Knjige.

Club Books

1
 Knjige.Club Books

NASLOV IZVORNIKA
The Villa of Dreams
Lucy Coleman

__
S engleskog prevela
HANA KLAK USTOLIN

STILUS

2
 Knjige.Club Books

Iskrena hvala divnim ljudima koje sam srela na

svom istraživačkom putovanju - vaša velikodušnost
i ljubaznost zauvijek de me pratiti. Nije ni čudo
da sam se zaljubila u Lisabon...

3
 Knjige.Club Books

PROLOG

Listopad

Koliko ljudi ima dovoljno srede - neki bi mogli redi odvažnosti - ugrabiti priliku za novi početak? E
pa ponuđen mi je posao koji de mi preokrenuti cijeli život naglavačke. Za točno tri tjedna redi du
zbogom Velikoj Britaniji i uskočiti u avion za Lisabon.
Nakon što sam šest godina radila za oca, onog dana kada sam mu napokon odlučila predati
pismo ostavke, reagirao je s nevjericom.
„Griješiš, Seren”, upozorio me. „Ne očekuj od mene da te izvlačim kad sve pođe po zlu.
Svijet je okrutan, a ti si živjela povlašteno - jednostavno to ne cijeniš.”
Uz te riječi koje su mi odzvanjale u ušima, išetala sam iz njegova ureda i osjetila se...
slobodnom. Ne možeš živjeti pokušavajudi udovoljiti čovjeku koji se koristi bankovnim računom
kao mjernom jedinicom za sve.
Otac se ponosi činjenicom da je naporno radio kako bi izgradio svoj posao, što mu je
omogudilo da pruži visok životni standard svojoj obitelji. Zbog toga zvuči kao čovjek pun ljubavi,
zar ne? Ali negdje se putem promijenio, i to ne nabolje. U tužnom, ironičnom preokretu, otac
kojeg se sjedam iz djetinjstva bio je drukčiji - kao obiteljski čovjek bio je ljubazniji, skloniji
opraštanju i manje usmjeren na uspjeh. Ne sjedam se kad je točno prestao cijeniti male stvari u
životu, ali to je gubitak koji oplakujem.
Rad za oca posljednjih šest godina nije uništio samo moj odnos s njim, nego je značio i
obuzdavanje vlastitih ambicija. A moja se jadna majka našla između nas, rastrgana srca dok se
produbljivao ponor među svima nama. Otac je žudio za sinom, a umjesto toga dobio je kder. Koja
mu je htjela ugoditi, sve dok je nije isključio kao potpunu strankinju. Tri mjeseca nakon što je
došao Stuart Lang, ja sam dala ostavku. On me vidio kao prijetnju i trošio je suludu količinu
vremena i truda da sustavno potkopa svaku odluku koju sam ja donijela. Očito nije bio onoliko
oštrouman ni siguran u vlastite sposobnosti kao što ga je moj otac doživljavao. Ali ved sam
razradila plan odlaska, čak i prije njegova prvog radnog dana.
Vrijeme je da spakiram stvari i odložim ih u skladište.
Nema osvrtanja, odsad idemo samo naprijed. Na meni je da pokažem kakav život želim
živjeti i da, malo sam preplašena, ali to me i osnažuje.

4
 Knjige.Club Books

PRVI DIO
__________________

SIJEČANJ

5
 Knjige.Club Books

1.
____

SRODNE DUŠE ZAUVIJEK

Cilik zvončida navodi me da zgrabim svoj iPad, povučem prstom udesno i stavim ga na stol pored
tanjura s doručkom. Pojavi se poznato lice moje najbolje prijateljice Judi. Upoznale smo se prvog
dana vrtida i kako smo bile sramežljive dušice, privukle smo jedna drugu. Nerazdvojne smo do
današnjeg dana.
Judi je imala malo potpore od svoje razorene obitelji zaokupljene neprestanim ratom
između ratobornih roditelja, očuha i madehe. Mene je, s druge strane, oblikovao otac koji je želio
kontrolu nad svakim dijelom mog života. U određenom smislu bile smo na suprotnim stranama
spektra, a ipak smo bile srodne duše, osoba od povjerenja jedna drugoj. Judi je imala slobodu, ali
ne i povlastice; ja sam imala povlastice, ali ne i slobodu. Međusobna pomod u teškim vremenima
natjerala nas je da shvatimo kako svačije osobne bitke mogu biti jedinstvene, ali svi ih imamo.
I eto nas sad, započinjemo sljededu uzbudljivu fazu naših života - udaljene više od tri tisude
kilometara.
„I?” kažem uzbuđeno. „Zoveš li me s dobrim vijestima?”
„Bilo bi lijepo čuti dobro jutro.” Kratko mi mahne.
„Oprosti. Dobro jutro, Judi. Kakvo je vrijeme u predivnom Walesu?”
Smiješak na njezinu licu pretvorio se u grimasu. „Jutros je pao mraz, ali trebalo bi malo
zatopliti. Prognoza je za danas i dobar dio sutrašnjeg dana snijeg. Ako bude gusto padao,
nagrabusila sam jer popodne imam sastanak u Birminghamu, a ujutro idem u London.”
Suosjedajno sam joj se nasmiješila i zanemarila to što se nije počešljala i što je još uvijek u
pidžami. Obično je pod tušem, odjevena i spremna prije nego što vedina ljudi uopde otvori oči.
„Zanimljivo što zoveš baš sada: upravo sam razmišljala o našem malom izletu u dolinu Loire.
Još uvijek se nasmijem svaki put kada se sjetim naše bonne année - bili su to najbolji Božid i Nova
godina dosad, nisu li?”
„Ha!” nasmije se. „Pa, svakako je to bio genijalan način da izbjegnemo svoje obitelji u
najgore doba godine. Moramo od toga učiniti godišnji običaj jer se ved sada čini kao da je prošla
cijela vječnost. Toliko se toga dogodilo u posljednja tri tjedna i ved sam malaksala.”
Zvuči sentimentalno, a to joj ne nalikuje. Kada smo prošle godine u ovo vrijeme rezervirale
izlet, nisam znala da du danas živjeti u Lisabonu. Ali odmor se pokazao kao savršen odgovor na
sve naše probleme. Ja sam imala razlog da se ne vratim u Britaniju i provedem Božid s
roditeljima; Judi je izbjegavala kudu krcatu ljudima i rizik da je uvuku u osobne razmirice s
nemilosrdnom rodbinom.
„Je li nešto pošlo po zlu? Zvučiš pomalo tužno.”
Na trenutak je oklijevala prije nego što je pročistila grlo. „Promaknude je moje ako ga želim.”
Prestanem grickati prepečenac i nagnem se naprijed, ne mogu zadržati oduševljenje. „Ali to
su sjajne vijesti!”
Judi nonšalantno slegne ramenima i teško mi je shvatiti zašto ne slavi.
„I što ti to govori? Pazi što priželjkuješ... Pa, valjda sve ima svoju cijenu. Dosad bih to ved
trebala znati.”
Potpuno sam zbunjena. Judi ved dvije godine daje sve od sebe za ovo promaknude i gotovo
se opsjednuto posvetila tome. Kao koordinatorica za društvene medije u tvrtki koja proizvodi

6
 Knjige.Club Books

ekološku kozmetiku, ne zaustavlja se jer je to njezin posao iz snova. Inače bi skakala od srede
glave pune ludih ideja koje bi se često pretvorile u trenutke prosvjetljenja.
„Kako to misliš ako ga želiš? Ipak nisi dobila posao asistentice voditelja kampanje? Nisam
shvatila da je više poslova u igri.” Uzdahnula je i izbjegla pogledati me u oči - što je loš znak. „Ne,
nije u tome problem. Tvrtka se opdenito preustrojava. Odgovarala bih Alexu Martinu jer Tim
odlazi sljededeg tjedna.” Pogleda ravno u mene, kao da bi mi to trebalo nešto značiti, a ne znači,
i ponestalo mi je riječi. Nastavljam žvakati u tišini.
„Zašto se to moralo dogoditi sad?” tiho nastavi, zvučedi kao da razgovara sama sa sobom, a
ne sa mnom.
Trudim se koliko mogu da ne zurim blijedo u nju. Alex... Alex... Mislim da je to novi tip koji je
ondje nekoliko mjeseci. U ovakvim trenucima, Britanija mi se čini udaljena milijunima kilometara
i frustrira me što ne mogu svratiti, pristaviti vodu za čaj i utješno je zagrliti. Nisam imala pojma
da ima problema i ne mogu vjerovati da nije potaknula tu temu dok smo bile u Francuskoj.
Obično bismo razgovarale o svemu poput sestara. Kad razmislim o tome, očito je kako se
jednostavno pobrinula da ništa ne pokvari naš odmor jer je moj život bio u takvoj zbrci. „Judi,
jesi li uopde spavala nodas?”
„Otprilike sat vremena, između napadaja hodanja uokolo i ispijanja nekoliko šalica biljnog
čaja kako bih se pokušala opustiti”, zastenje. „Ako mogu izbjedi Alexa, onda sam dobro. Ali raditi
u njegovoj neposrednoj blizini... možeš li zamisliti koliko bi to bilo nemogude?”
Nemogude?
„Spomenula si usput njegovo ime možda... dvaput. Jedino čega se sjedam da si mi rekla jest
to da su ga doveli kako bi popravio situaciju.”
„Da, to je otprilike to. Pa, što misliš, što mi je činiti?” Izražajno me gleda ravno u oči.
„Činiti?” upitam, ali njezine usne ostaju čvrsto zatvorene. „Pa, prihvati i nastavi. Ako si mu ti
problem, neka se obrati kadrovskoj.”
„Da, pa... nisam ja njemu problem, nego je on meni. Kada god mi je Alex u blizini, izrazito
sam nervozna pa ga izbjegavam.”
Nervozna? „Pokušava li te zaplašiti?” upitam zgroženo.
„Ne, ništa slično!” Njezin je odgovor odlučan.
„Onda se ne daj pokolebati. Očito si najbolja kandidatkinja za taj posao i nije da se povlačiš
od ljudi osim ako... privlači te, zar ne?”
Zastenjala sam u sebi. Prije skoro dvije godine, frajer po imenu Peter premješten je u njezin
odjel. Čak de i Judi priznati da se pali na određeni tip. S obzirom na kaotično okruženje u kojem
je odrasla, nije teško shvatiti zašto. Perfekcionistica je i cijeni svoju privatnost više i od čega kako
bi se zaštitila. Peter je bio besprijekoran profesionalac: organiziran, usredotočen i diskretan. Ne
samo da je bio njezin tip, bio je savršen, ali na Judin užas, njezin se najgori strah ostvario kada su
se posvađali na poslu. Užasavala ju je pomisao na to da su odjednom svi upoznati s njezinom
intimom. Još gore, kada se ukazala prilika za promaknude i oboje su otišli na razgovor za isti
posao, nju su zaobišli i Peter je dobio posao. Judi se ljutila na sebe jer ne samo da je bila duže u
odjelu nego su svi unaprijed zaključili da de ona dobiti posao. Onda na to dodajmo i ogorčenje
njezinih kolegica koje su suosjedale s njom i zaključile da treba osporiti odluku. Tada mi je rekla
da je to kao da živi u nodnoj mori, ali ponosno je digla glavu i nastavila s radom. Bilo je ironično
što je Petera ni šest mjeseci poslije kontaktirao lovac na talente druge tvrtke, ali dotad je Judi ved
promijenila posao. Kao što kažu, sve se događa s razlogom i bila je znatno sretnija, ali njezin je
ponos pretrpio ozbiljan udarac i neko je vrijeme njezino samopouzdanje potonulo. Bila je to
visoka cijena.
Bolan izraz njezina lica sada mi govori da sjedanja, baš kad su počela blijedjeti, zbog ovog
ponovno izviru na površinu.

7
 Knjige.Club Books

„Nešto je u njemu drukčije”, objašnjava.

Stanka je zlokobna.
„On je prvi frajer koji mi je zapeo za oko u sto godina i znaš da je tako, Seren.”
Dio mene pita se stoji li iza ovog zapravo sve jača usamljenost. Judi i ja provodile smo
mnogo vremena zajedno, a sada postoji praznina u njezinu životu. Samo bih željela da nije riječ o
njezinu potencijalnom bududem šefu.
„Trenutak je nezgodan, Judi, ali je li mogude da nepotrebno paničariš? Samo nemoj ulijetati
u nešto i vidi kako de se razvijati”, odgovaram glasa puna suosjedanja dok je pokušavam umiriti.
„Čini se kao da si ne mogu pomodi. Naporno sam radila kako bih došla dovde i ne mogu
riskirati da ispadnem budala ved drugi put.”
Judi i ja sklopile smo pakt prije nego što sam otišla... dovesti se u položaj u kojem si možemo
priuštiti slobodu raditi ono što želimo. Naši snovi o bududnosti možda se razlikuju, ali više
odgovornosti znači bolju pladu i mogudnost da štediš kako bi pretvorila san u stvarnost. Ako se
ovo pretvori u još jedan scenarij kao s Peterom, to bi mogla biti katastrofa. Što prije Judi razriješi
situaciju, to bolje.
„Dobro. Sagledajmo situaciju. On je samo muškarac kao i svaki drugi. Prošlo je dosta
vremena otkad si srela nekoga tko ti se doista sviđa i, kvragu, svi povremeno imamo taj poriv.
Samo preuzmi kontrolu nad svojim osjedajima i dopusti toj svojoj hladnoj glavi da zavlada. Ne
možeš propustiti ovakvu priliku jer deš požaliti kad se pokaže da su ti osjedaji prolazni.”
Čelo joj se nabire dok probavlja moje riječi. „Znam to. Ali čudno je, Seren, što ga ne mogu
izbaciti iz glave, a Bog zna da sam pokušala. Itekako sam svjesna da mi ne treba ovakvo
odvradanje pažnje jer je moje vrijeme da se iskažem i pokažem što mogu. Zato nisam mogla
razgovarati o tome. Mislila sam da to mogu svesti na razumnu mjeru i nastaviti.”
Zvuči sjetno i to me rastužuje. Obje smo odlučile na neko vrijeme napustiti svijet izlazaka s
muškarcima. Sve to vrijeme utrošeno na upoznavanje nekog novog iscrpljujude je. I onda se do
tredeg spoja nađete u situaciji „gdje je najbliži izlaz?” kad shvatite zašto ih nitko nije ved ugrabio.
Često smo se smijale zajedno uz čašu-dvije vina i pitale se jesmo li mi jednostavno previše
izbirljive. Ali nijedna od nas dviju ne da se zlostavljati i smjesta odbijamo frajere koji valjaju
uobičajene, isprazne baljezganje. Ako nam je suđeno pronadi pravu ljubav, odlučile smo da de se
ona vjerojatno dogoditi kad je najmanje očekujemo i kako je bolje utrošiti energiju na odavanje
životu kakav želimo. Mislim da u ovom postoji element samosabotaže i da su u igri Judine
nesigurnosti.
„Udri ravno u glavu. Jednostavno ga pozovi van i vidi što de se dogoditi. Nekoliko spojeva i
vjerojatno de ti ga biti dosta, samo se ponašaj prijateljski i sve de biti u redu.”
„Sada ti zvučiš umorno.”
„Zvučim, zar ne?” razmislim.
„Nije to tako lako, Seren, i ne znam što uraditi u vezi s tim. Ono što znam jest da sam onog
trenutka kad smo se sreli pogledala Alexa, on je pogledao mene i nečeg je tu bilo. Mislim, nečeg
između nas. Kao da smo se ved sreli. Postojala je povezanost.
„Čuješ li ti sebe, Judi? To se zove trenutna privlačnost i obično ne traje vrlo dugo.”
„Ali što ako to nije tako i on je onaj pravi?”
Ima pravo, ali kako to mogu znati?
„Pa, vrijeme je da budeš velika cura. Duboko udahni, smiri se i prihvati promaknude. Nije da
bi bila s njim svake minute svog radnog dana, je li tako?”
Zastane, podignuvši obrvu kao da pomno razmišlja. „Da.”
„Na početku dete biti pomalo oprezni jedno u blizini drugog, ali svi de - uključujudi njega -
pretpostaviti da se uhodavaš u novu ulogu s novim šefom. Samo pokušaj ostati smirena.”

8
 Knjige.Club Books

„Ali što ako ne budem mogla sakriti svoje osjedaje?” Zakolutam očima. „Uskoro deš uvidjeti
njegove mane i počet deš ga gledati u drugačijem svjetlu. Nitko nije savršen, vjeruj mi. A kad se
radi o poslu, jednom kad sjedneš za svoj novi pisadi stol, nitko te nede modi zaustaviti i zadivit deš
ga. Nede htjeti riskirati da izgubi tvoje vještine ako se pokušava dokazati.”
„Hvala. Valjda imaš pravo. Teško je što mi nisi blizu. Trebalo mi je malo bodrenja jer sam pod
velikim stresom zbog ovog. Uglavnom, što ima s tobom? Jesi li se čula s roditeljima otkad si se
vratila?”
„Pišem mejlove mami, ali sada nema mnogo novosti.”
„Seren, mejlovi, stvarno?” Judi to izgovori kao optužbu, ali ja je ignoriram. „A kako je u
Lisabonu?”
„Predivan je, živahan i užurban. Moj novi život ispunio je sva moja nadanja. Kad sam se
vratila nakon Božida, shvatila sam da se ovdje osjedam kao kod kude. Volim ovaj unajmljeni
stančid. Moja je susjeda, Maria Santos, predivna. Njezin engleski mnogo je bolji od mog
portugalskog, sredom. Njezina snaha, rođena u Surreyju, i unuk žive s njom i oboje su bilingvalni.
Ne spominje sina, imam dojam da je umro. Nedostaje mi... pa, nedostaje mi najbolja prijateljica,
susreti i druženje s prijateljima.”
„O, i meni. Hrabru si odluku donijela, ja ne znam bih li imala petlje suočiti se s takvom
promjenom. Treba ti vremena da upoznaš ljude, znatno duže kada dolaziš iz potpuno druge
kulture. Jesi li se sprijateljila s nekim, mislim, izvan posla?” Čujem joj zabrinutost u glasu.
„Surađujem s galerijskom PR voditeljicom, Carolinom. Imamo puno toga zajedničkog. Nema
dečka i ambiciozna je, otprilike je naših godina - mislim da su joj trideset dvije. I ona živi u
Almadi, desetak minuta hoda od stana koji sam unajmila i često zajedno putujemo na posao.”
„Pa, to je dobar početak. Ne mogu ni zamisliti kako ti je sad. Još uvijek se ponekad ne čini
stvarnim, znaš, da imaš potpuno nov život.”
„Kada doletiš ovamo u prvi posjet, zamisli samo koliko demo se zabaviti. Dotad du se ved
snalaziti kako treba i modi du te voditi kao da sam odavde. Nesumnjivo deš se u potpunosti
zaljubiti u Lisabon, obedavam.”
„Molim te, ne spominji tu riječ na L.” Uzdahne. „A na poslu dobro ide?”
Osjedam kako me preplavljuje golemo zadovoljstvo jer shvadam da ved dugo nisam bila
ovoliko sretna. To su nesumnjivo trenuci kad mi se usamljenost prikrade bez upozorenja, ali
mislim da više sliči nostalgiji. Ono što zasigurno znam jest da ne žudim vratiti se svom starom
životu i ne žalim ni za čim. „U lipnju je peta obljetnica galerije. Sefovi razmatraju moje prijedloge
za događanja i čekam njihovu odluku. Zbog toga sam nervozna. Golema je to stvar i mogla bih
potpuno promašiti. Željela sam ih zadiviti i znam da to mogu izvesti, ali pitam se hode li oni
misliti da su moji planovi previše ambiciozni.”
Judi mi se zagleda ravno u oči i time mi da znak da prestanem s besmislicama. „Naravno da
si sve dobro učinila. Koliko god mrzim što si tako daleko, više te nitko ne koči i iskreno sam
oduševljena zbog tebe. Inspirira li te što si po cijele dane okružena umjetnošdu?”
„Marijin sedamnaestogodišnji unuk Luis pomogao mi je postaviti malenu radionicu u vrtu.”
Ne mogu si pomodi a da se široko ne osmjehnem.
„Znala sam da je ta tvoja umjetnička žica još uvijek živa i zdrava! Pa, to je to, Seren. Sloboda
može biti uzbudljiva kada te nitko i ništa ne sputava.”
Otac nije želio da gubim vrijeme na nešto što ne doprinosi mojoj karijeri, ali potreba je za
stvaranjem dio mene. Dio kojem sam predugo posvedivala premalo pažnje.
„Pa, sloboda dolazi uz cijenu i ako zabrljam na poslu, stanarina nede biti pladena i štednja de
mi se istopiti. Iznajmljivanje moje kude drži hipoteku pod kontrolom i pokriva troškove tvrtke
koja to vodi, ali to je samo privremeno rješenje.”
„Sada više doista nema povratka?”

9
 Knjige.Club Books

„Ne. U svakom slučaju, drži mi fige da prihvate moje ideje i da se dokažem.”

„Držim fige”, kaže držedi ruku ispred ekrana. „Ali nede ti trebati jer je ovaj posao kao stvoren
za tebe.”
„Zauzvrat ti šaljem pozitivne misli. Ako te taj Alex uznemirava, samo ga zamisli kako čini
nešto obično. Poput pranja kose pod tušem. Rekla bih sjedenja na zahodu, ali to je kršenje tuđe
privatnosti. Čak i ako je to samo mentalna slika.”
Prasne u smijeh. „O, ne bih se usredotočila na pjenu u njegovoj kosi ili na činjenicu da je baš
kao i svi drugi. On je jednostavno predivan, inteligentan, vrlo organiziran i... dojmljiv. Ima taj
predivni mali smiješak. Prođu me trnci.”
Prođu je trnci? Što ju je spopalo?
„A to sve od letimičnih pogleda iz daljine koje upudujete jedno drugome?”
„O, ne, zar je ved toliko sati? Bolje da krenem, inače du zakasniti na posao.” Riječi su
prokuljale iz nje i pitam se prekida li me namjerno. „Hvala što si me saslušala i hvala na savjetu.
Sretno i šaljem ti virtualni zagrljaj, Seren! Čujemo se uskoro.” Klik, nema je više. Ostavila me da
tužno odmahujem glavom. Znam da još uvijek nije odlučila što de učiniti u vezi promaknuda i
mogu se samo nadati da sam rekla dovoljno da je pogurnem u pravom smjeru.
To je jedan od nedostataka udaljenosti. Previše je lako izbjedi razgovor o pravim
problemima, a i ne želim zabrinjavati Judi. Ponekad sam usamljena i osjedam se pomalo
izoliranom. Poput ribice u golemu jezeru, očajnički želim ostaviti svoj trag. Silno se bojim da je
otac u pravu i da samo mislim kako sam sposobnija nego što jesam. Jesu li njegov utjecaj i novac
poduprli vještine i talente koje imam?
Zastenjem. Zašto si neprestano radiš ovo, Seren, pitam se. Odrasla si osoba, sama si krčiš
put. Preuzmi odgovornost, curo, i pokaži kakvog si kova.
Mislim kako je vrijeme da upalim letlampu i obradim metal. Mogu ugurati sat vremena rada
prije negoli uskočim pod tuš. Jedino je čudovište u mom svijetu ono koje sama stvaram.
Oblikujem ga u veličanstvenu dugonogu prutku golemih proporcija jer sladunjavost nije u mom
stilu. Fotografirala sam je dok sam šetala uz dokove estuarija rijeke Tajo i bit de prva skulptura u
mojoj novoj kolekciji.

10
 Knjige.Club Books

2.
____

T K O R I S K I R A, T A J P R O F I T I R A

Kad sam ušla u A Galeria das Almas - Galeriju duša - oduševljenje mi je prostrujalo tijelom, kao i
svaki put kada prođem kroz golema, staklena vrata. Danas se sve vrti oko profita, ali ovdje
upravni odbor ima šire ovlasti. Bududi da predstavljaju desetak bogatih ulagača, njihov je cilj
sveobuhvatan. Od razvijanja mjesnih talenata do povezivanja s umjetnicima iz drugih zemalja -
fokus je na razmišljanju izvan okvira kako bi se iznenadili i oduševili mještani i turisti. Da, njihovi
osobni poslovi znače da im je u interesu slavljenje kozmopolitizma i kulturnog naslijeđa
portugalskoga glavnoga grada, ali tu je i ponos zbog toga što i dalje podižu kriterije otkad se
galerija otvorila.
Na suradnje s drugim zemljama gleda se kao na sredstvo podizanja reputacije galerije kao
središta nadahnuda bududih generacija. Nedavna izložba posvedena umjetnosti izrade nakita
uključivala je portugalski slavni, isprepleteni, zlatni, filigranski dizajn. Obrtnici iz nekoliko različitih
zemalja okupili su se proizvesti jedinstvenu i nadahnutu kolekciju. Bila je toliko uspješna da je
pretvorena u putujudu izložbu i sada obilazi Europu. Također je potaknula ideju za koju sam bila
sigurna da de je odbor doista zapaziti. Nešto zabavno, odvažno i hrabro, da uhvati pozornost
publike na jedinstven način prije otvorenja izložbe.
Željela sam smisliti nešto što de odražavati strast i dinamičnu užurbanost Lisabona. Mjesto
spektakularnog događaja koji se odigrava u mojoj glavi je ključ, a kip Krista Kralja modan je
simbol. Ono što kod Lisabona volim posvudašnji su znakovi predivne bogate povijesti. Preživio je
sve, od razorna potresa, diktature, katastrofalna požara do mirne revolucije 1974. - ništa nije
pokolebalo to ozračje optimizma. Stoga je mjesto koje gleda na rijeku Tajo i Lisabon bilo
jednostavno savršeno.
Ali galerija ne živi u prošlosti, prihvada bududnost i slavi kreativnost u svim njezinim
oblicima. Smještena je u širokoj ostakljenoj zgradi podignutoj na obalnoj šetnici s tri traka znanoj
kao Avenida da Ribeira das Naus. Prije je to bilo ruševno područje, ali nakon velikog ulaganja
sada je čvorište, područje koje privlači ljude. Popularno je među trkačima, biciklistima i
turistima, laganom šetnjom udaljeno od terminala za trajekte, Cais do Sodrea. Za mene to znači
desetominutni prelazak od Cacilhasa na suprotnu stranu rijeke, pa je to lako putovanje svaki dan.
Kad ljudi pomisle na umjetničku galeriju, prvenstveno očekuju slike, ali pravi odraz
umjetnosti obuhvada sve oblike izražavanja. Ovdje slavimo vještinu i maštu svih vizualnih oblika
kreativnosti, bilo to zbog ljepote, osjedaja koje izaziva ili osjetila koje dotiče. Ne radi se samo o
tihim prostorijama i zidovima na koja su poredana skupa platna, nego umjesto toga pokušavamo
prihvatiti viziju i odlučnost onih koji nastoje stvarati. Prethodno nepoznata imena izložena su uz
one čija reputacija privlači mase.
Izlošci su različiti. Sve od lijepo obrađena komada drva, serije crteža koji obuhvadaju bogatu
lokalnu divljinu ili studije živopisnih azulejos, pocakljenih keramičkih pločica koje se mogu vidjeti
posvuda u Portugalu. Ima i skulptura u kamenu, metalu i keramici - za mene je ovo raj. Što ako
jednog dana jedna od mojih skulptura nađe svoje mjesto u galeriji... Naravno, zasad mogu samo
sanjati o tome.
I ovo je okruženje u koje sam ušla, odlučna nastaviti ono što je moj prethodnik započeo.
Organizacija velikih događaja sada mi dolazi vrlo prirodno, no svaki dan koji sam radila za oca bio
je bitka zbog njegova nametljiva, manipulativna načina. Danas sam tu uzdignute glave, a u želucu
osjedam nervozno uzbuđenje. Prvi put u karijeri procjenjivat de me isključivo na osnovu

11
 Knjige.Club Books

prijedloga koji sam složila i to je meni golema stvar. Ali nema tu osobnog sukoba snaga koji se
događa iza kulisa. Ako je moj prijedlog previše ambiciozan, tada jednostavno moram smisliti
drugu ideju - a njih imam dovoljno.
Dok sjedam za stol, upudujem zahvalne pozdrave. „Senhor Ferreira, senhora Veloso, senhor
Portela. Zahvaljujem što ste sazvali ovaj sastanak u tako kratkom roku. Iako se lipanj čini daleko,
mnogo je posla ako se odlučite za moj prijedlog.”
U prvom tjednu svog dolaska odustala sam od pokušaja da ih zadivim ograničenim
razumijevanjem njihova jezika. Moji otužni pokušaji dočekani su sa zahvalnošdu, ali i smijehom.
Odahnula sam kada su me uvjerili da to nede biti prepreka. Zaposlili su me zbog mojih vještina
kao organizatorice događaja i dodijeljen mi je prevoditelj po imenu Antero Medeiros. Kad god je
u blizini, svrati i malo porazgovaramo, ali dosad nismo službeno radili zajedno jer nisam trebala
njegove usluge.
Izlagači u galeriji dolaze iz cijelog svijeta, stoga su gotovo svi ljudi s kojim sam imala posla
dovoljno dobro znali engleski.
Dovoljno da s lakodom vodim sastanke iako sam poželjela da znam još koji jezik. Naučiti novi
jezik bit de mi prioritet ove jeseni.
„Jesmo li svi imali priliku razmotriti prijedloge senhorite Maddison za našu obljetnicu?”
Senhor Ferreira preuzme vodstvo. Ima snažan naglasak, ali lako ga je pratiti.
Drugi kimaju.
„I?” Podigne obrve. Uhvatila sam se kako zadržavam dah.
„Dojmljivo!” izjavi senhor Portela dok netremice gleda u dokument pred sobom. „Tekstil je
područje koje još uvijek nismo istražili. Maravilhoso!”
Oduševljena sam što su rekli da je sjajno. Jedan je riješen, još dvoje.
Senhora Veloso je sljededa. „Ambiciozan je taj spektakl s modnom revijom, ali ideja je
sjajna! Bravo. Ima i moj glas.”
„Potpuno se slažem”, potvrdi senhor Ferreira.
Zapanjena sam kad mi zaplješdu kako bi zapečatili svoju podršku i osjedam kako mi je lice
zasjalo.
„Namedeš si gust raspored”, nastavlja, „ali ne sumnjamo da si sposobna ostvariti uspjeh.
Imamo partnere koji su spremni surađivati i naši se ulagači vesele čudesnoj proslavi obljetnice.
Drago nam je što je u kombinaciji portugalski fotograf Rafael Osorio. Spajanje mode, umjetnosti i
tekstila potez je genija, Seren. A jesu li oni zainteresirani?”
„Da, senhor Ferreira, svi potencijalni suradnici s kojim sam razgovarala duboko poštuju
galeriju.”
„Odlično.” Topao osmijeh obasja mu lice. „Ostavit demo ovo u vašim sposobnim rukama i
veselimo se tjednim izvješdima.”
Odlazim sa sastanka i borim se protiv poriva da pobjedonosno zamahnem šakom. Nije bilo
lako odabrati tri ključne ličnosti na kojima demo izgraditi ovaj projekt, ali vizija izgleda dobro na
papiru i mogu se samo nadati i moliti da nede biti prepreka kada uspostavimo suradnju. Uspjela
sam dobiti povjerenje svojih šefova, sada samo moram sve to ostvariti.
Dok sam se vradala u ured, Antero mi priđe i čim me spazi, oči mu odjednom zablistaju.
Visok, taman i nestašna osmijeha, pruži mi ruku pa se rukujemo.
„Lijepo je vidjeti te, Seren. Kad deš zatražiti moju pomod?” upita prijekorna tona.
Uvijek je dostupan kad ga trebaju, ali kao samozaposlen vanjski suradnik tu je samo kad su
potrebne njegove usluge. Obično je to kad se postavlja novi izložak i Antero je presudan za
višejezična objašnjenja.
„Uskoro. Kaos tek što nije počeo.”

12
 Knjige.Club Books

„Ah, kaos razumijem. Veselim se.”

Nisam sigurna da razumije. Čini mi se da de Antero itekako zaraditi svoj honorar kada
počnemo.
„Ako imaš deset minuta....”, zaustavim se i mahnem Carolini kako bi privukla njezinu pažnju.
„Jesi li slobodna?” poviknem dok ona grabi prema nama.
„Da. Je li odobreno?” upita gorljivo.
Oba para očiju sad su čvrsto usmjerena u mene, a ja se skromno osmjehnem.
„Jest, i to jednoglasno. Pođimo u moj ured i oboma du vam dati opis prijedloga i brz
sažetak.”
Među nama se osjeti žamor uzbuđenja i ushidenje mi projuri tijelom jer se prvi put
sastajemo kao radna skupina. Pri ulasku u ured, svakom od njih pružam uvezan primjerak
izvješda i dok se smještaju, obiđem radni stol do svog mjesta.
„Ne mogu vjerovati svojim očima”, izjavi Antero dok gleda dokument u rukama.
„Je li ovo modna revija u svetištu Krista Kralja?”
„Da, ali to je samo jedan element proslave. Dobra komunikacija i intenzivna oglasna
kampanja bit de ključ uspjeha.
Carolina lista stranice i vidim da njezina reakcija odražava reakciju šefova kad su primili svoje
primjerke. Iznenađenje, bez sumnje, nakon kojeg je uslijedila pomisao da bi moglo biti
izvanredno ako ovo učinimo kako treba.
„Moram priznati da je ovo ambiciozno. Ali u kontaktu sam s asistenticom engleskog
umjetnika Reida Hendersona koji želi biti uključen u projekt. Možda ne znaš, ali on živi u
Lisabonu, a ima stan i u Londonu. Njegova kolekcija slika koja slavi ptice, floru i faunu obala rijeke
Tajo izložena je u jednoj londonskoj galeriji prošlog ljeta. Izazvala je dosta zanimanja i rezultirala
je limitiranim izdanjem monografije koja je sakupila mnogo novca za očuvanja portugalskih
morskih resursa.”
Zastanem na nekoliko trenutaka dok oni gorljivo listaju grafičku mapu. Talentirani bivši
kolega napravio je sjajan posao tako što je uzeo izvješda i fotografije koje sam mu poslala i
pretvorio ih u vizuale.
„Bernadette Brodeur, francuska tekstilna dizajnerica, oduševljena je što de sudjelovati i
može doletjeti na dan snimanja. A modni fotograf Rafael Osorio spreman je prilagoditi svoj
raspored kako bi se uskladio s našim terminom čim potvrdim odluku odbora.”
Carolina podigne pogled prema meni mrštedi se. „Znaš li na kakvu je glasu?”
Kimnem. „Znam, pročitala sam nekoliko članaka o njemu.
Ali da bi ovo uspjelo, morao je to biti netko njegova kalibra, a to mi je ograničilo
mogudnosti. Fotograf mora biti ravnopravan umjetniku, uspostaviti ravnopravne uvjete u dvjema
različitim disciplinama. Jedno je prijenos rada onog drugog, ali u drukčijem mediju - iako medijski
jednako privlačnom. Veza s tekstilom bit de mnogo lakša, jer je namjera da Reid Henderson sve
konačno odobri kad Bernadette Brodeur preda svoje uzorke. Kao dizajnerica u usponu,
oduševljena je što joj je ponuđena prilika raditi s nama na ovom projektu i ima potporu svoje
tvrtke. Ali odavde nadalje važno je u potpunosti iskoristiti tebe, Antero. Dok i Bernadette i Rafael
imaju asistente koji de odgovoriti na moje mejlove na engleskom, moramo održavati redovite
konferencijske pozive kako bismo osigurali da svi oni kažu što misle kako bismo izbjegli bilo kakve
nesporazume u kasnijoj fazi.”
Carolina kimne u znak odlučna odobravanja. „Pozdravljam činjenicu da si diplomatična, to je
potrebno. Šuška se da Rafael zna biti težak, ali ovo de biti velik projekt kako za njega tako i za
galeriju.”
„Ovo je bez sumnje najvedi spektakl kojem je galerija ikada bila domadin. Sa snimanjem
revije pod okriljem kipa Krista Kralja, započinje dvodnevno slavlje i bit de potrebno da taj

13
 Knjige.Club Books

događaj privuče gomilu kako bi pokrio troškove. Ali to de i povedati prepoznatljivost same izložbe
i, kako se glas širi, nadamo se da demo oboriti rekord posjedenosti tijekom ljeta. Carolina, stoga
hitno moramo pokrenuti oglašavanje.”
Ona se nasmiješi od uha do uha. „Radim na tome, kako kažu. Ili barem hodu čim se vratim
za svoj radni stol!”
„Drugoga de dana u muzeju biti priređena koktel-zabava samo za uzvanike kojom de se
službeno proslaviti peta obljetnica. Naši VIP gosti modi de prvi vidjeti izložbu Reidovih slika i
Bernadetteina opusa tkanina i tekstilnih predmeta za kudanstvo utemeljenih na nekim njegovim
umjetničkim radovima. Kada se snimanje završi, film de se projicirati na posebno izrađenom,
devet metara visokom i dvanaest metara širokom ekranu te de se prikazivati u sklopu izložbe do
jeseni. Bernadette govori nešto engleskog, ali ne i portugalski. Reid, izgleda, dobro govori
portugalski jer je njegova žena rođena u Portu”, potvrđujem i skredem pogled prema Anteru.
„A Rafael, on je malo na svoju ruku”, obavještava me.
Smiješimo se jedni drugima preko stola. „Žao mi je. Ali ovo nede uspjeti bez njega. Nadam
se da de se bilo kakvi problemi s temperamentom izgubiti u prijevodu.”
Carolina prasne u smijeh, a Antero i ja pridružimo joj se.
„Oboje me gledate kao da sam kakva luda Engleskinja.”
Pogledaju se na trenutak prije nego što ponovno usmjere pogled na mene.
„Ludo je, ali možemo mi to”, odgovara Carolina.
Dobacim joj zahvalan osmijeh i potom pogledam Antera.
„Kao prevoditelj sam i diskretan i...”, naglo se zaustavio u potrazi za pravom riječi.
„Sposoban smiriti strasti?” ubacim se poprilično ležerno.
„To mi se sviđa”, odgovori. „Svakako.”
Dalek je put pred nama, to je istina, ali dok odlaze, vidim da su i Carolina i Antero jednako
uzbuđeni kao i ja zasukati rukave i početi.
Kad mi mobitel oživi, poskočim i zgrabim ga, vidim da je to Judina poruka.

Za dva tjedna počinjem s novim poslom. U pravu si. Smiješna sam.

Radi se o poslu i nedu dopustiti da me netko zasjeni!

To mi je izmamilo smiješak dok sam tipkala.

Svaka čast, ženo!

Dodam GIF žene koja pokazuje mišicu prije negoli stisnem pošalji. Odgovara mi nakon
nekoliko sekundi.

Ponijela sam se pomalo kao beskičmenjakinja, zar ne? Ima li novosti kod tebe?

Dobila sam zeleno svjetlo - jao!

Posvuda se slavi - sad nas ništa ne može zaustaviti.

***
„Dobro jutro. Dobili ste Seren Maddison. Kako vam mogli pomodi?”

14
 Knjige.Club Books

Pogledam prema Carolini koja sjedi s druge strane radnog stola. Prstima žustro tipka po
tipkovnici prijenosnog računala dok unosi podatke u gantogram na kojem smo radili dobar dio
prošlog tjedna. Na korak smo do toga da dovršimo cjelokupni vremenski okvir, ugađajudi svaki
operativni postupak kao da je partitura.
„Seren, Reid Henderson je. Mislio sam da je vrijeme da stupim u izravan kontakt s vama
kako bih se iskreno ispričao što sam bio tako nedostupan. Putovao sam, u međuvremenu sam
bio zauzet sastancima, ali mi je moja asistentica Leonor sve prenosila.” Olakšanje što konačno
čujem njegov glas ostavi me bez riječi sekundu-dvije. Održali smo bez njega ved tri konferencijska
poziva i napetost je rasla. Unatoč tome što nas je njegov tim neprestano uvjeravao u to, počela
sam sumnjati da je on doista uključen u ovaj projekt onoliko koliko bi trebao biti. Do te mjere da
sam se posljednje dvije nodi probudila u tri ujutro u hladnu znoju, pitajudi se je li prekasno da se
uključi drugi umjetnik.
„O, nema potrebe za isprikama i zahvaljujem na pozivu, gospodine Hendersone. Upravo
dovršavamo raspored za različite faze projekta i nadam se da du vam ga poslati mejlom kasnije
danas.”
„Odlično, i molim te, zovi me Reid, ako nemaš primjedbi na to da ja tebe zovem Seren.
Počeo sam s odabirom komada za koje smatram da bi najbolje odgovarali umjetnosti Bernadette
Brodeur. Dakako, ne poznajem je, ali mi je asistentica pokazala primjerke njezina rada. To de
doista biti vrlo zanimljiva suradnja.” Glas mu je ugodan, poput glumca koji se bavi
sinkronizacijom. Zapravo je taj baršunasti ton nešto što bismo mogli iskoristiti ako ga uspijem
nagovoriti na to. Što kad bismo ga mogli snimiti kako najavljuje modnu reviju? Misli mi vrludaju u
glavi i shvatim da on čeka odgovor.
„Sada se pripremamo za vrlo brz nastavak. Ako mi tvoja asistentica javi kad si slobodan,
možda bismo mogli dogovoriti online-sastanak kako bi postavio sva pitanja koja imaš?”
Blagi „hmmm” odzvonio je linijom. „Svakako du sastaviti popis i ako bi me mogla pričekati
još koji dan, najviše dva, to de mi omoguditi da završim još neke poslove. Tada du ti biti dostupan.
Kako to zvuči?”
I više nego razumno.
„Savršeno. I ako postoji nešto što ja ili moji ljudi možemo učiniti da pomognemo, molim te,
nemoj oklijevati javiti mi.”
„Hvala, Seren, imat du to na umu. Bilo mi je drago razgovarati s tobom i obedavam da demo
se uskoro ponovno čuti.” Krv mi pulsira u ušima kad se linija prekine i vidim da je Carolina
prestala tipkati.
„To je zvučalo pozitivno.”
Uzdahnem, pognem glavu i zatvorim oči dok upudujem tihu molitvu zahvale svemiru. „Nije
nas izbjegavao, bio je na putu. Nastavi s priopdenjem za javnost.”
„Napokon! Priznajem, i ne želim te uvrijediti, Seren, ali počela sam sumnjati u njega.”
„Pa, zvuči kao da je jednako željan započeti s ovim sada, što skida velik teret s mojih leđa.
Naš raspored ovisi o tome da Reid brzo donese neke odluke i opskrbi nas uzorcima koje trebamo
proslijediti Beradette. To nam treba biti prioritet s obzirom na vrijeme potrebno za organizaciju
uzoraka tkanina. Naravno da demo zatražiti od Reida da ih odobri, u dogovoru s Bernadette. Ona
de onda blisko surađivati s proizvođačima odjede i tekstilnih proizvoda. Leonor je ved potvrdila
da de Reidov menadžer urediti da se slike za opdi dio izložbe pošalju iz Londona. Carolina, bilo bi
sjajno kad bismo mogli dobiti nekoliko fotografija djela u svrhu oglašavanja, zatražit du to kada se
Reid javi.”
„Kakav ti je dojam ostavio?”
„Pa, uzevši u obzir njegovu slavu, učinio mi se vrlo prijateljski raspoložen, motiviran i kao da
de se usredotočiti na ovo. Što je golemo olakšanje. Ovo je velika stvar i vidljivost koju de dobiti
rezultirat de vedom prodajom njegovih slika. Kad pogledam u popis gostiju za službenu zabavu,

15
 Knjige.Club Books

sumnjam da de itko od njih razbijati glavu oko cijene originalnog Reida Hendersona. Zaboga, da
si ga ja mogu priuštiti, voljela bih jedno od njegovih djela na svom zidu dok mu raste vrijednost.
To je mudro ulaganje. Ali treba dovesti te ljude pred stvarna umjetnička djela da bismo ih stavili
na kušnju.”
Carolina mi se nasmiješi. „On je vrlo naočit muškarac i pravi gospodin, koliko čujem. Hode li
biti mnogo poslovnih ručaka kojima se veseliš?”
Pogledam je. „Sumnjam. Previše je zauzet da bi izlazio na objede s koordinatoricom
projekta. Sigurna sam da de upravni odbor poželjeti organizirati posebnu večeru njemu u čast
kao izraz zahvalnosti. Možda bi ih čak ugostio senhor Ferreira i, dakako, poziv bi uključivao
Rafaela i Bernadette.”
Oduvijek mi je bilo čudno kako ljudi smatraju da su stvari zabavnije nego što jesu kad
osobno sudjeluješ u njima. Ja sam se nasjedjela na večerama u skupim restoranima i nagledala
se oca koji se ulizuje bogatim ljudima i to je samo obveza.
„Naravno”, odgovori, kimajudi u znak slaganja. „O, kako li žive bogati i slavni, mora da je to
divan život. Možda bih se mogla počastiti posterom kao uspomenom na ovu značajnu prigodu,
ali moj de se budžet brojiti u stotinama, ne u tisudama.”
Moj otac možda nije slavan, ali ima novca i mogu jamčiti da to uopde nije divan život. Pa,
barem ne na onaj način na koji Carolina misli. Sreda je stanje uma.
„Sigurna sam da možemo dogovoriti vedinu detalja u nekoliko online-sastanaka. Ali baš me
zanima kakav je uživo, kao i sve nas, zasigurno.”
„Ako bi mi mogla nabaviti program s njegovim autogramom za moju majku, naglašavam
ako, bila bih ti vječiti dužnik. Moj joj je otac kupio jednu od Reidovih grafika za tridesetu
godišnjicu braka, ona obožava njegova djela.”
„Ah, Carolina, to je divna ideja. Jednog deš ga dana i sama imati priliku zamoliti, ali ovo du ti
svakako srediti.”
„Onda mi je bolje baciti se na sređivanje programa. Sad sam pod pritiskom da bude još
posebniji”, smije se. „Kladim se da znam kamo sad ideš.”
„Da. Senhor Ferreira bit de oduševljen kad čuje da je Reid ved počeo slagati kolekciju. Sve de
uskoro uzeti maha i to je ono što želi čuti”

16
 Knjige.Club Books

3.
___

S U B O T A, N E B A Š O N A K V A K A K V U S A M
PLANIRALA

Danas je prohladno i nebo je u turobnoj nijansi sive. I više sam nego zadovoljna što provodim
dan u svojoj malenoj radionici u vrtu. Moja ne tako malena dugonoga prutka dobila je oblik, a
probija me znoj na pomisao da je stavljam na čvrsto postolje. U stvarnom životu, ta bi mi bebica
sjedila u rukama i ne bi težila više od osam grama. Djelo koje sam nazvala Pássaro nobre -
Plemenita ptica - dugačko je sedamdeset pet centimetara, a široko šezdeset; toliko je teško da
moram poviti koljena kako bih ga podigla.
„Ovdje nešto ne štima, zar ne, meu amigo?“ pitam svoju novu malu prijateljicu.
Razgovaram s njom dok radim, uzvrada mi pogled bez treptanja, ali s izraženim izrazom
snažne volje. Glasno izgovaranje pitanja koja mi se roje po glavi pomaže mi razbistriti misli.
Glavna mi je misao mogu li dovoljno ispuniti neradne sate kako bih spriječila da me uhvati
nostalgija za onime što mi nedostaje u Britaniji. Nedostaje mi samo posegnuti za telefonom i
otidi u kino sa starim prijateljem kada mi treba društvo. Ili se nađem s Judi i odemo u kupovinu.
Skulpturin je pogled neumoljiv i govori mi da se priberem.
„Ti deš se pobrinuti za to da budem zaposlena nečim, zar ne? Vidim da ne odobravaš
samosažaljenje.” Njezine zrnate oči uzvradaju mi pogled i pogledam dolje prema metalnoj kutiji
koju sam upravo zavarila. Previše je geometrijskog oblika i shvadam da sam potratila dobra tri
sata.
Gasim letlampu i odbacujem rukavice razočarana sobom jer ova očaravajuda ptičica
zaslužuje bolje. Na trenutak podignem masku, olakšanje je ispuniti pluda svježim zrakom.
Kada mi zazvoni mobitel, zgrabim ga iz džepa pomislivši kako je ionako vrijeme za stanku.
„Halo?”
„Pozdrav, Seren, Reid je. Nadam se da ti ne smetam.”
U subotu?
„Ne, naravno da ne smetaš, Reide. Ima li problema?”
Zvuk njegova pomalo posramljena smijeha odzvanja linijom. „Ne, nikako. Ali plan se
promijenio i ponovno me nema sljededeg tjedna. Znam da si se nadala da demo se napokon
susresti, a danas sam sam kod kude. Pretpostavljam da nisi slobodna za večeru? Bilo bi sjajno ako
ti ne smeta razgovarati o poslu dok jedemo. Bojim se da je moj raspored ponovno u potpunom
ludilu jer sam uključen u dobrotvorno sakupljanje sredstava.” Natopljena znojem od topline
zavarivanja, kosa mi je zalijepljena za glavu jer sam je upravo gurnula pod slavinu, a on govori o
večeri?
„Pa, naravno da mogu osloboditi večer. Nisam znala da si se ved vratio u Lisabon. Nisam
sigurna ni koliko je sati jer sam radila, ali zasigurno mogu rezervirati nešto i bila bih oduševljena
kada bismo imali priliku porazgovarati.”
„O, nema potrebe za time. Pokupit du te i možemo razgovarati kod mene. Ovdje, na rubu
šume, tiho je i udaljeno svega dvadeset minuta vožnje od centra Lisabona. Pošalji mi svoju
adresu i vidimo se oko sedam.”
Progutam knedlu. „Mogu unajmiti auto i poštedjeti te vožnje ako mi daš upute.”
„Nije problem, doista.”

17
 Knjige.Club Books

„Onda u sedam. Hvala, Reide.”

Smjesta me obuzela panika. Što du, pobogu, obudi? Pravila odijevanja na poslu su stroga,
muškarci nose poslovna odijela, elegantne košulje i kravate. Ja, po uzoru na kolegice, obično
nosim suknju do koljena, sako i bluzu dugačkih rukava. Trebalo mi je neko vrijeme da naučim
nepisane protokole. Točnost se podrazumijeva i izlike su samo izlike, bez obzira na to koliko je
promet gust. I nitko ne odlazi iz ureda u zadano vrijeme svaki dan. Umjesto toga, kultura im
nalaže da rade dok ne završe posao i nikada ne odlaze prije svog nadređenog. Ali za poslovni
sastanak izvan radnog vremena, kako da se obučem za to? Reid je možda rođenjem Britanac, ali
ja svejedno predstavljam galeriju i sumnjam da de on biti u trapericama i majici.
Da, uz sva ova pitanja, također sam uzbuđena. Upravo du se nadi sa slavnim umjetnikom i
on izdvaja vrijeme da dođe po mene. Možda nede biti čovjek napuhana ega i možda du zapravo
uživati u večeri.

