Predrag Matvejevi: Po etika Danila Kia

Rujan 16, 2013

Piui o Danilu Kiu dolazio sam svaki put u iskuenje da skraujem i

briem vei dio onog to sam napisao. Tako je nastalo vie verzija
ovoga eseja; u onima koje su mi izgledale manje loe ostajalo je
premalo teksta. Taj oevidni neuspeh moda ipak nije bio posve
uzaludan: poticao je na istraivanje Kiove poetike (on tu rije pie
ponekad u dva dijela: po-etika).

Ako bismo je oznaili nekim moralnim kvalifikacijama, moglo bi se

rei da je Kiova poetika nesretna i rezignirana: nesretna jer ne moe
biti do kraja dosljedna u svojim zahtjevima; rezignirana zato to uvia
da se njezini zahtjevi i ne mogu ispuniti i to se na kraju krajeva s time
miri. Ki je u svojim zapisima esto spominjao palimpsest, jednom
kao postupak ili pravilo, drugi put kao naelo ili ideal: poi od bijele
stranice, ispisati je, ispuniti vie stranica, nije vano koliko, zatim
uporno kratiti i ponitavati, predajui se okrutnoj udnji da se izbrie
sve. Na taj bi nain naelo bilo apsolutno potovano, ideal ostvaren.

Tako ipak ne biva i ne moe biti. Od veih dijelova zadri se poneki

trag ili posljedica: ostatak onoga to je moglo biti i to sreom, nije.
Ustupak tatini pisanja ili pak pievoj slabosti prema sebi samom?!
Svijest o tome poraavajua je u pravom smislu rijei. Nitko je u naoj
prozi, nakon Andria, nije tako izotrio kao Ki, toliko radikalno i
beskompromisno. Zaokupljena temama i porukama, zagledana u
modele, tipologije i druge openitosti (naa) kritika nije, u veini
sluajeva, obraala panju na to. Utoliko gore po nju.

U prvi mah mi se uinilo gotovo nevjerojatnim da se od onoga to je

Danilo Ki ipak napisao, tj. to je ostalo napisano, moe sastaviti neka
vrsta sabranih djela, ak deset knjiga, makar neke od njih bile
neoprostivo kratke. (Sam taj broj, potpun i zaokruen, vrijedan je
panje, ali nije predmet ovoga eseja.) Djela Danila Kia osjetno se
razlikuju jedno od drugog. Pisac nastoji da ne oponaa sebe samog i
eli da izbjegne, kako sam kae autopasti. Ta razliitost ne doputa
da se na isti nain govori o svim Kiovim knjigama: i to takoer
oteava pokuaje da pratimo zahtjeve njegove poetike ili da, piui o
njoj, zauzmemo i sami sline stavove. Kiovi poetiko-kritiki spisi.
objavljeni pod zajednikim naslovom Homo poeticus, puni su, ne
bez razloga, ironije na raun kritike koja u svim prilikama posee za
opim i uopujuim oznakama.

O svakoj Kiovoj knjizi ovdje je ostala (nakon prerada i kraenja)

poneka biljeka, a o posljednjoj Enciklopediji mrtvih (1983)
osvrt koji e, nadam se, u jednoj novoj verziji biti takoer sveden na
bolju mjeru. Na samu poetku nastala su uporedo dva njegova djela,
vrlo razliita jedno od drugog: Mansarda (napisana 1960, u dvadeset
i petoj godini), mladalaka proza nazvana satirikom poemom,
moda pretea nae proze u trapericama koja ovoga autora inae
nee zanimati, poetsko-ironini zapisi boema u skromnim okolnostima
pedesetih godina, bez dijalektike i etike (M. 38); Psalam 44,
sudbina idova u Drugom svjetskom ratu i iskustvo koncentracionog
logora, osobna sudbina i vlastito iskustvo svake linosti. Mansarda
je pisana u prvom, Psalam 44 u treem licu, prvo je djelo vie
biografsko, moglo bi se rei subjektivno, drugo suoeno s historijom i
objektivizirano; dva pristupa stvarnosti sebi i svijetu koja
moemo slijediti u narednim Kiovim djelima. Mansardu
nastavljaju Bata, pepeo (1965), neka vrsta romana u fragmentima, i
Rani jadi (1969), niz pria za decu i osetljive, jedna i druga u
prvom licu, obje na neki nain biografske. Djetinjstvu kao ishoditu
pieva svijeta ili oslonu njegova pogleda na svijet valja tu dati pravo
znaenje: Tema tzv. djetinjstva u mojim knjigama jeste zapravo
zabluda, posledica inertnosti kritike i kritiara (H. P. 218). Po srijedi
je moda samo elja da se nae prvobitna istota, katkad u svetu
detinjstva, katkad u sebi samom (H. P. 181): Lirski realizam pisca
koji se ne eli prepustiti sentimentalnosti lirizma, kojem je strana
realistika odreenost.

