Muzička akademija u Puli

Petra Turčić

ANALIZA GLAZBENOG DJELA

Ludwig van Beethoven: Simfonija br. 7, 2. stavak

Kolegij: Metodički praktikum i praksa

Nositeljica: izv. prof. dr. sc. Sabina Vidulin
Izvođač: Luka Demarin, asistent
Akademska godina: 2021./2022.
SKLADATELJ

Ludwig van Beethoven rođen je 1770. godine u njemačkom gradu

Bonnu, u obitelji flamanskog podrijetla. Beethovenova se obitelj
generacijama bavila glazbom.
Beethovenov otac podučavao je klavir i violinu. Ovakvo okruženje
utjecalo je na njegovo zanimanje za umjetnost. Učio je svirati
klavir, violinu, flautu i orgulje.
Cjelokupna Beethovenova umjetnička aktivnost vezana je za Beč.
U njemu je surađivao s Haydnom želeći produbiti svoja teorijska
znanja. Tamo je bio poznat i kao klavirski virtuoz, kompozitor i
vješt improvizator.
Osim glazbe, zanimala ga je filozofija koju je kratko i studirao, ali i književnost i politika. U
ranoj fazi karijere bio je oduševljen herojima i Francuskom revolucijom. Stoga su kulturni i
povijesni događaji imali su utjecaj na njegovu umjetnost.
Razvoju europske glazbene kulture 19. stoljeća bitnu ulogu imale su tri značajne pojave:
demokratizacija europske glazbe, romantizam i tzv. 'nacionalne škole'.
Glavno izvorište demokratizacije glazbe bila je Francuska revolucija koja je uzrokovala
osnivanje raznih pokreta za nacionalnu nezavisnost te oslobođenje od feudalnih veza.

Beethovenovo stvaralaštvo prolazi kroz tri razdoblja; rano, srednje i kasno. Označava kraj
klasike, proširujući stil Haydna i Mozarta u pogledu trajanja skladbi, emocija i
dinamičnosti.
Razdoblje do 1801. godine smatra se Beethovenovim “ranim razdobljem stvaralaštva”.
Obuhvaća razdoblje prvih bečkih godina do otprilike 1802. Beethoven se nastavlja na
tradiciju. U to doba pripadaju i rani klavirski koncerti, klavirska trija, gudački kvarteti,
simfonije; 1. i 2.
Zbog svoje progresivne gluhoće, počeo se sve više posvećivati skladanju te je rano završio
karijeru izvođaštva. Beethoven je prve simptome gluhoće primijetio 1796. kada se suočio
sa stalnom “zvonjavom” u ušima-tinitusom zbog koje je teško čuo glazbu i otežano
sudjelovao u razgovorima.
Godine 1802. njegovo stanje se samo pogoršava. Za karijeru jednog skladatelja ovo je bila
vrlo razorna spoznaja.
Iako nije čuo glazbu koju je skladao, Beethovenovo postupno utonuće u gluhoću
vremenski se poklopilo s nastankom vrhunskih kompozicija te tako njegova djela iz
srednjeg razdoblja obilježavaju teme borbe i junaštva, kreće novim putevima, pojačano
iznosi izvanglazbeni sadržaj u glazbu, dolazi do novih struktura i forma, radi s kontrastima
u melodici, ritmici, dinamici, artikulaciji. Djela koja tada nastaju su: Eroica, Sudbinska
simfonija, Pastoralna, 3.-5. klavirski koncert, Fidelio, Gudački kvarteti op. 59. Ističu se i
bagatele op. 33 (1802.), kao i dvije bagatele od kojih je druga, poznatija pod nazivom Für
Elise.
Skladbe nastale u trećem “kasnom” razdoblju (1815-1827), u vrijeme potpune gluhoće,
odražavaju duboku životnu istinu i stvarnost. Nastaju 1820.-ih godina. Kasni se
Beethovenov opus, sve od 1814./15., jasno ističe Missom solemnis, 9. simfonijom, kasnim
klavirskim sonatama i gudačkim kvartetima koji se smatraju njegovim najdojmljivijim i
najosobnijim djelima.