***
Reid vozi srebrni Mercedes kupe E-klase s dozom opreza i put je ugodan. Osjedam se sigurnom
dok jurimo otvorenom cestom. Malo sam toga rekla, čini se da se njemu sviđa govoriti o drugim
projektima na kojima sada radi. Njegov je život užurban i uzbudljiv kao što sam i mislila. Zato ga
je ponekad teško uhvatiti. Kada napokon skrenemo na mirnu seosku cestu i krenemo dugačkim,
vijugavim prilazom do Reidove kude, ona se pokaže još vedom nego što sam je zamišljala.
„Divna je”, zapazim, nesposobna prikriti divljenje.
„Prije nekoliko sam godina dao izgraditi Casu da Floresta. Ovdje du se naposljetku skrasiti,
ali zasada provodim poprilično mnogo vremena u Londonu. Otvorit du ti vrata.”
Izađe i obiđe automobil dok ja odvezujem pojas. Hvala nebesima da sam odabrala
svjetloplavu, usku haljinu široka izreza i nepravilna ruba. To je jedna od onih haljina koja je
prigodna za vedinu prilika, prozračna je i ljetna. Reid izgleda ležerno u tamnoplavim hlačama i
svjetloplavoj košulji. Nije razmetljiv čovjek, a uživo je još zgodniji. Osmijeh mu je privlačan i od
njega mu oči sjaje.
„Dobro došla u moj komadid Sintre”, kaže dok otvara vrata i nudi mi ruku. Prihvatim je i
ustanem, uvježbanom elegancijom. Sada je ukorijenjena u mene, majci se sve vrti oko držanja i
dobrih manira, za koje kaže da de te daleko dovesti u životu.
Dok me Reid privlači k sebi, odvradam pogled kako bih se usredotočila na imanje,
ugniježđeno u šumovito brdo u podnožju planina. Ova luksuzna ladanjska kuda čistih je linija i
odiše suvremenošdu. Izgrađena je od dviju trokatnica spojenih jednokatnim središnjim
hodnikom na drugom katu, s nižim razinama djelomično ukopanim u obronak. Tamo je i krasna
natkrivena terasa s prednje strane, iza koje je staklena stijena. Potpuno bijela vanjština u oštrom
je kontrastu s bogatim crvenilom rimskih cijepova. Ali kulisa od drveda koje se uzdiže dokle
pogled seže ublažava cijeli prizor i obavija ga u živi plašt živahne nijanse zelene.
„Kakav zanimljiv dizajn”, dam mu kompliment, a on me obasja toplim osmijehom.
„Kao i slika, dobiješ onoliko koliko uložiš u nju. Radio sam to iz ljubavi jer sam zamislio da de
istočno krilo jednog dana postati umjetnička galerija. Volio bih i podučavati ovdje kada se moje
vrijeme prestane toliko neodložno zahtijevati. Takvi su snovi skupi pa moram biti strpljiv.”
Nasmiješim se, iznenađena njegovom otvorenošdu dok mi daje znak da nastavim.
„Jesi li dosad uspjela pobjedi iz Lisabona i otkriti divote Sintre? Život ovdje, u podnožju
planina, veoma je ugodan. Imamo dovoljno srede što smo zaštideni od vjetra zbog reljefa.”
Reid me dostigne dok se uspinjemo uz niz širokih stuba koje vode na terasu na srednjem
katu.
„Ne. Još se uvijek kudim i nisam se zapravo udaljavala. Zaboga, mora da je užasno svaki put
kad moraš otidi odavde. Kakvo divno okružje, sigurno je vrlo opuštajude, inspirativno kad radiš.”
„Da. Nije oduvijek bilo tako... opuštajude, mislim.”

18
 Knjige.Club Books

Nagne se naprijed i rastvori vrata zatamnjena stakla i ono što sam pretpostavila da de biti
hodnik zapravo je golema prostorija visokih stropova. Na zidovima je s obiju strana izloženo
nekoliko velikih umjetničkih djela, ali unatoč veličini prostora, samo su dvije sofe u središtu
prostorije pokraj kojih su stolidi.
„Ovo de jednog dana postati galerija koja de izlagati djela mladih umjetnika, ali u
međuvremenu ovdje pohranjujem neka od svojih djela. Neka od njih namijenjena su izložbi u
Galeriji das Almas. Idemo ovuda”, pokaže mi Reid dok koračamo čistim, sjajnim pločicama.
Otvori klizna vrata od dvostrukog stakla koja vode u veliko unutarnje dvorište. S kulisom od
drveda i kamenih zidova koji ograđuju prostor sa svih strana, predivno je.
Veliki okrugli stol postavljen je kao u kakvu otmjenu restoranu. S bijelim, lanenim
stolnjakom, srebrnim priborom za jelo i tanjurima od kovanog metala, formalnije je nego što sam
očekivala. U sredini je vaza s blijedoružičastim hortenzijama koje ne mogu biti jednostavnije ili
oku ugodnije.
Reid požuri izvudi mi jednu od dviju stolica.
„Hvala. Voljela bih da se svi poslovni sastanci vode u ovakvom okruženju”, napomenem i
sjednem.
Podignem pogled kako bih se zahvalno osmjehnula Reidu ne očekujudi iskrenu toplinu
njegova pogleda.
Pročisti grlo kao da mu je neugodno što sam ga uhvatila da me gleda tako usredotočeno.
Malčice sam se uspaničila jer sam pretpostavila da je Reid oženjen, ali primjedujem da ne nosi
vjenčani prsten. Tako je lako biti u njegovu društvu, prijateljski je raspoložen i skroman. Ne želi
zadiviti, samo ugoditi - što je osvježavajude. I neočekivano. Iako je vjerojatno navikao biti dobar
domadin i trudi se opustiti posjetitelje.
„To je najmanje što mogu učiniti s obzirom na to da sam ti omeo planove za subotu navečer.
Hvala ti što si pristala u tako kratkom roku. Ponekad mi se čini da moj život više nije moj, ali
dobro je biti zauzet.”
Dok Reid sjeda, priđe nam čovjek i oni razmjene nekoliko riječi na portugalskom.
„Što bi željela popiti, Seren?” upita Reid.
„Ja du... ovaj, ja du što i ti.”
Čovjek mi se nasmiješi kada podignem pogled prema njemu. „Ja sam Vitor. Donijet du vam
Tinto da Ậnfora. Vinho clásico”, ponosno me obavijesti prije nego što ode.
„Vitor i njegova supruga Gisela vode ovo mjesto. Naravno, sada je preveliko za mene i
uglavnom se koristim samo jednim krilom.”
Sada? Borim se potisnuti znatiželju, ali svjesna sam da ovo nije situacija za pitanja. Možda
bih trebala usmjeriti razgovor u drugom smjeru.
„Lijepo je imati prostor u kojem je toliko lakše razgovarati nego u restoranu. Iako naš
marketinški tim marljivo objavljuje što je više informacija mogude, tako da de sve ubrzo postati
opdepoznato.”
Vitor se vrati s bocom vina u pratnji znatno mlađe žene koja stavi dvije velike čaše pred nas.
Prepustim domadinu da kuša vino i Vitor se doima zadovoljnim kada Reid kimne u znak
odobravanja, ali ne napusti nas dok ja ne popijem gutljaj.
„Ovo je divno, Vitore, hvala. Trešnja i crni ribiz... divan izbor.” Nemam pojma razumije li što
govorim, ali blago mi kimne, obriše grlo boce prije nego što je stavi na stol i ode.
„Kada sam ovdje, često se osjedam kao u hotelu”, prizna Reid. „Bio je to obiteljski dom samo
pet godina. Kada sam se oženio svojom bivšom, Beatriz, živjeli smo u Londonu gdje je rođena
naša kdi Ana. Beatriz je nedostajao Portugal i došli smo živjeti ovamo prije sedam godina.
Nedugo prije razvoda preselile su se u Porto kako bi bile s Beatrizinom obitelji, a ja sam ostao
ovdje pitajudi se zašto sam izgradio tako golemo mjesto.” Na trenutak je zastao i namrštio se, a ja

19
 Knjige.Club Books

sam vidjela da su mu misli drugdje. „U svakom slučaju”, nastavi i razvedri se, „nazdravimo
uspješnoj suradnji, Seren.”
Reid podigne čašu pa nesigurno kucnem njegovu dok me znatiželjno gleda. Pretpostavljam
da je u ranim četrdesetima jer je njegova neukrotiva kosa, dugačka do ramena, još uvijek crna
kao ugljen. Povremeno je skupi natrag i u tom je činu nešto neobično uzbudljivo, a to čini
nesvjesno.
„I, koja je tvoja priča, Seren?”
Shvadam da pokušava uspostaviti odnos time što mi je rekao malo o sebi i da je to njegov
način razbijanja leda. I prije sam radila s klijentima koji žele shvatiti što vas pokrede prije negoli
počnu surađivati s vama. S obzirom na neobičnost ovog projekta, pitam se premišlja li se Reid. Je
li to razlog zašto me je večeras pozvao ovamo?
„Posljednjih sam šest godina radila za svog oca kao koordinatorica događanja i voditeljica
marketinga. Vlasnik je velesajma specijaliziranog za trgovačke sajmove.”
Reid se namršti. „A ipak si završila ovdje, u Lisabonu. Iznenađen sam.”
Koliko iskrena trebam biti da bih zadobila njegovo povjerenje, pitam se.
„Nije uvijek lako raditi s obitelji i bilo je vrijeme da pronađem novi izazov.”
Reid zavrti dršku čaše među prstima, netremice me gleda kao da me procjenjuje. „Shvadam.
Moj je otac arhitekt, ali ja sam na majku koja me je jedina poticala da slikam. Još uvijek mislim
da bi otac više volio da sam krenuo njegovim stopama. Kako bih se pokušao iskupiti za to,
uključio sam ga u projektiranje ove kude.” Osvrne se, najednom mu se skupe obrve.
„I sviđa ti se kako je ispala?”
„Da. Nije to. Oprosti, nedostaje mi kdi i ova se kuda doima praznom bez nje. Danas joj je
petnaesti rođendan. Beatriz i ja trenutno ne razgovaramo i nisam pozvan na njezinu zabavu.”
Moj Bože. Je li me Reid doveo ovamo večeras zato što je usamljen i tužan? Malo sam
zatečena i nisam baš sigurna kako odgovoriti, ali trebala bih nešto redi. „Suosjedam s tobom, to
mora da je teško. Viđaš li kder?”
Kimne. „Da, povremeno, ali ne onoliko često koliko bih htio. Ana ima čvrst krug prijatelja i
petero bratida i sestrični oko sebe, ali teška je to dob. Otac koji nije bio uključen u njezin
svakodnevni život više od dvije godine nije baš prioritet. Prije nekoliko sam je tjedana izveo na
večeru i zatim u šoping. Nije nezahvalno dijete i nadam se da de se s godinama naš odnos
popravljati. Beatriz ima veliku obitelj pa bih barem trebao biti zahvalan na tome.”
Zamijetim pokret i oboje se okrenemo pa ugledamo Vitora i mladu ženu kako nam prilaze,
svatko nosedi pladanj.
„Obedavam da slijedi prava poslastica”, kaže Reid i namigne mi. „Gisela nije samo kuharica,
njezina strast za kuhanjem dostojna je najboljih chefova. Jednostavna portugalska jela poslužena
s ljubavlju i maštovitim obratom.”
Čini mi se poprilično tužnim što je Reid ovdje sam i jedini ljudi oko njega su njegovi
zaposlenici. A opet, dovoljno je opušten da odbaci oprez i ophodi se prema meni kao da smo
prijatelji, a ne samo poslovni suradnici. Nisam ovo očekivala od ove večeri, to je sigurno.

***
Večer završavamo u Reidovu dnevnom boravku iz kojeg se pruža pogled na dolinu. I dok je
bjelogorično drvede tek u pupoljcima, svejedno puca pogled na zimzelene četinjače, borove i
čemprese. Soba s dva vanjska zida ima dva velika panoramska prozora i oba su otvorena. Ugodna
je večer, iako mi je drago što sam ponijela laneni sako kada je zapuhao povjetarac. Divno je čuti
nježan šapat u pokretima visokog drveda koje okružuje kudu.
Kada me Reid upita što me je nadahnulo da se poveže kip Krista Kralja i njegova umjetnost s
modnom revijom, nije da samo čavrlja - vidim da je iskreno zainteresiran. Teško mi je držati pod

20
 Knjige.Club Books

nadzorom svoju ushidenost dok mu objašnjavam procese, ali Reid zna slušati i ne prekida moj
izljev riječi.
„Teško je precizno objasniti što sam točno zamislila ovdje”, lupnem se prstom po glavi.
Čini se da ga je to zabavilo i postane mi neugodno.
„Ne, u redu je”, kaže Reid, ton glasa mu je utješan i nježan. „Kao umjetnik, gradim svaki
komad u svojoj glavi iznova i iznova prije nego što uopde podignem olovku ili kist. Do trenutka
kada dotaknem platno, ved postoji veliki plan za svaki potez. Bio bih razočaran da si odverglala
uvježban, sažet, prodajni slogan. Kada vidim taj kip očima nekoga tko je novi u Lisabonu, sve mi
ovo sada ima smisla.”
Zahvalno mu se nasmiješim.
„Sredit du da ti se mapa sa skicama za Bernadette Brodeur pošalje u ured do kraja tjedna.
Nadam se da deš biti zadovoljna. Modna revija bila je prilično iznenađenje.”
U njegovu je glasu trunka suzdržanosti, zbog čega se namrštim.
„Zabrinut si?”
Podigne šalicu kave, ispije gutljaj i zatim je vrati na niski stolid između nas.
„Ovo je prvi put da ijedno moje umjetničko djelo oživljava u drugom obliku. Pomalo me
brine kako de prodi. Ti si dama velikih zamisli, a ja znam cijeniti nekoga tko razmišlja izvan okvira.
Ipak, ovo nije samo ambiciozno, nego je i jedinstveno.
A s time dolazi i element rizika za sve nas.”
Njegov pomalo oprezan pristup dobra je stvar i sada je moj posao uvjeriti ga da nema
razloga brinuti se i zbog čega.
„Koncept na papiru ne govori puno, zar ne? Pokušat du ti ga dočarati. Udovolji mi, samo
nekoliko trenutaka. Zamisli da modeli stoje u sjeni Krista Kralja. Cijela je šetnica pred nama i
postaje modna pista. Kulisa je očaravajuda rijeka Tajo i čuveni Most 25. travnja koji visi iznad
vode. Iznad naših glava treperavo plavo nebo tamni kako se sumrak spušta i cijeli prizor
oživljava.” Zastanem provjeriti prati li me i on podigne obrvu; vidim da sluša dok ga vodim kroz
priču.
„Sada zatvori oči.”
Reid učini što tražim od njega i ja ga nastavim netremice gledati nekoliko sekundi
proučavajudi mu lice prije nego što shvatim kako čeka da započnem.
„Modeli graciozno klize pistom, polako se vrte svakih deset do petnaest metara ispruženih
ruku, a njihove siluete odražavaju se na samome kipu. Oprave dugačke do gležnja oblikovat de
savršen oblik slova T dok rastežu ruke kako bi prikazale tvoje slike. Očaravajudi prizori tvojih
umjetničkih djela slavit de ovaj sjajni dio svijeta, bit de to nikada prije viđen spektakl. Nede to biti
samo posveta tvom radu, nego Lisabonu i ljepoti prirode.” Napeto zurim u njega. Od sekunde
kada je sklopio oči, kapci mu nisu ni zatreperili, a sada je pričekao nekoliko trenutaka prije nego
što ih je otvorio. Koža mu je preplanula, crta čeljusti snažna i odlučna. On je čovjek koji je
navikao imati kontrolu i mogu razumjeti njegovu potrebu da se uvjeri kako je projekt u dobrim
rukama.
„Modan je prizor koji opisuješ, Seren. Kreativna si. Ova je nešto novo, s puno inovativnih
marketinških ideja. Pogađat du... slikaš?”
Odmahnem glavom pa spustim bradu do prsa dok mi obrazi crvene pod njegovim
prodornim pogledom. Previše uživam u ovome, sebi na štetu. „Ne.”
Mahnuo je prstom. „Ne odustajem tako lako. Malo ti je neugodno, stoga pretpostavljam da
ti je to hobi... bi li to moglo biti lončarstvo ili izrada nakita, možda?”
Reid nede odustati.
„Metalne skulpture”, odgovorim. „Volim zavarivati.”

21
 Knjige.Club Books

Na trenutak zabaci glavu i uhvati se za bradu. „To nije prvo što mi je palo na pamet,
priznajem, ali zašto me to ne iznenađuje? Priliči ti.”
Što to, pobogu, znači? Jedva me poznaje, a ipak jasno osjedam da pokušava čitati između
redaka, nije da samo sluša što govorim. Ili moj govor tijela nešto odaje? Iskreno se nadam da nije
tako jer se osjedam pomalo izloženom. Reid je zanimljiv muškarac, ali s obzirom na situaciju,
nisam očekivala da de razgovor postati toliko osoban.
„Bernadette je prava osoba koja može osigurati da se tvoja umjetnička djela pretvore u
remek-djela na pisti. A kada odobriš uzorke, započet de s radom na kolekciji tekstilnih proizvoda
za prodaju u galeriji. Uvjeravam te da deš biti uključen u sve faze, Reide. Ovo de privudi pažnju i,
nadajmo se, dovesti potpuno novu publiku u galeriju kako bi vidjeli tvoj rad.”
Možda su to bile samo moje puste želje, ali doima se zadovoljnim - zasad.
„Pa, bit de to prvi put da je netko obukao moju sliku, stoga mi oprosti ako sam malo
oprezan. Ali, inspirativno je.”
Pogledi nam se susretnu i, na sekundu, kao da je sve oko mene izblijedjelo u ništavilo.
Zazuji mi u ušima, a usta mi se osuše. Ne gledamo samo jedno drugo, nešto se događa između
nas.
Užasnuto se uzvrpoljim, nagnem naprijed i pogledam na ručni sat.
Reid progovori i iskreno se nadam da ne misli da sam nepristojna. „Dobro, vrijeme je da te
odvezem kudi, Seren. Hvala ti na društvu i što si izdvojila vrijeme da me umiriš. Od samog sam
početka bio uzbuđen u vezi s projektom, ali sada zbilja imaš moju punu pažnju. Što god trebaš,
samo pitaj. Možeš me dobiti u bilo koje doba dana”, zastane, „ili nodi.”

22
Knjige.Club Books

DRUGI DIO
______________

OŽUJAK

23
 Knjige.Club Books

4.
___

N O V I Ž I V O T, N O V I P R I J A T E L J I

Proljede je službeno počelo i unatoč hladnodi u rano jutro, nebo je netaknuto plavo platno, a
sunce ved sve zagrijava. Subota je ujutro i Carolina treba dodi u deset. Sjedim u uskom,
izduženom dvorištu ispred malenog stana koji sam unajmila. Ugodno je sjediti ovdje, čekati
gošdu i slušati pjev ptica. Mahnem susjedima koji se zaustave na trenutak da dođu do daha i
doviknu: „Olá, Seren”, prije nego što nastave uzbrdo. Obično im odgovorim jednostavnim: „Bom
dia”, što znači dobar dan. Valjda je i to početak - dok ne budem imala vremena upisati tečaj,
pamtim što više riječi mogu.
Meni slijeva zid je Marijine kude. Na dojmljivo visokom, bijelom zidu su vrata njezine
kuhinje, a iznad njih malen prozor. Na suprotnoj strani, jednako besprijekoran zid tvori
privatnomaleno dvorište i sklonište od vjetra.
Ranije jutros, Maria i ja sjedile smo zajedno neko vrijeme i uživale u šalici kave. Činimo to
često vikendima dok ona čeka svoju snahu i unuka. To je ugodan način provođenja vremena prije
nego što ona započne s doručkom.
Moj novi život u oštrom je kontrastu s mojom prijašnjom svakodnevicom, kada sam se za
slobodna dana uvijek izležavala. I rijetko sam sjedila vani, osim ako ne bih pozvala prijatelje na
večeru. Nikada nisam imala priliku sjediti i razmišljati, jednostavno se opuštati. Ne znam je li to
zbog umjerenije klime ovdje, ali učim kako uzeti vremena za sebe i to me krijepi i daje mi
energiju.
Šarmantno rustikalna malena kuda koju unajmljujem pripada Marijinu bratu i naslanja se na
kudu u kojoj njihova obitelj živi ved tri generacije. Ono što nedostaje u veličini nadomješta
šarmom i više je nego dovoljna za moje potrebe. S masivnim lončanicama punim veličanstvenih
boja poredanih uz hrapav kameni zid, to je malena oaza. Smještena je u usku, vijugavu Ulicu
Fernãa Mendesa Pinta koja vodi do jednog od lisabonskih slavnih turističkih odredišta, ali je
izvan utabanih staza.
Smješteno u šarmantno mirnu ulicu, oduševilo me pročelje ove lijepe jednokatnice klinasta
oblika. Dvoja široka vrata u rustikalnom stilu, smještena jedna pored drugih na rubu dvorišta,
intrigirala su me. Oboja su bila bijela, ali smještena unutar čvrstih, kamenih stupova s
nadvratnicima u veličanstveno ljetnoj plavoj boji različka. Uz protutežu blijedoružičasta krova s
crjepovima od terakote, pročelje baš i ne daje pravu sliku o onome što se nalazi iza.
Prva vrata vode u kuhinju koja se otvara u osebujan, ali funkcionalan prostor. Druga vrata
vode u ono što je nekod bilo samo niša, ali sada je koristan skladišni ormarid, zatim nastavlja u
otvoren dnevni boravak kvadratnog oblika. Bijelih zidova i s teškim namještajem od tamna drva,
portugalski popločani pod sa složenim uzorcima dodaje bogatu živost. Azulejos pločice mogu se
vidjeti posvuda u Lisabonu i Maria mi je rekla, uz određenu dozu ponosa, da je pločice izradio
njezin otac, a postavio brat.
Troja vrata vode iz prostorije. Jedna natrag u kuhinju, preostala dvoja na suprotnoj strani u
kupaonicu prosječne veličine i veliku spavadu sobu. Neobično, pristup stražnjem dvorištu je kroz
spavadu sobu. Taj se pravokutnik proteže cijelom duljinom stražnjeg dijela imanja koje se sastoji
od malene terase i travnatog dijela ograđenoga grmljem. Iza njih, u krajnjem kutu, nalazi se
velika ciglena sporedna zgrada koja je sada radionica. Moj maleni smještaj nema ime, samo broj:
Fernão Mendes Pinto 28a.

24
 Knjige.Club Books

Volim što je naša malena zajednica miješana. Vedi domovi na drugoj strani ulice u vlasništvu
su imudnijih ljudi, ali protkani su terasama manjih domova i mnoštvom malenih dvorišta poput
ovoga - koja nude letimičan pogled na skrivena blaga. Ljudi poštuju tuđi prostor, ali su srdačni
prema svima, na moje olakšanje i oduševljenje.
Carolina se odjednom pojavi iza ugla, uđe u dvorište i maše mi dok korača prema meni.
„Olá, Seren”, doziva me. „Ovo je mjesto predivno. Kakvo otkride!”
Ustanem i pozdravimo se uz beijinhos, brzim poljupcem u svaki obraz, kao što je to i običaj s
obitelji i prijateljima. Meni je sve to još uvijek novo, jer su svi drugi ljudi s kojima se susredem
samo kolege. Ovdje je poslovni život potpuno odvojen od privatnog, dok je u Velikoj Britaniji,
novi posao često prilika za nova prijateljstva. Prihvatljivo je svratiti u kafid na brzinsko pide, a
ovdje to nije običaj.
Današnji susret s Carolinom sljededi je korak u našem sve intenzivnijem prijateljstvu i padne
mi na pamet da i njoj zasigurno nedostaje obitelj. Čak i ako si Portugalac, napustiti dom znači
započeti iznova negdje gdje ne poznaješ nikoga.
A s Marijom je moj odnos drugačiji, jednostavno me uzme za obje ruke i sklopi ih,
mumljajudi nešto na portugalskom ispod glasa. Duboko je religiozna i mislim da je to nekakav
blagoslov.
Uzela me pod svoje krilo i beskrajno sam zahvalna na njezinoj ljubaznosti.
„Sreda je što si pronašla ovo mjesto”, odgovaram Carolini. „Uđi. Pogledaj malo uokolo dok ja
uzmem stvari. Ima predivnih starih pločica na zidu u kuhinji.”
„Savršeno je za tebe jer je Nacionalno svetište Krista Kralja tako blizu.” Nasmije se pa
kimnem glavom u znak slaganja.
Kristov kip ključanje za uspjeh mog projekta i pitam se bi li to bila izgubljena prilika da me
ova ugodna kudica nije privukla. Sigurna sam da bih ga posjetila u nekom trenutku jer itekako
privlači posjetitelje, ali vjerojatno ne brzo nakon dolaska.
Onoga dana kada sam došla pogledati kudu, Maria mi je predložila da se popnem na
spomenik kako bih upoznala područje. Bila je rana večer i ulaz je ved bio zatvoren pa sam hodala
uz rub prostranog predjela dok nisam dosegnula najbolji pogled na kip u njegovu punu sjaju.
Teško ga je promašiti iako ga skriva visoko drvede koje okružuje teren. Na postolju od osamdeset
dva metra, sam kip visok je trideset metara i može ga se vidjeti s kilometarske udaljenosti. Širi
ruke prema nebesima i primijetila sam aureolu svjetla oko njegove glave dok ga, pod određenim
kutom, okružuje Sunce na zalazu. Tada sam znala da mi je suđeno ostati ovdje u Almadi.
Južna obala rijeke Tajo nije baš zgodna za posao jer je svaki dan moram prijedi trajektom do
Lisabona. Ali dobar je osjedaj, a kada sam svratila k Mariji na povratku u hotel tog prvog dana,
bila je oduševljena nakon što sam joj priopdila vijest. Taj slučajni posjet na mene je ostavio
dojam koji me nije napustio. Nisam mogla ni zamisliti da de to inspirirati cijeli projekt ili da de mi
bududa karijera ovisiti o ludoj zamisli kada mi je sinula ideja.

***
„O Bože! Ovo nije baš ono što sam očekivala, da budem iskrena”, komentiram dok me Carolina
znalački gleda. Stojimo ispod tamnoplave nadstrešnice koja se proteže iznad tradicionalne staze
popločane kamenim blokovima. Na njoj je veliki natpis kafida, Pastéis de Belém 1837. Sviđa mi se
ozračje koje široki, kameni zavoji daju ulicama. Kaldrma je predivna, ali naučila sam da su ravne
cipele blagoslov.
„Misliš da je ovo mjesto premaleno za to koliki je red? Ovo je ništa! Ljeti seže unedogled”,
obavijesti me. „Ali iznenadit deš se kada uđeš, Seren.”
„Ali red je zloglasan, zar ne? Mislim, svatko tko dolazi u Lisabon bez sumnje je, kao i ja, na
YouTtibeu pronašao gomilu videa o potrazi za najautentičnijim košaricama s kremom od jaja.
Ljubitelji slatkiša hodočaste iz cijelog svijeta na ovo mjesto”, potvrdim.

25
 Knjige.Club Books

„Ah, to je istina. Naravno, sada ih pripremaju u cijelom svijetu, ali ovi su ovdje izvorni.
Samostani u Portugalu zatvoreni su 1834., uključujudi i Jeronimitski samostan gdje je stvoren
izvorni recept. Kada su radnici i kler izbačeni, malena trgovina počela je prodavati kolačide koji su
se prije izrađivali u samostanskoj kuhinji. Tri godine poslije ovdje je otvorena kavana i počela je
pripremati čuvene kolače prema izvornom, tajnom receptu. Najpopularnije su košarice s
kremom od jaja, vidiš li one kartonske omote s logom?”
Vedina ljudi koji izlaze iz malenog lokala u rukama nose duguljaste bijele kutije ukrašene
jednim jedinim, kružnim, blijedosivim grbom. Ali neki imaju i bijele papirnate vredice pune
različitih peciva, a gomila ljudi neprestano ulazi i izlazi.
„Kada ih jednom kušaš, nikada ih ne zaboraviš. Ja se stalno vradam i zauvijek du se vradati”,
zahihode se Carolina. „Red se danas krede brzo. Ljeti ljude obično bole noge zbog vrudine i duže
zauzimaju stol kako bi se oporavili.”
Carolina je visoka, stasita žena od otprilike 180 centimetara. Kao netko visok 170
centimetara, pokraj nje se osjedam sitno i zavidim joj na tim dugačkim, gracioznim nogama.
„Uglavnom, zaslužile smo počastiti se jer smo dosegnule još jednu prekretnicu u
gantogramu”, kaže dok sporo napredujemo. Red se pruža iza nas sve do ugla ulice. Malena
kavanska vrata sada su nam unutar vidokruga, smještena lijevo od izloga lokala. Pločnik je pun i
ljudi koji nam dolaze ususret nemaju izbora nego hodati cestom i kretati se među mnoštvom
obitelji, djece u kolicima i skupina prijatelja. Nakon dva vrlo oblačna dana, čini se da su danas svi
željni upiti toplo proljetno sunce.
„Imaš pravo, imamo razloga slaviti. Prvo priopdenje za tisak izazvalo je neizmjerno mnogo
zanimanja. Koliko još do objave da su karte za modno snimanje u Nacionalnom svetištu Krista
Kralja puštene u prodaju? Meni posebno veseli što je to jedinstveno iskustvo i savršen način da
potaknemo ljude da govore o izložbi u galeriji ovog ljeta.”
Carolina me napeto pogleda.
„Sve je spremno, ali programeri kasne tjedan dana. Uvjerena sam da de unutar četrdeset
osam sati potvrditi da poveznica radi. Stoga očekuj taj mejl početkom sljededeg tjedna.”
Sigurna sam da Carolina vidi kako mi je izraz olakšanja prešao licem. Ta je prodaja ključna za
pokrivanje troškova, a bez pretvaranja samog snimanja videa u priredbu, takvo što bilo bi
neizvedivo.
„To su divne vijesti. Jednom kada se ljudi pograbe za kartama, usmena preporuka pomodi
de proširiti vijest. Ali bit du sretnija kada se Antero i ja prvi put nađemo s Rafaelom Osorijem u
ponedjeljak. Nisam sigurna što očekivati jer nije imao mnogo toga redi na sastancima. Rekli su mi
da je ushiden, ali čini mi se suzdržan iz onoga što sam dosad vidjela.”
„Sve dok ne poželi nešto redi, navodno. Čujem da može biti vrlo ustrajan”, odgovori Carolina
lecnuvši se. „Ah, to me podsjetilo. Rekla sam Anteru da demo se nadi ovdje i rekao je da bi se
volio nadi s nama.” Nervozno me pogleda.
Bože, Carolina i Antero? Nisam to predvidjela. Umirujude joj se osmjehnem i izdajničko joj
se crvenilo počne uspinjati uz vrat.
„O, nadam se da de dodi”, oduševljena sam. „Što se mene tiče, što više, to bolje.” Kako sam
lutala Lisabonom s vodičem u rukama nekoliko vikenda, lijepo je otidi nekamo u društvu drugih
ljudi. Zasigurno ne bih došla ovamo sama. Nije lako osjedati se kao čudak, sjediti za stolom sam,
okružen skupinama prijatelja i obitelji.
„Jesi li tužna?” upita Carolina i namršti se.
„Ne. Ali sretna sam zbog ovog malog izleta. O, eno Antera!”
Mahnem mu kada ga opazim kako prelazi cestu i on se široko osmjehne dok nam prilazi.
Pogleda ljude u redu iza nas kako bi provjerio može li nam se pridružiti i dobaci dvjema ženama
jedan od svojih najšarmantnijih osmijeha. Kakav je to šarmer - i to upali.

26
 Knjige.Club Books

Ipak je malo neugodno kada se nagne prema Carolini u znak uobičajena pozdrava i onda se
okrene prema meni. Pogledi nam se susretnu pa razmijenimo značajne osmijehe. Sada demo
prijedi tu granicu i najprije me poljubi u desni obraz, a potom i u lijevi.
„I mi smo prijatelji, je li tako?” upita, a ja zahvalno kimnem. „I, jeste li spremne za naš
sastanak u ponedjeljak? Nadam se da de Rafael biti dobre volje i željan toga da te zadivi.”
„Čujem da je perfekcionist, što je dobro s obzirom na to koliki je ulog.”
Carolina se uključi. „Svejedno je uzbudljivo. Svi govore o tome, a prašina se tek počela
podizati.”
Osjedam da su ushideni dok se oboje okredu prema meni. Napetost raste, a dojam koji
stječem o Rafaelu jest da je temperamentan. Nakratko me prođe jeza u trbuhu, veoma kratko
prije nego što je se riješim smijehom.
„Pa, nadajmo se da de njegovi zagriženi pratitelji razgrabiti karte čim budu u prodaji.”
„Bit de to nešto malo drugačije. Sigurna sam da de ljudi biti znatiželjni vidjeti što se događa
iza kulisa kada se radi o modnom snimanju. To je iskustvo koje malo ljudi ikada vidi izbliza, stoga
de to biti novost.”
Nagli masovni izlazak ljudi kroz vrata pred nama uzrokuje željno pomicanje reda naprijed.
Izvana je to veličanstvena zgrada od tri kata. Neke od simetričnih prozora na prvom i drugom
katu zamijenila su vrata terase kroz koja se izlazi na malene željezne balkone. U prizemlju vidim
uzak ulaz za koji pretpostavljam da vodi u kavanu, a iza toga je dudan krcat ljudima.
Kada napokon dođe naše vrijeme da uđemo, slijedimo vijugav red ispred nas. Prvo što
dopre do mene pozadinska je buka i način na koji visoki stropovi i popločani pod pojačavaju
cijelu paletu neusklađenih zvukova: glasove, korake, kuckanje metala o metal. Drugo je slastan
miris. Zrak je prepun božanstvene arome tijesta s maslacem tek izvađenog iz pednice, toliko
divne da ti okusnim pupoljcima prođu trnci. Moja majka nije bila od one vrste ljudi koji peku
kolače, ali meni ovo doziva nedjeljne doručke kada su se grijala peciva. Smjesta mi krene slina.
Hodamo iza peteročlane portugalske obitelji nečim što se doima kao labirint hodnika koji
vode u raznim smjerovima. Zbunjujuče je pa i ja i Carolina požurimo za Anterom. Čini se da su svi
stolovi zauzeti dok idemo iz prostorije u prostoriju. Konobari hodaju odlučno nosedi pune
pladnjeve i ja istežem vrat kako bih bacila oko na peciva, kolače i kave svih mogudih vrsta.
Odjeveni u crne hlače i prsluke, čistih bijelih košulja, jako su učinkoviti, ali srdačni.
Jedan od njih nakratko se zaustavi porazgovarati s Anterom, ali ne mogu pratiti njihov
razgovor. Pokazujudi na prostoriju nadesno dok bez ikakva napora podiže pladanj iznad moje
glave, konobar mi se osmjehne u prolazu. Pokaže se da je ovo posebno iskustvo. Da su barem
kavane kod kude kao ova. Odiše energijom, poput kluba ovisnika o šederu. Ovo nije samo
pekarnica, nego tvornica koja zapošljava tko zna koliko ljudi, a što dalje idemo, to je glasniji
pozadinski žamor i sam zvuk ljudi koji hodaju uokolo. Prostorije su velike s popločanim
podovima, omeđene popločanim zidovima koji pojačavaju i najmanji zvuk te doprinose jeci kao u
špilji.
Nakratko se zaustavimo pogledati kroz prozor u jednu od prostorija za pripremu hrane gdje
se nalaze dva dugačka stola od nehrđajpdeg čelika na kojima su izloženi golemi pladnjevi svježe
ispečenih kolačida i kocke nečega što nalikuje na sočan žuti biskvit. To je proizvodni pogon s
kotačidima koji prenose pladnjeve niz pokretnu traku, kolica spremna za preuzimanje i golemi
ormari koji mogu biti pednice ili kotlovi - teško je redi.
Još je jedan dugačak red ispred nas za velik, otvoren prostor za sjedenje, ali Antero skrene
nadesno i uđemo u još jednu malenu prostoriju pretrpanih stolova. Dok krivudamo unutra i van,
ipak si raskrčimo put natrag na sunce i otkrijemo maleno dvorište gdje je povjetarac toliko
dobrodošao da pohlepno gutam zrak. Antero potrči naprijed zauzeti prvi slobodan stol koji smo
dosada vidjeli.
„Svaka čast”, uzviknem dok ga Carolina i ja dostižemo i sjedamo mu svaka s jedne strane.

27
 Knjige.Club Books

„Ovdje je svakako tiše. Ali kakvo sjajno mjesto, kao otmjena vinoteka. I obožavam to što su
detaljno oslikane plavo-bijele pločice posvuda.” Neke od njih su frizovi, a druge predstavljaju
cijele prizore sastavljene od keramičkih pločica. Čudesno je.
„Rekla sam ti da ne sudiš prije nego što uđemo”, odgovori Carolina.
Pojavi se konobar pa nam podijeli jelovnike i uzme narudžbu pida. Kaže nam da de se brzo
vratiti. Mora da nije lako raditi ovdje jer čak i vani, na svježem zraku, zvukovi odzvanjaju i to je
prava kakofonija.
„Ne možeš redi da si živjela u Lisabonu dok nisi pojela svoj prvi pastéis de nata ovdje”,
obavijesti me Antero i lupi dlanom o stol. „Toliko je slastičara smislilo svoj recept i vrijedi ih
kušati. Onda sama odluči tko proizvodi najslasniji.”
Osmjehnem se. „Ved sam ih nekoliko probala.”
Oboje se nasmiju.
„Ili desetak?” upita Carolina znalački i ja kimnem.
„I, što još valja na meniju?” pitam dok pregledavam sličice širokog spektra slastica.
Ignoriram dio sa slanom hranom, danas nije dan za brigu o tome jesam li dobra iliti za brojenje
kalorija.
„Hodemo li naručiti pomalo od svega jer ti je ovo prvi posjet?” predloži Carolina, a ja
kimnem.
Kave nam dolaze u sitnim, bijelim šalicama na tanjuridima s čuvenim logom slavne kavane.
Gledam uokolo dok Antero naručuje. Dok promatram ljude kako pune usta divotama i vradaju se
po još, ne vidim jedno jedino namršteno lice. Ima tu peciva, komada različitih torti kao i krafni i
slane hrane koja sliči mesnim pitama.
„Mora da je čudno navikavati se na novu zemlju i novi posao, Seren. Sigurno ti nedostaju
obitelj i prijatelji.” Antero me pogleda preko stola, malena brazda nabere mu čelo.
„Ponekad. Ali u četiri mjeseca koliko sam ovdje, nisam baš imala vremena sjesti i razmišljati
o svom starom životu. Sada se čini tako daleko. Isprva sam se osjedala kao da sam na odmoru, ali
to je prošlo iznenađujude brzo.”
„Antero, jesi li znao da je Seren kiparica?”
Dobaci brz pogled Carolini prije nego što me pogleda. „Nisam imao pojma.”
Odmahnem glavom i nasmijem se. „Samo se igram. To mi je hobi.”
„Neobičan ti je hobi. Koji materijal upotrebljavaš?” upita.
„Metal. Kada sam bila dijete, zaljubila sam se u skulpturu u mjesnom parku. Bio je to globus
smješten u okvir, kao da je netko stavio Zemlju u metalnu kutiju da je zaštiti. Prelazila bih rukama
preko čvrstih rešetki, hladnih zimi i vrudih ljeti, kao da to i nije neživ predmet. U tinejdžerskim
sam godinama pohađala večernji tečaj na obližnjem veleučilištu na kojem sam učila zavarivati.
Moji su roditelji mislili da učim kako izraditi nakit.”
„Oduvijek si razmišljala svojom glavom, je li?” odgovori Antero baš kada se konobar pojavi s
velikim prepunjenim pladnjem.
Kratko kimnem dok raščišdavamo stol za lepezu tanjura, a natruhe naranče, cimeta i vanilije
dopru do nas.
Konobar se ustrčao čavrljajudi na portugalskom i bez sumnje provjeravajudi imamo li
dovoljno ubrusa i rezervnih tanjura prije nego što odjuri.
I Carolina i Antero daju mi znak da navalim i ja posegnem za svojom prvom košaricom s
kremom od jaja prema izvornom receptu. Prhko tijesto toliko je hrskavo da mi njegovi komadidi
padaju u krilo dok ih skupljam. Veličine je tri-četiri zalogajčida, a površina punjenja predivne je
limunski žute boje, s tamnim mrljama ondje gdje je vrh karameliziran. Ovo nije vrijeme za
sramežljivost, stoga uzimam golem zalogaj - gotovo pola košarice odjednom.

28
 Knjige.Club Books

I tada me udari osjet okusa. Okus tople i u isto vrijeme prhke hrskavosti ubrzo zamjenjuje
kremasta sočnost bogate kreme od jaja. Cimet dodaje malo oštrine, ali natruha karamele
omotava ga poput široka zagrljaja. Nehotice zastenjem od užitka i oboje mojih prijatelja prasne u
smijeh. Ubrzo su uslijedila dva gutljaja espresa, snažan, pržen okus savršen je partner za
ublažavanje slatkode.
„Službeno je, ovo mora da je na razini nektara bogova. A izumili su ga redovnici”,
komentiram i razmišljam o tome da su zasigurno znali kako jesti. Ali ovaj trenutak još je savršeniji
jer ga mogu podijeliti s Carolinom i Anterom.
„Ovaj današnji izlet bio je sjajna ideja, hvala vam. E sada, bolje vam je da brzo zgrabite
kolačide jer me nije sram redi da ovo nede biti dovoljno.”
„Prošla je test”, kaže Carolina i namigne Anteru.
On joj uzvrati pogled i kratko se tako zadrži, ali dovoljno da mi kaže kako se između njih
nešto kuha. Carolina skrene pogled uz blagu nelagodu.
„Antero, što radiš u slobodno vrijeme?” upitam, željna saznati nešto više o njemu.
„Sviram u bendu, gitaru”, odgovori.
„Bilo bi sjajno kad bismo te mogli nekad poslušati.” Vidim da je Carolina oduševljena mojim
prijedlogom, a i Antero.
„Uskoro demo nešto organizirati”, odgovori prije nego što ubaci cijelu košaricu u usta.
Neko je vrijeme vladala tišina, ali zbog društva dvoje ljudi koje ne poznajem toliko dugo, a s
kojima se osjedam povezano, napokon se počinjem osjedati kao kod kude.
I Carolina i Antero itekako su se trudili pomodi mi na poslu i podržati me dok sam se mučila
svladati toliko očitih prepreka. Njihova je ljubaznost stvorila posebnu vezu među nama. Nikada
nedu zaboraviti da su mi pružili ruku prijateljstva.

29
 Knjige.Club Books

5.
____

VAŽAN PONEDJELJAK

Jutro je proletjelo, ali podvojenih sam osjedaja dok sjedim s Anterom nakon sastanka s Rafaelom
i njegovim asistentom. Carolina se uputila u ured srediti bilješke, što u ovom slučaju nije posao
na kojem bi joj netko pozavidio.
„Vrti mi se, Antero. Je li njegova glavna briga pozadinska buka s mosta? Što mi, pobogu,
možemo učiniti u vezi s tim? Ne možemo učiniti ništa u vezi Mosta 25. travnja i prometa koji ide
preko njega. To je glavna arterija i priroda je modne revije na otvorenom da život oko nje teče
normalno. Shvada li on to?”
Antero slegne ramenima.
Rafael je sve vrijeme upotrebljavao iste riječi, kao da mi ne razumijemo. Ali nije uvijek dao
vremena Anteru da mi prevede kako bih mu mogla odgovoriti prije nego što ponovno progovori.
Govori brzo i izražava se rukama i tijelom. Nekoliko sam puta pomislila da de se vinuti sa stolice
kako bi naglasio poantu. Siroti se Antero naradio i činilo se da Rafaela frustriraju stanke potrebne
da me uputi u ono što se govorilo.
„Malo se opustio kada sam mu objasnio da de video imati profesionalnu glazbu i snimljenog
pripovjedača za izložbu u muzeju. Ali stalno se vradao na temu buke, iznova i iznova. Druga mu je
briga da de poslužitelji koji kruže uokolo i nude lisabonske kulinarske divote odvlačiti pažnju.
Ustraje na tome da se predvidi stanka u snimanju dok se poslužuje hrana.
„Pa, bojim se da to nije mogude. Rafael se ponaša kao da je on zvijezda događanja, ali sve je
jednako važan. Prihod od portugalskih delicija subvencionirat de trošak modnog snimanja.
Moram smisliti rješenje koje de zadovoljiti obje strane.”
„Bojim se da on danas nije bio raspoložen za slušanje.” Antero zvuči gotovo kao da se
ispričava, ali ne bi mogao učiniti ništa drukčije.
„Primijetila sam! Je li bilo nekih drugih zahtjeva?” Dajem sve od sebe da zadržim hladnu
glavu, ali sastanak je izgledao kao da jedan čovjek urliče. Antero je dao sve od sebe da umiri
Rafaela i čovjek se rukovao sa mnom prije odlaska, ali pokazao se kao zahtjevan i nefleksibilan.
Pogled koji mi je uputio na odlasku podrazumijevao je da je Anterov posao detaljno mi objasniti
njegove brige, ako ved nisam sama shvatila, kako bih ih sredila.
„Rafael nije baš neki diplomat, Seren, ali nije to bilo toliko loše koliko je zvučalo. On nema
granicu... filtar. Što god mu je u glavi, mora to odmah izredi. Zatražio je da ga nazoveš što prije i
javiš mu što se može učiniti. Mislim da je mudrije odgovoriti mu mejlom nego ga pozvati ovamo
na još jedan sastanak. Tako se možemo smirenije nositi s njegovim odgovorom. Slažeš li se?”
„Hvala ti, Antero, i žao mi je što je bilo gadno. U jednom ga je trenutku bilo teško navesti da
uopde sluša i hvala ti što si pokazao toliko strpljenja. Radit du na ovome sljededih nekoliko dana i
poslat du ti dokumente na prijevod; krenut demo otuda kada dobijemo njegov odgovor. Dobro,
mislim da je vrijeme za stanku za ručak. Svakako mi trebaju svjež zrak i šetnja da protegnem
noge nakon ovog malenog fijaska.”
Dok ustajemo i kredemo prema vratima, Antero se nagne i položi mi dlan na ruku.
„Strast je dobra, ali ponekad... kako se kaže... prekipi.”
„Hmmm. Pa, nadajmo se da nismo grdno pogriješili i da je on pravi čovjek za posao.”

30
 Knjige.Club Books

***
„Hej, Seren. Što radiš?” Judin glas danas zvuči ležerno i prpošno.
„Sjedim na klupi koja gleda na vodu. Jutro je bilo teško pa sam se počastila pitom od piletine
s karijem i umakom od manga, slasna je. Kako je kod tebe?”
„Dobro. Doista dobro. Obedala sam da du ti se javiti s nekim datumima. Najranije mogu
šmugnuti drugoga tjedna u lipnju, nakon toga tredega tjedna u srpnju. Nisam još uvijek provjerila
letove, ali srpanj bi mogao biti problem jer je to najtraženije razdoblje.”
„Petog i šestog lipnja radim jer je to vikend kada se sve ovo događa. Ali možemo to nekako
riješiti, mogu nekoga zamoliti da te pokupi u zračnoj luci i navečer dovede do spomenika gdje
demo snimati. Mnogo se toga može vidjeti i raditi. Poslije možemo prošetati do mog stana, blizu
je.”
„Zvuči uzbudljivo, ali ne želim ti stvarati neprilike. Bit deš pod pritiskom.”
Istina je da nemam pojma koliko du biti iscrpljena, nakon grozničavih priprema za izložbu, ali
ne mogu ostaviti Judi da se snalazi sama dva dana.
„A da dovedem prijatelja? Tako se nedeš morati brinuti za mene, a ja du imati s kime lutati
dok ti ne obaviš posao.”
„Pa, osim ležaja na kauču, mogu urediti madrac na napuhavanje”, ponudim.
„Ah, nisam razmišljala o tome. Nije problem, vjerojatno bismo ionako bolje prošli u
zajedničkoj hotelskoj sobi s uključenim letovima. Prepusti to meni i javit du ti je li to izvedivo.”
„Nadam se da jest jer jedva čekam da se pošteno napričamo. A kada taj vikend završi, u
potpunosti namjeravam uzeti slobodno, pa de biti sjajno. Dovedi nekoga tko je spreman na
neuobičajenu količinu hodanja uzbrdo i spakiraj udobne, ravne cipele. Uglavnom, zvučiš vrlo
sretno.”
Kratka stanka. „Zapravo i jesam. Pazi, nisam čula nikoga od obitelji više od mjesec dana i to
je uvijek blagoslov. Naletjela sam na tvoju mamu neki dan. Bilo je malo neugodno jer me pitala
kako si, kao da se niste čule neko vrijeme.”
Uzdahnula sam. „I nismo i osjedam krivnju. Poslat du joj još jedan mejl, ali što god joj kažem,
ona de to podijeliti s ocem. Stoga, što manje kažem, to bolje. Moj je život ovdje drukčiji.
Naravno, još uvijek sam pod pritiskom, itekakvim, ali sam sretna. Ako počnem razmišljati o
prošlosti, rastužit du se.
„Oh... moja draga prijateljice. Sreda je svakome nešto drugo, zar ne? Ponekad ono za što
mislimo da ga želimo uopde nije ono što želimo. A ponekad nam preokrene život.”
„To je baš zagonetno!” provalim iznenađeno.
„Pa i nije baš. Učim kako se odmaknuti i sagledati širu sliku.” Ako nedostatak kontakta s
obitelji ima ovaj učinak na Judi, tada je to korak u pravom smjeru. Ili je to možda olakšanje što se
uhodala na novom poslu i shvatila da je frajer samo frajer.
„Ima li novosti koje želiš podijeliti sa mnom?” upitam, zaintrigirana tom novom, filozofski
nastrojenom Judi.
„Možda sam otišla na nekoliko večera. I skoknula u kino s posebnom osobom, ali zasad du se
zadržati na tome.”
„Sjajno za tebe, ženo. Zabrinula sam se da deš, bez mene da te održavam na pravom putu,
upasti u staru zamku uvlačenja u tuđe probleme. Zadivljena sam.”
„A ja idem rezervirati tjedan godišnjeg. Lisabon me zove, a ja sam nadulila uši!”

