SVEUILITE U ZAGREBU MUZIKA AKADEMIJA

I. ODSJEK

VALERIJA VRANJE

ANALIZA CIKLUSA 24 PRELUDIJA I FUGE

op. 87
DMITRIJA OSTAKOVIA
DIPLOMSKI RAD

ZAGREB, 2015.
SVEUILITE U ZAGREBU MUZIKA AKADEMIJA
I. ODSJEK
1

ANALIZA CIKLUSA 24 PRELUDIJA I FUGE

op. 87
DMITRIJA OSTAKOVIA
DIPLOMSKI RAD
Mentor: izv. prof. Ante Kneaurek
Student: Valerija Vranje
Ak.god. 2014/2015.

ZAGREB, 2015.

DIPLOMSKI RAD ODOBRIO MENTOR

izv. prof. Ante Kneaurek

_________________________
Potpis

U Zagrebu,

Diplomski rad obranjen

POVJERENSTVO:

1. _______________________
2. _______________________
3. _______________________
4. _______________________
5. _______________________

SADRAJ:

Saetak
1. Uvod

2. Povijesni razvoj
2. 1. Kulturno politika situacija Sovjetske Rusije
sredinom 20. stoljea

2. 2. Umjetniki rad Dmitrija ostakovia

unutar politikih ogranienja

3. 24 preludija i fuge op. 87

3. 1. Uvod

11

3. 2. Stilske odrednice i utjecaj J. S. Bacha;

polifoni i harmonijski aspekt

13

4. Analiza preludija i fuga

4. 1. Preludij i fuga br. 1 u C duru

32

4. 2. Preludij i fuga br. 2 u a molu

35

4. 3. Preludij i fuga br. 3 u G duru

38

4. 4. Preludij i fuga br. 4 u e molu

42

4. 5. Preludij i fuga br. 5 u D duru

46

4. 6. Preludij i fuga br. 6 u h molu

49

4. 7. Preludij i fuga br. 7 u A duru

52

4. 8. Preludij i fuga br. 8 u fis molu

55

4. 9. Preludij i fuga br. 9 u E duru

58

4. 10. Preludij i fuga br. 10 u cis molu

61

4. 11. Preludij i fuga br. 11 u H duru

64

4. 12. Preludij i fuga br. 12 u gis molu

67

4. 13. Preludij i fuga br. 13 Fis duru

71

4. 14. Preludij i fuga br. 14 u es molu

74

4. 15. Preludij i fuga br. 15 u Des duru

77

4. 16. Preludij i fuga br. 16 u b molu

80

4. 17. Preludij i fuga br. 17 u As duru

83

4. 18. Preludij i fuga br. 18 u f molu

86

4. 19. Preludij i fuga br. 19 u Es duru

89

4. 20. Preludij i fuga br. 20 u c molu

92

4. 21. Preludij i fuga br. 21 u B duru

95

4. 22 Preludij i fuga br. 22 u g molu

98

4. 23. Preludij i fuga br. 23 u F duru

101

4. 24. Preludij i fuga br. 24 u d molu

104

5. Zakljuak

108

6. Literatura

109106

SADRAJ

Ciklus 24 Preludija i fuge op. 87 Dmitrija ostakovia predstavlja vrhunsko izdanje

polifone glazbe 20. stoljea s osloncem na glazbu Johanna Sebastina Bacha. Djelo je nastalo u
tajnosti, 50 ih godina prolog stoljea, u vremenu izrazite umjetnike blokade koja je
vladala unutar Sovjetskog Saveza.
Tonaliteti su u ciklusu rasporeeni po kvintnom krugu uzlazno pri emu za svakim durskim
tonalitetom slijedi njegov paralelni mol. Na tonalitetnom planu ostakovi ne naputa
tradiciju dura i mola, ali se uz njih slui i suvremenim (slobodnijim) harmonijskim
sredstvima. Graa preludija varira izmeu onih homofonog i plesnog karaktera te uvertire ili
klavirske etide. Formalni plan fuge blizak je tradicionalnim uzorima gdje se jasno mogu
raspoznati prva, druga i trea provedba, a koriste se i razne tehnike razvoja tematskog
materijala kao to su inverzija, kanonske imitacije, augmentacija, diminucija i sl. Takoer,
izmeu preludija i fuga esto je prisutna meusobna povezanost koja se najvie oituje u
motivskoj i harmonijskoj slinosti.

SUMMARY

Cycle of 24 Preludes and Fugues op. 87 by Dmitri Shostakovich represents a special

edition of polyphonic music of the 20th century with a base in Johann Sebastian Bachs music.
The piece was written in secret, during the middle of the last century, in a time of an intense
artistic blocade which was taking its place in a Soviet Union.
Tonalities are arranged by upper fifth circle where every major tonality is followed by his
minor pair. Shostakovichs musical language is still based in tradition of major and minor
tonalities, but he is also using newer, more modern harmonic resources. The construction of
Preludes varies between a homophonic and dance charachter, overture or piano etude. The
formal plan of the Fugue is closer to the tradition because parts can be easily recognized (first,
second and third part). There is also a use of different development polyphonic tehniques such
as inversion, canonic imitation, augmentation, diminution etc. Preludes and Fugues are
connected by similar motives and harmony.
6

1. UVOD

Pisanje kompleksnih polifonih djela skladateljima je od vremena kasne renesanse

predstavljalo veliki izazov; izazov koji je od glazbenika zahtijevao vjeto baratanje
skladateljskim tehnikama, poznavanje glazbene teorije i tehnikih mogunosti instrumenta za
koji se pie. Johann Sebastian Bach je tijekom baroka svojim velikim opusom pridonio
razvoju kako instrumentalne glazbe, tako i polifonije. Zbirke Das Wohltemperierte Klavier (I.
i II. svezak) kao i Die Kunst der Fuge (Umjetnost fuge) podignule su letvicu mogunosti
izraza na instrumentima s tipkama. Glazba je postala teoretski i tehniki iznimno sloena;
pojavio se oblik fuge koji je baziran na jednoj temi uz pratnju kontrapunkta koja se razvija i
gradi na temelju harmonijskih pravila ime se istovremeno ostvaruje harmonijska
kompleksnost i tematsko jedinstvo. Fugu su kao zaseban, ali i kao oblik unutar veih
kompozicija koristili mnogi skladatelji poput Mozarta, Beethovena, Brahmsa i drugih, no
rijetki su bili oni koji su se poput Bacha usudili pisati cijeli polifoni ciklus zasebnih fuga koje
su uz to bile praene slobodnijim polifonim oblicima, kao to su npr. fantazija, toccata ili
preludij. Unutar razdoblja romantizma Felix Mendelssohn je napisao ciklus 6 preludija i fuge
op. 35; a Robert Schumann ak etiri zbirke fugi poput Sieben Klavierstcke in
Fughettenform op. 60. Chopin, Skrjabin i Debussy pisali su poznate zbirke preludija (Chopin
Preludiji op. 28; Skrjabin Preludiji op. 11, op. 13, op. 16; Debussy Preludiji 1 i 2).
Meutim, tek su se dva skladatelja sredinom 20. stoljea usudili slijediti Bachov oblikovni
obrazac u stvaranju ciklusa od 24 preludija i fuge te su tako nastale dvije monumentalne
polifone zbirke : Paul Hindemith Ludus Tonalis (1942.) i Dmitrij ostakovi 24 preludija
i fuge op. 87 (1951.). Iako strukturalno slina djela, harmonijski jezik obojice skladatelja se
drastino razlikuje od Bachovog jezika. Povijesno, to je vrijeme naputanja tonaliteta, razvoja
serijalizma i potrage za novom vrstom ekspresije. Mijenjanju glazbenog jezika su, osim
individualnih crta skladatelja, pridonijeli i politiki i kulturni dogaaji te okruenje u kojem
su ivjeli. To je vrijeme dva svjetska rata, vrijeme velikih tragedija, uspostavljanja novih
drava i umjetnikih cenzura. Ovaj rad istrauje umjetniki razvoj Dmitrija ostakovia i
stvaranje ciklusa 24 preludija i fuge op. 87, gdje se skladatelj istovremeno oslanja na prolost
koristei barokni uzor, ali i progresivno gleda u budunost razvijajui i izraavajui svoj
unikatni glazbenog jezik.

2. POVIJESNI RAZVOJ

2. 1.

Kulturno politika situacija Sovjetske Rusije sredinom 20. stoljea

Tijekom vladavine Josefa Staljina (1922. 1953.) u Sovjetskoj Rusiji, vladala su

velika ogranienja za umjetnike, glazbenike, knjievnike i kritiare tadanjeg vremena zbog
pokretanja projekta zvanog Sovjetski nacionalizam kojemu je cilj bio ujedinjene ruskog
naroda kroz umjetnost. Vlada Sovjetske Rusije cenzurirala je bilo koji oblik umjetnosti
ukoliko on nije odgovarao njihovim afinitetima. Djela glazbenika bila su strogo praena od
strane drave te ih je morao odobriti Glavni komitet kompozitora u Moskvi (pod strogim
vodstvom Tihona Hremnikova). Kljunu ulogu u ograniavanju umjetnikog izraavanja
imao je Andrej Zdanov, voa Komunistike partije i Staljinov sljedbenik koji je pokrenuo
veliki proces 'proiavanja' glazbenih djela (anti formalistiki proglas), donosei pravila o
tome to se smije, a to ne smije koristiti kao glazbeni izraz. Strogo su bili zabranjeni bilo
kakvi utjecaji post moderne zapadnoeuropske glazbe koji su se npr. oitovali u uporabi
tehnike serijalizma. Zdanovljeva naredba pozvala je sve sovjetske kompozitore, a ponajvie
ostakovia, Prokofjeva, Haaturjana, ebalina, Popova, Mjaskovskog i druge, da striktno
moraju odgovarati Rezoluciji Centralnog komiteta Komunistike partije s odlunom
reorijentacijom vlastitih umjetnikih pogleda i dokazati nametnuti umjetniki smjer
ustrajnou i iskrenou. Mnogi intelektualci i umjetnici bili su izrazito nesigurni u vezi
svojih karijera. Autor Maksim Gorki u svom eseju Socijalni realizam iz 1. broja asopisa
Sovetskaya Muzyka iz 1933.godine pie o cenzuri sljedee :
Glavna panja sovjetskih kompozitora mora biti usmjerena prema pobjednikim i
progresivnim principima stvarnosti, prema svemu onome to je herojsko, jasno i lijepo. To
istie svijet sovjetskih ljudi i mora biti utjelovljeno unutar glazbenih slika punih ljepote i
snage. Socijalistiki realizam zahtijeva neumoljivu borbu protiv modernistikih pravaca koji
ignoriraju tradiciju i koji su tipini za trule suvremene buroazijske umjetnosti ().

2. 2.

Umjetniki rad Dmitrija ostakovia unutar politikih ogranienja

Umjetnika karijera i stvaralatvo Dmitrija ostakovia je zbog politikih ogranienja

doivljavala brojne prijave, prijetnje i povlaenja djela s kazalinih i koncertnih programa.
Prvu osudu dobio je 1936. godine za operu Lady Macbeth of the Mtsensk District koju su
kritiari ruskih politikih novina Pravda prozvali prostakom, primitivnom i vulgarnom.
Pravda kao publikacija bila je izravno voena utjecajem Komunistike partije. lanak je
uvelike utjecao na rusku javnost ponajvie zbog incidenta u kojem je Staljin napustio izvedbu
opere Lady Macbeth prije njezinog zavretka. Sovjetska Komunistika partija kreirala je
pogrdnu retoriku oznaku formalist koja je stvorena kako bi osudila sve skladatelje ija se
glazba temeljila na zapadnoeuropskoj tradiciji. Namjera je bila usmjerena prema osuivanju
svih individualaca koji su svojim izraavanjem i kreativnou djelovali protiv sovjetskog
politikog reima i tzv. nacionalizma. Ta osuda proganjala je ostakoviev rad narednih 12
godina. Nakon incidenta s operom, Centralni komitet ruske Komunistike partije odbacio je
ostakovia, time stavivi njegovu karijeru u opasnost kroz oteavanje i zabranjivanje
izvoenja njegovih djela u javnosti. Iste godine njegova 4. simfonija takoer je povuena s
koncertnog repertoara, a tijekom ruskog politikog dogaaja zvanog Velika istka (1936.
1938.) uhieni su i ubijeni ostakovievi bliski prijatelji nakon ega je on po prvi put postao
svjestan opasnosti i ugroenosti vlastitog ivota. Tijekom tog perioda skladao je glazbu prema
politikim oekivanjima kako bi ponovno zadobio Staljinovo povjerenje. Simfonije br 4. i 5.
skladane su izmeu 1936. i 1937. te su zbog prethodno primljenih kritika skladane
konzervativnijim nainom te su poele golem uspjeh. Tijekom ovog perioda ostakovi je
skladao svoje prve gudake kvartete, no, budui da se njegova osvijetenost prema koritenju
vlastite ograniene slobode u simfonijama pojaala, do 1948. godine privatno se vie
fokusirao na stvaranje manjih instrumentalnih djela za ansamble gdje je mogao vie
eksperimentirati sa stilom. U jeku stvaranja njegove slubene tj. dravne glazbe, uslijedila su
velika djela poput 6., 7., 8. i 9. simfonije, koje su svojim sadrajem suptilno kritizirale
postojeu vlast ne samo u Rusiji, ve i u svijetu, esto koristei idovsku tradicionalnu glazbu
kao simbol osude antisemitizma. Sljedei veliki napad drave ostakovi je doivio 1948.
godine tijekom Zdanovljevog antiformalistikog proglasa, kada je izvoenje njegovih djela
tijekom cijele godine bilo u potpunosti zabranjeno. Unato tekoj financijskoj situaciji
ostakovi nije napustio Rusiju te je ivio paralelnim ivotima gdje je s jedne strane radio
djela prema nalogu vlade, dok je privatno pokuao pisati glazbu koja je za cilj imala
9

zadravanje i razvijanje njegovog umjetnikog integriteta. U narednim godinama, iako pod

velikim pritiskom drave, nastala su neka od njegovih velikih djela poput Violinskog koncerta
br. 1 u a molu op. 77 (1948.), ciklusa pjesama Iz idovske poezije op. 79 (1948.) te zbirke 24
preludija i fuge op. 87 (1951.). Prema nalogu drave napisao je dva oratorija koja su uivala
velik uspjeh; Pjesme uma op. 81 (1949.) i Zrake na naoj domaoj zemlji op. 90 (1952.), te
brojnu filmsku glazbu koja je odgovarala komunistikoj propagandi. Sam skladatelj iznio je
sljedee miljenje o pisanju glazbe protiv vlastitog identiteta i uvjerenja:
Tijekom noi sam sjeo i kroz nekoliko sati izbacio neto sluajno. Kada sam podnio
ono to sam napisao, na vlastito oduevljenje i horor, pruili su mi ruku i platili.
ostakovieva kreativna razdijeljenost izmeu pisanja tzv. slubene (dravne) i neslubene
(vlastite) glazbe definirala je njegov unikatni glazbeni jezik koji se bazira na upotrebi
kompleksnih polifonih kompozicijskih struktura i proirenog tonaliteta. Dok se s jedne strane
suoavao s pisanjem slubene glazbe, njegov pravi glazbeni jezik i integritet bivao je sve
jaim te je doao do izraaja sa stvaranjem 24 preludija i fuge op. 87, gdje njegova glazba
komunicira prema ovjeanstvu kroz eklekticizam i univerzalnost.

10

3.

24 PRELUDIJA I FUGE OP. 87

3. 1.

Uvod

Zbirka 24 preludija i fuge op. 87 nastala je izmeu 1950. i 1951. godine tijekom
godina izrazitog politikog preokreta u ostakovievom ivotu. U jeku opovrgavanja njegove
glazbe od strane Staljinove vlade, doivljavao je manipulacije vlastitog meunarodnog ugleda
na nain da su ga predstavnici te iste vlade odabrali za glasnogovornika Sovjetske mirovne
delegacije. U inozemstvu je morao predstavljati politike interese kojima se i sam protivio, no
s dobivanjem pozicije glasnogovornika omoguena su mu putovanja izvan Sovjetskog Saveza
pod uvjetom da bude praen od strane sovjetskih promatraa. Jedno od takvih putovanja bilo
je putovanje u Leipzig koje mu je donijelo inspiraciju za pisanje zbirke preludija i fuga. Tamo
se 1950. godine obiljeavala dvjestota obljetnica smrti Johanna Sebastiana Bacha te je tamo
ostakovi imao priliku sluati pijanistiko natjecanje u izvoenju Bachovih preludija i fuga
iz zbirke Das Wolhtemperierte Klavier prilikom kojeg je pobjedu odnijela ruska pijanistica
Tatjana Nikolajeva. Potaknut njezinom izvedbom, nakon povratka u Moskvu, ostakovi se
odluuje da e pokuati napisati ciklus koji se oslanja na baroknu instrumentalnu polifoniju.
Festival ga je potaknuo da oivi osjeaj za glazbeni temelj kojeg je izgubio tijekom sovjetske
opresije koju je doivljavao. Takoer, cijela zbirka je posveena Tatjani Nikolajevoj, koja ju
je 23. i 28. prosinca 1952. javno izvela u Glinka dvorani u Petrogradu te kasnije i snimila.
Sam ostakovi o nastanku svog djelu kae sljedee :
Na poetku sam htio savladati neku vrstu tehnikih vjebi iz polifonije. Zatim sam
proirio svoj zadatak i odluio komponirati na temelju modela iz Bachovog Das
Wohltemperierte Klavier veliki ciklus skladbi polifone forme s odreenim karakterom i
umjetnikom namjerom.
Djelo je skladao iskljuivo iz privatnih razloga sa eljom da se izbori protiv sovjetske
ideologije i da istrai podruja apsolutne glazbe. Da ga je namijenio javnom izvoenju,
ostakovi bi morao slijediti slubeno nametnute principe socijalistikog realizma protiv
kojeg je djelo snano proturjeilo svojom sadrajnom kompleksnou i kombinacijom
raznovrsnih glazbenih jezika. Meutim, ono je svoju praizvedbu ipak doivjelo u travnju
11

1951. kada je cijeli ciklus izveo sam ostakovi na privatnom recitalu u Savezu sovjetskih
kompozitora u Moskvi. Prva publikacija izdana je 1952. godine u dva dijela od strane
izdavaa Muzgiz te je to postao prvi slubeno objavljeni polifoni ciklus u ruskoj glazbi.
Kritiki su odgovori i publikacije na nastup bili podijeljeni. Neki autori smatrali su razliito
mijeanje stilova koje ostakovi koristi neinventivnim i suhoparnim. Iako su ga sovjetski
mediji poeli podravati nakon cenzure 1948. godine, novo djelo doekano je s novim
znaajnim odbijanjem. Meutim, odstupanjem od glavne struje, ostakovi je ostao dosljedan
vlastitom stilu koji je svoj procvat i slobodu jo vie doivio nakon Staljinove smrti 1953.
godine.

12

3. 2.

Stilske odrednice i utjecaj J. S. Bacha; polifoni i harmonijski aspekt

Zbirka preludija i fuga Das Wohltemperierte Klavier u dva sveska J. S. Bacha

predstavlja najvei uzor ostakovievog ciklusa 24 preludija i fuge op. 87. Bachov utjecaj se
kod ostakovia vidi u razliitim aspektima poput motivikog razvoja baroku inherentnih
obrazaca, koritenja polifonih tehnika i harmonijskog makroplana. ostakovi se u rasporedu
tonaliteta oslanja na uzor kojeg je Chopin koristio u svojem ciklusu preludija op. 28 gdje se
po kvintnom krugu uzlazno niu dur i njegov paralelni mol (primjer 3. 2. 1.) za razliku od
Bacha koji koristi kromatsko ljestvino nizanje dura i istoimenog mola.

Pr. 3. 2. 1. Raspored tonaliteta u 24 preludija i fuge op. 87, D. ostakovia

1. Preludij i fuga u C-duru

2. Preludij i fuga u a-molu
3. Preludij i fuga u G-duru
4. Preludij i fuga u e-molu
5. Preludij i fuga u D-duru
6. Preludij i fuga u h-molu
7. Preludij i fuga u A-duru
8. Preludij i fuga u fis-molu
9. Preludij i fuga u E-duru
10. Preludij i fuga u cis-molu
11. Preludij i fuga u H-duru
12. Preludij i fuga u gis-molu
13. Preludij i fuga u Fis-duru
14. Preludij i fuga u es-molu
15. Preludij i fuga u Des-duru
16. Preludij i fuga u b-molu
17. Preludij i fuga u As-duru
18. Preludij i fuga u f-molu
19. Preludij i fuga u Es-duru
20. Preludij i fuga u c-molu
21. Preludij i fuga u B-duru
22. Preludij i fuga u g-molu

1. svezak

2. svezak

23. Preludij i fuga u F-duru

24. Preludij i fuga u d-molu

Tijekom svog studija na konzervatoriju u Petrogradu, ostakovi je takoer bio pod utjecajem
skladatelja poput Aleksandra Glazunova, koji je napisao 4 preludija i fuge op. 101 i Sergeja
Tanjejeva ije je poznato djelo Preludij i fuga u gis molu iz 1910. godine.

13

Nemali broj ostakovievih tema fugi podsjea na Bachove. Neki od primjera su sljedei :

Pr. 3. 2. 2. Bach, Fuga br. 10 u e molu, DWK I. sv., t. 1. 3.

Pr. 3. 2. 3. ostakovi, Fuga br. 9 u E duru, op. 87, t. 1. 4.

Slinost ova dva primjera moe se primijetiti u vie smjerova. Obje fuge su dvoglasne,
divergentno se kreu iz tonalitetnog centra, motiviki su sline, a odgovori su im tonalitetni.
Sljedei primjeri predstavljaju takoer dvije sline teme iz oba skladateljska ciklusa, gdje obje
teme zapoinju skokom prima kvinta nakon ega dolazi postepeni pomak nanie:

Pr. 3. 2. 4. Bach, Fuga br. 7 u Es duru DWK II.sv., t. 1. 8.

14

Pr. 3. 2. 5. ostakovi, Fuga br. 1 u C duru, op. 87, t. 1. 9.

