijei, naroito u prvoj
strofi, neobino odabrane. Amor se javlja kao nasmijeeni djeak, Bahusa naziva veselim.
Moe li se imati Bahus, moni bog vina? Prvo nam smeta predstavljanje bogova kao
bezazlenih, s kojima pjesnik postupa kao s dobrim poznanicima koji su ga iznenada posjetili,
njegova prva reakcija je sasvim ovozemaljska: domain koji mora da poasti svoje goste. I
pitanje postavljeno sluaocima ostaje bez odgovora. Pravac se iznenada mijenja: sada se
pjesnik, molei, obraa bogovima. Ne osvre se vie na sluaoce i ton postaje ozbiljniji i
ubjedljiviji, iako se zanos u ritmu nadalje ulaava. Postoje dva objanjena za lak ton u prvoj
polovini pjesme i promjenu u pravcu i tonu. Jedno objanjenje se moe izvui iz same pjesme.
Susret sa bogovima, sam po sebi nije uopte vaan. On slui samo kao neka vrsta pripreme.
Zapravo se radi o napitku koji on moli i dobiva. Dolazak bogova je samo priprema: antiteze
isto pojmovne. Sada u u centru pjesme dva simbola, jedan nasuprot drugome, koji u sebi
obuhvataju sve dosadanje antiteze, ali ih time ne iscrpljuju: nebeska rosa kao simbol radosti i
besmrtnog ivota i smrznuti Stiks kao simbol vremenske ogranienosti i smrtnosti svega
ovozemaljskog. Jupiter dozvoljava moliocu, samo na nekoliko trenutaka, ispunjenje molbe,
pjesnik smije da pije. A dejstvo napitka? Umjerenost izvire iz napitka, a istovremeno se
pojaavaju sposobnosti: bistro oko e dalje prodrijeti iza ovozemaljskih stvari. Sada se ni
jednom rijeju ne spominju bogovi. Postoji jo samo napitak i sasvim je nejasno ko izgovara
posljednja dva stiha: Jupiter ili pjesnik? Situacija je toliko isezla da je posljednji stih
izgovoren u bezvremenom i sada na neki nain moguem prezentu. Mitski dogaaj je postao i
sadanjost; italac je uvuen u arobni krug i uestvuje u izvrenju ina.
Drugo objanjenje lakog tona u prvoj polovini pjesme i promjene u pravcu i tonu moe se
izvesti iz historije postanka pjesme. Kada kae ''bahusa imam'', on ustvari kae da ima vino u
podrumu (to je napisano kao zahvalnica, a kasnije je dodan drugi dio pjesme).
Kraj je otvoren, nastavak se prosto namee. Nastavak bi se i tako mogao zamisliti, da se vino
slavi kao zemaljsko-nebeski napitak koji bi mogao obje oblasti da spoji. Ali ilerova
koncepcija je otila u drugom pravcu. Ona se rasplamsava na pitanju o biti nepeskog nektara.
Time to je njegova koncepcija protumaila nektar kao pie sa izvora umjetnosti, ona podie
pjesnika, koji je smio da ga okusi i tim postane blaen i boanski, iznad svih smrtnika. Ona je

omalovaila vino, napitak dostupan svim smrtnicima.