2
Beethovenov opus je vrlo raznolik: oko 200 djela obuhvaćaju simfonije, uvertire i druga
orkestralna djela, solističke skladbe, komornu glazbu (kvinteti, kvarteti i dr.), skladbe za
violinu, čelo i glasovir, skladbe za puhačka glazbala, razna djela za glasovir (sonate,
varijacije i dr.), mise, operu, balete i scensku glazbu, kantate, pjesme, arije, zborove,
kanone i obradbe popularnih pjesama (irske, škotske, njemačke, austrijske, španjolske,
ruske i dr.).
Vrijednošću se posebno ističu simfonije, glasovirske sonate i gudački kvarteti te u cjelini
instrumentalni dio opusa. Beethovenovih devet simfonija, nastalih između 1800. i 1824.,
početak su novoga simfonizma.
Napisao je devet simfonija, a najpoznatije su Treća simfonija ili Erioca, Peta simfonija,
Šesta simfonija ili Pastoralna i Deveta simfonija, u kojoj je dotad uobičajeni instrumentalni
izvođački sastav proširen s pjevačima solistima i zborom. Od koncerata poznatiji su
koncerti za klavir i orkestar, koncert za violinu i orkestar, trostruki koncert za violinu,
violončelo, klavir i orkestar, dvije romance za violinu i orkestar, jedanaest uvertira (među
njima Coriolan, Egmont, Leonora i Fidelio), fantaziju za klavir, zbor i orkestar, osamnaest
gudačkih kvarteta, četiri gudačka kvinteta, pet gudačkih trija, devet klavirskih trija, tri
klavirska kvarteta, sekstet i oktet za puhačka glazbala, sekstet i septet za gudače i puhače,
trideset
i dvije klavirske sonate, deset sonata za violinu i klavir, pet sonata za violončelo i klavir,
sonatu za rog i klavir, operu Fidelio, dva baleta, Missa solemnis.

Beethoven je skladao teško, glazbene misli oblikovao dugo, a formu gradio detaljno,
strpljivo i postupno, stvarajući usputno u fazama mnogobrojne varijacije pojedinih
ulomaka svojih skladbi, a sve u potrazi za dostojnom ekspresijom vlastitih ideja.

RAZDOBLJE

Ludwig van Beethoven nije jedan od tipičnih predstavnika bečke klasike i glazbenog stila
klasicizma, već ima težnje prema kasnijem stilu – romantičarskom stilu i razdoblju
romantizma.

Klasicizam je umjetnički stil druge polovine 18. stoljeća, a njegova su glavna obilježja jasan
i skladan izraz te prevlast razuma nad osjećajima. U glazbi se to razdoblje naziva još i
bečka klasika. Glazbom uglavnom prevladava glavna melodijska linija te je manja
upotreba disonance, a zvuk je suzdržajniji i kompaktniji. Tada se razvio središnji oblik
klasične instrumentalne glazbe i klasike uopće – sonatni oblik na kojemu se temelju glavne
instrumentalne vrste klasike: sonata za klavir (ili za klavir i melodijski instrument), kvartet
(trio, kvintet), simfonija i koncert. Uz sonatu, kvartet i simfoniju, njeguje se i solistički
koncert u kojemu se dulje zadržalo barokno koncertantno načelo i trostavačna forma.
Osim navedenog, važnu ulogu ima i opera koja se njeguje u obliku naslijeđene talijanske
opere seria te dolazi do procvata talijanske komične opere.
Klasičari su glazbu željeli učiniti jasnom te su glavnu melodijsku liniju učinili glavnim
razlogom slušanja. Homofoni stil je obilježilo klasiku, no bilo je i polifonije.

Pojam romantizma očituje se u prevladavanju osjećaja, zanosa, strasti i mašte. Umjetničko

stvaranje postaje subjektivno, individualizirano, pesimistično. Umjetnik je često