Primjeri 3. 2. 6. i 3. 2. 7. prikazuju povezanost koja se oituje po dvotaktnom trajanju

pedalnog tona u preludiju br. 1 iz I. sv DWK i u preludiju br. 1 iz op. 87.

Pr. 3. 2. 6. Bach, Preludij br. 1 u C duru, DWK I. sv., t. 1. 5.

Pr. 3. 2. 7. ostakovi, Preludij br. 1 u C duru, op. 87, t. 1. 7.

15

Izmeu preludija br. 1 i br. 21 iz I. sv DWK i preludija br. 2 iz op. 87 (primjeri 3. 2. 6., 3. 2. 8.
i 3. 2. 9.) slinosti se oituju u arpeggio figuriranim esnastinkama izmeu gornjeg i donjeg
registra.

Pr. 3. 2. 8. Bach, Preludij br. 21 u B duru, DWK I. sv., t. 1. 3.

Pr. 3. 2. 9. ostakovi, Preludij br. 2 u a molu, op. 87, t. 1. 5.

16

Motivika slinost izmeu Bacha i ostakovia moe se pronai i unutar fuge br. 2 u c molu
iz I. sv. DWK i fuge br. 2 u a molu iz op. 87.

Pr. 3. 2. 10. Bach, Fuga br. 2 u c molu, DWK I.sv., t. 1. 3.

Pr. 3. 2. 11. ostakovi, Fuga br.2 u a molu, op. 87, t. 1. 5.

U oba primjera koristi se figura anapesta, a razlika je naravno u harmonijskom ruhu te bismo
mogli zakljuiti da ostakovieva tema ima prizvuk polke.
Slinost izmeu dvaju ciklusa oituje se i u broju glasova u fugama, a statistiki pregled
(Tabela I.) prikazuje da je ostakovi najvie pisao troglasne i etveroglasne fuge kao i Bach
u I. svesku DWK. Oba skladatelja su u svojim ciklusima napisala samo jednu dvoglasnu fugu
izmeu kojih se proima odreena vrsta tonalitetne i motivike povezanosti (primjeri 3. 2. 2. i
3. 2. 3.)
.
Zanimljivost je da su obojica otvorila i zatvorila svoje cikluse fuga u etveroglasnom slogu
(kod Bacha se to primarno odnosi na I. svezak).

17

Tabela I.
ostakovi op. 87
2 glasa : 1 fuga (br. 9)
3 glasa : 11 fuga (br. 2, 3, 5, 7, 8,
11, 14, 16, 19,
21, 23)
4 glasa : 11 fuga (br. 1, 4, 6, 10,
12, 15, 17, 18,
20, 22, 24)
5 glasa : 1 fuga (br. 13)

Bach DWK I. svezak

Bach DWK II. svezak

2 glasa : 1 fuga (br. 10)

2 glasa : /

3 glasa : 11 fuga (br. 2, 3, 6, 7, 8,

9, 11, 13, 15, 19,
21)

3 glasa : 15 fuga (br. 1, 3, 4, 6,

10, 11, 12, 13,
14, 15, 18, 19,
20, 21, 24)

4 glasa : 10 fuga (br. 1, 5, 12, 14,

16, 17, 18, 20,
23, 24)

4 glasa : 9 fuga (br. 2, 5, 7, 8, 9,

16, 17, 22, 23)

5 glasa : 2 fuge (br. 4, 22)

5 glasa : /

U fugama Bach koristi razne polifone tehnike poput stalnog kontrapunkta, inverzije,
augmentacije, diminucije, imitacije (tonalitetni i realni odgovor), kanonske imitacije (stretta),
tonikog i dominantng pedala te kontraekspozicije i code. ostakovi je svoje fuge gradio na
temelju Bachovog uzora te je u njima takoer koristio navedene tehnike koje je prilagodio
vlastitom harmonijskom jeziku. U I. svesku DWK Bach nema ni jednu dvostruku fugu, dok ih
je ostakovi u svom ciklusu napisao dvije: fugu br. 4 u e molu i fugu br. 24 u d molu
(detaljne analize u 4. poglavlju; 42. i 104. str.). Takoer, novina koju ostakovi unosi jest
pojava leeeg tona, tj. pedala na drugim stupnjevima unutar tonaliteta gornja (III. st) i
donja medijanta (VI. st) te na II. i VII. stupanju. Svi navedeni stupnjevi podloni su
alteracijama dok kod Bacha prevladavaju samo pedalni tonovi na dominanti i tonici.

18

Tabela II.
Polifone tehnike

Bach DWK I. svezak

ostakovi op. 87

Sve imaju cp, ali stalni imaju :

Stalni kontrapunkt

Br. 1, 5, 8, 10, 15, 16, 19, 20, 22,

23

Sve fuge imaju stalni cp osim

fuge br. 22

Tonalitetni odgovor

Br. 2, 3, 7, 8, 11, 12, 13, 16, 17, 18,

19, 21, 22, 23, 24

Br. 5, 10, 14, 17, 21, 23, 24

(u fugi br. 24 obje ekspozicije
imaju tonalitetni odgovor)

Realni odgovor

Br. 1, 4, 5, 6, 9, 10, 14, 15, 22, 24

Br. 1, 2, 3, 4, 6, 7, 8, 9, 11, 12, 13,

15, 16, 18, 19, 20, 22

Stretta

Br. 1, 4, 6, 8, 11, 15, 16, 22, 24

Br. 1, 2, 3, 4, 5, 7, 8, 9, 10, 11, 12,

13, 14, 17, 18, 21, 22

Augmentacija

Br. 8

Diminucija

Br. 5

Br. 13

Inverzija

Br. 4, 8, 14, 15, 20

Br. 9, 22

Coda

Br. 11, 15, 17

Sve

Sve

Toniki pedal (zavrni dio fuge)

Br. 1, 2, 4, 6, 20

Br. 1, 3, 5, 6, 7, 10, 12, 13, 14, 16,

17, 18, 19, 20, 21, 22

Dominantni pedal (zavrni dio

fuge)

Br. 4, 20, 24

Proirenje prve provedbe

Pedal na drugim
stupnjevima

Pikardijska terca1

Br. 1, 4, 9, 11, 15, 18

Br. 1, 6, 10, 12, 13, 14, 15, 18, 21, 22

Br. 10
Br. 2 (na snienom II. st.,
t. 67. 69.)
Br. 3 (na snienom II. st.,
t. 94. 95.)
Br. 7 (na III. st., t. 86. 89.)
Br. 11 (na IV. st., t. 114. 116.)
Br. 20 (na VI. st., t. 97. 100.)

Br. 2, 4, 6, 8, 10, 12, 14, 16, 18,

20, 22, 24

Dvostruka fuga

Br. 4, 8, 12, 16, 18, 20

Br. 4, 24

Zavretak fuge na pikardijskoj terci karakteristin je za barokni stil; njome zavravaju sve Bachove fuge u molu

19

ostakovi je neke od svojih preludija i fuga iz ciklusa op. 87 temeljio na plesnim ritmovima
ili etidama koje su graene na bazi odreene tehnike problematike. (Tabela III.) :
Tabela III.
Oblik

Tema s varijacijama

ostakovi op. 87
Preludij/ Fuga

Preludij br. 16 u b molu

Fuga br. 2 u a molu;

Polka
Preludij br. 8 u fis molu

Passacaglia

Barcarolle

Tehniko - stilske
karakteristike
Jednostavna melodija ukraena je
umanjenim notnim vrijednostima
sa stalnom osnovnom
harmonijskom pratnjom

Stalna 2/4 mjera s naglaskom na

prvu dobu; stalni ritmiki motivi u
nastavku (pr. 4. 2. 2. i 4. 8. 1.)

Preludij br. 12 u gis molu

12-taktna tema u basu koja se

ponavlja 10 puta u razliitim
oblicima (pr. 3. 2. 12. a i b)

Preludij br. 13 u Fis duru

Nizanje dvotaktnih fraza, 1.fraza =

esnaestinska ili osminska figura,
2. fraza = akordika figura

Valcer

Preludij br. 15 u Des duru

Fantazija

Preludij br. 10 u cis molu

Izmjena esnaestinskih pasaa u

lijevoj i desnoj ruci ime se dobiva
improvizacijski efekt

Mar

Preludij br. 9 u E duru

Polagani puls i etverodobna mjera

Scherzo

Preludij br. 11 u H duru

Brzi tempo, jednostavna tekstura

Etida

Preludij br. 2 u a molu

Preludij br. 10 u cis molu
Preludij br. 21 u B duru

Konstantni esnaestinski ritam,

studija spretnosti i kontrole

Preludij br. 1 u C duru

3/4 mjera s naglaskom na 2. dobi u

taktu

Sarabanda

Francuska uvertira

Preludij br. 6 u h molu

20

3/4 mjera sa stalnim naglaskom na

prvoj dobi

(pr. 4. 2. 1., 4. 10. 1., 4. 21. 1.)

Konstantna uporaba punktiranog

ritma u oba registra

Primjer 3. 2. 12. prikazuje preludij br. 12 u gis molu op. 87 koji je napisan u obliku
passacaglie:

Pr. 3. 2. 12. a) ostakovi, Preludij br. 12 u gis molu, op.87, t.1. 20.
prvo iznoenje teme u basu

Pr. 3. 2. 12. b) ostakovi, Preludij br. 12 u gis molu, op. 87, t. 71. 84.
drugo iznoenje teme u sopranu uz osminsko kretanje u basu

Na slian nain Bach je oblikovao neke od svojih preludija iz zbirke DWK, gdje je osim
baroknih plesova koristio i polifone oblike poput dvoglasne invencije, toccate i fuge :
1. Preludij br. 8 u es molu: Sarabande
2. Preludij br. 13 u fis molu: Gigue
3. Preludij br. 17 u As duru: Menuet
21

4. Preludij br. 10 u e molu: Aria

5. Preludij br. 24 u u h molu: Triosonata
6. Preludij br. 7 u Es duru: Toccata
7. Preludij br. 11 u F duru: Dvoglasna invencija
8. Preludij br. 19 u A duru: Fuga

Osim to se ostakovi referirao na Bacha u polifonoj gradnji preludija, a posebice fuga,

ciklus op. 87 odlikuje se i brojnim ostakovievim znaajnim autorskim potpisima koji
ukljuuju koritenje prepoznatljivog motiva graenog od pomaka prima kvinta seksta
(velika ili mala) kvinta (primjeri 4. 1. 2., 4. 4. 1., 4. 4. 2., 4. 14. 2.), te melodija graenih
unutar intervala kvarte, tzv. kvartnih melodija. Unutar motiva 1 5 6 5 dogaaju se i
este varijacije; tema u primjeru 3. 2. 13. zapoinje s kvintom nakon ega pomak ide na
sekstu. ostakovi takoer koristi i permutaciju istog motiva kao u primjeru 3. 2. 14. gdje
tema zapoinje sa sekstom i izmjenjuje se s kvintom, dok je kod Bacha rijetko sluaj da tema
poinje sekstom.

Pr. 3. 2. 13. ostakovi, Fuga br. 10 u cis molu,

op. 87, t. 1. 4., tema

5 6

Pr. 3. 2. 14. ostakovi, Fuga br. 12 u gis molu,

op. 87, 1. 3., tema

6 5 61

Ovaj motiv se osim u temi pojavljuje i u kontrapunktu fuge ili kao slobodna melodijska
pratnja u preludiju. U primjeru 3. 2. 15. motiv 1 5 6 5 predstavlja ukras koji se javlja kao
pratnja temi passacaglie u donjem registru, dok u primjeru 3. 2. 16. ima ulogu akordike
figuracije u gornjem registru.

22

Pr. 3. 2. 15. ostakovi, Preludij br. 12 u gis molu, op. 87, t. 46. 52.

1-5- 656 51

Tema
passacaglie

Pr. 3. 2. 16. ostakovi, Preludij br. 17 u As duru, op. 87, 1. 4.

1 5 6 5

Posebno je lijep sluaj gdje se motiv 1 5 6 5 koristi na kraju teme kao njezin vrhunac.
Tema se u primjeru 3. 2. 17. iri postepenim pomakom (postupak divergencije) kreui od
intervala sekunde preko terce i kvarte da bi na kraju stigla do konanog raspona kvinte i
sekste koji zaokruuju njezin intenzitet.

Pr. 3. 2. 17. ostakovi, Fuga br. 15 u Des duru , op. 87, t. 1. 6.

1 5 6

23

Sljedei primjeri prikazuju melodije kvartnog karaktera, gdje se teite nalazi oko intervala
kvarte:

Pr. 3. 2. 18. ostakovi, Fuga br. 18 u f molu, op. 87, t. 1. 7.

Pr. 3. 2. 19. ostakovi, Preludij br. 21 u B duru, op. 87, t. 1. 4.

Pr. 3. 2. 20. ostakovi, Fuga br. 23 u F duru, op. 87, t. 1. 4.

Jedan od najvanijih motivikih elemenata u ostakovievoj glazbi jest uporaba tradicionalne

idovske glazbe. Uporaba folklorne tematike bila je dozvoljena od strane sovjetske vlade te se
tako skladatelj odluio osim motiva ruske glazbe inkorporirati i idovske. Prije skladanja op.
87 koristio je elemente idovske glazbe i u djelima poput Klavirskog tria br. 2 u e molu op.
67, Iz idovske poezije op. 79, Gudakog kvarteta br. 4 u D duru op. 83 te ih je nastavio
koristiti i kasnije to se npr. oituje u Violinskom koncertu br. 1 u a molu op. 99.
ostakovieva konzistentna uporaba motiva tradicionalne idovske glazbe bila je potaknuta
njegovom empatijom i svijeu o opasnosti i netoleranciji prema idovskom narodu koja je
uzrokovana pojavom i rairenou antisemitizma unutar Sovjetskog Saveza. Iz sljedeeg
24

primjera (primjer 3. 2. 21.) koji prikazuje fugu br. 8 u fis molu moe se uoiti kako je
ostakovi interpolirao melodiju idovske molitvene pjesme (primjer 3. 2. 22.) kao temu fuge
koristei pri tome litanijski obrazac:

Pr. 3. 2. 21. ostakovi, Fuga br. 8 u fis molu, op. 87, t. 1. 12.

Pr. 3. 2. 22. Melodija tradicionalne idovske jutarnje molitve

Koritenje melodija tradicionalne idovske glazbe oituje se i u preludiju br. 14 u es molu

takoer uz koritenje litanijskog obrazca:

Pr. 3. 2. 23. ostakovi, Preludij br.14 u es molu, op. 87, t. 1. 9.

25

Osim elemenata idovske folklorne glazbe, u velikoj mjeri su iskoriteni i elementi ruske, koji
posebice dolaze do izraaja u preludiju br. 5 u D duru (pr. 3. 2. 24.) gdje permanentna
arpeggia u desnoj ruci asociraju na tradicionalni ruski iani instrument balalajku.

Pr. 3. 2. 24. ostakovi, Preludij br. 5 u D duru, op. 87, t. 1. 6.

U mnogim svojim djelima ostakovi je po uzoru na Bacha koristio motiv koji predstavlja
2

njegov glazbeni potpis, tzv. DSCH (tonovi d es c h) . Unutar op. 87 ovaj potpis se javlja
rjee nego u njegovim ostalim djelima, ali je ipak vidljiv. U primjeru 3. 2. 25. javlja se u
svom permutiranom obliku3 :

Pr. 3. 2. 25. ostakovi, Preludij br. 9 u E duru, op. 87, t. 49. 50.

Bachov potpis ine tonovi b a c - h

Takoer bi se moglo rei da se ovdje radi o slobodnoj inverziji

26

Iako je u polifonoj strukturi svojih preludija i fuga ostakovi slijedio Bachov uzor, ono to
ovaj ciklus ini unikatnim jest njegov harmonijski jezik koji se razlikuje od baroknog. Utjecaj
zapadnoeuropske glazbe 20. stoljea prisutan je u slobodnom tretiranju tonaliteta, no za
razliku od mnogih svojih suvremenika, ostakovi ga se nije u potpunosti odrekao. On
proiruje poetni tonalitet do krajnjih granica, modulirajui osim u bliske tonalitete dominante
ili subdominante, i u medijantne tonalitete (gornja ili donja medijanta udaljena za veliku ili
malu tercu) te u tonalitete koji su u polarnom odnosom s poetnim tonalitetom, a takoer i u
nesrodne tonalitete koji se nalaze veliku ili malu sekundu vie ili nie od poetnog tonaliteta
(frigijski ili lokrijski odnos). Koristi i veliku paletu neakordikih tonova, ija je namjera
potpuno zamagliti akordiku funkciju. Zbog takvog tretiranja akorada i njihovih meusobnih
odnosa, esto se pojavljuju situacije gdje dolazi do stvaranja privida da se radi o tonikoj,
subdominantnoj ili dominantnoj funkciji, dok je zapravo rije o polarnom, frigijskom ili
lokrijskom odnosu akorada. To je ostakovi ostvario na nain da je toniki, subdominantni
ili dominantni akord snizio ili povisio za pola stupnja, ime je ostvario efekt zamagljenosti
glavnih funkcija. Najee se takvi akordi pojavljuju iznenada, tonalitetnim skokom. Bez
obzira na unutarnju tonalitetnu kompleksnost, poetni ili zavrni akordi uvijek odaju u kojem
se tonalitetu djelo nalazi. Namjena preludija i fuga jest da se izvode zajedno, a njihova
meusobna povezanost istaknuta je oznakom attacca na kraju svakog preludija.

27

Sljedei primjer predstavlja jedan od harmonijski kompleksnijih unutar ciklusa op. 87 na

kojem se mogu primijetiti sve prethodno navedene harmonijske znaajke :

Pr. 3. 2. 26. ostakovi, Preludij br. 15 u Des duru, op. 87, t. 1. 29.

Des : I.
5

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - VI. - - - T

T I. -

7
5
IV. I.
T
S

5
b7
I. I.
T D/S

7 5
b7
IV. I. - - - - - I.
D/S
S T

5
7 5
IV. I. - - Des : IV*
S
S T
5
G/g:I
T

5
I.
T

5
Des : IV.*
S
5
G/g:I
T

5
I. - - - - - - T

7
IV.
S

5
Des : IV.* - - - - - S
5
G/g:I
T

7
IV.
S

5
5
I. - - - Des : I. *
T
T
5
d : I.
T

5
5
V.* I. *
D T
5
V.
D

5
I.
T

5 5 5 5 5 5
5
V. I.* IV.* I.* IV. I. *
D T S T S T b : I.
T
5 5 5
5
I. IV. I.
T S T

28

I.

5
I.
T

7
5
IV. I.
T
S

5
I.
T

5
6/5
VII. - - - - - II.
D
S

5
VII.
D

Preludij br. 15 u Des duru zapoinje u svojem poetnom tonalitetu, nakon ega u 6. i 7.
taktu dolaze harmonije VI. i IV. stupnja te kratak uklon u Ges dur u 10. taktu. Zanimljivost
je 15. takt koji predstavlja ostakovievu stilsku karakteristiku naglog tonalitetnog skoka u
tonalitet koji je u polarnom odnosu s poetnim (G dur, odnosno g mol). Budui da se
kretanje ve u sljedeem taktu nastavlja u Des duru (analogna situacija se ponavlja nekoliko
puta) uklon u G/g stvara se dojam prividne subdominantne funkcije koja nije nita drugo nego
subdominantna funkcija sniena za pola stupnja u namjeri ostvarenja karakteristine boje.
Nakon zastoja na dominantni Des dura i potvrde tonaliteta u 24. taktu javlja se nagli uklon
i to u d mol. Uloga frigijskog d mola mogla bi se shvatiti i kao uloga prividne tonike,
budui da se ubrzo nakon pojave d mola kretanje ponovno nastavlja u Des duru. Taktovi
26. i 27. donose izmjenjivanje tonike u d molu sa subdominantom u G duru i s prividnom
subdominantom u Ges duru (zapravo akord polarnog odnosa), dok kretanje zavrava u
tonalitetu b mola u 28. taktu. Ovdje je teko razluiti to je prava tonika, a to prava
dominantna ili subdominanta budui da je polazni, a ujedno i najzastupljeniji tonalitet Des
dur, te se dolazi do zakljuka da kratki ukloni u d mol s njegovom subdominantom (G
dur) i dominantnom (A dur) predstavljaju toniku, subdominantnu i dominantnu funkciju
Des dura koje su opet, kao to je navedeno u prethodnom sluaju u 15. taktu prikrivene i
zamagljene s polustepenim snienjem zbog ostvarivanja dramatinije ekspresije.

29

Pr. 3. 2. 27. ostakovi, Fuga br. 15 u Des duru, op. 87, t. 96. 119.

