Glazba baroka

1
Palisca
- faza pripreme (1550. - 1640.) – nastanak ritornella, ostinata i strofnih varijacija
- faza standardizacije (1640. - 1690.) – standardizacija pravila tretiranja disonanci, ritam
postaje strogo podređen metrici
- visoki barok/faza usavršavanja (1690. - 1740.) – čvrste forme koje se proširuju i
usavršavaju
Bukofzer: rani (1580. - 1630.), srednji (1630. - 1680.) i kasni barok (1680. - 1730.)

- prva uporaba riječi barok u glazbi: 1746. Noël-Antoine Pluche (u negativnoj konotaciji) –
opis sviranja violinista koji je želio isticati svoj virtuozitet naspram drugog koji je
preferirao izražajni stil
- glavna karakteristika barokne glazbe – afekti (Lorenzo Giacomini: afekt je „duhovni
pokret ili operacija uma u kojima je um privučen ili odbijen predmetom koji je spoznao“)
- snažni osjećaji koji se brzo izmjenjuju pod utjecajem vanjskih okolnosti
- ideja je da je glazba ta koja pokreće afekte (Monteverdi: Orfej - Possente spirto) – jedina
poveznica svih djela nastalih od kraja 16. do polovice 18.st.
- epoha bassa continua (od 1600. do 1770.) – b. c. ne završava krajem baroka (Haydn u
Londonu dirigirao za čembalom)
- koncertantnost – u ranom baroku označavala uspoređivanje ravnopravnih instrumenata s
ljudskim glasom
- monodija – novitet baroka – temelj sloga je u basu koji se harmonizira, za razliku od
renesanse i sr. vijeka u kojem su pjevači improvizirali pratnju
- praksa harmonije se dugo standardizirala – do Rameaua (Traktat o harmoniji, 1722.)
- idiomatsko pisanje – počinje različito pisanje za pojedini instrument, odvojeno od glasa
- Carlo Gesualdo, Ciprian de Rore – preteče seconde prattice - što se sloga i formi tiče
(peteroglasni madrigali) renesansni kompozitori; po izražaju preteče baroka
Monteverdijevi madrigali (9 knjiga – postupni razvoj od prve do druge prakse)

- slobodni tretman disonance, opreke – napad kritičara Giovannija Marie Artusija

- 1., 2. i 3. knjiga – prima prattica (a capella)
- 4. knjiga – madrigal Ohimè, se tanto amate – slobodan tretman disonance
- 5. knjiga – uključuje basso continuo, u predgovoru brani novi stil od napada Artusija
- 6. knjiga – sadrži aranžman arije Lasciatemi morire iz opere Arijadna
- 7. knjiga – nosi naslov Concerto – monodijski madrigali
- 8. knjiga – podnaslov objavljen kasnije: Madrigali guerrieri, et amorosi:
- madrigal Combattimento di Tancredi e Clorinda (tekst iz Tassovog Oslobođenog
Jeruzalema) – Monteverdijev stile concitato: niz brzih nota koje se ponavljaju i
produljenih trilera kako bi se postigao efekt bijesa ili uzrujanosti1; pisan za tri
solista (Tancred, Clorinda, narator)
- 3 glavna afekta koje Monteverdi ističe: srdžba, poniznost, umjerenost

1
to je također jedna od prvih poznatih skladbi u kojoj je zapisan gudaći tremolo – brzo sviranje istog tona
kratkim potezima gudalom

2
 - madrigal Lamento della ninfa – sadrži basso ostinato2 („uporni bas“; model koji se
ponavlja kroz cijelu skladbu) – manira ranoga baroka; vidljiva teorija afekata (prvo
ga proklinje, zatim kaže kako je to govorila njena tuga i bol)
- 9. knjiga – Madrigali e canzonette; objavljena posthumno
Basso continuo (može i ne mora biti šifriran, bit je u improvizaciji na zadanu melodiju)

- orgulje/čembalo/teorba (akordičkli instrumenti) + viola da gamba/violončelo (podebljava

melodiju basa)
- Lodovico Viadana prvi kompozitor koji ga koristi (navodno još 1594.)
- Giulio Caccini ga koristi u Le nuove musiche (1602.) – zbirka monodijskih madrigala i
arija, prva instrumentalna komorna glazba! (početak 17.st. komorna monodijska glazba
podrazumijeva vokalnu glazbu) – detaljno zapisano ornamentiranje
- Amarilli mia bella – ženski glas + b. c.
- u početku skladatelji specificirali oktavu u kojoj žele disonance (npr. 11-10), kasnije
bilježili 4-3
- nisu svi kompozitori označavali šifre – očekivali su slobodu interpretatora
- Corelli i Bach pedantno su šifrirali svoje basove

Monodijska arija i madrigal

- renesansne arije gotovo u potpunosti izgubljene (bile su improvizirane, nisu se zapisivale)
- na melodiju arije se mogle pjevati sve vrste označene u naslovu (npr. na ariu di sonetti
mogle su se pjevati sve vrste koje prate formu soneta)
- ponovna afirmacija frottole („u biti solo pjesma s pratnjom lutnje“)
- arije (vokalne monodijske skladbe) su strofne, dok su madrigali prokomponirani
- i arije i madrigali postaju prožeti recitativnim stilom

Recitativni stil
- starogrčka glazba bila je monofonijska
- nastaje želja za oponašanjem starogrčke glazbe kao sredstvom za izražavanje sadržaja
pjesništva – Girolamo Mei dešifrirao antičke spise o glazbi i došao do zaključka da su se
antičke tragedije u potpunosti pjevale – poslao nekoliko himni Vincenzu Galileiju (otac
Galileija Galileija) koji ih objavljuje u svojem traktatu Dialogo della musica antica, e
della moderna (1581.)
- 1. firentinska camerata (1573. – 1592. kada se Bardi preselio u Rim): krug plemića koji
su se okupljali u domu Giovannija Bardija: Giulio Caccini, Vincenzo Galilei
- raspravljali o ulozi glazbe u starogrčkoj tragediji – nastanak recitativnog stila
- 2. firentinska camerata (1594. – 1598. do nastanka prve opere): u domu Jacopa Corsija
(aristokratske veze s Ferdinandom Medicijem) – zainteresiran za uglazbljenjem jedne
pastorale (Dafne) pjesnika člana camerate Ottavija Rinuccinija u stile rappresentativo
(izraz koji su koristili za recitativ) uz pomoć pjevača Jacopa Perija (dakle oni žele oživjeti
starogrčku tragediju)
- Jacopo Peri: Dafne (1598.) – prvo djelo smatrano operom; izgubljeno

2
lamentacijski ostinato = silazni gornji tetrakord prirodnog mola

3
- Peri: Euridice (1600.) – najstarija sačuvana opera
- Caccini: Euridice (1600.)
- sve su 3 opere pastorale i sva su u monodijskom stilu i s bassom continuom
- Emilio de' Cavalieri: Rappresentatione di Anima e di Corpo (1600.) – sakralna opera!
- nakon Caccinija i Perija (koji su afirmirali recitativni stil) već 1630.-ih dolazi do
pojednostavljenja recitativnog stila = belcanto (ne miješati s belcantom 19.st.!)
- uspjesi pastoralnih tragikomedija: Tasso (Aminta), Guarini (Pastor Fido) – poticaj za
daljnji razvoj rane opere
- 1640. teoretičar Giovanni Battista Doni razlikuje 3 monodijska stila: izražajni (arija),
narativni (recitativ) i specijalni stil (arioso)
- narativni stil: mnogo ponovljenih nota, brzo kretanje i ritam sličan govoru
- specijalni stil: nije tako patetičan kao izražajni, ali je ariozniji i od izražajnog i od
narativnog
- rane opere posebno imitirale grčke tužaljke3 (= lamentacije = naricaljke)

Peri: Euridice
- ishodište radnje: Euridikina smrt
- b. c. nije određen za neki instrument
- tužaljka Orfeja Non piango (koju pjeva nakon što saznaje o smrti Euridike) – izražajni stil
- Cruda morte – strofna pjesma od 7 kitica koje razdvaja zborski refren/ritornello Sospirate
aure celesti / Lagrimate o selve, o campi.
- (ritornello = tutti zborski ili instrumentalni odlomak koji se vraća između solo dijelova)

Claudio Monteverdi
- Monteverdi je do 1613. djelovao na dvoru u Mantovi, a zatim do smrti 1643.g. u Veneciji
kao maesto di capella u crkvi sv. Marka
- 1607. opera Orfej
- 1607. zbirka Scherzi musicali
- 1608. opera Arijadna – sačuvana u fragmentima
- 1610. Vespro della Beata Vergine – zbirka moteta, himana, magnificata...
- 1640. opera Povratak Odiseja u domovinu (Il ritorno d'Ulisse in patria)
- 1640. Selva morale e spirituale – mala kolekcija sakralne glazbe
- 1642. opera Krunidba Popeje (L'incoronazione di Poppea)
- izgubljene opere: Armida, Andromeda, Ugrabljena Prozerpina
L'Orfeo: Favola in musica (1607.) u 5 činova s prologom

- libreto: Alessandro Striggio – tiskana partitura!

