U procesu siejnog oblikovanja fabularne grae vani su sljedei momenti:

1. Nuan je pripovijedni uvod u polazinu situaciju. Izlaganje okolnosti koje odreuju

pozorini skup likova i njihovih veza naziva se ekspozicijom. Svako pripovijedanje ne
zapoinje ekspozicijom. Najejednostavniji sluaj je kada nas autor upoznaje sa uesnicima
fabularne grae i to je neposredna ekspozicija. Tipian je oblik iznenadnog nastupa kad
izlaganje zapoinje odd ve razvijene radnje pa nas autor postupno upoznaje sa situacijom
junaka. To nazivoamo zadravanjem ekspozicijje. Moe biti vrlo dugo. Ponekad situaciju
prepoznajemo samo po sporednim nagovijetajima a cjelovit dojam se stvara samo kao
rezultat skupljanja takvih nagovijetaja. Ponekad, pokazavi nam neki dogaaj koji je za nas
neshvatljiv u opoj povezanosti autor kao objanjenje (vlastitim izlaganjem, govorm lika)
iznosi takvu ekspoziciju-prianje o onome to je veprije bilo izloeno. Zadravanje
ekspozicije moe se produljivati do kraja izlaganja, tokom cijelog pripovijedanja itatelj
ponekad ne zna sve potrebne podatke za razumijevanje onoga to se dogaa. U raspletu se
priopava ta nepoznata okolnost. Takav rasplet kojiu sebi sadri elemente ekspozicije, koji
kao da osvjetljuje obrnutom svjetlou peripetije, poznate iz prethodnog izlaganje je rasplet.
Postoje dva osnovna tipa pripovijedanja:apstraktno i konkretno. U apstraktnom sistemu autor
zna sve do skrivenih misli svojih junaka. U konkretnoj prii u prvom licu cijelo je
pripovijedanje izneseno pomou psihologije pripovijedaa, pri emu svako priopenje biva i
objanjeno:kako je i kada doznao pripovijeda ili sluatelj za dogaaj. U apstraktnoj prii
pripovijeda prati sudbinu pojdinog lika, pa postupno doznajemo ta je inio ili doznavao taj
lik. Onda se naputa jedan lik pa se panja prebacuje na drugog, a mi ponovo saznajemo ta je
inio taj novi lik. Lik se pojavljuje kao svojevrsna pripovijedna nit tj.u skrivenom obliku, kao
isti pripovijeda a autor se govorei u svoje ime brine da priopava samo ono to bi mogao
ispriati njegov lik. Lik koji vodi pripovijedanje najee je glavni lik djela.
Motivacija: Motivi koji ulaze u tematiku nekog djela mora initi odreeno umjetniko
jedinstvo. Tako uvoenje svakog pojedinog motiva mora biti opravdano, odnosno motivisano.
Pojavljivanje se mora initi nuno na odreenom mjestu. Sistem postupaka koji opravdava
uvoenje pojedinih motiva i njihovih kompleksa naziva se MOTIVACIJOM. Moe biti:
a) Kompozicijska-njeno naelo se sastoji u ekonominosti i svrsishodnosti motiva. Neki
motivi mogu karakterisati predmete koji se uvode u itateljev vidokrug ili postupke
likova. Nijedna popratna pojedinost ne treba ostati neiskoritena u fabuli, nijedna
epozoda ne treba ostati bez utjecaja na fabularnu situaciju. (ehov-ako se na poetku
prie spominje klin, na taj klin se na kraju prie mora objesiti junak)
Postoji mogunost i lane motivacije, pojedine epizode ili neke pojedinosti se mogu
uvoditi da bi se itateljeva panja odvukla od prave situacie. Vrlo esto se to deava u
detektivskim (kriminalistikim romanima) u kojima se navodi niz detalja kojima se
itatelj odvlai anim tragom. Lana motivacija je i element knjievne parodije tj.igre
sa opepoznatim knjievnim situacijama koje su vrsto ule u tradiciju i kojima se
autor ne slui u njihovoj tradicionalnoj ulozi.
b) Realistika motivacija-od svakog djela zahtijevamo elementarnu iluziju tj.kako god da
je djelo umjetno njegova recepcija mora biti praena osjeajem da je ono to se
dogaa stvarno. U naivnog itatelja taj je osjeaj izvandredno jak te takav itatelj

moe povjerovati u vjerodostojnost izlaganog, moe biti uvjeren u stvarno postojanje