6
g : I.
T

5
III.
D

sn.6
4
V.
D
6
C:4
II.
S

5
As : I.
T

2
as : V.
D

6
e* : I.
T

p.5
2
V.
D
p.5
2
c : I.
T

7
e : I.
T

6
5
4 g : V.
As : I.
D
T

5
2 H*: I.
c : I. (Ces) T
D/S
p.6
6
5
4
III. H* : V.*
D
D

6
4
3
d : V.*
D

6
4 5
Des : 3
V.
D

9
Des : VII.
D

30

7
VII
D

6
4
g : II
S

9
7
6
5
7
7
6
3
4
f : I.
Ges : I.
I.
VI.
VII.*
Des
:
I.
T
T
D/S T D
T
6
7 72
6
6 Ces : V. 4 - Des : V.
5
4
D
D I.
I.*
des
:
Ges : VI.
T
T
T

p.6 p.4 6
7
5
3 5 es:V.
II. . II. V. D
D D D
6
5
Es/es : I.
T

6
5
As : I.
T

5 sn. 8
7
C:I
T sn. 3
VI.
T
7
as : I.
T

6
4
VII.*
D
6
I.
T

I. - - - - - - - - - T

6
4
IV.* VII
S
D
As : III.
T

Ovaj primjer pokazuje svu harmonijsku raznovrsnost, a ujedno i kompleksnost

ostakovievog harmonijskog jezika gdje je izrazito teko analizirati doslovne harmonijske
funkcije. Fuga je poela u Des duru da bi unutar druge provedbe doivjela brojne uklone u
udaljene tonalitete. Prvi akord s kojim poinje ovaj odsjek nalazi se u g molu i u polarnom
je odnosu s poetnim Des durom. Daljnji nastavak progresije prolazi kroz C dur koji preko
tercne srodnosti skree u as mol i e mol sa zavretkom u g molu. Od 102. do 114. takta
ostakovi pie dvije sekvence; 1. uzlaznu kromatsku (102. 105. takt) i 2. silazno uzlaznu
kromatsku (105. 110. takt). Prvu karakterizira uzlazno kretanje akorada po tonalnim
centrima As, Es i Ces, zatim druga poinje od tonalnog centra F gdje bas prvo uzlazi pa silazi,
prolazei kroz tercno srodni Des dur i des mol. Zavrna, 3. sekvenca, slobodnije je
tematske grae u odnosu na prethodne iako jednako harmonijski kompleksna. Njezina je
uloga pripremiti ponovno uvoenje tonaliteta Des dura koji nastupa u 116. taktu. U
meuvremenu vlada nestabilnost, prolazi se kroz As dur, c mol i Ces dur (koji se
enharmonijski moe tumaiti i kao H dur) gdje se sve zakljuuje zastojem na tonu a u basu
koji ima ulogu prividne dominante za Des dur. Prava dominantna tek se pojavljuje na
zadnjoj dobi 115. takta te se dolazi do zakljuka da se radi o prividnoj dominantni, jer je
figura iz 115. i 116. takta u gornjem registru jednaka, dok donji ima ulogu mijenjanja boje.
Motiv koji se pojavljuje od 116. 118. takta predstavlja poveznicu s preludijem br. 15 (pr. 3.
2. 26.). U fugama unutar ciklusa karakteristina je uporaba istog motiva iz preludija ime se
ostvaruje

njihovo

jedinstvo.

Oba

navedena

primjera

predstavljaju

karakteristike

ostakovievog jezika unutar ciklusa op. 87, koji iako kompleksan, svoju bazu pronalazi
unutar harmonija osnovnih stupnjeva gdje sva skretanja u tonalitete polarne, medijantne,
frigijske i lidijske udaljenosti imaju ulogu istraivanja i proirivanja glazbenog izraza.

31

4. ANALIZA PRELUDIJA I FUGA

4. 1. Preludij i fuga br. 1 u C duru

1. Preludij

Pr. 4. 1. 1. ostakovi, Preludij br. 1 u C duru, op. 87, t. 1. 15.

Ciklus preludija i fuga Dmitrij ostakovi otvara s preludijem u C duru u kojem se

koristi irok dijapazon kromatskih i disonantnih tonova te se anticipira tonalitetno i
strukturalno eksperimentiranje koje e biti istraeno kroz ciklus. U njegovoj teksturi
prevladavaju peteroglasni akordi, a oblik se oslanja na baroknu Sarabandu u 3/4 mjeri s
naglaskom na drugoj dobi u taktu. Preludij se sastoji od tri dijela i code koji su meusobno
povezani s mostom kojeg karakterizira jednoglasni osminski pomak (kroz jedan ili vie
registara) i modulacija u nadolazei tonalitet. ostakovi bazu svog preludija pronalazi u 1.
preludiju J. S. Bacha iz I. sveska zbirke Das Wohltemperierte Klavier. Prvi odsjek (A) otvara
C dur koji se izmjenjuje s c molom da bi se u 13. taktu dogodila konana modulacija u
tonalitet Es dura. Zavretak prvog dijela je na akordu prikrivene dominante Es dura
(umjesto kvinte u se tenoru pojavljuje seksta) na koju se nadovezuje kratki dvotaktni most
32

kojeg karakterizira pasaa u osminskom pomaku (15. i 16. takt). U drugom odsjeku (B)
prevladava karakter jazz improvizacije te je tonalitetno sredite Es dur. Harmonijski je
nestabilniji od prvog dijela te se javljaju sljedei tonaliteti: As dur, C dur, B dur i Es
dur. U 23. taktu ponovno nastupa poetni C dur nakon kojeg slijedi modulacija pomou
kvintne srodnosti akorda prema Es duru. Takt 31. donosi novi most koji je graen na
materijalu prethodnog mosta iz 15. takta. Trei odsjek, repriza (A') zapoinje u 35. taktu gdje
je prva reenica od 8 taktova identina prvoj reenici s kojom je zapoeo preludij. Do
promjene nasuprot prvog A odsjeka dolazi u 43. taktu kada bas ini pomak na ton h (umjesto
tona c) nastavljajui daljnje kretanje u tonalitetima C dura, F dura i D dura koji se ne
mogu tono definirati zbog neakordikih tonova. Klimaks preludija nastupa u 52. taktu sa
zastojem na harmoniji V. stupnja, dok se konano rjeenje u C dur dogaa se tek u codi u
60. taktu. Dominantna funkcija koja prethodi rjeenju zbog neakordikih tonova djeluje
nepotpuno.

2. Fuga

Pr. 4. 1. 2. ostakovi, Fuga br. 1 u C duru, op. 87, t. 1. 15.

Fuga br. 1 u C duru izrazito je kontemplativnog karaktera zbog prisustva

starocrkvenih modusa i monokromatike gdje se ne pojavljuje nijedan alterirani ton (ne sviraju
se crne tipke na klaviru). Zapoinje s osmerotaktnom temom u basu koju je ostakovi
33

preuzeo iz svog oratorija Pjesme uma op.81. Melodiju teme karakterizira pomak prima
kvinta seksta kvinta koja se kao lajtmotiv pojavljuje kroz cijeli ciklusa. Kao to je ranije
navedeno, teme i odgovori pisani su u starocrkvenim modusima. Fuga je etveroglasna te je
redoslijed reperkusija sljedei : bas (jonski modus na c; 1. 9. takt), tenor (miksolidijski
modus na g; 9. 16. takt), alt (jonski modus na c; 19. 27. takt), sopran (miksolidijski modus
na g; 27. 36. takt). Temu prate dva stalna kontrapunkta, a nakon izlaganja teme u svim
glasovima, u 36. taktu se javlja eksterni meustavak u kojem se dogaa modulacija iz jonskog
u frigijski modus. Izlaganjem teme u frigijskom modusu u 40. taktu zapoinje druga provedba
fuge. Temu donosi tenor, sopran donosi prvi stalni kontrapunkt, alt drugi, dok etvrti glas
(bas) pauzira sve do 48. takta kada se tema iznosi u lokrijskom modusu. Novi nastup teme je u
58. taktu u eolskom modusu (sopran) s pauziranjem alta do 66. takta kada donosi temu u
dorskom modusu. Karakteristika drugog eksternog meustavka (75. 79. takt) jest priprema
ponovnog nastupa poetnog (jonskog) modusa s kojim je fuga poela. Ta harmonijska
priprema oituje se na pedalnom tonu g (bas) koji predstavlja notu repercusu jonskog
modusa. Zastoj na pedalnom tonu traje puna etiri takta ime se ostvaruje vrsta i jasna
potvrda jonskog modusa na ijoj se bazi u 79. taktu pojavljuje tema u sopranu to ujedno
oznaava poetak tree provedbe. Tema u sopranu je u stretti s temom u altu (dijeli ih samo
jedna doba) dok bas i tenor u oktavama donose drugi stalni kontrapunkt. Melodijski vrhunac
fuge nastupa s tonom c2 u 85. taktu, a nova stretta se zatim javlja izmeu basa i tenora u 87.
taktu u lidijskom modusu te se ovdje moe povui paralela sa subdominantnom reprizom koja
je bila karakteristina pojava u Bachovim fugama. S pojavom unutranjeg leeeg tona u
tenoru koji ima ulogu kratkog internog meustavka (96. takt) poinje coda. Glava teme
posljednji se put javlja u basu sa zastojem na pedalnom tonu c iznad kojeg se odvija
melodijsko kretanje na subdominantnoj harmoniji (plagalna kadenca). Konano razrjeenje u
jonski modus s nastupom potpunog C dur kvintakorda nastupa tek u posljednjem, 107.
taktu.

34

4. 2.

Preludij i fuga br. 2 u a molu

1. Preludij

Pr. 4. 2. 1. ostakovi, Preludij br. 2 u a molu, op. 87, t. 1. 6.

Preludij u a molu svojim karakterom i brzim esnaestinskim ritmom odaje da se radi

o etidi. Tematski je trodijelnog oblika, a po formi dvodijelnog zato to odsjeci A i A' zajedno
imaju jednaku duljinu kao sredinji B odsjek. Zbog izrazite brzine izvoenja tee se
primjeuju promjene dijelova. esnaestinski ritam ravnomjerno se izmjenjuje izmeu gornjeg
i donjeg glasa, a glavni naglasak u taktu je na drugoj esnaestinci koju izvodi gornji glas.
Uzor za ovaj preludij ostakovi je takoer pronaao u Bachovoj zbirci DWK (Preludij br. 1 u
C duru, DWK, I. sv.; Preludij br. 21 u B duru, DWK, I. sv.). Odsjek A zapoinje s
harmonijskom dominacijom a mola gdje se u daljnjem tijeku pojavljuju akordi V., VI. i II.
stupnja s neakordikim tonova. U 8. taktu odsjek A se zakljuuje na dominanti te dolazi do
metrikog pomicanja koje se ponovno stabilizira u drugom dijelu 9. takta u kojem zapoinje B
odsjek uz harmonijsku destabilizaciju. To se posebice istie u 14. taktu gdje se javlja istupanje
u napuljsku sferu i u 18. i 19. taktu gdje dolazi do tonalitetnog skoka u Fis dur (donja
medijanta). U nastavku prevladava kretanje kroz tonalitete a mola, d mola, e mola i Es
dura koji predstavlja tonalitetni vrhunac preludija, jer je (Es dur) polarno udaljen od
poetnog a mola zbog ega dolazi do velikog kontrasta. Odsjek B i repriza A povezani su
jednim taktom prijelaza koji je analogan 9. taktu u kojem je ranije dolo do metrikog

35

pomicanja. Repriza odsjeka A nastupa u 25. taktu te se u njoj pojavljuje leei ton izmeu dva
registra uz postupak suenja motivskog (esnaestinskog) materijala koji pridonosi gradaciji
preludija. Coda se javlja u 33. taktu te se u njoj pojavljuju ukloni u napuljsku i polarnu sferu
(B dur i Es dur) te u medijantni C dur i dominatni E dur koji se u 39. taktu rjeava u
toniku (a mol). Motiv koji se pojavljuje na drugom dijelu 37. takta e se u nadolazeoj fugi
pojaviti kao materijal prvog stalnog kontrapunkta te je na taj nain ostvarena motivika
povezanost izmeu preludija i fuge.

2. Fuga

Pr. 4. 2. 2. ostakovi, Fuga br. 2 u a molu, op. 87, t. 1. 10.

Fuga br. 2 u a molu je troglasna te zapoinje s etverotaktnom temom iznesenom u

sopranu koja ima karakter polke koja se kao vrsta plesa esto pojavljuje u folklornoj kulturi
zemalja Istone Europe kao to su npr. Poljska, Rusija, Ukrajina i sl. Na temu se nadovezuje
kratko proirenje esnaestinskog ritma u trajanju od jedne dobe. Odgovor na temu je realan te
nastupa u 5. taktu u sopranu. Praen je prvim stalnim kontrapunktom u tenoru u ijem se
drugom dijelu javlja esnaestinski ritam koji predstavlja poveznicu s preludijem. U nastavku
fuge se pojavljuje i drugi stalni kontrapunkt, a tema se trei put iznosi u sopranu u 11. taktu te
se na nju nadovezuje eksterni meustavak graen od motiva prvog i drugog stalnog
kontrapunkta. Prolazi se kroz tonalitete d mola, Es dura i h mola nakon kojih u 21. taktu
poinje druga provedba fuge u tonalitetu C dura s temom u tenoru nakon koje odgovor
donosi alt u G duru (27. takt). Pojavljuju se jo dvije izmjene tema i kratkih meustavaka :
36

nakon prvog meustavka tema nastupa u fis molu u 37. taktu (sopran), a nakon drugog u B
duru u 43. taktu (tenor). Skok u napuljsku sferu predstavlja harmonijsku poveznicu s
preludijem. Trea provedba fuge zapoinje u 55. taktu gdje se javlja metriki pomjerena tema
u poetnom a molu (sopran) na koju se nadovezuje stretta jednu osminku kasnije u altu.
Nakon jo jedne teme, ovaj put u cis molu, u 63. taktu dolazi do tonalitetnog skoka u C
dur koji priprema zavrnu kulminaciju fuge koja se oituje sa zastojem na pedalnom tonu b u
tenoru. Taj pedalni ton ima ulogu prividne, zamagljene sekundarne dominante budui da tek u
70. taktu nastupa rjeenje u tonalitet E dura (akord bez kvinte i voice). Takt 71. donosi
codu fuge gdje se uz uklone u b mol i es mol motiviki razvija glava teme u a molu.
Konano potvrivanje i razrjeenje u poetni tonalitet nastupa od 77. do 80. takta gdje je u
kadenci dominanta funkcija ponovno prikrivena neakordikim tonovima i pojavom prirodnog
V. stupnja.

37

4. 3.

Preludij i fuga br. 3 u G duru

1. Preludij

Pr. 4. 3. 1. ostakovi, Preludij br. 3 u G duru, op. 87, t. 1. 12.

Za razliku od prethodnih preludija koji su graeni kao dvodijelni oblik, ostakovi je u

ovom koristio neto slobodniji pristup oblikovanja. Preludij se sastoji od dvije razliite
suprotstavljene teme koje se meusobno izmjenjuju. Melodiju prve teme ine polagana
kretanja u polovinkama i etvrtinkama, dok druga tema predstavlja kontrast koji je ostvaren
osminskim pomakom melodije s repetiranim tonovima i kratkom esnaestinskom figurom u
trajanju jedne dobe. Cijelim preludijem prevladava bifunkcionalnost, tj. dvosmislenost u
odreivanju tonaliteta to se na poetku primjeuje u prvoj temi gdje se ona moe jednako
tumaiti u G duru i e molu iako njezin karakter vie naginje molskom tonalitetu. Takoer,
tema zavrava na tonu c (subdominantna funkcija G dura) koji u nastavku postaje
temeljnim, basovim tonom za drugu temu u sopranu. Prva tema iznosi se od 1. 7. takta, a
druga od 8. 11. takta. Kretanje se zatim nastavlja unutar druge teme koju sada preuzima bas
na podlozi e mola. U 15. i 16. taktu se u gornjem glasu nakratko javlja diminuirana prva
tema koja se od 17. takta pojavljuje cijela. Modulacijama u h mol, d mol i B dur se
mijenja njezin tonalitetni plan nakon ega u 23. taktu s tonalitetom g mola poinje druga
38

tema. U 27. taktu dogaa se izmjena druge teme (analogija s 12. taktom), a diminuirana tema
u 30. taktu javlja se u sopranu, ovaj puta u c molu. Taktovi 32. 36. predstavljaju prijelaz
prema kulminaciji preludija s prevladavanjem medijantnog Es dura. Zavrni dio
(kulminacija) zapoinje u 37. taktu s ujedinjenjem prve i druge teme (nastupaju istovremeno)
prva tema je u gornjem, a druga u donjem glasu te se ponavljaju dva puta. Coda koja zatim
nastupa je graena od materijala druge teme iji je cilj ostvarivanje to markantnijeg prijelaza
na fugu (attacca). Preludij zavrava na sekundakordu I. stupnja G dura u donjem registru
dok se u gornjem pojavljuje melodija sa skokom za tritonus te se na taj nain zaokruila
prevladavajua harmonijska bifunkcionalnost i neodreenost.

39

2. Fuga

Pr. 4. 3. 2. ostakovi, Fuga br. 3 u G duru, op. 87, t. 1. 8.

Fuga br. 3 u G duru je troglasna te poinje figurom anabaze (brzi uzlazni pomak).
Glava teme sastoji se od esnaestinskog i osminskog ritma te traje tri takta uz njeno proirenje
ije pojavljivanje varira kroz fugu; javlja se cijelo, skraeno ili u inverziji. Reperkusija
glasova je sljedea : sopran (1. 4. takt), alt (4. 7. takt) i tenor (11. 14. takt). Odgovor na
temu je realan, a uz teme se javljaju dva stalna kontrapunkta koja ne nastupaju uvijek
istovremeno, jer se kroz fugu esto ne iznose svi glasovi. U 16. taktu nastupa eksterni
meustavak temeljen na sekvenci koja je graena na materijalu glave teme i njezinog
proirenja (svi meustavci u nastavku graeni su na taj nain) te se prolazi kroz tonalitete e
mola, C dura, D dura i h mola. Druga provedba zapoinje u 22. taktu s iznoenjem teme
u tenoru (a mol) iji odgovor u e molu iznosi alt u 26. taktu. Tema se u drugoj provedbi
javlja jo dva puta (C dur, sopran, 35. takt i Es dur, sopran, 48. takt) te se izmeu svake
javljaju kratki interni meustavci. Gradacija fuge dogaa se unutar eksternog meustavka (As
dur, Es dur) nakon kojeg se na poetku tree provedbe u 61. taktu dogaa stretta izmeu
soprana i tenora koja oznaava vrhunac. U 65. taktu se izmeu soprana i tenora iznosi jo
jedna dvoglasna stretta, sada u tonalitetu dominante (D dur), a nakon kratkog internog
meustavka u kojem se dogaaju ukloni u A dur i fis mol, u 75. taktu nastupa i trea
dvoglasna stretta izmeu tenora i soprana u tonalitetu F dura (lidijski odnos s poetnim G
durom) koji ovdje ima ulogu sekundarne subdominante kojom ostakovi proiruje znaaj
40

klasine subdominantne reprize u treoj provedbi za jo jedan tonalitet prema dolje u

kvintnom krugu s ime ostvaruje vei raspon i kontrast prije zakljuka poetnog tonaliteta.
Taj se tonalitetni raspon u nastavku poveava: umjesto oekivanog C dura kao prave
subdominante, u 79. taktu ostakovi iznosi temu u B - duru koji dobiva ulogu medijante G
dura (os izmeu tonike i dominante). Subdominanta se tek u fragmentima pojavljuje izmeu
80. i 82. takta gdje tema svojim kretanjem prolazi i kroz tonalitet c mola. G dur se
napokon potvruje u 83. taktu gdje se glava teme ponavlja na figuriranom pedalnom tonu u
tenoru. Cijela tema se pojavljuje u 88. taktu gdje se formira jo jedna stretta izmeu tenora i
soprana. Coda pridonosi harmonijskoj kulminaciji fuge na ijem poetku dominira frigijski
As dur koji takoer ima subdominantnu funkciju. Kadenca donosi dominantnu harmoniju
koja tek postaje potpuna u 100. taktu kada se u gornjim glasovima pojavljuje voica koja se u
101. taktu rjeava u toniku.

41

4. 4.

Preludij i fuga br. 4 u e molu

1. Preludij

Pr. 4. 4. 1. ostakovi, Preludij br. 4 u e molu, op. 87, t. 1. 8.

Preludijem br. 4 u e molu dominira ostinatni ritam koji se nalazi u unutarnjem glasu,
a njegov melodijski pomak obuhvaa motivsku figuru prima kvinta mala seksta kvinta
koja se prvi put pojavila u fugi br. 1 u C duru te se takoer javlja kroz cijeli ciklus
predstavljajui time njegov motivski zatitni znak. Oblik preludija moe se tumaiti kao
trostruko proireni dvodijelni oblik zato to se glavna tema koja se iznosi od 1. 8. takta
javlja jo tri puta, ali u razliitim tonalitetima s novim unutarnjim melodijskim proirenjima.
A dio je trostruko dui od B dijela koji predstavlja promjenu karaktera i kontrast. Tema se
prvi put javlja od 1. 6. takta u tonalitetu e mola (a dio). Zatim slijedi njezino vanjsko
proirenje koje ima ulogu mosta prema dijelu a' koji zapoinje s oktaviranim tonom fis u basu
s daljnjom dominacijom e mola. Zakljuenje a' dijela jest na tonici e mola u basu, dok
ostali glasovi ine kretanje analogno onome u prvom vanjskom proirenju a dijela (t. 11 12).
Dio a'' nastupa u tonalitetu D dura sa zavrnim zastojem na dominanti (oktavirani ton a u
basu) u 17. taktu. Sredinom 18. takta zapoinje vanjsko proirenje koje je analogno
prethodnim proirenjima, a razlika je to se ovaj puta proirenje nalazi u dubljem registru.
Prolazi se kroz tonalitete fis mola, D dura i B dura nakon kojeg kromatskim pomakom
42

basa (d des) zapoinje trei dio odsjeka A (a''') u Des duru koji se u 23. taktu preko
medijantnog pomaka na tonu e (bas) vraa u e mol. Tonalitetnim skokom u 31. taktu
poinje odsjek B sa zastojem na akordu As dura koji predstavlja gornju medijantu e mola
te se u njemu prvi puta ne pojavljuje osminski ritam. Takoer to je i najtii dio te se stjee
dojam da taj takt ima ulogu sredinje osi preludija. Odsjek B prolazi kroz tonalitet As dura
koji kromatskom modulacijom dolazi do G dura sa zavrnim zastojem u 36. taktu na
prividnoj dominanti e mola (ton h u basu). Dominanta je prividna zato to se u akordu ne
pojavljuju tonovi H dura, ve G dura pa se stjee dvojni utisak tonaliteta
(bifunkcionalnost). Coda nastupa u 38. taktu gdje se kombiniraju elementi svih dijelova A
odsjeka kroz tonalitet e mola.

2. Fuga

Pr. 4. 4. 2. ostakovi, Fuga br. 4 u e molu, op. 87, t. 1 13.

