O NIČEMU

- priča za odraslu djecu

Ivan Sladonja

1. RAZGOVOR
- „Ljubav prema pripovijedaču“

Sastali su se usred ničeg. Na prvi su pogled imali malo toga zajedničkog. Bili su odjeveni
na svjedočenje okoline i voljeli su te. Intonacija njihovog razgovora vodila je zasebnu
raspravu.

- Što s tim? – Plašljivo, kao da je upoznat sa svim mogućim odgovorima, očajavao je za

novom perspektivom.

- Ima vremena, za sve ima vremena. – Smiješila se poput nedostižnog vrha, poput nagrade,
u spokoju kakvim samo jutro višesmislenošću obmanjuje.

- Što ako nema vremena, ako ga prebrzo ponestaje? – Tiho, poput zemlje kada izbije
ogroman prokop kroz koji nam je gledati u njenu dubinu.

- Onda ćemo bez brige otići, bez odgovornosti odahnuti. Onaj kojem se žuri, ako i stigne,
umorit će se. Putovanje je od veće vrijednosti jer ne umanjuje, za razliku od cilja koji
oduzima. – Toplim pogledom i dodirom iskoračila je razumijeti.

Kako su se udaljavali od sastajališta počeli su obraćati pozornost na okolinu, koja se uvijek

čini istom, uzevši promijene koje su premale mogla bi se nazvati istom.

- Ništa mi ne pada na pamet. – Zaključio je ogorčeno i potrebito.

Napravio je nešto i promijenili su smjer hodanja.

2. RAZGOVOR
- „O učinjenom“

Stali su negdje i osvrnuli se za sobom. Putovanje ih je umorilo. Nastavili su hodati nekamo.

 - I što si vidio? – Provokativno se smiješila.

- Ništa, ti? – Uzbuđeno je hvatao zrak i stezao joj ruku.

Potajno se okretao u hodu ne bi li vidio nešto. Ona se smiješila znajući, ne usporavajući.

Okrenuo bi se naprijed da postavi pitanje i dok je čekao odgovor bacio bi kratki pogled ne bi
li nešto propustio.

- Hodamo li ispred ili iza? – Šapnuo je odsutno kao da strankinju u žurbi traži nekakvu
uputu.

- Važno je da hodamo naprijed. – Smijala se, ali manje iskreno, dok joj se volja postepeno
nije ugasila. – Vidiš li ti štogod? – Pitala je promuklim glasom.

- Baš ništa. – U čudu. – Možda ako pogledam bolje. -

Zaustavili su se. On je škiljeći pokušavao vidjeti ili bolje ili dalje. Ona je gubila strpljenje
te se dosjetila i zaškiljila poput njega.

- Vidim. Vidjela sam nešto. Hajmo. – Uzbuđeno ga je potezala za ruku krenuti u

dotadašnjem smjeru.

- Reci mi. Što?! – Zamalo ne vrisnuvši od ushita gledao je u nju kao u svevideću kuglu,
začarano zrcalo.

- Reći ću ti kasnije. Sada moramo ići. – Šaputala je tajnovito, užurbano.

Udaljavali su se ubrzano poput lopova. Ona se smijala i potezala kao da nosi ukradeno. On
bi joj se pridružio smijući se u neshvačanju, neprestano naslučujući poput neupućenog
sukrivca.

3. RAZGOVOR
- „Pripovijedač vrijedan slušanja“

Već su se bili podosta udaljili – sastajalište je postalo nevidljivo golim okom.

- I što si vidjela?! – Umirao je saznati zamalo joj ne istrgnuvši ruku iz ramena.

- Ništa i tebe. – Nasmijala se i usporila hod.

 Zamišljeno je zurio u pod, pa ispred sebe, pa iza, i tako u krug, namršten od napora i
okretanja. Pogledao je u nju. Njene su obrve skočile od iščekivanja, a njene oči zasuzile
otkrivene.

- Jesam li i ja onda trebao vidjeti „ništa i tebe“? Jer sam htio vidjeti nešto drugo. – Čekao je
na odgovor.

- Ako previše želiš vidjeti „nešto drugo“, vidjet ćeš, ali to onda najvjerojatnije ne će biti
ono što si trebao vidjeti već izopačena, imaginarna verzija. Vidiš li sada? – Počela je gubiti
nadu, razočarano opuštenim ramenima upućujući na svoje stanje.

- Vidim tebe, ali i dalje ništa više. – Oklijevajući birao je riječi spretno provocirajući
izlaganje.

- Imaš li oči da njima gledaš? Eto. Kada shvatiš što imaš lakše ćeš se time služiti. Gledao bi
zvijezde dalekozorom u kojem su one sitnije od praha. – Pognula je pogled. – Što si ti vidio?
– Nadobudno je pogledala kao da će i bez njegovih riječi odgovor pročitati iz njegovih očiju.

Omamljeno je, usidren, uzvraćao zurenje. – Vidio sam nešto ali ništa od toga. Vidio sam i
tebe u tom velikom ništa. Je si li me prepoznala? –

- Vidim da jesam. – Živjela je poput najrijetkijeg otkrića u najposebnijoj ljepoti podijelivši

sebe iz „ničega“ u puno malih „nešto“, on je gledao.

Kraj bi bio sretan kad bi ga bilo.

(beskraj)