***
Kada sam se vratila u ured, razmišljam o tome kako du umiriti Rafaela jer de bilo kakvo rješenje
uključivati neku vrstu kompromisa. Iako, neobično je kako nam stvari izgledaju drukčije na pun
želudac, a sve u svemu, mislim da bi mogao imati pravo. Tijekom najvede prometne gužve ili ako

31
 Knjige.Club Books

vjetar puše u pogrešnom smjeru, promet na mostu mogao bi biti nesnosna smetnja. Ako ne
publici, onda Rafaelu dok radi.
Ovo zahtijeva malo istraživanja. U subotu u vrijeme ručka moram odšetati na lokaciju da
procijenim prave razmjere problema. Obično nije otvorena navečer pa ne mogu isprobati, ali
mogu pretpostaviti da promet petkom navečer između sedam i deset nede biti gori nego
normalne subote kada ljudi idu u Lisabon u nabavku, restorane i u razgledavanje.
Meni je ovaj spomenik posebno mjesto i zvukovi Lisabona bude mi interes, ne odvlače mi
pažnju. Ali pokušavam to usporediti s glazbom iritantna ritma koji tutnji, što mi neobično smeta
dok se bavim zavarivanjem. Moj kreativni prostor zahtijeva koncentraciju i usredotočenost te
nježniji, nenametljivi bijeli šum u pozadini. Dok bi klasična glazba mogla poboljšati raspoloženje,
drugi zvukovi ne bi.
Što se tiče vremena posluživanja hrane, jednostavno je prezahtjevan u vezi s tim. Ljudi
mogu uzeti kanape veličine jednog zalogaja s pladnja pred sobom uz neznatno skretanje
pogleda. Je li vjerojatno da de im to pokvariti užitak u spektaklu, kao što on ustraje? Sigurna sam
da de snimanje uživo ionako biti isprekidan postupak. Sudedi po onome kako sam doživjela
Rafaela, uzrujavat de se oko najslabijeg daška vjetra i znam da de to biti problem. Iznenađujude
je što je to jedino u vezi s čim nije izrazio zabrinutost, ali Lisabon je poznat po tome što se
vjetrovi mijenjaju, a Krist Kralj na vrhu je brda. Visokog.
S lipanjskim prosjekom od deset sati sunca dnevno, malo je vjerojatno da demo imati
problema s kišom. Jedina je nepoznanica vjetar koji često donosi pijesak i prašinu, za koje bih
pomislila da de vjerojatnije uzrokovati probleme Rafaelu. Dok ponovno provjeravam dugoročnu
vremensku prognozu, zasad ne mogu biti sretnija što nedemo morati podidi natkriveni prolaz u
drvoredu maslina, što nam je pričuvni plan.
Kada mi mobitel oživi, iznenađena sam što vidim da me zove Reid. U tijeku je sa svime što
smo zatražili, ali možda je u lovu na uzorke tkanina. Znam da de biti sretniji kada ih vidi, a trebaju
dodi ovoga tjedna.
„Bok, Reide. Kako si?”
„Dobro, Seren, a ti?”
Trudim se da mi glas bude veseo zbog straha da du zajecati jer se tako osjedam. „Sjajno,
hvala. Samo raspravljam o sitnim pojedinostima snimanja.”
„Ima li problema?”
Neugodno.
„Ne baš”, odgovaram donekle prpošno. „Ali posjetila sam spomenik u subotu rano ujutro,
kada je tiho, i navečer, kada je glavni ulaz zatvoren. Volim stajati i gledati zalazak Sunca iza kipa.
Rafael misli da bismo mogli imati problema s bukom tijekom snimanja.”
„S mosta?”
Ah. Pomalo me zabrinjava što je Reid to odmah naslutio. „Da. Moram otidi onamo i
odvagnuti opcije ublažavanja buke.” Nasmije se. „Sretno s time. Taj most ima vlastiti zvuk, to je
lisabonska žila kucavica. U svakom slučaju, zovem da pitam bi li mi mogla učiniti golemu osobnu
uslugu.”
Zašto mi je u želucu zatreperilo kada sam to čula? Putevi nam se nisu sreli otkad sam ga
posjetila u Sintri, a naši su mejlovi i telefonski pozivi bili čisto poslovni.
„Samo pucaj. Ako ti mogu pomodi, bit de mi zadovoljstvo.”
„Imam malo okupljanje sljedede subote. Moja de asistentica biti ondje da mi pomogne
ugostiti ljude, ali neki de od mojih gostiju prisustvovati zabavi u lipnju u galeriji. Privukla si
nevjerojatan interes i svi govore o izložbi. Moj je problem što su svi znatiželjni i očekujem da de
me zapljusnuti pitanjima na koja ne bih mogao odgovoriti ni upola onoliko dobro kao ti. Zato
sam pomislio, umjesto da riskiram potkopavanje projekta koji si ti genijalno osmislila, zašto ne

32
 Knjige.Club Books

bih provjerio je li dama slobodna?” Malo sam iznenađena njegovim zahtjevom. „Nije li to kao
razgovor o poslu kada tvoji prijatelji budu ondje da se jednostavno opuste i uživaju?” istaknem
pitajudi se u što bih se to mogla upustiti, je li to pide, zabava ili prodajna promidžba?
Njegov hrapav glas odjekne uz grlen smijeh. „Ti ne poznaješ moje prijatelje”, odgovori i
začujem porugljiv osmijeh u njegovu glasu. „Uspjela si mi predočiti stvarnu sliku i, bit du iskren,
trebalo mi je to jer čak ni ja nisam baš uhvatio cijeli duh projekta. Naravno da ljude zanima o
čemu se radi, a mnogi od njih vode lokalna poduzeda. Razumiju što je umjetnička izložba, ali
netko me neki dan pitao širim li se na tekstilnu industriju.
Pretpostavljam i da se širim, u ograničenoj mjeri.” Zvuči kao da ga zabavlja ta pomisao.
„Dobro. Razumijem te. Možda naš marketing treba biti malo povezaniji, stoga mi pomaže
znati ovo, Reide. Prenijet du to Carolini. I da, naravno, kružit du zabavom i odgovarati na sva
pitanja koja bi ljudi mogli imati - bit de mi zadovoljstvo.”
Reid Henderson je, bez sumnje, zvijezda ovog projekta i ako bi itko dizao strku, pomislila bih
da de to biti on. Umjesto toga, on je opušten i surađuje, unatoč tome što je očito veoma
zaposlen, pa je ovo najmanje što mogu učiniti.
„To je sjajno, Seren, hvala. Moj de menadžer biti oduševljen jer je to on organizirao i leti
ovamo iz Londona kako bi bio siguran da de prodi dobro. Uzvratit du uslugu, obedavam. Netko de
te pokupiti u tri tog dana. Razmisli o tome da spakiraš torbu i prespavaš u slučaju da se sve
odulji. Nekoliko de mojih gostiju prespavati. Eto, čujemo se uskoro.”
Kad smo prekinuli, osjedam da je jedino pošteno obavijestiti senhor Ferreiru o obvezi koju
sam preuzela. U očima Reidovih gostiju, ja du biti službena predstavnica galerije i bilo bi
pogrešno da mu ne javim. Kada provirim kroz njegova vrata, podigne pogled i osmjehne se.
„Seren, uđi, sjedni. Kako ti mogu pomodi?”
„Upravo sam razgovarala s Reidom Hendersonom i zamolio me da prisustvujem nečemu što
zvuči kao službena koktel-zabava koju organizira u Casi da Floresta. Bit du ondje kako bih
odgovarala na sva pitanja koja bi mogla iskrsnuti u vezi s događanjima koja smo isplanirali. Htjela
sam provjeriti imate li što protiv?”
„Nimalo. Dobro je da si dostupna. Bez sumnje de ondje biti utjecajni ljudi.”
Njegov je odgovor pozitivan i to je olakšanje. Tek nakon što sam pristala, sinulo mi je da bi
moglo biti nepisanih pravila koje treba uzeti u obzir. Ipak je Reid slavan i poštovan umjetnik i
možda bi bilo prikladnije da je prisutan netko od šefova.
„Palo mi je na pamet da, ako gospodin Henderson ima pitanja, to znači da naša marketinška
poruka nije dovoljno jasna. Carolina i ja demo sve pregledati i preraditi strategiju.”
Senhor Ferreira kimne i podigne obrvu. „Što više informacija damo, to bolje jer je ovo novi
koncept. Prikladno je da se pojavite jer sam preplavljen mejlovima ljudi koji bi željeli sudjelovati i
biti dio slavlja.”
Uzvratim mu pogled ozbiljna lica. „Iako je to dobra vijest, senhor Ferreira, bojim se da smo
ved sada iskoristili sve kapacitete.” Nije uvijek najugodnije preispitivati senhor Ferreiru, ali
ponekad se isplati redi istinu.
„Znam i cijenim tvoju iskrenost, Seren. Ali kada ljudi vide nešto dobro, žele sudjelovati u
tome. Sve što tražim od tebe jest da razmisliš o mogudim načinima proširivanja naših
partnerstava tijekom ljeta. Uspjeh rađa uspjeh i željeli bismo slijediti prilike koje se ukažu. Koja bi
dodatna sredstva trebala?”
Pristojno mu se osmjehnem, preopteredena uma.
„Kada bi Carolina privremeno postala moja pomodnica, mogli bismo možda zamoliti nekoga
iz njezina ureda da se više posveti promidžbi. Također bih trebala da se Antero trajno dodijeli
timu za cijelo ovo razdoblje.”
Prije nego što nabrojim do tri, odgovori mi.

33
 Knjige.Club Books

„Odobreno. Hvala, Seren. Jako cijenimo tvoju fleksibilnost. Molim te da čestitaš i svom
timu.”
Dok hodam natrag prema uredu, još uvijek obrađujem novosti kada me dostigne Carolina.
„Tražila sam te cijelo popodne. Nisi gotova za danas, zar ne? Moramo nakratko
porazgovarati.”
Bio je dug dan i napravila sam sve što sam danas mogla. „Ako se spremaš kudi, možemo
razgovarati putem. Hvata me blaga glavobolja i moglo bi mi pomodi malo svježeg zraka. Moram
podijeliti s tobom dobre vijesti, mislim da de ti biti drago.” Za tren oka našle smo se na putu za
trajektni terminal na Caisu do Sodre. Propustile smo prvi val gužve, ali još uvijek se stalan pritok
ljudi probija u istom smjeru. Dok hodamo, priopdim Carolini vijesti o promjenama. Ne znam je li
oduševljenija time što de napredovati i imati više odgovornosti ili time što de Antero bliže
surađivati s nama.
„Nadi deš načina da to središ, Seren”, doda ohrabrujudi me. „A znaš da demo i Antero i ja
učiniti što god je potrebno da osiguramo uspjeh projekta. Znali smo da je vjerojatno da de Rafael
biti zahtjevan. Nikada ništa nije lako, zar ne?”
Dok se gomila ljudi slijeva u betonsku zgradu terminala, uskoro dolazimo do zastoja dok
čekamo da se iskrcaju ljudi iz trajekta na doku. Tada je naš red da se proguramo i prijeđemo
jedan od metalnih brodskih mostida. Carolina okretno pojuri naprijed probiti se do stuba koje
vode na gornju palubu. Kada je dostignem, zahvalno potonem u izblijedjelu sivo-narančastu
plastičnu stolicu prekrivenu grafitima, sretna što ne moramo stajati.
„Još uvijek nisam imala vremena reči Anteru, ali nazvat du ga čim dođem kudi.” Čujem umor
u svom glasu i Carolina mi dobaci pogled pun suosjedanja.
„To je divno, Seren. Senhor Ferreira de biti sretan što galerija privlači takav interes.”
U pravu je, naravno. Mogu riješiti sve što stave pred mene. Naslanjamo se kako bismo
uživale u desetominutnom putovanju preko rijeke Tajo i upile pogled. Krajolik je čudesan i nikada
ne dosadi, iako ovuda prelazim rijeku dvaput na dan od ponedjeljka do petka. O ovakvoj vrsti
putovanja na posao nisam mogla ni sanjati kod kude, na njoj bi mi zavidjelo mnogo prijatelja.
Visoko iznad naših glava zablista srebrni metak od zrakoplova dok mu se sunce odbija od
krila. Izgleda poput ptice koja prelijede Most 25. travnja. Na ovoj je razini buka ceste daleko iznad
nas i tek je tih, prigušen zvuk.
Povezujudi Lisabon i Almadu, most je dugačak više od dva kilometra i podsjeda na Golden
Gate u San Franciscu. Sa šest cestovnih trakova i željezničkom prugom smještenom ispod razine
ceste, dovoljno je visok da dopusti masivnim teretnim brodovima i krstaricama da prođu ispod
njega. Naravno da de se zvukovi koje odašilje čuti. Brz osmijeh prijeđe mi licem dok zamišljam
kako Rafaelu i njegovu asistentu dodajem čepide za uši kako bi blokirali uvredljivu graju.
Danas je voda koja teče ispod njega bogate tirkizne boje. Dok očima prelazim preko široke
obale, pogled mi se instinktivno smjesti na stari grad Cacilhas i jato zgrada kod pristaništa koje
uključuje oronula skladišta što su odavno trebala biti srušena. Iza njih uzdižu se bijele zgrade
grada Almade, na vrhu kojih su veličanstveni krovovi u nijansama ružičaste i boje terakote.
Pogled mi automatski prati južnu obalu. Nadesno, brežuljak prekriven drvedem nestane kada
kopno ponovno iznikne, i eno ga, stoji sam, ruke mu se pružaju kao u ponosna oca spremna
zagrliti svoje ljude - kip Krista Kralja.
Uz predivno osvježavajudi povjetarac koji dolazi s vode, zatvaram oči nekoliko minuta i
napetost mi iz vrata i zatiljka postupno nestane.
Kada smo pristali, Carolina i ja zajedno se zaputimo u kratku vožnju do Sao Joao Batista, gdje
se zagrlimo na rastanku prije negoli krenemo u različitim smjerovima.
„Uvijek sam tu za tebe ako ti treba društvo ili netko za razgovor, Seren”, ponudi se Carolina.
„Antero de biti oduševljen i bit de ti zahvalan, kao što sam i ja. Njegov je san raditi isključivo za
galeriju. Ovo bi mogla biti njegova prilika da pokaže kako ima i drugih talenata, osim što je sjajan

34
 Knjige.Club Books

prevoditelj.”
Vidim da joj ovo mnogo znači i uopde ne sumnjam da de oboje biti željni dokazati da su
dorasli izazovu.
„To je dobro znati, Carolina. Hvala. Sigurna sam da možemo i drugima pokazati koliko vrijedi.
Vidimo se sutra ovdje, u isto vrijeme kao i obično”, povičem dok započinjem dugačku šetnju
uzbrdo do kude.
Zovem Antera dok hodam i on ne može sakriti ushidenje i oduševljenje. Nakon toga
usporim, uzmem vremena razmisliti koje su najlakše opcije da umirim Rafaela. Posvedenost
njegovim zahtjevima uzima danak i na ostale, a opet, njegov je takav da se ništa što kaže ne
može ignorirati.
Tvrtka koja postavlja Gostos de Lisboa nastupa kao konzorcij različitih restorana i trgovaca
hranom kako bi predstavila okuse Lisabona. Na prvom sastanku samo se spomenulo koje su
tvrtke uključene, a upravni odbor sada ih je odobrio. Na sljededem demo sastanku raspravljati o
pojedinostima poput mjesta parkiranja kombija za ketering i postupka postavljanja postaja s
hranom odakle de osoblje puniti pladnjeve. Padne mi na pamet zamisao kao da je netko uključio
prekidač.
„Jednostavno”, kažem naglas, zadovoljna samom sobom. Nije prekasno usmjeriti ovo malo
u drukčijem smjeru. Dovoljno je jednostavno sve održati na sigurnoj udaljenosti od mjesta na
kojem de Rafael raditi. Ionako je to golema lokacija i odgovor je držati osoblje unutar određenog
područja. Ako su ljudi gladni, mogu se udaljiti od šetnice i vratiti se kad god žele.
Sto se tiče buke, pa, nadam se da du to riješiti. Ne mogu zaustaviti promet, stoga mi se čini
da de ovo biti slučaj u kojem moramo osigurati vlastitu pozadinsku buku koja odvlači pažnju.
Bole me stopala kada skrenem u maleno dvorište, a kada prođem pored Marijinih
kuhinjskih vrata, ona proviri glavom kroz njih.
„Ah, malo kasniš danas. Upravo sam pripremila lonac caldeirade de peixe. Hodeš li nam se
pridružiti?”
Marijin brudet i malo društva upravo je ono što mi večeras treba.
„Maravilhoso, Maria, obrigada.” Divna je to gesta i zahvalna sam za ovakav kraj naporna
dana u društvu velikodušnih susjeda. Sjedit demo i čavrljati, svi de podijeliti trenutke iz svog
dana, ali znam da de biti bezbrižno, s mnogo smijeha. Sutra je novi dan pun beskrajnih
mogudnosti, a kada mi glava konačno dotakne jastuk, smirenija sam i vedrija.

35
 Knjige.Club Books

6.
___

PUCANJ NA VISOKO

Neizbježno, život ne ide glatko. Dakle, nakon svakog pada uslijedit de uzdizanje i ovaj tjedan nije
iznimka. Ono što se u ponedjeljak činilo kao prepreka, na kraju tjedna dovelo je do jačeg tima i
mnogo jasnijeg cilja.
Delegiranje posla može prouzročiti onoliko problema koliko ih i rješava, kao što sam, na
vlastitu štetu, ved naučila. Neki se ljudi snađu, neki ne. Ali kada sve ide dobro, lijepo je vidjeti
kolege kako se ushideno trude preuzeti novi izazov, željni razviti ga dalje. Sada shvadam da je
Antera kočila njegova pozicija. Ali kad je dobio vedu odgovornost, počeo je iznositi svoje ideje.
Očito je da de biti dragocjen na načine koje nisam prije mogla ni zamisliti. Nevjerojatno je smiren
pod pritiskom, a također je i majstor organizacije.
Što se tiče Caroline, osim njezinih marketinških vještina, ona je jedna od najučinkovitijih
organizatorica s kojima sam ikada radila. Oboje su profesionalni do te mjere da vjerojatno nitko
osim mene ne sumnja u sve vedu privlačnost između njih.
Misli mi se i dalje roje u glavi dok se odmičem od svoje ne tako malene skulpture ptice kako
bih je ponosno promotrila. „Eto, tako je bolje.”
Ponosno mi uzvrada pogled sa svoje nove prečke. Nema više metalne kutije, sad smještene
u kut i spremne za recikliranje.
Na njezinu je mjestu gomila ravnih, metalnih ploča koje služe tome da nalikuju hrpi ploča
od vapnenca. Moja dugonoga prutka izgleda sretno i zanos me udari ravno u trbuh. Prelijepa je,
ali kako du je, pobogu, iznijeti iz radionice u vrt, nemam pojma. Preteška je da je pomakne jedna
osoba.
Pogledam na sat, vidim da je jedanaest, vrijeme je da se uredim i uputim prema spomeniku.
Vradam se u kudu i začujem uporno kucanje pa se zaputim prema ulaznim vratima. Otvorim ih i
tamo je Reid, što me natjera da ustuknem od iznenađenja.
„Oh, Reide.” Majica mi je ljepljiva od znoja, a kosa beživotna. „Oprosti, molim te, uđi.
Ispričavam se na svom izgledu, zavarivanje je vrud posao.”
Vidim da mu je neugodno i pogled mu je pun isprike dok ulazi.
„Ovo je šarmantno”, komentira kako bi ispunio neugodnu tišinu između nas.
„Jest, nije li? Dovoljno je veliko za ono što meni treba, a ovdje se osjedam kao u središtu
malene zajednice.”
Stojimo nasred dnevnog boravka, gledamo jedno u drugo i on pročisti grlo. Gledam kako
prolazi rukom kroz kosu, možda je to naznaka da je nervozan.
„Trebao sam prije nazvati, Seren. Nepristojno je što sam se samo ovako pojavio, žao mi je.
Spomenula si da deš danas provjeriti pozadinsku buku i razmišljao sam o tome. Imam ideju koja
bi mogla riješiti problem i istodobno pribaviti dodatni publicitet događanju.”
Teško je zamisliti kako izgledam dok pilji u mene.
„Ne, u redu je. Zaintrigirao si me.”
„Također mi je palo na pamet da si ti još uvijek nova u Lisabonu i pitao sam se bi li voljela
imati društvo. Drugo je mišljenje uvijek korisno, barem meni.”
„To je ljubazno, hvala. Ja, ovaj... Baš sam se spremala istuširati i obudi. Zašto ti ne bih
donijela hladno pide i provela te kroz stražnji vrt? Trajat de samo deset minuta i možeš sjesti na

36
 Knjige.Club Books

klupu i slušati ptice. I zvukove mojih susjeda”, široko mu se osmjehnem. U Reidovu luksuznom
seoskom domu ne čuje se živa duša bez obzira na to gdje sjediš.
Uzimam gazirano pide iz hladnjaka i Reid me slijedi kroz spavadu sobu u vrt. Malo je
neugodno, ali doima se zadovoljnim pa ga ostavim na miru i požurim natrag unutra. Ovo de biti
najbrže tuširanje i presvlačenje u mom životu. Svjesna sam svake sekunde koja otkucava i malo
sam nervozna što me Reid nije nazvao prije negoli se pojavio. Što da su mi se promijenili
planovi? Bi li se dovezao do svetišta i lutao uokolo u potrazi za mnom? Ali baš me zanima što ima
redi. Poigravala sam se mišlju da klasična glazba svira u pozadini. Ništa što bi previše odvradalo
pozornost i dovoljno lako da se ugovori, sve dok nailazi na Rafaelovo odobrenje. Ali mogla bih
itekako promašiti jer nisam baš upudena u popularnu glazbu. Možda de mi Reid ponuditi kakav
savjet.
Kada sam se ponovno pojavila u vrtu, nadajudi se da izgledam svježe i mirišem znatno bolje,
Reid pokaže na radionicu.
„Zar mi nedeš pokazati remek-djelo?” upita, a u očima mu se nazirao smijeh.
„Ne. Nema vremena”, odlučno odgovorim. „Sada moramo izadi jer je subotom vrijeme
ručka pravo vrijeme kada de prometna buka biti najglasnija.” Na samu pomisao da de Reidovo
iskusno oko procjenjivati moj rad uzburkao mi se želudac i zato to ne dolazi u obzir.
Okrenem se, a on me slijedi, vidljivo nevoljko.
„Umjetnici bi trebali dijeliti djela koja stvaraju”, promrmlja, ali ja ga ignoriram.
Zaključam vrata i dok idemo prema automobilu, skrenem razgovor natrag na posao. „I,
misliš li da Rafael ima dobre argumente?”
„Mislim. Pitam se jesi li toliko zaokupljena pogledom i ljepotom da nisi baš stajala ondje i
osluškivala puls modernog života. Bojim se da de ga navečer sve veda tama pojačati pa je
alternativno odvlačenje pažnje sjajna ideja.”
Zamislila sam se nad njegovim komentarima, ali tek kada smo stali na šetnicu, u sjenu
spomenika Krista Kralja, počela sam cijeniti ono o čemu govori.
„Istina, danas vjetar puše u pogrešnom smjeru i ovo je vjerojatno najbučnije što može biti.
Ali zvuči kao neprestano bubnjanje, zar ne?” ponuka me.
„Kako to nisam primijetila?”
„Promet nikada ne prestaje u potpunosti, ali bučnije je kada promet teče, kao sada.
Ironično, kada je zagušen, uspori do puzanja i razina je buke znatno niža. Vjetar nosi zvuk prema
nama i ovdje nema ničega što je može prigušiti. Šetnica je na razini samog mosta.”
Zastanemo i nagnemo se preko drvene ograde u visini struka s čije se druge strane nalazi
gustiš.
„Buka različito utječe na ljude. Nekima je to samo smetnja, iritacija. Drugima je to zvuk
života koji se događa oko nas. Meni ne smeta, a čini se da ne smeta ni tebi, ali ondje je i ne
prestaje.”
„Valjda je jedino važno smeta li Rafaelu. Razmišljam o tihoj glazbi u pozadini da ublaži buku.
Zvučna podloga klasičnih portugalskih skladatelja mogla bi upaliti.”
Reid kimne, skupivši usne kao da je malo razočaran. „Jesi li čula za novi val fada?”
„Ne, nisam prije čula taj pojam. Što znači fado?”
Sada je Reidov red da se nasmije. „Kada bih mogao prenijeti srž toga u jednoj rečenici, uspio
bih u onome u čemu drugi nisu. Započelo je u ranom devetnaestom stoljedu i to je vrsta
portugalske narodne glazbe. Ima tužan prizvuk, nezaboravna, žalosna tona, neki bi mogli redi i da
ima naznaku bluesa. Ono što mi se sviđa posljednjih godina otkad ga osuvremenjuju i
prilagođavaju duhu vremena jest to kako su ga moderni instrumenti omekšali. Savršeno
rješenje.”
Netremice ga gledam podignutih obrva. Glazba je glazba, zar ne? „Zašto?”

37
 Knjige.Club Books

Pokaže kamo da se uputimo i slijedimo stazu kojom de modeli hodati na šetnici. Iznad nas
Sunce prži i zahvalna sam na povjetarcu koji rashlađuje.
„Neslužbeno, Rafael je poznat po svojim temperamentnim ispadima. Zbog ovoga zvučim
staro, ali on je mlad i tvrdoglav. Smekšat de se s vremenom jer, ako ništa drugo, shvatit de da se
isplati imati prijatelje, a ne neprijatelje, ali to je lekcija koju de naučiti na teži način. Nadam se da
ne misliš kako je ovo netaktično, ali mislio sam da bi ti moglo biti od pomodi ako sam iskren.
Rafael je neizmjerno talentiran i nagomilao je mnogo pratitelja na društvenim mrežama, kaže mi
Leonor. Ali ima žestoku osobnost i kratak fitilj. Stoga je tvoj izazov pronalazak rješenja na koji de
on teško imati prigovor, jer ovo nije problem koji ti možeš odstraniti.”
„Hvala ti na iskrenosti i bilo bi me sram da smislim nešto što mu jednako toliko smeta.”
Dok prilazimo kraju šetnice i ulazimo u maslinik, na trenutak zastanem i zatvorim oči,
svjesna da me Reid gleda.
Snažan vjetar zamrsi mi kosu, a na moje veselje, i njegovu. Šuštanje vjetra pojača se i zamre.
Čujem čavrljanje i smijeh posjetitelja oko nas, ali prekriva ih drndanje vozila na mostu. Iznad nas
kruže ptice i dozivaju se, a negdje niže uz obalu zvuk metala koji udara o metal putuje
povjetarcem. Volim sve zvukove jer su oni meni lisabonsko srce koje tuče i podsjedaju me na to
da je živ, ali ima pravo. Najdominantniji zvuk danas bio je učestala tutnjava i što se više
usredotočujem na nju, to mi više odvlači pažnju.
„Pa, hvala što si mi ukazao na to, Reide. Pozabavit du se tvojim prijedlogom. Mogao bi se
više svidjeti Rafaelu i, naravno, želim biti sigurna da je on zadovoljan.”
Reid odmahne prstom. „Mogu ti uštedjeti mnogo posla i zajamčiti da deš se umiliti Rafaelu u
isto vrijeme. Hajde, idemo u kafid popiti nešto. Možemo sjesti u hlad i objasnit du ti.” Šedemo
preko trave i idemo prečicom uz šetnicu s niskim palmama. Ovo je jedno od mojih omiljenih
mjesta. Sa širokim, zdepastim deblima nalik ananasu i masivnim, zelenim lišdem poput perja, ovo
mi je zamjenska mogudnost - ako bude previše vjetrovito na dan snimanja, tada de ovo
zaklonjeno područje postati pista.
Pokušavam dokučiti zašto Reid troši vrijeme i trudi se dopratiti me ovamo kada bi telefonski
poziv bio dovoljan. Zasigurno ima pametnijeg posla u svoje slobodno vrijeme? Ili jednostavno
uživa u čavrljanju s nekim iz svoje domovine? Opušten je, a njegovo opdenito držanje danas je
ležerno. Razlikuje se od čovjeka koji je u online-sastancima pristojan, ali izravan.
Čim smo zakoračili na pošljunčani dio koji vodi do kafida, Reid kavalirski potraži stol pod
okriljem hlada na popločanoj terasi. Ostavi me da sjedim i čekam, a on stane u red.
Iz jedne od dviju kapelica nedaleko od mene nadesno dolazi zvuk redovnika koji pjevaju.
Glazba se neprestano ponavlja i to pomaže u prikrivanju pozadinske buke. Opuštajuda je iako
čavrljanje turista ispunjava stolove oko mene i djelomično je utapa. Danas naleti vjetra dolaze u
valovima, ali djelomično ga odvradaju crveni i blijedoružičasti cigleni stupovi koji podupiru krov
terase. Zadovoljna sam što sjedim i jednostavno gledam okolinu, skrivena u sjenovito mjesto
gdje mi kosa ne leti na sve strane.
Reid se pojavi s punim pladnjem. Pomažem mu podidi šalice kave i položiti ih na stol. On
pred mene gurne tanjur na kojem su četiri košarice s kremom od jaja pa podigne dvije čaše vode
prije nego što odloži pladanj na slobodnu stolicu. „Tko im može odoljeti, zar ne? Pogađam da ti
ne možeš”, šali se.
„Ved sam upoznata s njima.”
„Uživaj”, kaže, oči mu sjaje dok se spušta na stolicu pored mene. „Inače, gdje smo stali? Ah,
da. Znam iz pouzdanih izvora da je mlada žena poznata Rafaelu - činjenica koja još uvijek nije
opdepoznata - nedavno snimila svoj drugi album. Prvi je prošao vrlo dobro, ali kao što znamo, svi
koji nešto žele prodati neprestano traže nove prilike za učestalije pojavljivanje. Mogao bih te
spojiti s agentom Yolande Abreu, senhor Sequeirom, pa počni od toga. To je jednostavno rješenje
za sve.”

38
 Knjige.Club Books

Na trenutak zastanem zagristi jednu od košarica. Dobra je, ali koristilo bi joj još malo cimeta,
pomislim dok razmatram Reidov prijedlog. Ovakvo povlađivanje Rafaelu moglo bi biti odgovor.
Ako je Reid u pravu, tada je barem manje vjerojatno da de Rafael nadi manu na sam dan, valjda.
Teško da de kritizirati rad nekoga koga poznaje, je li tako? A nasumičan popis pjesama mogao bi
prouzročiti svakakve probleme. „Hvala ti što si sve proučio kako bi došao do ovog iješenja, Reide.
Veoma velikodušno jer znam koliko si zauzet.”
Reid je upravo proždro djelu košaricu u dva zalogaja i smiješi mi se iznad papirnata ubrusa
kojim briše usta. Zasukanih rukava košulje, dlake na njegovim rukama izgledaju blijedo naspram
preplanule kože, kao da ih je sunce izblijedilo. Uhvatila sam se kako se pitam misle li ljudi oko nas
da smo par, ali shvadam da pogledi koji su nam upudeni vjerojatno dolaze iz drugog razloga. Bez
sumnje neki ljudi prepoznaju Reida.
„To je najmanje što mogu učiniti jer si me toliko dobrostivo pristala spasiti sljedede subote.
Osim toga, doista mi nije bio problem. Bio sam na prijateljevoj rođendanskoj zabavi i slučajno
sam se našao pored zaljubljenika u glazbu.”
Jedan pogled na njegovo lice i vidim da umanjuje svoje zasluge pa posumnjam da je bilo
potrebno znatno više truda nego što odaje.
„Sada ved sve postaje veoma stvarno, zar ne?” promrmljam, više za sebe nego kao dio
razgovora.
„Želiš li znati istinu?” upita nagnuvši se naprijed i stišavši glas.
Promeškoljim se u sjedalu, pitam se što de sljedede redi.
„Ovo mi je baš došlo u pravo vrijeme. Odvojio sam se od svog rada, možda sam čak postao i
malčice nezainteresiran. To zvuči obijesno i nezahvalno, znam. Ali život mi je postao neprekidan
krug jednog te istog i sretan sam jedino - osim kada sam s kderi - u svom studiju, bilo ovdje ili u
Londonu. A to je sve rjeđe i rjeđe jer nakon intenzivnog razdoblja skrivanja i produktivnosti
dolazi metež prodaje i pojavljivanja u javnosti. Moj menadžer, Tomas, Beatrizin je najstariji brat i
sada sve požuruje i slavi moju obnovljenu životnu snagu, kako je on to rječito nazvao.”
Razmijenimo kratak osmijeh. „Hvala što si to podijelio sa mnom. Doista je predivno što si
blagoslovljen takvim sjajnim talentom. Ali mora da je teško udaljiti se od slikarskog stalka i
skakati kroz marketinške obruče. Ta dva svijeta baš i ne idu jedan uz drugi, je li tako?”
„Upravo tako. Rođen sam da slikam, a sve je ostalo nesretna potreba. Ipak, nikada ne gubim
iz vidokruga krajnji cilj. Svaki obruč kroz koji skočim vodi me bliže osnivanju galerije i umjetničkog
studija. Ali, kako kažu, strpljenje je vrlina i upravo se s njom neprestano borim.”
Vidim iz govora njegova tijela da ima svašta na umu i, nakratko, izgleda kao da se bori sam
sa sobom.
„Moj tim i ja potpuno smo posvedeni tome da izložba doživi golem uspjeh. I bit de tako”,
umirujem ga.
„Pa, riječ brzo putuje, stoga, što god da radiš, djeluje. Ja bih postao previše samodopadan i
povremeno je dobro izadi iz svog sigurnog utočišta. Kako de se moj rad istaknuti kada se njime
bude paradiralo na šetnici, tko zna? Ali trebao sam nekoga da me prodrma kako bih izašao iz
kolotečine. Tomas me uvjerio da je ovo dobar potez i bio je u pravu.”
Od načina na koji me gleda dok razmišljam preskoči mi srce.
„U svakom slučaju, zahvalan sam ti, Seren. I to me dovodi do još jednog razloga zašto sam
danas svratio. Osobno je i prilično osjetljivo, pa bih bio zahvalan kad bi to ostalo između nas.”
Baš sam se spremala privesti kraju ono što mi je ostalo od kave, ali spustim šalicu zabrinuta
zbog promjene tona njegova glasa. Jesam li učinila nešto pogrešno?
Skrene pogled i vidim da mu je neugodno. „Nije mi bila namjera dijeliti s tobom svoju tužnu
životnu priču, ali moj je osobni život neraskidivo povezan s mojim poslom. Leonor je Tomasova
kdi. Itekako sam svjestan da je ona Beatrizin glavni izvor informacija, često i bez namjere jer je

39
 Knjige.Club Books

moja nedakinja oduvijek neizmjerno odana. Ali tek se odnedavno neke obiteljske stvari događaju
iza kulisa, pa ako ikada bude problema u komunikaciji s Leonor, molim te, pošalji mejl meni
izravno ili mi pošalji poruku.”
Reid mi uputi prodoran pogled za koji nisam sigurna da ga razumijem.
„Leonor mi se doima jako učinkovita”, odgovorim. Ponekad može biti pomalo odrješita, ali
pretpostavila sam da je to jer je pod pritiskom vođenja Reidova rasporeda.
„Bojim se da je poprilično komplicirano. Beatriz još uvijek misli da se njezini osjedaji trebaju
uzeti u obzir kad se radi o mom poslu, a Tomas se nije posavjetovao s njom prije nego što smo
donijeli odluku da se uključim u ovaj projekt. To je, očito, u potpunosti nerazuman zahtjev, ali
njoj je moja umjetnost obiteljski posao unatoč činjenici da smo razvedeni. Još uvijek smo
donekle financijski povezani i ona to vidi kao čuvanje Anina nasljedstva. Činjenica je da se
uspijeva miješati samo zato što ima izravan pristup Tomasu. On može donekle izbjedi njezine
spletke, ali Leonor joj je malo podložnija. Beatriz si uzima za pravo skupiti informacije i onda
presresti Tomasa kako bi saznala što se događa. Nije mu lako jer ona još uvijek žarko i aktivno
podupire moj rad.”
Prekasno je da se Reid povuče iz projekta kako bi ugodio bivšoj supruzi, ali očigledno je
zabrinut da de ona stvarati probleme. Kad razmislim o posljednjih otprilike tjedan dana, Leonor
nije odgovarala onoliko brzo kao obično i nekoliko sam je puta morala loviti.
„Znam da je situacija u kojoj se nalazim apsurdna, Seren, ali ako budeš imala ikakvih
problema, bio bih ti zahvalan kad bi mi odmah javila.”
„Naravno, hodu. I sve što mi govoriš u povjerenju je, budi siguran u to. Ako postoji išta što
mogu učiniti da ti olakšam situaciju, nemoj oklijevati pitati me.”
Vidi da imam dobre namjere, ali njegovo mi mrštenje ukazuje na prave razmjere briga.
„Ne mogu riskirati da na bilo koji način razjarim Beatriz. Moja kdi razmišlja svojom glavom,
ali njezina majka zasad ima potpun nadzor nad njom. Beatriz je nedavno prerezala sve veze
između Ane i moje obitelji u Engleskoj i to je bio potpuni šok.”
Očito je da je zabrinut zbog ovoga što se događa i kada smo bili u kudi, pomislila sam kako je
čudno što njegova bivša supruga ne razgovara s njim. To je zvučalo sitničavo, ali nisam shvatila
kakav utjecaj to ima na odnos s njegovom kderi.
Unatoč mojoj suzdržanosti, pružam ruku i stavljam je na njegovu, koja je naslonjena na stol.
„Mogu zamisliti kako je roditeljima teško odgajati tinejdžericu, stoga nije lagana situacija u kojoj
se nalaziš. Je li mogude pozvati tredu stranu da pomogne tebi i Beatriz da ponovno razgovarate?”
„Tomas je ponekad posrednik, ali i on je ved umoran od stalnih svađa. Osim što mogu
neprestano popuštati Beatrizinim zahtjevima, malo toga mogu učiniti”, odgovori.
„Imaš pravo glasa kao otac, Reide, a također imaš pravo živjeti svoj život onako kako
odabereš.” Čim sam završila, zažalila sam što sam to rekla, pomislivši kako ovo nisu moja posla i
da zvuči kao da ga osuđujem.
„Mudre riječi”, progovori Reid tiho.
„Lako je to redi. Žao mi je, u teškoj si situaciji.”
„Hmm. To je savršen sažetak svega. Dio mene ne može vjerovati da sam dopustio da dođe
do ovoga, ali Beatriz de uvijek imati mod nada mnom i bila je u tome vrlo jasna. Bojim se da sam
uništio dovoljno veza za jedan životni vijek da bih riskirao daljnju štetu, iako je to teško
prihvatiti.” Uperio je pogled u mene i ja se trznem, kao da mi je val struje pojurio žilama. Pitam
se jesam li toliko očita? „Kada si ušla u moj život, bilo je to ugodno iznenađenje usred moje
mračne faze. Podsjetila si me što znači biti nadahnut i pun nade jer sam bio iscrpljen i sve sam
radio reda radi.”
Od njegovih mi se riječi stegne srce. Kako silno tužno.
„Ali nikada ne smiješ odustati od života. Moraš zgrabiti trenutke čiste srede prije nego što

40
 Knjige.Club Books

prođu pored tebe. Neke stvari u životu nisu namijenjene tome da traju zauvijek, ali to ne znači
da su manje važne ili posebne.”
Na moje iznenađenje, ruka mi klizne niz njegovu dok nam se vršci prstiju ne dodirnu i kada
pogledamo jedno drugo, isprepletu se kao da je to nešto najprirodnije na svijetu.
Je li se Reid pitao smatram li ga onoliko privlačnim koliko i on mene? Pa, sada ima odgovor.
A i ja.

***
„Ovo nije planirano, Seren, molim te, vjeruj mi. Upravo suprotno. Nije mi bila namjera iskoristiti
te tako da podijelim s tobom svoje privatne nevolje, samo da te upozorim. Biti s tobom ovako...
pa, podsjeda me na život koji sam nekod davno vidio pred sobom. Ali nije baš ispalo kako sam se
nadao. Beatriz ima mnogo poznanstava i ne isplati se zamjeriti joj se. Uvukao sam te u nešto što
uopde ne razumiješ kada sam te pozvao na večeru i sada se događa ovo, danas. Pogriješio sam
što sam bio toliko nesmotren i ne mogu se dovoljno ispričati.”
Njegovo se kajanje svodi samo na brigu o mom blagostanju i bilo kakvim mogudim
posljedicama. Zar Reid ne misli da zaslužuje sretan život ako može pronadi pravu osobu? Ležim u
krevetu u njegovu naručju, iskrenost njegova glasa govori mi da ovo nije odbacivanje. Strast
između nas ključa od trenutka kad smo se ugledali, a oboje smo se borili protiv nje. Ili smo je
pokušali ignorirati. Ali sada se ovo čini tako ispravnim iako bih mogla nabrojiti beskonačno
mnogo razloga zašto se ovo nije trebalo dogoditi.
Na nekoliko veličanstvenih sati, sama spoznaja da smo se predali jedno drugom slobodno i
bez skrivene namjere bila je iskrena - valjda je to ta potreba da te netko cijeni, želi, žudi za
tobom. A Reid je i više nego ispunio tu prazninu u meni, zbog njega se ponovno osjedam
potpunom a da nisam ni znala da nešto nedostaje. Bez obedanja i očekivanja za bududnost -
samo magnetska privlačnost koja je došla iz nekog mjesta u meni za koje nisam ni znala da
postoji. Kako to mogu objasniti?
„Nisi me ti nagovorio na ovo, Reide, nadam se da znaš to.” Itekako sam svjesna što današnje
poslijepodne podrazumijeva za oboje, ali ne mogu sakriti koliko sam sretna. A vidim i da je Reid
sretan, iako su mu misli sada košmar.
„Ovo je posljednje što sam htio... pa, očekivao - naravno da sam to htio od trenutka kada
sam te ugledao. Čovjek rijetko upozna nekoga toliko osvježavajude iskrenog i izravnog; danas svi
imaju skrivene namjere. Vidio sam da ih ti nemaš, Seren, a u tebi ima nešto toliko prokleto
privlačno i čarobno. Kad samo čujem tvoj glas ili sam u tvom društvu, oraspoložim se i oni me
odvuku od negativnosti koja me ponekad guši. Ali nije pošteno od mene što te uvlačim u svoj
komplicirani život.”
„Ja sam imala skrivene namjere”, podsjetim ga.
„Ja mislim na osobne namjere, ne na poslovne. Znaš što pokušavam redi”, glas mu se stiša
dok naslanja glavu na moju.
„Pa, što se mene tiče, zaokupirao si me kako nijedan muškarac dosad nije uspio. To je dobro,
nije li?” Kad sam izgovorila to, moje su mi riječi zazvučale malodušno, kao da ved znam što de biti
Reidov odgovor.
Zastenje i gurne mi bradu u kosu. „Ne. To je loše. Deset je godina velika razlika, Seren, vjeruj
mi. To nije nešto što se uzima olako. Kada sam imao dvadeset pet, mislio sam da me ništa nede
spriječiti da postignem ono što želim. Kako je svaka godina prolazila, svašta me počelo sputavati.
Brak, zahtjevna supruga, čak je i rođenje moje divne kderi doprinijelo pritisku koji nisam prije
mogao ni zamisliti. Petnaest godina poslije i nikada se nisam osjedao manje sigurnim u nešto.
Nazadovao sam. Sve je postalo previše, prezahtjevno, nemogude riješiti i našao sam se pred
slomom. Ti si, pak, nadomak tomu da otkriješ gdje leži tvoj potencijal i nitko te ne bi trebao
obuzdavati u tome. Uključujudi mene.”

41
 Knjige.Club Books

Dio mene osjeda se življim nego ikada prije, ali ako mu to kažem, samo du ga još više
opteretiti. U savršenom svijetu, naša bi bududnost započela ovdje, ali znam da to nije vjerojatno.
Naši su se putevi nakratko sreli i nemam izbora nego prihvatiti da ovo ne može biti na duge
staze. Ovo je maleno mreškanje u vremenu, veličanstven trenutak uhvaden u nabore života.
Tajna koje du se uvijek sjedati, koju nikada ne smijem podijeliti.
„Ali nije da nekome štetimo, je li tako?” upitam pokušavajudi ne zvučati previše očajno.
Hvatam se za tanki konac koji bi nas vezao jedno za drugo jer si ne mogu pomodi.
Reid se odmakne kako bi me ozbiljno pogledao. „Savjest mi nede dopustiti da ti ukradem
bududnost koju zaslužuješ, Seren. Posljednje je što ti treba nekakav iznureni umjetnik koji pleše
kako sviraju njegova ogorčena bivša žena i kdi koju je iznevjerio. To je moj teret koji moram nositi
sam. Ali ovo je danas sjedanje koje du zauvijek čuvati. Neki ljudi prožive cijeli život bez ovakva
trenutka i on de nastaviti živjeti u mom srcu.”
Želim se priviti uz njega, ali znam da to nema smisla. Odlučio je i previše nam je prepreka na
putu. Gorak osjedaj tuposti udari me u želudac, ondje odakle me je prije nekoliko trenutaka
preplavljivala toplina.
Sati prolaze dok ležimo jedno drugom u naručju i uživamo u svakoj zajedničkoj sekundi. Ja
pričam o svom djetinjstvu, a onda Reid podijeli nešto malo o svojim ranim umjetničkim
godinama. Postaje mi jasno koliko je Beatriz bila ključna na početku i, zahvaljujudi njezinim
vezama, još uvijek to jest na mnogo načina.
Kada se Reid naposljetku spremi za odlazak, zora je i nevoljko se opraštamo - on se okrene
da me poljubi u sljepoočnicu.
„Vidimo se sljedede subote?” upitam u nadi da se nije predomislio.
„Naravno, moja divna Seren. Ali ako promijeniš odluku, razumijem. Ostavljam te teška srca,
no, vjeruj mi, to je za tvoje dobro. Meni nema spasa i ne mogu biti dio tvoje bududnosti. Sve de ti
se ostvariti i najgore što možeš učiniti u životu jest žaliti za nečim. Vjeruj mi.”
To što znam da Reid odlazi deprimiran i obeshrabren nakon našeg strastvenog popodneva
slama mi srce. Sada mi je sve jasno. On je sve pogrešno shvatio. Suđeno nam je, iz bilo kojeg
razloga. Možda je anđeo pogledao dolje i sažalio se nad dvoje ljudi koji se muče vratiti svoje
živote na pravi put. Kako bih voljela da sam na istom putu i mogu se samo nadati da nede biti
posljedica za dvoje usamljenih ljudi jer su jedno drugome dali utjehu koju su toliko trebali.

42
 Knjige.Club Books

7.
___

Š A M P A N J A C J E O T V O R E N, A L I G D J E J E
P J E N A?

„Seren, došli su uzorci! Upravo je nazvala tajnica senhor Ferreire da kaže kako su kutije u dvorani
za sastanke. Zvali su nas da dođemo.” Carolina uopde ne pokušava sakriti uzbuđenje.
„Nadala sam se da de ih s recepcije prvo poslati ovamo tako da možemo pogledati prije
razotkrivanja”, zastenjem. Još sam uvijek na prvoj šalici kave, a ponedjeljkom ujutro popijem
barem dvije prije nego što sam spremna suočiti se s danom.
„Duboko udahni, šefice. Idem po Antera i onda demo se nadi ondje s tobom.”
Ustanem, nervozno zagladim suknju i pređem rukama preko zgužvanih dijelova. Grabim ruž
i puder iz torbe i pažljivo naneseni tanak sloj preko usana, zatim prođem prstima kroz kosu. Sve
ovisi o Bernadetteinoj sposobnosti da oživi Reidovo umijede onako kako ni on nikada nije
zamislio. Jesam li nervozna? Ne, prestravljena sam, i dok kročim prema dvorani za sastanke,
glava mi je drugdje. Nemam pojma kada du ponovno vidjeti Reida i naš de sljededi susret biti
neugodan, najblaže rečeno. Što ako netko od šefova predloži da saznamo je li Reid dostupan na
mreži kako bi svjedočio otvaranju kutija?
„Ah, Seren, uđi. Je li i ostatak tvog tima na putu ovamo?
Siguran sam da su svi uzbuđeni što je ovaj trenutak napokon došao. Prepuštam ti čast.”
Pregledavam glomazne kutije i pitam se kako du ih otvoriti, a tada se začuje glasno kucanje,
vrata se širom otvore i uđu Antero i Carolina. Na moje olakšanje, Antero odmah priđe stolidu i
izvuče nož kako bi otvorio kutije. Carolina vrlo pažljivo počne podizati pojedinačne pakete, svaki
od njih zaštiden folijom sa zračnim mjehuridima.
Dok stavljam prva dva paketa na veliki stol za sastanke, šefovi se približe pa nervozno
skinem ljepljivu traku. U prvom je paketu složena tkanina i onog trenutka kada spustim pogled,
golem teret padne mi s pleda. Izvrsna je, i dok čvrsto držim jedan kut, naglo podignem ruku pa
pustim da se tkanina odmota i padne u naborima na stol pred nama. Antero i Carolina odmah mi
pomognu raširiti je dok svi zurimo zadivljeni.
Na uzorku koji se ponavlja na pola metra u ofsetnom tisku, jato ptica graciozno leti iznad
nježno nacrtane obale. Na tamnosivom i bijelom svilenkastom materijalu, nebo je obojeno u
najsvjetliju mogudu plavu, a sitni potezi zelene navješduju travu uz riječne obale. Tek natruha
boje tu i tamo oživljava prizor i kako sam vidjela sliku koja je ovo nadahnula, znam da de Reid biti
oduševljen. Podsjeda na crtanje olovkom, a opet, dubina, pojedinosti i tragovi boje privlače
pogled.
Senhora Veloso posegne za tkaninom i s odobravanjem prijeđe vršcima prstiju preko nje.
„Ovaj je blagi sjaj predivan, Seren. Je li ovo tkanina za modnu reviju ili za ostale tekstilne
proizvode?”
Ved otvaram drugi, vedi paket i doznajem odgovor na pitanje jer je to mali, kvadratni jastuk
istog dizajna.
„Ovo je tkanina za zavjese, a jastuci su nešto teži. Haljine de biti znatno glomaznije jer
želimo da tkanina visi, a ne da se nabire. Nede imati praktičnu upotrebu ni za što više jer de se
tog dana itekako rastegnuti. Modeli de također nositi posebno načinjene obruče, slične onima
koji se nose ispod vjenčanica.” Carolina, Antero i ja postupno otkrivamo nizove dizajna i ne
možemo biti sretniji. Izgledali bi dobro u suvremenom okruženju kao i u ruralnoj, seoskoj kolibi.

43
 Knjige.Club Books

Savršeno je koliko je nježno otisnuto i točno predstavlja Reidov umjetnički rad. Podsjetivši na
starinski, francuski dizajn toile, Bernadette je uspjela izvesti savršen prijelaz s platna na tkaninu.
Primjedujem nekoliko dugonogih prutka među pješčanim dinama na obalama rijeke Tajo, koji su
prikazani kao tračak blijedoplave, poput vrpce koja vijori na povjetarcu, a zašiljeni kljunovi ptica
kljucaju tlo pod nogama. Ništa ih ne ometa u potrazi za ukusnim zalogajima.
Carolina postaje lutka dopustivši mi da odmotam težu tkaninu kako bih stvorila predodžbu o
tome kako de izgledati haljine modela.
„Ah, shvadam što misliš, Seren”, pridruži se senhor Ferreira dok obilazi stol kako bi bolje
vidio. „Uzorci de se izobličiti ako se tkanina nabere. A oblik de biti onaj kipa Krista Kralja?”
„Upravo tako, senhor Ferreira”, potvrdim. „Kada se modeli budu vrtjeli, raširit de ruke, a
tkanina de postati platno.”
„Izvanredno, jednostavno izvanredno. Čestitam, i molim te, zahvali Bernadette Brodeur i u
naše ime.”
„Naravno, bit de joj jako drago kad čuje da nam se sviđa. Sljededi sastanak zakazan je za
preksutra i znam da de svi biti oduševljeni rezultatima.”
„Ovo zahtijeva zdravicu. Ovo je doista prekretnica za projekt. Svi ste toliko naporno radili i
divno je vidjeti kako se isplati.”
Oduševljenje senhor Ferreire očito je i nakratko mi prođe kroz glavu da čujem tračak
olakšanja u njegovu glasu.
Antero je zadužen za otvaranje šampanjca i kada se kucnemo čašama, prostorija je nabijena
emocijama. Razmišljam kako jedva čekam da Reid osobno vidi uzorke jer znam da je bio malo
zabrinut. Leonor još uvijek nije odgovorila na link za online-sastanak u srijedu, ali želim da ovo
vidi prije toga. Uspijem se uvjeriti da je moj povod isključivo stvar profesionalne ljubaznosti - pa,
gotovo.
No, iskreno, maleno mjesto u mom srcu sada je prazno. Moram ga vidjeti, a ovo je
najopravdaniji izgovor koji mogu smisliti.