Bata, pepeo je primljena kao remek-djelo. Govorilo se o

prustovskoj evokaciji; sam autor nije poricao svoju sklonost
prustovskom ljubiastom oreolu oko predmeta i stvari (H. P. 228).
Ali u drugoj knjizi bit e drukije: opredjeljenje za jedan novi sloj
palimpsesta (H. P. 214) koje se u svakom pothvatu preobliava

2
(oneobiava), u skladu sa samim predmetom i izmijenjenim odnosima
prema predmetu. Podmuklo djelovanje biografije (Ki rado koristi
taj Sartreov izraz), oblici koje ono poprima iz djela u djelo, postupci
kojima se iskazuje, otkrivaju i potvruju pievu osobitost, njegov
govor o sebi: to se mene lino tie, ja u svojim prozama sramno
leim na psihijatrijskom otomanu i pokuavam da kroz rei dospem do
svojih trauma, do izvorita svoje sopstvene anksioznosti, zagledan u
sebe (H. P. 214). Ova je proza, dakako, razliita od romana ili prie
koji se slue tradicionalnom psihologijom ili psihoanalizom kao
sredstvom ili pomagalom, isto toliko koliko je udaljena od bilo kakve
teorijske doktrine ili ideologije. Kiove su indiskrecije sasvim druge
naravi.

Dugo je traio najprikladniji nain da, barem prividno, izae iz

pogibeljnog prvog lica. (Redni broj lica ima vjerojatno u tom
traenju odreeno znaenje.) Peanik (1972), trea knjiga
biografskog porodinog ciklusa koje zajedno tvore neku vrstu
Bildungsromana, pisana je u treem licu. U nizu viestrukih veza
izmeu pripovjedaa i oca (oznaenog inicijalima E. S.), pisac otkriva
intimnu stranu holokausta moda bolje nego itko drugi prije njega.
Prepustit u rije o tome Pjotru Rawitzu, koji je za Galimardov
prijevod Peanika napisao dolian predgovor kratko vrijeme prije
nego to se odluio da po vlastitoj volji napusti svijet. (Pjotr, taj
lucidni duh rtava dvaju logora, nacistikog i staljinskog, na prijatelj
s uspomenama kojima nije mogao odoljeti samom literaturom,
zasluuje mnogo vie od ovih nekoliko citata.) Peanik je
historijski roman i poema. (Rawitz ne spominje da se sastoji od 67
nejednakih fragmenata: ni on se, vjerojatno, nije usudio upustiti u
raspravu o brojevima.) Grozniavi, pomjereni, bolesni mozak osjea
i asimilira stvarnost koja je i sama bolesna, pomjerena, grozniava. U
stanju koje varira izmeu apsolutne lucidnosti i svojevrsnog ludila,
zatiemo i pratimo Eduarda Sama (E. S.), poznatog nam iz prethodnih
Kievih knjiga, osobito Bate, pepela, oca ili moda prije,
predodbe o ocu koji je nestao u Auschvitzu: traenje identiteta pretka
i potomka istodobno, pripovjedaa i protagonista koji se jedva mogu
razluiti.

3
Polazei od sitnih, svakodnevnih, jedva uoljivih detalja nastavlja
Pjotr u svom predgovoru autor predoava strpljivo, s preciznou
znanstvenika, svijet koji je uronjen ne samo u svoju povijesnu
dimenziju, nego i u ovu antropoloku i ontoloku. Sama injenica da
je predio u kojem se odvija radnja bio nekada dnom Panonskog mora,
koje je odavno iezlo, poprima u takvim okolnostima vie negoli
simboliku vrijednost. Slinu nostalgiju za nekim drevnim i
izgubljenim morem susreemo u Mandeljtama. (Nadeda
Mandeljtam u svojim Sjeanjima govori o tome kako je Osip elio
izostaviti prostor centralne Evrope da bi se opet domogao postojbine
Mediterana.)