- praizvedba na mantovanskom dvoru - obitelj Gonzaga
- sinfonia (toccata), zatim prologo la musica s instrumentalnim ritornellima
- Orfej je Apolonov sin – kroz Had ga vodi Nada, koja ne smije ući jer na vratima piše:
„Ostavite svaku Nadu...“ (aluzija na Danteovu Božanstvenu komediju)

3
za ranije opere (pa i kasnije) po uzoru na grčku tragediju – osjećaji koji su se nakupili u likovima tijekom
recitativa (u kojem se donose neke nove spoznaje) likovi uspijevaju izraziti u njihovoj ariji koja slijedi

4
- kod Monteverdija se Orfej okrenuo i pogledao Euridiku zbog sumnje da ga prati, za
razliku od Glucka kod kojega se okrenuo jer ga je pitala zašto ju ne pogleda
- Rosa del ciel (1. čin) – Orfejev arioso
- Lasciate i monti (1. čin) – po vrsti baletto (zborski ples); izmjenjivanje polifonije
(imitacija) i homofonije; instrumentalna ritornella
- 16.st. homofona glazba u Italiji – vilanella i canzonetta
- canzonetta Vi ricorda, o boschi ombrosi (2. čin) – nastavak renesansog stila; po vrsti arija
čije strofe razdvajaju ritornella; prisutna hemiola (miješanje 3/4 i 6/8 mjere)
- Ahi, caso acerbo (2. čin) – Euridikina prijateljica, glasnica (messaggeria) donosi Orfeju
tragičnu vijest – kromatika; kontrast u odnosu na Orfeja; odugovlačenje trenutka izjave
loše vijesti
- Possente spirto (3. čin) – Orfejeva arija (strofna) Haronu, nagovara ga da ga preveze
preko Stiksa; prisutna teorija afekata – glazba pokreće emocije; ekspresivnost i
ornamentiranost; 2 su dionice za Orfeja, jedna normalna i druga ornamentirana (pjevač
bira koju će on pjevati); završetak (kada Orfej shvaća da ne uspijeva zavesti Harona
glazbom) u madrigalskom stilu
- Nulla impressa (3.čin) – instrumentalno najukrašenija skladba (sinfonia – zbor – sinfonia);
zbor paklenih duhova za duboke glasove – madrigalski stil (zbor je skupina promatrača sa
strane)
- općenito tipično za Monteverdija: (međutim granice nisu jasne!)
- recitativ – polaganiji bas (dulje vrijednosti)
- arioso – sekvence
- arija – rastavljeni akordi
- promjena mjere u 3 – početak arije (karakteristika ranog baroka općenito)
L'incoronazione di Poppea (1642.) u 3 čina s prologom

- Monteverdijevo posljednje djelo

- libreto: Giovanni Busenello
- jedna od prvih opera s povijesnim osobama i likovima
- ne postoji originalni rukopis, samo 2 kopije koje se međusobno dosta razlikuju
- cijenjeniji viši glasovi – viši staleži imaju više registre (Neron – sopran), a niži staleži niže
(Arnalta – kontraalt)
- Signor deh, non partire (1.čin) – arija Popeje (Popeja moli Nerona da ne ode)
- Speranza tu mi vai (1.čin) – Popeju njena njegovateljica Arnalta upozorava neka se čuva
bijesa carice Oktavije
- Amici, e giunta l'ora (2.čin) – Seneka i polifoni zbor (Non morir Seneca) – Seneka uputi
prijatelje neka mu pripreme smrtonosnu kupku
- Hor che Seneca è morto (2.čin) – duet Nerona i Lucana koji slave Senekinu smrt i
skladaju ljubavne pjesme Popeji
- Pur ti miro (3.čin; finale) - završni ljubavni duet Nerona i Popeje nije napisao Monteverdi,
moguće Cavalli

Vespro della beata Vergine (1610.)

5
- zbirka sakralnih djela koju je Monteverdi predstavio samom papi Pavlu V. – nadao se
službi u Rimu
- zbirka većinom konzervativna (zbog pokornosti papi i vezanosti za tradiciju)
- glazba za večernje službe – oznaka da concerto (instrumenti igraju samostalne uloge)
- raznolikost djela: instrumentalni zbor suprotstavljen vokalnom, pojavljuju se ritornella,
harmoniziran gregorijanski himan uglazbljen u formi strofnih varijacija, ...
- bogatstvo kompozicijskih tehnika: imitacijska polifonija, arioso, cantus firmus,
fauxbourdonsko pojačanje korala...
- sonata (u liturgiji se između dijelova svirale sonate) – od 16. st. instrumenti sudjeluju u
crkvenoj glazbi; u 17. st. dobivaju samostalnost
- Deus in adiutorium – prva skladba u zbirci; za 6 glasova; skladano na temu moteta
flamanskog kompozitora; continuo svira tematski materijal uzet iz sinfonie Orfeja
- psalam Laetatus sum – prisutan basso ostinato (česta praksa: basso ostinato = čembalo +
fagot); primjena fauxbourdona - stara praksa
- motet Duo seraphim – raspisano ornamentiranje; suprotstavljanje melodija
- Sonata sopra Sancta Maria – vokalno-instrumentalna!; porijeklo iz francuske chansone;
tekst Sancta Maria, ora pro nobis – služi kao cantus firmus

Selva morale e spirituale (1640.)

- vidljivo miješanje žanrova kao rezultat Monteverdijeve raznolikosti pisanja madrigala,
pastorala i baleta (naslov: „Moralna i duhovna šuma“)
- psalam Laudate Dominum Primo – Monteverdi spaja moderna sredstva koncerta za
nekoliko glasova s violinama s onim punog zbora; glasovni parovi izmjenjuju se s
violinskim duom

4 tipa crkvene glazbe prema Scacchiju:

1. stile antico – a capella mise, moteti i sl. za 4 do 8 glasova (Josquin, Palestrina)
2. mise, moteti i sl. s orguljama
3. mise, moteti i sl. in concerto – miješanje zborova i instrumenata
4. stile moderno – moteti i koncerti u drugoj praksi

Višezborni medij
- Giovanni Gabrieli4 (orguljaš u crkvi sv. Marka u Veneciji): Sacrae symphoniae (1615.)
- 2 zbirke vokalno – instrumentalnih moteta u kojima se koriste tzv. cori spezzati
(počeci koncertantnosti – zbog veličine crkve zborovi su morali biti razmješteni
po prostoru da bi se ispunio zvuk)
- concento = sklad – sklad mješovite glazbe (ne CONCERTARE! - korijen riječi je
krivo objasnio Michael Praetorius u svojoj Syntagma musicum) – pojam ne
uključuje uporabu solista!
- Hodie completi sunt (2. zbirka) – samo continuo, bez instrumenata (nije primjer
koncertantnog stila!); višezborna tehnika (komplementarnost, imitacija)

4
jedan je od prvih poznatih skladatelja koji zapisuju oznake dinamike! Također je među prvima koji točno
obilježavaju instrumentaciju djela

6
 - In ecclesiis (2. zbirka) – koncertatni stil (raznolikost instrumenata – funkcioniraju
kao da su 3. zbor); ova skladba pripada 3. Scacchijevoj kategoriji crkvene glazbe
- slobodniji tretman disonance nego Monteverdi

Koncert za nekoliko glasova

- utjecaj monodije na polje sakralne glazbe
- Lodovico Grossi da Viadana: Cento concerti ecclesiastici („Stotinu crkvenih koncerata“)
(1602.) – prva zbirka sakralnih monodijskih moteta s bassom continuom
- Exaudi me, Domine – pseudopolifonija u kojoj glasovi imitirali sami sebe kako ne
bi nastale nespretne praznine u melodiji

Oratorij i kantata
- oratorij – dramatskog karaktera, dužeg trajanja, veći broj izvođača
- kantata – lirskog karaktera, kraćeg trajanja, manji broj izvođača (uglavnom samo b.c.)
- i oratorij i kantata građeni su od istih dijelova kao i opera (arija, recitativ, zbor...)

- Oratorij – 16. st. Filippo Neri održavao molitve i duhovne laude za laike u Oratoriju
della Vallicella u Rimu u doba korizme, kada su svjetovne zabave bile zabranjene
- 1600. Cavalieri: Rappresentatione di Anima e di Corpo (alegorija u kojoj su Duša
i Tijelo konkretni likovi) – može se smatrati prvim oratorijem; izveden upravo u
Oratoriju della Vallicella
- za razliku od opere u kojoj zbor već 1630.-ih biva potisnut ili potpuno nestaje, u
oratorijima zbor ima veliku ulogu
- historicus – recitativima priča radnju
- 2 vrste oratorija: oratorio volgare (narodni jezik) i oratorio latino (latinski jezik)
- vrhunac latinskog oratorija za Giacoma Carissimija (cijeli život proveo u Rimu)
- Jephte („Jiftah“) – oratorio latino - uz pjevače samo b.c., nema orkestra; skladano
modalno
- Cum vidisset Jephte – muški alt: historicus (u doba Carissimija soprane i alte još
uvijek pjevali muškarci)
- Plorate filii Israel – zbor
- drugi bitan Carissimijav oratorij: Jonas
- Heinrich Schütz: Sedam riječi Kristovih na križu, Božićni oratorij
- Händel – najveći doprinos
- Kantata – u početku se za nju koristili nazivi – arie, musiche (Caccini), lamenti,
madrigali, concerti, scherzi (Monteverdi)
- početni razvoj kantate vrlo fluidan
- za razliku od opere, ona je privatni stil (komorna glazba)
- tekstovi: dramski, epski, lirski, ...
- ritornello – instrumentalni; razdvaja strofe
- Luigi Rossi, G. Carissimi, Antonio Cesti
- za razliku od pojave monodije u Toskani, Rim postaje dominantan u kantati