***
„Hej, djevojko, kasno je. Što ima?”
Zvuk Judina glasa neizmjerno me razveseli. Trebam njezin savjet, ali nervozna sam oko
onoga što bi mogla redi, stoga biram kukavičko izmotavanje.
„Odmaram se uz čašu vina jer se osjedam nostalgično. Kako je kod tebe?”
„Zapravo, sve je u redu.”
Nema naznaka uzdaha ni oklijevanja, što je dobar znak. Dok sređujem misli, Judi uskače.
„Jesi li dobila moj mejl s datumima leta?”
„Jesam. Djelomično zbog toga zovem. Tužna sam što nedeš spavati kod mene, ali barem deš
biti ovdje. Tko dolazi s tobom?”
„Bila je to nodna mora. Pogriješila sam kad sam to spomenula dok smo svi bili u kafidu i sve
su ruke poletjele gore. Mislim, tko ne bi želio otputovati u Lisabon? Na kraju smo stavili imena u
šešir i Claire je bila oduševljena kada je izvučeno njezino ime.”
„Ah, jedna iz naše stare školske klike. Nisam je vidjela nekoliko godina. To je lijepo. Pravo
žensko putovanje.”
„I, što ima novo kod tebe?”
„Tkanine su došle u ponedjeljak, a danas sam imala sastanak s dizajnerom i fotografom.”
Izostavljam da od Reida nema ni traga ni glasa i da nije odgovorio na moje poruke i mejlove
iako je natuknuo da kontaktiram s njim izravno ako bude problema. Čini se da Leonor ne zna gdje
se on točno nalazi - to je tvrdnja u koju mi je teško povjerovati.

44
 Knjige.Club Books

„Sve sjeda na svoje mjesto, iako mi se čini kao projekt koji nikad nede završiti.” Uspijevam
iscijediti bezbrižan, mali smijeh. „Zovem da te pitam za savjet.”
Ne mogu si pomodi a da se ne promeškoljim na stolici i u međuvremenu otpijem velik gutljaj
vina.
„Samo pitaj. Ne mogu zamisliti da mogu redi mnogo toga što ved sama ne znaš.”
„Kako si zaobišla svoj problemčid s Alexom? Više ga uopde ne spominješ. Jesu li osjedaji
jednostavno nestali?”
Ona uzdahne. „To je neko vrijeme bila tabu-tema i žao mi je što to nisam podijelila s tobom.
Otišli smo na pide dan prije nego što sam počela na novom poslu. Alex i njegova supruga živjeli
su gotovo devet mjeseci odvojeno i on je bio otvoren u vezi s tim, ali uvjerila ga je da još jednom
pokušaju spasiti brak. Rekao mi je da je pristao na bračnog savjetnika. To je bio razlog zašto me
je izbjegavao, stoga nisam imala izbora nego zatomiti svoje osjedaje.”
„A opet, osjedao je isto što i ti, barem neko vrijeme?”
„Da. Ali, s obzirom na broj ljudi s kojima dolazimo u doticaj u svakodnevnom životu, bilo bi
nevjerojatno da postoji samo jedna osoba koja nas smjesta privuče, zar ne? Ja sam ta koja je
vjerovala u cijelu tu suludu priču o srodnim dušama. Požuda nije ljubav, je li tako, i sada ne znam
želim li biti s nekim tko tako lako odustane kada postane teško. Previše me to podsjeda na moju
obitelj, pa du uvijek biti oprezna. Zašto?”
„Upoznala sam frajera, ali nema smisla uplitati se u to. Samo trebam čuti to od nekoga.”
Čujem tihi „hmmm” kako putuje linijom. „To je poprilično neodređeno, Seren. Pomoglo bi
mi malo više informacija ako doista želiš moje mišljenje. Svaka je situacija drukčija, nije li?”
„Samo me ignoriraj. On je klijent i to bi bilo karijerno samoubojstvo.” Ovoga puta pobjegne
mi dubok uzdah koji sam odmah zažalila.
„Ali u iskušenju si?”
Broji li se uopde jedno strastveno poslijepodne kada se rastanete uz, doduše, neizrečen
sporazum da se to više nikada ne može dogoditi?
„Ne. Nisam više. Ako je nešto od početka nemogude, teško de postati lakše, zar ne?”
„Joooj... Tužna si. Prošle godine, kada smo navršile trideset, obje smo ustrajale na tome da
su godine samo broj. Ali imaju psihički učinak - mislim, razradile smo plan djelovanja i
usredotočile se na sljedede stadije karijere, nismo li? Poanta je da postoje i psihičke promjene i
da je biološki sat počeo otkucavati zato što smo tako programirane, htjele mi to priznati ili ne. Ne
možemo ignorirati činjenicu da je, ako plan uključuje da se u nekom trenutku skrasimo i imamo
djecu, sljedede desetljede važno.”
S prezirom frknem u snažnom pokušaju da potisnem grohot. „Znači, vjerojatno demo
zgrabiti prvog muškarca koji prođe i pogleda nas? Sigurna sam da je poznata činjenica kako su
žene sretnije i zadovoljnije u svojim četrdesetima. Nedavno sam čitala o tome.”
„Možda da, možda ne. Ionako govorim o ženama opdenito, da objasnim zašto se možda
osjedaš pomalo očajno. To je oprez, samo to. Tražila si moj savjet.”
„Nisam očajna”, uzvratim joj nastojedi ne zvučati uvrijeđeno. „Oprosti, loš izbor riječi. Mislila
sam, vjerojatnije je da deš uskočiti u situaciju a da je ne razmotriš na svoj uobičajeno detaljan
način. To se odnosi i na mene.”
„Dobro. Bit de razdoblja u kojima demo biti usamljene i valjda nas to čini ranjivijima.”
„I dalje budi na oprezu, Seren. Rekla si mi da ti se doista sviđa ova nova verzija tebe, da si
vedrija, staloženija. Ako je ovo tvoja bududnost, mislim, na duge staze, nemoj dopustiti da ti
blesava pogreška sve pomuti kao što se to zamalo dogodilo meni dok me nisi odgovorila.”
„Primljeno na znanje. Hvala, Judi. I žao mi je zbog Alexa. Barem je bio iskren što se tiče
njegove situacije.”

45
 Knjige.Club Books

„To je zapravo sve pogoršalo. Da mi je lagao, onda bih barem imala razloga ljutiti se na njega
ili ga mrziti. Umjesto toga, samo mi ga je bilo žao. To ga je izbacilo iz sedla kao i mene i složili
smo se da demo sve ostaviti iza nas. Ne izbjegavamo se, ali baš i ne razgovaramo i o čemu osim o
poslu. Tako je najbolje.” Pitam je za obitelj i besramno se isključim dok prepričava posljednju
dramu. Sve o čemu mogu razmišljati jest činjenica da je Reid željno iščekivao te uzorke tkanina i
nadala sam se da du otrčati osobno mu ih pokazati. Isprva sam pretpostavila da me izbjegava, ali
nesudjelovanje na današnjem sastanku neprofesionalno je. Jučer sam nazvala Leonor da je usput
podsjetim i rekla je da je sastanak u njegovu rokovniku, ali nije znala gdje je on ni kada de se
vratiti. Mogu samo pretpostaviti da su ga odvukla obiteljska pitanja, stoga se trudim podsjetiti se
da njegov privatni život nema veze sa mnom.
Otresem te misli kada Judi spomene moje ime.
„Seren, zašto ne nazoveš mamu? Onoga dana kada sam naletjela na nju bila je tužna i
očajnički željna novosti o tebi. Ima toga što vas dvije niste izgovorile, onoga što vjerojatno nedeš
staviti u mejl. Poznaje te bolje i od koga i oduvijek sam vam zavidjela na toj vezi. Ona nije kriva za
svađu između tebe i oca. Zamisli koliko joj je bilo teško gledati vas dvoje kako se neprestano
prepirete i vjerojatno joj se činilo da je oboje udaljavate od sebe. Oduvijek je znala saslušati.
Barem joj se javi u slučaju da ti treba dodatna potpora, a ne možeš dodi do mene.”
Judi ima dobre namjere i zaželim joj laku nod, stavivši mobitel pored sebe na kauč s težinom
u srcu. Mama je rekla da razumije zašto sam morala otidi, ali istina je da sam se osjedala kao da
je napuštam. Isprva sam izbjegavala razgovarati s njom zbog krivnje, ali sada znam da de mama
odmah shvatiti kako nešto nije u redu sa mnom.
Moram se i dalje podsjedati da imam plan i da ga se valja držati. Nadam se da de biti lako
zavarati se da sam snažna kada zapravo idem korak po korak kako bih nastavila. Ali, duboko u
sebi, srce mi se slama jer mi je Reid neprestano u mislima. A sad me odjednom izbjegava, čime
riskira da ljudi sami shvate kako se nešto između nas dogodilo. Nijedno od nas to ne želi.
Možda je Judi imala pravo i trebam čuti brižan glas. Uzimam mobitel i nekoliko sekundi
poslije mamin veseo glas odjekne s druge strane linije.
„O, Seren, kako si, draga?”
„Dobro. Lisabon je divan, ali bila sam u velikoj gužvi. Kako tebi ide?”
„Pa, malo bolje otkad sam primila tvoj nedavni mejl. Iskreno, djeca zaborave da se roditelji
brinu čak i kada su odrasla. Jedna rečenica: Ovdje sam i dobro sam, nije dovoljna. A ni sljededih
nekoliko nije bilo mnogo bolje. Sigurna sam da je hrana odlična, ali želim znati kako si ti. Imaš li
novih prijatelja? Trebaš li išta?” I mama je prošla težak put s tatom. On uzima zdravo za gotovo
sve što ona čini, a opet, ne bi danas bio ondje gdje jest da nije njezine neprestane podrške. Ako
se mene pita, zaslužuje medalju što ga trpi.
„Nisam htjela biti toliko suzdržana, ali bilo je zahtjevno.” I s tim mi je priznanjem krenula
suza niz lice.
Šmrcaj s druge strane linije govori mi da je i mama zasuzila. „Bojala sam se da si mi zauvijek
okrenula leđa. Stalno ponavljam što se dogodilo i prekoravam se što nisam učinila nešto, bilo što,
da to prestane prije negoli ode predaleko. Oboje ste bili toliko ljutiti sve vrijeme i kada god bih
se...”
„... pokušala umiješati, jedno bi od nas otišlo. Dala si sve od sebe i ja to znam. Žao mi je što
to nisam raščistila prije nego što sam otišla. Toliko je toga trebalo učiniti i ponekad bi me to
preplavilo. Željela sam se zaštititi i nisam si mogla dopustiti razmišljanje jer, da sam oklijevala i na
sekundu, ne bih nastavila sa selidbom. I onda sam se našla ovdje, potpuno sama, nisam
poznavala nikoga živog.”
Sada se slijevaju gorke suze i obje šmrcamo.
„Kao da nedostaje dio mene kada te ne vidim... i ti blesavi mejlovi koji uglavnom govore o
vremenu”, kaže mama, a glas joj pomalo puca dok se pokušava nasmijati. „Teško je čitati između

46
 Knjige.Club Books

redaka kada ih nema baš mnogo.”

„Tako mi je žao. Nisam te željela povrijediti, mama. Ali kada počinješ ispočetka, ne možeš
mnogo toga redi, samo dokazati. Sredom, dvoje kolega postali su mi bliski prijatelji, a moja
susjeda Maria ponaša se prema meni kao da sam dio njezine obitelji. Tek sada mogu napokon
zastati da uhvatim dah i redi ti koliko mi nedostaješ.”
„Shvadam da ti treba prostora, Seren. Bojala sam se da deš se osjedati izolirano, a ponekad
nam svima u životu treba samo poznat glas. Ne želim da zakopavaš svoje osjedaje kao tvoj otac.
Naposljetku to postane pravilo i pogledaj nered u koji nas je to uvalilo. Ne mogu mu oprostiti što
je razorio obitelj.”
Šokirana sam njezinom ljutnjom i znam da ozbiljno prosuđuje njihov zajednički život. Sada
shvadam zašto mi je Judi rekla da nazovem. Očito je i sama vidjela da se mama muči, a ja joj
nisam podrška.
„Imala sam i ja ulogu u svađi, mama. Da sam barem otišla prije, da sam samo dobila posao
negdje drugdje, ali nisam to mogla pustiti. Kao da me poticalo to što sam ga razočarala na
svakom koraku. Uništavalo me, a opet, nisam mogla prestati.” Srce mi se stegne kad začujem
zabrinut uzdah.
„Kad pogledam unatrag, shvadam da on misli kako je zlostavljanje način motiviranja ljudi da
postanu bolji, ali muka mi je od toga, Seren, i dosta mi je. Nisam ti namjeravala ovo otkriti
telefonom, ali iselila sam se prije sedam tjedana i unajmila maleni stan. Tvoj otac, očito, nije
sretan, ali ja jesam. Još uvijek nisam sigurna što du sada. Pomažem Fioni triput tjedno. Pravi je
lijek upoznavati mnogo nasmiješenih, sretnih ljudi.”
Mamina najbolja prijateljica Fiona ima divan salon vjenčanica.
U potpunom sam šoku. Ne mogu zamisliti da je otac sretan što mama radi u dudanu, a što
se tiče toga da ga je ostavila, pa, to je nezamislivo. Ali prije nego što sam se uspjela pribrati,
mama nastavi.
„Večeras si nazvala s razlogom. Nisi sva svoja, osjedam to.” Stanka je puna značenja.
„Ja... ovaj... pogriješila sam i trudim se ispraviti to. Sama sam kriva što sam htjela
nemogude. Prodi de me. Obje smo dokazi da život ide dalje, nismo li, mama? Promjene se
događaju iz raznih razloga, ali preživjet demo, ti i ja?” To je pitanje, a ne izjava.
„Hodemo, draga moja. Samo mi je žao što nisam vidjela zašto sve ide toliko po krivu dok
nisam pobjegla. Čim smo ostali samo nas dvoje, bilo je očito da nema više ljubavi između tvog
oca i mene. Nismo više imali što redi jedno drugom.”
Kako je tužno što je i meni trebala sva ova bol koju osjedam zbog muškarca kojeg jedva
poznajem da napokon stupim u kontakt s mamom. Otkride da nisam jedina osoba koju je otac
uspio otjerati od sebe šokantno je.
„Žao mi je što sam bila toliko zaokupljena vlastitim jadom da sam te ostavila samu s njim, a
nisam ni uzela u obzir kakav de to učinak imati. To je bilo sebično od mene.”
„Ne, Seren, to je bio ispravan potez. Premostit demo ovo nekako, moja divna, draga kderi, i
bit demo sretnije zbog toga. I iz dubine srca hvala ti što si me nazvala. Znaj samo da si mi u
mislima u svakom budnom trenutku svakog dana. A često si mi i u snovima. Dobro, idem u krevet
jer sutra ustajem u šest. Mi, zaposlene dame, trebamo san za ljepotu. Volim te, draga. A ako me
trebaš, samo moraš podidi slušalicu, kilometri nisu važni.”
„Nod, mama, volim te.”

47
 Knjige.Club Books

8.
____

Š T O S A M T O U Č I N I L A?

Jutros vrata mog ureda ostaju zatvorena. Skrivam se i dajem do znanja da ne želim da me se
prekida. Pravim se nesvjesna činjenice da i Carolina i Antero u pravilnim razmacima prolaze
ispred ureda u nadi da du podidi pogled i primijetiti ih kroz napola staklene zidove. Kad god
krajičkom oka uhvatim sjenu, pognem glavu još niže kao da proučavam izvještaj pred sobom.
Sve sam zabrljala i ne znam što da učinim kako bih to ispravila ako Reid nede razgovarati sa
mnom. Još su dva dana do zabave i ako mu je previše neugodno da me nazove kako bi otkazao,
tada je jedino rješenje da ja nazovem Leonor i smislim razlog zbog kojeg ne mogu dodi. Tako
demo oboje sačuvati obraz. Bududi da sam sada donijela odluku, barem se mogu baciti na pravi
posao. Nadam se da de mi uvjerljiv izgovor pasti na pamet do kraja dana i da du modi nazvati.
Sada sam spremna pridružiti se timu, uspravljam se, polako i duboko udišem šest puta da se
smirim i odlazim porazgovarati s Carolinom.
„Oprosti što sam ti tako rano poslala poruku, ali morala sam srediti nekoliko stvari i bilo je
lakše raditi na njima bez odvradanja pažnje. Ne bih nikome htjela ukrasti dodatni sat vremena u
krevetu samo zato što su me ptice pobudile rano svojim neprestanim koškanjem”, kažem
zamišljeno dok ona pogledom proučava moje lice.
„Sirotice. Preusmjerila sam tvoje pozive na svoj telefon jer sam vidjela da si zauzeta. Nema
nikakvih problema, zar ne?”
„Ne. Samo hvatam korak s posljednjim Bernadetteinim izvješdem. Ima li poruka?”
„Samo jedna. Senhor Ferreira rekao je da je potvrdio tvoj dolazak na Reidovu zabavu u
subotu navečer.”
Piljim u nju bez treptanja. Pa, to nisam očekivala. „Hvala, ovaj... je li rekao još nešto?”
Suzi oči dok mi uzvrada pogled. „Ne. Pretpostavila sam da deš znati o čemu govori.”
„To je bila samo poruka i ne očekuje da ga nazovem zauzvrat?”
„Da treba razgovarati s tobom, sigurna sam da bi rekao”, potvrdi. „Ima i dobrih vijesti.
Antero i ja nismo te željeli ometati, ali jedva čekamo da ti kažemo novosti o prodaji ulaznica.”
Široko mi se smiješi i osjedam se nemamo jer to nije bilo prvo pitanje koje sam joj postavila, s
obzirom na to da su toliko naporno radili na ovome.
„Dobre vijesti, ved?” Nakon niza napornih tehničkih problema, karte su u prodaji tek
trideset šest sati, što je znatno kasnije od planiranog.
„Ostale su samo dvadeset tri, ako se držimo prvotne odredbe od sto pedeset. Mrežna
stranica jučer se poslijepodne srušila na tri sata, bio je kaos, ali sada je sve u redu.”
„To su divne vijesti i baš mi takav poticaj jutros treba. Sada du svratiti do senhor Ferreire da
mu to kažem i vidim hode li odobriti podizanje granice na dvjesto. Bit de oduševljen što se naš
oprezan pristup isplatio.”
Široko mi se osmjehne. „Znam. Ništa ne uzrokuje pomamu za kupnjom kao limitiranost. Ali
kasnije danas modi demo staviti natpis rasprodano. Nove karte još su jedna prilika za promociju i
moramo je iskoristiti.”
Dok hodam, razmišljam kako je očito da Reid želi senhor Ferreiru na mom mjestu na zabavi i
iako sam povrijeđena što nije imao petlje redi prvo meni, to je također olakšanje. Ključno je da
odobri Bernadetteine uzorke najkasnije prije sredine sljededeg tjedna, a ako me izbjegava, onda

48
 Knjige.Club Books

ovo barem rješava prilično hitan problem.

Senhor Ferreira razgovara telefonom, a ja se motam hodnikom pokušavajudi ne piljiti kroz
staklo kao da željno iščekujem da završi.
Nekoliko trenutaka poslije, okredem se na zvuk otvaranja njegovih vrata i on me poziva
unutra široko se osmjehujudi.
„Prošao sam ispred tvog ureda, ali vidio sam da si zauzeta. Jutros si se prijavila u sustav u
sedam, Seren. Nadam se da te ne preopteredujemo?”
„Ne, uopde, senhor Ferreira. Po prirodi rano ustajem i željela sam početi. Upravo smo dobili
novosti o prodaji ulaznica i Carolina mi kaže da očekuje kako demo ih rasprodati do kraja dana.”
Senhor Ferreira podigne obrve, kao da ne može vjerovati onome što čuje. „Tako brzo?”
Kimnem.
„Pa to je nevjerojatno.”
„Došla sam provjeriti imate li što protiv toga da pustimo u prodaju seriju od još pedeset
ulaznica koja de nas dovesti do prethodno dogovorenog maksimuma?”
„Ah.” Pogled koji mi uputi nije onaj koji sam očekivala. „Radi toga sam došao k tebi, Seren.
Ovo je popis prijatelja i suradnika galerije koji su me izravno kontaktirali u posljednja dvadeset
četiri sata, ljudi koji de prisustvovati zabavi za obljetnicu. Međutim, oni također izražavaju interes
da prisustvuju modnoj reviji. Naravno, to nije nešto što smo predvidjeli, ali stavlja nas u težak
položaj jer bi moglo biti nepristojno i protiv naših interesa da ih ne primimo.
Uzela sam popis i snuždila se. Bilo je zasigurno trideset imena.
„Lako ih može biti i više nakon malenog okupljanja kod Reida u subotu.” Pokajnički slegne
ramenima. „Dakle, bojim se da ovo moraš uzeti u obzir prije nego što pustiš u prodaju još
karata.”
Plan za događanje u petak navečer bio je usmjeren na širu javnost. Ekskluzivna zabava za
obljetnicu u galeriji u subotu uključuje i pretpremijerno razgledavanje izložbe samo za VIP
uzvanike, tako da me ova vijest frustrira.
„Ne možemo li jednostavno organizirati posebno prikazivanje prije negoli se krene
prikazivati za javnost, ovdje, u galeriji? To bi se moglo održati tjedan dana nakon zabave za
obljetnicu i sigurna sam da bi gosti uživali u ekskluzivnoj premijeri na velikom ekranu.”
Donekle ozbiljno razmišlja o mom prijedlogu. „Daj da prvo razgovaram s drugim iz odbora.
Rafael je velik mamac, Seren, a ovo je jedinstvena modna revija. Ipak, nismo imali pojma da de
biti toliko popularna.”
Dok on razmatra zamisao, ja preletim popis imena i trede odozdo, eno ga... Beatriz Esteves,
a pored njega netko je upisao dvije karte. Krv mi se sledi u žilama kada shvatim da Reidovi
strahovi nisu nužno paranoja.
„Nešto nije u redu?” upita senhor Ferreira.
„Ne. Samo vjerujem da de događaj kod Krista Kralja potaknuti uspjeh izložbe tijekom ljeta.
Što se tiče privlačenja posjetitelja koji nisu prije bili u galeriji, najbolji je način oglašavanja da ih
privučemo usmenim preporukama.” Ne mogu redi što doista mislim, da bi to bilo rasipanje
ulaznica. „VIP gostima bilo bi udobnije gledati snimku ovdje, gdje demo im primjerenije poslužiti
hranu.”
„Možda si u pravu, Seren. Hvala što si iskrena prema meni. Sazvat du sastanak kako bih
raspravio ovo pitanje s kolegama iz upravnog odbora i onda du ti se povratno javiti. Žao mi je što
sam ovo previdio, to je moja pogreška.”
Ispričava se zato što je pristojan, ali upotrijebio je riječ iskrena kada se radilo o mojim
obvezama, što bi moglo značiti da sam pretjerala.
„O, ne, nikako. Ovo je novi teritorij svima uključenima, senhor Ferreira. Ne mogu tvrditi da

49
 Knjige.Club Books

imam sve odgovore. Tanka je granica između optimističnog i nerealnog. Mislim da smo se, sve u
svemu, našli na pola puta, ali smatram da je ovaj popis gostiju dovoljno važan da opravda
poseban dogovor. Bilo bi mi zadovoljstvo organizirati ga tako da možemo pustiti u prodaju druge
ulaznice ako odbor bude smatrao da je tako najbolje.” Važno je da me senhor Ferreira vidi kao
nekoga tko rješava probleme, a ne kao nekoga tko ih stvara i nadam se da ga je moj odgovor
umirio.
„Divno. Samo me jedno pomalo brine. Beatriz me zamolila da dođem na subotnju zabavu u
Casu da Floresta. Smatra da je moja prisutnost nužna jer de mnogo pozvanih ljudi također
prisustvovati zabavi za obljetnicu galerije. Tomas Esteves obično okuplja ljude na obostranu
korist, a Beatriz vidi ovo okupljanje kao savršenu priliku da se premijerno prikažu neke slike koje
de se izložiti na ljeto. Ali također je spomenula kako je neke stvari brinu i da moramo biti spremni
ponuditi odgovore. Uvjerio sam je da de nam biti drago što demo joj pomodi, pogotovo u svjetlu
Reidove neočekivane odsutnosti.”
Čini se da cijela obitelj Esteves ima osobne interese u ovom projektu, ali nisu svi nužno na
istoj strani.
„Bit de mi drago dodi po tebe i odvesti te poslije kudi, Seren. Nema smisla da idemo
odvojeno.”
Dakle, sada nemam izbora. Ako me šef želi na zabavi, tada du, naravno, morati biti ondje.
„Hvala vam.”
„Moraš me zvati Filipe, Seren. Malo se ljudi pridružilo našem timu i ostavilo takav dojam kao
ti. Zahvalan sam na količini rada koji je uložen da bi se sve doimalo tako lako, kada je to zapravo
pravi izazov. Ako ti ikada bude trebala moja potpora, molim te, obrati mi se. Bačena si u okolinu
u kojoj nemaš veza i malo bi se ljudi moglo nositi s onim što se od tebe zahtijevalo.”
„Hvala, Filipe. Cijenim to, kao i način na koji si podržavao tim.” Napuštam njegov ured
odupirudi se iskušenju da zgužvam list papira u ruci u loptu iz čiste ljutnje. Hode li se Beatriz
pojaviti samo kako bi me upozorila? Iz onoga što mi je Reid rekao, ona sve čini s razlogom.
Iščupam mobitel iz džepa i ponovno mu pošaljem poruku.

Dvije minute tvog vremena, to je sve što tražim. Ali moram razgovarati s tobom.
Molim te.

Bez trenutka oklijevanja stisnem pošalji i dugačkim koracima uđem u Carolinin ured. Čavrlja
sa svojom aistenticom, Inês, ali odmah podigne pogled.
„Kako je prošlo?”
„Bio je oduševljen viješdu, ali dodatne ulaznice mora odobriti cijeli odbor.”
Licem joj bljesne razočaranje.
Mobitel mi se oglasi i na trenutak zastanem, prije nego što nastavim. „U međuvremenu,
onog trenutka kada rasprodamo karte, možeš li poslati još jedno priopdenje za tisak u kojem
objavljuješ koliko je galerija oduševljena time kako nas je javnost prihvatila? Ako dobijemo
zeleno svjetlo za puštanje posljednje serije u prodaju, možda demo unaprijed reklamirati da
karte idu u prodaju s odbrojavanjem na mrežnoj stranici kako bismo podigli prašinu. Moram idi,
ali razgovarat demo poslije.”
Juredi dalje, srce mi lupa dok zurim u Reidov odgovor.
Daj mi pet minuta i nazvat du te, obedavam.
Antero se približava upravo dok zatvaram vrata ureda pa mu uputim pogled pun isprika.
„Baš se spremam preuzeti važan poziv. Možemo li se nadi nakon ručka jer du trebati pomod
u poprilično brzom sastavljanju prezentacije. Carolina ima pune ruke posla, a ako se ti i ja

50
 Knjige.Club Books

udružimo, sigurna sam da to možemo riješiti. Znat du više nakon što obavim nekoliko poziva.”
„Naravno. Razgovarat demo poslije.”
Dok mi mobitel oživljava, nasmiješim mu se za rastanak prije nego što zatvorim vrata.
Glas na drugoj strani linije zvuči daleko i mnogo je pozadinske buke. „Seren, molim te,
nemoj misliti da te ignoriram, ali bavim se hitnim slučajem u obitelji. Teško mi je sada
razgovarati.
Morao sam sve predati natrag Tomasu, ali i on pada s nogu od posla. Ova prokleta zabava
došla je u pogrešno vrijeme. Možeš li se povezati s njim dok se ne vratim?” Na trenutak utihne,
kao da ga netko doziva. „Dolazim”, odgovara. „Seren, moram idi, teška su vremena, to je sve.”
Kada sam čula njegov glas, smjesta me izjela krivnja što sam pomislila ono najgore o njemu:
da me ignorira. Sada je sve što osjedam suosjedanje. Zvuči kao daje na izmaku snaga.
„Žao mi je što to čujem, Reide. Scnhor Ferreira i ja bit demo u subotu ondje kako bismo
odgovorili na bilo kakva pitanja. Zaboravi na sve ovdje, vladamo situacijom. Samo sam bila
zabrinuta za tebe.”
„Teško mi je sada razmišljati...” Zastane, zvuči potpuno obeshrabreno.
Tišina se i dalje širi i shvadam da je, što god da se dogodilo, ozbiljno.
„Ako trebaš nešto, bilo što, ovdje sam. A sada, učini što god moraš učiniti, ali čuvaj se, u
redu?”
Pritisnem tipku za prekid poziva, prsti mi se tresu. Zadrhtala sam od jada u njegovu glasu.
Rušim se na stolicu, teško je ne znati što se točno događa. Odlučim nazvati Leonor i pokušati
stupiti u kontakt s Tomasom, u slučaju da postoji nešto s čime mu mogu pomodi.
„Leonor, Seren je. Znam da si zauzeta, ali Reid je rekao da bih se trebala povezati s
Tomasom? Imam pitanje o zabavi u subotu navečer”, objašnjavam svojim najprijateljskijim
tonom.
„Zar ti se Tomas nije javio?” Zvuči smeteno i mogu samo zamisliti s kakvom se nodnom
morom mora nositi ako ni Reid ni Tomas nisu dostupni. „Redi du Tomasu da te nazove ako mi
kažeš o čemu se radi.”
„Reid je spomenuo da de vjerojatno biti pitanja o izložbi i događanjima oko nje. Pitala sam
se bih li trebala složiti kratku prezentaciju?”
„Shvadam. Redi du Tomasu da te nazove kada se vrati, Seren. Prepusti to meni.”
„Hvala na pomodi, Leonor. Donijet du i uzorke tkanina koje Reid čeka, spremne za njegov
povratak.”
„Nemam pojma kada de se vratiti, ali sigurna sam da de to cijeniti.”
Klik. Pa, što god da se događa, očito utječe i na Leonor jer ovo je najneutralniji način na koji
se sa mnom ophodila. Bilo je kao da samo odrađuje razgovor i da su joj misli negdje drugdje.
Na pamet mi padne grozna pomisao. Je li Reid bolestan? Uopde nije zvučao sasvim svoj i što
ako se ne radi o nekom drugom članu obitelji, nego pritisak umjesto toga dopire do njega?
Frustrira me taj osjedaj bespomodnosti, ali učinila sam sve što sam mogla. To ne čini manje
stvarnom bol koju osjedam zbog onoga kroz što prolazi, dok sjedim ovdje i prizivam sliku Reidova
lica. Prisjedajudi se topline njegova tijela uz moje onog popodneva koje smo proveli zajedno,
osjetila sam da je spokojan prvi put nakon mnogo vremena. Nisam bila jedina koja nije željela da
to poslijepodne završi; i Reid je nevoljko otišao. Je li znao da hoda po rubu i je li se prepao onoga
što bi se moglo dogoditi? Mogla sam osjetiti snagu i dubinu njegovih osjedaja koji su se činili
neobuzdanima. U jednom je trenutku bio iskreno sretan, u sljededem pun krivnje. A sada je izbio
još jedan problem u njegovu životu i zvučao je kao muškarac koji je zaglibio i koji se teško nosi sa
svime.

51
 Knjige.Club Books

***
„Seren, ovdje Tomas Esteves. Moje iskrene isprike zbog kašnjenja, ali tek sam sada dobio vašu
poruku. Pokušaji rješavanja onoga što jest i nije učinjeno idu teško.”
„Pa, hvala što ste mi se javili, Tomase. Signal bi se mogao malo gubiti jer se upravo ukrcavam
na trajekt.”
„Hvala vam što ste spremni pomodi. Ako biste mogli dodi pripremiti kratko predstavljanje,
siguran sam da bi gosti bili vrlo zahvalni. Mogu osigurati plazma-televizor, ako imate ilustracije.
Oduševljeni smo što dete nam se i vi i Filipe pridružiti te večeri. Čujem da dete dodi zajedno pa
vam više ne moram sređivati prijevoz, kao što je to Reid zatražio. Hodete li prespavati?” Mozak
mi podivlja dok se odmičem kako bih se zadržala na ulazu u terminal, u strahu da de se signal
prekinuti. „Ne. Filipe de me odvesti kudi.” Je li mu to Reid spomenuo? Ili jednostavno pokušava
shvatiti koji de gosti ostati? Teško je redi jer zvuči jako uznemireno.
„Ah, nisam osobno razgovarao s Filipeom, ali on je stari obiteljski prijatelj i moja je sestra i
njega pozvala. Bojim se da su se pripreme pomutile zbog Reidove odsutnosti. U Portu je i njegov
se povratak ne očekuje do netom prije zabave.”
S Beatriz je, kao što sam i sumnjala, a uspjela se uključiti i u pripreme za zabavu.
„Složit demo posebnu snimku za goste i premijemo im je prikazati”, objašnjavam.
„To je divno i vrlo ljubazno od vas, Seren. Ako ima još nešto što bi vam moglo zatrebati,
molim vas, ne oklijevajte nazvati me na ovaj broj. Veselim se što du vas upoznati u subotu.
Adeus.” Tomas zvuči krajnje šarmantno i nije bilo tračka negativnosti u njegovu glasu, što me
smiruje.
„Seren, Seren!” Podignem pogled i ugledam Carolinu kako žuri prema meni. „Mislila sam da
si mi pobjegla.”
„Promijenili su ti se planovi?”
Bezvoljno mi se nasmiješi. „Da, nažalost. Ali barem demo idi kudi zajedno. Iscrpljena sam,
vjerojatno si i ti, bit de mi drago kada dođem kudi i podignem noge.”
Ajme meni, nadam se da osoba s kojom se nalazila nakon posla nije Antero jer je očito
razočarana što su joj propali planovi.
„Da, vrudina mi je danas malo udarila u glavu”, odgovorim suosjedajno. „No šteta za tvoje
planove.”
Dok se ukrcavamo na trajekt, prekinemo razgovor jer se uvlačimo u red kako bismo našle
dva sjedala zajedno. Kada smo se smjestile, vidim da mi nešto želi redi, ali oklijeva.
„Bi li ti pomogao razgovor o tome?” upitam, s idejom da uvijek može odbiti.
Carolina petlja s torbom u krilu, provjerava je li patentni zatvarač zatvoren prije nego što me
pogleda. „Antero me pitao želim li idi na pide. Ali onda se predomislio. Smatra da nije primjereno
s obzirom na naš nedavni napredak.”
Pretpostavljam da pod napretkom Carolina misli na njihovo privremeno promaknude, ali
znatiželjna sam. „To je samo pide”, odgovaram ležerno.
Ali, po njezinu mrštenju vidim da se slaže s njim.
„Ne bismo željeli da itko pomisli kako svoje poslovne odgovornosti ne stavljamo na prvo
mjesto, Seren.”
„Što radiš u svoje slobodno vrijeme, u potpunosti ovisi o tebi, Carolina. Oboje ste samci i
obitelji vam nisu blizu. Ne vidim zašto je Antero zabrinut. Vas se dvoje toliko dobro slažete i čini
mi se da imate mnogo toga zajedničkog.”
Vidim da joj je neugodno razgovarati o ovome pa se promeškolji u stolcu zuredi u široko,
riječno prostranstvo. Okredem glavu, licem u vjetar, ugodno me hladi.
„Tako je to ovdje”, objašnjava. „Profesionalni je život odvojen od privatnog. Šefovi ne bi bili

52
 Knjige.Club Books

sretni. Bliska privatna veza mogla bi utjecati na nečiju sposobnost da obavlja svoj posao.” Kao da
mi je kamen potonuo na dno želuca, vidim daje ozbiljna. Senhor Ferreira i senhor Portela
muškarci su čije obitelji još uvijek cijene stare tradicije. Senhora Veloso je naprednija, jer je
znatno mlađa, ali tek sada shvadam mogudi učinak svog trenutka ludosti s Reidom.
„Ali oboje ste profesionalci, Carolina. Mislim da si i više nego sposobna biti strogo poslovna
za radnog vremena.”
„Sigurna sam da si u pravu, Seren. Ali što se tiče senhor Ferreire, to ne bi bilo prihvatljivo.
Inzistirao bi da jedno od nas dvoje ode na drugo radno mjesto u galeriji. Antero smatra kako bi to
poremetilo rad tima i ja se slažem.” Najprigušeniji mogudi uzdah pobjegne joj kroz usne. „Kada
projekt završi, razmotrit demo opcije.”
Stavljaju li svoju mogudu vezu na čekanje iz odanosti prema meni?
„Carolina, tko bi znao da se ti i Antero viđate? Meni to nije problem, uopde, i rado du to
razjasniti bilo kome tko pita.” Odmahne glavom. „To ne bi bilo mudro, Seren, i ne bismo očekivali
od tebe da to učiniš. Zar je kod vas toliko drukčije?” Smjesta pomislim na Judi i situaciju s
Peterom. Ali to je bio vrlo javan slom, što je bilo potpuno neprofesionalno.
„Mi na druženje izvan posla gledamo kao na način da se upoznamo. Nešto kao team-
building. Malo razgovaramo o poslu, ali razgovor se uglavnom vrti oko hobija, obitelji, interesa,
nečega takvog. Nije neobično da dvoje ljudi iz istog ureda hodaju i to obično nije problem.
Pretpostavljam da ima situacija kad to ne bi bilo mudro. Ako izlaziš sa šefom, na primjer. Ali,
svakako, kad god započneš s novim poslom, ide ti u prilog ako se pridružiš druženjima.”
Carolina iznenađeno zuri u mene. „I šef ide s njima?”
Nasmijem se pomislivši na oca koji se pridružio svom osoblju na pivu i ribljim štapidima u
lokalnom pubu. „Svatko se može pridružiti. Ali neki sudjeluju samo na posebnim okupljanjima,
kao za Božid.”
„Aha, shvadam. Kod kude je drukčije, naravno, jer ionako svatko svakoga poznaje.”
„A odakle si ti?”
„Iz malenog sela na južnoj obali. Moji roditelji vjeruju da du se naposljetku vratiti u Aljezur
kada budem spremna skrasiti se. Nisu bili sretni što sam se odselila, ali prihvatili su moju odluku.
Ipak, teško je jer ne shvadaju kako se osjedam. Željela sam nešto drukčije, iskusiti nešto izvan
naše malene zajednice.”
„Nije lako ostaviti iza sebe život koji poznaješ, Carolina, a da nemaš podršku. Znam to. I
zahvalna sam na ljubaznosti koju si mi iskazala. Ne želim ni na koji način omalovažiti tvoju
kulturu i jednostavno se radi o manjku razumijevanja ako pogrešno shvatim. Ali uvijek du rado
razgovarati u povjerenju i što god mi kažeš, nede idi dalje.”
„Hvala, Seren. Zadovoljstvo mi je biti dio tima i svaki dan dolazim na posao uzbuđena zbog
onoga što de se dogoditi. Ti pomičeš granice i svi su pogledi uprti u nas, stoga mislim da je
najbolje da se zasad usredotočim na posao. Zbog toga sam i došla u Lisabon - da se dokažem, i
ničemu ne mogu dopustiti da se ispriječi tome.”
Razgovor mi je dao povod za razmišljanje. Nisam shvatila koliko su u galeriji jasno iscrtane
granice između onoga što je prihvatljivo i onoga što nije. Riskirala sam ne samo svoj ugled nego i
ugled mnogo istaknutije osobe od mene. A to bi se, izgleda, moglo smatrati neoprostivim.

53
 Knjige.Club Books

9.
____

HODANJE KAO PO JAJIMA

Užasavam se ove zabave, pogotovo nakon razgovora s Carolinom. Čak i na našem putu ovamo,
razgovor s Filipeom bio je neugodan. Čini se da, sredom, Filipe ne primjeduje kratko kimanje u
znak prepoznavanja koje Vitor upuduje u mom smjeru kada otvori vrata prije ponude da
preuzme aktovku iz mojih ruku. Vitor nas povede do velike prostorije koja vodi van, u stražnje
dvorište. Ved je puno ljudi, a vrata s druge strane otvorena su da gosti mogu lutati uokolo.
„Ah, Filipe, ovo mora da je Seren, dobro došla. Ja sam Tomas.” Kratko kimnuvši Filipeu,
Tomas mi pruža ruku i srdačno se rukujemo.
„Drago mi je što se napokon upoznajemo, Tomase.”
Lakne mi što ne započne razgovor s Filipeom na portugalskom, nego nas umjesto toga
povede vrlo dotjeranoj ženi usred malene skupine koja stoji ispred jedne od Reidovih slika. Ima
dugu, tamnu kosu i nosi srebrno-sivu koktel-haljinu. Kada je Tomas zazove, ona se okrene i
odmah zakorači prema Filipeu pa ga nježno zagrli. Prihvati poljupce u oba obraza i živahno
porazgovaraju. Dok se odmiče, obrati pozornost na mene.
„Beatriz, zadovoljstvo mi je predstaviti ti Seren Maddison”, Filipe mahne rukom u mom
smjeru. Osjedam kako Tomas gleda, kao da očekuje da de se nešto dogoditi.
„Ah, Seren Maddison”, odgovori Beatriz zvučedi kao da se umjereno zabavlja.
Pružam ruku i čvrsto se rukujem s njom. Na svoj užas, vidim da se malo trznula, a ruka joj je
iznenađujude mlitava, nešto što nisam očekivala.
Odmjeri me savršeno našminkanim očima, upijajudi svaku pojedinost kao da ih bilježi u
pamdenje. Nakon što sam pokazala Carolini sadržaj svog ormara i nakon što sam isprobala
nekoliko haljina, odlučile smo igrati na sigurno. Izabrala sam običnu, mornarsko plavu haljinu
kratkih rukava Karen Miller. To je moja verzija male, crne haljine, ali mornarsko plava bolje mi
pristaje uz put. Stoji mi kao salivena i ne gužva se, tako da je savršena za poslovne svrhe. Večeras
je jedini ukras na meni velika srebrna narukvica i par jednostavnih naušnica u obliku pera.
Beatriz spusti pogled prema mojim prelijepim, svjetloplavim cipelama niskih potpetica i s
remenom oko pete Louisa Vuittona. One su dar mojih roditelja za trideseti rođendan. Dok joj se
pogled vrada na moje lice, nije pomaknula nijedan mišid. Na trenutak nervozno odmaknem
pogled pretražujudi prostoriju u potrazi za Reidom, ali ne vidim ga.
„Napokon se upoznajemo”, nastavlja Beatriz. „Toliko sam toga čula o tebi.” Glas joj je tih,
naglasak šarmantan.
Muškarac nama slijeva zazove Filipea i ja okrenem glavu dok Tomas polaže ruku na Filipeovo
rame i zatim se ispričaju. Nemam izbora nego stajati i pristojno razgovarati s Beatriz, ali ona
samo zuri u mene.
„Oduševljena sam što sam uključena u novi projekt galerije, a izložba de biti vrhunac ljeta.”
Govorim ležernim, ali službenim tonom.
Osmjehne se, ali to je ona vrsta smiješka koji zalijepiš na lice na zabavi, koji ne dolazi iz očiju.
„Dobro je da si došla večeras. Pogotovo zato što Reid ne može dodi, a poprilično nam nedostaje
osoblja.”
To mi je jasno pokazalo moje mjesto.
„Moj suprug, pa, u biti, moj bivši suprug - ali znaš kako ide s tim stvarima... dvoje strastvenih

54
 Knjige.Club Books

ljudi snažnih karaktera.” Ton joj se promijeni, u glasu joj se osjeti bezbrižan smijeh, kao da mi se
povjerava. A nije tako, postavlja pravila. „Reidu treba odmor. Previše ljudi oko njega zahtijeva
njegovo vrijeme.” Sijevne pogledom prema meni i podigne obrvu.
Tupo je gledam. Što želi redi?
„On je slavan umjetnik”, nastavi. „Njegovo je vrijeme dragocjeno. On ne rješava iritantne
problemčide koje bi ljudi toliko lako mogli riješiti i bez njegova mišljenja. Reid je ljubazan čovjek,
ponekad i previše ljubazan, na vlastitu štetu. I to se ne bi trebalo pogrešno shvadati. Bilo bi
žalosno kada bi netko smatrao da on ima vremena za gubljenje na nekakav mali... hir.”
Više me ne gleda, kao da me otpravila. Primijetila sam da joj je, dok mi je držala taj mali
govor, pogled bio posvuda, kao da neprestano pretražuje prostoriju. Govori o meni i obje to
znamo, ali ja sam posljednja osoba koja je večeras zanima. Sigurna sam barem u to da ne zna što
se dogodilo i da me tek opdenito upozorava. Stoga odlučim da je najbolji plan djelovanja
osloboditi je briga, ne samo zato što sam ovdje poslovno nego i zato što je ovo moja prilika da je
pridobijem. I time Reidu olakšam život.
„Mora da je ovo teško razdoblje, Beatriz. Pogotovo kada je Reid u tolikoj mjeri uključen u
pripreme za izložbu u galeriji. Uvjeravam te da cijeli tim neumorno radi kako se ni najmanja
sitnica ne bi zanemarila. Ali kada se bude radilo o područjima u kojima surađuju različite
discipline, naravno da demo zatražiti njegovu potpunu suglasnost. Reid je središnja točka našeg
ljetnog slavlja i moj je posao osigurati da bude u potpunosti zadovoljan načinom na koji je
predstavljen njegov rad.”
Osmijeh joj izblijedi i na sekundu joj padne maska. Beatriz je vrsta žene koja vlada
prostorijom i ved joj je dosadio naš razgovor. Shvadam to kao dobar znak, da me ne smatra
prijetnjom i na koji način.
„Onda deš uvažiti koliko je bitno da napuni baterije u prikladnu okruženju. Negdje gdje mu
nede smetati napornim sirnicama. Dok se on opušta, naravno da je na meni da pomognem
Tomasu kako god znam. Jesi li donijela uzorke tkanina na odobrenje?”
Beatriz mi ne ostavlja nikakvu sumnju u vezi s ulogom za koju misli da je još uvijek igra, a tko
sam ja da to dovodim u pitanje?
„Jesam. U automobilu su i bit de mi drago izložiti ih za tebe i tvoje goste.”
„Vitore”, zazove Beatriz domahnuvši mu i shvadam da se motao onuda u iščekivanju njezinih
uputa. „Molim te, pomozi Seren da postavi svoju malu prezentaciju. Pretpostavljam da de nam
Filipe sve objasniti, stoga du sada razgovarati s njim o tome. Mislim da demo je zakazati za sedam
i pol. Uvjerena sam da ti je to dovoljno vremena da mu sve pripremiš”, uputi me i ja kimnem,
igrajudi svoju ulogu.
Je li Vitor odan Beatriz ili Reidu? Sine mi da je ona možda svjesna kako ovo nije moj prvi
posjet Casi da Floresta, što bi me stavilo u nepovoljan položaj što god ja rekla ili učinila.
„Naravno. Hvala.”
I tako se okrene i odjuri u potrazi za nekim vrijednim njezina vremena.
Dok Vitor i ja idemo prema automobilu, pitam se je li Reid u nekoj vrsti toplica. Je li on
zamolio Beatriz da ga zamijeni ili je to njezina zamisao? U svakom slučaju, ne tiče me se, znam.
Što god da se događa, dalo joj je savršenu priliku da se vrati u njegov život. Ona je žena koja
zahtijeva pažnju i kada uključi šarm, opčini te. Ali moj instinkt vrišti da budem oprezna. Kako je
netko tako osjedajan i ljubazan završio s tako hladnom, proračunatom ženom? Uhvatila sam se
kako odmahujem glavom i Vitor se okrene pogledati me, zbunjen dok prilazimo automobilu.
„Zaboravila sam zatražiti ključeve od senhor Ferreire!” uzviknem, ljutita što sam dopustila
Beatriz da me uznemiri.
Vitor kimne i podigne ruku da mi naznači da ostanem ovdje dok on žuri natrag u kudu.
Kako dnevna vrudina malo slabi, siđem s prilaza na travnjak. Na trenutak izujem cipele,

55
 Knjige.Club Books

divno je osjetiti meku, proljetnu travu pod nogama. Ovdje, na rubu šume, s planinskom
pozadinom, božanstveno je. Ali mjesto je toliko izdvojeno, a ova večer dokazuje da kuda treba
ljude, da je podignuta za zabave. Ovo nije dobro okruženje za usamljena čovjeka koji sada
sumnja u sve u svome životu.
Stojim ondje, pokušavam zamisliti što Reid osjeda kada se vrati kudi. Sam, osim Vitora,
Gisele i, bez sumnje, neprestane struje ljudi koji su potrebni za njezino održavanje, osjeda li se
kao zatvorenik svog uspjeha? Tužno je biti okružen ljepotom u ovoj očaravajudoj okolini, a opet,
ova je suvremena seoska kuda malo više od elegantnog mjesta za javna događanja. Pitam se je li
Reid ono što Beatriz želi ili je to način života, a ova ju je večer podsjetila na to kako je vratiti se
pod svjetla reflektora. Iz onoga što sam ved vidjela, to je uloga koju igra s lakodom i autoritetom.