3
nezadovoljan i razočaran životom te zbog toga dolazi u sukob sa svojom okolinom. U
samoći teži za drukčijim životom te dolazi u dodir s egzotikom, s dalekim krajevima gdje se
sjedinjuje s prirodom u kojoj jedino pronalazi utjehu. U romantizmu nastaje kult
umjetnika koji je u odnosu na ostala bića uzvišen, gledan kao heroj i prorok te drugačije
reagira na vanjski svijet, nego ostali ljudi.
Romantičari su tako izrazitu prednost davali instrumentalnoj glazbi, ali su uveli i kult
forme. Očita je nestalnost i promjenjivost umjetnikove duše koja prelazi iz jedne krajnosti
u drugu, iz melankolije u težnju za jakim hedonizmom.
Romantizam je neprestano težio traženju novih sredstava izraza i novih sloboda.
Skladatelji se izražavaju malim glazbenim formama od kojih su najpoznatije: klavirska
minijatura i solo-pjesme te programnim djelima od kojih se ističu; orkestralne simfonijske
pjesme. Pojavljuje se novi tip opere koji uzima lirske elemente, fantastične, teme iz
mitova i starih legendi, ali i elemente iz folklora.
Nastaje i velika operna reforma R. Wagnera, koja u glazbeno-scenskom djelu mijenja
odnos tona i riječi, libretista i skladatelja, sadržajne operne građe i glazbe. Operu je
zamišljao kao sveobuhvatno umjetničko djelo (na njemačkom, Gesamtkunstwerk) u kojem
jednaku važnost daje glazbi, poeziji, drami i vizualnim umjetnostima, smatra da libreto i
glazba trebaju izvirati jedno iz drugoga.

SKLADBA
Simfonija br. 7 u A-duru, op. 92 (2. stavak) Ludwiga van Beethovena nastala je u zrelijoj
fazi skladateljeva stvaralaštva između 1811 i 1812. godine. Ovu simfoniju je pisao kada je
bio na liječenju. Premijerno je izvedena 8. prosinca 1813. godine u Velikoj dvorani
Sveučilišta u Beču pod njegovom dirigentskom palicom. Izvedba je bila dio humanitarnog
koncerta održanog za ranjene vojnike stradale u Bitki kod Hanaua. Osim toga, ovo djelo se
danas smatra primjerom i dokazom da je, čak i nakon nastupa gluhoće, pronašao razlog za
optimizam. Tako se ova simfonija smatra melodijski najbogatijom, najugodnijom i
najrazumljivijom za razliku od njegovih ostalih simfonija.
Simfonija ima četiri stavaka: 1. Poco sostenuto – vivace (A-dur), 2. Allegretto (a-mol), 3.
Presto – Assai meno presto (trio) (F-dur, Trio-D-dur), 4. Allegro con brio (A-dur).
Drugi stavak u a-molu - Allegretto - Simfonije br.7 zbog svoje se ljepote često izvodi
samostalno za razliku od ostalih stavaka. Često ga povezuju sa sprovodnim maršem zbog
toga što počinje a-mol akordom dužeg trajanja. Tim akordom nas uvodi u novu
perspektivu, a nakon toga čujemo ritamski obrazac koji bi mogao imitirati lagano
koračanje i koji se ponavlja kroz razne instrumente i njegova uloga je da prati glavnu
temu. Smatra se da je ova glazba, a posebno zbog svog ritma i melodije opisivala
Beethoven zamišljao procesije vojnika koje se približavaju groblju. Budući da je u vrijeme
Napoleonovih ratova radio na ovoj simfoniji, ova glazba bi opisivala njegovo ratno
iskustvo. Tempo je umjereno brz, sprovodnog, mračnog, svečanog karaktera koji se
izmjenjuje s vedrim dijelovima. Dramatičan i melankoličan ugođaj A dijela i pojavom prve
teme bude u slušatelju nemir i zabrinutost, a na dijelovima u kojima napetost raste s njom
i borbenost koja je sinonim za Beethovena. Nastupom B dijela vedri i svjetliji dijelovi
donose smiraj pojavom druge teme te u slušatelju bude nadu koja nikada ne umire u
pojedincu bez obzira na sve.

4
GLAZBENA VRSTA

Ovo glazbeno djelo pripada glazbenoj vrsti simfonije.

Simfonija je u klasičnoj formi četverostavačno djelo za orkestar, nalik sonati. U povijesti
glazbe su se nekoć Bachove invencije nazivale „simfonijama“. Izraz simfonija nije uvijek
značio ono što od druge polovice 18. stoljeća do danas neprekidno znači: „određenu
orkestralnu formu“.
Krajem 16. i u 17. stoljeće, talijanski izraz „sinfonia“ označava djela za orkestar (također i
uz pjevanje) bez točno utvrđene forme. Prethodnik simfonija je posebno Napuljska
operna sinfonia (talijanska uvertira) koja u 18. stoljeću ima ulogu operne predigre. Ona je
trodijelna, odnosno trostavačna (stavci su: brzi – polagani – brzi.)