7
 - Carissimi: Ferma, lascia ch'io parli (Lamento di Maria Stuarda) – škotska
kraljica koju je Elizabeta zarobila jer se bojala za svoje prijestolje; monolog
prikazuje njen govor kada su je vodili na pogubljenje

Rim
- prva javna opera izvedena u Rimu: Sant'Alessio (Stefano Landi, 1632.) – sakralna opera!
- pokroviteljstvo obitelji Barberini (kasnije se preselili u Pariz) – s njima u Pariz dolazi i
ostaje Giovanni Battista Lulli (kasnije Jean-Baptiste Lully)

Venecija
- 1637. prvo javno operno kazalište Teatro di San Cassiano – početak komercijalizacije
opere
- Francesco Cavalli (Monteverdijev učenik)
- Marc'Antonio Cesti
- Alessandro Stradella (kantate, oratoriji, moteti, madrigali, opere)

Marc'Antonio Cesti
- omiljeni operni skladatelj obitelji Medici
- djelovao u Innsbrucku, Rimu, Firenzi, ...
- Orontea – prva opera, komedija
- u Beču – Leopold I. vidi njegov uspjeh
- Pomo d'oro – „najspektakularnija opera 17. st.“; skladana za vjenčanje cara Leopolda
1667. (ali odgođeno)
- oko 70 kantata
Francesco Cavalli: La Calisto (1651.) u 3 čina s prologom

- libreto: Giovanni Faustini, bazirano na priči iz Ovidijevih Metamorfoza

- praizvedba u Teatro Sant'Apollinare u Veneciji (danas više ne postoji)
- rane operne kuće poput onih u Veneciji – mali orkestar (La Calisto)
- raznolika upotreba strojeva za scenske efekte
- sačuvan rukopis, djelo nije tiskano
- Piante ombrose (1.čin) – Kalisto, Jupiter, Merkur; Kalistina arija u kojoj se jada zbog rata
koji je opustošio zemlju
- Chi non ti crederebbe (1.čin) – Jupiter preobražen u Dijanu, Kalista, Merkur
- Cor mio, che vuoi tu? (2.čin) – Endimionova arija; Endimion dolazi Dijani (zapravo
Jupiteru) te posumnja kad mu ne uzvrati ljubav
- D'haver un consorte (2.čin) – Linfea, mali satir

Duhovni koncert u Njemačkoj

- u Italiji skladatelji rano napustili pokušaje da kombiniraju novi koncertni i recitativni stil
sa gregorijanskim koralom; u njemačkoj obrađivali korale s modernim idiomima
(Njemačka: luteranski himan/koral = harmonizirani gregorijanski korali ili originalne ili
narodne skladbe prevedene na njemački jezik; neke korale skladao sam Martin Luther)
- Schützevi prethodnici na području duhovnog koncerta:

8
 1. Michael Praetorius – više od 1200 djela temeljenih na koralima, neki u venecijanskom
višezbornom stilu koji je u Njemačkoj već popularizirao Hans Leo Hassler
2. Johann Hermann Schein – kantor Škole sv. Tome u Leipzigu (mjesto na koje kasnije
dolazi Bach); skladao duhovne koncerte (geistliche Konzerte) objavljene u 2 dijela pod
nazivom Opella nova (1618. i 1626.) – omiljena tehnika bila mu je uporaba fraza
koralne melodije kao tematskog materijala za duet dvaju soprana s b. c. kojeg je svirao
fagot, trombon ili gudaći bas + orgulje
- Gelobet seist du, Jesu Christ (2. zbirka, iz 1626.) – arhaična tehnika:
gregorijanski napjev citira se u tenoru kao cantus firmus, dok drugi glasovi oko
njega grade kontrapunkt
3. Samuel Scheidt – koncerti na koralne napjeve; upućuje na koralnu kantatu 18. st.

Heinrich Schütz
- „najvažniji njemački skladatelj prije Bacha“
- orguljaš i kompozitor
- bio u Italiji u 2 navrata: 1. put radio s Giovannijem Gabrielijem, 2. put s Monteverdijem
- sinteza venecijanskog koncerta za nekoliko glasova, firentinske monodije i ozbiljnosti
njemačkog moteta – uvodi recitativni stil u Njemačku
- koristio i dupli continuo
- nije pisao korale! (pisao motete, madrigale i psalme)
- utjecaj Tridesetogodišnjeg rata na njegov rad – zapuštena kapela
- jedan od posljednjih skladatelja koji sklada u modusima
- Psalmen Davids (1619.) – prva zbirka sakralnih djela: koncerti za 2 ili više zborova
- Symphoniae sacrae (3 knjige) – zbirka sakralnih koncerata i moteta
- O quam tu pulchra es (1. knjiga, 1629.) – tenor, bariton, dvije violine + b. c.;
naslovni stih = ritornello
- Saul, Saul, was verfolgst du mich? (3. knjiga, 1650.) – tema uzeta iz Novoga
zavjeta, Djela apostolska – obraćenje Savla (Pavla): „Savle, Savle, zašto me
progoniš?“; grupe solista (2 soprana, 2 tenora i 2 basa) koji kontrastiraju 2 zbora
(SATB), te 2 violine koje na mjestima praznina imitiraju i preuzimaju ulogu
solista – koncertantnost glasova i instrumenata
- Kleine geistliche Konzerte u 2 dijela – za 1 ili 2 glasa + b. c. (odraz rata na stvaralaštvo)
- oratorij Sedam riječi Kristovih na križu
- 1627. Dafne – prva njemačka opera (također na libreto Rinuccinija; također izgubljena)
- pasije po Luki, Ivanu i Mateju

Glazba za instrumente s tipkama

- Fitzwilliam Virginal Book – glavni izvor glazbe za glazbala s tipkama iz 16.st.
- pavane i galliarde (omiljeni europski plesovi 16.st.) Johna Bulla, Orlanda
Gibbonsa, Williama Byrda i dr.
- rukopis! nije tiskano
- John Bull: Varijacije na Walsingham
- Parthenia – prva tiskana knjiga za glazbala s tipkama u Engleskoj (1611.)
- pavana – polagani ples u ₵ mjeri

9
 - John Bull: Pavana (iz Parthenie) – oblik A - Avar. - B - Bvar. - C - Cvar.
- galliarda – brži ples u trodobnoj mjeri
- pavane i galliarde bile su spretne i omiljene za varijacije; to su prva 2 udružena plesa,
bitna za daljnji razvoj barokne suite
- Italija, 16.st. – lutnjisti svirali plesne varijacije ili varijacije na neku temu ili standardni
harmonijski obrazac (u Španjolskoj na vihueli: Luys de Narvaez i dr.)
- 16. i 1. pol. 17. st. najpopularnije teme za plesne varijacije povezane su s plesom
passamezzo („korak i pol“) – pojavljivao se u 2 varijante: passamezzo antico i passamezzo
moderno (oba su slična Romanesci, ali je Romanesca trodobna, a ovi dvodobni)
- passamezzo često dolazi sparen sa saltarellom (brz ples u trodobnoj mjeri)
- Girolamo Frescobaldi – jedan od najvažnijih skladatelja za instrumente s tipkama kasne
renesanse/ranog baroka – utjecao na Johanna Jakoba Frobergera, J.S.Bacha, H.Purcella i
dr.
- Partite sopra l'aria della Romanesca
- ricercar i fantazija – u početku 16.st. ne možemo ih razlikovati: prvotno pisani za lutnju i
trzalačke instrumente (ricercar na polje glazbala s tipkama prenosi Marc' Antonio
Cavazzoni) – style brisé (= „razlomljeni stil“; imitiranje sviranja lutnje na instrumentima s
tipkama5)
- ricercar – spoj renesansne polifonije i baroknog virtuoziteta
- između 1507. i 1509. Petrucci (Venecija) – prve poznate gagliarde i ricercari
- 16. st. Bartolomeo Tromboncino, Marchetto Cara
- Svaka dionica donosi temu i onda je obrađuje; u različitim odlomcima
kontrasubjekt može biti drukčiji – utjecaj na fugu
- Frescobaldi: Ricercar cromatico dopo il Credo (1635.) – nakon nastupa teme
uvijek ju prati ista kontratema
- fantazija – slobodna vježba glazbene mašte u improvizaciji
- Jan Pieterszon Sweelinck (nizozemski skladatelj): Fantasia chromatica – također
vidljivi utjecaji na fugu (imitacija, završetak u strettu)
- toccata (tal. toccare = dodirivati) – također prvotno pisana za lutnju; razlikuje se od
fantasie i ricercara po tome što nema imitacije – cilj je pokazati virtuozitet (pasaže,
ljestvice, trileri i figure...)
- skladatelji: Annibale Padovano, Andrea Gabrieli, Claudio Merulo (sva trojica su
orguljaši u bazilici sv. Marka u Veneciji
- Claudio Merulo: Toccata quarta. Duodecimo detto sesto tono
- intonazione – intonacija u doslovnom smislu: orguljaš pjevačima daje tonsku visinu
- prelude (preambel, praeludium) – uvodna glazba

Francuska glazba 17. stoljeća

- početak 17. st. dominantna lutnja; glazbala s tipkama ulaze postupno
- primarno ishodište glazbe – ples

5
jer se za razliku od klavira akord ne može odjednom pritisnuti, nego je na lutnji razložen kao arpeggio