Dugo mi se inilo da Psalam 44, unato ranoj darovitosti o kojoj

svjedoi, stoji negdje izvan cjeline. Nakon pojave Peanika (te
pogotovo kasnije, poslije Grobnice za Borisa Davidovia) shvatio
sam da je ta knjiga, makar bila naivnija po nainu pisanja ili
nedovrenija od ostalih, ipak nuna i nezaobilazna. Gotovo sve to je
u njoj realistiki ili objektivizirano, izostavljeno je zahvaljujui
upravo njoj moglo je biti izostavljeno u Peaniku. U njemu je
graa posve preiena, izveden je do kraja pokuaj da se lirsko
nadvlada epskim (H. P. 81). Psalam 44 bila je rtvenika knjiga u
dvostrukom smislu. (Kad je mladi pisac radio na njoj prihvaao je jo
uvijek 1960. god. Lukaev Dananji znaaj kritikog realizma.
Vidjeti H. P. 43-54)

Posljedice odleenja bile su djelotvorne u jugoslavenskim

knjievnostima u toku pedesetih i ezdesetih godina; poetika Danila
Kia odaje promjene u pogledima na knjievnost i istie nove
knjievne zahtjeve, moderne i formalne, estetike i estetizanske u
boljem smislu rijei. Ne moemo posve iskljuiti jednu vrstu odnosa
politike i knjievnosti i u Kiovu djelu (odnosa koji je inae za njega
kao pisca sekundaran). U epigrafu knjige Homo poeticus izdvojena
su dva proturjena citata. Jedan je Orwelov: gdje god (mi) je
nedostajalo politikih pobuda napisao sam mrtva slova na papiru;
drugi je iz Nabokova: umjetnost se im stupi u dodir s politikom,
srozava na razinu najobinije ideoloke skrame, Ki je, to se tie

4
spomenutog odnosa, blii Nabokovu negoli Orwelu, ali ne u svemu:
Grobnica za Borisa Davidovia je vrlo politina knjiga. Psalam 44
i Peanik, vidjeli smo, podrazumijevaju historiju i vlast kao dio
sudbine. Jogi je ovdje ipak potisnuo komesara i raistio sve raune s
njim. U pariskom asopisu Lettre internationale (br. 3, 1984) izaao
je kompendij Kievih Saveta mladom piscu, iz kojeg izdvajam
nekoliko navoda proitanih 1984. god. u Ateni, na meunarodnom
skupu Pisac i vlast:

Ne stvaraj politiki program, ne stvaraj nikakav program: ti stvara iz

magme i haosa sveta.
Bori se protiv drutvenih nepravdi, ne pravei od toga program.
Nemoj da ima misiju.
uvaj se onih koji imaju misiju.
Na pomen socijalistikog realizma naputa svaki dalji razgovor.
Ko tvrdi da je Kolima bila razliita od Auschwitza poalji ga do sto
avola.

Tu se, vjerojatno, kriju dublji i tee uoljivi uzroci nesporazuma koji

e Ki doivjeti u historiji bestidnosti naeg knjievnog ivota.

Potivanje literature kao takve mora se, ako je dosljedno, suoiti s

potivanjem stvarnosti kao takve (H. P. 190), pri emu se, naravno,
prva ne svodi na drugu, niti se izvodi iz nje. Spoznaja o tome vodila je
autora prema otvorenijem i neposrednijem susretu s historijom i
politikom: Grobnica za Borisa Davidovia, s podnaslovom sedam
poglavlja jedne zajednike povesti (1976). S treeg lica jednine
preao je na tree mnoine: s on ili ono, na oni. Oni!