Fuga br. 4 u e molu predstavlja prvu od dvije dvostruke fuge unutar ostakovievog
ciklusa preludija i fuga. Prva provedba zapoinje s temom u tenoru (1. 4. takt) koja je
oblikovana s prepoznatljivim motivom ciklusa prima kvinta seksta kvinta. Realan
odgovor donosi alt (5. 8. takt), zatim bas donosi temu (11. 14. takt) i posljednji odgovor
izlae sopran u 15. taktu. Temu i odgovore prate dva stalna kontrapunkta s povremenim
modifikacijama. Eksterni meustavak javlja se izmeu 20. i 21. takta te se u njemu javljaju
motivi prvog i drugog stalnog kontrapunkta dok su bas i tenor voeni slobodnim kretanjem.
43

Druga provedba prve teme nastupa u 22. taktu gdje tenor donosi temu u G duru, a alt
odgovor u 26. taktu u D duru. Nakon kratkog internog meustavka, javlja se tema u C
duru (bas; 36. takt) nakon koje se nadovezuje tema u F duru (alt; 41. takt). Taktovi 45. i 46.
predstavljaju kratki meustavak prije nastupa nove teme. Zastoj na tonu b u basu moe se
enharmonijski tumaiti kao ais te time dobiva funkciju dominante nadolazeeg h mola.
Drugu temu fuge u njezinoj prvoj provedbi donosi sopran u tonalitetu h mola. Jedinstvo
prve i druge teme moe se oitovati u injenici da druga tema takoer koristi motiv prima
kvinta seksta kvinta i ona na makroplanu predstavlja odgovor prvoj, jer je prva u tonalitetu
e mola, a druga u h molu. Razlika je i ritmu, jer u drugoj temi prevladava osminski
pomak. Kontrastu takoer pridonosi i promjena tempa (iz Adagia u Piu mosso).

Pr. 4. 4. 3. ostakovi, Fuga br. 4 u e molu, op. 87, t. 47. 51.

U svom prvom iznoenju druga tema je praena akordikom podlogom. Odgovor donosi alt
(50. takt) u dominantnom fis molu. Zajedno s drugim nastupom teme prvi put se javlja i 1.
stalni kontrapunkt druge teme (trei stalni kontrapunkt) u sopranu te se kretanje nastavlja
samo u dvoglasju. Trei nastup teme izlae tenor (55. takt), a etvrti bas (59. takt). Eksterni
meustavak koji priprema drugu provedbu druge teme prolazi kroz h mol, G dur i zatim g
mol koji dobiva ulogu subdominantnog akorda nove teme u d molu na poetku druge
provedbe u 60. taktu. Odgovor nastupa na dominanti, a molu, nakon ega slijedi posljednja
grupa teme i odgovora i to u tonalitetima c mola i g mola (76. i 79. takt). Novi eksterni
meustavak nastupa izmeu 83. i 87. takta na materijalu zavrnog dijela druge teme te treeg
stalnog kontrapunkta koji je podebljan s tercom navie ime se dobiva gua faktura koja
pojaava intenzitet i priprema nastup obiju tema fuge. Obje teme nisu imale zavrnu treu
provedbu fuge te se ona oituje u njihovom zajednikom nastupu. Prva tema se javlja u basu,
a druga u sopranu te ih prati stalni kontrapunkt iz druge teme. U drugom izlaganju teme
44

zamjenjuju mjesta te ovaj put u sopranu nastupa prva, a u basu druga tema. U ulozi
kontrapunkta javlja se druga tema u altu koja je u odnosu strette s prvom temom u sopranu i
drugom u basu. Interni meustavak s kojim se pojaava gradacija nastupa u 107. taktu je
graen od motiva prvog i drugog stalnog kontrapunkta prve teme fuge (96. 98. takt). Takt
107. donosi skretanje teme u subdominantni As dur ime se jo vie pojaava kontrast u
odnosu na poetni e mol. Prva tema je u basu, druga u sopranu dok je s njima zajedno u
stretti druga tema u tenoru na kraju 107. takta. Konana potvrda e mola je u 111. taktu gdje
se javlja dvostruka stretta i to izmeu susjednih glasova sopran (prva tema), alt (druga
tema). U sljedeem taktu bas donosi prvu temu, a tenor drugu te se na njezin kraj nadovezuje
eksterni meustavak prije nastupa code koja poinje u 119. taktu. Unutar nje, prva tema se
posljednji put javlja u basu, a homofoni slog u gornjim glasovima svojim intenzitetom
nagovjeuje zavretak fuge. Glava druge teme javlja se izmeu 123. i 124. takta nakon ega
dolazi kadenca u kojoj dominantna harmonija nastupa bez voice. Konano rjeenje je u 128.
taktu u akord E dura (e mol s pikardijskom tercom).
Budui da je nastup druge teme u treoj, zajednikoj provedbi u tonalitetu tonike (za razliku
od prve provedbe druge teme gdje je u tonalitetu prirodne dominante, h molu) moe se
povui paralela s drugom temom sonatnog oblika koja je u ekspoziciji u tonalitetu dominante,
a u reprizi u tonalitetu tonike.

45

4. 5.

Preludij i fuga br. 5 u D duru

1. Preludij

Pr. 4. 5. 1. ostakovi, Preludij br. 5 u D duru, op. 87, t. 1. 6.

Preludij br. 5 u D duru trodijelnog je oblika s kratkom codom te ga karakterizira

stalna arpeggio figura koja se u odsjeku A javlja u gornjem, a u odsjeku B u donjem registru.
Navedena figura simbolizira zvuk balalajke, tradicionalnog ruskog ianog instrumenta.
Odsjek A traje od 1. do 22. takta u kojem dominira tonalitet D dura uz kratkotrajne uklone u
tonalitete Es dura i B dura (13. 15. takt i 18. 20. takt) sa zavretkom u h molu (22.
takt). Novi odsjek (B) zapoinje s istom figurom kao i odsjek A (kvartsekstakord I. stupnja u
D duru) koja se ovaj put nalazi u lijevoj ruci dok se u desnoj javlja melodija u kojoj se
kombiniraju polovinska, etvrtinska i osminska trajanja (analogija s donjim registrom iz
odsjeka A). Najvie je zastupljen tonalitet D dura (taktovi 23. 31.) nakon kojeg dolazi do
kromatske modulacije u Fis dur (taktovi 32. 37.) te ponovnog povratka u D dur, takoer
kromatskom modulacijom (taktovi 37. 42. ). Repriza odsjeka A (A') poinje u 43. taktu kada
se arpeggio figura ponovno vraa u gornji registar. Tonalitetni plan reprize se razlikuje od
prvog odsjeka A po tome to se na njegovoj polovici modulira u tonalitet Fis dura (umjesto
u Es dur) te se na taj nain ostvarilo tonalitetno jedinstvo s odsjekom B koji takoer na
svojoj polovici modulira u Fis dur. Preludij zavrava sa codom u kojoj se izmjenjuju pedalni
46

tonovi na tonici i subdominanti D dura (tonika : 61. 65., 69. 71. takt, subdominanta : 66.
68. takt) uz pratnju arpeggio figure u gornjem registru.

2. Fuga

Pr. 4. 5. 2. ostakovi, Fuga br. 5 u D duru, op. 87, t. 1. 18.

Nadovezujui se na folklorni karakter preludija, tema fuge takoer svojim repetiranim

tonovima asocira na trzanje ice balalajke. ostakovi je u glavi teme upotrijebio obrnuti
smjer svog karakteristinog motiva ciklusa prima kvinta seksta kvinta; ovdje tema
poinje s kvintom nakon koje slijedi skok na toniku i sekstu s ponovnim povratkom na kvintu.
Fuga je troglasna te ju slijede tri stalna kontrapunkta. Prvo izlaganje teme donosi alt (1. 7.
takt), kojeg slijedi sopran s tonalnim odgovorom (9. 16. takt) i na kraju bas (20. 27. takt).
Tonalitet D dura prevladava u prvoj provedbi, dok druga zapoinje s tonalitetom h mola
(33. takt), prolazei kroz fis mol (40. 48. takt), D dur (49. 64. takt), A dur (65. 74.
takt), B dur (75. 88. takt), Es dur (89. 92. takt), As dur (92. 97. takt) koji modulira
u D dur preko smanjenog septakorda u 97. taktu. As dur ima ulogu prividne dominante
bez obzira na polarnu udaljenost u odnosu na D dur. U 98. taktu nastupa tzv. lana repriza
budui da se u basu pojavljuje glava teme u D duru. Trea provedba sastoji se od dvije
strette (108. 123. takt) od kojih se prva nalazi u D duru izmeu basa i soprana, a druga u
C duru izmeu sva tri glasa. Stretta predstavlja kulminaciju fuge, jer sopran u 119. taktu
dosee svoj najvii registar. Prije posljednjeg nastupa teme u 134. taktu javlja se kratkotrajan
uklon u D dur s kojim se ostvaruje tonalitetni kontrast prije konanog smirenja. Fuga

47

zavrava s kadencom u kojoj se pojavljuje karakteristina zaostajalica 4 3 s rjeenjem u

posljednjem taktu.

48

4. 6.

Preludij i fuga br. 6 u h molu

1. Preludij

Pr. 4. 6. 1. ostakovi, Preludij br. 6 u h molu, op. 87, t. 1. 8.

Preludij br. 6 u h molu pisan je po uzoru na baroknu francusku uvertiru to se oituje

kroz stalnu uporabu punktiranog ritma kako u gornjem, tako i u donjem glasu. Oblik preludija
moe se sagledati kao trodijelni oblik s codom (A BA') gdje su odsjeci B i A' zajedno krai od
duljine A odsjeka (tematska trodijelnost, formalna dvodijelnost); odsjek A traje od 1. do 24.
takta, odsjek B od 26. do 39. takta, a odsjek A' od 40. do 46. takta. Ravnotei prvog i drugog
dijela doprinosi coda koja se javlja u 47. taktu gdje se unutar njezina dva poetna takta prvi
put u preludiju naputa punktirani ritam umjesto kojeg nastupa motivsko harmonijski
obrazac graen od trajanja jedne polovinke i etvrtinke koji nagovjetava temu nadolazee
fuge te se na taj nain ostvaruje meusobna povezanost s fugom. Prethodno se slian obrazac
pojavljivao i u melodiji gornjeg glasa u taktovima 10., 14. i 15. te na poetku odsjeka B gdje
se on provodi kroz tri dvotaktne fraze (26. 27. takt; 28. 29. takt; 30. 32. takt). Unutar
odsjeka A prevladava harmonija h mola i njegove prirodne dominantne, fis mola (10.
13. takt) koja potom modulira u tonalitet c mola nakon kojeg nastupaju ee modulacije sa
svrhom ostvarivanja konanog klimaksa u B odsjeku. Modulacije su u tonalitete As dura, F
dura i B dura s kratkotrajnim obrisima h mola (17. 18. takt i 23. 25. takt). Unutar B
49

odsjeka melodija doivljava svoj vrhunac te prolazi kroz tonalitete h mola i B dura s
povratkom u h mol s kojim poinje kratka repriza, odsjek A'. Na poetku code javlja se
harmonijski zastoj u c molu te konana potvrda h mola, a u 50. taktu dolazi do promjene
tempa gdje se iz Allegretta prelazi u Moderato to takoer pridonosi boljoj povezanosti
preludija s fugom koja takoer poinje u tempu Moderato.

2. Fuga

Pr. 4. 6. 2. ostakovi, Fuga br. 6 u h molu, op. 87, t. 1. 6.

Tema etveroglasne fuge br. 6 u h molu graena je od dva kontrastna sadraja :

prvog ini dvotaktna kombinacija polovinki i etvrtinki koja se ponavlja dva puta, dok drugu
ini takoer dvotaktno proirenje teme breg ritma (izmjena esnaestinki i osminki) ija
duljina varira kroz fugu; ponekad se javlja kroz dva takta, a ponekad kroz etiri. Na motivu
proirenja teme ostakovi gradi interne i eksterne meustavke kroz cijelu fugu. Tema je
modulirajua, jer umjesto na tonici zavrava na dominanti (ton fis u 7. taktu) te se na nju
nadovezuje realni odgovor. Prva provedba je proirena te traje od 1. do 42. takta gdje se
nakon izlaganja teme u svim glasovima (raspored reperkusija je bas, tenor, alt, sopran) tema
javlja jo dva puta i to u 30. i 36. taktu u basu. Uz nastupe tema javljaju se dva stalna
kontrapunkta od kojih je prvi u retrogradnom odnosu s temom; on zapoinje s kombinacijom
esnaestinskog i osminskog pomaka, a zatim nastavlja s polovinskim i etvrtinskim
pomakom. Drugi stalni kontrapunkt slobodnije je grae te u njemu prevladavaju sinkope i
osminski postepeni pomaci. Unutar prve provedbe javljaju se dva interna meustavka
50

temeljena na ritmu motiva proirenja teme i etvrtinkama iz glave teme, a tonaliteti koji
prevladavaju su h mol, fis mol i D dur. Eksterni meustavak koji povezuje prvu i drugu
provedbu takoer je izraen od slinog materijala kao i dva prethodna; ovdje se motiv
proirenja teme kombinira s motivom drugog stalnog kontrapunkta. Druga provedba poinje u
46. taktu s temom u basu u tonalitetu D dura nakon koje slijede teme u tonalitetima A dura
(tenor), g mola (sopran), d mola (alt) i c mola (bas). Izmeu nastupa teme u A duru i g
molu javlja se dulji interni meustavak (56. 65. takt). Ponovni nastup teme u poetnom
tonalitetu h mola, a ujedno i poetak tree provedbe, pripremljen je dugim zastojem na
pedalnom tonu fis koji je dominanta h mola u kojem se u treoj provedbi iznosi jednoglasna
tema uz oktaviranu podlogu s nastankom strette izmeu basa i tenora. U 107. taktu tema se
iznosi u subdominantnom e molu nakon koje slijedi zavrni dio fuge gdje se kretanje odvija
nad tonikim pedalnim tonom h (111. 123. takt). Coda zapoinje s istim dvotaktnim
motivom kao i coda u preludiju, a zavrava uz motive proirenja teme na pedalu tonikog
kvintakorda s ritmiziranom kvintom kvintakorda u obliku sinkope.

51

4. 7.

Preludij i fuga br. 7 u A duru

1. Preludij

Pr. 4. 7. 1. ostakovi, Preludij br. 7 u A duru, op. 87, t. 1. 4.

U obliku preludija br. 7 u A duru ostvarena je tonalitetna i motivika simetrija

odsjeka A i B na nain da se u A odsjeku izmjenjuje A dur (1. 3. takt) sa svojom donjom
medijantom (VI. stupanj), fis molom (4. 6. takt) nakon koje dolazi modulacija preko
prirodnog VII. stupnja u tonalitet E dura s kojim zapoinje B odsjek. Tonalitet E dura (8.
11. takt) se analogno odsjeku A izmjenjuje sa svojom donjom medijantom (VI. stupnjem), cis
molom (13. 15. takt). Taktovi 16. 20. predstavljaju vanjsko proirenje odsjeka B u
kojem ostakovi koritenjem tehnike diminucije raspruje i slama glavni motivski materijal s
ciljem ostvarenja postupnog antiklimaksa (u 18. taktu nastupa mjesto najtie dinamike u
preludiju; pianissimo) koristei tonalitete E dura, F dura, B dura i Es dura. U 21. taktu
nastupa coda sa zastojem na harmoniji Des dura koja ima ulogu prividne subdominante, a
promjena mjere u 22. taktu odgaa nastup A dura s namjenom ostvarivanja to veeg
kontrasta prije razrjeenja. Melodijski, ali ne i dinamiki vrhunac, nastupa u 23. taktu nakon
kojeg sve do kraja prevladava A dur unutar kojeg se dogaaju akordike figuracije preteito
na I. stupnju. Koristei pauze i oznaku riterdando u 25. i 26. taktu ostakovi, analogno

52

proirenju odsjeka B, dekonstruktivizira motivski materijal do njegovog potpunog nestanka i

rjeenja u potpuni akord A dura u 27. taktu.

2. Fuga

Pr. 4. 7. 2. ostakovi, Fuga br. 7 u A duru, op. 87, t. 1. 10.

Melodija teme troglasne fuge br. 7 u A duru graena je od rastavljenog tonikog

trozvuka te njezino prvo izlaganje donosi sopran, drugo alt (realan odgovor), a tree tenor. Uz
temu u altu se pojavljuje prvi (5. 8. takt), a uz temu u tenoru prvi i drugi stalni kontrapunkt
(11. 14. takt) te su oba kontrapunkta temeljena na materijalu iz glave teme. Izmeu drugog i
treeg izlaganja teme javlja se kratki interni meustavak koji je graen od materijala prvog i
drugog stalnog kontrapunkta gdje se motiv prvog javlja u gornjoj, a motiv drugog u donjoj
dionici. Eksterni meustavak koji povezuje prvu i drugu provedbu nastupa u 15. taktu te je
graen od dvotaktne sekvence temeljene takoer na prethodnom motivikom materijalu.
Druga provedba zapoinje u 21. taktu u tonalitetu fis mola s izlaganjem teme u altu uz
pratnju dva stalna kontrapunkta. Tema se kroz drugu provedbu javlja u sljedeim tonalitetima
: cis mol (24. takt) A dur (33. takt), E dur (37. takt), F dur (47. takt), B dur (51. takt)
uz kratkotrajne pojave glave teme u c molu (58. takt), B duru (59. takt) i Es duru (60.
takt) ija je uloga ostvarivanje harmonijskog, melodijskog i dinamikog vrhunca fuge koji se
javlja u 61. taktu. Pojavom teme u taktu 62. (sopran) daje se naslutiti da se radi o poetku
53

tree provedbe, no zbog dominantnog pedala u basu, prevladavanju kvartsekstakorda I.

stupnja izmeu 62. i 65. takta te 68. i 69. takta, kratkotrajnog uklona u C dur i rastavljenog
trozvuka dominantnog E - dura u gornjim glasovima izmeu 66. i 67. takta nasluuje se da se
ipak radi o eksternom meustavku koji ima ulogu lane reprize zato to se tema nije potpuno
centrirala u oekivanom A duru. Prava trea provedba u poetnom tonalitetu poinje sa
strettom u 70. taktu izmeu sva tri glasa; prvo temu iznosi alt, zatim dvije dobe kasnije tenor
te etiri dobe kasnije sopran. U daljnjem nastavku iznosi se glava teme u A duru, C duru,
cis molu, Cis duru, Fis duru i njezina inverzija u D duru (82. 87. takt) uz pokrete
cijelih nota u basu na koje se u 96. taktu nadovezuje coda s pedalnim tonom a, temom i
kombinacijom materijala prvog i drugog stalnog kontrapunkta.

54

4. 8.

Preludij i fuga br. 8 u fis molu

1. Preludij

Pr. 4. 8. 1. ostakovi, Preludij br. 8 u fis molu, op. 87, t. 1. 11.

Preludij br. 8 u fis molu napisan je u obliku polke to se oituje u koritenju 2/4
mjere i stalnih osminskih ritamskih motiva u donjem registru. Melodiju gornjeg registra
karakteriziraju repetirani tonovi i polustepenski kruni pomaci te izraziti prizvuk ruske
tradicionalne glazbe. Preludij se moe promatrati kao dvodijelni oblik, gdje odsjek A traje od
1. 24. takta, nakon kojeg slijedi kratki most u kojem se po prvi puta prekida konstantni ritam
u lijevoj ruci kojeg sada zamjenjuju sinkope i punktirane note (25. 35. takt). U odsjeku A i
mostu prevladava fis mol s kratkim uklonima u E dur (14. 15. takt) i D dur (24. 35.
takt). Odsjek B zapoinje u 36. taktu na durskoj subdominanti (H dur) gdje se koristi slian
ritmiki obrazac kao i u A odsjeku osim 38. i 39. takta kada se analogno mostu prvi put
javljaju sinkope u gornjem glasu. Taktovi 40. i 45. predstavljaju zastoj na dominanti fis
mola, koja je manje istaknuta zbog intenzivnog koritenja izmjeninog tona es izmeu oba
registra. Taktovi 46. 51. donose kratku reprizu A odsjeka te se moe uoiti melodijska i
harmonijska slinost s 10., 11., 12. i 13. taktom. Kratka coda nastupa od 52. takta gdje se
stalan melodijski tijek u gornjem glasu prekida s etvrtinskim i osminskim pauzama radi
postizanja potpunog smirenja. Donji glas donosi harmoniju I. stupnja s appoggiaturama b, h,
55

e, d, gis (52. 62. takt) koje se rjeavaju tek u posljednjem taktu s nastupom dvaju tonova fis
udaljenih za tri oktave izmeu oba glasa.

2. Fuga

Pr. 4. 8. 2. ostakovi, Fuga br. 8 u fis molu, op. 87, t. 1. 12.

Troglasna fuga br. 8 u fis molu ima veoma izraajnu temu mistinog karaktera s
prizvukom idovske tradicionalne glazbe, napisanu po principu litanijskog obrasca, duljine od
ak 9 taktova koja oblikom nalikuje na malu dvodijelnu pjesmu (a a b a) koju karakteriziraju
sljedei melodijski pomaci :
a) poetak na repetiranoj terci poetnog tonaliteta koja se izmjenjuje s kvartom
b) skokovi za malu tercu dolje, smanjenu kvintu prema gore i istu kvartu prema gore sa
silaznim rjeenjima
Prva provedba traje od 1. 28. takta te se u njoj tema iznosi tri puta : na tonici u tenoru,
dominanti u altu i na tonici u sopranu dok se u pratnji nalaze prvi i drugi stalni kontrapunkt
(prvi je graen od postupnog etvrtinskog pomaka, dok je drugi graen od kombinacije
etvrtinki, osminki te vezane punktirane etvrtinke s rjeenjem na osminci). Kratki eksterni
meustavak (29. 24. takt) temeljen je na materijalu glave teme te prvog i drugog stalnog
kontrapunkta, a slian obrazac ostakovi koristi i u ostalim meustavcima unutar fuge.
56

Druga provedba poinje u 34. taktu s temom u udaljenom tonalitetu b mola na koju se
nadovezuje odgovor u prirodnoj dominanti, f molu (43. takt). Nakon kratkog internog
meustavka (49. 56. takt) u kojem se vri modulacija, tema se u 56. taktu javlja u sopranu u
a molu, a njezin odgovor donosi bas u 65. taktu u d molu. Prijelaz na treu provedbu je
ostvaren zastojem na dominanti fis mola u basu (78. 83. takt) s ime se priprema uvoenje
poetnog tonaliteta. Trea provedba poinje u 85. taktu s temom u altu (fis mol) te sadri niz
stretta na razliitim intervalima : na gornjoj seksti u sopranu (97. - 104. takt; h mol), donjoj
kvinti u basu (98. 104. takt; gis mol), ponovno na gornjoj seksti u sopranu (105. 107.
takt; d - mol) s povratkom na temu u poetnom tonalitetu koja je alterirana za pola stupnja
nie; poetna terca teme ini polustepenski pomak (107. 116. takt; fis mol). Nakon
zavretka strette, u 117. taktu javlja se samo glava teme s izmjeninim leeim tonom fis u
basu. Coda poinje na prijelazu iz 124. u 125. takt s pojavom glave teme u basu (tema je
ovdje na dominanti) i tercama u gornjim glasovima. Nakon zavretka glave teme u basu, tema
se posljednji put javlja cijela i to u svom osnovnom obliku, ali s razlikom da je kvarta opet
sniena za pola stupnja u odnosu na njezino poetno iznoenje. Fuga zavrava s pikardijskom
tercom i zaostajalicom na tonu g u basu, koja se konano rjeava u akord Fis dura na treoj
dobi.