junaka. Realistika iluzija se kod iskusnog itatelja oituje kao zahtjev za ivotnou.
Iako zna da je djelo izmiljeno itatelj ipak zahtijeva odreenu podudarnost sa
stvarnou i u toj podudarnosti vidi vrijednost djela. Pa se tako svaki motiv mora
uvoditi kao motiv koji je vjerovatan u odreenoj situaciji. Izvor realistike motivacije
je ili naivno povjerenje ili zahtjev za iluzijom.
S gledita realistike motivacije u izgradnji djela lahko je shvatiit i uvoenje
izvanknjievne grae u umjetniko djelo, tj.tema koje imaju realno znaenje izvan
okvira umjetnike mate. Npr.uvoenje povijesnih osoba..dogaaja,
c) Umjetnika motivacija-uvoenje motiva rezultat je kompromisa izmeu realistike
iluzije i zahtjeva umjetnike izgradnje. Nije sve to se preuzimaiz stvarnosti prikladno
za umjetniko djelo. Svaki realni motiv mora nekako biti ukorijenjen u pripovijednu
konstrukciju te osvijetljen s osobite strane. Umjetnii mora biti opravdan i izbor
realistike teme. Kod ove motivacije obino se pojavljuju sporovi meu starim i
novim knjievnim kolama. Tradicionalni pravci obino poriu umjetniku vrijednost
novim knjievnim formama. Kao poseban sluaj ove motivacije moe se spomenuti
postupak ouavanja. Da ne bi isklizavalo iz umjetnikog djela uvoenje
izvanknjievne grae mora biti opravdano novou i individualnou. O starom i
uobiajenomm se mora govoriti kao o novom i neubiajenom. O obinom se treba
govoriti kao o udnom.

IVOT SIEJNIH POSTUPAKA:

Iako ope postupke siejne izgradnje u svim zemljama odlikuje velika slinost i moe se
govoriti o svojevrsnoj logici siejne izgradnje ipak se pojedini konkretni postupci jako
mijenjaju tokom cjelokupne knjievne povijesti.
Mogu se razlikovati kanonski i slobodni postupci. Pod kanonskim postupcima
podrazumijevaju se postupci obavezni u odreenom anru i odreenoj epohi. U tom
smislu najizrazitiji sistem kanonskih postupaka daje francuski klasicizam. Kanonski
postupci su osnovno obiljeje knjievnih djela one kole koja prihvata odreeni kanon npr.
U svakoj tragediji 18. Stoljea mjesto radnje je nepromjenjeno a veijeme se ograniava na
24h. Sve komedije s ezavravaju brakom zaljubljenih a tragedije smru glavnih likova.
Svako kanonsko pravilo uvruje neki postupak pa tako u knjievnosti se , od izbora
tematske grae pojedinih motiva i njihovog usaglaavanja, do sistema izlaganja,
jezika..moe biti kanoniziran postupak. Kanonski postupci s epojavljuju kao tehnike
pogodnosti , ponavljanje postaje tradicionalno. Nijedan kanon ne moe iscrpiti sve
mogunosti i predvidjeti sve postupke nune iz stvaranja cjelovitog djela. Uporedo s
akanonskim postupcima postoje slobodni-neobavezni postupci, individualni pa pojedina
djela, pisce, anrove, struje. Kanonsi postupci zastarjevaju a vrijednost knjievnosi je
novosti i originalnosti. Tenja prema obnavljanju se okomljuje upravo na kanonske
tradicionalne postupke. Otvaraju s enove tradicije i postupci.
Prema tome kako na knjievne postupke reaguje vrednujua panja knjievnog okruja

njih treba klasificirati na opaajne (primjetne) i neopaljive (neprimjetne). Uzrok

opaljivosti moe biti dvojak: prevelika starost ili prevelika novost. Stari, arhaini
postupci osjeaju se kao namjetljiv ostatak prolosti, kao pojava koja je izgubila smisao te
nastavlja svoje postojanje kao mrtvo tijelo meu ivim biima. novi postupci iznenauju
svojom neobinou a onaroito ako se uzimaju iz repertoara koji je dotad bio zabranjen.
S obzirom na opaljivost primjenjivanih knjievnih postupaka postoje dvije knjievne
manire. Prva, koja karakterie pisce 19. St. Odlikuje se tenjom da se sakrije postupak.
Cijeli sistem je usmjeren na to da se pievi postupci uine neprimjetnim. Tome je
suprotstaljena druga manira kojaa ne nastoji sakriti postupak i pokuava da postupak uini
primjetnim, opaljivim.
Ogoljavanje postupka je postalo tradicionalno u u ranome futurizmu i savremenoj
knjievnosti. Meu djelima koji ogoljavaju postupak izdvajaju se oni u kojima se ogoljuje
tui postupak, tradicionalan ili individualan. Ako ogoljavanje tueg postupka ima pri
stvarivanju komian uinak onda nastaje parodija. Izvor ogoljavanja postupka je u tome
to opaljivi postupak biva umjetniki opravdan tek kad je svjesno uinjen primjetnim.
Opaljivost postupka koji maskira autor rezultira kominim osjeajem. Zaustavljajui taj
osjeaj autor ogoljuje postupak.