Grobnica je, dodue, srodna s Peanikom, ali je u njoj

objektivizacija (termin je Kiov) izravnija. Sklanjajui se od prilika
koje su zavladale centralnom Evropom (ne samo njome), Kievi
junaci zatoenici revolucije, vitezovi ljevice iz vremena u kojem je
ljevica imala pravih vitezova meu kojima je broj idova bio
impozantan nestaju krajem tridesetih godina u prvoj zemlji
socijalizma kao rtve istki. Jevrejstvo u Grobnici za B. D. ima

5
dvostruko (knjievno) znaenje: s jedne strane, zahvaljujui mojim
ranijim knjigama, stvara nunu vezu i proiruje mitologeme kojima se
bavim (i na taj nain mi, kroz problem jevrejstva, daje pristupnicu
jednoj temi, ukoliko je za to potrebna neka pristupnica), a s druge
strane, jevrejstvo je tu kao i u mojim ranijim knjigama, samo efekat
oneobiavanja! Ko to ne razume, ne razume nita od mehanizama
knjievne transpozicije (. A. 49). Knjiga se tako zasniva na
istorinosti (. A. 43), poziva se na dokumente, stvarne ili fiktivne,
citira ih tamo gdje smatra da je to uputno, da slue samoj knjievnosti
(doprinose jednoj dubljoj istinitosti. Vidi: . A. 95).

Nita nije fantastinije od stvarnosti, ponavlja Ki za Dostojevskim.

Ne znam je li itko prije njega pisao o Gulagu u takvom knjievnom
obliku, koristei se odabranim instrumentarijem koji modernoj prozi
stoji na raspolaganju: takvim stilom. Suvremeni pripovjedaki i
romaneskni postupci, upotreba dokumenta i citata, variranje fakta i
fikcije, oneobiavanje znanog i vienog pomogli su autoru da svoj
posao obavi temeljito i privlano. Naravno, svim spomenutim
pomagalima gospodarili su piev ukus i umijee.

Ki je esto napominjao (pravdao se ili optuivao, ne znam) da se ne

usuuje izmiljati, da nije u mogunosti da izmilja jer, po njemu,
i onako nita nije uasnije od stvarnosti, nita romanesknije, ali nita
ni proizvoljnije i opasnije nego pokuaj da se sredstvima literature
fiksira ona stvarnost koja nas nije proela, koju ne nosimo u sebi,
patetino reeno, kao rudari olovni prah u grudima (H. P. 191-192).
Tom priom o izmiljanju mnoge je doveo u zabludu, osobito one
koji su je doslovno shvatili. Zar transponirati stvarnost, npr.
biografiju, dokument ili citat, ne znai istodobno izmiljati sve
pojedinosti, naine i postupke kojima se to u knjievnosti postie:
stvoriti samu priu kao dogaaj ili pak, rekao bi Ki, kao formu koja
sudbinski i sudbonosni poraz uini manje bolnim i manje
besmislenim. Formu koja bi mogla moda da da nov sadraj naoj
tatini, Formu koja bi mogla da uini nemogue, da iznese Delo izvan
domaaja mraka i tatine, da ga prebaci preko Lete? (H. P. 73).
Pitanja izraza, toliko ablonizirana u kolnikim i eruditskim

6
definicijama, ovdje su, zapravo, pitanja svijesti o knjievnosti kao
knjievnosti. Ki stoga pie knjige u velikim razmacima.

Promjene registra od knjige do knjige poznaju, unato, svemu,

odreene konstante: autorski rukopis i neke mitologeme (H. P. 274);
gorki talog iskustva, traganje za sopstvenim identitetom, tenju za
integritetom djela, uvjerenje da se pomou literature ne moe
uiniti nita (H. P. 213), da je njezin uinak, i kad ga sluajno ima
nevidljiv i nesamjerljiv, da angaman u literaturi (sa svojim
porukama, sadrajima, tendencijama funkcijama itd.) najee
unitava samu literaturu i da (angaman) moe eventualno vrijediti
jedino ako znai totalan izbor, odbacivanje lakrdije i kompromisa,
spoj sudbine i stila. Pieve zanose prati ironija, titi ih od patetinosti
i dolorizma, jedna posebna vrsta parodije koja je kontrapunkt lirizmu,
kojom se stvara i odrava neophodna distanca: spram historije,
politike i, napokon, same literature.

O odnosu vlastite poetike (po-etike) i ideja ruskih formalista (osobito

klovskog i Ejhenbauma), o bliskosti ili srodnosti meu njima,
govorio je sam Ki (H. P. 236-237). Znaenje pojava i djela to su
obiljeili rusku knjievnu situaciju dvadesetih godina i bili ugueni u
tridesetim nije ostalo bez odjeka u jugoslavenskoj knjievnosti nakon
odbacivanja socrealizma. U tome pogledu Ki je jedan od najboljih
primjera, iako je prihvatio vrlo malo.