Pretklasična simfonija napušta generalbas, gudači postaju ukosnicom, a puhači imaju

ulogu pratnje (2 roga, 2 oboe) te je harmonijski jednostavna i pjevna. U pretklasičnoj
simfoniji dolazi i do oblikovanja 2. teme.

Za klasične instrumentalne forme (klasična sonata, simfonija, gudački kvartet, sonatna

forma), karakteristična je četverostavačnost. Četiri su stavka sheme: alegro – adagio –
menuetto – finale (allegro) i postaju okvirom sadržajnosti instrumentalne glazbe druge
polovice 18. stoljeća.

Prvi je stavak izgrađen na temelju formalne sheme koju nazivamo „sonatnim oblikom“.
Sonatni je oblik forma prvog stavka sonate, simfonije, gudačkog kvarteta na čijem
sonatnom obliku, osim prvog stavka, može biti izgrađen i posljednji (finale) stavak.
Za prvu je temu karakterističan odlučan, čvrst ritamski oslonac, dok je u drugoj temi više
naglašen pjevni, lirski element. Klasična je sonatna forma izrazito trodijelna.
Prvi dio, ekspozicija sadrži prvu glavnu temu, prijelaz na drugu temu, drugu glavnu temu i
zaglavak.
Druga je tema uglavnom pisana u tonalitetu dominante, pri čemu prijelaz mora učvrstiti
novi, dominantni tonalitet. Ako je stavak u molu, druga glavna tema (koja se naziva i
sporednom), obično je u paralelnom duru. Nakon završetka zaglavka, završava ekspozicija
koja se u izvedbi često ponavlja. Slijedi provedba, koja je drugi dio sonatne forme.
Dok su u ekspoziiji bili prikazani glavni junaci drame, u provedbi se događa sukob između
njih; zaplet radnje koja često služi za modulacije u daleke tonalitete, za imitiranje i
sukobljavanje sa zanimljivim ritamskim varijantama. Uvođenjem početnog, glavnog i
toničkog tonaliteta, čime započinje treći, posljednji dio sonatne forme: repriza. U reprizi
se ponavlja ekspozicija uz glavnu razliku da je druga glavna tema u osnovnom tonalitetu, a
ne u dominantnom. Stavak najčešće završava codom.

Drugi stavak klasične simfonije je po tempu umjereniji; to je obično adagio, andante, largo
koji svojom smirenošću tempa stvara kontrast prvom stavku. Forma drugog stavka nije
unaprijed utvrđena, a može biti jednostavna ili složena trodijelna forma (shema A – B – A),
u kojoj se između jedne melodijske linije i njenog ponavljanja, umeće nova ( B ), najčešće
u različitom tonalitetu i s drugačijim ritamskim značenjem. U drugom stavku susrećemo

5
još i oblik teme s varijacijama ili neku vrstu ronda.

Treći stavak je izrazito plesnog značaja. To je uglavnom Menuet koji u instrumentalnoj

klasičnoj glazbi živi do Beethovena; on ga zamienjuje Scherzom.

Oblik posljednjeg brzog stavka (Finala) također nije unaprijed određen. Najčešće se
javljaju tri mogućnosti: sonatna forma (kao u prvom stavku), tema s varijacijama i osobito
rondo – forma, sheme (u proširenom obliku): A –B – A – C – A – B – A. U tom se obliku,
kako je iz sheme vidljivo, jedna izrazita tema ( A ) češće ponavlja, odijeljena međustavcima
( B, C ) koji međusobno i nasuprot glavnoj temi stoje u više ili manje naglašenoj
oprečnosti.
Ludwig van Beethoven sa svojih devet simfonija uvelike nadmašuje značenje pojma
simfonije. Proširuje formu (provedba, coda) i povećava orkestar, staroj formi simfonije
dodaje izvanglazbeni sadržaj.

Postklasična simfonija koja se javlja u 19.st. kreće se u dva smjera, oba nalaze uporište u
Beethovenovu stvaralaštvu: prvi pojmom simfonija želi označiti čisto instrumentalnu
glazbu koju treba obogatiti novim stilskim obilježjima romantizma (F. Schubert, F.
Mendelssohn, R. Schumann, J. Brahms, A. Bruckner, J. Sibelius, P. I. Čajkovski i dr.), dok
drugi nastoji izvanglazbenim programom stvarati nove simfonijske forme, programne
simfonije (H. Berlioz), simfonijske pjesme (F. Liszt, R. Strauss).