***
Marljivo radedi u kutu i pokušavajudi zanemariti bučno čavrljanje u pozadini dok postavljam
video, drago mi je da me nešto zaokuplja. Večeras se sve svodi na stjecanje kontakata i jasno je
da Tomas i Beatriz dobro surađuju kao tim.
Raspakiravam pakete tkanina, a Vitor vrlo ljubazno uredi da dva konobara donesu dugačak,
uzak stol preko kojeg ih mogu prebaciti.
Filipe juri prema meni, pogledava na sat. „Žao mi je zbog promjene plana, ali Beatriz je
uporna. Mogu li pomodi s nečime?” provjerava, što je pažljivo od njega.
„Nije problem. Antero je složio kratak video i poprilično je sveobuhvatan. Beatriz bi željela
vidjeti uzorke pa du joj dati mali uvid. Bojim se da je zbog mog ograničenog portugalskog i
Vitorovih nekoliko riječi engleskog on otišao potražiti dvije stvari za mene, ali nisam sigurna da je
shvatio što trebam.”
„Što trebaš?”
„Nešto na što mogu nasloniti ovaj ukrasni jastuk tako da se istakne i nešto što je dovoljno
teško da učvrsti ove pojase tkanine, i spremni smo.”
Filipe mi se ohrabrujude nasmiješi i zatim odjuri dok ja odmotavam tkanine. Glave se ved
okredu prema meni iz iskrene znatiželje i moram biti brza.
Nekoliko minuta poslije, pojavljuju se Vitor i još jedan muškarac, svaki od njih nosi maleno
kameno postolje. Filipe im je za petama i vidim da želi započeti. Pokažem gdje de odložiti teške
ukrase i brzo učvršdujem kutove tkanina. Uredno poravnam tkanine i izložak je gotov.
„Sjajan posao, Seren”, komentira Filipe dok se odmiče kako bi se divio mom uratku. Petljam
oko daljinskog upravljača, zaustavivši snimku na samom početku. Zadovoljna sam rezultatom jer
je sve to nabacano u posljednji tren.
Tomas priđe izlošku i okrene se prema meni. „Reid de se oduševiti kada vidi ovo, tkanina je
doista udahnula život njegovu djelu. Excelente!” Domahne Beatriz i ona nam se pridruži.
Vrijeme je da se udaljim i stopim s pozadinom dok se njih troje okupljaju oko izloška. Mnogo
gestikuliraju dok Beatriz pregledava dizajn, a Filipe ih oboje uvlači u vrdog živahna razgovora.
Drugi se uzvanici sada okupljaju u luku oko nas i predstava počinje. Tomas predstavlja
Filipea koji mi mahne i tako mi naznačuje da započnem s prezentacijom. Beatriz možda na
početku nije mislila da je ovaj projekt dobra ideja, ali sudedi prema izrazu njezina lica, rekla bih
da se slaže sa svime.
Opdenito se osjeda uzbuđenje dok Filipe privodi svoj uglancan i dobro prihvaden govor
kraju. Okrede se pokazati u mom smjeru, rijeka njegovih riječi meni je nerazumljiva. Na moje
iznenađenje, ljudi zaplješdu i neugodna mi se vrelina uspne prsima.
„Bravo, Seren”, Beatriz mi se odjednom pojavi sa strane, naginjudi se prema meni dok
govori. „Pogrešno sam procijenila situaciju. Nisam imala pojma da je ovaj projekt tvoje dijete.
Ova je suradnja odlična ideja. Sa zadovoljstvom potvrđujem da odobravamo dizajne.” I ponovno
ode. Malo te pohvali prije nego što uspostavi autoritet.

56
 Knjige.Club Books

Umjesto onog bezizražajnog, lažnog osmijeha koji je nabacila prije, sada me gleda sa
zanimanjem. Ali što se mene tiče, Reid je jedina osoba koja može odobriti tkanine i pitam se
testira li me Beatriz. Instinkti mi govore da se ne bi suzdržavala pokazati njegovo mjesto bilo
kome tko bi se usudio dovesti u pitanje išta od onoga što je rekla, stoga joj uljudno uzvratim
osmijeh.
Tomas i Filipe ved kruže među ljudima i mora da su oduševljeni večerašnjim odazivom. A
opet, sama osoba čiji je naporan rad i talent sve ovo nadahnuo nije ovdje da primi čestitke. To se
čini pogrešnim, ali znam da ne bi uživao u ovome, što nije ništa više nego prodajna promidžba, i
sigurna sam da de do kraja večeri nekoliko izloženih slika imati nove vlasnike. Poglavito zbog
Beatrizine želje da dokaže kako se vratila i da misli ozbiljno.

***
Na putu kudi, Filipe mi ljubazno ispriča o reakcijama na večerašnje događanje i pitanjima koja su
ljudi postavljali. Zanimljivo, potvrdio je da je Tomas zatražio sastanak sa sva tri člana odbora kako
bi raspravio o mogudnostima uspostavljanja još čvršdih veza.
„Misliš, stalni postav?”
„To ne bi bilo mogude jer su umjetnička djela na posudbi samo do kraja rujna. Sve što ostane
neprodano poslat de se na Reidovu sljededu veliku izložbu najesen. Koja je, čini mi se, u
Francuskoj. Ne, Tomas je zainteresiran za razvijanje bližih poslovnih odnosa s tvrtkom Bernadette
Brodeur. Beatriz smatra da je to prilika koja se ne propušta. Bila je impresionirana, Seren, a sada
je željna uključiti se i smanjiti pritisak na Reida. Razmotrit demo mogudnost da galerija proširi
ponudu suvenirnice na trajnu ponudu tekstilnih proizvoda i razvijanje novih dizajna u
nadolazedoj godini.” Zvuči zadovoljno.
„To je sjajna ideja i sigurna sam da de Bernadette biti oduševljena što postoji mogudnost da
se ovo tako pozitivno nastavi”, odgovorim.
Iako je to istina, moram se zapitati je li Reid uopde svjestan ovakva razvoja događaja. No
doimat de se čudnim ako to upitam jer je to itekako izvan moje nadležnosti.
Sada je mrak i Filipe je čvrsto usredotočen na cestu, ali kada nagne glavu da baci oko na
retrovizor, nakratko me pogleda. „Sjajan posao, Seren, i molim te, zahvali svom timu na
marljivosti. Videoprezentacija je bila izvrsna i mislim da bismo je mogli postaviti na našu stranicu,
što misliš?”
„Antero je naporno radio da je završi na vrijeme i sigurna sam da de mu biti drago to srediti
u ponedjeljak.”
„Posjeduje informatičke vještine?” upita Filipe zvučedi iznenađeno.
„Da. Itekako nam je doprinio.”
Kada se automobil zaustavio ispred Marijine kude, Filipe iskoči da uzme moju aktovku iz
prtljažnika. Isprati me do vrata uz zahvale što sam se pobrinula da sve prođe tako glatko prije
nego što mi je vrlo srdačno zaželio laku nod.
Onog trenutka kada sam prešla prag i zatvorila vrata iza sebe, skidam cipele. Bole me mišidi
listova i drago mi je da sam nosila samo niske potpetice jer bi bilo što više bio pakao. Adrenalin
mi još uvijek juri tijelom i znam da de mi trebati neko vrijeme da se opustim. Iznenadi me lagano
kucanje na vratima i pitam se što sam ostavila u automobilu dok hodam prema vratima.
„Oprosti što ti smetam.” Nije Filipe, Reid je i srce mi smjesta zabubnja u prsima.
Brzo se odmaknem i dopustim mu da uđe pa pogledam van da provjerim je li netko u blizini.
„Jesi li dobro? Tek sam se sada vratila.”
„Znam, parkirao sam niže u ulici i gledao. Vidio sam Filipea kad se odvezao.”
Stojimo i neugodno gledamo jedno u drugo.
„Baš sam krenula skuhati šalicu kave. Želiš mi se pridružiti?”

57
 Knjige.Club Books

Kimne slijededi me u kuhinju. „Na putu sam kudi, ali najprije sam želio provjeriti jesi li ti
dobro. Kako je prošla večer?” Vidim koliko je iscrpljen, a ipak mu je prva pomisao briga za mene,
što je dirljivo. Smatra li da je možda njegova večerašnja odsutnost pogrešno shvadena? Ili da me
je na neki način razočarao, što bi bilo krajnje smiješno.
„Dobro sam i sve je doista dobro prošlo. Tomas je sve imao pod kontrolom, tako da se
možeš opustiti.”
„Je li Beatriz bila ondje?”
Zastanem i okrenem se prema njemu. „Jest.”
„Kvragu! Mogao sam i misliti.”
Dakle, onda on nije bio dio te odluke.
„Bolje da sjedneš. Izgledaš iscrpljeno.”
Dok završavam kuhanje kave, čujem ga kako izvlači stolicu i tiho uzdiše dok se spušta na nju.
„Posljednja su dva dana bila teška i želio sam ti osobno objasniti jer ne mogu ni zamisliti što
misliš. Nakon što se ono dogodilo, odabir trenutka bio je vrlo loš. Mislio sam ono što sam rekao,
Seren, nemam namjeru povrijediti te, ali moj je život u potpunom rasulu.”
Stavljam šalice na stol i sjedam nasuprot njemu.
„Mora da si i ti umorna”, nastavlja proučavajudi mi lice. U njemu je tuga koje ondje nije bilo
posljednji put kada smo bili zajedno.
„Umorna, ali ne pospana, ako me razumiješ. Želiš li mi ispričati o tome?”
Prsti mu lagano zaplešu uz vrelinu iz šalice pred njim. Puca po šavovima, a ja sjedim ovdje,
gledam svaki njegov pokret i blage promjene u izrazu njegova lica. Te tamnosive oči imaju
podočnjake, ali on je i uznemiren. Kada ga umor udari, kao mene, utonut de u dubok san, ali to
bi moglo biti još satima daleko.
„Ana, moja kdi, pobjegla je. Beatriz me histerično nazvala, rekavši da misli kako je pobjegla s
dečkom kojeg poznaje iz škole. Jednostavno sam uskočio u automobil i odvezao se u Porto,
naravno, i ubrzo nakon što sam došao, otkrio sam da su se Ana i Beatriz opako posvađale
otprilike sat prije nego što je nestala.”
Sjedim u tišini, gledam njegovo lice i znam da je prošao kroz pakao.
„Bio sam spreman nazvati policiju, ali Beatriz je to željela zataškati i prepustila je meni da je
pronađem. Iako je Ana na mnogo načina živjela pod staklenim zvonom, nikada nismo skrivali
opasnosti koje joj stvarni svijet može donijeti. Ona je tipična tinejdžerica, počinje se buniti protiv
Beatrizinih poprilično strogih pravila, ali obično nije buntovna. Koliko sam shvatio, bila je ljutita
nakon onoga što je završilo kao nadvikivanje s majkom. Kada je Beatriz otišla razgovarati s njom
nakon što se smirila, Ane više nije bilo.”
„Ali pronašao si je? Je li dobro?”
„Jesam. Rano jutros. Bilo je to jedno od posljednjih mjesta na kojima sam pokušao i bojao
sam se da, ako ne bude ondje, nedu znati što sljedede učiniti. Njezina školska prijateljica živi
nekoliko željezničkih stanica dalje i bilo je to malo nategnuto.
Kada sam pokucao na njihova vrata, roditelji su rekli da nisu vidjeli Anu, ali su me, sredom,
pozvali unutra jer sam bio u lošem stanju. Bilo je očito da je Sofia, kad su je pozvali da siđe
razgovarati sa mnom, nešto skrivala. Bili su šokirani i ispričavali su se, uvjeravali su me da bi
smjesta nazvali Beatriz da su znali kako je Ana pod njihovim krovom.”
„Pobrinula se da je odmah ne otkrijete. Sigurno si bio očajan.”
„Jesam i bilo je teško ne pomisliti kako se nešto loše dogodilo. Ana je samo željela nešto
dokazati, što je i uspjela. Ovo je preplašilo Beatriz, a mene je prestravilo. Nije sretna i nešto se
mora promijeniti. Što točno, još uvijek ne znam, ali shvada da nikada više ne smije izvesti ovakvo
što. Odmah sam nazvao Beatriz, ali kada smo se Ana i ja vratili u njihovu kudu, nje više nije bilo.

58
 Knjige.Club Books

Nisam imao pojma da se odvezla u Lisabon. Odveo sam Anu njezinoj teti i nisam je želio tek tako
ostaviti, pa sam ostao na ručku. Potom smo nas dvoje otišli u dugačku šetnju i razgovarali neko
vrijeme. Pitao sam je za tog dečka kojeg je Beatriz spomenula i nasmijala se, zvučala je zgranuto.
‘On je samo prijatelj, tata. Spomenem ga kad ne mogu na kraj s mamom’, rekla mi je. Nasmijao
sam se i činilo se kako je to opustilo situaciju, činjenica da je nisam izdao. Rekao sam joj da mi je
ovo bilo upozorenje. Ubudude, ako je uzrujana zbog bilo čega, jasno sam joj dao do znanja da
moram biti uključen.”
„Dobro je ispalo, Reide. Ali kako užasno razdoblje. Najgora roditeljska nodna mora.”
„Koju nikada više ne želim proživjeti. Čim sam se vratio u Lisabon, prvo si mi ti pala na
pamet. Iznenadio sam se kada te večeras Filipe dovezao kudi. Izričito sam zamolio Tomasa da
sredi automobil koji de te pokupiti i vratiti kudi.”
„Kada je Beatriz pozvala Filipea, on je predložio da idemo zajedno. Zabava je dobro prošla i
pobudila je dosta zanimanja, pa se u tom pogledu možeš opustiti.”
„Znači da je bila zauzeta”, komentira, zvučedi ljutito. „Kladim se da je Beatriz obradila
prostoriju kao da još uvijek pripada onamo. Nadam se da ni na koji način nije bila nepristojna
prema tebi. Ponekad se može činiti dosta oholom.”
„Bila je... pristojna i rekla je da je suradnja bila divna ideja.”
„Pa, i to je nešto, valjda. Tomas ne bi pozvao Beatriz da dođe a da prije ne provjeri je li to
meni u redu. Ne mogu ni zamisliti njegovu prvotnu reakciju kada se pojavila. Trebao joj je biti
prioritet iskupiti se Ani nakon svađe i kladim se da je u najmanju ruku bio iznenađen.”
Reid je toliko umoran da samo izgovara svoje misli naglas, a ja tiho sjedim i pijuckam kavu
dok on raspreda.
„Tomas je otpočetka siguran u ovaj projekt, ali kada je Beatriz čula za njega, nije bila sretna.
Naravno, nije razgovarala sa mnom dok joj nije zatrebala pomod. Ironično, čini se da je ova
epizoda s Anom išla u njezinu korist.”
Uzdahne i utone u tišinu, a ja ništa ne kažem. Smirujude je i prođe nešto vremena dok sjedi i
zuri u šalicu pred sobom.
„Reide, doista nema potrebe da misliš kako mi moraš objašnjavati što radiš. Samo mi je
drago daje Ana na sigurnom.”
„Molim te, Seren, moraš shvatiti što se događa jer si mi važna. Beatriz upotrebljava našu
kder kao pijuna između nas i zlo mi je od toga. Naš je razvod bio mučan, ali obiteljske veze ostaju
zauvijek, a to je nešto čime se treba baviti. Ali kao da me Beatriz pokušava kazniti tako što okrede
Anu protiv mene uz insinuacije da mene nije briga što je ona nesretna. Sada joj se to obilo o
glavu jer je otišla predaleko i njezina se obitelj slaže. Bili su neizmjerna podrška ovih dana.”
Vidim da mu je barem zbog toga laknulo.
„Ako nastaviš razgovarati s Anom, nadajmo se da deš modi pronadi rješenje koje svima
odgovara.”
„Pa, barem je Ana sada svjesna da nikada nisam prestao mariti. Večerašnja je zabava bila
važna i svi de se pitati zašto nisam bio ondje, ali zbog toga što sam je stavio na prvo mjesto
shvatila je da du uvijek sve ostaviti ako me zatreba. Trebale su joj dvije godine da se smjesti
nakon što je Beatriz ustrajala na tome da se presele u Porto. To je treda velika selidba u Aninu
životu i da se sada vrate u Lisabon, iako joj još uvijek nedostaju prijatelji koje je ovdje stekla,
ponovna promjena škole previše bi je omela. Barem je to nešto oko čega smo se ja i Beatriz
složili. Ali potaknut du Anu da dolazi ovamo vikendima i tijekom praznika.”
Samo Anu, pitam se, ili Anu i Beatriz? Što god Beatriz ima redi o njemu, ne može osporiti
njegovu ljubav prema kderi. Ali ako traži način da se polako uvuče natrag u Reidov svakodnevni
život, bi li razmotrila staviti kderin interes na drugo mjesto u odnosu na svoj?
„Pozitivno je što ideš naprijed, Reide. Nisi ti kriv”, odgovorim pokušavajudi ga utješiti.

59
 Knjige.Club Books

„Znam. I Beatriz je nešto naumila, a dobra je u izvlačenju informacija iz ljudi oko mene. Ne
mislim da žali što smo se razveli, ali smatra da je njezino pravo paziti ne samo na svoj dio Case da
Floresta nego i na kderino nasljedstvo. To je izlika kojom se koristi kako bi se nastavila miješati u
moje poslove, unatoč brakorazvodnoj nagodbi. Nema više nikakvog financijskog interesa za
londonsku nekretninu ni na bilo koju drugu moju imovinu, ali još uvijek se radi o novcu. Problem
je što nema šanse da skupim pola vrijednosti tog mjesta, a ne mogu ga prodati. Previše je koštalo
izgraditi ga i prevelik je to udarac. Kada napokon uspijem ostvariti svoj san, u smislu umjetničke
škole ili galerije, ispunit de svoj potencijal i oživjeti. Dok se to ne dogodi, jednostavno mi cijedi
financije.”
„Našao si se u teškoj situaciji. Ali u međuvremenu još uvijek imaš život, Reide, a svatko ima
pravo na privatnost.”
„Beatriz me pokušava stjerati u kut prije negoli bude prekasno i to je bio okidač za ovaj
incident.”
„Prekasno za što?” upitam. Sada sam zbunjena.
„Ti si pametna i lijepa mlada žena, Seren. Možda nisi svjesna toga, ali tvoja je prisutnost
izazvala pomutnju. Beatriz te doživljava kao prijetnju.”
Sada razumijem ledeno hladan pogled u njezinim očima.
„O, Reide... Da zna...” Zlo mi je.
„A da zna kakvi su moji osjedaji prema tebi, mogla bi nam oboma učiniti živote
nepodnošljivima kad bi htjela. Nije joj ispod časti prikazati nekoga u lošem svjetlu ako to njoj
odgovara. Zato sam sada ovdje, da se ispričam za svoju glupost. Nisam imao pravo uvudi te u ovo
jer si nisam mogao pomodi i to je jadno. Nede se obrušiti na mene jer bi to financijski utjecalo na
nju i na Aninu bududnost, ali ima Filipeovu pažnju jer dvije obitelji mnogo godina imaju bliske
veze. To je nešto što njeguje kad god joj je to u interesu.”
Pokušava li Reid natuknuti da bi moja karijera - i moj život u Lisabonu - mogli završiti ako
Beatriz tako odluči? A ako postane gadno, to bi moglo unazaditi bilo kakav napredak koji postiže
s Anom. Večeras je Beatriz savršeno jasno svima pokazala da se još uvijek vidi kao velik dio
Reidove karijere, ako ne i života. Kako se to uklapa u njegove planove, nemam pojma.
Srce mi se slama. Reid i ja ne činimo ništa pogrešno. Ne možemo ignorirati ovu povezanost
koju osjedamo i zašto nam ne bi bilo dopušteno istražiti je? Oči mi se ispunjavaju suzama koje
nisam sposobna sakriti. Nije pošteno i nije ispravno.
„Sada sam te uzrujao, a to mi uopde nije bila namjera. Samo se pripremam za ono što
slijedi. Znam da du, kad se vratim kudi, vjerojatno redi nešto što du požaliti.” Duboko uzdiše dok
poseže za mojom rukom na nekoliko trenutaka.
„Ostani onda večeras ovdje, sa mnom. Sve de izgledati vedrije ujutro, nakon nekoliko sati
odmora.”
Reid ustane, pruži ruku da me izvuče sa stolice i čvrsto me zagrli. Nakon nekoliko minuta,
odlazimo u spavadu sobu i ležimo privijeni jedno uz drugo, sve dok iscrpljenost ne dopusti
nemirnu snu da nas oboje umiri. To je dovoljno da me uvjeri kako je ono što osjedam stvarno.
Unatoč onome što se događa oko nas, imamo povjerenje jedno u drugo i što doživljavam prvi
put. To znači da odbacujem oprez i ne znam baš što misliti o tome.

60
 Knjige.Club Books

10.
____

SVIĆE NOVI DAN

Budim se rano, smetaju mi ptice, ali suzdržavam se od micanja jer Reid mirno spava nakon
nemirne nodi. Jesu li svi razvodi ovako gadni, pitam se. Novac ne rješava probleme, razmišljam,
stvara ih.
Tek nakon šest okrenem se pogledati Reida znajudi da de se početi meškoljiti kada osjeti
kretanje pored sebe.
Polako otvara oči i na sekundu brzo trepne dok zbunjeno pilji u mene. Tada se nasmiješi na
najnježniji mogudi način. Očarano gledamo jedno u drugo prije nego što nam navru sjedanja.
„Dobro jutro”, tiho promrmlja i protegne ruku da mi dotakne obraz. „Trebao bih se vratiti
prije negoli se tvoji susjedi probude.”
„Znam. Sada si više ne možemo dopustiti pogreške, Reide. Razmišljala sam o ovome i u
nekom de trenutku Ana otidi od kude i započeti svoj život. Tada de se sve promijeniti i odrasla de
joj dob dati drukčiji pogled na život. To bi ti pružilo neku vrstu slobode, zar ne, i olabavilo obruč
koji Beatriz drži oko tebe?” Premjesti se na leđa tako da može uvudi ruku ispod moje glave i
privudi me bliže sebi. „Valjda bi. Ali Ani je samo petnaest godina, možda ne ode od kude dok joj
ne bude dvadeset i nešto. Ne mogu očekivati od tebe da staviš svoj život na čekanje. I ja dolazim
s mnogo problema, Seren. Kako se ono kaže... dobivaš ono što zaslužuješ ili tako nekako. Donio
sam neke loše odluke, a opet, da sam postupio drukčije, ne bih imao Anu u svom životu. Eto,
uvijek postoji cijena. Ali ne zaslužuješ i sama pladati tu cijenu.” Pridigne mi bradu palcem
prisilivši me tako da pogledam ravno u njega. „Tvoje najbolje godine tek dolaze. Ovo je tek
početak, Seren. Savjetujem ti da me zaboraviš prije nego što se još dublje uvučeš u ovo ludilo.
Možeš li zamisliti koliko bi bilo teško idi naprijed, morati neprestano biti na oprezu kad god bismo
bili blizu? Ne bi bilo lako i to nije način na koji se počinje veza.”
Utonemo u tišinu.
„Slažem se, ali imaš pravo na život, Reide. Ništa ne mijenja tu činjenicu. Nisi više oženjen.”
„To je Beatriz malena, nevažna pojedinost. U Portugalu je obitelj na prvome mjestu. Njezine
su veze pomogle i to je bilo pravo partnerstvo u tom smislu. Bez njezina utjecaja ja danas ne bih
bio ovdje i svi oko nas svjesni su te činjenice. Uključujudi mene.” Nasmije se ironiji situacije.
„Nisam samo zarobljen, nego su mi i ruke vezane.”
Reid treba Tomasa i Beatriz ako se misli nastaviti probijati. Ako ne, sve što je žrtvovao bit de
nizašto.
Ispruži ruke i isprepletemo prste.
„Misliš li da smo se poznavali u prošlom životu?” razmišlja. „Onog trenutka kada smo se prvi
put sreli uživo, oduzela si mi dah. Hodala si prema meni dok sam otvarao vrata automobila i
povezali smo se. To je ludo, nije li?”
Kada zatvorim oči, prizor Reidova lica ne blijedi, ostaje snažno prisutan i pitam se ima li
pravo. Je li slučajnost što sam završila ovdje, u Lisabonu, ili postoji nit koja se proteže kroz
vrijeme i spaja ljude?
„Nisam sigurna jesam li shvatila u što vjerujem kada se radi o sudbini i onome što se nalazi
nakon ovog života. Moja majka uvijek kaže da istomišljenici privlače jedni druge. Možda se više
radi o empatiji. Dvoje smo pojedinaca koji su odlučni stvoriti bolju bududnost za sebe i možda
odišemo vibracijama koje samo supatnici mogu osjetiti”, predlažem.

61
 Knjige.Club Books

Reid se nasmije. „Kakvim - očajničkim?”

„Ne!” odlučno odgovorim. „Optimističnim, raširenih ruku dočekujemo promjene u svojim
životima. Došla sam ovamo uvjerena da je vrijeme da živim svaki dan bez žaljenja, a to je značilo
okrenuti leđa negativnosti oko mene. To je još uvijek moj cilj”, kažem iskreno.
„Pa, potpuno sam spreman na promjene, ali trenutno mi malo nedostaje optimizma. U
stvarnosti, u doglednoj bududnosti možemo se samo šuljati i krasti zajedničke trenutke dok ne
uspijem poništiti sva ograničenja”, Reidov je ton sumoran. „Rizici su vrlo stvarni, Seren, i ne
mogu to dovoljno naglasiti.”
„Ako ti možeš živjeti s time, mogu i ja. Nemojmo pretpostavljati što bi se moglo ili ne bi
moglo dogoditi. Snovi se često mijenjaju tijekom vremena, a i ljudi”, nježno odgovorim.
Možemo li se nadi na pola puta, pitam se. Savršen kompromis u kojem bi naše različite
težnje mogle suživjeti.
„Nedeš odustati od mene, zar ne?” Osmijeh mu je prožet tugom. Izgleda da Reid smatra
kako je njegova situacija beznadna i da je to bitka u kojoj ne može pobijediti. Ali odluka je u
potpunosti njegova i ne shvadam zašto on to ne vidi.
„Vjerujem u borbu za ono što je bitno. Tako sam dosada živjela i ne namjeravam se sada
promijeniti.”
„Idemo dan po dan, Seren, ali ako se umoriš od svega, samo trebaš redi. E sad, mislim da de
mi trebati jaka kava prije nego što me izguraš kroz vrata. Beatriz de se osjedati pobjedonosno jer
se uvukla natrag u kudu. Bog zna što je zakuhala u posljednja dvadeset četiri sata. Nadajmo se da
de biti onoliko lako navesti je da ode iz kude koliko joj je bilo lako uvudi se u nju bez mog
dopuštenja.”

***
Ostavljena sama sa svojim mislima, odlučim zaputiti se u radionicu. Vrijeme je da započnem
novu skulpturu inspiriranu jednom od Reidovih slika koje prikazuju Prirodni rezervat ušda rijeke
Tajo. Uhvatio je vjetrušu u letu i njezina su krila širom rastvorena, doima se kao da lebdi na
povjetarcu. Ima nešto privlačno u toj usamljenoj ptičici. Ne to što je bila sama, nego to što je bila
slobodna kliziti i kružiti nad golemim prostranstvom što se proteže ispod nje. Izgledala je tako
kraljevski, kao da je taj djelid sekunde u kojoj ju je Reid uspio uhvatiti odlučujudi trenutak. Bio je
tamo osjedaj potpune slobode, kao da su vjetar, nebo i krajolik stvoreni samo za nju.
Uvedala sam fotografiju i ispisala je, a danas je vrijeme da započnem. Tu je uvijek mjehurid
uzbuđenja koji se penje u meni kada god započinjem novo djelo. Važna je svaka pojedinost.
Veličina, perspektiva, ispravna tehnika kako bi vizija oživjela. Reidovi su potezi kistom lagani, a
prelijepa obilježja na perju ptice izgledaju kao da svjetlucaju, poput sitnih, pojedinačnih komada
mozaika. Bit de potrebni sati rada da bi se ovo oživotvorilo i bit de to posao iz ljubavi, posveta
traganju za slobodom. Svaki pojedini komad ručno du izrezati iz tankih aluminijskih ploča i
obraditi čekidem preko ukošena ruba stare stege na radnoj površini.
Upotrijebim škare za lim kako bih oblikovala najveda pera, ponavljanje me smiruje, trud i
koncentracija umiruju moje teške misli. Ne ometaju me čak ni zvukovi susjedstva koje se budi što
prodiru kroz otvoren prozor. Spokojna sam i zahvalna jer me život doveo ovamo. Za sve
probleme i brige kroz koje sam prošla, nitko mi ne može oduzeti obedanje za sutrašnjicu i što bi
mi ono moglo donijeti. Odbijam odustati, dopustiti da mi drugi ljudi postavljaju granice i nedu
živjeti u strahu. Reid i ja zgrabit demo naše trenutke srede i ako je to sve što nam je suđeno, onda
neka bude tako. Nikome ne šteti i, ako smo diskretni, prodi de dani i tjedni i tko zna što bi se
moglo dogoditi u bududnosti?
Spustim pogled na mobitel kada zasvijetli i zadrhti na rupičastoj, drvenoj klupi. Skidam
rukavice, grabim ga i vidim da je Carolina.
„Olá, Seren. Kako si jutros?”

62
 Knjige.Club Books

„Dobro, hvala, a ti?”

Naslanjam se na drvenu klupu i netremice gledam u vrt.
„Antero je upravo nazvao da vidi radimo li išta u vrijeme ručka. Njegov bend nastupa u Time
Out Marketu. Kaže da de, ako smo zainteresirane dodi, oko jedanaest, dati sve od sebe da
rezervira sjededa mjesta. Znaš kakva gužva bude. Što misliš? Zvuči zabavno, ne?”
„Voljela bih dodi. Hodemo li se nadi kod trajekta? U koliko sati?”
„Deset i trideset?”
„Savršeno, vidimo se poslije, veselim se.”
Radim još neko vrijeme razmišljajudi o Carolini i Anteru i o tome kako je uzbuđeno zvučala.
Dobro je što mogu idi s njom jer mi nešto govori da bi joj bilo neugodno da se sama pojavi. Lijepo
je za promjenu učiniti nešto za nju, da joj uzvratim ljubaznost koju mi je pokazala. Svijet je pun
dobrih ljudi, a opet, nije li ironično kako ogorčena, osvetoljubiva i sebična manjina okupira naše
vrijeme i pažnju dok se borimo poništiti njihovu štetu.

***
Svi koji dođu u Lisabon naposljetku posjete Time Out Market. Ta dvorana s hranom smještena je
u trgovačkom centru Mercado da Ribeira i zauzima više od polovice ovog starog predjela grada.
Na korak do trajektnog terminala Cais do Sodre, otvoren je 2014. postavši mjesto okupljanja
turista i mještana. Ovo je bez sumnje jedno od deset glavnih mjesta koje treba posjetiti svatko
tko pomno proučava vodiče i planira putovanje.
Neki svrate pojesti nešto na brzinu, drugi su umorni turisti zahvalni na odmoru i punjenju
baterija, ali ozračje je uvijek živahno i ugodno. Čuješ jezike iz cijelog svijeta i ako ne razumiješ što
ti netko govori, jednostavno se smiješiš, upreš prstom i pokažeš oduševljenje sjajnom hranom
koju jedeš.
Carolina i ja jurimo kroz golemu dvoranu s vodem i povrdem. Osoblje je još uvijek u procesu
postavljanja i raščišdavanja dugačkog reda kolica natrpanih jutarnjom dostavom. Čini se da
otvoren prostor i metalna konstrukcija iznad naših glava pojačavaju i najtiši zvuk. Kao da gledam
stroj na djelu, gdje možeš čuti neprestan rad unutarnjeg dijela. Metal na metal kada se kolica
dodiruju, zveket kada je tek ispražnjen pladanj bačen na sve vedu hrpu. Ljudi se dozivaju i vlada
opdi košmar.
Dok jurimo pored tezgi s ribom, gdje jakobove kapice izgledaju kao bijeli biseri, prodoran
miris mora napada nam nosnice. Tada se približimo odjelu s mesom gdje nam uši ispunjava zvuk
teških mesarskih noževa kako se obrušavaju na dobro oribane mesarske daske.
Uđemo u sljededi dio tržnice, uz red tezgi. Ondje je cvjedar, iz svakog centimetra prostora
niču pupoljci koji naviru na prolaz. Tu je i tezga gdje dvoje poslužitelja zauzeto režu peciva, znak
iznad njihovih glava oglašava hot dog de polvo à lagareiro - hobotnicu. Skrenemo desno dok
krivudamo među osobljem, svatko je u žurbi da se pripremi za mnoštvo ljudi koji de uskoro
pristidi kroz vrata kako se približava vrijeme ručka.
Nastavljamo pored Garrafeire nacional, uz zidove su poredani ormaridi sa staklenim
vratašcima i riznicom vina, likera i žestokih pida, čak se odupiremo iskušenju da zastanemo i
divimo se sljededoj tezgi. Mnoštvo kolača i košarica od kojih nam curi slina na usta upravo se
preslaguju i žena nas doziva na portugalskom, nudi nam besplatne zalogajčide. Nastavljamo uz
osmijehe pune isprika.
Prelazimo u glavnu dvoranu s hranom, unutra je vjerojatno manje od sto ljudi, ali ubrzo de
se napuniti, gotovo je jedanaest sati. Pretražujudi uokolo, lako je spaziti Antera i skupinu
muškaraca na drugom kraju goleme prostorije. Međusobno povezane metalne grede što
podupiru krov koji se sastoji od neprozirnih ploča čine prostor svijetlim i prozračnim. Dugačak
red svjetala visi cijelom dužinom greda. Uz sve četiri strane dvorane poredani su restorani, pult
za pultom nabijeni jedni na druge, a unutar svakog tim je kuhara koji pripremaju silno ukusnu

63
 Knjige.Club Books

hranu.
Sve ovdje odabrao je, kušao i odobrio panel novinara i kritičara Time Outa; ne zavaravajmo
se, ovo je iskustvo od pet zvjezdica. S predstavnicima različitih kategorija hrane slavi se istinski
okus lisabonskoga gastronomskog iskustva pod jednim krovom. Ovo je mjesto glavni razlog zašto
sam željela povezati veličanje lokalne kuhinje s galerijinim modnim snimanjem. Kad bismo mogli
stvoriti čak i malo ovakve vreve, bila bih oduševljena.
Ovi maleni restorani pripadaju najpoznatijim portugalskim kuharima i mogla bih provesti
cijeli dan šedudi prostranim, pravokutnim prostorom promatrajudi kako neumorno rade i
uzrujavaju se oko najsitnijih pojedinosti - nevjerojatno s obzirom na tako velik broj gostiju koje
posluže svaki dan.
Carolina me na brzinu pogleda, oči joj sjaje dok prolazimo pored reda stolova koji se protežu
cijelom dužinom prostorije. Idemo prečicom i prolazimo pored jednog od mnoštva barova,
nakratko pogledavši dva velika akvarija ispunjena jastozima i rakovima koji trčkaraju uokolo, a
Antero požuri prema nama kako bi nas pozdravio.
„Baš na vrijeme. Dođite upoznati dečke.”
Antero danas izgleda drukčije i ovo je prvi put da ga vidim ležerno odjevenog.
Ponosno nas predstavi svojim prijateljima kao da nas obje oduvijek poznaje, što me dirnulo.
Pjevač, čovjek po imenu Miguel, prestane ugađati gitaru kako bi se rukovao, a preostala dvojica
iza njega kratko kimnu i osmjehnu se.
Carolina i ja svjesne smo da smo prekinule njihove pripreme i želimo ih što prije ostaviti na
miru.
„Hodemo li se smjestiti na kraj stola?”potičem dok Carolina i Antero neprestano
pogledavaju jedno drugo u pokušaju da umanje značenje trenutka.
„Naravno. Izvest demo četiri seta u dva sata. Ovo je najava koncerta koji demo održati ovdje
sljededeg mjeseca.”
„O, to je zanimljivo. Na internetu sam bacila oko na Time Out Academy, gdje drže tečajeve
kuhanja, ali nisam shvatila da održavaju i koncerti.”
„Da, Time Out Studio ugošduje velika međunarodna imena i ovo nam je važna gaža. Mogu li
vam donijeti što prije negoli se ponovno pridružim dečkima?”
Pogledam Carolinu i nasmiješim se. „Ne brini se za nas. Još malo pa demo naizmjenično
šetati uokolo u potrazi za hranom.”
Antero podigne kovčeg za gitaru i izvuče nam dva barska stolca. Potom položi kovčeg na
nekoliko barskih stolaca nasuprot nama.
„Ubrzo če nam se pridružiti još dvoje ljudi, pa ako biste uspjele sačuvati ukupno osam
mjesta, sve je riješeno. Vidimo se uskoro. Uživajte.”
Carolina izvuče novčanik iz torbe i da mi znak da sjednem. Spuštam se na jedan od dvaju
stolaca za golemim stolom koji je kao ogroman šank za doručak. Ostala sjededa područja
uključuju dugačke klupe s nižim stolovima. Sva su sjededa mjesta zajednička; moraju biti, zbog
popularnosti mjesta, a to doprinosi jedinstvenu ozračju i iskustvu.
„Što želiš popiti?” upita.
„Savršeno bi mi sjela kava, hvala”, odgovorim, a ona nagne glavu u smjeru najbližeg štanda s
kavom.
„Požurit du.”
Ljudi koji rano jedu sada se slijevaju kako bi si osigurali mjesto. Za sat vremena sve de se
popuniti, a razočarani zakasnjeli pridošlice beskonačno de obilaziti uokolo u nadi da de zgrabiti
nečije mjesto čim ta osoba ode. Ali ljudi se dugo zadržavaju, a ono što obožavam kod ovog
mjesta jest to da je savršeno za promatrače ljudi, poput mene.

64
 Knjige.Club Books

Kada sam tek došla u Lisabon, rado sam provodila nekoliko subotnjih sati u šetnji tržnicom.
Uzela bih nešto od raznih grickalica i strpljivo čekala dok se ne oslobodi mjesto za stolom, a tada
bih sjela i gledala kako svijet prolazi. Prvih se nekoliko tjedana vikend vukao dok mi Marijin unuk
nije pomogao urediti radionicu. Bila je natrpana starim namještajem i kutijama koje su se
doslovno raspadale. Nisam imala pojma da bi bilo mogude napraviti dovoljno mjesta da bude
upotrebljiva. Ipak, uz malo Marijina usmjeravanja i uz logorsku vatru, jedne je večeri sve
riješeno. Ondje sam provela vedinu slobodnog vremena, ali biti danas ovdje i sklapati nova
prijateljstva upravo je ono što mi treba.
Približe se dvije žene mašudi Anteru i dečkima. Jedan od njih smjesta dođe upoznati nas. Ni
jedna od njih ne govori engleski, ali imam dojam da je viša žena njegova supruga, a druga
djevojka muškarca na klavijaturama.
Carolina se pojavi nešto poslije ispričavajudi se zbog kašnjenja, ali redovi ved rastu. Drži dvije
male kave i u žamoru razgovora s našim novim družicama, bez sumnje provjerava što one žele
popiti. Nakon razmjene nekoliko riječi i malo smijeha, Carolina se okrene prema meni.
„Kažu da je vrijeme za koktele. Ako sve damo deset eura, Luana de rado čekati u redu.”
Pogledam prema koktel-baru, vijuga poprilično dugačak red, ali ona se ljubazno smiješi dok
dajemo novčanice.
Carolina počne razgovarati i dok se trudim uhvatiti bilo kakve riječi koje prepoznajem -
njihov broj raste svakim danom - rado se isključim dok iza nas ne zasvira bend.
Glave se okredu u našem smjeru, ali mislim da de samo oni koji objeduju u prvih nekoliko
odjeljaka modi jasno čuti glazbu.
Ved je i pozadinska buka sve glasnija, ali uši mi se postupno navikavaju na to.
Kada se Luana vratila, bend je ved na tredoj pjesmi koja je, na moje iznenađenje, na
engleskom, iako je ne prepoznajem.
Nagnem se prema Carolini. „Pretpostavila sam da de sve biti na portugalskom.”
„Antero mi je jednom rekao da su i on i Miguel išli na nekoliko turneja Europom s njihovim
bivšim bendom i da su izvodili neke skladbe na engleskom i francuskom. Nadali su se da de se
probiti, ali naposljetku su se raspali. Ovih dana ne svira često, kaže da nema novca u tome i da
mu je to prestalo biti san. S vremena na vrijeme pomaže Miguelu ako njemu nedostaje jedna
osoba.”
Završavamo s kavama i Luana dodaje dvije velike čaše napola pune sangrije. Nazdravljamo i
pide je divno osvježavajudeg okusa malina s natruhom alkohola i eksplozijom vodnih okusa od
kriški jabuka i jagoda koje plutaju na vrhu.
Danas mi je baš trebala ovakva vrsta opuštanja.
Kada dečki odu na stanku za ručak, Carolina i ja odreknemo se svojih mjesta jer se
ponudimo otidi u potragu za hranom. Nedostaju nam dva stolca i Antero se uputi u suprotnom
smjeru.
„Što demo uzeti?” upita Carolina dok lunjamo oko štanda s gurmanskim burgerima i još
jednog mjestašca koje prodaje sendviče nimalo nalik na one koje sam često uzimala za ručak kod
kude. Imamo šaku punu eura spremnih da nas sve nahrane.
„Antero je pitao možemo li donijeti nešto pastéisa de bacalhau. Hodemo li potražiti i plate
za više osoba?”
„O, obožavam te slane popečke od bakalara i to je sjajna ideja. Idemo onda do Manteigarije
Silve.”
„Ah, dijelimo omiljenu trgovinu delikatesa.”
Kao što smo i predvidjele, red je dugačak, ali uredan i naposljetku dolazimo na red.
„Što demo odabrati, Seren?” Carolina se okrene prema meni dok žena za pultom čeka.

65
 Knjige.Club Books

„Dvije velike plate sira i izbor mesnih proizvoda za početak.” Odvojim se od nje kad je
krenula naručivati kako bih prošetala i pogledala ono što je izloženo. Izvijam vrat da ljudima
provirim iza leđa kako bih nakratko vidjela primamljivu hranu pa se vradam prema njoj.
„Zašto ne zatražimo košaricu ciabatta, nešto punjenih smokvi i par zamotuljaka pata negre.
Taj pršut je izvrstan.”
„Sjajan izbor”, potvrdi, „iako nemam pojma kako demo sve to ponijeti natrag.”
Platimo i stanemo sa strane, a ja predložim da Carolina zamoli Antera za pomod pri nošenju
pladnjeva.
Njihova je naklonost spram drugog jasna kada ih zapazim kako vijugaju kroz postojanu
bujicu ljudi dok žure prema meni. To pokazuje Anterov govor tijela - čak joj obavija rame rukom,
tobože da izbjegne da se netko zabije u nju. Ali ona uživa u njegovoj pažnji i rado mu dopušta da
skače oko nje.
Kada smo se naposljetku vratili do stola, na opde oduševljenje iskrcavamo pladnjeve od
škriljevca. Antero mi prevodi naizmjence s Carolinom kada razgovor uzme maha. U jednom
trenutku Miguel, koji jedini govori engleski, i Carolina zamijene mjesta kako bi izbjegli dodavanje
hrane preko stola.
„Koliko si ved u Lisabonu?” upita me pristojno, započevši razgovor.
„Došla sam u prvom tjednu studenog.”
Naginjemo se naprijed da ponovno napunimo tanjure.
Uzimam dvije tanke kriške prepečene ciabatte i smokvu punjenu patanegrom, tanko
narezanom, sušenom šunkom.
„Želiš li malo sira? Ako podigneš tanjur, možemo se nadati da ga nedemo izgubiti”, nasmiješi
mi se. Sir o kojem govori u obliku je lopte koja se brzo širi po gotovo crnom škriljevcu.
„Voljela bih malo, hvala.”
Posegne za jednom od vilica u središtu našeg dijela stola i zabode je u sir koji se topi, brzo ga
pokupi i stavi na moj tanjur, gdje polako počne curiti.
„Sigurno je najgore preživjeti nostalgiju. Ja sam živio i radio u Engleskoj dvije godine i onda
sam završio na turneji Europom prije nego što sam se vratio ovamo.”
Čekam da se posluži.
„Nije bilo tako loše. Imam hobi koji mi ispunjava vikende, a malo sam i razgledavala grad.”
„Ako ti ikada zatreba društvo ili netko da ti pokaže grad, javi mi. Antero de ti dati broj.”
To je potpuno iskrena ponuda i zahvalim mu. Da mi se nabacuje, zasigurno bi tražio moj
broj, sigurna sam.
Ponovno počnemo jesti i smijem se njegovu pokušaju da stavi sir na komadid kruha, što
završava tako da padne s kruha niz njegovu košulju.
„Postoji trik”, objašnjavam. „Ved sam se suočila s ovim. Moraš ga pokupiti ovako.”
Gleda dok mu pokazujem kako se hrskavom ciabattom približavam i nožem prebacujem
porciju sira na kruh. Ne ide najlakše, ali vedina ipak završi u mojim ustima.
„Vrijedno je truda, nije li?” primijetim dok on slijedi moj primjer.
Pogledam preko ramena i vidim Carolinu i Antera, glave su im blizu dok čavrljaju. Drago mi
je da sam došla, to je bilo ispravno.
Na kraju izvedbe, Carolina i Antero nestanu na neko vrijeme, i naposljetku Miguel i ja
ostanemo sami. Uzimam nam kavu i na kraju ugodno čavrljamo o svemu i svačemu. Njegova je
karijera imala uspone i padove, ali sada je došao do točke u kojoj razmišlja da se više usredotoči
na pisanje pjesama.
„Život je rastrgan kada neprestano putuješ. Vrijeme je da se uvučem natrag u svoj stari život
i pustim korijenje. Mislim da sam bio loš sin.”

66
 Knjige.Club Books

Ne mogu zamisliti da je to istina. „Sigurna sam da si nedostajao obitelji i da su jednostavno

oduševljeni što si se vratio i što ostaješ.”
„Eh, da”, odgovori, zvučedi kao da malo oklijeva.
Pogledam ga u nevjerici.
„Puštanje korijena znači samo jedno mojoj majci i sestrama. Vrijeme je da se skrasim.”
Pogledam Miguela suosjedajno. „O joj. Sretno s time.”
Naceri mi se. „Hvala, trebat de mi.”

67
 Knjige.Club Books

11.
____

SVE JE STVAR KUTA GLEDIŠTA

Jutros sam se probudila tjeskobna i uznemirena i čini se da se ne mogu toga riješiti iako je na
poslu sve u redu i Reid mi je prije sat vremena porukom potvrdio da su svi njegovi gosti napokon
otišli. Naša je tajna zasad na sigurnom, pa gdje je onda to golemo olakšanje? Mogu jedino
pretpostaviti da se radi o paranoji. Mogu stvoriti problem ni iz čega i valjda se suočavam sa
stvarnošdu. Bojim se da je rizik toga da se Reid i ja nastavimo viđati prevelik s obzirom na
njegovu neizvjesnu situaciju, a sve bi se začas moglo promijeniti.
Netko mi pokuca na vrata ureda i Filipe uđe kad ga pozovem unutra. S nogu mu pokažem da
sjedne prije nego što se i ja ponovno smjestim.
„Mislio sam ti dodi redi da se odbor složio s izdavanjem preostalih pedeset karata. Senhora
Veloso osobno de ih zamoliti da nam dopuste još trideset gostiju. Ako možeš srediti da se u tu
svrhu izdvoji šator, šefovi de biti domadini i bit de zaduženi za upoznavanje. Ipak, bilo bi korisno
da netko bude dostupan voditi ugledne goste u obilazak tijekom večeri.”
„Naravno. Uredit du to i pobrinuti se da se dobro pazi na naše VIP goste.”
„Hvala ti. Također sam ti htio prenijeti zahvale cijelog odbora nakon što sam ih izvijestio o
malenoj prezentaciji u subotu navečer. Svi su oduševljeni napretkom, Seren. Pozornost koju
pridaješ pojedinostima nije prošla nezamijedeno i jedini trenutni problem su Rafaelova sporna
pitanja.”
Filipeu ništa ne promiče i morat du paziti na to.
„Sve je pod kontrolom, budi uvjeren. Kontaktirat du agenta jedne mlade pjevačice da vidim
možemo li dobiti dopuštenje da puštamo njezin prvi album kao glazbenu pozadinu cijele večeri.”
Blago namršti čelo. „Nije li to rizik? Ne bi li bilo bolje odabrati poznatiju pjevačicu?”
Ne mogu baš prenijeti ono što mi je Reid rekao u povjerenju, stoga moram postupati
oprezno. „Oprosti, nisam stručnjakinja u ovom području, ali ne oživljava li fado ponovno?
Lice mu se ozari. „Ah, da! Nije valjda da je osoba koju imaš na umu Yolanda Abreu?”
„Jest. Dobila sam dojam da je ona tek nedavno počela snimati.”
„Ona jest nova, ali je zvijezda u usponu. Poznajem njezinu obitelj pa du se ja raspitati. Sjajno,
Seren. Ostavit du te da radiš jer očito sve imaš pod kontrolom.”
Čim ode, nazovem Carolinu.
„Dobre vijesti! Možeš pustiti u prodaju drugu seriju ulaznica. Kvaka je u tome što je senhor
Ferreira pitao bi li netko mogao biti dostupan da vodi uokolo uglednike cijele večeri. Što misliš, je
li to nešto što bih trebala učiniti osobno?”
„Mislim da deš ti trebati rješavati svakakve mogude probleme, Seren. Ja to mogu učiniti
umjesto tebe i pronadi nekoga tko de me zamijeniti. Kako ti to zvuči?”
„Sjajno, hvala ti puno. Sumnjam da du odlutati daleko od Rafaela jer je najvažnije da on
bude sretan i da sve ide glatko.
Stoga, hvala.”
„O, Antero me pitao trebaš li Miguelov broj? Nisam sigurna zašto.”
„Aha, da, bio je dovoljno ljubazan da mi ponudi pratnju tijekom turističkog razgledavanja.
Ali, da ti budem iskrena, to mi je sada posljednje na umu. Upravo sam započela novi projekt u
svojoj radionici oko kojeg sam poprilično uzbuđena. No bojim se da je malo ambiciozan.

68
 Knjige.Club Books

„Opa... znatiželjna sam. Moraš me pozvati da ga vidim. Jednog deš dana izlagati ovdje, ne
sumnjam u to.”
Nasmijem se. „Svakako du te pozvati, ali nisam baš sigurna da du ikada izlagati ovdje! Ali ovo
je djelo posebno jer je to dar za nekoga.”
„Dakle, imaš obožavatelja.”
„Ne. To je samo iznenađenje i nadam se da je dobro.”
Spuštam slušalicu i vidim da imam novi mejl od Reida, poslan i meni i Filipeu. Poprilično je
formalan, kaže kako je oduševljen uzorcima i bismo li mogli prenijeti njegove silne zahvale
Bernadette i njezinim ljudima. Uopde nisam sumnjala u to da de on odobriti, ali njegov poslovan
ton grubo me podsjeda da budem oprezna iz straha da de mi nešto izletjeti. Zanimljivo je da se
nigdje ne spominje Beatriz, uopde. To bi moglo značiti da je morala idi ukorak s Reidovim
željama, naravno. Ali služi mi da ponovim kako je ovo osjetljiva situacija i da de vjerojatno svakim
danom postajati sve kompliciranija.