Razna pitanja, poznata modernoj umjetnosti, Ki je postavljao ne

traei na njih odgovore (u svojim knjigama ja sam umesto odgovora
postavio sebi samo nova pitanja . A. 65). Uporedo s iskustvima i
iskuenjima francuskog novog romana, on je imao svoja iskustva i
vlastita iskuenja: potrebu da izbaci starinske spojnice zasnovane na
jednom lanom vremenskom nizu, veze i klieje toliko este kod
slabih romansijera (H. P. 97). Prezirui vie od svega banalnost, nije,
naravno, doputao da markiza izae u pet sati, ali je ve na poetku
zapisao (1960. god.) da se u ime bilo kakvog postulata, norme ili
mode nee odrei prava da napie Zatekoh ujutro ljudske tragove u
pesku (H. P. 57). Onima koji e nastupiti drukije prorekao je da e,
budu li suvie vjerovali svojim teorijama, zavriti u buncanju (H. P.
227). Potinjavanje teorijama Ki oito dovodi u vezi s ideologijom.

7
Dananji se pisac ne moe pravdati da ne poznaje ono to se zbivalo i
zbilo prije njega u poslu za koji se odluio: Anahronizam u izrazu
jeste u knjievnosti isto to i odsustvo talenta Umetniki, knjievni
izraz ima ipak svoju razvojnu liniju. Menjaju se ne samo
senzibiliteti nego i sredstva knjievnog izraza, njihova tehnika,
njihova tehnologija ne moe se, dakle, danas pisati pria ni roman
sredstvima i nainom 18. i 19. veka (. A. 286-187). Ono to
suvremena teorija zove intelektualnou, Ki diskretnije naziva
srodnou po izboru ili tematskim afinitetom. Njegovi srodnici su,
u strogo knjievnom smislu, Borges i Nabokov (kritiari koji su,
osobito u Francuskoj, odredili Kiovo zasebno mjesto negdje izmeu
te dvojice pisaca izvan klasifikacija, ini nam se da su u pravu).
Orwelove ili Koestlerove stavove prema politici i historiji bio bi,
vjerujem, spreman u nekoj mjeri podrati. U jugoslavenskim
knjievnostima najvie ga je, vjerojatno, zaduio Ivo Andri, koji mu
je u vlastitom jeziku dao primjer gotovo nedostine istote. Moda ga
je donekle, u ranijim godinama, impresioniralo i Krleino nastojanje
da vlastiti jezik ne podredi ideologiji.

U djetinjstvu, za vrijeme Drugog svjetskog rata, u Maarskoj, dobio je

u koli Bibliju. U stanju potpune raspoloivosti, u razdoblju ranih
jada, sjeme mudrosti i primjer izraza zacijelo su ostavili traga:
Omnia in mensura et numero et pondere disposuisti.
(Mudrost Salomonova, 11, 21) Brojevi: mjera i razmjer. Tome je
bliska i Borgesova potraga za simetrijama.

Razmiljajui o odnosu romana i prie (novele, pripovjetke, povesti,

recita), sastavljajui svoje romane od pria i irei pojedine prie do
granice romana (npr. Enciklopediju mrtvih u istoimenoj knjizi) Ki,
naravno, odbija da uzme koliinu za mjerilo. Bliska mu je
Ejhenbaumova formula po kojoj je novela zadatak za postavljanje
jednadbe s jednom nepoznatom, a roman cijeli sistem jednadbi s
mnogo nepoznanica, ali se ni nje ne pridrava: njegove prie sadre
mnotvo nepoznatih (lica, odnosa meu licima, rjeenja). Navedenu
formulu nadopunio je onom Gideovom, biolokom, po kojoj se novela
moe proitati u jednom dahu.

8
Ve se u Ranim jadima opredijelio za tematsku knjigu pria. U vezi
s Grobnicom za Borisa Davidovia spominjao je primjere Crvene
konjice Isaka Babelja (koju izdavai ponekad oznaavaju i kao
roman), Sartreova Zida ili Izgnanstva i kraljevstva A. Camusa,
nasuprot apekovoj ideji o priama iz oba depa. Parafraza po kojoj
se pripovjedai raaju a romansijeri postaju ne moe se stoga
primijeniti na Kia.