10
- Ménestrandise – cehovsko društvo skladatelja koje je postojalo još od srednjeg vijeka –
stroge regulacije glazbe
- ukrasi = sredstvo izražavanja (ujedno i dekorativnost, ali i nužan zbog kratkoće trajanja
tona) – zapisuju se striktno (kao i u Italiji od Caccinija nadalje)
- najvažniji lutnjisti tog doba: Ennemond Gaultier i Denis Gaultier (rođaci)
- Denis Gaultier: La rhétorique des Dieux (1652.) – grupiranje skladbi za lutnju po
modusima
- Ennemond Gaultier: prvi poznati tombeau – skladba kojom se odaje počast nekom
preminulom lutnjistu
- čembalisti imitirali glazbu za lutnju (style brisé, ili, kako ga Couperin naziva, style luthé),
omiljeni komadi za lutnju bili su transkribirani za čembalo
- Ennemond Gaultier: La poste (pošta) – barokni dvodijelni oblik; za čembalo ju preradio u
obliku giguea d'Anglebert
- Jacques Champion de Chambonnières (komorni glazbenik Louisa XIV.) – utemeljitelj
škole za clavecin (čembalo) – njegovi učenici:
- Jean-Henry d'Anglebert – najvažniji prethodnik Couperina, dvorski čembalist
Louisa XIV.
- Louis Couperin (stric Françoisa) – velika koloristička uloga u glazbi; u
čembalističku glazbu uvodi chaconne/passacaille – izvorno španjolski plesovi,
povezuje ih ostinato6

François Couperin
- iz poznate obitelji glazbenika
- poučavao čembalo i orgulje u Parizu, zatim u Versaillesu nakon d'Anglebertove smrti
- u njegovim ranim trio sonatama vidljiv talijanski utjecaj (Corelli)7
- ukupno skladao 27 ordrea (≠ suita!)8 u 4 knjige – izvanglazbeni naslovi
- 8. ordre – završava Passacailleom en rondeau - Couperinov rondo
- Couperinov rondo – gl. oblik u kojem se tema (refrain) pojavljuje barem 3 puta a
između njih nalaze se coupleti (shema: refren – kuplet 1 – refren – kuplet 2...)
- 11. ordre – ciklus unutar samog ordrea: Les Fastes de la grande et ancienne
Mxnxstrxndxsx (Ménestrandise - Couperinova referenca); kontrast stavaka
- L'art de toucher le clavecin („Umijeće diranja čembala“) – didaktički udžbenik
poučavanja čembala – objašnjava različite načine ornamentiranja
- Petits motets – vjerske skladbe na tekstove psalama
- 3 Leçons de Ténèbres – glazba za službe u Velikom tjednu: pisano u strogom francuskom
recitativu

Sakralna glazba u Francuskoj

- na francuskom dvoru dominirali opera i balet, sakralna glazba bila je zapostavljena (Louis
XIV. ju nije preferirao)

6
passacaglia – varijacije nad ostinatnim basom ≠ ciaccona – varijacije nad harmonijskom progresijom
7
Couperin se divio Corelliju
8
stavci nisu plesovi; unutar ordrea stavci ne moraju biti u istom tonalitetu

11
- na početku 17. st. otpor talijanskoj praksi b. c.-a, koncertantnog stila i recitativa
- nacionalni ponos onemogućavao je prodor pjevanja na talijanskom jeziku
- prve oratorije sklada tek 1670-ih M. A. Charpentier
- najviše se njeguje motet - grand motet (kojeg su izvodila 2 zbora i orkestar) i petit motet
(kojeg je izvodio petit choeur + b.c.)
- Te Deum – vrsta grand moteta, često se izvodio nakon sklapanja mira, pred vladarem itd.
- Kralj preferirao tzv. „Tihe mise“ bez pjevanja, u koju se umeću moteti
- Eustache Du Caurroy (kasna renesansa) – motet Victimae paschali laudes
- napisan za 2 zbora koji se izmjenjuju: petit choeur (3 izvođača) i grand choeur (4
izvođača) – postaje norma za daljnju sakralnu glazbu u Francuskoj
- musique mesurée à l'antique – dulji slogovi na francuskom postavljani su pod
dulje vrijednosti, a kraći pod kraće
- Nicolas Formé – moguće uveo venecijansko višezborje u Francusku
- Etienne Moulinié - uvodi basso continuo u franc. sakralnu glazbu
- Henry du Mont – grands moteti
- Michel Richard de Lalande – u službi Louisa XIV., najveći skladatelj grands moteta
- jaki talijanski utjecaji – ostinato, ritornello, lirska melodija ...
- Marc Antoine Charpentier – najvažniji predstavnik francuske sakralne glazbe
- Lully – iako poznatiji na području kazališta skladao i sakralnu glazbu
- Dies irae – francuski tip orkestra (à 5); francuski tip violinskog ključa (za 3
više); petit i grand choeur

Marc Antoine Charpentier

- u crkvenoj službi
- suvremenik Lullyja
- usvaja talijanski utjecaj (učio kod Carissimija) – belcanto, melizmi...
- više od 200 moteta (dialogi), od kojih je 35 dramatskog karaktera i mogu se smatrati
oratorijima (on ih naziva cantica) čiji su uzor očito Carissimijevi latinski oratoriji
- oratorij Filius prodigus („Razmetni sin“) – narativne odlomke iz Biblije izgovara
historicus kojega nadopunjava zbor
- Judicium Salomonis – oratorij
- In nativitatem dominum canticum – oratorij
- Messe de minuit pour Noël – u svakom stavku radi s francuskim božićnim pjesmama
- grand motet Te Deum – bliži Lullyju
- uvertira u obliku ronda
- jedna prava opera Medée („Medeja“)
- scenska kantata Silazak Orfeja u podzemlje
- tamo Orfej sreće 3 kažnjenika: Tantala, Ixiona i Titija (imaju ulogu petit choeura)
- Orfeja portretira bass viola

Opera u Francuskoj

12
- zbog pretjerivanja u strasti i virtuoznosti u početku doživjela otpor, za razliku od baleta9 –
klasični kritičari poticali na razum i umjerenost (cilj franc. tragedije = racionalizam)
- 1. francuska opera – Pastorale d'Issy (1659.); glazba: Robert Cambert, tekst: Pierre Perrin
- u Francuskoj nije bilo kastrata – smatrali to nehumanim
- vrhunac francuskog baleta za Louisa XIV. (i sam bio plesač) – osnovao Académie Royale
de Danse – zadnji ples u kojem je nastupio imao je ulogu boga sunca, otkud mu nadimak
„Kralj sunce“ (kostim sa zrakama sunca)
- P. Perrin od kralja isposlovao koncesiju za osnivanje opernih kuća bilo gdje u Francuskoj i
izvođenja opere
- 1673. Lully od kralja dobiva monopol nad operom (koji je prethodno imao Perrin) i
postaje jedini skladatelj čija su se djela izvodila u Versaillesu
- Lully sa svojim libretistom Philippeom Quinaultom stvara tipičnu francusku vrstu opere:
tragédie en musique (kasnije, za vrijeme Rameaua, naziva se tragédie lyrique); prva
Lullyjeva opera je Cadmus et Hermione (1673.)
- utjecaj talijanske opere – alegorijski prolog (u kojem se najčešće veliča kralj)
- francuski tip uvertire (= symphonie): dvodijelna – prvi dio spor, s punktiranim
ritmom, završava na polovičnoj kadenci, drugi dio brz, u obliku fuge
- 5 činova
- tragičan završetak nije obavezan
- žarište opere su plesne zabave na kraju činova koje se nazivaju
divertissements (kod Lullyja u svakom činu po jedan)
- récit – bilo koji vokalni broj (arija, recitativ...)
- francuski recitativ (recitatif mesuré) – ariozan ritam kojim se približava ariji, no
nema strukturu arije
- air (= arija) – vrlo kratke, najčešće forme AABB ili AAB; gotovo uvijek ih prate
samo glazbala iz skupine b.c. ili im prethodi ritornello s dvije violine
- arije u divertissementima često su popularni žanrovi u Francuskoj poput chansona
(ljubavnih pjesama), vaudevillea (gradskih pjesama), airs à boire (napitnica) itd.
- Lullyjev orkestar dijeli se u 2 skupine: temelj orkestra su 24 kraljeve violine10
(grand choeur) – što odgovara talijanskom concertu grossu, a prva je petit choeur
(odgovara talijanskom concertinu) – prati soliste i svira ritornelle
- uvertira, zborovi i plesni dijelovi pisani su za orkestar s 5 dionica
- prvi put u svojoj operi Persée Lully uvodi recitativ praćen orkestrom – za trenutke
velike dramatičnosti
- posljednja Lullyjeva opera je Armide (po Tassovom Oslobođenom Jeruzalemu)
- 1669. osnovana operna kuća u Parizu

Jean-Baptiste Lully
- rođeni Firentinac koji je došao u Francusku sa 14 godina
- bio poznati baletan – odražava ples na svoju glazbu
- skladao brojnu glazbu za dvorske balete (ballets de cour)

9
balet je izvorno uvezen iz Italije, nastao je na talijanskim renesansnim dvorovima
10
u kojem nisu samo violine