57

4. 9.

Preludij i fuga br. 9 u E duru

1. Preludij

Pr. 4. 9. 1. ostakovi, Preludij br. 9 u E duru, op. 87, t. 1. 12.

Preludij br. 9 u E duru sastoji se od est zvunih blokova unutar kojih su suoene
dvije kontrastne, oktavirane teme; jedna je u dubokom, a druga u visokom registru te svojim
oblikom podsjea na mar. Odsjeci su meusobno povezani s istim obrascima, a ono to ih
razlikuje jest tonalitet i pojava nove, 3/4 mjere. Prvi odsjek, A sastoji se od trotaktne melodije
u maloj i kontra oktavi u tonalitetu E dura koji zavrava na basovom tonu cis nakon ega se
nadovezuje druga tema u prvoj i treoj oktavi u paralelnom cis molu. Odsjeku B prethodi
etverodobna pauza te on poinje slino kao i odsjek A samo to je sada prva tema u cis
molu, traje pet taktova i modulira u gis mol na koji se u visokim registrima nadovezuje
druga tema takoer proirenog trajanja u odnosu na prethodnu drugu temu (traje 9 taktova).
Repetirani tonovi na kraju druge teme u svim odsjecima stvaraju efekt jeke. Trei, C odsjek
58

zapoinje ponovno nakon etverodobne pauze s prvom temom u dominantnom H duru koja
traje samo takt i pol te modulira u F dur na koji se nadovezuje druga tema s novim
materijalom; etverotaktnim proirenjem u novoj, 3/4 mjeri i u novom tonalitetu, poetnom E
duru. Pauze izmeu odsjeka su sada skraene na dvije dobe (zbog promjene metra) te se
nakon 37. takta vie ne pojavljuju izmeu odsjeka ije teme s pribliavanjem kraja preludija
meusobno srastaju u jednu cjelinu. Odsjek D otvara prva tema u tonalitetu d mola,
ponovno trotaktna kao i na poetku te ona modulira u Es dur s kojim kretanje nastavlja
druga, etverotaktna tema. Na drugu temu nadovezuje se sedmerotaktno proirenje u kojem je
razraen motiv jeke s kojim su zavravale druge teme odsjeka A, B i C. Silazna melodija u
najvioj dionici u 49. taktu moe se promatrati kao centralna os preludija, budui da se nakon
toga mijenja redoslijed tema. Takoer, to je prvi put da se polovinka s tokom pojavljuje kao
istaknuti dio melodije; dogaa se modulacija iz Es dura u H dur koji su meusobno
polarno udaljeni, a uz to je na tom mjestu promijenjena i dinamika (iz p u mf) te uveden novi
nain izvoenja - espressivo. U skladu s promjenom osi, kretanje u 53. taktu nastavlja druga
tema u visokom registru u tonalitetu H dura s kombinacijom 4/4 i 3/2 mjere. Prva tema se u
56. taktu nadovezuje u E duru te su njezina prva dva takta identina 1. i 2. taktu, a nakon nje
se ponovno kratko javlja druga tema u H duru u 3/4 mjeri. Identinim akordom kao i u taktu
33., u 62. poinje coda u kojoj se slobodnije upotrebljavaju prethodno iskoriteni motivski
materijali, ali u kojoj takoer prevladava dualnost; u njezinom prvom dijelu (t. 62. 67.)
koriste se akordi duih notnih vrijednosti, dok od 68. do 67. takta u viem registru
prevladavaju manje notne vrijednosti.

59

2. Fuga

Pr. 4. 9. 2. ostakovi, Fuga br. 9 u E duru, op. 87, t. 1. 7.

Fuga br. 9 u E duru jedina je dvoglasna fuga u ostakovievoj zbirci preludija i fuga
op. 87 te dijeli motiviku slinost s Bachovom fugom br. 10 u e - molu iz I. sveska zbirke Das
Wohltemperierte Klavier (pr. 3. 2. 2.). Prva provedba fuge traje od 1. do 7. takta nakon koje
slijedi eksterni meustavak te dolazi do modulacije u cis mol s kojom poinje tema drugoj
provedbi u 11. taktu. Odgovor je u gornjoj dionici u taktu 14. s temom u gis molu nakon
koje se u internom meustavku dogaa modulacija u H dur s kojim poinje tema u inverziji
u gornjem glasu (21. takt). U 24. taktu nastupa nova tema u inverziji, sada u subdominantnom
E duru, ije kretanje dalje kroz meustavak vodi u tonalitet fis mola kojeg donosi tema u
donjem glasu u 31. taktu (povratak teme u osnovni oblik). Odgovor nastupa u 34. taktu u cis
molu, a nastavak donosi eksterni meustavak koji prolazi kroz tonalitete fis mola i H dura
s ciljem povratka u poetni E dur. Trea provedba nastupa u 43. taktu sa strettom gdje je
donja dionica jednu dobu ispred nasuprot gornjoj. S nastupom odgovora u 46. taktu glasovi
mijenjaju mjesta; gornji glas je jednu dobu ispred donjeg. Iznenadna modulacija javlja se u
50. i 52. taktu kada se modulira u tonalitete D dura i d mola na ijoj se harmonijskoj bazi
u 53. taktu javlja tema u inverziji u gornjem glasu kojeg u donjem prati skraena tema u
svojem osnovnom obliku te zbog toga dolazi do stvaranja utiska prividne strette. Isti se
obrazac ponavlja i u 56. taktu. Tema se posljednji put u svojem osnovnom obliku i tonalitetu
E - dura javlja u 60. taktu nakon ega slijedi jednoglasno oktavirano kretanje i kadenca od 63.
66. takta.
60

4. 10.

Preludij i fuga br. 10 u cis molu

1. Preludij

Pr. 4. 10. 1. ostakovi Preludij br. 10 u cis molu, op. 87, t. 1. 6.

Preludij br. 10 u cis molu svojim oblikom predstavlja etidu budui da izmjena
esnaestinskih pasaa u gornjoj i donjoj dionici rezultira izrazitom motorinou. Takoer,
preludij se moe podijeliti u tri velike cjeline koje su meusobno povezane mostom kojeg
karakterizira homofonija za razliku od glavnih dijelova u kojima dominira polifono kretanje
(komplementarni ritam). Sva tri glavna dijela poinju s istim motivom, ali razliitim
harmonijama i registrom to se oituje i u nastavku tretiranja tematskog materijala. Odsjek A
nastupa od 1. 9. takta i u njemu prevladavaju tonaliteti cis mola, H dura i gis - mola na
ijem kraju dolazi do saimanja motiva (esnaestinke se izmjenjuju na svaku dobu, umjesto
na svaku drugu) nakon kojeg se nadovezuje most (7. 9. takt) u kojem se prolazi kroz
tonalitete cis mola, D dura i gis mola. Odsjek B (14. takt) poinje u tonalitetu gis
mola te prolazi kroz A dur, D dur, Fis dur, gis mol sa zavretkom u F duru. Ponovno
nastupa most ija je uloga povratak u cis mol, a modulira se kroz b mol, C dur, B dur i
A dur sa zavretkom u Gis duru koji predstavlja dominantu cis mola. Odsjek C

61

zapoinje u cis molu kao i odsjek A, s razlikom da odsjek C modulira u nove tonalitete. To
su A dur, E dur, Es dur (s pojavom Es dura u 34. taktu javlja se nova ritamska figura),
E dur, C dur, A dur, Es dur i cis mol. U meuvremenu se u 42. taktu u desnoj ruci
pojavljuje materijal mosta koji nastupa istovremeno s pasaom u lijevoj ruci pa se moe
zakljuiti da se na tom mjestu ujedinjuju dva prethodno razliita odsjeka. Kretanje se u 45.
taktu s promjenom u 3/4 mjeri nastavlja u akordima koji imaju ulogu prijelaza na codu. U njoj
se u 49. i 50. taktu javlja reminiscencija esnaestinskih motivskih izmjena gornjih i donjih
glasova nakon kojih slijedi zavretak na pedalnom tonu cis i esnaestinski pomak u gornjem
glasu koji izmjenjujui se s pauzama najavljuje temu fuge.

2. Fuga

Pr. 4. 10. 2. ostakovi, Fuga br. 10 u cis molu, op. 87, t. 1. 8.

etveroglasnu fugu br. 10 u cis molu otvara tema graena od intervala kvinte,
sekste, kvinte i prime koji predstavljaju prepoznatljiv motivski potpis ostakovievog ciklusa
op. 87. Ova tema prethodno je najavljena u zadnjim taktovima preludija u obliku
esnaestinske figure. Kroz cijelu fugu temu prate tri stalna kontrapunkta koji su kombinacija
osminskog, etvrtinskog, polovinskog i punktiranog ritamskog pomaka. Temu prvo iznosi
tenor, zatim tonalitetni odgovor donosi sopran u 6. taktu, potom temu donosi alt u 15. taktu i
konano bas u 20. taktu. Nakon eksternog meustavka prve provedbe nastupa njezino
proirenje s temom u gis - molu u 33. taktu (tenor). Odgovor se javlja u 38. taktu u basu te je
ovaj puta za razliku od prve provedbe realan. Kratkom sekvencom u 43. taktu dolazi do
modulacije u E dur u kojem poinje druga provedba u 48. taktu s iznoenjem teme u tenoru.
62

Drugu provedbu karakteriziraju etiri para nastupa teme koji se uvijek javljaju u odnosu
kvintnog srodstva. Prvi par ine tema u 43. taktu u E duru i njezin tonalitetni odgovor u 53.
taktu u H duru; drugi su tema u A duru u 65. taktu (alt) i realan odgovor u E duru u 70.
taktu (sopran); trei su tema u d molu u 88. taktu (bas) i tonalni odgovor u 93. taktu (sopran)
i etvrti su tema u 107. taktu (sopran) i tonalni odgovor u 112. taktu (alt). Prije rjeenja u
toniku, cis mol, u eksternom meustavku (117. 128. takt) se prolazi kroz B dur, g mol,
c mol, D dur, E dur i H dur. Dominantni pedalni ton gis prevladava prvim dijelom
tree provedbe (129. 147. takt) na ijoj se bazi javlja prva stretta izmeu tenora i soprana
dok se u altu odvija postepeni osminski pomak. Druga stretta nastupa u 135. taktu izmeu
tenora i soprana predstavljajui realan odgovor. U 147. taktu tema nastupa na tonici u basu
koja vodi u treu strettu koja nastupa pod pratnjom tonikog pedala i osminskog pomaka u
altu, a iznose ju tenor u subdominantnom fis molu (152. takt) i sopran u medijantnom A
duru (153. takt). Zastoj na tonikom pedalu dominira do kraja fuge, a prekida se nakratko od
167. do 170. takta gdje osminski silazni pomak u lijevoj ruci evocira pasae koje se redovito
pojavljuju u preludiju. Na taj nain je ostvareno jedinstvo preludija i fuge, jer se u svakoj
kompoziciji pojavio jedan dio druge (u zadnjim taktovima preludija pojavila se tema fuge).

63

4. 11.

Preludij i fuga br. 11 u H duru

1. Preludij

Pr. 4. 11. 1. ostakovi, Preludij br. 11 u H duru, op. 87, t. 1. 13.

Preludij br. 11 u H duru trodijelnog je oblika u kojem se zbog brzog tempa i

jednostavne motivske i harmonijske strukture moe zakljuiti da se radi o scherzu. Odsjek A
traje od 1. do 17. takta nakon kojeg dolazi kratki dvotaktni most koji vodi u B odsjek. Glavnu
temu donosi gornji registar kojeg donji prati u cijelim notama, a u nastavku oba registra
donose melodiju u istim ritamskim vrijednostima. Odsjek B zapoinje u 19. taktu u tonalitetu
F dura s temom graenom od karakteristinih polustepenih izmjeninih tonova i etvrtinskih
skokova. Most prema odsjeku A' zapoinje u 30. taktu te se u njemu prolazi kroz Es dur, B
dur i a mol. U 36. taktu melodiju odsjeka A' donosi donji registar (za razliku od A odsjeka
gdje melodiju donosi gornji) te je tonalitetni plan identian kao i u A odsjeku. Razlika nastupa
u 43. taktu kada se melodija na podlozi gis mola proiruje te nakon nje dolazi do modulacije
u C dur u 47. taktu koji ujedno predstavlja i poetak mosta prema B' odsjeku s poetkom u
56. taktu u tonalitetu H dura. Od 61. do 65. takta se u donjem registru u najdubljem glasu
pojavljuju izmjenini tonovi c i h, koji su se ranije pojavili od 23. do 26. takta u gornjem glasu
donjeg registra. Na taj nain je ostvareno tonalitetno i melodijsko jedinstvo zbog toga to prvi
64

B odsjek takoer predstavlja iznoenje druge teme preludija na prividnoj dominanti (u

tonalitetu F dura koji je polarno udaljen od H dura), a drugi njezino iznoenje na tonici.
Ovim postupkom se u preludiju moe primijetiti trag sonatnog oblika zbog naina tretiranja
druge teme. Coda se javlja u 66. taktu s akordikim zastojem na tonici c mola uz uklone
kroz F dur i E dur sa zavrnim rjeenjem na tonici H dura u 71. taktu na motivima prve i
druge teme gdje se analogno B odsjeku u basu ponovno pojavljuje izmjenini ton c, ovaj put
augmentiran te nakon njega sve do kraja prevladava smirenje na tonikom pedalnom tonu.

2. Fuga

Pr. 4. 11. 2. ostakovi, Fuga br. 11 u H duru, op. 87, t. 1. 12.

Fuga br. 11 u H duru je troglasna te ju karakterizira razigrana tema, isprekidana

pauzama, koja odreuje ivi ritamski puls kroz cijelu fugu. Prva provedba se javlja izmeu 1.
i 28. takta gdje je raspored glasova sljedei : sopran (1. 8. takt), tenor (8. 14. takt) i bas
(21. 27. takt). U meustavku se prolazi kroz E dur nakon kojeg slijedi modulacija u gis
mol s kojim u 34. taktu zapoinje druga provedba s iznoenjem teme u sopranu. Svi
meustavci unutar fuge su graeni od zajednikog motivskog materijala, osim posljednjeg
(prije nastupa tree provedbe) koji s iznoenjem varirane glave teme priprema potvrdu
osnovnog H dura (82. 89. takt). Odgovor na temu u drugoj provedbi nastupa u 41. taktu u
basu nakon kojeg slijedi interni meustavak u kojem dolazi do modulacije u cis mol s kojim
tema u altu poinje u 54., a njezin odgovor u sopranu u 61. taktu. Posljednji nastup teme u
65

drugoj provedbi je u 76. taktu u tonalitetu C dura (bas), a uveden je kroz interni meustavak
(68. 75. takt) u kojem se prolazi kroz G dur, D dur, fis mol i As dur. U treoj
provedbi, s poetkom u 90. taktu, pojavljuje se sljedei niz stretta:
1. Tema u H duru koju donosi bas je u stretti s odgovorom u sopranu (Fis dur) i s
temom u gis molu u altu (90., 91. i 93. takt)
2. Tema u gis duru koju donosi alt (93. takt) je u stretti s temom u A duru u basu
nakon koje jednu dobu kasnije slijedi tema u cis molu u altu
3. Tema u E duru koju donosi tenor u 101. taktu je u stretti s basom koji na istoj dobi
donosi augmentiranu temu, takoer u E duru
4. Drugi dio augmentirane teme u E duru je u stretti s temom u cis molu u 106. taktu
(alt) i s temom u E duru koju u 109. taktu donosi tenor
5. Na kraju augmentirane teme u E duru u basu nadovezuje se tema u osnovnom H
duru u sopranu koja je zatim u stretti s temom u gis molu na pedalnom tonu E dura
(112. 116.)
6. Tema u H duru koju donosi alt u 117. taktu je u stretti s temom u E duru koju
donosi sopran u 121. taktu
U 128. taktu poinje kratka coda u kojoj se dva puta javlja glava teme u osnovnom tonalitetu.
Iznenaenje nastupa u 132. taktu kada dolazi do naglog tonalitetnog skoka u frigijski C dur
koji se silaznim pomakom u 136. taktu rjeava u akord dominantne funkcije te se u
posljednjem taktu rjeava u toniku.

66

4. 12.

Preludij i fuga br. 12 u gis molu

1. Preludij

Pr. 4. 12. 1. ostakovi, Preludij br. 12 u gis molu, op. 87, t. 1. 20.

Preludij br. 12 u gis molu po svom je obliku passacaglia koja se sastoji od jedne
glavne teme u duljini od dvanaest taktova i devet varijacija. Oblik teme je mala dvodijelna
pjesma (a a' b) s kratkotrajnom modulacijom u H dur (5. 12. takt) nakon kojeg se kretanje
ponovno vraa u gis - mol. Prva varijacija nastupa od 13. 24. takta gdje se temi suprotstavlja
jednoglasna melodija dubokog registra i dugih notnih vrijednosti u gornjem registru. U drugoj
varijaciji (25. 36. takt) se temi u donjem i prethodnoj melodiji u gornjem registru dodaje
etvrtinska postepena melodija u srednjem registru. Trea varijacija (37. 48. takt) donosi
zajedniki nastup teme u donjem registru s troglasnim akordima uz donje i gornje izmjenine
tonove u najviem registru te u njemu prevladavaju tonaliteti cis mola, fis mola i E dura
sa zavretkom na kvartsekstakordu Cis dura. etvrta varijacija (49. 60. takt) donosi
promjenu ritma kada se u najviem glasu gornjeg registra prvi put uvodi osminski pomak.
Tema je i dalje u svom osnovnom obliku u donjem registru uz pratnju dvoglasnih akorda u
gornjem, a tonaliteti su E dur, H dur i gis mol. Peta varijacija (61. 72. takt) dijeli
67

veliku slinost s prethodnom etvrtom, a razlike se oituju u registru, jer prethodna najvia
melodija sada nastupa u najdubljem glasu. U estoj varijaciji (72. 83. takt) tema se prvi i
jedini put javlja u gornjem registru i to u najviem glasu ispod kojeg se nalazi akordika
pratnja. To mjesto ujedno predstavlja i sredite preludija zbog izrazite melodijske izraajnosti
donjeg registra koji donosi postepeni osminski ljestvini pomak u oktavama. Tonaliteti su gis
mol, Fis dur, dis mol, H dur i ponovno gis mol. Na poetku sedme varijacije u 83.
taktu tema ponovno nastupa u svom osnovnom obliku u donjem registru dok gornji ima
osminski ritam koji se sada izmjenjuje izmeu vie i nie dionice sa zavretkom na duljim
notnim vrijednostima. Kretanje se smiruje s poetkom osme varijacije (94. 106. takt) kada
nastupa stretta izmeu oba registra. Prvo temu iznosi gornji, a zatim nakon jednog cijelog
takta i donji. U 96. taktu im se pridruuje jo jedan glas koji ima ulogu slobodnog
kontrapunkta. Teme zavravaju na akordu E dura s kojim poinje i posljednja, deveta
varijacija u 107. taktu. Tema u donjem registru je jednoglasna te nastupa u kontraoktavi dok
ju u gornjem u maloj i velikoj oktavi prati motiv graen od ritma etvrtinke s tokom i
osminke u kombinaciji s polovinkom koji najavljuje temu nadolazee fuge.

68

2. Fuga

Pr. 4. 12. 2. ostakovi, Fuga br. 12 u gis molu, op. 87, t. 1. 9.

etveroglasna fuga br. 12 u gis molu napisana je u 5/4 mjeri s izrazitom

markantnom i dramatinom temom upadljivog ritma (kombinacija punktiranog ritma, sinkopi
i pauza), velikog opsega (razlika najdubljeg i najvieg tona je undecima) i prepoznatljivog
pokreta silazne sekste koji se u temi dogaa na kraju svake fraze. Prva provedba traje od 1. do
19. takta u kojoj se tema prvo iznosi sljedeim redoslijedom : alt (1. 5. takt), sopran (5. 9.
takt), bas (11. 14. takt) i tenor (15. 19. takt). Odgovor na temu fuge je realan. Nakon
kratkog dvotaktnog meustavka nastupa druga provedba s temom koju donosi altu u tonalitetu
H dura (21. takt) na koju odgovara bas u 25. taktu u Fis duru. Tema se u 31. taktu
ponovno javlja u osnovnom tonalitetu gis mola i to u sopranu, no zbog izrazitog kretanja ne
stvara se dojam da je rije o treoj provedbi koja dolazi u 54. taktu. Odgovor u dis - molu
donosi tenor u 35. taktu. Sljedea grupa teme i odgovora javlja se nakon kratkog internog
meustavka u tonalitetu E dura u 43. taktu, a njezin odgovor na gornjoj kvinti u altu u 47.
taktu. Posljednja grupa teme i odgovora odvija se izmeu teme u C duru koju iznosi sopran i
odgovora u g molu u 57. taktu. U 61. taktu slijedi izraziti klimaks koji se oituje s pojavom
akorada u gornjem registru i uzlaznog osminskog oktaviranog pomaka u donjem. Na ovom
mjestu se moe povui analogija sa estom varijacijom preludija u gis molu, gdje su
melodija i harmonija tretirane na slian nain. Unutar tog razvojnog dijela, tema se javlja u
tonalitetu e mola i to u dionici basa u 65. taktu, a konani vrhunac fuge istaknut je na treoj
69

dobi 69. takta s pojavom oktavirane teme u a molu u desnoj ruci ispod koje je ispisana
dinamika fortissimo. Prijelaz na treu provedbu ostvaren je zastojem na pedalnom tonu gis
kontra u basu iznad kojeg se u osnovnom tonalitetu pojavljuje tema (77. takt). Iako zbog
pojave teme dolazi do utiska da je rije o poetku tree provedbe to nije sluaj sve do 84.
takta, kada tema u gis molu nastupa uz jedva ujnu pratnju u donjem registru. Kriteriji koji
daju do znanja da je rije o pravom poetku tree provedbe u 84. taktu su :
1. promjena teksture : nakon gustog harmonijsko polifonog kretanja prelazi se u
rijetko, u kojem se istie samo jedna dionica (sopran)
2. promjena dinamike : u 77. taktu tema nastupa uz dinamiku forte, a u 84. uz dinamiku
pianissimo
Nakon cijelog izlaganje teme u osnovnom tonalitetu slijede tri dvostruke strette. Prva se javlja
u odnosu tonika subdominanta izmeu teme koju u gis molu donosi bas i teme u cis
molu u sopranu (razlika je samo jednu dobu; 90. takt), a druga izmeu subdominante i
sekundarne subdominante izmeu teme u cis molu u 95. taktu (tenor) i teme u fis molu u
98. taktu (tenor). Nova tema u D duru u 99. taktu je u stretti s prethodnom temom u fis
molu, a samostalan odgovor javlja se u 101. taktu u frigijskom a molu u basu, nakon koje
slijedi jo jedna stretta i to izmeu soprana u a molu (3. doba 104. takta) i tenora u d molu
(4. doba 104. takta). U 113. taktu poinje coda u kojoj se tema javlja posljednji put u svom
osnovnom obliku te se cijelo kretanje smiruje uz promjenu tempa (Allegro u Andante). Fuga
zavrava akordom Gis dura (pikardijska terca).