Posebnost ove pjesme nije u tome to je za temu odabrao porijeklo umjetnikove stvaralake
snage i to je to zgusnuo u simbol nebeskog nektara. Prije je u tome to iznosi i kako iznosi
oduevljenje istovremeno mjeru i harmoniju kao sutinsko djelovanje netara., ali i u otrom
kontrastu prema drugim shvatanjima o dejstvu boanskog napitka. Jedva da je izraen na
rijeima pjesme, kontrast izmeu vina i nektra, otvoreno izgovoren na kraju treeg distiha,
postao je latentan.
Iz ditiramba kao oblika se razvila grka drama. To su bile pjesme pohvalnice Dionizisu,
metrika je bila prilino slobodna i pratea muzika se odlikovala posebnom uzbuenu. Ali
treba shvatiti da je iler svoju pjesmu, iako stavio u tradiciju ditiramba, zamislio kao antiditiramb. Bahus se pojavljuje kao prvi od bogova. Pored njega ''veselog'' stoji Apolon sjajni. I
ne toi se vino, nego nebeski nektar i dejstvo nije dionizijska razuzdanost ve mjera i red.
I ''Oda radosti'' je ditiramb. iler je nerado unio svoju pjesmu ''Odu radosti'' u drugu zbirku
pjesama. Iza nje je izostavio Ditiramb. Nie je na osnovu ''Ode radosti'' u Betovenovoj obradi
razvio pojam dionizijskog.
Sutina pjesme, kako ju je iler prikazao u svojoj treoj koncepciji, moe se saeti u jednu
rije. Bahusa je potisnuti Apolon, vino zamjenjeno nektrom, rastoeno sputano redom.
Ditiramb je olienje apolonijskog koje je iler suprostavio svom mladalakom dionizijskom.
Obje pjesme se moraju zajedno itati.
Predavanja: Tema slobode ovaj put neto drugaije, zato to iler vjeruje u ovjeka i u
njegove kvalitete. Neto slino de Vinjiju, samo jo malo radikalnije. Sloboda, ljudsko
dostojanstvo, ljudska veliina su asocijacije koje padaju na um kada govorim o ileru, u
prvom redu zato to je on kao autor bio zaokupljen slobodom u najirem smislu, ali i
ovjekovom moralnom slobodom kao vanom knjievnom temom pa i filozofskom. Kraj 18og i poetak 19-og vijeka su godine kad klima pogoduje ovoj vrsti miljenja i kad ovaj
prosvjetiteljski duh, ovaj prosvjetiteljski ideal ovjeka ima u stvarnosti oko pjesnika jako
dobro utemeljenje. Ideal ovjenosti u ilerovom djelu trijumfuje, ovjenost u onom
najrazumljivijem, najopenitijem smislu. On kao pjesnik od ovjeka uvijek trai najvie,
smatrajui da je ljudski duh i ljudska samosvijest nekako kulminirale u istom vremenu kad je
iler ivio, da je ljudski duh i samosvijest da su na neki nain na viem kultu razvoja od onih
prethodnih. iler, slino kao i Gete, ima jednu vrstu traga klasicistikog u sebi i ona se vidi u
uvjerenju da se ovjek od krhke stvarnosti izbavljuje u istom carstvu duha, njega zanima
olienje oduhovljenog ovjeka koji je izvan vremena i izvor nacije, i kao i Gete trai jednu
tjelesno duevnu harmoniju ovjeka. Otac ga je natjerao na vojnu slubu, to e ostaviti traga.
Umjesto teologije koja njega zanima, vie e se baviti pravom, medicinom, studirati neke
stvari koje su pragmatinije, praktinije od onoga to njega zanima.
1785.godine iler seli u Lajpcig i Drezden i pie Odu radosti pjesma koja slavi
ovjenost, bratstvo, prijateljstvo i ljubav.
1787.godine iler seli u Vaimar i prijateljuje sa Geteom i u to vrijeme Kantova filozofija ima
veliki uticaj na ilera, i on razmilja o jednoj vrsti autonomnosti umjetnosti, iako trai jednu
vrstu vaspitnosti funkcije, odnosno vaspitnog smisla lijepog. Za ilerovu poetiku je jo vano
ugledanje na antike uzore, ali i jednu atmosferu sveproimajua i jedna atmosfera kulturnog
optimizma 18-og vijeka. Taj kulturni optimizam 18-og vijeka je neto to e odgovarati

vienju ovjenosti u vienju , trijumfu humanosti kako iler oekuje, ali 20.vijek e nas jo
jednom dovesti u poziciju propitivanja tadanjeg kulturnog optimizma. ilerova pjesma
Ditiramb ima za tenju jedno mnogo konkretnije pitanje, a to je svrha umjetnosti, i to je uloga
umjetnika i mogunosti umjetnika da dolazi do nekih spoznaja i propituje svoju sopstvenu
ulogu u drutvu. Ditiramb je vrsta pjesme posveene Dionizisu, odnosno Bahusu.
Prvi stihovi - moda se sam sebi obraa. Govori nam potpuno familijarnim tonom. Prvi stih
ovaj sami poetak je vremenski neutemeljen, neodreen, ujemo familijaran ton, ukljuivanje
itaoca. Od stiha Tek to Bahusa imam veseloga poinje opis konkretnog, sadanjeg
trenutka.