13
- balet Le triomphe de l'Amour
- životni uspon prekinut naglom smrću – za vrijeme dirigiranja svog Te Deuma probio nogu
dirigentskom palicom11, odbio amputirati nogu (jer je bio baletan) te je umro od sepse
- sva Lullyjeva libreta napisao je Ph. Quinault
- opere (tragédie en musique): Cadmus et Hermione, Atys, Persée, Phaëthon, Armide, ...
- Lully je prvi barokni skladatelj (uz Corellija) čija su se djela izvodila i bila uzor dugo
nakon njegove smrti (i 100 godina kasnije) – njegova opera postala kalup budućim
francuskim operama

Comédie ballet
- komedija u čije se interludije ubacivao balet – spaja prizore
- Molière + Lully – Građanin plemić (Le bourgeois gentilhomme)
- Molière + Charpentier – Umišljeni bolesnik (Le malade imaginaire)

Engleska
- ideja o neovisnosti od Rima – povod: papa ne daje Henriku VIII. razvod od Katarine
Aragonske
- 1534. Act of Supremacy – engleski kralj postaje vrhovni poglavar Engleske Crkve; papa
gubi ovlasti
- Kanterberijski nadbiskup Thomas Cranmer - početak prevođenja latinskih tekstova na
engleski jezik
- 1553. – 1558. vladavina Mary Tudor („Krvava Mary“) – progoni protestanata, čvrsta ideja
o obnovi rimskih rituala
- 1558. – 1603. vladavina Elizabete (posljednji vladar iz kuće Tudor) – dolazak dinastije
Stuart (James I., ...) – ponovno progoni protestanata
- Karlo Stuart – vlada apsolutistički, porezi određivani bez parlamenta (raspustio parlament,
koji se nastavio tajno sastajati i na kraju zaprijetio ratom) – 1649. javno smaknut na
giljotini te Engleska postaje republika
- nakon revolucije Olivera Cromwella „Lorda protektora“ (1653. – 1658.) ponovno
uspostavljanje dinastije Stuart i podupiranje Anglikanske Crkve

Crkvena glazba
- vrlo jak utjecaj instrumentalne glazbe 16. st. (tradicija)
- consort = ansambl istovrsnih instrumenata (npr. viol consort); termin koji se koristio u 16.
i 17. st.
- kralj Charles II. – u Francuskoj se upoznaje s 24 kraljeve violine Louisa XIV.
nakon čega u Engleskoj i sam osniva takav ansambl od 32 gentlemena
- anthem – za svjetovne prilike poput krunjenja i sl. (misni proprij); u drugoj polovici 16. st.
dijeli se na:
- full anthem – a cappella, zborski motet
- verse anthem – solo glasovi uz orgulje (ili drugi instrument) alterniraju sa
zborovima - koncertantni

11
tadašnja praksa u dirigiranju bila je da se palicom udara u pod

14
- service – misa (misni ordinarij)
- William Byrd – verse anthems
- Thomas Tomkins, Thomas Weelkes, Orlando Gibbons – madrigali, anthemi
- Pelham Humfrey – njegovi anthemi počinju instrumentalnim preludijima kao u
Lullyjevim grands motets
- Purcellovi prethodnici:
- John Blow – verse anthems s francuskom uvertirom i ritornellima koji razdvajaju
odlomke za soliste i zbor (podsjećaju na francuski grand motet), services, masques
(maskerate)
- Matthew Locke

Henry Purcell
- orguljaš Kraljeve kapele
- više od 60 anthema – za veliku izvoditeljsku snagu, ali i oni bez pratnje i za orgulje
- 1685. My heart is inditing – verse anthem za krunjenje Jamesa II. (coronation
anthem); sastoji se od 4 stiha (versea); za četveroglasne gudače i zbor od 8
glasova; francuski tip uvertire označen kao symphony
- O sing unto the Lord – uvodna symphony bliža je talijanskoj; izmjena solo – tutti;
ostinatni bas (Purcell je majstor ostinata)12
- sacred songs = kantate
- ode – svjetovni ekvivalent motetima; za rođendane, pogrebe, za blagdan sv. Cecilije...
- Kralj Arthur – prije se za to koristio naziv semi-opera, nije prava opera! (glavni likovi ne
pjevaju); Purcell to naziva dramatick opera; ostao na repertoaru dugo nakon prve izvedbe
- jedna prava opera Didona i Enej(a)

Didona i Enej(a) (1689.)

- libreto: Nahum Tate – na engleskom!
- tragična opera u 3 čina s prologom (baš ju naziva „operom“)
- kratka
- vidljivi francuski (franc. uvertira, divertissementi, kratke arije...) i talijanski utjecaji
(ostinato, ritornella...) koje Purcell stapa u jedinstveni engleski stil
- Ah! Belinda, I am press'd with torment – Didonina tužaljka; ostinato koji je svaki
put drukčije harmoniziran; glas upada na drukčije dobe
- Thy hand, Belinda – cijelo vrijeme silazna melodija
- When I am laid to Earth – završnetak opere; ostinato u obliku silaznog kromatskog
tetrakorda

Italija
- violina i njena porodica gudaćih glazbala nastaje oko 1520. u sjevernoj Italiji
- nazivaju se viole da braccio13, da bi ih se razlikovalo od drukčije porodice
instrumenata (viola da gambi)

12
eng. ground bass
13
ručne viole

15
 - najdublji član porodice - violone14
- Salomone Rossi – 1607. prva zbirka sinfonia i gagliardi – prenaša monodijske principe na
instrumentalnu glazbu - sinfonie uglavnom za dvije violine + b. c.
- među prvim poznatim skladateljima trio sonata
- Biagio Marini – 1617. Affetti musicali – instrumentalna glazba: canzone, sonate, sinfonie;
za jednu ili više violina + b. c.
- među prvim sonatama za solo instrument + b. c.
- početkom 17. st. canzona, sinfonia i sonata su sinonimi
- termin sinfonia tek u drugoj polovici 17. stoljeća dobiva značenje uvodnog stavka u suitu
ili u operu ili duhovni koncert
- sonate do 1660-ih bile su namijenjene izvođenju i u crkvi i u palači
- tek Corelli prvi dosljedno razdvaja sonatu da camera od sonate da chiesa, zbog
nedoličnosti plesne glazbe u crkvi
- od Corellija sonata se općenito (i solo sonate15 i duo sonate16 i trio sonate) dijeli na da
camera i da chiesa
- 1680-ih definitivno se gubi modalnost (sva modalnost nakon toga predstavlja namjerni
povratak na nešto starije)

Bologna
- Dvije institucije koje su njegovale instrumentalnu glazbu:
- crkva sv. Petronia
- Accademia dei Filarmonici
- Maurizio Cazzati – prvi koristi tonalitetni odgovor; osnovao 1657. školu za sviranje
violine u Bologni
- Giovanni Maria Bononcini
- Arcangelo Corelli – među prvim skladateljima koji se afirmirao isključivo
instrumentalnom glazbom
- samo 6 opusa (ukupno 70-ak skladbi): 48 trio sonata (op. 1 - 4), 12 sonata za
violinu i continuo (op. 5), 12 concerta grossa (op. 6)
- izvođen po Italiji i dugo nakon smrti
- trio sonata – b. c. može biti ravnopravan instrument

Sonata
- u Italiji nastaju instrumentalni aranžmani francuske chansone, canzone = sinonim sonate,
gotovo identičan pojam
- pod utjecajem monodije pretvara se u komorni
- u prvoj polovici 17. st. na zbirkama često pisalo sonata, makar zbirka ne sadržavalo niti
jednu sonatu – time se samo obilježavao skup instrumentalnih djela (sinfonie,
gagliarde...), tj. pojam sonata (djelo za sviranje) doslovno je bio suprotan pojmu kantata
(djelo za pjevanje)

14
kontrabas
15
sonata za jedan jedini instrument (npr. solo violina), bez pratnje
16
sonata za solo instrument + b.c. (violončelo + čembalo/teorba)

16
- da chiesa: (4 – 5 stavaka)
I. polagani stavak u binarnoj mjeri ≈ franc. uvertira
II. fuga
III. polagani stavak u ternarnoj mjeri
IV. brzi, ternarni
V. (ako ima 5. stavak onda je III. brzi, IV. polagani i V. brzi ili obrnuto)
- da camera: (3 – 5 stavaka) – u Italiji se više koristi ovaj naziv, dok se u Njemačkoj i
Francuskoj češće sreće naziv suita
I. (može početi uvertirom)
II. allemande
III. corrente
IV. sarabande
V. gavotte
VI. gigue – može biti sinonim za suitu za 1 instrument
- ranija izdanja sonata nisu sadržavale ornamente – ornamentiralo se različito
- Corelli: Duo sonata da chiesa op. 5 br. 3
I. Adagio, C
II. Allegro, C – fuga (jer violina može svirati dvoglasno tehnikom dvohvata -
polifonija
III. Adagio, ¾ (na nekim mjestima ritam sarabande)
IV. Allegro, C
V. Allegro, 12/8 – identificiranje s giguom (neki urednici dodali taj naziv, ali to onda
nije kritičko izdanje)
- b. c. temeljito šifriran
- Corelli: op. 5 br. 12 – La folía (= španj. ludilo) – jedina s naslovom u tom opusu
- okruniti ciklus nekom varijacijom pokazivalo je umijeće skladatelja
- Giovanni Legrenzi – 4/5 odlomaka sonate da chiesa jasno odvojeno i obilježeno
oznakama za tempo
- Purcellove instrumentalne skladbe:
- arhaičnije – fantazije (od troglasnih do sedmeroglasnih)
- modernije – trio sonate u 4 dionice (violina 1, violina 2, bas, b.c.)