70

4. 13.

Preludij i fuga br. 13 u Fis duru

1. Preludij

Pr. 4. 13. 1. ostakovi, Preludij br. 13 u Fis duru, op. 87, t. 1. 6.

ostakoviu je kao inspiracija za pisanje preludija br. 13 u Fis duru bila Chopinova
Barcarolla u Fis - duru op. 60 s kojom osim oblika dijeli i isti tonalitet. Za barcarollu je
karakteristina 6/8 mjera koja se izvodi u tempu Moderato te nizanje dvotaktnih fraza gdje u
ovom djelu prvu ine esnaestinske figure, a drugu leei tonovi uz akordiku pratnju.
Preludij se moe podijeliti u tri cjeline. Prvi, A odsjek traje od 1. 16. takta u kojem se
kretanje odvija kroz Fis dur koji modulira u gis mol (taktovi 5. 8.) s povratkom u Fis
dur (12. takt). Drugi, B odsjek poinje u 19. taktu u medijantnom ais molu koji u 23. taktu
kromatski modulira u C dur, a zatim u Cis dur u 29. taktu te ponovno u ais mol u 31.
taktu. U odsjeku B dominiraju fraze graene od dugih leeih tonova s akordikom pratnju
za razliku od odsjeka A u kojem dominiraju pasae. U oba odsjeka pojavljuju se te dvije vrste
tematskog materijala ije je koritenje izmeu dijelova uravnoteeno. Trei odsjek, A'
zapoinje u 38. taktu i traje sve do kraja preludija te se u njegovom sredinjem dijelu (45.
takt) dogaa modulacija u D dur (umjesto u gis mola koji je nastupio u odsjeku A) i H
71

dur nakon kojeg slijedi rjeenje u toniku u 49. taktu na ijem se temelju kretanje nastavlja do
kraja.

2. Fuga

Pr. 4. 13. 2. ostakovi, Fuga br. 13 u Fis duru, op. 87, t. 1. 20.

Fuga br. 13 u Fis duru jedina je peteroglasna fuga u cijelom ciklusu op. 87. Tema je
vrlo jednostavna, s opsegom od samo iste kvarte te u svojoj grai dijeli izrazitu slinost s
temom fuge iz zavrnog stavka Beethovenove Sonate u As duru, op. 110. Tempo izvoenja
fuge je Adagio, a najmanje ritamske vrijednosti su osminke. Prva provedba traje od 1. do 34.
takta sa sljedeim redoslijedom reperkusija glasova : tenor (1. 6. takt), alt (6. 11. takt),
mezzosopran (15. 20. takt), sopran (20. 25. takt) i bas (29. 34. takt). Odgovori na teme
surealni. Teme su praene s dva stalna kontrapunkta koje karakterizira postupni osminski
pomak i kombinacija kretanja osminki i etvrtinki. Druga provedba poinje u 39. taktu s
temom u dis molu koja je napisana u svom frigijskom obliku. Odgovor u ais molu nastupa
u basu u 44. taktu, dok sljedeu grupu teme i odgovora ine tonaliteti Cis dur (60. takt; alt) i
gis mol (65. takt; tenor). Posljednja grupa teme i odgovora poinje s temom u D duru u
tenoru (80. takt) i zavrava s odgovorom u g molu u basu (85. takt). Veliki interni
meustavak koji vodi ka zavrnom dijelu druge provedbe ostvaruje najvei harmonijski
kontrast budui da se prolazi kroz tonalitete sa snizilicama (g mol, c mol, B dur, Es
dur, c mol, D dur, H - dur) te se dogaaju zastoji na pedalnim tonovima d (100. 102.
72

takt), a (103. 104. takt), h (105. 107.) i cis (108. 112.). Tema u drugoj provedbi
posljednji put nastupa u tonalitetu Fis dura (sopran; 108. takt) te se zbog toga stvara utisak
da je rije o poetku tree provedbe. Meutim, budui da se tema pojavljuje na dominantnom
pedalu, ona zvuno vie ima ulogu pripreme i prijelaza na treu provedbu (analogan sluaj
fugama u A duru i gis molu). Pravi poetak zadnjeg dijela fuge je u 117. taktu gdje se
oblikuju dvije strette izmeu teme u basu i diminucije odgovora u altu te izmeu teme u
tenoru i njezinih dviju diminucija u sopranu (117. 124. takt). Pojava teme u diminuciji
stvara zvuni privid da se radi o drugoj temi fuge. Sljedea grupa strette izmeu dva oblika
prve teme nastupa u 128. taktu izmeu osnove teme u sopranu i diminucije odgovora u tenoru
(129. takt) te izmeu osnovne teme u basu (130. takt) i diminucije odgovora u altu u 131.
taktu. Tema i odgovor osnovnog oblika su u Fis duru i Cis duru, a diminuirani oblici su u
Cis duru, gis molu i ais molu. Nakon internog meustavka u 141. taktu nastupa jo jedna
dvostruka stretta u kojoj su osnovna tema i odgovor u H duru i fis molu, a diminuirana
tema i odgovor u fis molu i cis molu. Namjena ovakve postave izlaganja tema jest da one
budu unutar makro i mikro plana u kvintnom srodstvu. Posljednja stretta izmeu osnovnih
oblika teme javlja se u 156. taktu na dominantnom pedalnom tonu izmeu alta u dis molu i
tenora u cis molu s rjeenjem u Fis dur u 162. taktu.

73

4. 14.

Preludij i fuga br. 14 u es molu

1. Preludij

Pr. 4. 14. 1. ostakovi, Preludij br. 14 u es molu, op. 87, t. 1. 9.

U preludiju br. 14 u es molu ostakovi koristei litanijski obrazac evocira melodiju

molitvene pjesme iz tradicionalne idovske glazbe u kojoj prevladavaju repetirani tonovi i
polustepeni pomaci. Pratnju melodije donosi pedalni ton koji se kroz dijelove izmjenjuje
izmeu gornjeg i donjeg glasa te se izvodi kao oktavni tremolo. Dvodijelnog je oblika gdje se
u prvom dijelu pedalni ton javlja na dominanti es mola dok se iznad izmjenjuju varijante
harmonije I. stupnja. U prijelazu na drugi dio koji poinje na zadnjoj dobi 10. takta, pedalni
ton (sada postaje leei) se prebacuje u gornji glas gdje se izmjenjuju tremola na tonovima fes
i es dok donji glas donosi harmonije V. stupnja, sekundarne dominante i tonike. Drugi dio
poinje u 14. taktu s pedalnim tonom ponovno u donjem glasu koji je napokon na tonici.
Melodija gornjeg glasa kree se postupno (slino kao ona iz prvog dijela), a njezina
kulminacija nastupa u 24. taktu gdje se mijenja ritam (7/4 u 8/4) te se pojavljuju naglasci na
svakom dvoglasu u taktu. U 26. taktu javlja se dulji most u kojem dolazi do modulacije u
subdominantni as mol gdje donji glas donosi melodiju, a gornji leee tonove koji se
mijenjaju na svaku etvrtu dobu. Posljednja tri takta mosta (30. 32. takt) donose prvu
74

znaajniju promjenu u fakturi, jer se prvi put prekida tremolirani leei ton kojeg sada
zamjenjuju akordi u oba glasa. Ritam koji se pojavljuje na prijelazu na petu i estu dobu
unutar sva tri takta najavljuje ritam karakteristinog prvog stalnog kontrapunkta nadolazee
fuge. Kratka repriza prvog dijela nastupa u 33. taktu nakon koje slijedi coda s kadencom es
mola.

2. Fuga

Pr. 4. 14. 2. ostakovi, Fuga br. 14 u es molu, op. 87, t. 1. 22.

Troglasna fuga br. 14 u es molu ima izrazito dugaku temu od ak 13 taktova, no

zbog brzog tempa i 3/4 mjere duljina rezultira samo kao privid. Prva provedba traje od 1. do
45. takta u kojoj raspored glasova ide redoslijedom sopran (1. 13. takt), alt (14. 25. takt) i
tenor (33. 44. takt) nakon kojih slijedi kratki meustavak koji priprema drugu provedbu s
poetkom u 59. taktu u sopranu u Ges duru s odgovorom u Des duru u 72. taktu (sopran).
Odgovori na temu su tonalitetni. Teme su praene s dva stalna kontrapunkta graena na
materijalu teme od kojih se posebice istie prvi s kombinacijom ritma etvrtinke i osminke
(18. i 19. takt). U nastavku dolazi do enharmonijske modulacije u H dur u kojem se tema
javlja u 102. taktu u altu, a odgovor donosi tenor u 116. taktu. Veliki eksterni meustavak
priprema nastup teme u osnovnom es molu te se u njemu prolazi kroz tonalitete e mola, E
dura, Fis dura, Gis dura (enharmonijska durska subdominanta es mola) sa zavrnim
zastojem na pedalnom dominantnom tonu od 149. 154. takta nakon kojeg poinje tema u
75

156. taktu u basu s kojom ve u sljedeem 157. taktu nastaje stretta s temom za veliku
septimu uzlazno u sopranu (tema u Des duru). Druga stretta formira se izmeu soprana u as
- molu u 179. taktu s basom na donjoj septimi (Ges dur) nakon koje u 180. taktu slijedi
izrazita dinamika kulminacija (191. takt). Posljednji nastup teme u poetnom es molu
donosi sopran u 205. taktu s velikim padom dinamike nakon kojih slijedi kratka coda s
rjeenjem i zastojem na tonikom pedalu.

76

4. 15.

Preludij i fuga br. 15 u Des duru

1. Preludij

Pr. 4. 15. 1. ostakovi, Preludij br. 15 u Des duru, op. 87, t. 1. 16.

Preludij br. 15 u Des duru napisan je kao valcer koji je po svom obliku velika
trodijelna pjesma (A B A'). Kratki etverotaktni uvod graen od malih terci prethodi A
odsjeku koji je takoer trodijelnog oblika. Prvi dio A odsjeka traje od 5. do 24. takta te se u
njemu javlja melodija temeljena na ruskom folkloru koja se izmjenjuje izmeu lijeve i desne
ruke. Kratki etverotaktni most u 24. taktu ostvaruje modulaciju u tonalitet b mola s kojim
poinje drugi dio A odsjeka u kojem dominira melodija u osminskim ljestvinim nizovima u
gornjem registru.4 Trei dio A odsjeka predstavlja proirenu reprizu prvog dijela, budui da
zasebno traje jednako kao prva dva djela zajedno, a poinje u Des duru s temom u desnoj
ruci u 48. taktu koja je identina temi iz 5. takta. Modulira se u tonalitete G dura, c mola,
b mola i Es dura u kojem se pojavljuje ritam hemiole (71. i 72. takt). Odsjeku B takoer
prethodi kratki jednotaktni uvod u kojem se pojavljuje ritam kombiniran od etvrtinke, pauze
i ponovno etvrtinke koji predstavlja pratnju koja e se nastaviti tijekom cijelog odsjeka. Prvi
dio odsjeka B gdje se na pedalnom dominantnom tonu Des dura pojavljuje melodija, traje
od 87. do 95. takta. U drugom dijelu dolazi do modulacije u es mol, a glasovi se poinju
4

Harmonijski plan prvog dijela A odsjeka analiziran je u primjeru 3. 2. 26.

77

kretati paralelno (103. takt) da bi se zatim ponovno razili (108. takt). Izmijenjena repriza
prvog dijela B nastupa u 121. taktu na tonici Des dura (za razliku od prvog dijela gdje je
poela na dominanti) te se u njoj javljaju kratki ukloni u A dur, G dur, C dur i f mol na
to se nadovezuje repriza cijelog A odsjeka (139. takt). U toj reprizi su izostavljeni uvod i
drugi dio, tako da je ona sada dvodijelna. Harmonijski plan je identian, a razlike se javljaju
izmeu registara i rasporeda glasova izmeu gornjeg i donjeg glasa; taktovi 168. do 176.
identini su taktovima 54. do 61., samo to je melodiju sada preuzeo donji registar. U kadenci
se dogaaju iznenadni ukloni u G dur i D dur koji se ponovno naglo rjeavaju u Des dur.

2. Fuga

Pr. 4. 15. 2. ostakovi, Fuga br. 15 u Des duru, op. 87, t. 1. 13.

Tema etveroglasne fuge br. 15 u Des duru u pogledu melodije napisana je

postupkom divergencije (kromatsko razilaenje dvije latentne linije) :
1. uzlazno gornja linija s tonovima des, d, es, e, f i g
2. silazno donja linija s tonovima des, c, ces, b, heses i as
Razilaenje se oituje i u metriko ritmikom pogledu gdje dolazi do smjene 3/4, 2/2 i 5/4
mjere dok vrijednost etvrtinke kao ritmike jedinice ostaje nepromijenjena. Prva provedba
(1. 30. takt) ima sljedeu reperkusiju : sopran (1. 6. takt), alt (7. 12. takt), tenor (19.
24. takt) i bas (25. 30. takt). Interni meustavak izmeu 13. i 18. takta graen je od
78

kombinacije etvrtinki i polovinki vezanih na dvije osminke koje se pojavljuju i kroz kasnije
meustavke. Prvi kontrapunkt je stalan (osim u strettama), dok se drugi i trei pojavljuju samo
povremeno budui da se tijekom fuge ne izlau uvijek svi glasovi. Kratki eksterni meustavak
prethodi drugoj provedbi koja poinje u 36. taktu s izlaganjem teme u b molu u altu nakon
koje u 42. taktu slijedi odgovor u f molu (tenor) i nova tema u es molu koju sopran izlae
u 55. taktu. Novi interni meustavak zavrava svoje kretanje u 68. taktu s jednoglasnim
poetkom teme u A duru i njezinog odgovora u E duru (alt) uz koji se u 74. taktu
pojavljuju dva stalna kontrapunkta. Zadnja grupa teme i odgovora u drugoj provedbi se javlja
u 90. taktu nakon jo jednog internog meustavka u taktu. Temu donosi bas u d molu, a
odgovor sopran u g molu (96. takt). Istovremeno s njihovim nastupima ostali glasovi
sastavljeni unutar jednog akorda desne ruke donose fragmente augmentirane teme isprekidane
pauzama. U 102. taktu bas pojaan oktavama iznosi u As duru temu u augmentaciji, dok
sopran istovremeno izlae ritmiki izmijenjenu temu. Isprekidani fragment augmentirane
teme se ponovno javlja u 109. taktu u bloku gornjih glasova, a kratki trotaktni meustavak
koji se nadovezuje izmeu 116. i 118. takta predstavlja uvodni motiv preludija.5 Dominanta
As dur pripremila je osnovni Des dur s kojim poinje trea provedba u 118. taktu. Izmeu
basa i soprana dvije dobe nakon, nastaje stretta, koja se jo jednom javlja izmeu alta u 126.
taktu i basa na donjoj kvinti u 128. taktu. Nakon jo jednog kratkog meustavka, temu donosi
tenor u subdominantnom Ges duru (144. takt) i alt u ''napuljskom'' D duru s kojim
istovremeno u basu nastupa fragment augmentirane teme. U 155. taktu veliki zastoj na
pedalnom tonu g predstavlja funkciju sekundarne dominante kojom se uvodi nastup code
(162. takt). Skraeni dijelovi teme zatim se pojavljuju u basu uz homofonu pratnju akorda u
desnoj ruci. Slian postupak dalje se nastavlja u srednjem glasu. Akordi u odnosu tonika
dominanta koji se javljaju na kraju i poetku svakog takta u codi takoer predstavljaju
poveznicu s preludijem. Tonalitet Des dura se uvruje u 171. taktu te se njegovo
potvrivanje nastavlja sve do kraja.

Harmonijski plan od 96. 119. analiziran je u primjeru 3. 2. 27.

79

4. 16.

Preludij i fuga br. 16 u b molu

1. Preludij

Pr. 4. 16. 1. ostakovi, Preludij br. 16 u b molu, op. 87, t. 1. 20.

Preludij br. 16 u b molu ima glavnu dvodijelnu temu u trajanju od dvadeset i jednog
takta na ijoj se bazi u nastavku grade varijacije. Tema poinje u b molu nakon kojeg se
tonalitetnim skokom dolazi do D dura s kojim zavrava prva reenica u 8. taktu. Druga
reenica poinje ponovno u b molu, zadravajui se u subdominantnom es molu (neto
kasnije i Es duru) na kojem u 15. taktu nastaje plagalna kadenca s konanim rjeenjem u
toniku u 21. taktu. Punktirane etvrtinke u 3. taktu upuuju na nain rubato izvoenja, tj. ne
moraju nastupiti tono na dobi i moraju se vie istaknuti. Sve varijacije imaju identian
harmonijski plan, a ono to ih razlikuje jest ritamska struktura. Prva zapoinje u 21. taktu i u
njoj se zajedno s temom pojavljuje stalna osminska figura u desnoj ruci, a u 33. taktu i u
lijevoj. Druga varijacija nastupa u 40. taktu s pojavom triola u desnoj (40. 51. takt) i u
lijevoj ruci (52. 58. takt). esnaestinski ritam karakterizira treu varijaciju (59. 77. takt) u
kojoj se on opet izmjenjuje izmeu oba registra. Kratak prijelaz na osnovni oblik teme, koja
ujedno predstavlja i codu, javlja se od 78. do 86. takta u kojem se ritam teme iznosi uz
80

kombinaciju osminskih figura iz prve varijacije. Preludij zavrava s osnovnim oblikom teme,
a razlika je jedino to se melodija najvieg registra javlja oktavu dublje.

2. Fuga

Pr. 4. 16. 2. ostakovi, Fuga br. 16 u b molu, op. 87, t. 1. 5.

Tema troglasne fuge br. 16 u b molu orijentalnog je prizvuka i improvizacijskog

karaktera to se osim u bogatstvu figurativnih tonova, oituje i u promjeni mjere u 4. taktu
teme. Misteriozan karakter temi daje i vrlo spor tempo Adagio; te zbog toga ova fuga po
trajanju spada meu najdue u ciklusu. Slino fugi br. 1 u C duru i ovdje vlada dijatonika, a
tonaliteti su predstavljeni svojim modalnim varijantama. U prvoj provedbi temu donosi
sopran u eolskom modusu (1. 4. takt), a realan odgovor alt u frigijskom (5. 8. takt) nakon
ega se tema jo jednom javlja u 11. taktu u tenoru u poetnom eolskom modusu. Teme prate
dva stalna kontrapunkta. U 14. taktu poinje eksterni meustavak nakon kojeg u 20. taktu
poinje druga provedba s temom u jonskom modusu od tona des i s odgovorom u
miksolidijskom modusu na tonu as (24. takt). Nakon kratkog internog meustavka javlja se
sljedei par nastupa teme : alt na lidijskom modusu od tona ges u 32. taktu i bas na frigijskom
modusu od tona c u 37. taktu. U eksternom meustavku modulira se u bliski es mol i as
mol sa zastojem na dominantnom tonu fis u 46. taktu koji se izmjenjuje s triolama te se cijela
trotaktna figura zasniva na motivu glave teme. Trea, zavrna provedba poinje s dvostrukom
81

strettom u osnovnom b molu izmeu soprana u 50. i alta u 51. taktu te se na nju nadovezuje
jo jedna stretta, ovaj put trostruka, u subdominantnom es molu izmeu tenora u 56. taktu te
alta i soprana u 57. taktu. U strettama dolazi do ritmikih modifikacija teme tako da
vremenski razmak sustizanja nije konstantan te se dogaa da kasniji nastup u svom toku
zavri prije ranijeg (58. 63. takt). Coda poinje u 66. taktu gdje se posljednji put pojavljuje
fragment teme na durskoj tonici, slino pojavi glave teme u eksternom meustavku prije tree
provedbe. Fuga zavrava s pikardijskom tercom, tj. s akordom B dura.

82

4. 17.

Preludij i fuga br. 17 u As duru

1. Preludij

Pr. 4. 17. 1. ostakovi, Preludij br. 17 u As duru, op. 87, t. 1. 8.