Enciklopedija mrtvih vrlo je rigorozno zamiljena. Kao i

Grobnica ili Rani jadi, objedinjena je temom (ili sieom, ne znam
kako bi se to trebalo nazvati u Kievu sluaju): Sve prie o ovoj
knjizi u veoj ili manjoj meri u znaku su jedne teme koju bih nazvao
metafizikom; od speva o Gilgameu, pitanje smrti jedna je od
opsesivnih tema literature. Kad re divan ne bi zahtevala svetlije boje i
vedrije tonove, ova bi zbirka mogla nositi podnaslov Zapadno-istoni
divan, sa jasnim ironinim i parodijskim kontekstom (E. M. 215). U
njoj je devet pria (zapravo deset, ukoliko Post scriptum shvatimo
takoer kao priu o svim tim priama, tako da bi i tu, jo jednom, broj
bio zaokruen i simetrian), devet poglavlja jedne zajednike povesti,
mogli bismo rei parafrazirajui Grobnicu, fragmenti jedne te iste
sudbine (poput onih 67 u Peaniku).

Moglo se oekivati da e Ki napisati takvu knjigu: smrt je tema

kojom se on bavi od poetka. U Bati, pepelu djeak odbija da
spava strahujui da e ga san zaodjenuti svitkom crne svile (B. P.
30); vjeruje da se brojanjem moe odagnati smrtna sjena koja se
nadvila nad licem majke. (Tada je znao brojati samo do 200, pa onda
ponovo zapoinjao 2 ili moda 3 puta: je li to, moda, kabalistiko
shvaanje broja?). Enciklopedije i rijenici su opsesija i radost pieva
zrelog doba: Moj ideal je bio, i ostaje do dana dananjeg, knjiga koja
e se moi itati, osim kao knjiga, pri prvom itanju, jo i kao
enciklopedija (Baudelaireova, i ne samo njegova, najomiljenija
lektira), to e rei: u naglom, u vrtoglavom smenjivanju pojmova, po
zakonima sluaja i azbunog (ili nekog drugog) sleda, gde se jedan za
drugim tiskaju imena slavnih ljudi i njihovi ivoti svedeni na meru
nunosti, ivoti pesnika, istraivaa, politiara, revolucionara, lekara,
astronoma, itd., bogovski izmeana s imenima bilja i njihovom
latinskom nomenklaturom, s imenima pustinja i peara, s imenima

9
bogova antikih, s imenima predela, s imenima gradova, sa prozom
sveta. Uspostaviti meu njima analogiju, nai zakone podudarnosti.
(H. P. 188).

To nije, naravno, jedina geneza Enciklopedije mrtvih. eljezniki

Red vonje koji je napisao piev otac 1939. god. i o kojem je rije
na vie mjesta u Bati, pepelu, Peaniku i drugdje, sastavljen je
takoer po nekoj enciklopedijskoj emi. Redoslijed 67 fragmenata u
Peaniku sve je prije negoli proizvoljan. Na kraju Mansarde
nalazi se svojevrstan spisak stanara, s tonim godinama roenja,
spolom, zanimanjem, naznakom kata na kojem stanuju, brojem stana i
napomenom: raspitati se kod nadstojnice o svakom ponaosob (M.
112).

Ki je, doista, morao napisati Enciklopediju. Ona je, uz ostalo, jedna

nova faza objektivizacije kakvu je iziskivao njegov nain (naini)
pisanja, promjene koji su obiljeavali pojedina djela, razmaci meu
djelima. Valjalo je napraviti neto sasvim drukije od Tibetanske
knjige mrtvih, Kabale ili itija svetaca i drugih slinih
ezoterinih tvorevina u kojima mogu da uivaju samo pustinjaci,
rabini i monasi (E. M. 50), sainiti registar koji moe posluiti kao
riznica seanja, jedinstven dokaz uskrsnua (E. M. 52), uvesti u
njega (u taj registar) sve najobinije podatke o osobama koje ne ulaze
u druge, uobiajene enciklopedije. Takvim postupkom, grubim i
sitniarskim u isto vrijeme, faktografskim i okultnim, tivo se
oslobaa inventara tradicionalnog romana i klasine pripovijesti,
sveukupnosti efemernih zbivanja (E. M. 69), protokola realistikih
oznaka. Na jedan poseban nain suoeni smo s fantastikom: Simon
udotvorac, na kraju istoimene prie (sazdane od nekoliko varijanti
drevne gnostike legende), vinut e se prema nebu, gotovo iiliti u
njemu te zatim stropotati s nebeskih visina pred oima skupa koji je
sluao njegovu heretiku propovijed protiv hijerarhije.