***
Kada sam se vratila kudi, kasnije nego obično, Maria se iznenada pojavi pored mene dok
okredem ključ u bravi. Nosi složenac koji je očito vrud jer ima rukavice za pednicu.
„Olá, Seren. Nikako da te sretnem. Htjela sam te pozvati unutra, ali ved smo pojeli. Čuvala
sam ti ovo na toplome u slučaju da se vratiš gladna. Nadam se da voliš patku, mi ovo zovemo
arroz de pato.”
„Vrlo ljubazno od vas, Maria. Čini se da je ručak bio davno”, odgovaram zahvalno.
„Preumorna sam za kuhanje pa sam mislila jesti kruh i sir.”
Uđe i slijedi me kroz kuhinju i stavi jelo na podmetač.
Maria se okrene i pažljivo mi prouči lice. „Kako si?”
„Dobro”, odgovorim oklijevajudi jer Maria nikada nije ovako izravna.
„Sve je u redu?”
„Imam mnogo posla, ali dobro je.”
„Znaš kamo dodi ako budeš imala ikakvih problema ili ako ti nešto treba. Bez obzira na doba
dana ili nodi.” Maria gleda ravno u mene sekundu-dvije, kao da želi naglasiti poantu. „Pa, ostavit
du te da pojedeš.”
„Maria, sretna sam što ste ovdje, znate to, zar ne? I toliko sam zahvalna što se mogu koristiti
radionicom.”
„Onda sam i ja sretna”, kaže, okrene se i ode.
Miris koji se širi iz složenca dovoljan je da odmah zgrabim krpu i podignem poklopac. Čini se
kao jelo od pržene riže hrskava gornjeg sloja. Mogu namirisati crno vino, a raspršena, narezana
dimljena kobasica ispunjava kuhinju paprenom aromom. Grabim vilicu i ne mogu odoljeti a da ne
navalim i otkrijem komadide pačjeg mesa koje se doslovno raspada. Na kraju prenesem posudu
na stol i sjednem, preumorna da se zamaram prebacivanjem na tanjur jer je toliko ukusno.
Širom otvaram vrata ispod sudopera i izvlačim smeđu drvenu kutiju. Unutra je nekoliko
rezervnih ključeva i Maria mi je rekla da je ondje i onaj koji otvara čvrsta hrastova vrata
smještena u zid u stražnjoj strani dvorišta. Dok tražim, mobitel mi zasvijetli i vidim da je Reid.
Hvatam ga, smiješim se dok ga prislanjam uz uho i idem u spavadu sobu.
„Kako si provela dan?” Zvuk njegova glasa tješi me dok liježem, odmarajudi se na krevetu.
„Dobro. Produktivno. Zapravo je bio dugačak. A ti?”
„Vratio sam se u studio. Trebam napraviti niz grafika za privatnu kolekciju i Tomas me
zamolio da se usredotočim na to. Rekao je da su me u posljednje vrijeme previše ometali.
Djelomično je on kriv jer je organizirao poslove i zabave, ali to pojačava interes za moj rad.”
„Ali dobro je za tebe što deš imati mira, nije li?”

69
 Knjige.Club Books

„Jest, dokle god netko ne manipulira njime. Beatriz bi mogla stajati iza ovoga, osiguravati da
sam joj nadohvat ruke. Ana je ponovno s njome i čini se da se sve sleglo.”
Zvuči blago i pitam se vidi li Tomas tjeskobu koja se slaže u njemu i radi li se ovdje o tome da
se Reidu da prostora, ali i rokove.
„Beatrizino je ime na popisu koji mi je Filipe poslao. Pitala sam se prepoznaješ li ikoga od
ljudi na njemu?”
„Možeš li mi ga poslati?”
Nadala sam se da de to redi. Nekoliko klikova i začujem zvuk poslane poruke. Prođe nekoliko
trenutaka. Sigurna sam da nema razloga za brigu, ali kako se čini da se trenutno Beatrizino ime
redovito javlja, ne mogu si pomodi a da ne budem malčice sumnjičava.
„Da vidim... četvero ih uopde ne poznajem. Troje su naši zajednički prijatelji. Dvoje je par
slavnih osoba; on je producent, a njegova supruga vodi marketinšku tvrtku. Ne poznajem ih
osobno. Nisam siguran ni da Beatriz ima bliske veze s njima. Za što je točno ovaj popis?”
„Oni de biti VIP gosti na modnom snimanju i uredila sam da im Carolina bude pratnja.”
„Poprilično sam siguran da Filipe ved neko vrijeme poznaje producenta. Možda su četiri
imena koja ne prepoznajem povezana s drugim šefovima? Naravno, možda Beatriz uzvrada
usluge i oni bi možda mogli biti novi poznanici koje pokušava zadiviti. Ved mnogo godina poznaje
Filipeovu obitelj i ako mu je ona dala ovaj popis, nede odbiti njezin zahtjev. No možda je najbolje
da Carolina pazi na njih. Upravo je ovo taktika kojom se Beatriz koristi kada me želi iznervirati i
ne očekujem od tebe da joj povlađuješ. Idi preko Filipea Beatrizin je način da me podsjeti kako su
njoj sva vrata otvorena.”
„Pitala sam se jer drugi uzvanici nemaju pratnju. Usput, razmišljala sam... kada sljededi put
dođeš k meni, bi li mogao biti diskretniji i udi na stražnja vrata? Parkiraj nekoliko ulica dalje i dat
du ti ključ. Ključ je velik gotovo kao mobitel, ali barem je to privatni ulaz.
„Problemi?”
„Ne baš, ali ne želim uznemiravati susjedu. Unajmljujem kudu njezina brata i dobra je prema
meni. Mislim da ne bi odobravala nodne posjetitelje.”
„Šuljanje nije lako, zar ne? Možda bi ti trebala dodi ovamo.”
„Je li to pametno, Reide? Bio bi to velik rizik.”
„To vrijedi i za tebe”, tiho odgovori.
Glas mu je toliko nježan pa zatvorim oči, zamišljajudi da je pored mene.
„Utihnula si, Seren.”
„Želim da mi učiniš uslugu. Znaš li da je tvoj glas prelijep, Reide?”
Nasmije se. „Prelijep?”
„Topao, iskren i čaroban. Ti moraš biti glas na snimci. To je savršeno rješenje. Tko bi uopde
mogao govoriti o tvom radu toliko dobro ili strastveno kao ti?”
„Samo bi ti rekla takvo što, Seren. Ne misliš li da si malo pristrana?”
„Sigurna sam da de se Filipe složiti sa mnom, ali prvo sam tebe htjela pitati.”
„Prihvadam što god ti želiš. Ali nema jamstva da nedu zabrljati, pa bi mogla imati i pričuvni
plan”, razmišlja. „A što se tiče našeg nalaženja, možda imaš pravo. I ja du razmisliti o tome i
vidjeti mogu li smisliti neko drugo rješenje.”
Raspoloženje mi se odmah malo popravi. Nemam pojma je li Tomas rekao Reidu za sastanak
koji je Filipe spomenuo u vožnji na povratku sa zabave. Možda ne dođe ni do čega, ali Beatriz je
iza toga, ne sumnjam u to. Ali zbog nečega oklijevam to spomenuti. Reid se slaže s modnim
snimanjem, ali pokazao je malo zanimanja za ponudu proizvoda koji de se prodavati u galeriji.
Tomas je u izravnoj vezi s Filipeom i Bernadette, tako da ja nisam uključena. Ali čini se da nije ni
Reid. To me malo zbunjuje, moram priznati, i mogu se samo nadati kako dopušta Tomasu da se

70
 Knjige.Club Books

bavi time.
Drugo što me je malo zabrinulo te večeri jest to da je Vitor rijetko ispuštao Beatriz iz vida.
Kad god je ona poželjela nešto, on je bio ondje. Pogriješila bih kada bih bacila sumnju na njega
jer je prema meni pokazao samo pristojnost i poštovanje, ali pitam se kome je doista odan.
Reidu ili Beatriz? Meni se učinilo da je Vitor tretira kao da je još uvijek gospodarica kude.
„Nešto vremena nasamo bilo bi dobro. No shvadam pod kakvim si pritiskom.”
„Ali ne želim da budeš usamljena. Ne možeš gubiti svoje dragocjeno vrijeme u iščekivanju
da se moji problemi riješe. Smislit du nešto, obedavam, a u međuvremenu moraš uživati i ja to
razumijem.”
Dirljiva je odgovornost koju osjeda prema meni.
„Upravo sam započela novu skulpturu, posebna je, tako da de me to zaokupiti nekoliko
tjedana.”
„Ah, dobro. Ne mislim da se trebaš ograničiti na tu malenu radionicu, ali drago mi je što u
nečemu uživaš i da te to opušta.”
Poželimo laku nod jedno drugom i teška srca završimo poziv. Nijedno od nas ne želi biti
samo, ali tako zasad mora biti. Dok se spremam za krevet, usamljenost zaprijeti preplaviti me i
jedini način da se oraspoložim jest smiriti se i čitati.
Izvlačim e-čitač iz ladice nodnog ormarida i pregledavam knjižnicu. Toliko mi nedostaju moje
knjige. Zbog njih sam se osjedala sigurnom jer ponekad moraš namirisati tiskarsku boju kada
okredeš stranicu izlizane knjige. Imam kutije knjiga u spremištu.
Sada mi treba nešto veselo, priča koja de mi dati nadu da ljubav može pobijediti zato što se
bojim da ponekad možda ima previše prepreka. Čini se da jedan naslov iskače: Breme je biti ja, i
kada pročitam sažetak, nasmiješim se. Radi se o ženi koja ne odustaje od svoga sna, ali put kojim
ide nije lagan. I kad počnem čitati, obuzme me od prvog odlomka.

Majka mi je jednom rekla da de, ako je neko suđeno, sve sjesti na svoje mjesto. Ako je put
mučan, tada je borba protiv vlastite sudbine za budale. Sada shvadam da sam budala, potpuna i
totalna, zaljubljena budala...

***
Sljededeg dana Carolina i ja provodimo cijelo jutro radedi na ograničenom izdanju programa za
izložbu. Dobro napreduje, ali nismo još gotove. Tomas nam još mora dostaviti Reidovu službenu
biografiju i portretnu fotografiju. Molim Carolinu da ga podsjeti. Zasad svoje kontakte s
Tomasom želim svesti na minimum.
Do ručka smo ved iscrpljene jer smo obje za radnim stolom od sedam i trideset. Gladna sam
i sigurna sam da je i Carolina gladna, ali ne želimo prestati raditi.
Vrata mog ureda otvore se i Filipe se neočekivano pojavi preda mnom.
„Bit du nedostupan sljededih nekoliko sati jer imam sastanak s Tomasom i Beatriz. Divim se
tvojoj marljivosti, Seren, ali stanka je zdrava”, istakne. „Divan je dan, ali čini mi se da nijedna od
vas dviju to nije primijetila. Zašto ne biste otišle na ugodan ručak? Moje najdraže mjesto za
šetnju je Padrão dos Descobrimentos. Uzmite malo vremena, uživajte!”
Nestane nam iz vidokruga, Carolina i ja razmijenimo poglede. „Mislim da se brine da previše
radimo. To je kompliment”, napomene.
Ipak, ozlojedi me čim čujem da netko izgovara Beatrizino ime. Filipeov je ton bio prijateljski,
ali ohrabrujudi. Je li Beatriz rekla nešto o meni i on jednostavno pazi da se ne susretnemo?
„Jesi li ved posjetila spomenik pomorskim otkridima?” upita me Carolina.
„Nisam. Na popisu mi je. Posjetila sam Torre de Belém. Onog dana kad sam bila ondje. Bio
je dugačak red za kulu, ali čekala sam u redu i vrijedilo je. Pogled je veličanstven i nadala sam se

71
 Knjige.Club Books

da du se uputiti niz obalu do spomenika, ali nisam mogla pronadi izravan put pa sam odustala.”
„Nema šanse da prijeđeš izlaze gdje jahte usidrene u marini prilaze rijeci. Moraš krenuti
kopnom i zaokružiti. Zašto ne uskočimo u tramvaj i pronađemo sjenovito mjesto gdje demo sjesti
i pojesti sendvič pored spomenika?”
„Zašto ne?” Vrijeme je da izbijem misli o Beatriz iz glave i ovo bi moglo biti savršeno
odvradanje pozornosti.
Skupljamo stvari i primjedujemo Antera dok izlazimo iz zgrade.
„Idemo u šetnju i pojesti nešto. Želiš li nam se pridružiti?” upitam.
„Ne, bojim se da ne mogu. Baš ispisujem nešto za sastanak senhor Ferreire. Rekao je da ne
zamaram tebe time jer upravo ideš na ručak. Ali baš šteta jer se uskoro nalazim s Miguelom.
Mogli smo idi zajedno.”
Odjuri sa snopom papira u rukama. Neobično je da Filipe zove Antera da mu pomogne i to
me malo uznemiri.
Kad se nađemo vani, prvo stavim sunčane naočale, a Carolina slijedi moj primjer.
„Ovuda. Moramo na tramvaj broj petnaest i sidi demo kod Jeronimitskog samostana, a zatim
demo kratko prošetati kroz vrtove.”
„Ah, samostan je pored naše omiljene pekarnice i kafida. Šteta što idemo u suprotnom
smjeru”, tužno kažem.
„Dobro se snalaziš, Seren.”
„Kada ovaj projekt završi, jedva čekam uzeti malo slobodnog vremena i nastaviti križati s
popisa znamenitosti koje bih voljela vidjeti. Dvije moje prijateljice doletjet de na dan modnog
snimanja i bit de u Lisabonu tjedan dana. Zamolila sam Filipea za pet dana godišnjeg kada završi
vikend proslave.”
„Drago mi je zbog tebe. Ne može sve biti samo rad, kako ono ti kažeš? Ništa zabava. Što
misliš o Miguelu? Pitam samo zato što nikada nije došao ovamo na ručak s Anterom. Čini mi se
kao prevelika slučajnost.”
Kako se tramvaj zaustavio, ramena nam se sudare i nasmijemo se, ali ona podigne obrve.
„Ugodan je i njegov je engleski dobar pa možemo čavrljati. Ali...”
„Ne zanima te? Privlačan je, iskren i ima lijep glas.”
Ohrabruje li ona mene?
„Znam.”
Odjednom suzi oči i upitno mi prouči lice. „Imaš li nekoga posebnog u Britaniji?”
„Ne. Uopde.”
„Imaš li nekoga ovdje?” Pitanje je postavljeno s oklijevanjem, ali sada smo prijateljice i
Carolina se meni povjerila. Očekuje isto zauzvrat.
„Velika je razlika između toga da ti se netko sviđa i mogudnosti započinjanja nove veze.”
Ne znam hode li Carolina to protumačiti kao zanimanje za Miguela, ali ta je izjava iskrena.
Zaštititi Reida ipak mi je prioritet.
„To je shvatljivo. Nadam se da nede uvijek biti ovako užurbano.” Način na koji sliježe
ramenima naznačuje da i ona shvada teškode. Reid ne želi da stavljam svoj život na čekanje, ali
ne možeš birati što srce želi, zar ne? Čak i kada želi nemogude.
Netremice gledam kroz prozor dok mi šarene zgrade prolaze pred očima, u mješavini
pastelnih boja prošaranih živahnom plavom i žutom. Prekidaju ih samo zgrade ukrašene divnim,
starinskim pločicama azulejos koje odražavaju taj sunčani, mediteranski osjedaj.
Ostatak kratkog putovanja utonemo u tišinu i kada izađemo ispred samostana, čini se kao
da se vrudina tijekom ručka odbija od široke kaldrme.

72
 Knjige.Club Books

„Tvoja je namjera doista se skrasiti ovdje, nije li? Znam da si rekla da deš početi učiti
portugalski, ali pitam se vuku li te natrag veze s domom.”
„Mislim da ne vuku, ali znam da deš shvatiti ako ti kažem kako ima trenutaka kada žudim za
uobičajenim životom koji sam ostavila iza sebe.”
Obje smo zamišljene dok prelazimo cestu. Lutajudi kroz zavojite vrtove, puteljak nas vodi do
pothodnika ispod prometne glavne ceste. Zastanemo ispred malog štanda kupiti hladna pida,
prevrude je da se pojede išta konkretno. Pokažem na malene, okrugle kolače s rupom u sredini.
Žena kaže da se zovu pão de ló i Carolina ushideno kimne. Zamolim dva komada koji prodavačica
pažljivo zamota i stavi ih u vredicu s nekoliko salveta.
Neprekidna rijeka ljudi dolazi i odlazi u oba smjera, ali nije prevelika gužva. Ipak, kada
dođemo do spomenika, čini se da se svatko tko radi u blizini danas odlučio pridružiti turistima.
„Mora da je velika gužva na vrhuncu ljeta”, komentiram dok žurimo prema klupi smještenoj
u niši u zidu. Ima nešto hlada, ali bit de ugodno sjediti i uživati u kolaču.
„Ovo su uglavnom turisti, mještani više vole dodi ovamo kada je hladnije. Prošetat demo
kada budeš spremna. Ovo je baš ukusno, nije li?”
Biskvit je vlažan i osjedam tračak prodornog limuna od kojeg mi trne jezik. Gledam
spomenik dok sjedim i uživam u okusima. „Da, i savršeno kada si gladan i treba ti doza šedera.
Spo-menik je vedi nego što sam očekivala.”
„Desi li znala da možeš udi i popeti se uz kip? Vrijedi ga posjetiti i utrošiti nekoliko sati
lutajudi uokolo.”
„Spomenik je brodski pramac, je li tako?”
„Da, pramac karavele - jedrenjaka kojim su plovili portugalski moreplovci. Portugalski je grb
s obiju strana. Odavde su isplovljavali brodovi u istraživanje Indije i Orijenta. Na pramcu je infant
Henrik, poznat kao Henrik Pomorac. Jedan od natpisa kaže da su on i njegovi suvremenici otkrili
morske puteve. Sviđa mi se ta misao.”
Čak i s ove udaljenosti, spomenik se uzdiže visoko u nebo i upečatljiv je.
Završavamo s jelom i voda nam glatko klizi i taži žeđ. Želim se približiti, ali sam svjesna
vremena.
„Dođi, možemo uzeti još dvadeset minuta prije nego što krenemo natrag. Senhor Ferreiri bit
de drago što smo poslušale njegov prijedlog.”
Dajem sve od sebe da se ne uzrujavam zbog razloga zašto je i Filipe ustrajao na tome da
Carolina i ja danas odemo na podulji ručak. Ako Beatriz sumnja da se nešto događa između
mene i Reida, je li ona izrazila potrebu za diskrecijom? Ako je tako, to nije dobar znak za moju
reputaciju, ali bi li to moglo značiti i da ide Reidu iza leđa? Teško mi je riješiti se briga, ali ne želim
da Carolina primijeti moju nelagodu pa se pokušavam opustiti.
Povjetarac s rijeke Tajo danas je lagan, a sunce nas prži i nema hlada. Dok joj se
približavamo, voda je poput tekudeg srebra. Usamljen zrakoplov proleti iznad nas i mosta koji visi
poput ogrlice iza spomenika. Mnogo ljudi oko nas uredski su radnici na stanci za ručak, ali ima i
obitelji koje guraju kolica i turista s nezgrapnim ruksacima.
Široka šetnica pod našim nogama mijenja se dok prelazimo na tradicionalniji oblik kaldrme
iz koje se veličanstveno uzdiže spomenik. U oštrom kontrastu sa zaglađenim klesarskim radom
spomenika, kamenje kaldrme složeno je u uzorak. Položeno je u stilu šahovske ploče s vrpcama
tamnosivog kamenja koji krivudaju i zakredu među ostalim svjetložutim kamenjem.
Prije nego što odemo, želim se približiti i dotaknuti spomenik. Carolina me slijedi, bez
sumnje je posjetila ovo mjesto ved mnogo puta i to je i sama učinila.
Svaka figura koja stoji na strmim izbočinama sa svake strane jedinstvena je, ali pogled mi
privlači moreplovac koji drži brod u rukama visoko prema nebu. Od redovnika do viteza u bojnoj
opremi koji ponosno vitla mačem, pa čak i plemstva, spomenik priča priču generacija. To je

73
 Knjige.Club Books

posveta hrabrosti i potrazi za znanjem, trgovinom i pustolovinom.

Kada sam položila ruku na kamen, sine mi zašto je toliko važna sposobnost stvaranja nečega
trajnog. Djelo je ostavština tako da se prošlost ne zaboravi, ali i stvaratelj je svjestan da iza sebe
ostavlja nešto što de postojati dugo nakon što njega više nede biti.
„Ovo te mjesto dimulo, Seren”, primijeti Carolina i stavi ruku na moju.
„Imaš pravo. Inspiriralo me.”
„To je umjetnica u tebi”, tiho doda.
Je li me to privuklo Reidu? A opet, u pravu je, stvarno tek počinjem svoj put i nemam pojma
hode li me odvesti nekamo, ali dugujem sama sebi pružiti si priliku.
Odjednom mi srce potone dok nevoljko slijedim Carolinu natrag. Hodam korak-dva iza nje i
pitam se što to, pobogu, radim. Reid je slavan umjetnik. Druži se s ljudima s kojima se Beatriz
može s lakodom stopiti jer je njezina obitelj poznata i ugledna. Što se tiče Lisabona, nemam
prošlosti ni veza. Reidov život predstavlja sve ono što se nadam ostaviti za sobom čim si to
budem mogla priuštiti. Koliko je to ironično? Gotovo i previše, i da vjerujem u znakove, rekla bih
da bi ovo mogao biti znak.
Je li glupo slijepo slijediti san u uvjerenju da du se na kraju osjedati snažnom i slobodnom?
Padne mi na pamet misao da oni neustrašivi portugalski istraživači nisu razmišljali o
opasnostima, nepoznanicama i rizicima da se nikada više nede vratiti ni vidjeti svoje obitelji.
Živjeli su u nadi da de otkriti nove granice i bogatstvo novih prilika. Uz velik rizik dolazi i velika
nagrada.
Kod Reida se radi o tome da stvara nešto znatno vede od jednostavnog postizanja
umjetničkog uspjeha. Kod mene se radi o slobodi otkrivanja tko sam i što de me doista usrediti.
Njegov de san, sigurna sam, donijeti veliku financijsku dobit, a moj vjerojatno nede - i to meni
nije važno. Ali je li njemu važno?

74
 Knjige.Club Books

12.
____

KARMA SUSTIŽE

Kada smo se vratile u galeriju, nema ni traga Filipeovim posjetiteljima i ležerna pitanja upudena
Anteru ne otkrivaju ništa. Bilo bi pogrešno od mene pritiskati ga i tješim se činjenicom da Filipe,
ako se radi i o čemu izravno povezanim s projektom, nede imati izbora nego uključiti me.
Neobično je da Filipe ode rano, ali danas je tako i prije toga navrati na razgovor. Pita jesam li
uživala u posjetu spomeniku i ja mu kažem da du se vratiti. Doima se zadovoljnim. Filipe također
potvrdi da je razgovarao s ocem Yolande Abreu i da ubrzo mogu očekivati mejl njezina agenta. I
samo tako, problem je riješen. Zahvalim mu jer me je njegovo uplitanje spasilo od mogude
dugačke prepiske. Doduše, moram se riješiti razočaranja što ne spominje ništa o sastanku.
Tik prije nego što sam završila za danas, pojavi se Carolina i pokuca mi na vrata.
„Samo prenosim poruku. Antero je zakasnio na ručak s Miguelom jer je bio zauzet senhor
Ferreirom. Stoga idu pojesti nešto nakon posla. Obje smo pozvane.”
Gleda me s iščekivanjem.
„Bojim se da ne mogu, ali ti moraš idi”, odgovorim suosjedajno. Vidim da je nisam uvjerila.
„Ne bi bilo primjereno da idem sama, Seren.”
„Prijatelji se nalaze, a ti ih obojicu poznaješ. Trojac se ne može shvatiti kao spoj, je li tako?
Molim te, reci da deš idi ili du se ja osjedati loše zbog toga.”
„Možeš li dodi samo na sat vremena?” pritišde me i vidim da doista želi idi.
„To bi moglo Miguelu dati pogrešan dojam. Ovako je poruka jasna i svi znaju gdje su. Ali
Anteru de puno značiti ako se potrudiš da im se pridružiš. Hajde, zabavit deš se!”
Na trenutak zastane prije nego što mi zaželi ugodnu večer i ja se spremam uputiti prema
trajektnom terminalu. Nisam raspoložena za druženje i znam da ne bih bila dobro društvo.
Provjeravam mobitel, imam dva propuštena poziva od Judi i čim dođem kudi, nazovem je.
„Oprosti što se nismo čule, još sam bila na poslu.”
„Ah, zaboravljam da se ne možeš išuljati i preuzeti privatni poziv.”
„Ne radi se o tome”, prekorim je, „nego se to ovdje jednostavno tako ne radi. Što ima?”
„Više-manje sve isto, ali zovem te jer sam zabrinuta za tebe.”
„Zašto?”
„Pa, rijetko mi pišeš poruke ovih dana i nismo razgovarale više od tjedna. Što se događa?”
„Radim, radim i još malo radim. I ja bih to mogla redi za tebe.”
„Da, ali posljednji put kad smo razgovarale, Seren, spomenula si muškarca i nešto o
‘karijernom samoubojstvu’. Nije li hodanje s klijentom pomalo riskantno? Mislim, strana zemlja,
novi posao i, pa... meni to pomalo zvuči kao recept za katastrofu.” Posljednje što mi sada treba
jest predavanje.
„To ne vodi nikamo, stoga nema razloga za brigu.” Zastenjem za sebe. Nadala sam se da de
zazvučati utješno, ali zazvučalo je jadno.
„Sada sam stvarno zabrinuta zato što to znači da nedeš razgovarati o tome jer nije gotovo.
Ovo nije nešto jednostrano, je li?” Uzdahnem. „Ne. Obostrano je, ali je komplicirano.”
„O, Bože.”
„Što to znači?”

75
 Knjige.Club Books

„Braniš se, Seren, a to znači samo jedno. Misliš da bi ovo moglo biti ono pravo. Ne mogu se
ni natjerati da izgovorim riječ naglas: U-U-B-A-V Sve što osjedaš, svaka odluka koju doneseš više
nije vjerodostojna jer si izgubila sposobnost objektivnosti. Ozbiljno, moraš sjesti i dobro
razmisliti o ovome.”
Ima pravo ne odobravati ovo jer je to nered koji sam toliko lako mogla zaobidi. Ne tako
davno ja sam bila ta koja je upozoravala Judi o njezinoj situaciji i gle kako se to ugasilo. Ispada da
je svaki savjet koji sam joj dala naivan jer tada nisam imala pojma što znači biti zaljubljen. Teorija
je jedno, stvarni život drugo i nije lako održati samokontrolu, biti praktičan, pa čak ni razuman.
Podignem pogled prema stropu. Svemire, žao mi je - molim te, oprosti jer nisam znala što
činim. Ubudude du biti ljubaznija, mudrija, imat du više razumijevanja, obedavam.
„Dobro. Nede ti se svidjeti, ali evo. Znam što ti možeš izgubiti, ali što je s njim?”
Njezine su riječi razorno jasne.
„Bivšu ženu i kder.”
„A jesi li ti doista spremna riskirati svoj ugled zbog nekoga koga jedva poznaješ kada u tvojoj
blizini nema nikoga tko de ti pomodi da se oporaviš ako pođe po zlu?”
„Znam što radim i nede dodi do toga”, uvjeravam je.
„Čuješ li ti sebe? To je klasično samozavaravanje. Toliko si izašla iz svoje komforne zone da si
izgubila bilo kakav osjedaj za stvarnost, Seren. Zar ne misliš da dio mene nije želio pustiti Alexa?
Mogla sam se uvjeriti da se sve događa s razlogom i da odlasci na terapiju znače kako je njegova
veza ved u krizi. Ali nisam mu to mogla učiniti, a ni sebi. Mislila sam da smo ti i ja na istoj valnoj
duljini, ali sada samo želim uskočiti u avion i spasiti te od tebe same.”
Razlog zašto beskrajno volim Judi jest to što ona misli na moju dobrobit, ali u ovom je
slučaju pogriješila. Spremna sam se zadovoljiti s ono malo što mogu zgrabiti prije negoli se
dogodi neizbježno. A znam da Beatriz nikada nede u potpunosti pustiti Reida. Izgledi da dođe
onamo gdje želi biti očito su vedi ako je Beatriz uključena zbog svoje široke mreže poznanstava i
veza. I to je činjenica.
„Ved znam kako de ovo završiti, Judi. Ne utvaram si ništa jer su mogudnosti da ovo nekamo
ode vrlo slabe. Čini se kako njegova bivša žena ne shvada da on ima pravo na svoj život i da je
vrsta muškarca koji nosi odgovornost poput tereta. Ali sada trebamo jedno drugo samo da
izdržimo do sljedede faze u našim životima. Je li to doista toliko loše? Nijedno od nas nede
sputavati ono drugo kada dođe vrijeme za to - odrasli smo ljudi, u potpunosti sposobni sagledati
širu sliku. I znam kako to zvuči, ali da ga upoznaš, shvatila bi.”
„Pa, kada doletim... zar nedu?” odgovori činjenično, a želudac mi se nehotice okrene.
„O, vjerojatno de biti u Londonu kada počne izložba.”
„Pa, nadajmo se da nede. Ako tada još uvijek budeš u tom stanju uma, moram upoznati tog
čovjeka i sama vidjeti zašto si spremna potratiti nekoliko mjeseci života, a dobiti tako malo
zauzvrat.”
Sigurna sam da mogu ovo izbjedi sve dok ne dopustim da ne izlanem neke prave pojedinosti
poput imena. „Mi smo samo dvoje usamljenih ljudi koji uživaju u društvu onog drugog dok
prirodno ne nastavimo sa svojim životima. Oboje znamo kako je to kada život kakav si poznavao
naglo završi i pokušavaš shvatiti kamo sada ide.”
Glasan „hmmm” odjekne vezom. „Zašto ne možeš odabrati nekoga bez mučne prošlosti?”
Sigurna sam da je Lisabon pun seksi, privlačnih, slobodnih muškaraca u potrazi za ljubavlju.”
„Je li ti sinulo da je to možda razlog zašto odabirem težu opciju?” Teško je ne zvučati pomalo
mrzovoljno dok joj odgovaram. Nakon njezine tjeskobe zbog situacije s Alexom, od svih bi ljudi
upravo Judi trebala shvatiti da se ponekad ovakvo što samo dogodi. Često onda kada najmanje
očekuješ.
„Misliš nemogudu opciju, postoji razlika. Odbrojavam dane do leta u spasilačku misiju.

76
 Knjige.Club Books

Netko te mora vratiti na pravi put i izgleda da du to biti ja!”

Istina je da ne želim biti spašena. Pa, barem ne još uvijek.

***
Prije nego što sam se okrenula, subota je ujutro i, prema Murphyjevu zakonu, probudila sam se s
pticama. Ležim mirno neko vrijeme, ali ne odmaram se baš jer su mi misli u previranju. Slučajno
sam jučer saznala da su Antera zamolili da provede Tomasa i Beatriz galerijom nakon sastanka, a
on to nije podijelio sa mnom. Nisam ništa čula, pa bih se možda trebala opustiti u vezi s tim. Ono
što znam je da je Filipe svjestan pritiska da se program završi i pretpostavljam da se svesrdno
trudi ne ometati me. Da ima ikakvih briga, sigurna sam da bi mi ih rekao prije ili kasnije. Ne
smijem dopustiti da mi Beatriz uđe u misli jer se, koliko znam, nada da de upravo to dogoditi.
Umjesto tjednih online-sastanaka, Carolina sada mejlom šalje novosti Reidu, Rafaelu i
Bernadette. Tako su svi upudeni u napredak i bilo kakav novi razvoj događaja. Velika je vijest koju
smo jučer objavili da de prvi album Yolande Abreu biti pozadinska glazba koja de pratiti reviju te
večeri. I da de Reid biti pripovjedač na uređenoj verziji snirtike koja de se pustiti u galeriji kao
pratnja službenoj izložbi. Rafael se ne oglašava, stoga se svi nadamo da je zadovoljan ovim što
smo dogovorili.
Sada smo u mirnom razdoblju u kojem se bavimo tehničkim detaljima organizacije. Sljededa
velika prekretnica bit de kada nam se dostavi prvi uzorak kostima i kada ga isprobamo.
Nakon brzinskog tuširanja, uputim se u radionicu. Prerano je da počnem lupati, ali mogu
mimo sjediti na staroj drvenoj stolici i nastaviti s ručnim rezanjem perja u obliku latica. Odlučila
sam da moja vjetruša nede biti velika ptica, stoga de okvir za njezin raspon krila biti širok svega
šezdeset centimetara. Ipak, šuplja metalna kutija koju sam odbacila i spustila u kut radionice
postat de njezino postolje. Bit de smještena na zasebnoj metalnoj sipki nagnutoj pod kutom, kao
da je u letu.
Reidova slika koju sam fotografirala zakvačena je na zid preda mnom i kada god podignem
pogled, nasmiješim se. Ono što volim kod ovog djela jednostavnost je njegova stila. Ne slika
svaku pojedinu crtu, pa se radi o onome što izostavlja onoliko koliko i o onome što odabire
uključiti. Zbog načina na koji zatim nanosi vodene boje nježnim dodirom, nešto oživi, duboko i
osjedajno. Također je jasno da ga je nadahnuo otac jer način na koji strukturna svoja djela ima
arhitektonska svojstva. Reidov je um uredan, precizan.
Nakon dva sata, vrijeme je za stanku. Znam da de dosad Marijina kuhinjska vrata ved biti
otvorena i da de se pitati gdje sam. Ulazim u dvorište, ona sjedi za popločanim stolidem i
pozdravi me veselim: „Bom dia, Seren”, dok sjedam pored nje. Odmah odlazi unutra i vrada se sa
šalicom kave za mene.
„Još jedan veličanstveni početak vikenda, Maria. Kava je itekako dobrodošla jer sam u
radionici od pet ujutro.”
„I pitala sam se. Jesi li dobro?”
„Jesam, hvala. Kako obitelj?”
„Dobro. Rachel ima novog dečka. Dovela ga je kudi u utorak da se upoznamo. Došao je na
ručak.”
Prema izrazu njezina lica, teško je redi što misli o tome. Nemam pojma kada joj je sin umro
ni koliko su Rachel, njezina snaha i njezin unuk živjeli s njom. S Rachel je lako razgovarati i
pomogla mi je kada sam tek došla. Ali ona ima dva posla na pola radnog vremena i naši su
razgovori kratkotrajni, dok prolazimo jedna pored druge na dolasku ili odlasku. U prilikama kada
me Maria pozove unutra i Rachel je ondje, obično razgovaramo o njezinoj obitelji u Engleskoj ili o
tome kako se ja snalazim; nikada o njezinu mužu. Luis je obično u blizini pa je teško redi je li
Rachel obzirna iz poštovanja prema Mariji ili svom sinu. Sumnjam na to da je iz poštovanja
prema Mariji. Pitam se kako de se Maria nositi s potpunom samodom u toj velikoj kudi ako se oni

77
 Knjige.Club Books

odsele. Oni su središte njezina svijeta.

„Jesu li dobar par?” pitam znajudi da Maria nije žena koja bi ikome uskratila sredu.
Kimne, izraz prihvadanja ušuljao joj se na lice. „Jesu, čini se tako. Zadovoljna sam, ali nadam
se da on shvada koliko je sretan.” Njezine su brige prirodne s obzirom na okolnosti.
„Svatko treba nekoga”, objašnjava Maria. „Ali otvoriti nekome srce, uvijek je rizik. Bol zbog
gubitka može trajati cijeli život. Jedan je gubitak previše, još jedan bio bi poguban.”
Kao majci, mora da joj je teško davati podršku obitelji u tragediji od koje se možda nikada
nede oporaviti. Kako nastaviti kada dio tebe zauvijek nestane? A ovo sada označava novi stadij
koji samo podsjeda Mariju na njezin gubitak.
„Je li tebi lakše? Imaš li prijatelja?” upita. Maria se brine za mene i dirnuta sam.
„Imam. Zbližila sam se s dvoje ljudi s kojima radim - upoznali ste Carolinu. Ovoga tjedna
odvela me u stanci za ručak do spomenika Padrão dos Descobrimentos.”
„Dugo ga nisam posjetila. No, dobro je odati počast prošlosti. Ali imaš još jednog prijatelja
koji te posjeduje? Usreduje li te?” Očito je Maria zapazila Reida. Bilo to kada je dolazio kasno
navečer ili odlazio rano ujutro, izgleda kao ono što jest i ne mogu to skriti.
„Da. Žao mi je ako vas je to uznemirilo. Moj prijatelj ima problema i treba nekoga za
razgovor.”
„Nije problem. Ali ako išta pođe po zlu, uvijek možeš pokucati na moja vrata, Seren.”
Znam da Maria jednostavno pazi na mene i pretpostavljam da bih i ja bila zabrinuta da je
situacija obrnuta i da ja vidim stranca kako ulazi u Marijinu kudu kasno navečer, a znam da je
ondje sama. „Hvala, Maria. On je dobar čovjek i netko kome vjerujem, tko je bio dovoljno
ljubazan da mi pomogne. Ali trenutno mu život nije lak.”
Pogleda me, kutovi usana objese joj se dok kima. „Toliko je nesrede na ovome svijetu. Ljudi
su zaboravili živjeti jednostavno i biti ljubazni jedni prema drugima. Aqui se faz, aqui se paga.”
Pogledam je s izrazom isprike, ta mi rečenica ništa ne znači i ona slegne ramenima. Zgrabim
mobitel iz džepa i utipkam je. Doslovan je prijevod: Ovdje se radi, ovdje se plada.
„Mislim da razumijem. Mi kažemo: Kako šiješ tako deš i žeti.” Marijin je red da izgleda
zbunjeno.
„Karma?”
Nasmije se uz kimanje. „Sim, carma!”
Luis se pojavi na vratima baš kada se oglasi moj mobitel. Ignoriram ga jer on dovikne: „Bom
dia, Seren.”
Prijateljski mu mahnem i on i María razmijene nekoliko riječi. Odano mu se nasmiješi prije
nego što polako ustane sa stolice.
„Gladan je, Luis je uvijek gladan i to je dobro. Volim kuhati”, nasmije se. „Dolaziš li na
doručak?”
„Ne. Ali hvala. Imam posla.”
Nagne se kako bi stavila ruku na moju koja je položena na stol. „Até logo.”
„Vidimo se poslije, María. Obrigada!”
Bacam pogled na mobitel, Reid je, ali pričekam da se vratim unutra prije nego što pročitam
poruku.
Htio sam predložiti da se nađemo, ali upravo je nazvala Beatriz. Ana dolazi provesti vikend
sa mnom. Pokupit du je na kolodvoru u vrijeme ručka. Žao mi je.
Ne bi mi se trebao ispričavati što de provesti malo vremena družedi se s kderi.
Neka ti ne bude žao. Uživajte u vremenu zajedno. Oboma vam to treba. Sretna sam zbog
tebe.
I jesam. Dobar je znak što mu se ved javila.

78
 Knjige.Club Books

To je velik korak naprijed. Radiš li na najnovijoj skulpturi?

Radim. Cijeli du vikend rezati i oblikovati malene metalne diskove.
Uživat du.
Bit de to dar za Reida kada ga završim.
Nadam se da si slobodna sljededeg vikenda. Što misliš o boravku na plaži dvije nodi?
Zajednički izlet preko vikenda bez briga o tome tko bi nas mogao vidjeti. Blaženstvo.
Naravno, slobodna sam. Zvuči savršeno.
I bit de, obedavam. Čujemo se uskoro.
To nisu samo dobre vijesti, to su sjajne vijesti, razmišljam dok odlazim u kuhinju nešto
pojesti. Bilo kakve sumnje o tome da se Beatriz želi umiješati brzo su izblijedjele. Obazrivo je što
je potaknula Anu i Reida da provedu ugodno vrijeme zajedno kada bi vrlo lako mogla dovesti
Anu i pozvati se. Pitam se počinje li mijenjati stav jer vidi da Reid može smiriti Anu.
Marijine riječi odzvanjaju mi u glavi. Jesam li bila sumnjičava zato što sam malo ljubomorna
na Beatriz? Uvijek de biti dio Reidova života, a ima snažnu osobnost. To svatko može vidjeti. Ali
vikend s Reidom nešto je za što se mogu uhvatiti, sjedanje koje du zauvijek imati. Znam da nije
moj, ali maleni dio njega to de nakratko biti i to je sve što mogu u stvarnosti očekivati.
Stvar je u tome što moje i Reidove dugoročne ambicije uopde nisu slične. Ono zbog čega
sam prezirala svoj stari život upravo su razlozi zbog kojih Reid treba žene poput Beatriz. Njegov je
san pokrenuti umjetničku galeriju, a vođenje umjetničkih tečajeva zahtijeva kapital, i to velik. A
ako bude išlo dobro, sigurna sam da de biti vrlo unosno pa de modi odbiti neprestane zahtjeve da
prisustvuje zabavama i izložbama kako bi prodao svoja djela. Vratit de se korijenima i raditi ono
što ga usreduje.
A ja? Pa, ja ne želim stalno živjeti za rad. Jednom kad postanem financijski stabilna i, da,
kada si dokažem da mogu učiniti sve što zacrtam, tada namjeravam raditi za život, poprilično
doslovno. A po tome se razlikujemo. Reid je odlučan u tome da izgradi carstvo, a ja činim što
mogu da se naposljetku mogu osloboditi. Ali ako je ono što prema njemu osjedam doista ljubav,
tada zasigurno nije pogrešno usput uhvatiti malo srede. Bojim se da ovo možda više nikada nedu
osjedati prema kome drugom. Hodu li tada zažaliti što nisam uzela vremena uživati u svakom
zajedničkom trenutku?
Vidim se u narednim godinama kako se motam uokolo u tajicama i majici, a moja kolekcija
skulptura pretvara dvorište mog doma u galeriju. Mogla bih čak imati toliko srede da prodam
nekoliko djela, ali ako se to ne dogodi, nadi du neki poslid da radim tek toliko da platim račune.
Sasvim mi je u redu postati neudana žena koju nitko u selu zapravo ne razumije i koju susjedi
smatraju ekscentričnom. Žena koja je odlučila da šačica dragocjenih sjedanja ponekad više
ispunjava od života provedenog s onim pogrešnim.
Dok pretačem svoju strast u ono što stvaram, tješim se mišlju da du se s nježnošdu sjedati
ovog životnog razdoblja. Ali nadam se i da du biti ponosna na to što sam imala hrabrosti učiniti
ono što sam držala ispravnim za sebe. Vidjela sam što se događa parovima kada samo jedna
osoba daje, a druga neprestano uzima. Rezultat je toga stalna tuga, a to nije način na koji se živi
život.
Svakog mjeseca ovdje moja se ušteđevina povedava i jedva čekam dan kada du imati
dovoljno da kupim stan negdje razmjerno blizu grada. Ali danas moram započeti još jednu
skulpturu strpljivo čekajudi priliku za još jedno dragocjeno sjedanje s Reidom. Dugo mi je trebalo
da napokon shvatim što znači živjeti u trenutku.

79
 Knjige.Club Books

13.
____

UZBUĐENJE RASTE

Ponedjeljak je ujutro i dolazimo u ured kako bismo čuli vijesti da je modna revija rasprodana. I ne
samo to nego sam i primila mejl od jednog od Filipeovih poznanika s kojim sam se dosad ved
nekoliko puta našla i on de biti spreman dodi i održati kratku prezentaciju odboru ovoga tjedna.
Tvrtka se nada da de dobiti odobrenje za proizvodnju organskih sapuna za ruke i toaletnih
potrepština kao dio asortimana Nadahnuto Reidom Hendersonom. To de dopuniti kupaoničku
opremu koja uključuje rimske zavjese i ručnike za ruke istkane pticama i cvijedem. Napravit de
nacrte za neke od pakiranja temeljenih na grafikama kojima smo opskrbili Bernadette. Znam da
de Filipe biti oduševljen, a i Tomas de ako uspijemo izvesti ovo. Što se tiče Reida, on de vjerojatno
samo slegnuti ramenima, bit de mu zabavno što bi njegovo lice moglo završiti na pozadini
posude za sapun.
Antero mi pokuca na vrata i pažljivo ih otvori. „Upravo me nazvala Bernadette. Danas de biti
u tvornici da vidi prve uzorke haljina i pitala se želiš li ih i ti odmah vidjeti. Predlaže on/ine-
sastanak u dva?”
„Dva dana prije dogovorenog, to su divne vijesti. Sve dok tebi to odgovara, Antero. Meni
paše. Šteta što de Carolina to propustiti.”
„Da, šteta.” Plaho me pogleda i moram se upitati je li to zato što je otišla provesti vrijeme s
njim i Miguelom. Dosad bi ved trebao znati da meni to nije problem.
Danas je Carolina gore kod Krista Kralja, nalazi se s tehničkim voditeljem kako bi izradila plan
parkiranja prikolica. Uz vozila keteringa, garderobu i majstore rasvjete koji se bore za prostor, to
se mora pažljivo uskladiti.
Jutro du provesti u pregledavanju budžeta, sada kada su sve karte za petak navečer
rasprodane. Postidi da budemo na nuli, i dalje de biti teško, čak i kada tvrtke koje dijele uzorke
hrane i ljudi koji prodaju pida plate pristojbe. Za pistu smo unajmili polaznice mjesne
manekenske škole koje su zgrabile priliku za sudjelovanje. Mi pokrivamo troškove tima za frizuru
i šminku, ali uspjeli smo isposlovati dobru cijenu jer demo zauzvrat navesti njihove umjetnike i
frizere u programu.
Tijekom ručka smjestim se na klupu i potamanim slastan tradicionalni portugalski sendvič
zvan bifana - nije ni čudo da mi suknja u struku postaje malo uža. Tada nazovem majku.
„Bok, mama. Ja sam, javljam ti da je paket koji si poslala sretno stigao. Kako si provela
vikend?”
„Silno smo se zabavile. Provela sam ga u kuriji pomažudi Fi, ona je izlagala haljine na sajmu
vjenčanja. Vrijeme nije bilo baš najbolje, ali ionako smo vedinu vremena provele unutra. A ti,
zlato?”
„Vedinu vikenda provela sam udarajudi metal, znaš mene.”
„Toplo mi je oko srca kad to kažeš jer se kladim da si bila u svom malom svijetu, sretna kao
beba.”
U pravu je.
Pretpostavljam da bih joj iz pristojnosti trebala dati priliku da govori o ocu, iako zapravo ne
želim znati jer zvuči dovoljno sretno. „Ima li što novo?” ležerno nabacim.
Na trenutak oklijeva. „Sve po starom. Tvoj otac nije sretan i želi da dođem kudi, kako on to
kaže. Ali sada kada sam pobjegla, uopde ne žalim, Seren. Raspolažem svojim vremenom i znam

80
 Knjige.Club Books

da to zvuči sebično, ali ako mi se ne da kuhan, jednostavno naručim nešto ili napravim sendvič.
Više se ne moram brinuti oko toga da objed bude na stolu svake večeri u sedam i da ne serviram
isti desert dvaput u tjednu. Stvarno, kada jede samo dvoje ljudi, trebalo bi biti opuštenije i bez
prevelikog pritiska. Vedinu večeri zadovoljno jedem s pladnja pred televizorom. Ali znaš kakav je
tvoj otac. Stol mora biti postavljen i ako bih se usudila upotrijebiti papirnati ubrus umjesto
platnenog, pomislio bi da sam sišla s uma.”
Čudno je slušati mamu kako govori ovakvo što jer nisam imala pojma koliko se osjeda
zarobljenom.
„Misliš da nije sposoban promijeniti se?” upitam ne želedi da moji osjedaji utječu na nju.
„Nije. Ništa što mi je rekao nije pokazivalo da je spreman na kompromis, samo želi da se sve
bude kako je bilo. Bojim se, Seren, da sam odlučila.”
Misliš da poznaješ ljude koje voliš, ali mama je dugo skrivala svoje prave osjedaje. Moja su
najsretnija sjedanja iz ranog djetinjstva, dok se moj otac mučio postaviti posao na noge. Živjeli
smo u malenoj kudi, dvojnom objektu, i vedina je mojih školskih prijatelja živjela blizu. Sjedam se
kako bi dolazio kudi s posla i ljeti bismo odlazili u vrt trenirati košarku dok bi mama kuhala
večeru. Zimi bi me učio igrati šah, a mama bi nas često morala zvati za stol nekoliko puta. Život
nam je svima tada bio jednostavniji, ali ja nisam shvadala da njegov san nije nužno i mamin.
„Imaš li plan?” upitam.
„Ne”, odgovori, zvučedi ležerno i opušteno. „Ne trebam ga. Tvom de ocu dosaditi i shvatit de
da se ne vradam. Tada de se naljutiti i započeti brakorazvodnu parnicu. Onda de biti previše
zauzet osiguravanjem da odem sa što manje sredstava. No tako to ide, zar ne?”
„Ali podržavala si ga u svemu, mama. Plesala si kako on svira, pratila ga na sva ona dosadna
događanja i meni si bila i mama i tata jer njega često nije bilo. Nemoj se zadovoljiti s manje od
onoga što ti je dužan.”
„Draga moja Seren, ne brini se za mene. Mogu zaraditi dovoljno da imam krov nad glavom
dok on radi svoje. Fi mi je ponudila svoju gostinsku spavadu sobu, ali meni se sviđa stan koji
unajmljujem. Udoban je, ima sve što mi treba i ne moram trošiti sate na čišdenje. To je raj.”
Ne mogu se suzdržati a da se ne nasmijem kada se sjetim što sam rekla Judi nakon što sam
prvi put došla ovamo. Trebale su mi tri godine da prikupim polog za vlastiti dom, to što je bio
moj i više je nego nadoknadilo činjenicu da nije bio veliko seosko imanje iz snova koje sam
ostavila za sobom. Ali da mi je netko rekao da du to zamijeniti rustikalnom kudicom u kojoj ti
posjetitelji moraju prodi kroz spavadu sobu kako bi došli u vrt, nasmijala bih se. „O, mama. Toliko
smo slične. Vede ne znači bolje, je li tako?”
„Svakako ne znači. I ovih sam dana ja uvijek zadužena za daljinski upravljač. Možeš li to
zamisliti? Nisam ni znala koliko ima programa. Čak sam našla emisiju o izradi tekstilnih kolaža;
razmišljam o tome da ponovno počnem s time.”
Ne sjedam se kada sam je posljednji put čula da zvuči toliko bezbrižno i ushideno. Dugo je
trajalo, ali je dobila drugu priliku.