Preludij br. 17 u As duru je po obliku velika dvodijelna pjesma prijelaznog oblika (A

B A') gdje se zbog tematske kratkoe odsjeka B i skraene reprize A' ipak stvara dojam
dvodijelnosti iako se formalno radi o trodijelnom obliku. Odsjek A sastoji se od dvije cjeline
koje se mogu podijeliti na jo manje dijelove. Prva cjelina poinje u As duru i traje od 1.
13. takta te se moe podijeliti u etiri manja dijela koje karakterizira trotaktna melodija (uz
pratnju osminske figure) koja se u prva dva puta pojavljuje u donjem, a druga dva puta u
gornjem glasu. Druga cjelina poinje na subdominanti, Des duru i traje od 14. do 24. takta te
se takoer kao i prethodna dijeli u etiri manja dijela. U reprizi odsjeka A' unutar obje cjeline,
etverotaktni su dijelovi spojeni u jedno, tako da se umjesto etiri dijela pojavljuju dva, tj.
istovremeno su udruene melodije gornjeg i donjeg glasa ime se ostvaruje kulminacija pred
sam zavretak preludija. Most u trajanju od deset taktova povezuje A i B odsjek te prolazi
kroz As dur, f mol i Es dur. Odsjek B poinje u 40. taktu u tonalitetu c mola i sastoji
se samo od jedne cjeline u kojoj glavnu melodiju nosi gornji glas, dok je etvrtinska
jednoglasna pratnja u donjem. Modulira se u b mol na ijoj dominanti zavrava B odsjek na
83

kojeg se nadovezuje etverotaktni most s leeim tonom a koji nastupa u sopranu uz pratnju
osminskog pomaka u donjem glasu. Odsjek A' skraen je kao to je prethodno navedeno, a
nastupa izmeu 60. i 77. takta poslije kojih dolazi coda u kojoj se radi postizanja kontrasta
izmjenjuju harmonije A dura i As dura u kojem dolazi do konanog rjeenja i zastoja na
pedalnom tonu u 84. taktu.

2. Fuga

Pr. 4. 17. 2. ostakovi, Fuga br. 17 u As duru, op. 87, t. 1. 6.

Fuga br. 17 u As duru je etveroglasna te je graena od slobodno6 sekventne teme u

5/4 mjeri. U prvoj provedbi ju iznosi sopran (1. 4. takt), zatim tonalitetni odgovor donosi alt
(5. 8. takt) i na kraju tenor s poetkom u 11. taktu. Prvi kontrapunkt je stalan dok se drugi
takoer pojavljuje uz veinu nastupa teme, osim onih u H duru i d molu. U drugoj
provedbi izlaganje teme je u sopranu u tonalitetu f mola, nakon koje ponovno u sopranu
slijedi odgovor u tonalitetu c mola. esnaestinske figure dominiraju u internom meustavku
izmeu 27. i 32. takta gdje dolazi do modulacije u H dur s kojim poinje novo izlaganje
teme u sopranu na koju se nadovezuje nagla modulacija u G dur u 37. taktu s pojavom teme
u basu, a odgovor nastupa u tenoru u 43. taktu. Veliki eksterni meustavak graen je na
6

Sekvenca koja nema sasvim definirani model po kojemu se kree

84

materijalu prvog stalnog kontrapunkta i glave teme (49. i 50. takt) u kojem se modulira u
tonalitete d mola, Es dura i D dura sa zavrnim zastojem na dominantnom pedalu u 51.
taktu dok se u najviem glasu pojavljuje motiv glave teme nakon kojeg su interpolirana tri
takta izmjeninih harmonija koje dodatno pojaavaju napetost i odgaaju nastup tree
provedbe (harmonije su molska subdominanta des mol i Ges dur) koja poinje s
izlaganjem teme u 58. taktu. U 62. taktu se na subdominantnom Des duru javlja dvostruka
stretta izmeu augmentirane teme u sopranu i njezinog osnovnog oblika u tenoru dok alt ima
stalni kontrapunkt. Sljedea dvostruka stretta nastupa u 66. taktu gdje se prvo izlae
augmentirana tema na dominantnom Es dura u basu nakon koje dva takta kasnije (68. takt)
nastupa tema u b molu u sopranu (jo uvijek na podlozi Es dura). U 70. taktu javlja se
pedalni ton tonike As - dura koji je prekinut u 74. i 75. taktu s interpoliranom
subdominantnom funkcijom kao kontrast prije zavretka fuge. Tijekom zadnjih pet taktova se
izmeu alta i soprana iznosi neto izmijenjena tema (razlikuje se u skokovima, dok je ritam
ostao isti) nakon koje slijedi plagalna kadenca i rjeenje u 79. i 80. taktu.

85

4. 18.

Preludij i fuga br. 18 u f molu

1. Preludij

Pr. 4. 18. 1. Preludij br. 18 u f molu, op. 87, t. 1. 9.

Preludij br. 18 u f molu je trodijelnog oblika (A BA C), budui da je trajanje B

odsjeka i reprize odsjeka A' zajedno jednako trajanju prvog A odsjeka nakon kojih nastupa
novi, C odsjek. Odsjek A sastoji se od dva dijela, gdje prvi u tonalitetu f mola traje od 1.
13. takta, a karakterizira ga melodija u gornjem glasu u kojem se kombinira ritam punktirane
osminke sa esnaestinkom te etvrtinke prevezane na grupu od etiri esnaestinke dok donji
glas donosi dvoglasnu pratnju. Drugi dio A odsjeka poinje u 13. taktu u tonalitetu Ges
dura, koji takoer nastavlja kretanje i kroz Ces dur. U ovom dijelu u melodiji gornjeg glasa
dominira ritam punktirane osminke sa esnaestinkom, gdje donji takoer donosi harmonijsku
pratnju. Novi, B odsjek poinje s promjenom tempa (Moderato se mijenja u Adagio) u
tonalitetu D dura gdje bas poinje s pedalnim tonom na dominanti, nakon ega u 24. taktu
kromatski modulira u c mol na kojem pedal ostaje leati sve do kraja 26. takta. Za razliku
od prethodnog odsjeka, ovdje gornji glas preuzima akordiko kretanje, unutar kojeg je
istaknuta i melodija. Repriza poinje u 28. taktu s povratkom na poetni tempo Moderato.
86

Prvi dio reprize jednak je taktovima od 1. do 4., a naglim uvoenjem prividne harmonijske
tercne veze u 32. taktu, zapoinje novi, rafiniraniji C odsjek. Njegova graa je slobodnija, bez
konstantnog tematskog materijala. Melodije gornjeg i donjeg registra su u komplementarnom
odnosu te se meusobno kombiniraju ritamske vrijednosti prevezanih polovinki i etvrtinki. U
40. taktu u donjem glasu javlja se reminiscencija glavne teme s daljnjim kretanjem kroz Des
dur, Es dur i Ges dur na ijem se osnovnom tonu kretanje zaustavlja u 46. taktu te on
dobiva ulogu dominante u 48. i 49. taktu s rjeenjem u akord F dura u posljednjem 50. taktu.

2. Fuga

Pr. 4. 18. 2. ostakovi, Fuga br. 18 u f molu, op. 87, t. 1. 18.

Melodija tema fuge br. 18 u f molu centrirana je oko intervala iste kvarte i male
septime iz ega se moe zakljuiti da je inspiraciju za njezino pisanje ostakovi pronaao u
melodiji ruske tradicionalne glazbe. Fuga je etveroglasna, s trajanjem prve provedbe od 1. do
37. takta u kojoj su reperkusije sopran alt tenor bas. Odgovor na temu je realan, a uz
teme se nadovezuju dva stalna kontrapunkta te se u velikom eksternom meustavku modulira
se u tonalitete b mola, Des dura i As dura u kojem alt iznosi temu u 49. taktu s
odgovorom u 56. taktu kojeg prvog donosi tenor, a zatim kretanje nastavlja alt. Durski
tonaliteti u drugoj provedbi uvijek nastupaju u svojem miksolidijskom obliku. Sljedei nastup
teme donosi bas u 84. taktu u frigijskom Ges duru koji je pripremljen s modulacijom u Des
dur u 77. taktu. Posljednja tema u drugoj provedbi javlja se tonalitetu e mola (107. takt)
kojem je prethodio veliki interni meustavak gdje se dogodila enharmonijska zamjena akorda
87

izmeu des mola i kvartsekstakorda I. stupnja A dura (ton fes u basu, zamijenjen je tonom
e). Gradacija fuge zapoinje u 117. taktu na harmoniji H dura s narednim uklonima u D
dur i g mol koji kulminiraju u 130. taktu na harmoniji F dura gdje nastupa najjaa
dinamika i sopran dosee svoj vrhunac (ton c3). Tonalitet f mola uveden je zastojem na
pedalnom V. stupnju koji se rjeava u toniku u 134. taktu i naglo skree u subdominantni b
mol prije poetka tree provedbe. U 140. taktu treu provedbu otvara dvoglasna stretta
izmeu tenora na tonici f mola i alta na gornjoj septimi koja modulira u b mol s kojim
poinje druga, ovaj put ak etveroglasna stretta koja ima ulogu subdominantne reprize.
Njezinu prvu temu izlae tenor u 158. taktu, zatim bas kvintu nie u 159. taktu, alt malu
septimu vie u 160. taktu i sopran malu decimu vie u 161. taktu. Kretanje zavrava na
pedalnom tonu b u 166. taktu koji se u 169. taktu rjeava u pedalni ton na tonici f mola. Ona
prevladava sve do kraja fuge, s iznimkom u taktovima 185. 189. kada se analogno preludiju
prije samog zavretka javlja kratki uklon u frigijski Ges dur na ijoj se podlozi posljednji
put javlja tema uz koju nastupa akord na donjoj medijanti As dura (VI. stupanj, akord f a
c) koji ima kadencirajuu ulogu.

88

4. 19.

Preludij i fuga br. 19 u Es duru

1. Preludij

Pr. 4. 19. 1. ostakovi, Preludij br. 19 u Es duru, op. 87, t. 1. 23.

Preludij br. 19 u Es duru sastoji se od etiri glavna zvuna bloka s kratkom codom
gdje svi dijelovi poinju s akordikim uvodom od nekoliko taktova na pedalnom tonu es na
ijoj se podlozi nadovezuje razigrana melodija u gornjem registru koju ini staccato figura od
tri etvrtinke. Prvi dio nastupa od 1. do 39. takta u kojem se cijelo kretanje odvija u tonalitetu
Es dura. U drugom dijelu (40. 88. takt) harmonija postaje nestabilnija, jer se basov ton
vie kree nego u prethodnom dijelu. Modulira se u As dur, Des dur, E dur, G dur, A
dur, c mol, f mol, Des dur zatim ponovno u As dur koji se vraa u poetni Es dur na
kojem ponovno nastupa melodija u gornjem registru u 70. taktu. Melodija je sada harmonijski
izmijenjena te se nalazi u maloj oktavi. Trei dio poinje u 88. taktu s uvodom koji modulira
u subdominantni As dur na ijem pedalnom tonu poinje melodija kroz koju se modulira u
tonalitete sekundarne dominante i dominante, F dur i B dur. Uvod etvrtog dijela ini
tonalitetni skok u H dur s rjeenjem u e mol kojeg preuzimaju leei tonovi oba registra,
dok melodija sada nastupa u najdubljem glasu. Nakon e mola nastupa g mol koji se u codi
rjeava u es mol uz nastup melodija graena od skokova smanjene kvarte (skok a des u
89

lijevoj ruci). Punktirane etvrtinke koje se pojavljuju kroz cijeli preludij oznaavaju nain
izvoenja, gdje one ne moraju nastupiti tono na dobu, ve se trebaju izvoditi rubato
(analogija s preludijem br. 16 u b molu, pr. 4. 16. 1.).

2. Fuga

Pr. 4. 19. 2. ostakovi, Fuga br. 19 u Es duru, op. 87, t. 1. 8.

Fuga br. 19 u Es duru je troglasna te je pisana u 5/4 mjeri s izrazitom kromatski

obojenom temom (inzistiranje na snienom II. stupnju) u opsegu iste kvarte te se uz nju
javljaju i dva stalna kontrapunkta. Temu prvo izlae bas u 1. taktu, zatim realni odgovor tenor
u 4. i alt temu u 11. taktu. Sekvenca unutar eksternog meustavka graena je na materijalu
glave teme i prvog stalnog kontrapunkta. Druga provedba poinje u tonalitetu c mola s
temom u basu (19. takt) nakon koje dolazi odgovor u dominantnom g molu u tenoru u 22.
taktu. Zatim slijedi kratki eksterni meustavak graen ponovno na materijalu teme i prvog
stalnog kontrapunkta s pojavom novog motiva etvrtinke i cijele note koji e se pojavljivati i
u kasnijim meustavcima. Nova tema u f molu poinje u altu u 29. taktu koju prati drugi
stalni kontrapunkt koji se vee na jo jednu temu, sada u b molu (alt) u 32. taktu. Zadnji
nastup teme je u polarnom odnosu s tonalitetom b mola; javlja se u u 40. taktu. Zastoj na
dominanti u 43. taktu najavljuje poetak tree provedbe s temom u basu (46. takt) na koju se
dvije dobe kasnije nadovezuje tema pozicionirana kvintu vie to rezultira prvom dvoglasnom
90

strettom u fugi. U taktu 57. javlja se druga stretta gdje se prva tema u sopranu nalazi kvartu
vie, a druga u altu samo sekundu nie od poetnog tona es. Tema se pred kraj javlja jo dva
puta i to u tonalitetu f mola u basu (61. takt) i u poetnom Es duru u sopranu (64. takt)
ispod kojeg se javlja toniki figurirani pedal koji je prekinut jedino u 67. taktu kada nastupa
kratki uklon u lidijski D dur.

91

4. 20.

Preludij i fuga br. 20 u c molu

1. Preludij

Pr. 4. 20. 1. ostakovi, Preludij br. 20 u c molu, op. 87, t. 1. 12.

Preludij br. 20 u c molu dvodijelnog je oblika gdje se odsjek A ponavlja dva puta s
harmonijskom izmjenom u drugom ponavljanju. Odsjek A sastoji se od dva kontrastna dijela
gdje prvog karakterizira jednoglasna melodija u c molu, a drugog ornamentirana melodija u
gornjem registru s podlogom dominantnog pedalnog tona. Isti obrazac ponavlja se u odsjeku
A' koji u svom prvom dijelu modulira u H dur i B dur, a dominantni pedal i melodija u
drugom dijelu su u Es duru. Most na odsjek B (32. 38. takt) ostvaren je s izmjenama 5/4 i
4/4 mjere uz daljnju podlogu pedala u Es duru. Odsjek B poinje u 38. taktu na harmoniji Es
dura koja zatim modulira u dominantni B dur s rjeenjem u es molu. Motiv razvoja B
odsjeka preuzet je iz jednoglasne melodije prvog dijela A odsjeka. Harmonijska kulminacija
prije zavretka se javlja u 54. taktu s pojavom lidijskog H dura uz ornamentirano kretanje
osminki u desnoj ruci koja se rjeava u prirodnu dominantu g mola koja jo dodatno
poveava tonalitetnu neizvjesnost ije rjeenje nastupa u posljednja tri takta na tonici C dura
(58. 60. takt).
92

2. Fuga

Pr. 4. 20. 1. ostakovi, Fuga br. 20 u c molu, op. 87, t. 1. 12.

Fuga br. 20 u c molu je etveroglasna s temom u rasponu do kvarte koja svoj izvor
pronalazi u ruskoj folklornoj glazbi. Takoer, prvi takt teme jednak je prvom taktu melodije
preludija. Iako je tema u 4/4 mjeri, u meustavcima se povremeno pojavljuje i 3/2 mjera s
karakteristinom osminskom figurom (svi meustavci su od istog materijala, sa
sekvenciranjem cjeline graene od kombinacije 3/2 i 4/4 mjere). S temom u altu poinje prva
provedba te se na nju nadovezuje odgovor u sopranu u 5. taktu, zatim ponovno tema sopranu
u 13. taktu i odgovor u basu u 17. taktu. Nakon meustavka u kojem dolazi do modulacije u
paralelni Es dur temu donosi bas u 26. taktu nakon koje dolazi odgovor u tenoru u 30. taktu.
U internom meustavku od 35. do 43. takta dogaa se modulacija u As dur u kojem tema
nastupa u 40. taktu (sopran) na koju se u 44. taktu nadovezuje odgovor u Des duru (bas).
Zatim slijedi jo jedan meustavak koji preko F dura modulira u a molu s kojim zapoinje
tema u 56. taktu. Njezin odgovor u e molu donosi bas u 60. taktu s kojim zavrava iznoenje
tema u drugoj provedbi. Eksternim meustavkom dominira zastoj na dominantnom pedalu g
izmeu 68. i 71. takta koji izbjegava rjeenje u c mol i naglo skree u tonalitete fis mola
(polarni odnos s c molom), h mola s jo jednim povratkom u G dur koji se konano
rjeava u c mol u 77. taktu. Iako se s poetkom osnovnog tonaliteta oekuje nastup teme,
kretanje se kroz meustavak dalje nastavlja i modulira u subdominantni f mol s kojim tema
poinje u sopranu (82. takt) te na taj nain njezin poetak predstavlja subdominantnu reprizu.
Istovremeno u altu iznosi se augmentirana glava teme koja je u stretti s temom u sopranu. Ista
93

situacija se nastavlja i s odgovorom u osnovnom c molu, koji je takoer u stretti s

prethodnom temom koja jo uvijek (zbog svoje duljine) traje. Interni meustavak tree
provedbe donosi zastoje na pedalnim tonovima subdominante (93. takt), dominante (94. 96.
takt) i medijante, tj. VI. stupnja (97. 101. takt) koja modulira u b mol s kojim zapoinje
jo jedna tema u 104. taktu te je to posljednji put da se ona pojavljuje u cijelosti bez obzira to
nastupa u tonalitetu koji je vrlo dalek c molu. Time se ostvario dodatni kontrast pred sam
zavretak fuge koja zavrava s velikom plagalnom kadencom (poinje s izlaganjem glave
teme i zastojem na pedalnom tonu f mola) koja se ponavlja ak etiri puta prije nego to se
kretanje potpuno zaustavi u C duru (zavretak s pikardijskom tercom).

94

4. 21.

Preludij i fuga br. 21 u B duru

1. Preludij

Pr. 4. 21. 1. ostakovi, Preludij br. 21 u B duru, op. 87, t. 1. 7.

Preludij br. 21 u B duru je poput preludija br. 2 u a molu i preludija br. 10 u cis
molu napisan poput zahtjevne tehnike etide s kombinacijom postepenih uzlaznih i silaznih
esnaestinki. Razmee dijelova moe se uoiti jedino po promjeni ritma u donjem glasu,
harmonije te pojave novog esnaestinskog obrasca to je sluaj u 18. taktu kada se u
medijantnom d molu dogaa direktan prijelaz u B odsjek. Odsjeku A prethodi jednotaktni
uvod s kombinacijom osminki u oktavama i istim kvartama u tonalitetu B dura. Nova
harmonija na kojoj se odvija kretanje (sekstakord V. stupnja), javlja se tek u 8. taktu i traje
sve do 12. takta kada nastupa modulacija u g mol koji se u 14. taktu ponovno vraa u B
dur. Kao to je prethodno navedeno, odsjek B poinje u d molu gdje se u donjem glasu
pojavljuje novi osminski ritam razlomljenih intervala oktave, none i decime s istovremenom
pojavom veih skokova unutar esnaestinskog ritma u gornjem glasu. Modulira se u g mol,
Des dur i f mol sa zavretkom u d molu nakon kojeg dolazi kratki dvotaktni most (26. i
27. takt) s pripremom ritma odsjeka A u lijevoj ruci i pojavi poetnog B dura. Odsjek C
poinje u 32. taktu te je on kombinacija ritmova A i B odsjeka to posebice dolazi do izraaja
u donjem glasu, a prvi put se pojavljuje i promjena mjere (iz 3/2 u 4/4 izmeu 38. i 39. takta).
95

Tonaliteti su B dur, Ges dur, es mol, g mol, E dur, Es dur, Des dur i A dur
nakon kojeg se u sedmerotaktnoj codi kretanje vraa u B dur. Poetak code uoava se po
pojavi jednakog melodijskog i harmonijskog obrasca kao na poetku te se u njoj kombiniraju
tri razliite pratnje donjeg glasa : etvrtinska, osminska i pratnja isprekidana pauzama.

2. Fuga

Pr. 4. 21. 2. ostakovi, Fuga br. 21 u B duru, op. 87, t. 1. 14.

Temu fuge br. 21 u B duru karakteriziraju kvartni i septimni skokovi s pojavom

jednog kvintnog skoka. Pojavljuje se jedan stalni i jedan povremeni kontrapunkt te su oba
ispresijecana pauzama tako da tokom fuge nastup teme esto poinje jednoglasno. Na temu u
sopranu od 1. do 8. takta nadovezuje se tonalitetni odgovor na donjoj terci (takva vrsta
odgovora rijetko se pojavljuje) u altu (g mol) nakon kojeg tenor donosi temu u B duru (21.
takt). Nakon internog meustavka poinje druga provedba u kojoj nastupaju etiri para
nastupa teme koji su uvijek u odnosi paralelnih tonaliteta :
1. tema u d molu u 33. taktu (sopran) + tema u F duru u 41. taktu (sopran)
2. tema u a molu u 58. taktu (sopran) + tema u C duru u 66. taktu (bas)
3. tema u G duru u 84. taktu (sopran) + tema u e molu u 92. taktu (alt)
4. tema u D duru u 109. taktu (sopran) + tema u h molu u 117. taktu (bas)

96

Izmeu svakog para nastupa tema umetnut je kratki interni meustavak. Trea provedba
pripremljena je eksternim meustavkom u kojem se glava teme u E duru kombinira s
dominantnim pedalnim tonom koji pridonosi gradaciji koja se nastavlja i s poetkom teme u B
duru (tenor) koja je u stretti s temom u sopranu koji se nalazi veliku nonu vie (136. i 137.
takt). Gustoa tematskog materijala jo se poveava s pojavom troglasne strette u
subdominatnom Es duru (166. takt); prva tema je u Es duru u sopranu, druga malu
septimu nie u altu (f mol) i trea ponovno u Es duru, ali u basu. Zavrna kulminacija fuge
nastupa u treoj, ujedno i posljednjoj, dvoglasnoj stretti gdje zbog oktavnog pojaanja glasova
dolazi do bitonalnog sukoba, jer gornje dionice daju utisak A dura, dok bas potvruje
osnovni B dur. Dinamiki vrhunac ostvaren je u 196. taktu sa zastojem na pedalnom
dominantnom tonu f koji se sada, analogno eksternom meustavku na kraju druge provedbe,
kombinira s glavom teme u osnovnom B duru (ranije je bila u polarnom E - duru). Glava
teme javlja se i u gornjem registru i to za malu septimu, sekstu i malu sekstu gore te ima vie
figurativnu ulogu (u basu je u meuvremenu zaostajalica ces na b). U kadenci (215. takt) se
prije rjeenja u toniku pojavljuju akordi snienog VI., IV., prirodnog VII i V. stupnja.