IZVOĐAČKI SASTAV

Drugi stavak (Allegretto) je namijenjen simfonijskom orkestru. Sudjeluju gudački i puhački

instrumenti uz udaraljke. Sljedeći instrumenti pripadaju partituri: flaute, oboe, klarinet in
A, fagoti, horna in E, tromboni in D, timpani in A,E, violina prva i druga, viola, violončelo I. i
II., kontrabas.
Izvođački sastav se ne mijenja tijekom skladbe u cjelini već se skupine instrumenata
(gudači i puhači) na trenutke izmjenjuju.
Stavak započinju violončela i kontrabasi koji sviraju ostinatni bas kao podlogu za temu
koja se kasnije izlaže te tako čujemo ponovljene tonove i ritmičke figure, a onda se
uključuje i viola u koja ponavlja ono što smo prethodno čuli u dionici violončela i
kontrabasa. Viola i violončela donose prvu temu. Potom druga i prva violina ponavljaju
isto što se izložilo prethodno dok dinamika raste. Tijekom izlaganja prve teme u prvim
violinama, uključuju se puhački instrumenti te na isti način drveni puhači prate temu kao
što su to činili violončela i kontrabasi na početku. Ovaj puta je sve glasnije i dramatičnije.
Tema se izlaže kontrapunktskom tehnikom imitacije koja je karakteristična za fugu te ju
tako možemo čuti kako se pojavljuje u gotovo svim gudačkim instrumentima. Ovaj stavak
oblikovan je kao fugato (na način fuge), ali nema njezin dovršeni oblik.

6
GLAZBENI OBLIK
Glazbeni oblik je trodijelne forme izmijenjenim ponovljenim A i B dijelom. Okvirni oblik
glasi: A B A' B' A''.
A dio započinje akordom I. stupnja a-mola dužeg trajanja.

Dvotaktni motiv koji se ponavlja, a tonovi se najčešće izmjenjuju.

Tema koja prati prvu temu i često se ponavlja u A dijelu traje 8 taktova, a nakon toga
slijedi još jedna velika rečenica koja se ponavlja.

Prva i glavna tema ima oblik velike periode i traje 16 taktova.

…
B dio započinje drugom temom.

7
 …. Druga tema ima devet taktova, fraza nije
simetrična.

Fraze i motivi su uglavnom pravilni i simetrični što je karakteristično za razdoblje bečke

klasike, ali ne i za razdoblje romantizma gdje forma postaje slobodnija, a s njom i glazbeni
materijal od kojega je građena skladba. Zbog toga je oblik više didaktički.

MELODIJSKE KARAKTERISTIKE
Prepoznatljivi su melodijsko-ritamski motivi koji se javljaju na početku u violončelu i
kontrabasu (Pr. br. 1) te više puta kroz skladbu u gotovo svim instrumentima.

Pr. br. 1

Isto tako, prva tema (Pr. br. 2) koja se ističe po ljepoti melodije. Javljaju se više puta kroz
skladbu. Melodija se kreće postepeno uzlazno i silazno uz kromatske pomake. To joj daje
nostalgičan, melankoličan i zbog kromatike pomalo napet i uznemirujuć ugođaj i karakter.
Kombinira jednostavne melodijske linije s ritmičkim motivima koji su konstantni.

Pr. br. 2

Druga tema (Pr. br. 3) u klarinetima kontrastira u odnosu na prvu. Zbog svoje melodije i
jednostavnosti ritma donosi blaži, smireniji i vedriji ugođaj.

Pr. br. 3

Motive prve teme (Pr. br. 4) koristi ponovno u daljnjem tijeku skladbe i obrađuje ga po
principu fuge.

8
Pr. br. 4

RITAMSKE KARAKTERISTIKE
Simfonija je pisana u jednostavnoj, dvočetvrtinskoj mjeri. Metar je nepromjenjiv tijekom
cijele skladbe.
Početak (Pr. br. 1) je specifičan zbog naizgled jednostavnog ritamskog obrasca koji prati
prvu temu. Ponavlja se kroz skladbu bez prestanka do pojave druge teme, a sastoji se od
samo dvije notne vrijednosti; četvrtinke i osminke. No, zbog svoje artikulacije, a to su
portato i staccato koje se izvode izdržano (tenuto) on dobiva grublji, svečan i ozbiljan
karakter.