***
Bernadetteino lice bulji u nas s ekrana i iako sam učila francuski u školi dvije godine, ona melje
toliko brzo da je ne mogu pratiti. Zastane kako bi Antero preveo. Tako bih voljela da mogu što i
on, bez problema se prebacuje s jednog jezika na drugi.
„Bernadette kaže da je kvaliteta izvrsna, ali brine je što je posebno izrađeno donje rublje,
ovaj, ona ih zove mrežama i obručima, previše savitljivo.”
Još se malo približim ekranu.
„Možeš li zamoliti manekenku da hoda prema nama, da je vidimo? Možda nam Bernadette
onda može pokazati u čemu je problem.”
Antero se okrene porazgovarati s njom i ona sluša, kima, a rukama neprestano maše

81
 Knjige.Club Books

zrakom. Na licu joj je smiješak, stoga mislim da ima rješenje na umu. Utroši otprilike minutu na
razgovor s mladom ženom koja nosi prvi testni uzorak. To je onaj s plažom i vjetrušama. Znam da
ne vidim krupni plan, ali izgleda i bolje nego što sam se nadala. Užasavala sam se ovog trenutka
u slučaju da dizajn izgleda kao da smo zavjese pretvorili u šator. Zato sam oduševljena onime što
vidim unatoč mogudem problemu.
Dok Antero i ja pozorno gledamo u ekran, manekenka klizne prema nama. Bernadette skoči
naprijed i pokaže na obrub haljine uzdignut koji centimetar od tla. Tada objasni, uz podizanje
ruba suknje i guranje strukture s obručima ispod nje.
„Mislim da kaže kako se radi o donjem rublju. Nisam siguran što točno, ali visi s dviju
naramenica, po jedna na svakom ramenu. Tri su uzastopna, horizontalna obruča ušivena u njih.
Jedan u razini prsa, jedan u razini struka i tredi u području oko gležnjeva.”
Zastane dok nam Bernadette govori da pričekamo sekundu i kaže manekenki da ponovno
prošede.
„Ah, znam! Radi se o podsuknji. Pogledaj kako tkanina ne visi skroz do poda. Dok hoda
prema nama, tkanina upada između struka i poruba. Hmm... to nede idi, kvari cijeli dojam.”
Zvuči kao da Berndette govori upravo to. Govori nekoliko minuta i Antero daje znak da
razumije.
„Bernadette kaže da postoje dva rješenja. Jedno je mnogo jeftinije od drugog.”
„Volim jeftino”, odgovorim. „Koja su rješenja?”
Kratko mi se osmjehne i okrene prema ekranu odgovoriti u moje ime. Bernadette odjuri i
vrati se s jednom od podsuknji, podigne je i pokaže da se mora dodati četvrti obruč.
„Kaže da je jedina druga mogudnost upotrijebiti težu tkaninu, što bi moglo ograničiti
manekenke i raspon kretanja koji imaju dok hodaju. I brine se da bi bilo teže izglačati nabore.
Zamisao je ne dopustiti ičemu da odvrati pažnju od sklada dizajna.” Siroti Antero, ovo nije baš
najjednostavniji razgovor koji mora prenijeti.
„Molim te, zahvali Bernadette i reci joj da du rado nastaviti s dodatnim obručem. Tkanine su
ved odobrene i da se išta promijeni, bili bismo prisiljeni prodi još jedan krug odobravanja. Reci joj
da sam veoma zahvalna i da je rezultat bolji nego što sam predvidjela.”
I s time je posao završen.

***
„Kako je protekao vikend s Anom?” Raširila sam se na kauču puna želuca. Maria ne voli da jedem
sama, zato je večera s njezinom obitelji bila poziv koji nisam mogla odbiti. Kao da imam restoran
na pragu.
Podesim kut mobitela da mi lice bude u središtu ekrana. „Sjajno. Bila je vrlo opuštena.
Proveli smo neko vrijeme zajedno u studiju i uživala je u tome. Dopustio sam joj da u nedjelju
pozove pet svojih bivših školskih prijatelja na ručak. Siroti Vitor i Gisela bili su zaokupljeni, ali im
se svidjelo. Svima nam se promijenio život kada je Beatriz odvela Anu.”
Suosjedam s njegovim gubitkom, ali nije mi prije sinulo da bi, naravno, i Vitoru i Giseli
nedostajala zauzetost. Sigurna sam da je Beatriz češde imala goste nego što se čini da ih ima
Reid, a dijete u blizini svima odvlači pažnju.
„O, prije nego što zaboravim, danas sam vidjela prvi uzorak haljine”, ubacim radi odvradanja
pažnje.
„Dobro. Ne možeš samo to redi. Reci mi više.”
„Osim malene tehničke zapreke koju de Bernadette riješiti, bilo je divno. Nikada nisi vidio
takvo što, Reide, nitko od nas nije. Tvoja umjetnička djela, ljepota obale rijeke Tajo, plutali su
nam pred očima poput priviđenja.”
„Znači, zadovoljna si?”

82
 Knjige.Club Books

„Oduševljena sam. To nije moda, to je umjetnost. Modeli de doista biti poput živih platna.”
„Sada me malo brineš jer postoji element iznenađenja u tvom glasu. Ti si ta koja je zamislila
slike i uvjerila me da de ovo upaliti. Nemoj mi redi da si sumnjala u to da deš uspjeti ovo izvesti?”
Zadirkuje me, njegov me grlen smijeh posramljuje, ali u glasu mu čujem oduševljenje. Ne samo
zbog sebe nego i zbog mene.
„Uopde nisam sumnjala da du uspjeti prenijeti viziju koju sam imala u glavi. Ali iako sam
uspjela, ipak sam mnogo tražila od tebe i Bernadette.”
Reid mi se znalački nasmiješi. „Ah, sada razumijem. Na samom početku nisi imala moju
punu pažnju i mora da je to povisilo razinu tvog stresa. Žao mi je što sam te zanemario, Seren. To
je bilo bezobzirno od mene.”
Dobacim mu osmijeh pun opraštanja, obožavam ovo njegovo šaljivo raspoloženje. „Bio si
zauzet, razumijem to. Sve je ovisilo o tome da Bernadette uzme tvoja divna djela i prenese ih u
drugi medij. Popriličan je to pothvat jer haljine moraju funkcionirati kao odjevni predmeti i kao
umjetnost, u suprotnom to bi bila potpuna katastrofa. Nevjerojatno je kako je spojila različite
elemente iz jedne od tvojih slika kako bi stvorila tako jedinstveno djelo i jedva čekam vidjeti
cijelu kolekciju.”
„Sjajna si, znaš li to?” Reid stiša glas, a ugodan, topao osjedaj proširi mi se trbuhom.
„Ulepršala si mi u život i zbog tebe se dogodilo svašta što me podsjetilo koliko sam postao
zasiden. Život je izgubio sjaj, a ti sada sve okredeš naopačke.”
„Je li to dobro ili loše?” upitam nesigurno.
„Dobro. Sjetio sam se kad si mi rekla da razgovaram s Anom i nađem rješenje, način da
zaobiđemo ovaj nered u koji smo se doveli. Pa sam učinio upravo to. Rekla je da joj nedostaju
njezini ovdašnji prijatelji i zato sam organizirao malo, improvizirano okupljanje za nju. Isto je tako
rekla da je umorna od toga da gleda roditelje kako se svađaju i ne zna što učiniti u vezi s tim.”
Tuga je opipljiva.
„Što si joj rekao?”
„Rekao sam da to nije njezina odgovornost i da smo je iznevjerili ako se zbog nas osjeda kao
da je u središtu svega.”
Zastao je i srce mi udara o prsa kao da pokušava pobjedi. Hode li se predati Beatriz i pokušati
ponovno izgraditi njihovu vezu radi Anina dobra? Ako je to slučaj, tada se nadam da istinski
vjeruje kako još uvijek postoji prilika da on i Beatriz uspiju kao obitelj.
Sekunde prolaze, a svaka se od njih čini kao vječnost. „Zamolio sam Tomasa da ugovori
sastanak s Beatriz i da joj jasno da na znanje kako demo razgovarati o poslu.”
Sada sam zbunjena. Hode li pregovarati s Beatriz da je umiri, kako bi imala više sluha za
Anine potrebe?
„Ali kako to pomaže situaciji?”
„Ne izravno jer razvod nije samo potpisivanje pravnog dokumenta, nego i upravljanje
financijskim teretom koji dolazi s njim. Beatriz ovo nede pustiti dok potpuno ne namirim svoje
obveze jer, kako sada stvari stoje, svaka odluka koju donesem potencijalno utječe na moju
sposobnost da ih uzdržavam. Vrijeme je za ponovne pregovore i povratak odvjetnicima. Trebao
sam ovo predvidjeti, a zbog tebe sam shvatio da problemi ne nestaju, nego da se radi o
upravljanju očekivanjima i potrazi za rješenjem koje zadovoljava sve strane. Bit du u kontaktu s
Anom i otvoreno porazgovarati s Beatriz.”
Sve to zvuči vrlo praktično, ali oboje znamo da nede biti lako. Koliko znam, ništa se od
Reidovih okolnosti nije promijenilo, samo njegova želja da ne nastavi s netrpeljivošdu.
„Razmisli dvaput prije negoli prenagliš. Ja sam odabrala jednostavniji život odsada nadalje
jer de me to usrediti, Reide. Ali, molim te, ne dopusti da išta što ja kažem ili učinim utječe na
tvoje odluke jer mi to nije bila namjera. No drago mi je da slušaš što Ana želi redi jer znam kako

83
 Knjige.Club Books

je to...” Mučim se pronadi pravi način da uobličim ono što osjedam.

„... udaljiti se od oca?”
„Ne radi se o tome. Gledala sam kako se odnos mojih roditelja mijena, raspada kako su
godine prolazile. Kad pogledam unatrag, osjedala sam neku razinu odgovornosti. Mislila sam da
de, ako odem na posao s ocem, što je on i očekivao, to ojačati našu obitelj. Ali ved je bilo
prekasno jer je ljubav nestala. Je li Ana pobjegla jer je željela zbližiti tebe i Beatriz u nadi da još
uvijek nešto postoji između vas?”
Reid nikada nije govorio o onome što se dogodilo kada me ostavio i vratio se u Sintru jutro
nakon zabave, samo da se Beatriz vratila u Porto. Ne mogu ni zamisliti što su izgovorili jedno
drugom, ali na zabavi je bilo očito da ona ima veliki plan.
„Bojim se da je vjerojatnije da je Beatriz istresla svoje frustracije na Anu. Obje su žestoka
temperamenta”, prizna.
„Ne želim ti gomilati probleme, Reide, molim te da mi vjeruješ.”
„Slušaj, ni za što od ovoga nisi ti kriva. Ti si samo osoba zbog koje sam shvatio da trebam
ponovno preuzeti kontrolu nad svojim životom. To je moja odluka. A ovog vikenda pokazat du ti
koliko sam ti zahvalan. Naporno si radila i odvest du te na tiho i skrovito mjesto.”
Tjeskobne misli koje mi se vijore u glavi nestanu jer me njegove riječi smiruju. Cijeli vikend
zajedno.
„Što te opušta? Voliš li se sunčati, plivati? Idi u dugačke šetnje?” Pokušava me razveseliti.
„Šetnja, čitanje i hrana. Lako me zadovoljiti”, tiho odgovaram. Zahvalna sam što mu je ovaj
vikend toliko važan iako ima mnogo toga na umu.
„Pa, imam i iznenađenje za tebe, nadam se da de ti se svidjeti. Hodu li te uopde vidjeti ovoga
tjedna?” Glas mu se oraspoloži, ali oboje znamo da to nije vjerojatno.
„Na posluje previše užurbano da bih pronašla vremena i za što osim online-sastanka. Svi
ostajemo dokasno. Jedan od šefova sada pomaže Filipeu, nakon što su razgovarali s Tomasom. Ja
nisam uključena u to, ja nastavljam s linijom kupaonskih potrepština.”
„Kupaonskih potrepština?” Reid zvuči blago zabavljeno i zbunjeno.
„Da. Pretpostavila sam da ti je Tomas rekao za to.”
„Vjerojatno je pokušao, ali moje su misli bile drugdje. Podsjeti me odakle ta ideja, možda se
prisjetim.”
„Od Filipeova poznanika. Poslao je mejl Filipeu nakon zabave. Njegova tvrtka proizvodi širok
asortiman organskih proizvoda, ali s naglaskom na sapune za ruke, gelove za tuširanje i
pjenušave kupke. U petak de održati prezentaciju da pokažu uzorke pakiranja. Bit de dostupni u
tri dizajna s kojima se složiš i pristajat de uz Bernadettein asortiman. Ako se odboru svidi ono što
vide, nadam se da du modi dogovoriti sastanak s tobom i Tomasom sljededeg tjedna da vam dam
povratne informacije.”
„Tomas ustraje na tome da se smanji pritisak na mene dok je neko vrijeme ovdje i treba mi
to, ali doista se ne mogu sjetiti ičega o tome.”
„On se brine za to, a i Filipe, pa se možeš opustiti.”
Reid samo slegne ramenima, ali ne čini se kao da mu to smeta. „Dok radim u studiju, lako se
isključiti. Hode li ti smetati ako tijekom vikenda budem nešto malo skicirao dok ti čitaš?” upita.
„Voljela bih to, to je prilika da te vidim na djelu.”
„Upozoravam te, moje su kulinarske vještine, nažalost, nepostojede.”
„Nisu ni moje bolje”, smijem se. „Sigurna sam da udvoje nedemo ogladnjeti.”
Nijedno od nas dvoje ne želi prekinuti razgovor i znam da nam je, kad si kažemo laku nod,
nagon da budemo nepažljivi na vrhu jezika.
Odvojeni samo dvadeset minuta vožnje, ali ne radi se o udaljenosti, nego o delikatnosti

84
 Knjige.Club Books

danih situacija.
Poziv me ostavlja i tužnom i radosnom istodobno. Više je nego dirljivo čuti uzbuđenje u
njegovu glasu i znati koliko truda ulaže u planiranje našeg vikenda. I to je prekrasno. U glavi mi
sviraju sirene upozorenja, a ipak, nikada nisam bila toliko sretna. Sada napokon razumijem
značenje riječi „ljubav boli”, zato što boli. Ništa u našoj vezi nije normalno.
Reidov život ima sjene moje prošlosti koje su toliko neugodne da me grebu. Ne mogu tražiti
od njega da se odrekne obitelji i karijere, kao što ni on ne može od mene tražiti da napustim svoj
san o jednostavnijem, opuštenijem načinu života. Možemo li se nadi na pola puta? Jesam li
doista spremna skrasiti se, ništa ne zahtijevati i onda završiti sama i ogorčena ako se jednog dana
Beatriz potrudi ponovno ga vratiti? Ili još gore, ako shvati da je ono što sada radim samo
sredstvo za određeni cilj i da život kakvim ga vidim u bududnosti njega ne zanima. Iskrenost je
jedini put naprijed i vrijeme je da izložim Reidu svoje planove.

85
 Knjige.Club Books

TREĆI DIO
_______________

TRAVANJ

86
 Knjige.Club Books

14.
____

KOMADIĆ RAJA

Odbrojavanje je dana, a sada i sati, do odlaska s posla agonija. Ako sam ikada imala onaj
trenutak „hvala Bogu da je petak”, ovo je bio taj pomnožen sa sto, a Carolina je vidjela da sam
uzbuđena zbog vikenda pred sobom.
Osmijeh nije napustio Reidovo lice otkad me pokupio prije petnaest minuta, ali njegova je
pozornost čvrsto na cesti. „Hodeš li mi redi kamo idemo?” upitam.
„Nedu. To je dio iznenađenja. Budi strpljiva, potrebno nam je trideset pet minuta vožnje ako
promet iz Lisabona u ovo doba dana ne bude pregust. Ali prvo du ti iznijeti pravila.”
Okrenem glavu i zurim u njegov profil. „Pravila?” odgovorim, zvučim zgroženo. „Iznenađenja
ne dolaze uz pravila.”
„Moja dolaze. Pravilo broj jedan je da ne razgovaramo o poslu.” To zvuči dobro. „Slažem se.”
„Pravilo broj dva je da nam je prva postaja na putu supermarket i idemo zajedno kupiti
hranu.”
To me nasmije. „Dobro... moramo jesti, to je jedino pošteno. Nadajmo se da udvoje
možemo složiti nekoliko objeda koji de biti barem jestivi. Koliko je dugačak taj popis?”
Ono što mu ne želim redi jest da mi je Maria davala lekcije i sada sam upamtila dva
tradicionalna portugalska jela. Željela sam da Reid zna kako sam zahvalna za ovaj vikend, maleni
predah za oboje tijekom mahnitog razdoblja naših života.
„Još dva. Pravilo broj tri je da mi u nekom trenutku dopustiš da te skiciram dok čitaš.”
„Doista? Dobro, ali ne znam koliko de mi idi mirno sjedenje. Hajde onda, posljednje, i to je
to.”
„U pretincu za rukavice nalazi se omotnica. Želim da je otvoriš i kada objasnim, želim da
kažeš hvala, Reide, i sretno to prihvatiš.”
Nastavljam piljiti u njega, primjedujem njegovu sve gušdu bradu - izgleda da se ne brije kada
je u studiju. A i koristilo bi mu podšišati se. Ali vidim da se isključio iz svih svojih briga i da je
sretan što živi u trenutku, sa mnom.
„Hajde”, zapovjedi mi.
Posegnem naprijed i, doista, ondje je podstavljena omotnica na čijoj prednjoj strani piše
moje ime. Držim je i ne mogu ni zamisliti što je unutra. Iznenađujude je glomazna.
„Hajde, otvori je.”
Istresem njezin sadržaj u krilo i ispadnu dva svežnja ključeva. Unutra je ostao maleni svežanj
papira koji sam izvukla, ali sve je na portugalskom.
„Ključevi? Je li ovo nekakav lov na blago?”
Gledam kako Reid vlaži usne, toliko je sretan da se ne može prestati smiješiti i vidim kako
umire od želje da okrene glavu i pogleda me.
„Svežanj ključeva s daljinskim upravljačem rođendanski je dar.”
„Ali... ti ne znaš kada mi je rođendan, Reide”, nesigurno odgovorim, no očito je da zna.
„Što misliš, zašto sam ovo dogovorio ovoga vikenda? Imam kontakte svugdje.” Nasmije se
dok ga zadivljeno gledam.
„Moj mi obavještajac kaže da je u ponedjeljak. Nažalost, to bi značilo da moram nazvati

87
 Knjige.Club Books

Filipea da ti sredi nekoliko slobodnih dana i znao sam da to nije ispravno. Stoga sam smislio plan.
To je automobil i bit de dostavljen za tjedan dana. Netko de ti se javiti da sredi osiguranje za tebe.
Pretpostavljam da imaš vozačku dozvolu jer si u nekom trenutku govorila o unajmljivanju
automobila.”
„Da, naravno da imam britansku dozvolu, ali ne mogu prihvatiti automobil kao dar, Reide.
Bombonijeru, večeru... ali ne automobil.” To nije u redu.
„Znaš koliko naporno radim, Seren, ni tebi naporan rad nije nepoznat. Ako ne mogu nekome
nešto pokloniti kada to želim, koja je onda svrha zarađivanja novaca? Želim ovo učiniti i uvrijedit
du se ako odbiješ.”
Ozbiljan je.
„Reide, ne trebam nešto skupo da me zadiviš.”
„Ah, sad sam te naljutio. To mi uopde nije bila namjera. Usreduješ me, Seren. Što god da se
dogodi odsada nadalje, nemam očekivanja ni zahtjeva jer to nije moje pravo. Ali usreduje me
učiniti nešto za tebe, a vjeruj mi da nije bilo lako otkriti kada ti je rođendan jer sam to morao
učiniti toliko diskretno. Dopusti mi trenutak radosti, molim te. Znaš što kažu o darovima, užitak
je u davanju. Automobil je tvoj i nadam se da de ti se svidjeti. Uvjeren sam da hode. Meni je
planiranje svega ovoga bilo uzbudljivije od Božida.”
Njegovo je oduševljenje istinsko, ali nisam sigurna što mislim o tome. Ne želim ispasti
nezahvalna. Nitko, čak ni moj otac, nikada nije učinio ništa slično za mene. Ipak, voljela bih da
Reid nije to učinio.
„Molim te, ugodi mi i objasnit du zašto. Kada sam imao osam godina, često sam bio kod
bake i djeda u Devonu tijekom vikenda. Njihov susjed, George, bio je sjajan čovjek koji je vedinu
vremena provodio u održavanju vrta. Čuo bi me kako nabijam loptu o zid kude i povikao bi preko
živice: Jesi li spreman za branje povrda, maleni?’ a ja bih se uputio niz stražnju stazu. Imali smo
zajednički puteljak i prošetao bih nekoliko koraka dok je on otključavao hrđava, stara vrata.
Bilo je to kao lutanje plantažom. Gredica za gredicom uredno posađena luka, salate, mrkve,
krumpira i štapovi koji su nosili mahune i grašak. Otišao bi mi pronadi gajbu pa bismo lutali
uokolo, brali malo ovoga, malo onoga i čavrljali u hodu.
Znaš, George nije imao bližu obitelj, nitko nije znao zašto, ali ja sam rado provodio vrijeme s
njim. Bio je vrlo strpljiv i ljubazan starac. Zapravo je to uvijek bio jedan od vrhunaca mojih izleta.
Kao odraslu čovjeku, ta su mi vremena u lijepu sjedanju, shvadam da je Georgeu pružalo užitak
dijeliti plodove svog rada i učiti me ponešto o hortikulturi. Govorio je kako se ništa što kupiš u
dudanu ne može usporediti s onim što uzgojiš u svom vrtu. I bio je u pravu. Ali, također sam
uživao kada bi objašnjavao što je svakoj biljci trebalo da izraste snažna i zdrava te kako odbiti
puževe ukopavanjem čašica jogurta punih piva u do. Da, piva. Jednom mi je rekao: „Kad daješ ne
pamti, kad primaš ne zaboravljaj, i nedeš pogriješiti u životu”, što mi tada baš i nije mnogo
značilo. Ali sada mi znači. Želio sam tvoj rođendan učiniti posebnim jer si ti posebna i daleko si
od ljudi koje poznaješ cijeli život. To ne može biti lako.”
Kako se mogu ljutiti na njega?
„Ono što mi više znači jest koliko si se potrudio oko ovoga. Moj bi otac darovao vrijedne
poklone za svaki rođendan i Božid, ali tek kad sam otišla raditi za njega, shvatila sam da ih kupuje
njegova tajnica. Ne samo za mene nego i za mamu. To je bilo u rasporedu i svake bi godine uzela
dva sata za kupnju u njegovo ime. Uvijek sam mislila kako je čudno što bi kupio tako prikladne
darove, stvari koje bih i sama odabrala. Ali ona je imala kder otprilike mojih godina, pa mora da
joj je bilo lako. I to je lijep odmor od ureda.”
„O, Seren, žao mi je što to čujem, to je tužno.”
„Jedino što je znao bilo je napisati ček. Uopde se nije trudio, bilo je to kao bilo koja stavka u
njegovu rokovniku, obveza koja je zahtijevala da se odradi.”
„Nisam te želio pogoditi u živac. Oprosti.”

88
 Knjige.Club Books

„U redu je, nemaš se zašto ispričavati, Reide. Nisi znao, a to je moja boljka. Ali automobil je
previše skupocjen poklon.” Još me jednom brzo pogleda. „Možeš li u svom srcu nadi snage da mi
oprostiš na obilju i prihvatiš dar u duhu u kojem je darovan? Zamišljao sam te kako voziš cestom
spuštena krova, sa sunčanim naočalama i kose koju mrsi vjetar. Smiješio sam se na tu pomisao.
Boje je bijelog papra, ali samo du ti to redi.” Oboje prasnemo u smijeh.
„O, Reide, nemogude ti je odoljeti. Osjedam se nezahvalnom što ovo govorim i to mi nije
namjera, stvarno, ovo mora biti prvi i posljednji put.”
„Nikada nisam upoznao ženu koja se uzrujala zbog poklona. Sljededi put potrudit du se da
ne pogriješim. Povest du te u kupnju, tako nedu upasti u nevolje.”
„Skupi darovi nisu za mene, samo se o tome radi.”
Osjeda da mi je nelagodno. „Možda novcu pridaješ vrijednost koju nema, jesi li ikada
razmišljala na taj način? Novac nikada ne može kupiti ljubav, zar ne? A ja nisam od onih koji se
razbacuju novcem. Ako ti nešto dam, to je zato što to želim i osobno ne vidim ništa loše u tome,
ali ubudude du poštovati tvoje stavove.”
Vjerojatno je u pravu, ali meni su skupi darovi okidač. Otac je smatrao kako je novac
rješenje svake situacije i ja sam ga na kraju zamrzila zbog toga jer smo mama i ja željele njegovo
vrijeme.
„Drugi svežanj ključeva pripada kudi u kojoj demo provesti vikend. Unajmio sam je cijelo
ljeto i možeš se koristiti njom kad god poželiš. Ne samo kad si sa mnom nego ako odlučiš uzeti
stanku od posla ili boraviti u njoj s prijateljima koji ti stižu. Ukupno može primiti šestero ljudi.”
Bez riječi sam. „To je doista pažljivo, ali, mislim, pa...”
„Molim te, nemoj previše razmišljati o ovome, Seren. Želim da možeš otidi kad poželiš. Hvala
ti na svemu što si učinila za mene. Znam da ti nije ugodno u Casi da Floresta. A ja doista ne želim
uzrujavati tvoju susjedu, stoga to isključuje naše kasnonodne posjete i ranojutarnje odlaske.”
Osjedam kako mi se toplina penje iz dubine. Mjestašce na koje možemo pobjedi, zajedno.
„A sada, jesi li spremna za potpuno drugačije iskustvo kupnje?” doda Reid šašavim glasom,
kao da je u reklami, a ja jauknem dok silazimo s glavne ceste i zaustavljamo se na parkiralište
supermarketa. Zaustavio se, otkopčao sigurnosni pojas i cijelim se tijelom okrenuo prema meni.
„Samo zato što je moj život sada ovakav kakav jest ne znači da de uvijek biti ovako, Seren.
Mogu se promijeniti, ali ništa se ne događa preko nodi, sve je proces. Samo misli na to.” I
tada mi se širom osmjehne, prije negoli ustane i obiđe automobil da otvori suvozačeva vrata.
„Dobro”, kaže dok mi nudi ruku da lakše izađem. „Moje je jedino dojmljivo, posebno jelo brudet.
A tvoje?”
„Patka, arroz de pato, a Marijina je verzija sjajna.” Potražim torbu i izvadim popis sastojaka,
mašem njime Reidu. „Došla sam pripremljena, a mogu napraviti i pastéis de bacalhau.”
Privine me bliže, nagne se da mi utisne brz poljubac u obraz i zadrži se ondje nakratko, kao
da ne može vjerovati da smo ovdje zajedno.
„Prvi put u mnogo godina osjedam da se mogu isključiti i ne mogu biti sretniji”, tiho mi
šapne u uho. „Sve to zbog tebe, Seren.”

***
„Sada zatvori oči i ne otvaraj ih dok ti ne kažem da možeš.”
„Ozbiljno?”
„To je zapovijed. Što ti nije jasno kod riječi iznenađenje? I vrijeme je da te netko razmazi, a
prije nego što mi uputiš jedan od svojih pogleda, samo želim da ovo bude zabavno iskustvo za
oboje. Uzbuđen sam i želim da i ti budeš. Udovolji mi i opusti se.” Činim što Reid kaže i pitam se
zašto mi je toliko teško nositi se sa svime ovim... je li mi teško predati se nečijoj kontroli zato što
sam provela cijeli odrasli život boredi se protiv toga? Svaki muškarac koji je pokušao udi u moj

89
 Knjige.Club Books

život, koliko god kratko, nije zadržao moj interes. Ne želim muškarca čiji ego znači da neprestano
pokušava dokazati koliko je nadmodan, a šepurenje ne ostavlja na mene jak dojam. Reid je prvi
muškarac kojeg sam upoznala koji se trudi shvatiti što me pokrede jer mu je to važno. Zašto mu
ne bih vjerovala? Nije učinio ništa pogrešno, samo što je sve ovo previše, prebrzo, a to mu mogu
oprostiti jer su njegove pobude iskrene - zar ne?
„Ne viriš, je li tako?” kažnjava me jer mi se prsti razdvajaju, a ja ih brzo skupljam da mi
prekriju oči.
„Naravno da ne virim!” uzviknem uvrijeđeno. „Volim iznenađenja, tko ih ne voli?”
„To uopde nije bilo uvjerljivo. Sjedni mirno, dodi du te pokupiti iz automobila. Želim da tvoj
prvi pogled bude neometen. U sigurnim si rukama, nedu ti dopustiti da padneš, obedavam.
Nakon nekoliko sekundi, podigne me na noge i obujmi me rukom oko struka, nježno me
vodedi naprijed. Prvo osjetim šljunak, potom meku proljetnu travu pod stopalima. Ved čujem
more i tiho zapljuskivanje valova. Hodamo blagom uzbrdicom i duboko udišem, ispunjavam
pluda prodornim mirisima koji su strujali oko mene. Morski je zrak okrepljujudi, lagan povjetarac
plete mi se u kosu i šiba je naprijed-natrag po mojim rukama.
„Sada ih možeš otvoriti”, kaže Reid stežudi me oko struka i okredudi me neznatno ulijevo.
Tada me privuče još bliže k sebi.
Stojim, polako pregledavam okolinu kako bih upila panoramski pogled. Ravno ispred mene,
gdje travnati brežuljak na kojem stojimo pada, nalazi se prostranstvo prazne plaže, a iza nje,
plavo se more nježno mreška dok ga blještavo sunce pretvara u zrcalo svjetlosti. Povjetarac gura
vodu na plažu poput ruku koje se pružaju, a Sunčeve zrake, dok zapadaju, pretvaraju površinu u
mnoštvo svjetlucavih, malenih dragulja. To je malena uvala, plaža je djelomično pješčana, a
djelomično šljunčana. Stojimo u potpunoj tišini nekoliko minuta i uživamo u ljepoti i spokoju
trenutka.
Reid opušta stisak oko mog struka i rukama mi zakrene tijelo udesno. Svega pedesetak
metara od nas, na rubu litice, nalazi se skupina građevina okružena visokim vapnenačkim
zidinama. Pravilna su geometrijskog oblika i jedino što odavde vidim nešto je što nalikuje bijelim
kutijama, uglata prednjeg dijela. Sve gledaju na more i, mudro, svi prozori gledaju na prednju
stranu tako da, kada si unutra, sigurno imaš dojam da nikoga i ničega nema oko tebe.
„Ovo je prelijepo, Reide. Gdje smo?”
„U Carcavelosu. Ovo je Sassoeiros. Ovdje je osam vila, sve ih je projektirao isti arhitekt.”
Pušta me, dopustio je da mu ruka sklizne i uhvati moju. „Idemo natrag prema automobilu. Ti
uzmi ključeve, a ja du ponijeti hranu. Za minutu se možemo vratiti po torbe.”
Parkirao je pred trostrukom garažom iza prve nekretnine. Grabim podstavljenu omotnicu iz
suvozačevih vrata automobila i okredem se kako bih ga slijedila. Dok se približavamo visokoj,
drvenoj kapiji, on se zadrži iza mene i naloži mi da pritisnem dugme na električnom daljinskom
upravljaču. Kapija se otvori s lakodom. Staza slijedi linije građevine koja se spušta strminom.
Kada dođemo do kraja i zađemo za ugao, staza se otvara u lepezasto područje i prvi put gledam
prednju stranu objekta.
„O moj Bože. Kako domišljat dizajn. Uopde nije ono što sam očekivala.”
Reid prebaci dvije vredice iz trgovine da mi može stati bliže dok gledamo more. Pogled je,
očekivano, neometen, ali odmah je ispred nas bazen okružen drvenom terasom. Sa svake njezine
strane travnata su područja, zamamno, uredno zelena. Instinktivno krenem prljavoružičastim,
zavojitim pločicama od terakote koje oblikuju široko dvorište što se prostire cijelom širinom
imanja.
Prolazimo pokraj para širokih, staklenih vrata i ovaj je dio građevine pomalo nakrivljena
kocka, a desno od njih još je jedan par sličnih vrata. Oboja gledaju na dva rubna zida koja tvore
dvorište sa strane. Jedan je prekrivena lisnatom, zelenom penjačicom, a drugi buja u živahnim,
ružičastim pupoljcima koji padaju u slapu boja poput vodopada.

90
 Knjige.Club Books

Dok skredemo blago udesno, približavamo se glavnom dijelu građevine i trostrukim

staklenim kliznim vratima. Pogledam unutra i vidim da je to prostran dnevni boravak. Iznad naših
glava izdiže se golema, uglasta kutija koja tvori prvi kat i strehu, dajudi nešto dobrodošlog hlada.
Iza toga, ravan zid nama zdesna nastavlja se još tri metra i iza drugog niza trostrukih staklenih
vrata nalaze se kuhinja i blagovaonica. Ovaj dio kude ponovno ima samo jedan kat. Golem, čvrst
hrastov stol i stolice stoje ravno ispred vrata iznad kojih je otvorena, metalna struktura sačinjena
od kvadratnih stupova. Pogledam gore i ondje su kuke za jedra, da daju malo hlada.
Reid čeka odostraga, gleda me sa zanimanjem. Prošedem nekoliko koraka do primamljiva
bazena i okrenem se kako bih upila cijeli prizor. Središnja, golema, uglata kutija smještena na vrh
proširenog prostora u prizemlju zadivljujuda je i dojmljiva. Pročelje se prilično oštro spušta kada
ga promatraš iz ovog kuta, a betonska osnovica domišljato tvori strehu nad donjim dvorištem.
Uzduž cijele kutijaste strukture je balkon. Nema rukohvata, samo jednostavne, prozirne, staklene
stijenke koji ne ometaju pogled. Ravan krov kutije strši dovoljno da ugodno štiti od sunca. Iza
toga su vrata od dvoslojna stakla koja, pretpostavljam, vode u glavnu spavadu sobu.
„Sviđa li ti se naše maleno ljetno utočište?” upita Reid ne mičudi pogled s mog lica.
„I više je nego savršeno. Tko god da je projektirao ovaj maleni kompleks, imao je viziju.
Toliko je skrovit, a tek taj osjedaj da smo ovdje sami. Ovo je nevjerojatno.” Koračam natrag
prema Reidu, naginjem se da ga poljubim u usta i on zastenje dok odugovlačimo nekoliko
sekundi.
„I je li ovo bilo ispravno?”
Bila bih nepoštena kad bih ovo pogrešno shvatila samo kao pokušaj da ostavi dojam. „Bilo je
i bit de toliko lako opustiti se ovdje, Reide. Ovo kao da je drugi svijet, zar ne? Vlasnik kompleksa
zasigurno misli da je ovo savršeno mjesto za odmor.”
„Misli, ali rijetko provodi vrijeme ovdje, ovo je samo investicija. Moj je otac bio arhitekt, ali i
voditelj projekta tijekom cijele gradnje. Prodali su planove gradnje ljudima koji su tražili drugi ili
tredi dom. Ovdje je uvijek spokojno i znao sam da de ti se svidjeti. Bolje da odnesemo hranu u
hladnjak prije nego što se pokvari, ulazna su vrata ravno, zatim skreni desno. To su velika, siva
vrata na kraju natkrivena prilaza.”
Nisam se veselila svom rođendanu, mislim, navršiti trideset bilo je loše, ali zbog trideset
prve shvatila sam koliko brzo vrijeme leti. Ali sada du provesti cijeli vikend s Reidom. Odjednom
ne marim više ni za što oko sebe jer du brižno pamtiti svaki trenutak koji provedemo zajedno.

91
 Knjige.Club Books

15.
____

S U N C E, M O R E I O S A M A

Nakon savršene nodi, klima-uređaj hladi nas dok ležimo jedno drugom u naručju i osjedam se kao
da sam zakoračila u paralelnu stvarnost. Što ako postoji više od jednog plana za život, nešto kao
u filmu Volim, ne volim. Likovi Gwyneth Paltrow i Johna Hanne lako su se mogli mimoidi, i jesu,
na velikom platnu. Tada su dobili priliku ponovno odigrati isti prizor drugi put s različitim
ishodom. Što ako je ovo moj ishod?
„Utihnula si, nisam znao da rezanje jagoda zahtijeva toliko usredotočenosti.” Reid me gleda
preko kuhinjskog otoka i nastavlja slagati pladanj narescima i sirevima za doručak.
„Želim da budu veličine zalogajčida. Perfekcionistica sam”, odgovorim i ležerno slegnem
ramenima dok mi on uzvrada osmijeh.
„Nemoj mi to prodavati, gotovo čujem kako ti mozak kipi. Želiš li podijeliti sa mnom nešto
od tih misli?”
Skupljam komadide s daske za rezanje u posudu i punimo pladanj. Uzimam tanjure i pribor
za jelo pa slijedim Reida na popločano dvorište. On je ved podigao jedra iznad drvenog stola iako
je Sunce još uvijek nisko na nebu, ali ona nježno vijore na vjetru, a to je umirujudi zvuk.
„Ne bi se baš činilo kao stvarni život stalno živjeti ovdje, zar ne?” kažem dok sjedam i
uređujem posuđe dok se Reid na brzinu vratio kroz otvorena vrata uzeti sok od naranče i čaše.
„Ne bi?”
„Ovo je maštarija koju vidiš na stranicama glamuroznih časopisa, ali ovo nije životni stil koji
ja zamišljam za sebe. Godišnji odmor života ili posebna godišnjica, naravno, i sjedanja koja se
nikada nede zaboraviti. Ali oduvijek sam smatrala da je vradanje na isto mjesto rijetko toliko
dobro drugi put.”
„Čak i vradanje na isto mjesto s istom osobom?”
„Da. Radi se o pravom mjestu, pravom vremenu, pravom okruženju i, očito, nekome u čijem
društvu doista i uživaš. No je li mogude ponovno oživiti tu savršenu minutu, sat, dan - što god -
ponovno i ponovno i ponovno?
„Pitaš pogrešnu osobu. Trenuci čiste srede u mom životu bili su kratkotrajni, ali čini mi se da
sam ja kriv za to. Želim da se ovog ljeta vradaš ovamo koliko god je to mogude. Po mogudnosti sa
mnom, naravno, ali doista sam mislio kad sam rekao da je ovo bez ikakvih obveza.”
„Pomisao da ovakvo zadivljujude mjesto stoji neiskorišteno i podcijenjeno znači gubitak.
Novac možda može kupiti bogatoj osobi što god želi, ali ako ona nema vremena za uživanje u
tome, koja je onda svrha?”
„Slažem se. I ako želiš dovesti prijatelje, to je u redu jer se ja nadam da du provesti nešto
kvalitetnog vremena u kudi s Anom sljededih nekoliko mjeseci.”
„Zašto je ne dovedeš ovamo?”
Reid puni tanjur i uvrde tanku krišku šunke oko vilice. Gledam kako je stručno vrti u nešto
što izgleda kao ruža.
„To je domišljato.”
Naginje se naprijed i polaže je na moj tanjur, a ja se zahvalno smijem. „Imam mnogo
vještina koje još trebaš otkriti”, zagonetno odgovara.
„I zašto onda ne dovedeš Anu ovamo?”

92
 Knjige.Club Books

Slegne ramenima dok ja ubacujem jagodu u usta i naslanjam se uživajudi u njezinoj slatkodi.
„Jer nismo u fazi u kojoj možemo s lakodom dugo sjediti zajedno i šutjeti. Bolje je da je
izvedem na ručak ili da je, kao prošlog vikenda, zabavljam u kudi gdje su i Vitor i Gisela s kojima
može čavrljati, a zatim pozvati svoje prijatelje.”
„No nedavni su događaji pomogli tome da započnete iskreno razgovarati, nisu li?”
„Zasigurno je lijepo razgovarati nasamo. Kada je Ana bila mlađa, davala mi je snagu kad se
moje slike nisu prodavale i situacija je bila teška. Samo zagrljaj ili jedan od njezinih posebnih
crteža na kojima mi je jedno oko uvijek bilo vede od drugog donijeli bi mi osmijeh na lice i bio bih
zahvalan. Ohrabrujude je vidjeti da još uvijek ima trenutaka u kojima je spremna odbaciti oprez.
Zbog toga sam shvatio da to moram češde postidi jer je ona u dobi u kojoj de ono što de se
dogoditi stvoriti obrasce za bududnost.”
Znam da se ovo odnosi na Beatriz i činjenicu da on nije prisutan, nema pravo glasa ni
mogudnost da utječe na način na koji se Anu vodi kroz tinejdžerske godine.
„Onda je Ana sigurno bilingvalna ako je provela prvih ne znam koliko godina u Londonu? A
kada ste zajedno, razgovarate li na engleskom ili portugalskom?”
Ubacim krišku sira u usta i vidim kako Reid prati svaki moj pokret. Brzo žvačem.
„Oprosti, umirem od gladi.”
„Ne, divno je vidjeti da imaš apetit. Razgovaramo na portugalskom kad god je obitelj u
blizini, ali engleski je samo za nas dvoje. Ana govori i tečan francuski. Jezici joj idu lako i to je
naslijedila od majke.”
Primijetila sam da je Beatrizin engleski gotovo besprijekoran. Bududi da je živjela u
Londonu, a Reid i Tomas provodili su toliko vremena ondje, nisam se uopde iznenadila.
„Hodeš li onda cijelo ljeto biti u Lisabonu?” upitam, zapravo, samo radi neobvezna daskanja.
„Hodu. Odlučio sam prodati stan u Londonu. Nema baš smisla imati dva studija. Ovdje sam
do jeseni, nakon čega du otidi nekoliko puta u Pariz na izložbu. Odlučio sam ozbiljno razmisliti o
osnivanju umjetničke galerije u Casi da Floresta. To možda nije izvedivo, ali vrijeme je da istražim
mogudnosti umjesto da samo govorim o njima. A Tomas želi organizirati okupljalište za
umjetnike, možda ved sljededeg proljeda, samo da vidi koliko interesa privlači.”
Planira li Reid provoditi više vremena u Lisabonu zbog mene, pitam se. Vrti mi se u glavi
poput prizora iz filma, ali ne sjedim ja s Reidom u dvorištu njegove ladanjske kude. To je još jedna
paralelna stvarnost koja mi je strana.
„Ali sve je to sada nevažno. Ovog demo vikenda slaviti tvoj rođendan i maknuti se od svega.
Želiš li malo čitati nakon doručka, a onda malo poslije možda možemo prošetati plažom? Onda
bismo se mogli vratiti i okupati u bazenu.”
„Zvuči savršeno.” I u pravu je. Vrijeme je da isključim misli isto kao što smo isključili i
mobitele. Bijeg znači upravo to.
Znam da me Reid crta iako se pravi da to ne radi. Pokušavam se usredotočiti na čitanje, ali
ne mogu zaustaviti pogled da ne odluta u njegovu smjeru. Kada god ga zapazim krajičkom oka,
on gleda ravno u mene. Pitam se o čemu razmišlja. Ja nisam baš glamurozna, osim ako se ne radi
o poslu. A to je drukčije, dolazi s poslom i prihvatila sam to.
Kada sam se preselila u Portugal, stavila sam nekoliko kutija u spremište jer je bilo previše
toga za ponijeti. Čeznutljivo razmišljam o stvarima za koje bih željela da sam našla mjesta za njih,
ali zadovoljna sam onim što sam uspjela nabaviti u pohodu na dudane ovoga tjedna u vrijeme
ručka. Ne volim baš sunčanje, stoga besposličarim na ležaljci u sjeni nadstrešnice ispod balkona.
Našla sam vrlo sladak, slamnat, savitljiv šeširid, a maleni je bikini koji nosim poprilično skroman.
Nisam baš netko tko bi nosio tange, a pareo iste boje služi mi kao kratka haljina bez naramenica
ili suknja do gležnja.
Spuštam e-čitač i povlačim se stopalima prema rubu ležaljke, mislim kako je vrijeme da

93
 Knjige.Club Books

protegnem noge.
„Želiš li hladno pide?” doviknem Reidu.
„Molim te. Volio bih bocu vode, hvala.”
Ovo je zapravo izgovor da vidim što radi, ali ne želim da to zna i vradam se s ledeno hladnom
bocom vode u svakoj ruci. Ipak, dok mu prilazim, složi na hrpu papir za crtanje i stavi je u čvrstu
aktovku.
„Je li ti dosadilo čitati?” pita me dok uzima bocu.
„Ne, zapravo nije, iako mi nedostaje držati pravu knjigu u rukama. Nodu se uglavnom
koristim e-čitačem, ali moja poslastica za godišnji obično je gomila knjiga, pa se osjedam kao da
mi nešto nedostaje.
„Zanimljive su te tvoje navike, Seren.”
„Jesi li ti to meni upravo namignuo?”
„Jesam. Do kraja ovog vikenda znat du mnogo više o tebi. Sve što činiš uvid je u ono tko si. Bi
li bilo pogrešno redi ti koliko prelijepo izgledaš u tome?” Pažljivo postupa sa mnom, a ne bi se
trebao tako osjedati nakon što je isplanirao ovako lijepo iznenađenje.
„Ovu sam odjedu kupila na jednom od onih štandova na tržnici. Ne misliš da je šešir
prevelik?”
„U tvom je stilu. Ali opet, na tebi sve dobro izgleda. Odjeda ne čini čovjeka, važno je ono u
njemu.”
Stoji, uzima mi bocu vode iz ruku i stavlja je na stol. Tada obavija ruke oko mene i od topline
njegova tijela koja prodire kroz uštirkanu svjetloplavu pamučnu košulju prolaze me trnci.
„Nisam onoliko plitak koliko misliš da jesam”, promrmlja. „I ja mogu odbiti od sebe ono što
mi ništa ne znači i prigrliti nešto kada je to ispravno. Malo više počinjem shvadati što te pokrede.
Hajde, idemo na plažu.”
Zaključa kudu i sretan je što se držimo za ruke dok hodamo. „Nisi zabrinut da de nas netko
vidjeti?”
„Ljudi koji žive ovdje cijene svoju privatnost i izdašno su platili za nju. Nažalost, ima toga što
samo novac može kupiti, kao što to dobro znaš.”
Krenemo dolje prema malenoj uvali pored stijena i stanemo kako bismo izuli cipele.
„Ova je uvala privatna, samo za stanare”, objašnjava Reid. „Nema pristupa glavnoj plaži u
Carcavelosu koja se proteže otprilike kilometar i pol u onom smjeru”, pokaže iza ruba litice nama
zdesna. „Na plaži je uvijek gužva, ali dovoljno je velika da podnese velik broj turista i mještana
koje privlači.”
„Voda izgleda privlačno”, komentiram dok hodamo prema mokrom pijesku.
„Bazen je bolji, vjeruj mi. Ovdje je čisto i prikladno za plivanje i surfanje, ali temperatura
mora uvijek je niska jer dotječe iz Atlantskog oceana. Danas je vjerojatno osamnaest stupnjeva,
tako da de biti pravi šok za tijelo kada uđeš”, upozori me.
Stanemo kako bismo pogledali krještave galebove koji nam kruže nad glavama i Reid se
okrene da me pogleda. „Reci mi nešto više o svom djetinjstvu i odnosu s ocem.”
To je najmanje što zaslužuje i pokušavam mu objasniti zašto sam toliko odlučna držati se
svog velikog plana.
„Plana koji si zacrtala prije nego što su nam se putevi susreli”, istakne.
Kimnem u znak slaganja. „Da.”
„Gledaš na stvari na način da sve zvuči tako ostvarivo, lako i savršeno, Seren.” Zvuči sjetno.
„Sklopila sam pakt s najboljom prijateljicom, Judi, na svoj trideseti rođendan. Obje smo
kukale o životu i onda mi je sinulo da možemo ili nastaviti kao dosada u nadi da de se sve
popraviti ili možemo postati proaktivne i preuzeti kontrolu. Cilj koji sam sama sebi postavila jest

94
 Knjige.Club Books

imati dovoljno ušteđevine u sljededih pet godina da si kupim skroman dom i da onda živim
jednostavnijim životom. Nadi du posao na pola radnog vremena, doista bilo što, da mogu pladati
račune, i provoditi slobodno vrijeme izrađujudi skulpture. To je izbor načina života. Neprestano
težimo ostvarivanju često nemogudih zahtjeva koje postavljamo sebi samima. Ili još gore, kako
bismo udovoljili drugima koji to čine umjesto nas bez imalo grižnje savjesti. Postoji druga
mogudnost - namjeravam podvudi crtu i odstupiti.”
„Što ako nikada ne prodaš skulpturu? Bi li ti to slomilo srce?”
„Ne bi”, odgovaram iskreno. „Zapravo se pitam hodu li ikada biti sposobna odvojiti se od
nečega što napravim, ako uopde dođe do toga. Boljelo je kad sam spakirala svoju kolekciju u
Britaniji i stavila je u spremište. Ali barem znam da je ondje, čeka, i da je mogu uzeti kada
napokon pronađem svoj dom zauvijek.”
„I ozbiljna si kada kažeš da deš se prihvatiti bilo kojeg posla? Imaš dobru poziciju na poslu i
ved privlačiš pažnju. Doista se vidiš kako napuštaš sve to, kada sam siguran da bi Filipe učinio bilo
što da te zadrži?”
„Znam kako to zvuči, ali tako je. Jednog sam se dana probudila i ugledala sve u drugom
svjetlu.”
„Nisam u potpunosti shvatio koliko ti je plan važan. A opet, evo nas, dvoje neočekivano
spojenih ljudi koji se pitaju što je sljedede jer ja sigurno nisam ovo očekivao.”
Okreneirio se jedno prema drugome, more koje se povlači brzo se i vrada, zbog čega
zaskvičim i skočim unatrag, a Reid me uhvati za ruku. U pravu je, ledena je.
„Nisam ni ja, ali nije mi žao što su nam se putevi sreli”, odgovaram.
„Obedanja ništa ne znače, Seren. Znam to. Riskiraš jer si sa mnom, ali život mi se mijenja na
načine koje nikada ne bih predvidio. Prerano je redi kako de se odigrati jer je to poput kule od
cigli koje se moraju skidati pravim redoslijedom. Ako padnu, nede ostati ništa i mnogo de se ljudi
ozlijediti. Ali trudim se, a zbog tebe uviđam kako je osjedaj zarobljenosti samo prilika da sve
preokrenem. No na meni je da učinim nešto u vezi sa svojom situacijom. U međuvremenu,
iskoristimo sve vrijeme koje možemo provesti zajedno, ali ako se tvoji osjedaji promijene,
razumijem. Nisam čovjek koji obedava nešto što ne može ispuniti i sada radim na tome.”
Stanem na prste i nježno ga poljubim u usta. Kada se odmaknemo jedno od drugog, pogleda
me i ne mogu mu pročitati lice, emocije su previše ogoljene.
„I ja želim ono što je najbolje za tebe, Reide. Zaslužuješ ne samo sredu nego i mir u životu.
Ako ima načina da se uspijemo izboriti za vrijeme jedno s drugim, to je dobitak.”
„Možda se na kraju moji planovi promijene, ali, nažalost, ima elemenata koji nisu potpuno
pod mojom kontrolom. Ti me usreduješ i ako sudbina bude blaga, dodi de mir.” Lijepo je čuti da
zvuči tako smireno dok započinjemo dokonu šetnju uvalom. Zastanemo nakratko kako bismo
proučili malene lokve u stijenama u podnožju litica i onda mi on posegne za rukom.
„Jesi li spremna za povratak?” Očito je da mu je dosta i mislim da želi još malo crtati.
„Je li ti dosadno?” obratim mu se optužujudim glasom.
„Ne, samo ne podnosim mokar pijesak na tabanima.”
„Mokar pijesak? Kakav mlakonja”, dobacim mu dok trčim natrag prema šljunku.
Kada me dostigne, oboje se smijemo i on me zagrli, a zagrljaj je mnogo više od jednostavne
strasti. Reid je mislio da sve dobro u njegovu životu pripada prošlosti i to ga je počelo uništavati.
Nadam se da de mu ovaj maleni, sretni predah pokazati mogudnosti.”
„Oboje smo se mučili za druge ljude, za ljude koji ne mare ni za što osim za sebe same.
Nastavimo iskreno i vidjet demo je li sudbina na našoj strani, Reide.”
Prisloni čelo na moje i njegov dah poškaklja mi nos. „Ulijevaš mi nadu, Seren, ne samo za
nas nego za sve. Ne želim da se Ana zadovolji ičim osim onim zbog čega joj srce brže zakuca.
Najbolji je način da to osiguram pokazati joj primjerom, zar ne?” Oči su mi pune suza i kada

95
 Knjige.Club Books

zaustim, sve što čujem jest tišina. U savršenu bi svijetu ljubav bila dovoljna i sve bi drugo sjelo na
svoje mjesto. Ali život nije takav, zar ne? Ili možda jest kada je dvoje ljudi u potpunom skladu, a
istina je da su se naši putevi trebali samo sresti, ne i stopiti. Ta mi pomisao toliko slama srce i u
iskušenju sam upitati svemir koja je svrha ako nema nade.