Austrija
- Heinrich Ignaz Franz von Biber (2. pol. 17. st.) –
- u službi salzburškog nadbiskupa – kasnije postaje ravnatelj
- učitelj Johann Heinrich Schmelzer (dvorski skladatelj Leopolda I.)
- unaprijedio tehnike violine i poticao razvoj sonate i suite u Austriji
- mise i vespere
- rekvijem
- Rosenkranzsonaten („Mistične ili rozarijske sonate“):
- 16 sonata (15 za violinu i b. c. + završna passacaglia za solo violinu); mješavina
sonate da camera i da chiesa
- djelo ostalo u rukopisu do početka 20. st.

17
 - svaka sonata osim passacaglie prikazuje sliku iz života Isusa ili Marije (od
nagovještaja rođenja Isusa do njegove smrti i uskrsnuća)
- svaka sonata osim prve i passacaglie zahtijeva različito ugađanje žica =
scordatura17 - cilj je neke dvohvate učiniti mogućima
- vrlo ekstravagantne – cilj: virtuozitet
- neki stavci plesni; ciaconna, varijacije, ...; prisutan ostinato
- u 11. sonati („Uskrsnuće“) Biber simbolično prekrižio 2 žice ispod konjića na
violini

Trio sonata
- 3 dionice, ali za 4 izvođača! (jer su b. c. svirali čembalo/orgulje/teorba i violončelo) –
najčešće 2 violine + b. c.; kasnije se počele pisati i za flautu, obou...
- karakter stavaka najsličniji suiti
- Bach: trio sonate za orgulje

Concerto grosso
- Venecija: odvojeni zborovi glazbala (pr. Gabrieli: Sonata pian' e forte) koji su svirali
zajedno kad je označeno forte, a odvojeno kad je pisalo piano
- Alessando Stradella – podjela orkestra na concertino i concerto grosso
- concertino – tehnički zahtjevnije dionice
- tutti = concerto grosso = ripieno – podebljavaju dionice concertina; podcrtavaju kadence
- Lorenzo Gregori u predgovoru svoje zbirke Concerti grossi objasnio da je bit u povećanju
zvuka nekih dijelova sonata napisanih za trio ansamble; dakle concerto grosso se može
izvoditi kao koncert (i s concertinom i s ripienom), ili kao trio sonata (ako svira samo
concertino) – concerto grosso treba shvatiti kao trio sonatu sa glazbenom pozadinom
- Corelli – 12 concerta grossa, op. 6 (1714.)
- prvih 8 nazvano concerto da chiesa, ostala 4 su concerti da camera
- 8. koncert „Božićni“ – najčešće izvođen
I. Vivace – Grave
II. Allegro
III. Adagio – Allegro – Adagio
IV. Vivace
V. Allegro
VI. Pastorale: Largo
- instrumentacija:
 violina 1
 violina 2 CONCERTINO
 violončelo + bas

 violina 1
 violina 2

17
normalan raspored žica na violini je G – D – A - E

18
  viola CONCERTO GROSSO
 bas
- Händel – po uzoru na Corellija također sklada 12 concerta grossa (isto pod op. 6)
- Bach – Brandenburški koncerti, BWV 1046. – 1051. (1721.) – 3 concerta grossa (br. 2,
4, 5)18 i 3 ripieno koncerta (br. 1, 3, 6) posvećeni brandenburškom markgrofu Christianu
Ludwigu u nadi za zaposlenjem; napisani vjerojatno u Köthenu
- br. 3 u G-duru – ripieno koncert za skupine solista (3 violine, 3 viole, 3 violončela
(skupine uglavnom sviraju unisono) + b. c.19
- br. 4 u G-duru – concerto grosso – concertino čine violina, flauta 1 i flauta 2
- I. st. fortspinnung (= ispredanje) – sve se izvlači i razrađuje iz početnog motiva
- br. 5 u D-duru – concerto grosso – concertino čine violina, flauta i concertato
čembalo

Solo koncert
- Giuseppe Torelli:
- op. 6 – prvi solistički koncerti; za violinu (1698.)
- ustalio trostavačnost koncerta rasporeda stavaka brzi – polagani – brzi
- concerti a quattro = concerto ripieno (sinonim za sinfoniu)
- za ova se djela napokon može reći koncertantnost u smislu rivalstva,
suprotstavljanje dionica
- ritornello forma:
- ritornello 1 (tutti) – solo 1 – ritornello 2 – solo 2 – ritornello 3 – ritornello 4
- solisti mogu i ne moraju razrađivati tematski materijal koji su donijeli tutti
- ritornello 1 kod Torellija može biti razrađen kao fuga – nije još standardizirao ovu
formu, tek Vivaldi
- Torelli: Koncert za violinu i gudače u e-molu, op. 8, br. 9

Antonio Vivaldi, „Crveni svećenik“

- otkriven tek kad i Bach, jer ga Bach spominje u svojim djelima (aranžmanima
Vivaldijevih koncerata za 1 ili više čembala s orkestrom)
- s 25 godina stupa u svećeničku službu, ali zbog slabog zdravlja nije ostao dugo u službi
(više puta morao prekinuti misu)
- nakon odlaska iz službe djelovao kao ravnatelj i dirigent ženskog orkestra konzervatorija
Pio Ospendale della Pietà 30 godina – u to vrijeme skladao najveći broj djela
- orkestar pod njegovim ravnanjem postaje jedan od najboljih u Europi
- potkraj života odlazi u Beč, gdje i umire
- tempo u svojim djelima označuje vrlo precizno (npr. allegro ma non troppo)
- utvrdio tip koncerta allegro – adagio – allegro
- vidljivi elementi novog galantnog stila (više dvotaktnih i četverotaktnih fraza,
pojednostavljenje stila, ...) – pod utjecajem Napuljske škole (N6, SM7 usred normalnih
progresija, ...)

18
posljednji stavci concerta grossa su fuge – praksa koja je u Italiji već nestajala
19
basso continuo zapravo ne spada ni u soliste ni u ansambl, tj. on je oboje

19
- popis Vivaldijevih djela: Peter Ryom (Ryom-Verzeichnis; oznaka RV)
- više od 450 koncerata – neki za solo instrument (uglavnom violinu), drugi za više
solističkih instrumenata; 50-ak ne rabi solistička glazbala nego su concerto ripieno
- op. 3 – L'Estro armonico (Amsterdam, 1711.) – zbirka koncerata kojima stječe
Europsku reputaciju; većina koncerata iz zbirke ima dodan polagani stavak na
početku; za 1, 2 ili 3 violine
- op. 3, br. 8 u a-molu za dvije violine – na početku prvog stavka niže redom motive
i ideje kojima gradi cijeli stavak
- ritornella najčešće potpuna samo na samom početku i samom kraju, između mogu
biti modificirani (samo motivički radovi)
- Koncert za violinu i gudače u D-duru, RV 222 – III. Allegro
- Concerto ripieno u A-duru, RV 158 – III. Allegro
- op. 8 – 12 koncerata za solo violinu – prva 4 nose naziv Godišnja doba – svakom je od
njih pridružio jedan sonet
- op. 8, br. 2 – Ljeto – III. Presto: prikazuje ljetnu oluju
- opere – navodno ih skladao 94; sačuvano samo 20-ak (Ottone in villa, Orlando furioso, ...)
- velik utjecaj na Bacha i Händela

Tomaso Albinoni
- u svoje doba poznatiji kao skladatelj vokalne glazbe – brojne opere
- proširuje Torellijev koncert na puhaće instrumente – koncerti za obou
- koncert za 2 oboe i gudače u C-duru, op.9 br.9
- violinski koncerti, violinske sonate, trio sonate, sonate za flautu i continuo...
- nije skladao poznati Adagio u g-molu! – falsifikat

Pietro Locatelli
- violinski koncerti, concerta grossa, violinske sonate, ...
- violinski virtuoz – Paganini poznavao njegov rad (Locatelli također skladao 24 capriccia
za violinu solo)

Operna reforma
- opera postaje sve virtuoznija: pasaže, rastvorbe, ...; kastrati preuzimaju operu
- hijerarhija pjevačkih uloga: primo uomo/prima donna, secondo uomo/seconda donna, ...
(ovisi o tome koliko koji lik ima arija – secondo uomo/donna najčešće je negativac)
- lieto fine (sretan završetak) – grčke tragedije ne završavaju uvijek tragično, može biti deus
ex machina
- razvoj da capo forme (prožima cijelo 18. st. i to svu vokalnu glazbu): A B A'
(ornamentirano ponavljanje)
- „izlazna arija“ (fr. liasons des scènes) – povezivanje scena: u 1. sceni likovi A i B, lik A
odlazi nakon izlazne arije; u 2. sceni likovi B i C, lik B odlazi itd.
- predreforma – prijelaz 17. na 18. st. u Rimu i Veneciji – utjecaji francuske klasicističke
tragedije (Pierre i Thomas Corneille, Jean Racine)
- Apostolo Zeno (Venecija) – libretist na čijim se temeljima gradio Metastasio