Je li to onaj isti Ki koji je odbijao da izmilja? U svakom sluaju

po rukopisu ga prepoznajemo. Uostalom, fantastini elementi nisu tu
najvaniji. Tekst zadrava svojstva Bate, pepela, Peanika,
Grobnice. Biblijska sabranost u jeziku i pisanju kao i u samu odnosu
prema jeziku i pisanju ovdje je jo uoljivija. Legenda o

10
spavaima, rekonstituirana prema kranskim, talmudskim i
kuranskim izvorima kao da saima drevna djela i predanja, brojna i
razliita. Prevladava njihove razlike stilom. Podmuklo djelovanje
Biografije osjea se u svakom poglavlju (osobito u prii Crvene
marke s likom Lenjina). Obinost poznatog, gotovo trivijalnog siea
(Slavno je za otadbinu mreti) nadilazi se ponovno oneobiajenjem.
Vjeti i diskretni uzmaci pripovjedaa, koji nee da bude sveznajuim
a ne moe posve izostati, ne postaju pritom manirom. Distanca prema
onim to se pria i to se pred naim oima odvija, ravnotea
fragmenta i cjeline, suvislost pripovijesti i romana: Samo naelo
ekonominosti spreava ovu povest pie u Knjizi kraljeva i budala
koja je samo parabola o zlu, da se razvije do udesnih razmera
romana (E. M. 181).

Pojedine prie Enciklopedije mogle bi se, bez tekoa, uklopiti u

neke od prethodnih knjiga: npr. Crvene marke ili Posmrtne
poasti u Grobnicu. Ogledalo nepoznatog u Rane jade, Pria
o majstoru i ueniku, moda, u as anatomije. Poneka bi se od njih
dala razviti u zaseban roman, npr. sama Enciklopedija mrtvih ili pak
Knjiga kraljeva i budala, fantastina i dokumentarna transkripcija
Protokola Sionskih mudraca, esejistika parabola o zlokobnom
utjecaju knjige, njezinu odnosu s totalitarizmom. Sve se tako povezuje
jedno s drugim i s prethodnim. Ki pie Djelo.

Na kraju stoji Post scriptum, neka vrsta zakljuka ili epiloga koji
zapravo postaje kljunim i zavrnim poglavljem: zdruuje sve
pripovijesti u cjelinu, u zajedniki katalog smrti koji je uokviren
samom Enciklopedijom mrtvih. Cjelina Kieva djela (izdanja
sabranih Dela to potvruje) vrlo je kompaktna i homogena. Svaku
posebnu knjigu odlikuje brina i odnjegovana literarnost, kvaliteta
rukopisa, otmjenost koja gotovo da nema premca u jeziku kojim se
slui. Ovaj pisac je umio odbaciti primjese raznih diskursa
(koristim, uprkos svemu, tu pomodnu rije) koji nas preplavljuju,
svojevrsno narodnjatvo kojem se ve desetljeima nai otimlju
najbolji prozaici, regionalizam koji teko prelazi granice (i slavu)
vlastitoga zaviaja, povrnost i turost urnalistike proze to je
postala nadomjestkom za pravu literaturu, lani intelektualizam kojim

11
se prikriva duhovno siromatvo i provincijalnost, uskost i iskljuivost
angamana koje ostavljaju neizbrisive tragove u jeziku i pismu.

Nitcheov je Zaratustra tragao za ovjekom koji govori isto. Takav

je pisac Danilo Ki. Njegovo je pisanje samo po sebi izazov
osrednjosti i ustajalosti, duhu konformizma i knjievnom
opsjenarstvu.

(Objavljujemo povodom trideset godina od izlaska Enciklopedije

mrtvih)

12