97

4. 22.

Preludij i fuga br. 22 u g molu

1. Preludij

Pr. 4. 22. 1. ostakovi, Preludij br. 22 u g molu, op. 87, t. 1. 11.

Repetirani tonovi melodije uz pratnju akorda sainjavaju karakteristinu grau

preludija br. 22 u g molu. Po obliku on se moe podijeliti u dvije velike cjeline koje se
takoer mogu podijeliti i u dvije manje. Veliki odsjek A traje od 1. do 44. takta (a: 1. 23., b:
24. 44. takt) s redovitim etverotaktnim i trotaktnim izmjenama harmonije u donjem registru
uz melodiju gornjeg. Tonaliteti kroz koje se kretanje odvija su g mol, Ges dur, g mol, D
dur i g mol u a dijelu te a mol, g mol, C dur i H dur u b dijelu u kojem se melodija
prebacuje u donji, a akordi u gornji registar. Drugi odsjek, A' (45. 66. takt) predstavlja neto
izmijenjenu i saetu verziju A odsjeka. Poinje na jednakoj harmonijskoj bazi g mola i Ges
dura s manjim preinakama u melodiji gornjeg reigstra u skraenom a dijelu na koji se
nadovezuje b dio u tonalitetima c mola, Des dura i As dura. U 67. taktu poinje coda
gdje se prvi put javlja leei akord u gornjem registru u c molu nakon kojeg se kretanje
nastavlja u C duru (durska subdominanta) i Des duru. Kadenca poinje sa etverotaktnim
zastojem na pedalnom tonu d (V. stupanj g mola) koji se izmjenjuje s tonom es u donjem
registru. Rjeenjem zaostajalice u posljednjem taktu nastaje kvartsekstakord I. stupnja to

98

dodatno pridonosi harmonijskoj nestabilnosti i nedefiniranosti koja je vladala kroz cijeli

preludij.

2. Fuga

Pr. 4. 22. 2. ostakovi, Fuga br. 22 u g molu, op. 87, t. 1. 12.

etveroglasna fuga br. 22 u g molu jedina je fuga u cijeloj zbirci op. 87 koja nema
stalni kontrapunkt budui da u razvojnom i zavrnom dijelu ima vie 'prividnih (lanih)
stretta' u kojima imitirajui glas izlae samo glavu teme i zatim prelazi u kontrapunkt. Graa
teme u sebi sadri karakteristian skok za malu sekstu nakon koje se kretanje postupno
nastavlja u silaznom smjeru, dopunjujui preskoene tonove. U prvoj provedbi (1. 24. takta)
odgovor na temu je realan, a reperkusije su sljedee : tenor (1. 5. takt), alt (6. 10. takt), bas
(15. 19. takt) i tenor (20. 24. takt). Nastup druge provedbe je u durskoj paraleli, B duru
gdje temu u 30. taktu donosi bas. Prva prividna stretta se pojavljuje u 31. taktu s nastupom
glave teme u altu, no njezino se kretanje u nastavku nastavlja slobodno. Odgovor na temu
javlja se u 35. taktu na dominanti B dura (F dur) te ga iznosi tenor zajedno s jo jednom
prividnom strettom u sljedeem taktu. Preko kratkog internog meustavka modulira se u
tonalitet Es dura s kojim poinje nova tema u altu (44. takt) s pratnjom lane strette u basu
koja ujedno ima ulogu dominantne funkcije prema nadolazeoj temi u As duru (49. takt;
sopran). Novoj temi u sopranu takoer je pridruena lana stretta u tenoru. Meustavak koji
99

se javlja od 52. do 63. takta je graen na materijalu glave teme tako da se stvara dojam o
novoj pojavi teme koja se tek pojavljuje u 63. taktu u medijantnom h molu. Tema je sada
praena samo uzlaznim i silaznim osminskim pomakom te se na nju nadovezuje tema u E
duru (68. takt) uz koju nastupa kontrapunkt takoer temeljen na glavi teme, ali ovaj put u
inverznom kretanju pa se ne ostvaruje toliki utisak da se radi o stretti kao to je bio sluaj s
prethodnim kontrapunktima. Priprema za nastup tree provedbe ostvarena je kroz modulaciju
iz gis mola u D dur gdje gis mol ima ulogu prividne sekundarne dominante (74. 77.
takt). U trenutku rjeenja u g mol nastupa tema u tenoru koja ujedno predstavlja i poetak
tree provedbe. Na nju se u sopranu nadovezuje glava teme na tonici te se ponovno stvara
privid strette (78. 83. takt). Nova, dvoglasna lana stretta se javlja izmeu basa u alta na
durskoj subdominanti, C duru, koja u meustavku modulira u frigijski As dur na kojem se
osim pojave jo jedne lane strette dogaa zastoj na pedalnom tonu as. Funkcija As dura
moe se shvatiti na dvostruki nain: kao zastoj na subdominanti, budui da se radi o frigijskoj
harmoniji ili kao zastoj na prividnoj sekundarnoj dominanti (ostakovi esto zamagljuje
dominantne tonalitete na nain da temeljne tonove sniava za pola stupnja). U svakom sluaju
ostvaren je veliki harmonijski kontrast ije se rjeenje poinje nazirati s pojavom pedalnog
tona d i cijele teme u sopranu. Ton d predstavlja zastoj na kvartsekstakordu I. stupnja, budui
da se voica nigdje ne pojavljuje (114. 119. takt). Njegova je funkcija takoer dvostruka, tj.
s istovremenim elementima dominantne i tonike (analogno s prethodnim frigijskim
akordom). Rjeenje u g mol nastupa u 120. taktu s pojavom pedalnog tona g na ijoj se bazi
javlja tema u tenoru (praena s elementima teme u sopranu) i kontrapunkt u altu unutar kojeg
se prvi puta pojavljuje voica kao predstavnik dominantne funkcije te se i ovdje moe
prepoznati harmonijska dvosmislenost.

100

4. 23.

Preludij i fuga br. 23 u F - duru

1. Preludij

Pr. 4. 23. 1. ostakovi, Preludij br. 23 u F duru, op. 87, t. 1. 6.

Preludij br. 23 u F duru je trodijelnog oblika (A B A') na kojeg se nadovezuje kratka,

trotaktna coda. Prvi, izrazito harmonijski bogat odsjek A, traje od 1. do 11. takt s promjenama
harmonije u svakom taktu. Tonaliteti kroz koje se prolazi su : F dur, Des dur, Ges dur, G
dur, D dur, Es dur te ponovno Des dur i poetni F dur. Ritam, za razliku od
harmonije ne doivljava tako stalne izmjene te se kretanje u desnoj ruci redovito izmjenjuje u
kombinacijama esnaestinki, osminki i triola dok lijeva ima stalni pokret etvrtinki s
povremenim nastupom polovinskog trajanja. Odsjek A dvodijelnog je oblika to se moe
zakljuiti iz pojave identinog ritma u taktovima 1. i 7. bez obzira na harmonijsku razliitost
(F dur nasuprot medijantnom D duru). Tonalitetnim skokom u As dur u 12. taktu
poinje B odsjek u kojem se melodija prebacuje u lijevu ruku dok desna sada donosi akorde.
Takoer, odsjek B je jednako harmonijski bogat kao i A, to se oituje u sljedeim izborima
tonaliteta : As dur, Des dur, A dur, cis mol, Des dur. Repriza odsjeka A (A') nastupa
101

u 21. taktu te u njemu harmonija ostaje ista, ali se neto razlikuje u melodiji, tj. kretanju
glasova. S odsjekom B dijeli slinost u grai, budui da su oba napisana u jednom luku kao
jedna velika reenica. U 28. taktu nastupa coda u kojoj se s ponavljanjem taktova i
augmentacijom istog materijala ostvaruje konano potvrivanje poetnog F dura s obzirom
na prevladavanje harmonijske nestabilnosti tijekom preludija.

2. Fuga

Pr. 4. 23. 2. ostakovi, Fuga br. 23 u F duru, op. 87, t. 1. 12.

Troglasnu fugu br. 23 u F duru karakteriziraju uoljive izmjene teme i odgovora, jer
je upadljiv interval dviju kvarti iz teme (c f b) u odgovoru pretvoren u slijed kvinte i
kvarte (f c f). Takvo tretiranje teme i odgovora provodi se kroz itavu drugu provedbu.
Sopran iznosi temu u prvoj provedbi (1. 7. takt) da bi iznoenje tonalitetnog odgovora donio
alt u 8. taktu nakon kojeg dolazi posljednje izlaganje teme u basu u 19. taktu. Uz temu i
odgovor javljaju se dva stalna kontrapunkta gdje prvog sainjava izraziti osminski pomak dok
se u drugom ve pojavljuju i dulje notne vrijednosti (etvrtinke i polovinke). Nakon prve
provedbe u kojoj je prevladavao F dur dolazi eksterni meustavak koji kroz kratke uklone u
As dur i Es dur modulira u medijantni d mol gdje temu donosi alt uz pratnju prvog
stalnog kontrapunkta (32. takt). Tonalitetni odgovor nastupa u 39. taktu. Sljedea grupa teme i

102

odgovora javlja se u 52. (Des duru, sopran) i 59. taktu (tenor). Posljednju grupu ine tema i
odgovor u e molu i A - duru, gdje je tema sada graena od intervala koji su inae bili
karakteristini za odgovor (73. takt; bas i 83. takt; alt). Treoj provedbi prethodi eksterni
meustavak i zastoj na dominanti F dura nakon koje nastupaju tri dvoglasne strette (na
tonici: F - dur, dominanti: C dur i subdominanti: B - dur) u kojima tema nastupa samo u
osnovnom obliku. Prvu strettu ine teme u basu i sopranu (102. takt) koje su meusobno
udaljene za dvije dobe. Drugu donose teme u sopranu i tenoru (109. i 110. takt) udaljene
takoer za dvije dobe, a trea nastaje izmeu basa i soprana (121. i 122. takt) takoer s
razmakom od dvije dobe. Nakon kratkog zastoja izmeu 129. i 132. takta, izlae se glava
teme (dva puta) sa zavrnim rjeenjem u F duru.

103

4. 24.

Preludij i fuga br. 24 u d molu

1. Preludij

Pr. 4. 24. 1. ostakovi, Preludij br. 24 u d molu, op. 87, t. 1. 16.

Preludij br. 24 u d molu takoer pripada velikom nizu preludija ovog ciklusa koji su
trodijelnog oblika A B A' + coda. Prvi odsjek A dvodijelnog je oblika s mostom koji uvodi B
odsjek te traje od 1. do 30. takta. U basu se nalaze dugi leei tonovi koji se mijenjaju s
promjenom harmonije dok se u gornjim glasovima izlae melodija. Most je graen od novog
materijala kojeg ine akordi u oba registra sa zavretkom na poetnom tematskom materijalu.
Kroz odsjek A i most prevladavaju tonaliteti d mola, B dura, C dura, Es dura, c mola
i a mola s povratkom u poetni d mol s kojim poinje B odsjek u kojem se uz produenje
leeih tonova u donjem registru nadovezuje melodija u gornjem registru (melodija se kree u
opsegu iste kvinte s pojavom repetiranih tonova). Iz d mola se modulira u G dur, zatim u
C dur, A dur te neoekivanim tonalitetnim skokom u cis mol i H dur sa zavretkom na
tonici e mola iji temeljni ton ostaje leati i u prvih nekoliko taktova reprize A odsjeka (A').
Harmonijski plan odsjeka A' neto je drukiji od odsjeka A; najdalji tonalitet u kojem se ovdje
modulira jest B dur (ranije je to bio Es dur) te se kretanje sve vie centrira u osnovnom d
104

molu. Repriza B odsjeka je takoer izmijenjena, a kroz nastup tonova u lijevoj ruci moe se
zakljuiti da se radi o evokaciji sonatnog oblika, gdje je 1. tema na dominanti, a druga na
tonici (repetirani tonovi u desnoj ruci u 32. taktu su na tonu g, a u lijevoj ruci u 66. taktu na
tonu c). Dolazi takoer i do skretanja u tonalitet As dura koji je s d molom u polarnom
odnosu te se i ovdje, kao to je u prethodnim djelima ovog ciklusa bio sluaj, radi o uklonu u
tonalitet koji pred sam kraj predstavlja dominantnu funkciju iako on to nije (prividna
dominantna funkcija). U 76. taktu poinje kratka coda u kojoj se kretanje odvija nad pedalnim
tonom d mola. Takoer, tema s repetiranim tonovima iz odsjeka B i B' postat e motiv glave
teme u narednoj fugi.

2. Fuga

Pr. 4. 24. 2. ostakovi, Fuga br. 24 u d molu, op. 87, t. 1. 18.

Dvostruka etveroglasna fuga br. 24 u d molu predstavlja finale ciklusa op. 87 te je

ujedno i najopsenija fuga iz zbirke gdje njezin intenzitet postupno raste od pianissima (pp)
do fortefortissima (fff) te su fuge br. 4. i 24. su takoer jedine dvostruke fuge u zbirci.
Markantna prva tema ve je nagovijetena tijekom preludija koji prethodi fugi te ona poinje s
kvartnim skokom koji se repetira te se ponovno vraa na kvartu nakon ega se kretanje
nastavlja u okviru do male sekste. Prvu provedbu od 1. 28. takta prati takoer proirena prva
provedba (kontraekspozicija) od 37. do 49. takta s jo po jednim nastupom teme i odgovora.
Tema i odgovor imaju kratko trotaktno proirenje koja se u oba nastupa razlikuje. U prvoj
provedbi reperkusije su : bas (1. 7. takt), tenor (7. 13. takt), alt (17. 23. takt), sopran (23.
105

 32. takt) a odgovor je tonalitetan. Umjesto oekivanog nastupa eksternog meustavka koji
spaja prvu i drugu provedbu, nastupa proirenje prve, jer se tema jo jednom javlja u
osnovnom tonalitetu u 38. taktu (tenor; d mol) i kao odgovor u 44. taktu (bas; a mol).
Teme cijelo vrijeme prate dva stalna kontrapunkta, a u meuvremenu e se na pojedinim
mjestima pojaviti i trei. Meustavak koji spaja provedbe modulira u tonalitet F dura s
kojim u sopranu poinje tema (61. takt) na koju se u nastavku nadovezuje njezin odgovor
kojeg u 67. taktu donosi bas u C duru. Sljedea grupa teme i odgovora nastupa u
tonalitetima B dura (alt; 82. takt) i Es dura (alt; 87. takt) nakon koje nastupa eksterni
meustavak u kojem se prolazi kroz As dur, B dur, Es dur i A dur. Umjesto poetka
oekivane tree provedbe prve teme, u 112. taktu poinje prva provedba druge teme koju
donosi sopran. Drugu temu karakterizira osminski pokret, a nakon njezinog drugog javljanja
pojavljuje se i novi, izraziti kontrapunkt duljih notnih vrijednosti koji ini velik kontrast u
odnosu na temu.

Pr. 4. 24. 3. ostakovi, Fuga br. 24 u d molu, op. 87, t. 108. 118.

U etveroglasnoj prvoj provedbi druge teme reperkusija glasova je sljedea : sopran (f mol;
112. 117. takt), alt (c mol; 118. 124. takt), tenor (f mol; 129. 134. takt) i bas (c
mol; 135 140. takt) te je odgovor na temu takoer tonalitetan. Eksterni meustavak koji
povezuje prvu i drugu provedbu baziran je na materijalu prvog stalnog kontrapunkta i glave
teme te se u njemu modulira u As dur s kojim poinje u altu poinje druga provedba (148.
takt). Odgovor na temu nastupa u Es duru u sopranu (144. takt). Sljedea grupa nastupa
teme i odgovora jest u tonalitetima Des dura i As dura (bas; 167. takt i bas; 180. takt).
106

Nakon posljednjeg provoenja teme u b molu (sopran; 184. takt) dolazi do velike gradacije
prema zavrnom dijelu fuge. Trea provedba poinje spojem obiju tema (bez kontrapunkta) na
durskoj tonici, D duru (218. takt) te se zatim pojavljuje u a molu (224. takt) i h molu
(235. takt). Prva tema je cijelo vrijeme oktavirana to jo vie pridonosi njezinoj izraajnosti
te dinamika fortissimo ili fortefortissimo prevladava sve do kraja fuge. U 241. taktu se jo
jednom pojavljuju elementi druge teme s njenim kontrapunktom nakon koje u 260. taktu s
promjenom tema i naina izvoenja (Maestoso) poinje zavrni kulminacijski dio u kojem se
povremeno pojavljuje pedalni ton na tonici. Javljaju se i dvije strette u prvoj temi i to u
taktovima 269. i 270. i u 275. i 276. taktu. Uz dinamiku, intenzitetu izvoenja pridonose i
oznake marcato u obje teme. Kadencira se uz stalne i energine kvartne pomake u prvoj temi
sa zavretkom obiju tema u unisonu na tonici D dura.
Druga tema u treoj provedbi, kao i u fugi br. 4 u e molu, ima analognu ulogu kao i druga
tema u reprizi sonatnog oblika, koja se javlja u tonalitetu tonike za razliku od prvog izlaganja
gdje je u ovom sluaju bila u tonalitetu f mola.

107

5. ZAKLJUAK

Ciklus 24 preludija i fuge op. 87 Dmitrija ostakovia predstavlja djelo cjelokupnog

opsega razliitih glazbenih iskustava nastalih pod utjecajem izrazito kompleksnih drutvenih i
politikih situacija unutar kojih je ostakovi htio ostvariti cilj reafirmacije vlastitog
glazbenog identiteta zbog silne opresije koju je doivljavao od strane vladajuih u Sovjetskoj
Rusiji. Nijedan njegov dui glazbeni ciklus, kao i op. 87 nije bio prihvaen sve do Staljinove
smrti nakon ega se u Rusiji dogodio veliki umjetniki procvat s

iznimnim razvojem

tolerancije.
Glavni fokus stvaranja ciklusa op. 87 bio je povratak vrstim baroknim glazbenim korijenima
to se oituje u potrebi za usavravanjem kompozicijske tehnike u pisanju polifonih oblika
preludija i fuga. ostakovievi najvei uzor za pisanje cikusa bili su Johann Sebastian Bach i
Frederic Chopin. Preludiji ciklusa op. 87 evociraju razliite glazbene jezike, poput tema
napisanih od strane ostakovievih prethodnika koje on pritom prilagoava i preobraava u
svoj vlastiti stil. Teme fuga pie u skladu s osobnim afinitetima, koristei svoj prepoznatljiv
motiv ciklusa (prima kvinta seksta kvinta) te elemente idovske i ruske tradicionalne
glazbe. Harmonijski, preludiji i fuge sadre kombinaciju proirenog tonaliteta sa zamagljenim
tonalnim centrima s ciljem ostvarivanja dvosmislenosti unutar samog sadraja dok su polifone
tehnike koritene u fugama razvijene su do krajnjih mogunosti uz primjenu tehnika poput
imitacije, stalnog kontrapunkta, kanonske imitacije, inverzije, diminucije, augmentacije,
retrogradnog kretanja i pedalnih tonova. Ono to takoer u ciklusu dolazi do izraaja jest
visoka razina ostakovievog pristupa pijanistikoj virtuoznosti.
Iako su 24 preludija i fuge op. 87 temeljeni na strukturalnoj ideji Bachovog ciklusa Das
Wohltemperierte Klavier, rezultat djela nije samo odavanje poasti glazbenom razmiljanju
tradicije ve predstavlja izrazit ostakoviev genij koji dolazi do izraaja u njegovoj
mogunosti preobrazbe razliitih glazbenih izvora i elemenata u vlastitu glazbenu viziju. Kao
rezultat razvio je svoj poseban umjetniki glas te tim inom otvorio put glazbene potrage za
izrazom novim generacijama koje dolaze.

108

6. LITERATURA

Burnson, William Andrew. Dmitri Shostakovich and 1-5-6-5, The History of a Motive
(1950. 1967.). The Faculty of Bucknell University : Pennsylvania, 2007.
Danuser, Hermann. Glazba 20. stoljea. Hrvatsko muzikoloko drutvo : Zagreb, 2007.

Dolzhansky, Aleksandr. 24 Preludii i fugi Shostakovich. Leningrad, 1963.

Kroetsch, Terence R. A Baroque model in the Twentieth Century: The Preludes and Fuges,
Opus 87 of Dmitri Shostakovich. The Faculty of Graduate Studies,
The University of Western Ontario : London, Ontario. National Library of
Canada, 1996.
Mazullo, Mark. Shostakovich's preludes and fugues contexts, style, performance. New
Haven & London : Yale University Press, 2010.

Nikolaeva, Tatiana. Shostakovich 24 Preludes and Fugues op. 87. Compact Disc. London :
Hyperion Records, 1991.
Perii, Vlastimir. Instrumentalni i vokalno-instrumentalni kontrapunkt. Univerzitet
umetnosti u Beogradu. Fond za izdavaku delatnost Univerziteta
umetnosti u Beogradu : Beograd, 1987.
Plutalov, Denis V. Dmitri Shostakovich's Twenty-four Preludes and Fugues, op. 87 : An
Analysis and Critical Evaluation of the Printed Edition based on the
Composer's Recorded Performance. The Graduate College at the
University of Nebraska : Lincolnd, Nebraska, 2010.
Seo, Yun-Jin. Three Cycles of 24 Preludes and Fugues by Russian Composers :
D. Shostakovich, R. Shchedrin and S. Slonimsky. The Faculty of the
Graduate School of the University of Texas at Austin : Austin, 2003.
109

Shostakovich, Dmitri. Twenty-four Preludes and Fugues for Piano. Moskva : DSCH
Publishers, 2000.

110