20
 - Rim – Accademia dell'Arcadia – obnova talijanske tradicijske književnosti 16. st.
(npr. pastorala – reformiranim libretistima postaje uzor) – osnivači: Giovanni
Maria Crescimbeni, Giovanni Vincenzo Gravina; libretisti: Zeno, Silvio
Stampiglia, Pietro Metastasio
- Venecija – Domenico David, Mateo Noris, Antonio Salvi, Zeno
- utjecaji franc. tragedije –
- izbacivanje komičnih likova i radnji radi jedinstva radnje
- „doličnost“ (izbacivanje neprimjerenih scena: nasilje, smrt, ...)
- prilagođavanje ukusu tragičkih sižea koji dosada nisu mogli zbog doličnosti –
Ifigenija, Kralj Edip, Hipolit, ...
- povijesna i mitološka tematika
- reformirana opera „ne voli zlo“ – negativac čini zlo iz neznanja i postoji velika
šansa da će se pokajati
- Dvorska opera u Münchenu (Wittelsbach) – od sredine 17. st. prednost starogrčkim
sižejima vezanima uz Tebu („porijeklo loze”)
- dvorski pjesnik Domenico Lalli, dvorski skladatelj Pietro Torri
- Edippo (1729), Ippolito (1731)
- Edippo – relativizacija Edipove krivnje, Jokasta ne umire, Edip nije tiranin – sućut
podanika, „humanizacija“ monarha, dodavanje lika Izmene
- Ippolito – relativizacija Fedrine krivnje, Hipolit „humaniziran“, dodavanje lika
Aricije
- Gluckova reforma – 2. pol. 18. st.
- opera seria – kao žanrovska oznaka potječe s kraja 18. st. (od cca. 1690. dramma
per musica)20
- suzbijanje samovolje pjevača
- želja za nadilaženjem binarnog modela recitativ – arija izgradnjom većih,
homogenijih cjelina (upotrebom recitativa accompagnata21, ansambla, zborova,
instr. odsjeka, ...
- ponovni klasicistički interes za antiku (estetika „plemenita jednostavnost i smirena
uzvišenost“)
- cilj: tragički usud – tragička krivnja – katarza (Aristotel)

Georg Friedrich Händel (1685. – 1759.)

- rođen u Halleu u obitelji bez glazbenika
- 1703. odlazi u Hamburg – tu sklada prve 2 opere: Almira, Neron
- 1706. odlazi u Italiju do 1710. – dolazi u dodir s talijanskom glazbenom kulturom
- 2 uspješne opere – Rodrigo, Agrippina
- 1710. odlazi u London do kraja života – opera Rinaldo
- kraj života doživio u slavi čitave Europe – pokopan u Westminster Abbeyu
- popis Händelovih djela: Friedrich Chrysander
- kantate, anthemi (Zadok the Priest koji se izvodi za krunjenja svakog eng. monarha), ...

20
što može biti i oznaka za libreto
21
recitativ accompagnato – za dramatičnije trenutke; recitativ secco – naglasak na tekstu

21
- instrumentalna glazba: koncerti (za orgulje), concerti grossi, orkestralne suite (Water
music), sonate za razne instrumente, ...
- tematika opera: uglavnom povijest (antički i srednjovjekovni uzori)
- arije – teorija afekata (A i b dio kontrastni) – zna biti prisutna plesna metrika
- Händelov novitet – scena [šena] – pr. Bijesni Orlando – scena kad lik gubi razum
- arija bez da capo forme s fragmentarnim odlomcima
Händel: Giulio Cesare in Egitto (1724.) u 3 čina
- arije većinom da capo forme:
- A: glazbena perioda od 2 rečenice (sa uvodnim ritornellom)
- b: glazbena rečenica
- A (da capo) – ponavlja se „A“ dio (sa ili bez ritornella)
- Va tacito e nascosto (1. čin) – arija Cezara
- V'adoro, pupille (2. čin) – arija Kleopatre
- Se in fiorito ameno prato (2. čin) – arija Cezara
- arija poredbe – lik uspoređuje neku osobu sa životinjom ili pojavom (Cezar
Kleopatru uspoređuje s pticom)
- primjer koncertantne arije – violina oponaša pticu i ima virtuozniji solo (to bi po
tipologiji uz solista bio koncert za 2)
- L'aura che spira (2. čin) – arija Seksta
- Piangerò la sorte mia (3. čin) – arija Kleopatre

Händelovi oratoriji
- u Händelovo doba u Londonu (u trenutku kada dolazi tamo 1712.) popularna je opera
seria
- od 1742. postaje engleski nacionalni kompozitor
- utemeljuje engleski oratorij (dotad na latinskom, njemačkom) – tradicija anthema i
engleske protestantske glazbe
- prvi engleski oratorij – Esther
- on sam tražio da se (iako su teme biblijske) izvode u kazalištima
- privlače ga herojske ličnosti
- slobodniji
- i u oratorijima česta da capo forma
- zbor preuzima najveću ulogu, za razliku od njegovih opera u kojima ga nije toliko razvio
– zborovi imaju slobodniji kontrapunkt
- Izrael u Egiptu – tonsko slikanje nevolja
- često koristio skladbe drugih autora (parodije22) – česta praksa baroka
- Juda Makabejac, Mesija, Occasional Oratorio, Saul, Herkul, Samson, ...

Alessandro Scarlatti
- prijelazni lik između srednjeg i kasnog baroka (17. na 18. st.)
- bitan za polje vokalne glazbe – opere

22
ne u pogrdnom smislu, nego referenca na drugog autora; skladatelji često reciklirali vlastita djela pa ih
stavljali u druga djela (npr. iz kantate u misu)

22
 - rane opere – namijenjene privatnim palačama u Rimu, malog opsega
- zbor - oskudan
- prethodnik Napuljske škole
- odlike srednjeg baroka:
- ranija djela – ritornello – recitativ/arija + b. c. – ritornello
- nema strofne forme
- koristi ostinato
- odlike kasnog baroka:
- česta da capo forma
- utjecaj instrumentalnog i koncertantnog stila na vokalnu glazbu
- razvoj talijanskog tipa uvertire
- Griselda (1721.) – Scarlattijeva posljednja opera
- Libreto: A. Zeno
- Siže i iz Dekamerona i iz Canterburyjskih priča
- sinfonia – talijanski tip uvertire (brzi – polagani – brzi)
- Figlio! Tiranno! O Dio! - arija Griselde; da capo forma
- Se il mio dolor t'offende – Griseldina tužaljka u Es-duru23

Glazba za orgulje i čembalo u Njemačkoj

- prijenos protestantskog korala na instrumente s tipkama
- mogao se miješati sa suitom tako da koral postaje tema koju se varira – njegove su
suite kristaliziranog sadržaja (allemande, courante, ...) – utemeljitelj klavirske suite
ustaljenog redoslijeda
- vrste uglazbljenja korala:
- koralni preludij – podsjetnik publici (u kojem je tema korala) prije pjevanja tog
korala – Bach: Vater unser in Himmelreich (koral je c. f. u dugim notnim
vrijednostima, a 2 manuala sviraju kanon koji je izveden iz samog korala)
- koralni ricercar – koral se fugalno obrađuje
- koralna fantazija – slobodna, virtuoznija obrada korala
- koral se mogao pojaviti kao:
- cantus firmus u nekom glasu
- tema koju se varira
- ponavljati se imitacijski
- proces asimiliranja talijanskog i francuskog stila počinje s Johannom Jakobom
Frobergerom (17. st.) - studirao kod Frescobaldija u Rimu
- talijanski stil: toccate, fantazije, ricercari, canzone, ...
- francuski stil: suite, tombeaui, ...
- Froberger – jug Njemačke (Katolički!)
- Johann Pachelbel – više od 120 fuga
- Fuga br. 8 u G-duru, Magnificat octavi toni – doppelfuge (dvostruka fuga – 2
teme)

23
Händel, Scarlatti i ostali – tužaljke mogu biti i u duru

23
- Dietrich Buxtehude (17. st.) – orguljaš u crkvi sv. Marije u Lübecku (Bach hodočastio do
Lübecka kako bi ga čuo)
- koralna varijacija Auf mein lieben Gott – koral u najgornjoj dionici; napisan u
formi suite (double, sarabande, ...) ali to nije koralna partita!
- toccate, fuge, preludiji, ...
- Njemačke orgulje – pedali ravnopravni manualima
- čembalo – Bach: koristi stile brisé u Engleskim suitama
- suite nisu bile posebno namijenjene nekom instrumentu, mogle su se svirati na spinetu,
virdžinalu, klavikordu, ... (instrumenti s tipkama = clavier, nije bilo precizirano za koji
instrument je djelo skladano)
- Bach: Das Wohltemperierte Klavier (1722.) – u dva sveska, drugi dovršen 20-ak godina
kasnije – nisu objavljeni za Bachova života
- 24 preludija i fuga u svakom durskom i molskom tonalitetu
- namijenjeno poduci

Kantata u Njemačkoj
- izvodila se prije propovijedi i bila je središnji dio glazbene liturgije (bogoslužje trajalo od
7 do 11 sati!)
- koralna kantata – temelji se na koralu
- u Bachovo doba pišu se novi tekstovi
- Bach:
- najveći broj kantata iz Leipziga (1723. – 1750.) – nova kantata za svaku nedjelju
- slijed od slobode prema strogosti (orijentacija na koral) pa ponovno do slobode
- 1703. – 1708. nadovezuje se na tradiciju 7. st. – npr. koncertantnost
- najstroža koralna kantata: Christ lag in Todesbanden („Krist ležaše u posmrtnim
zavojima“) – uglazbio sve kitice Lutherovog uskrsnog himna, svako uglazbljenje
varijacija na njegovu melodiju
- nakon 1708. u Bachov repertoar ulaze neki utjecaji talijanske kantate
- Nun homm, der Heiden Heiland (početni broj) – tekst se provlači kroz sve dionice
(koralna tema) – trodijelno
- Ich hab in Gottes Herz und Sinn – uvod daje dojam kao da je koncert za 2 oboe
(uvertira); nemaju svi stavci tekst korala
- svjetovne kantate: Kantata o kavi, Seljačka kantata, ...