Pr. br. 1

Početak druge teme (Pr. br. 2) donosi još jednu specifičnost u ritmu, a to su triole koje
ovaj puta prate drugu temu u legato artikulaciji i zbog toga ova tema dobiva poletan,
razdragan, graciozan i pomalo zaigran karakter. Ovakva glazba se s lakoćom sluša te
nakratko opušta slušatelja prije nego se opet pojavi materijal prve teme.

Pr. br. 2

9
Pr. br. 3
Ovaj dio je specifičan po triolama (Pr. br. 3) koje se izvode staccato i imaju oštar naglasak.
Zbog takve naglašene artikulacije priprema slušatelja na materijal prve teme koji slijedi u
nastavku uz pratnju šesnaestinki čime započinje priprema za vrhunac dramatske
napetosti.

Kao što je prethodno navedeno, izdvojio bi se i šesnaestinski ritamski pomak u puhačkim

instrumentima (Pr. br. 6) koji postupno raste u glasnoći čime se pojačava napetost te ga
osjećamo kao vrhunac stavka uz materijal prvog dijela, dok već u sljedećem trenutku
čujemo ponovnu pojavu druge (sporedne) teme.

Pr. br. 6

HARMONIJSKI JEZIK

Harmonijske funkcije su čiste iako se kroz simfoniju doživljavaju određene alteracije, a

time i proširenje tonaliteta. Zbog toga u 2. stavku Sedme simfonije prevladava harmonijski
izričaj zrelog klasičara s pogledom prema romantizmu. Skladba je pisana u a-molu u kojem
se nalazi prva tema, dok prijelaz u istoimeni - A-dur čujemo kada se pojavljuje i druga
tema. Ima jednostavnih harmonijskih funkcija, dijatonskih akorada, ali i kromatike i
kromatskih veza. Modulira u različite tonalitete pomoću kromatske tercne srodnosti (npr.
A-dur-F-dur).
Gust harmonijski ritam rijetko koristi.

10
Harmonijski ritam u šesnaestinskom pomaku:

Koristi sekvence. Pr. Dvotaktni model koji se ponovio za sekundu silazno dva puta.

ZAKLJUČAK I PLANOVI ZA KORIŠTENJE U NASTAVI

Drugi se stavak sedme Beethovenove simfonije može izdvojiti po dvjema temama koje
naprije sviraju dvije različite skupine instrumenata (prvu gudački instrumenti, a drugu
puhački instrumenti) te po tome što kontrastiraju u karakteru i ugođaju. Osim toga,
skladba obiluje stilskim izražajnim sredstvima koja su karakteristična za romantizam:
dinamika je promjenjiva, velikog raspona, dostiže ekstreme te je istovremeno i kontrastna
zbog čega slušatelj često biva iznenađen. Melodija je pjevna, širokog i dugog daha. S
tehničke strane, skladba je zahtjevna za izvođenje i traži vještog, virtuoznog i zrelog
instrumentalista koji savršeno vlada svoiim instrumentom. Forma je nestabilna, bez
čvrstih kadenci, harmonijski bogata i raznolika. Zbog korištenja kromatike i disonance
skladatelj doprinosi stvaranju napetosti, stanju iščekivanja i neizvjesnosti onoga koji sluša.

Ovu skladbu je moguće koristiti u nastavi prilikom obrade skladatelja – L. v. Beethovena,

kod obrade glazbenog razdoblja – klasicizma/romantizma, izvođačkog sastava –
simfonijskog orkestra, kod obrade skupina instrumenata – gudači, puhači, u obradi
određenog instrumenta, glazbene vrste simfonije, glazbenih oblika, u obradi glazbenih
sastavnica; melodije, boje, dinamike, tempa, artikulacije, načina izvođenja.

Kroz analizu i slušanje ove skladbe mogu se naučiti sljedeći pojmovi i pojave: romantizam,
simfonijski orkestar, simfonija, višestavačnost, gudački instrumenti, puhački instrumenti,
udaraljke, prva tema, druga tema, pjevna melodija, dramatičnost, emotivnost, snaga
glazbe, apsolutna glazba, virtuoznost interpreta, iznijansirana dinamika, kromatika,
disonantni akordi, modulacija.

11