Johann Sebastian Bach (1685. – 1750.)

- pretci su mu bili glazbenici
- otac Johann Ambrosius djelovao u Eisenachu, gdje je Johann Sebastian rođen; majka
Elisabeth Lämmerhirt
- nakon smrti oca i majke (u relativno kratkom periodu) Johanna uzima stariji brat Johann
Cristoph, orguljaš u Ohrdrufu
- tamo je učio i prepisivao bratove skladbe, ali i Frobergerove i Pachelbelove
- odlazi studirati na viteškoj akademiji u Lüneburgu
- 1. supruga Maria Barbara Bach (sestrična)
- 3 faze Bachovog stvaralaštva:

24
 1. Weimar (1708. – 1717.) – skladbe za orgulje
2. Köthen (1717. – 1723.) – instrumentalna djela (glazbeni ravnatelj princa Leopolda
– tražio orkestralnu glazbu; tu nastaju Brandenburški koncerti) – umire Maria
Barbara, ženi se Annom Magdalenom Wilcken
3. Leipzig (1723. – 1750.) – kantate (kantor u Thomaskirche)
- prilikom posjeta dvoru Friedricha II. Velikog u Potsdamu vladar mu dao temu na koju bi
improvizirao – na povratku od nje uglazbio Das musikalische Opfer („Glazbena žrtva“) –
zbirka kanona i fuga
- posljednje djelo zbirka Die Kunst der Fuge – nedovršeno; nije određen izvođački sastav –
sinovi na kraj stavili obradu korala Stupam pred Tvoje prijestolje
- za života bio cijenjen kao orguljaš – kao skladatelj bio prekompleksan i staromodan
- F. Mendelssohn izveo pasiju Muka po Mateju 1827. (na 100-tu obljetnicu nastanka djela) i
pokreće interes za Bacha
- Wolfgang Schmieder – popis Bachovih djela (BWV – Bach Werke Verzeichnis), tek 1950.
skupljena sva djela

GLAZBA BAROKA – playlista

1P

1. Monteverdi: Ohimè, se tanto amate, Četvrta knjiga madrigala (1603)

2. Peri: Non piango (Orfej), Euridice (1600)
3. Monteverdi: Combattimento di Tancredi e Clorinda, Osma knjiga madrigala
(„Madrigali guerrieri, et amorosi“, 1638)
4. Monteverdi: Lamento della ninfa, Osma knjiga madrigala („Madrigali guerrieri, et
amorosi“, 1638)
5. Caccini: Amarilli mia bella, Le nuove musiche (1602)
6. Caccini: Alme luci beate, Nuove musiche e nuova maniera di scriverle (1614)
7. Monteverdi: Lamento d'Arianna (1608)
8. Monteverdi: Ahi, caso acerbo, II. čin, Orfeo (1607)
9. Monteverdi: Possente spirto (Orfej), III. čin, Orfeo (1607)
10. Monteverdi: Nulla impresa, III. čin, Orfeo (1607)
11. Carissimi: Ferma, lascia ch'io parti
12. Carissimi: Plorate filii Israel, Jephte
13. Monteverdi: Duo seraphim, Vespro della Beata Vergine (1610)
14. Monteverdi: Sonata sopra Sancta Maria, Vespro della Beata Vergine (1610)
15. G. Gabrieli: In ecclesiis, Sacrae symphoniae II (1615)
16. Monteverdi: Or che Seneca e morto (Neron, Lukan), II. 6, L'incoronazione di Poppea
(1642)
17. Monteverdi: Pur ti miro (Popeja, Neron), III. 8, L'incoronazione di Poppea (1642)
18. Rossi: Lagrime, dove sete (Orfej), III. 1, Orfeo (1647)
25
19. Schein: Gelobet seist du, Jesu Christ, Opella Novae (1627)
20. Schütz: O quam tu pulchra es, Symphoniae sacrae I (1629)
21. Schütz: Saul, was verfolgst du mich, Symphoniae sacrae III (1650)
22. Cavalli: Piante ombrose (Kalista), I. 2, La Calisto (1651)
23. Cavalli: L'uomo è una dolce cosa (Linfea), I. 12, La Calisto (1651)
24. Bull: Pavana in g (Parthenia, br. 12, 1611)
25. Frescobaldi: Ricercar / recercar (cromatico) dopo il Credo (1635)
26. Frescobaldi: Partite sopra l’Aria della Romanesca (1637)
27. Sweelinck: Fantasia chromatica
28. Byrd: Varijacije na pjesmu John Come Kiss Me Now
29. Merulo: Toccata quarta. Duodecimo detto sesto tono
30. E. Gaultier: La poste
31. F. Couperin: Druga knjiga za čembalo (1716), VIII. ordre, Passacaille
32. F. Couperin: Druga knjiga za čembalo (1716), XI. ordre, 2. čin, Les Viéleux et les
Gueux
33. F. Couperin: Druga knjiga za čembalo (1716), XI. ordre, 5. čin, Désordre
34. Lully: Dies irae, Dies irae (1683)
35. M.-A. Charpentier: Te Deum laudamus, Te Deum (1688-89)
36. Lalande: Miserere mei Deus
37. M.-A. Charpentier: Nuit, In nativitatem Domini canticum
38. M.-A. Charpentier: Nolite timere pastores, In nativitatem Domini canticum
39. Lully: Enfin il est en ma puissance (II. 5), Armida (1686)
40. Lully: Le perfide Renaut me fuit (V. 5), Armida (1686)
41. M.-A. Charpentier: Cessez, fameux coupables, La descente d'Orphee aux enfers
42. M.-A. Charpentier: Ne les épargnons pas? (V. 1), Medeja (1693)
43. Purcell: Symphony, My heart is inditing (1685)
44. Purcell: O Sing unto the Lord, O Sing unto the Lord (1688)
45. Purcell: When I am laid, Didona i Enej
46. Purcell: What power art thou, Kralj Artur (1691)
47. Corelli: Sonata za violinu i violončelo ili čembalo, op. 5 br. 3, II. Allegro
48. Corelli: Sonata za violinu i violončelo ili čembalo, op. 5 br. 12, La Folia
49. Purcell: Fantazija in b za consort viola (1680)
50. Purcell: Triosonata u F-duru, „Golden Sonata“, I. st., Ten Sonatas in Four Parts
51. Biber: Sonata br. 11, „Uskrsnuće“, Rosenkrantz Sonaten
52. Corelli: Concerto grosso u g-molu, op. 6 br. 8, "Božićni", II. Allegro
53. Corelli: Concerto grosso u g-molu, op. 6 br. 8, "Božićni", VI. Pastorale
54. Torelli: Koncert za violinu i gudače u e-molu, op. 8 br. 9, I. Vivace
55. Albinoni: Koncert za dvije oboe i gudače u C-duru, op. 9 br. 9, I. Allegro
56. Vivaldi: Koncert za dvije violine i gudače u a-molu, op. 3, br. 8, I. st. Allegro
57. Vivaldi: Koncert za violinu i gudače u g-molu, op. 8, br. 2. ("Ljeto"), III. st. Presto
58. Vivaldi: Concerto ripieno u A-duru, RV 158, III. st. Allegro
59. Vivaldi: Koncert za violinu i gudače u D-duru, RV 222, III. st. Allegro
60. A. Scarlatti: Sinfonia, Griselda (1721)
61. A. Scarlatti: Figlio! Tiranno! O Dio! (Griselda), II. 4, Griselda (1721)
62. A. Scarlatti: Se il mio dolor t'offende (Griselda), III. 6, Griselda (1721)
63. Händel: Va tacito e nascosto (Cezar), I. 9, Julije Cezar u Egiptu (1724)
64. Händel: V'adoro, pupille (Kleopatra), II. 2, Julije Cezar u Egiptu (1724)
65. Händel: Se in fiorito ameno prato (Cezar), II. 2, Julije Cezar u Egiptu (1724)
66. Händel: L'aura che spira (Seksto), II. 11, Julije Cezar u Egiptu (1724)
67. Händel: Piangerò la sorte mia (Kleopatra), III. 3, Julije Cezar u Egiptu (1724)

26
68. Buxtehude: Koralna varijacija Auf meinen lieben Gott
69. Pachelbel: Fuga br. 8 u G-duru, Magnificat octavi toni
70. J. S. Bach: Passacaglia u c-molu, BWV 582
71. J. S. Bach: Koralni preludij Vater unser im Himmelreich, BWV 682
72. J. S. Bach: Brandenburški koncert br. 3 u G-duru (BWV 1048), I. st. (bez oznake tempa)
73. J. S. Bach: Brandenburški koncert br. 4 u G-duru (BWV 1049), I. st. Allegro
74. J. S. Bach: Brandenburški koncert br. 5 u D-duru (BWV 1050), I. st. Allegro
75. J. S. Bach: Nun komm, der Heiden Heiland, BWV 61 (početni broj)
76. J. S. Bach: Ich hab in Gottes Herz und Sinn, BWV 92 (početni broj)

27