96
 Knjige.Club Books

16.
____

ROĐENDANSKA TUGA

„Izgledaš sretno jutros. Kako si provela vikend?”

Carolina i ja izlazimo s trajektnog terminala i ubrzavamo, znamo da de ovo biti početak
užurbanog i ključnog tjedna. Što prije dođemo do radnih stolova, to demo prije modi početi.
„Dobro, hvala. Opuštajudi se. A ti? Jesi li vidjela Antera?”
Zabaci glavu kako bi razmaknula pramenove kose koje joj povjetarac baca preko lica da me
može pogledati. Ja činim isto i razmijenimo brz osmijeh dok povlačim pramen koji mi se zalijepio
za ruž. Morski povjetarac često je dobrodošao, danas je samo naporan.
„Imamo dvije mogudnosti, a odluku prepuštam njemu”, odgovori mi tiho uzdahnuvši dok
pokušava zvučati pozitivno.
Žurno se udaljavamo od gomile ljudi koji idu na posao i krenemo uz široku šetnicu pored
vode. Nemogude je ne dopustiti pogledu da mi odluta nalijevo, očarana načinom na koji
povjetarac mreška površinu rijeke dok gledam preko, na suprotnu obalu i Almadu.
„To je korak u pravom smjeru, nije li?” Ne volim je izravno pitati što misli jer, iako smo sada
dobre prijateljice, smatram da de mi redi ako želi.
„Možda. Jedan je čekanje, a drugi bi mogao uzrokovati probleme.”
„Kome?”
„Antero može najviše izgubiti.”
„Ah. Zato što on nije zaposlenik, nego vanjski suradnik.” Kimne i nervozno me pogleda. „Da,
ali iako ima više dužnosti, i on je predstavnik galerije. Znam da to tebi nije problem, Seren, ali
šefovi bi gledali na to drukčije.
„A što s te dvije mogudnosti?”
„Možemo čekati dok ne završi njegov privremeni ugovor i da Antero ponovno postane
slobodnjak, da ga zovu kada ga zatrebaju. Ili da on obavijesti senhor Ferreiru, kao što nalažu
uvjeti u kodeksu poslovanja tvrtke. Ali Antero se brine da bi to ugrozilo da ga se razmotri kao
stalnog zaposlenika u bududnosti.”
„Žao mi je što je toliko komplicirano, Carolina. Ali jeste li uspjeli provesti nešto vremena
nasamo?”
„Jesmo”, nasmiješi mi se, nesposobna sakriti sredu. „A imam i poruku od Miguela. Rekao mi
je da te podsjetim kako je on dobar turistički vodič. Nede odustati, Seren. Bi li škodilo nadi se s
njim? Miguel je dobro društvo, uvijek me nasmijava, a ti ne bi trebala provoditi svaki vikend
skrivena u radionici.”
Sada postaje neugodno što joj nisam rekla istinu.
„Imam prijatelja kojeg povremeno viđam”, kažem, svesrdno se trudedi da govorim tiho.
Iznenađeno me pogleda. „Izlaziš s nekim? To je dobro. Zašto nisi ništa rekla? Antero de to
redi Miguelu, ali bit de tužan.”
„Rado bih da se ne dozna za to, Carolina. Možda je najbolje dati naslutiti da nemam
vremena viđati se i s kim jer sam potpuno usredotočena na posao. I ja sam u teškoj situaciji.”
Razrogači oči i zagleda se u mene, otvorenih usta. „O, Seren.
To nije lako. Razumijem.”

97
 Knjige.Club Books

Prolazimo kroz vrata galerije i dok pozdravljam ženu na recepciji, nemam pojma može li
Carolina pogoditi o kome govorim. Ali sudedi po njezinoj reakciji, želudac mi se uzburka jer kada
je rekla „razumijem”, ton njezina glasa rekao mi je da je moj problem znamo vedi od njezina.
Krenemo u suprotnim smjerovima i tada mi se oglasi mobitel.

Dobro jutro i sretan rođendan. Želio bih da je još uvijek vikend. Uskoro ti stiže mejl
o poklonu. Pitao sam se jesi li slobodna u subotu i raspoložena za malo
razgledavanja grada. Mogli bismo se stopiti s turistima, što misliš?

Upravo sam se uznemirila zbog razgovora s Carolinom, a opet, evo me, ne mogu odoljeti
iskušenju.

Mislim da si raspoložen za nepodopštine i moramo biti oprezni. Ali nosit du ravne cipele.

Dodam smješka i palac gore prije nego što ubacim mobitel natrag u torbu. Vrijeme je da
izbacim Reida Hendersona iz glave jer imam sastanak s frizerima i šminkerima koji de naših
manekenki početnica napraviti dive. Bududi da je meni modna revija novost, važno je dobiti
osjedaj za veličinu tima koji de nam biti potreban i koliko demo prikolica morati smjestiti.
Nedostaje nam prostora oko lokacije i to je sljededa prepreka koju treba preskočiti.

***
„Seren, hvala što si našla vremena za mene u tako kratkom roku, ali važno je. Žao mi je što ti
prekidam jutro i nadam se da je sastanak prošao dobro?” Filipe mi daje znak da sjednem
nasuprot njemu.”
„Doista vrlo dobro. Sada mogu dati Carolini informacije koje joj trebaju da završi s
planiranjem parkiranja. Bit de gusto i od manekenki de se tražiti da hodaju malo dalje nego što
smo se nadali, ali toliko su ushidene da ne mislim kako de to biti problem.”
„Dobro. Želiš li šalicu kave prije nego što počnemo?”
Unervozim se. Nedogovoreni sastanci obično su kratki. „Ne treba, stvarno.”
„I jedva čekaš da se vratiš za svoj stol. Onda du odmah prijedi na stvar. Kao što znaš,
pregovarao sam s Tomasom, Beatriz i Bernadette o uspostavljanju dugoročna partnerstva. Na
početku nam je namjera bila samo privremeno proširiti prostor suvenirnice tijekom velike ljetne
izložbe. Prodaja malih grafika, razglednica i predmeta trenutnih izlagača bila je simbolična, nešto
što posjetitelji očekuju. Ipak, proširivanje prostora kako bismo smjestili izložbu posvedenu
Reidovu dizajnu otvorila je uzbudljivu priliku. Svi žele proširiti ponudu, a galerija je, naravno, i
više nego sretna što de postati partnerom u ovoj inicijativi.”
Vidim da je zadovoljan načinom na koji se sve razvija.
„To je sjajna prilika, Filipe, i sretna sam zbog svih uključenih.”
„A ja sam siguran da deš biti sretna kad čuješ da se Beatriz ponudila preuzeti posao koji si ti
radila da dogovoriš asortiman kupaonskih potrepština. Bit de to zadatak manje kojim se moraš
zamarati, a ona ved ima veze s tvrtkom.” Pogleda me š iščekivanjem.
„O, ovaj”, zastanem, nakratko ostanem bez riječi. „Hvala.”
Osupnuta sam. Nije na meni da preispitujem odluku, ali dio mene mora se upitati jesu li
Reid i Tomas svjesni što se događa. Dajem sve od sebe da se riješim nelagode koju osjedam svaki
put kada se spomene Beatrizino ime. Možda griješim i Filipe se ne bi oslanjao samo na njezine
upute. U svakom slučaju, ne smanjuje mi opseg posla, a nisam čak ni sigurna da Reida to toliko
zanima. Ali mislim da to Tomas vidi kao veliku priliku, a očito je da je tako vide i Beatriz i Filipe.
„A senhora Veloso uskočit de na puno radno vrijeme dok se sve ne pokrene. To de značiti da

98
 Knjige.Club Books

de biti strukturnih promjena i namjeravamo da se radi nodu, sa što manje mogude ometanja.
Ona de se također baviti ugovorima jer se školovala za to. Galerija de se obvezati da bude glavno
prodajno mjesto tri godine. Ako bude uspješno, tada demo uzeti u obzir mogudnost prodaje
preko galerijine mrežne stranice i još više ojačati veze.”
Prilike su očite i nije ni čudo da je uzbuđen zbog projekta, iako osjedam da dolazi ali.
„Ipak, senhora Veloso treba pomod. Ti si zauzeta do sredine lipnja, nakon što se vratiš s
godišnjeg. Tada deš se usredotočiti na postavljanje izložbe planirane za jesen, što de također
uključivati Carolinu i oglašavanje. Ipak, Antero nas je oduševio. Prema tvome mišljenju, koje su
njegove glavne prednosti?”
„Informatički je pismen i također je vješt u rješavanju problema. No njegove su
organizacijske vještine iznimne. Trenutno je samo on zadužen za sve što ima veze s postavljanjem
piste, što uključuje vezu s Rafaelovim asistentom i majstorima zvuka i rasvjete. Dala sam mu
zadatak i jednom tjedno izvještava me o napretku. To sada jenjava, stoga pomaže Carolini
ažurirati gantograme kako bi se pobrinuli da nam ništa ne promakne.”
„Odlično. Kada otvorimo novu suvenirnicu, tražit demo nekoga da nadgleda narudžbe,
skladištenje i stanje zaliha. Volio bih čuti tvoje mišljenje, misliš li da je Antero sposoban nositi se
s time?”
Nervoza mi popušta jer je ovo upravo ono čemu se Antero nadao, prilika da dobije stalan
posao za sigurniju bududnost. „Mislim da bi radio odličan posao i da bi bio dragocjen galeriji. Ako
bi Anteru pomoglo da ga se oslobodi dio tjedna kako bi kratkoročno pomagao senhori Veloso,
sigurna sam da se to može urediti.”
„To je veoma velikodušno od tebe, Seren. I hvala ti na procjeni. Ipak, nešto me malo brine.
Mislim da bi bilo bolje kada Antero i Carolina ne bi blisko surađivali. Ova predložena promjena
pomogla bi to olakšati, naravno. Ako bi ubudude mogla osigurati da su njihove dužnosti
razdvojene, to bi riješilo bilo kakve mogude probleme.”
„Probleme?” Moj je odgovor instinktivan, ali vidim da mu je nelagodno, čak ga je pomalo
sram što raspravlja sa mnom o ovome.
„Beatriz me zamolila da se pobrinem da ne bude internih sukoba interesa kako budemo
razvijali inicijativu. Komercijalno je osjetljiva, naravno, a ona je naglasila kako je važno da naši
zaposlenici to razumiju, kao što znam da si i ti svjesna.”
Filipe me izbjegava pogledati u oči, a to nije u njegovu stilu. Radi li se tu doista o Anteru i
Carolini ili mu se Beatriz povjerila o tome kako se Reid i ja zbližavamo.
Nelagodno progutam knedlu, dajem sve od sebe da ostanem pribrana i naoko staložena.
Sada je vrijeme da govorim iskreno iz poštovanja prema samoj sebi kao i prema svom timu jer
nitko nije učinio ništa loše. „Uvjeravam te da doista vrlo ozbiljno doživljavamo svoje
profesionalne odgovornosti. Da sam imala ikakvih briga, bilo kakvih, odmah bih se osvrnula na
taj problem. Odavde nadalje doista nema potrebe da se Carolina i Antero preklapaju, sve do
tjedna događanja. Ali bilo bi nepravedno od mene dati im na znanje da se ne smiju družiti izvan
posla.”
Filipe je očito iznenađen mojim odlučnim odgovorom, ali ubrzo se pribere. „Naravno, nismo
ovdje da ograničavamo bilo čiju slobodu i sve dok to ne ugrožava naš profesionalni ugled, ja sam
zadovoljan. Uvjerit du Beatriz da nema razloga za brigu.” Gleda ravno u mene nekoliko trenutaka,
ono što vidim kratkotrajan je pogled olakšanja prije nego što ponovno progovori.
„Senhora Veloso bit de oduševljena jer ima visoko mišljenje o Antera i ovo je sjajno rješenje
za sve. Vrlo je uzbuđena što preuzima ovo, bit de joj od goleme pomodi imati pomodnika koji je
upoznat sa svakodnevnim radom galerije.”
Odlazim i znam da Filipeu nije bilo lako potaknuti ovu temu, a meni ovo svakako nije bilo
lako čuti. Ali nisam baš sigurna gdje sam sada, osim što moram biti oprezna u vezi s tim što
govorim Reidu o poslu kad smo zajedno.

99
 Knjige.Club Books

Prolazedi pokraj Anterova ureda, vidim da je sam i lagano pokucam na vrata, a on podigne
glavu i skoči na noge kad uđem. „Olá, Seren. Kako ti mogu pomodi?”
„U najstrožem povjerenju, senhor Ferreira zamolit de te da pomogneš senhori Veloso na
zadatku kojim de se baviti. Trebat de pomod i predložili su tebe. Što misliš o tome?”
Odmah zabaci ramena, po govora njegova tijela vidim da je zainteresiran. „Kako de to
utjecati na posao koji sada obavljam?”
„Dokle god možeš nastaviti s ulogom prevoditelja na našim sastancima i dok si spreman
preuzeti vodstvo za bilo kakva operativna i tehnička pitanja na dan snimanja, snadi demo se.
To de značiti da je trenutna posljedica razdvajanje našeg tima. Predložit du senhori Veloso
da dva dana u tjednu nastaviš raditi za mene, ali radno vrijeme može biti fleksibilno, kada i ako to
bude potrebno. Misliš li da de to funkcionirati?”
„Ako si ti sretna, i ja sam sretan. Hvala ti, Seren.”
„Ovo bi moglo dovesti do ponude za posao, ali nije na meni da raspravljam o tome s tobom.
Kada te pozovu, želim da odeš onamo spreman jer je ovo sjajna prilika, Antero. Senhora Veloso
tražit de od tebe da središ raspored i povežeš se s vanjskim suradnicima koji de raditi na mjestu
događanja izvan uobičajenog radnog vremena.”
Pogledom proučava stol i procjenjuje uredne hrpe papira. „To ne bi trebao biti problem.”
„Dobro. Ako možeš pripremiti službenu primopredaju bilo čega što je neispunjeno, trebao bi
biti spreman smjesta započeti, čim te pozovu. I više si nego zaslužio dobiti još odgovornosti,
Antero.”
„Hvala, Seren. Mnogo mi znači što to čujem od tebe.”
„Dobro, idem na svjež zrak i po sendvič. Vidimo se poslije i bravo.”
Danas sam donijela malenu termo torbu od kude čiji sadržaj nisam pripremila ja, nego
Maria. Nije imala pojma da mi je danas rođendan, ali ovo je takva poslastica i zahvalna sam joj.
Njezina je verzija pastéis de bacalhau među najmekanijima i najukusnijima koje sam ikada
kušala. Komadidi sušenog bakalara, krumpira, luka i češnjaka s nekoliko ubačenih trava jednako
su ukusni hladni i tek izvučeni iz pednice. Dodala sam pakiranje majoneze kao poslasticu i
pakiranje mog omiljenog portugalskog napitka Compal Clássico od manga.
Kada sam se zaputila van, Sunce je nakratko nestalo iza pahuljastih oblaka koji su besciljno
plovili nebom. Lutam omiljenim dijelom šetnice gdje se nalaze klupe. Jedna od klupica prazna je i
ja sjedam dok mi želudac kruli u željnom iščekivanju. Nakon ovakva jutra, svjež je zrak jako
dobrodošao.
Protežem noge, skinem poklopce i umočim jedan od duguljastih popečaka od bakalara u
svileno glatku majonezu. To je istinska eksplozija okusa u mojim ustima i prije negoli se okrenem,
ved su nestali. Vrijeme je da malo promatram ljude, što me jako opušta. Mnoštvo je turista, a u
vrijeme ručka i radnika željnih malo protegnuti noge.
Nikada se ne umaram gledanjem suprotne riječne obale, pogled mi sve više upoznaje
krajobraz. Ili jednostavno gledanjem trajekata kako plove naprijed-natrag između terminala i
jahta koje napuštaju privezišta u marini dalje uz obalu, nemirnih jedara. Danas su na rijeci dvije
velike krstarice, ali toliko daleko da se čine tek kao igračke koje se polako gibaju lijevo-desno.
„Seren! Kako si?”
Sunce je ponovno izašlo, zaškiljim i podignem pogled.
„Miguele.” Ne mogu sakriti iznenađenje i uspravim se, skupljam predmete na klupi pored
sebe.
„Nadam se da ti ne smetam?”
„Ne, naravno da ne smetaš. Ručala sam i gotovo je vrijeme da se vratim na posao. Ovo je
divno mjesto, jedno od mojih najdražih za sjedanje i opuštanje.”

100
 Knjige.Club Books

Uvuče se na mjesto, koje je pomalo usko jer je sada pola metra dalje čovjek koji jede
sendvič i još jedan mladid njemu s druge strane. Miguel se napola okrene na klupi, drži malenu
kutiju i smiješi se. „Čujem da si obožavateljica. Smijem li te dovesti u iskušenje?”
To je pakiranje pastéis de nata iz dudančida u Belému. „Nemoj se ljutiti, pitao sam Antera
što de te zadiviti. Ja sam pomislio na cvijede, ali ovo je bio njegov prijedlog.” Pogleda me pun
nade, zatim slegne ramenima i otvori kutiju.
Znam da ima dobre namjere, stoga prihvadam i pružam ruku dok on naginje kartonsko
pakiranje prema meni. „Hvala, Miguele, to je ljubazno od tebe.” I neugodno.
„Drago mi je da sam te uhvatio. Pitao sam se bi li željela nekad otidi na pide. Bilo bi
zabavno.”
Ne provodim svaku stanku za ručak ovdje opuštajudi se i pomislim na to koliko je često
Miguel ovuda lutao u potrazi za mnom? Otresem tu pomisao, znam da je blizak Anterov prijatelj.
Sjedimo neko vrijeme, jedemo i smijemo se dok nam pahuljaste mrvice kolača padaju u
krilo. Ne treba mnogo da se kutija isprazni i oboje na kraju natrpamo ostatke posljednje,
djelomično pojedene košarice u usta.
„Ukusno, nije li?”
„Ukusno”, složim se.
Protekne nekoliko sekundi i on se nasloni, protegnuvši noge pred sebe dok se opušta.
„To je samo pide”, kaže i nagne glavu pogledati me.
„Žao mi je, Miguele. Pogriješila bih kad ne bih bila iskrena prema tebi. Moj je posao
zahtjevan, a s obzirom na to da sam nova ovdje, još uvijek moram mnogo toga dokazati.”
Napudi usne. „Ali imaš nešto slobodnog vremena?”
„I hobi u kojem uživam, koji mi je strast. U mom životu nema mjesta za mnogo toga drugog
u ovom trenutku.”
Pogledom potraži moje lice i vidim da je povrijeđen.
„Tužan sam zbog toga”, odgovori.
„Loš odabir trenutka, bojim se. Ja... bolje da krenem. Nalaziš li se s Anterom?”
„Ne. Ne danas.”
„Pa, uživaj u pogledu. I hvala ti na ljubaznosti. Žao mi je što sam te morala odbiti.”
„Možda du jednog drugog dana bolje odabrati trenutak”, dovikne dok odlazim.
Ne mogu dovoljno brzo pobjedi. Što sam drugo mogla redi? Kada se vratim u ured, moj prvi
zadatak bit de na brzinu porazgovarati s Anterom. Miguel je sjajan dečko i ne želim ga povrijediti
pa de mi možda Antero pomodi tako da kaže prijatelju kako gubi vrijeme.
Kada mi se oglasi mobitel, poskočim, bacim oko na njega i vidim da je poruka od mame.

Sretan rođendan, Seren. Nedostaješ mi. Nazvat du te večeras da porazgovaramo,

draga. Imam novosti, tvoj otac nema pojma o odabiru trenutka, ali unajmio je
odvjetnika. Nisam željela da čuješ za to od Judi. Meni ne smeta, a ne želim ni da se
ti brineš. Voljela bih biti tu i nadam se da si uzela vremena za poseban ručak. Pusa!

Nijedna od čestitki i paketa koji su došli nisu od mog oca. Valjda je moje ime izbrisano iz
njegova elektroničkog rokovnika. Daleko od očiju, daleko od srca.
Ubrzo nakon što sam na kraju dana došla kudi, mobitel mi oživi.
„Sretan rođendan, moja divna prijateljice. Sada bismo se trebale dotjerivati za izlazak u grad
na slavlje, tužno. Ipak, još samo dva mjeseca dok Claire i ja ne budemo zauzete pakiranjem
kovčega i odlaskom u zračnu luku!” Judin glas podrhtava u slušalici, uzbuđenje joj podiže ton
glasa i od njega se trzam.

101
 Knjige.Club Books

Odmičem mobitel od uha.

„Hvala, imala sam malenu proslavu ovoga vikenda, ali danas sam samo radila. Ali tvoje de
putovanje dodi na red prije negoli se okreneš.”
Jedva čekam primiti goste, ali danas živim u sjeni savršenog vikenda i sažalijevam samu
sebe. Ne zato što sam odabrala nikome ne redi da mi je rođendan, nego zato što do subote nedu
opet vidjeti Reida.
„Oprosti, to je bilo malo netaktično od mene, nije li?” nastavlja Judi. „Glava ti nede biti u
praznicima dok ne završe modno snimanje i zabava u galeriji. Ali onda je vrijeme za opuštanje.
Claire i ja pitale smo se želiš li da malo istražimo i smislimo plan putovanja jer si ti vrlo zauzeta.
Prijevoz je ondje prilično lagan, pretpostavljam?”
„Nije problem, a dotad du imati automobil. Ali svejedno demo idi trajektom u Lisabon jer je
brz i ugodan. Tvoj je hotel s ove strane rijeke i svega deset minuta šetnje od mog stana. Osim
toga, mislila sam da bi mogla nekoliko dana uživati na plaži.”
„Savršeno! Mislila sam da si rekla kako nedeš kupiti automobil jer ne želiš ostaviti traga na
ušteđevini. Iznenađena sam što nalaziš vremena za putovanja. Mora da je tvoja vjetruša gotova.”
„Nije, ali napreduje. Ponekad putujem zbog posla na lokaciju tik izvan Lisabona. Osim toga,
kada se sve smiri, uživat du u istraživanju šireg područja.”
„Kakav automobil kupuješ?”
Ovo je neugodno. Mislit de da sam izgubila razum ako joj kažem da sam nabavila novi
automobil. Kada je jutros iz auto-salona došao mejl ubrzo nakon Reidove poruke, nisam mogla
vjerovati. Sve je sredio i automobil de biti dostavljen u petak.
„Mini kabriolet.”
„Kupila si kabriolet? Mrziš da ti kosa leti uokolo. Taj trgovac smatrao te lakovjernom.
Pogodba koju nisi mogla odbiti, je li tako?” Smije se i odmah nastavlja: „Koje je boje? Nije neka
čudnovata kričava iz izložbenog salona automobila?”
„Ne. Boje bijelog papra.” Menije automobil samo prijevozno sredstvo i koga briga koje je
boje ili koji je model? Samo treba biti jednostavan za vožnju, ali Judi je u pravu, sumnjam da du
ikada spustiti krov. Naravno, Reid to nije mogao znati i imao je dobre namjere.
„Ali nisu li malo maleni? Hodemo li stati sve tri jer imamo i prtljagu?”
„Sigurna sam da demo se snadi”, odgovorim iako nikada nisam sjela u takav automobil i
nisam imala pojma kakvi su trenutni modeli.
Smijulji se. „Onda moraš kupiti maramu za glavu, kao Grace Kelly. Plaža zvuči sjajno. O,
Seren, doista mi treba ovaj odmor. Kladim se da de i tebi trebati dok dođemo tamo. Naravno,
podijelit demo troškove kude na plaži.”
„Prijatelj nam je posuđuje na nekoliko dana”, odgovorim s nelagodom.
„Opa, imaš dobrog prijatelja.”
„Bila je to ponuda koju nisam mogla odbiti. Kako je kod kude?” upitam, očajnički željna
promijeniti temu.
„Ide. Jesi li čula najnovije vijesti od mame?”
„Sada radi puno radno vrijeme kod Fi i uživa u svakoj sekundi.
Ali pretpostavljam da govoriš o razvodu?”
„A, drago mi je da te upozorila. Što misliš o tome?” Ponekad se razgovori s Judi čine poput
inkvizicije u punoj snazi. Ali znam da je to samo zbog njezine živahne prirode.
„Ako ona nije zabrinuta, nisam ni ja. Ako je brak gotov, tada oboje moraju nastaviti. Čini se
da je mama to ved prigrlila.”
„Je li ti se tata sjetio rođendana?”
„Ne. Nije bilo nikakva kontakta.”

102
 Knjige.Club Books

„To je tužno. I ne paničariš u vezi s poslom, to sve lijepo napreduje?”

„Imam dobar tim i svi su potpuno usredotočeni na ispunjavanje svojih zadataka. Bilo kakva
panika vjerojatno de se vrtjeti oko modnog snimanja uživo, pa du se unaprijed ispričati što su vas
samo na brzinu pozdraviti kada dođete. Uredit du da netko dođe po vas, ostavi vas u hotelu i
pokupi dva sata poslije kako bi vas odveo do spomenika Kristu Kralju.”
„Stvarno, to de biti sjajno. Ni Claire ni ja nikada nismo bile na reviji niti smo vidjele kako
izgleda modno snimanje. I obedavamo da nedemo ometati, ali toliko smo uzbuđene oko svega
toga. Ovo je napredak od posljednjeg događanja na koje si me pozvala - izložbe o građevinarstvu
i građevinskoj industriji, ako se dobro sjedam”, zahihode se.
„Meni se čini da si ti provela puno vremena čavrljajudi s poprilično zgodnim frajerom koji ti
je pokušavao prodati zimski vrt.”
„Sve vrijeme opskrbljivao me besplatnim grickalicama i kavom. Mislim da mu je bilo
jednako dosadno kao i meni. Ti još uvijek kao viđaš onog svog klijenta?”
U posljednje sam vrijeme izbjegavala Judina pitanja jer se previše toga dogodilo i nije lako
objasniti.
„Opušteno je, to je sve.”
„A za rođendansko slavlje, pretpostavljam da si se zabavila ovog vikenda?”
Napokon pitanje na koje mogu odgovoriti s ushidenjem u glasu. „Bilo je veličanstveno.”
Naravno da je nedu prosvijetliti u vezi romantičnog vikenda s Reidom, ali svejedno ne griješi
u svojim pretpostavkama. I sigurna sam da slavljeničko ozračje modnog snimanja nede
razočarati.

103
 Knjige.Club Books

17.
____

RAZDVOJENOST JAČA OSJEĆAJE

Svakoga dana kada trajektom putujem na posao i s posla, želim se uštipnuti da provjerim je li
moj novi život stvaran. Trebalo mi je neko vrijeme da sve postavim na noge, ali sada imam cartão
de residencia, što mi dopušta da ovdje živim i radim sljededih pet godina. Činjenica da sada
imam lokalni bankovni račun i ovdje pladam porez znači da je doista vrijeme da razmislim o
prodaji svoje kude u Velikoj Britaniji. Nisam mislila na to da du morati platiti porez na sve što
ondje zaradim jer je i stanarina prihod. Selidba u inozemstvo nije laka i probleme ti uzrokuje ono
što ne znaš, a ne gomila informacija koje se lako sakupe.
A sada imam i blistav, nov automobil parkiran na brdu, nekoliko metara od kude. Maria se
malo iznenadila kada su ga isporučili jer je alternativni prijevoz u Lisabonu jednostavno rješenje.
Ali rekla sam joj da namjeravam idi na nekoliko putovanja. Kada du točno imati vremena za to,
nemam pojma, ali nekoliko sam ga puta odvela na probnu vožnju i vozi kao podmazan. Još uvijek
mi je nelagodno što sam prihvatila ovakav dar od Reida. Osjedam da je pogrešno iako je to bila
ljubazna gesta.
Najesen du početi s tečajem portugalskog i voljela bih da je bilo vremena da se to uredi od
prvog dana. Znam da postoje protokoli, ali puno se toga izgubi u prijevodu. Reid je toga svjesniji
od mene, ali nakon onog razgovora s Filipeom, toliko mi je drago što smo oprezni.
Teško mi je što se nikome ne mogu povjeriti. Bilo bi mi strašno uzrujati Mariju ili je na bilo
koji način uvrijediti, s obzirom na njezina vjerska uvjerenja. U blagovaonici ima obješeno raspelo,
a kako Rimokatolička crkva ne priznaje razvod, bolje da se moja veza s Reidom skriva. Carolina i
Antero su mi prijatelji, ali u ovom slučaju, što manje znaju o mom privatnom životu, to bolje.
Kada sam reorganizirala naš mali tim, bila sam izravna u vezi s Filipeovim brigama. Vidjela sam
da im je oboma laknulo jer više nede raditi rame uz rame, što je još nešto dobro proizašlo iz
promjena.
Druga je mogudnost podijeliti sve s Judi ili mamom, ali one ne bi shvatile da ovdje Vrijede
drukčija pravila. A i odakle bih krenula s objašnjavanjem ove nevolje u koju sam se uvalila? Zasad
nemam izbora nego idi korak po korak i vidjeti što de se dogoditi jer se ne želim udaljiti od Reida.
Iako je ovoga tjedna dosad bilo toplo i sunčano, provela sam sve svoje vrijeme u želji da dani
prođu, obuzeta mišlju da ponovno vidim Reida. Također sam nervozna jer se nismo baš čuli i
nemam pojma uzrokuje li mu Beatriz probleme. Ali danas su se pojavili kišni oblaci i sve što želim
u petak u kasno poslijepodne jest požuriti kudi. Prava je šteta što se ne mogu dovesti
automobilom, ali parkiranje je oko galerije ograničeno i, ironično, trajekt je mnogo brži od
čekanja u redu u prometnoj gužvi. To je razlog zašto ga odmah nisam kupila, ali kada budem
mogla uzeti nešto slobodnog vremena da odem nekamo dalje, iskoristit du ga najviše što mogu.
Carolina je uzela slobodan dan da posjeti roditelje tijekom produljena vikenda i nedostaje
mi njezino društvo na povratku u Almadu.
Večeras du se istuširati, večerati i uvudi u krevet čitati. Ako sutra ponovno izađe Sunce, tada
du to shvatiti kao znak da su mi se bogovi nasmiješili i da imam njihovo odobrenje. Ovo je bio još
jedan naporan tjedan, ali mogu se nositi s time sve dok imam nešto čemu se veseliti, nešto što
de me oraspoložiti i ispuniti mi srce ljubavlju.

***
„Subota je, opusti se”, Reid me prekorava, uzima za ruku i privlači k sebi. Ne ljubimo se, to bi bilo

104
 Knjige.Club Books

previše riskantno s obzirom na mnoštvo ljudi koji izlaze s trajektnog terminala, ali čvrsto mi
stegne ruku i dopuštam mu da me vodi naprijed. „Vedina ljudi koja radi u Lisabonu krenut de u
suprotnom smjeru. Oni koji se skupljaju ovdje vikendima strani su turisti i oni koji žive u
udaljenijim područjima. Progutat de nas gužva, stoga se nemamo zašto brinuti.”
Reidove su riječi umirujude i slijedim ga pola koraka iza njega jer je željan da krenemo.
Kada se gužva malo prorijedila, uspori korak.
„Drago mi je da nosiš prikladne cipele. Želiš li šetati? Tek nešto više od kilometra odavde
imamo prilično strm uspon i možeš birati. Možemo stajati u redu za natrpan tramvaj ili možemo
šetati. Što misliš?”
Volim živopisne, starinske tramvaje karakteristične za Lisabon, ali vrijeme je s Reidom
posebno. „Možemo šetati”, odgovorim i nježno mu stisnem ruku.
On na trenutak zastane, okrene me tako da sam licem prema njemu pa se nagne i nježno
me poljubi u usta. „Oprosti, nisam mogao odoljeti, ali obedavam da du odsad biti pristojan.”
Nasmiješim mu se i uživam u trenutku. Lijepo je osjedati se poput normalna para koji za
promjenu radi normalne stvari iako pogledom neprestano motrim okolinu u slučaju da spazim
poznato lice.
Vidim električni tuk-tuk kako prolazi i ova često jarka vozila gotovo su nečujna. Ovaj ima
zlatni znak sa zvjezdanim praskovima ljubičaste i lila sjedalima. Četveročlana obitelj sjedi,
okrenuti su jedni prema drugima i dvoje male djece mahnu nam dok prolaze. Reid i ja mahnemo
zauzvrat pa se nasmijemo.
„Kamo idemo?” upitam.
„U Alfamu. Labirint uličica, kamenih stubišta i skrivenih vrtova zbog kojih imaš dojam da si u
nekom selu. Ondje je dudančid za koji znam da de ti se svidjeti. On je melem za osjetljive ljude.
Ali prvo demo negdje drugdje stati. Stare su ulice stiješnjene i lako se izgubiti ili propustiti neki
dragulj ako se ne orijentiraš.”
Pogledam ga kao da je potpuno poludio i odmahujem glavom, ali vidim da je uzbuđen što
me vodi u obilazak. Kada smo krenuli uzbrdo, jarkocrveni tramvaj polako se pored nas približavao
brdu. Putem se trese i škripi, gotovo kao da jadikuje zbog teškog tereta koji nosi.
Pločnik je strm, ali ne i sklizak. Ljudi hodaju u oba smjera i na nekim je dijelovima uzak. Na
obje strane ceste poredani su dudančidi, što je zgodno kao izgovor za stanku. Vedina nudi
uobičajene darove: platnene torbe s otisnutim prizorima Lisabona, magnete za hladnjak,
razglednice, male replike azulejos pločica koji se mogu koristiti kao podmetači, sapune, igračkice
i nakit.
Jedan od dudana u kojem se zadržavamo neko vrijeme drži ribu u starinskim limenkama.
Tunu, sardine, pa čak i lignje u mnoštvu umaka. Volim ukrasne i živopisne keramičke sardine i
pijetlove. Bijeli porculan oslikan je ili veselo obojenim crtama, tradicionalnim portugalskim
dizajnom koji me podsjeda na plavu lončariju iz Delfta, ili nasumično, ručno naslikanim cvijedem.
Lisabon je pun boja - gdje god pogledaš, za koji god ugao zakreneš, nalaziš oslikani mural na
najneočekivanijem mogudem mjestu.
Osim tramvaja, ulice su gotovo bez automobila, ali s obzirom na to da su dijelovi pločnika
toliko uski, na kraju hodamo jedno iza drugog, krivudamo među mnoštvom ljudi dok ne klonemo
od vrudine. Kaldrma je neravna, ali ne toliko da smeta ako se nose udobne, niske cipele. Tek je
strma uzbrdica uzela danak na mojim listovima.
Ispred nas zapazim klupu u hladu ispod stabla, smještenu u malenu nišu. Uputim se ravno
prema njoj u nadi da du dodi onamo prije nego što je netko drugi zauzme. Stariji čovjek sjedi na
sredini i, kako se ja približavam, a Reid dva koraka iza mene, čovjek se vrlo susretljivo povuče na
jedan kraj. Nasmiješim mu se, a on kimne i mahne rukom u znak potvrde.
Sjednem i s olakšanjem uzdahnem, a Reid sjedne pored mene i zapodjene razgovor s

105
 Knjige.Club Books

čovjekom. Koliko mogu redi, razgovaraju o vremenu jer starac pokaže prema nebu i divno ih je
slušati kako daskaju. Voljela bih da im se mogu pridružiti, ali znam da de taj dan dodi, a ved mogu
tu i tamo shvatiti pokoju rečenicu.
Divno je sjesti i promatrati okolinu. Smještene na sedam brežuljaka, lisabonske ulice vijugaju
sve više i više. Uvijek ima još jedan ugao za koji treba skrenuti i još jedan potez kojim se uspeti.
Svaki je tramvaj koji je dosad prošao pun i drago mi je da smo odlučili prošetati. Ali hladovina je
dobrodošla i iz torbe izvlačim bocu vode.
Muškarac nas pozdravi pa Reid pruži ruku uz naslon klupe i položi je na moje rame.
„Dugo nisam šetao ovuda”, nostalgično razmišlja.
„Kamo idemo?”
„Na jedan od mojih omiljenih vidikovaca, Miradouro de Santa Luiza. Želio sam biti onaj koji
de te dovesti ovamo.” Ton njegova glasa toliko je topao i iskren da znam da je sretan što smo
danas zajedno.
„Još uvijek moram otkriti toliko toga i jedva čekam da sve vidim”, primijetim.
„I hodeš, to jest, ako ostaneš. Kada si mi rekla za svoj plan, nisi bila jasna o tome gdje
planiraš pustiti korijenje.”
Okrenem glavu kako bih pogledala ravno u njega i vidim da je to pitanje, ali dosad nije mislio
da ga može postaviti.
„Ubrzo nakon mog dolaska ovamo, shvatila sam da je Lisabon, ili barem Portugal, moj dom
zauvijek. Ovdje pripadam. Nije to lako objasniti, Reide, ali ovdje jednostavno mogu biti svoja, a
to je drukčija verzija mene. Ona koja ima slobodu biti tko god odaberem.”
Uhvati mi ruku i zagleda se u nju. „Tvoje mi riječi imaju smisla i više nego što možeš zamisliti,
Seren. Osjedam se istinski slobodnim samo u svom studiju, kada zatvorim vrata vanjskom svijetu.
Onoga trenutka kada se ponovno pojavim, sve krene ispočetka. Ljudi nešto žele, manipulacije,
prolaženje kroz sito i rešeto kako bi se sve nastavilo jer što je druga mogudnost?”
„Skrenuti s puta i shvatiti da se tvoj svijet ne urušava. Nije lako, ali možeš preuzeti kontrolu.”
Zagledan duboko u moje oči, nesigurno mi se osmjehne. „U fazi sam u kojoj se svaki korak
koji napravim u drugom smjeru čini kao da se sudaram s ciglenim zidom. Iznenađujude je vidjeti
ljude u potpuno novom svjetlu. U svakom slučaju, dosta ovog depresivnog razgovora, vrijeme je
da se krene. Jesi li znala da ova četvrt ima maurske utjecaje i da seže do drevnih Rimljana? Ali
čak ni oni nisu bili prvi doseljenici.”
Reid me povuče na noge i vidim da me želi poljubiti, ali previše je ljudi oko nas pa opet
krenemo. Pločnik postane još uži i neko vrijeme hodamo cestom jer je tolika gužva, ali Reid mi ne
ispušta ruku. Razgovara sa mnom sve vrijeme, on je moj osobni turistički vodič iako je teško
zaustaviti misli koje mi se motaju glavom.
Razmišljam o problemima koji okružuju njega i njegov život pa duboko uzdahnem. Čak i
zbog ono malo što mi je rekao na plaži, ne mogu si pomodi a da ne budem zabrinuta za njega.
Što ako još uvijek nije prebolio Beatriz i ako imaju jednu od onih toksičnih, ali ovisničkih veza u
kojima ne možeš živjeti s nekim, ali ne možeš živjeti ni bez te osobe?
Prodaja kude u Sintri dopustila bi Reidu da prereže sve financijske veze s Beatriz i znam da je
rekao da bi tako izgubio novac, ali barem bi bio slobodan. Shvadam da kuda predstavlja sve za što
je radio, ali ako je ne proda platit de golemu cijenu kako bi ostvario san. Mogle bi prodi još
godine prije nego što uspije otkupiti svoju slobodu. Kako tužno, pogotovo ako Beatriz sada
osigurava da se njezina prisutnost osjeti. Intuicija mi govori da Reid zna što se događa, ali smeta
li mu to, nemam pojma.
Dvije smo suprotne strane spektra kada se radi o tome što želimo od života, a opet, ne bih
promijenila ni jednu jedinu sekundu dragocjena vremena provedena zajedno.
Toliko sam zadubljena u misli da se iznenadim kada dođemo do ravnog, ograđenog vrta sa

106
 Knjige.Club Books

sjenicom obraslom u vinovu lozu, takozvanom lođom. Pruža se cijelom dužinom terase nama
zdesna. Ravno ispred nas, u najudaljenijem kutu, dvorište je oblikovano unutar zidova crkve.
Prolazimo pored pravokutnog jezera do lijepe, kružne pojave s kamenom bistom na postolju u
središtu. Oko nje je raspoređeno maleno grmlje i oblikovan je puteljak od dvobojne, vapnenačke
kaldrme u svjetlosivoj i tamnosivoj. Obradanje pažnje na detalje na ovim divno oblikovanim
puteljcima tako je svojstvena Lisabonu. Postavljanje kamenja toliko gusto jedno do drugog da
oblikuju savršene krivulje, dok tamnosiva okružuje rubove poput vrpce, vjerojatno traje satima.
Bacim pogled na dvojicu muškaraca s gitarama iza nas kako se spremaju za početak svirke, ali
Reid me povuče naprijed, navodedi nas prema području s vrtom smještenim unutar dvorišta iza
vidikovca. Golemi pojasevi bugenvilije preuzeli su zidove, a eksplozija boja veličanstvena je.
„Očaravajude”, kažem dok mi Reid povlači ruku i privrženo je stišde.
„Ovo je crkva svete Lucije. Najbolji dio tek dolazi, ali prošedimo malo, možemo snimiti
nekoliko fotografija s penjačicama iza nas.”
Pričekamo da skupina prođe uz puteljak koji graniči s vrtom, a onda je naš red na nekoliko
obveznih selfija. Ali nama je ovo prvi. Smijemo se dok Reid pruža ruku i podižemo poglede
prema ekranu, glava mi počiva na njegovim prsima dok se smiješimo. Mogli bismo biti pravi par
zajedno na godišnjem koji provodi romantičan dan uživajudi u znamenitostima. Dio mene želi da
može biti tako jednostavno, ali onda bismo bili različiti ljudi, zar ne?
No zabavno je pretvarati se, a Reid je pun energije, odlučan da mi pokaže sve. Vodi me do
dvaju velikih prikaza na zidovima crkve. Napravljena od pločica azulejos, oslikavaju dva vrlo
dramatična prizora.
„Ovo je lisabonska luka, PraҪa do Comercio, prije nego što ju je veliki potres sravnio sa
zemljom. Prelijepa je, nije li?”
Pojedinosti su sjajne u tradicionalnoj plavoj i bijeloj. Sa svake je strane anđeo, smješten uz
povučen zastor, kao da otkriva prizor. Izgleda kao malena kulisa s predivno zakrivljenim
izrezbarenim grbom na vrhu okvira. Lica zure u nas i njihove gotovo kerubinske crte toliko su
lijepo napravljene da pristaju muzeju. Reid se poistovjeti s umjetnikom i gleda svaku pojedinost
uživajudi u njima.
„Bez obzira na to koliko puta pogledam ovaj friz, svaki put ugledam nešto što prije nisam
primijetio. Kao platno bila bi sjajna, ali na pločicama je istinsko remek-djelo. Drugi prikazuje
kršdane koji napadaju Castelo de Sao Jorge.”
Uprizoruje kaos, s vitezovima koji zamahuju mačevima i štitovima, s tijelima koja im leže pod
nogama. U pozadini, približavaju se brodovi s još kršdana dok se borba nastavlja. To je savršen
prikaz povijesti, i to krvave.
Prolazimo pored skupine muškaraca koji sjede oko stolida i kartaju se, kada glazbenici
zasviraju. Ondje je i prodavač koji prodaje boce vode iz hladnjaka na kotače, a kupci se brzo
izmjenjuju. Deseci se ljudi vrzma uokolo iako nam je sada Sunce gotovo točno nad glavama.
Približavamo se dugačkoj terasi koja je odijeljena od vrta zidom u razini struka što podupire
dugačak niz kamenih stupova. Sve što vidim u daljini očaravajude je plavo nebo boje topaza i
tanak trak vode koja svjetluca na obzoru. Što se više približavamo, to se vidik više proširuje.
Stojimo ispod lođe oko koje su različite penjačice oblikovale prirodnu nadstrešnicu i pomogle
stvoriti sjenu - pogled je nestvaran. Osjedam Reidov pogled na sebi, zabavlja ga moja reakcija.
„Nije baš ono što si očekivala?”
„Upustila sam se u lutanje zavojitim ulicama oko Belema i, očito, Almade, ali imaš pravo -
ovdje se osjedam kao da sam na selu.”
Dok stojim i gledam dolje na Alfamu, predivne bijele zgrade prekrivene cijepovima toplih
boja i srebrnkasto-plavo svjetlucanje mora u pozadini, zagledam se u dvije luksuzne krstarice. Iza
njih, poput šibica koje plutaju na vodi, dva tankera koja se kredu u suprotnom smjeru daju
dubinu prizoru.

107
 Knjige.Club Books

„Oduzima mi dah. Možemo li ostati ovdje neko vrijeme?”

„Ako želiš, možemo. Cijeli je dan naš.”
Reid kimne i naginjemo se na zid. Pogled je očaravajudi i jednostavno je previše toga za
upiti. Pogled na rijeku Tajo potpuno je drukčiji od onoga na koji sam naviknula. Jedan je od
brodova golem. Zasigurno ima deset ili dvanaest paluba. Dužinu ne mogu ni procijeniti, ali
između nas i brodova nalazi se crkva sa zvonicima sa svake strane i ona je pozamašna građevina,
no brod je vjerojatno pet puta duži.
„O, ondje su usidrena tri broda.” Izvijem vrat ulijevo i vidim manju verziju velikog broda.
Među njima je elegantan brod linijske plovidbe koji je tek upola velik. Ali dugačko je to
pristanište da primi sva tri istodobno i nestaje s vidika.
Reid je bio usredotočeniji na gledanje u mene nego u prizor ispred nas.
„Ta nezaboravna glazba u pozadini jedna je od tradicionalnih portugalskih pjesama, iako je
ovo modema verzija stila fado.
Radi se o ribaru izgubljenom na moru i njegova žena svaki dan promatra obzor u nadi da de
se vratiti”, objašnjava.
„Za ovakvih dana more izgleda mimo i bezopasno. Ne mogu zamisliti kako je to biti na
oceanu kad more bjesni i kada valovi razbijaju sve oko sebe.”
Mogla bih ovdje satima zadovoljno stajati i gledati, ali vrude mi je i žedna sam, davno sam
popila vodu.
„Hvala što si me doveo ovamo, Reide. Nevjerojatno je i osjedam se kao da stojim u srcu
starog Lisabona. Hodemo li popiti nešto hladno prije nego što nastavimo?”
„Dvije boce vode stižu i uskoro demo otkriti sljedede malo blago.”
Okrenem se, još jednom pogledam prizor i gusto zbijene građevine na nizbrdicama koje
vode na područje s dokovima. Građevine su smještene pod različitim kutovima, a cijelu stranu
jedne četverokatnice zauzima slika žene s cvijedem u kosi koja pušta golubicu. To je čaroban
prizor unatoč neujednačenosti jer je ili u bijeloj ili u blijedožutoj ili u prirodnoj boji kamena.
„Izvoli”, Reid mi doda hladnu bocu i ja je nekoliko sekundi držim na čelu. „Hajde, ondje
kamo sada idemo ima više hlada. A nakon toga nadi demo mjestašce u jednoj od pokrajnjih ulica
i uživati u kasnom ručku. Bit de tiše i modi demo odmoriti noge.”
Reid je u pravu, odsada nadalje sve je nizbrdo i nakon što pređemo cestu, nestat demo u
mreži uskih uličica. Iza svakog su ugla mali prolazi iza kojih su raspoređene skupine zgrada s
terasama oko divnih, kamenih trgova. Oko nas odjekuju glasovi djece koja u blizini igraju
nogomet. Mora da su to stambene zgrade jer načas opažam opranu odjedu obješenu na metalne
balkone.
Ulica je postala strmija i Reid mi ponudi ruku. „Hajde, još malo i došli smo do stuba. Samo
budi pažljiva ovdje, na nizbrdici.”
Potplati su mi ravni, ali baš i ne prianjaju za tlo, stoga mi je drago da se držim za njega. Tješi
me način na koji njegova ruka obuhvada moju. Preplavi me nalet tuge i smjesta mi oduzme dah.
Ova povezanost između Reida i mene nije nešto smišljeno, samo se dogodilo. Plaši me što nisam
sposobna zauzdati svoje osjedaje kada mi razum govori da budem oprezna.
Skredemo ulijevo i ugledam dugačak niz širokih, kamenih stuba koje se u spirali spuštaju i
kada zakrenu udesno, nestanu iz vidokruga.
„Ovo je ljupko i neobično”, primijetim i pokušavam odbaciti negativne misli.
Puštam mu ruku i hvatam se za rukohvat kada krenemo dolje. Zid nama zdesna očito je
kuda, a niži zid nama slijeva ima ugrađena drvena vrata iza kojih se i više nego vjerojatno nalazi
vrt. Gledamo dolje, krov kude, kako se strmina nastavlja. Na dnu je ovog prolaza stambena
trokatnica, zidovi boje senfa pomalo su se gulili, a s vremenom oštedene prozorske daske nisu je
činile ništa manje privlačnom. Retro stil ovdje ima vlastiti šarm i svaka prozorska daska i metalni

108
 Knjige.Club Books

balkon natrpani su šarenim lončanicama.

Nastavljamo hodati, zakredemo za ugao i nailazimo na još stuba. Sada su dublje i uže, vode
na ravno područje ispred lijepe stare zgrade. Obojena je u nježnu žudkastobijelu, s kamenorezom
oko prozora i zadivljujudim izblijedjelo bijelim ulaznim vratima od hrastovine. Veličanstvena je sa
svoja visoka tri kata. U središtu najvišeg kata nalaze se prevelika francuska vrata ispred kojih se
proteže kameni plato i složeno izrađena, zaobljena ograda od kovanog željeza koji tvore
balkončid. Kada pogledam gore, prozori sa svake njegove strane doprinose cjelokupnom dojmu.
Reid stoji iza mene, obavija mi ruke oko struka. „Iznenađenje iza svakog ugla, nije li?”
„Prelijepo, doista prelijepo. Šarmantno, izvorno, sjajna ugođaja. Sviđa mi se kako sve zgrade
tako elegantno prianjaju uz brda. Sjajno je. Koliko se ljudi uspelo ovim stubama tijekom godina,
pitam se.”
„Doista osjedaš povijest, zar ne?”
„Da. Ne mogu zamisliti nekoga tko nije obuzet njome.” Šedemo i nekoliko minuta poslije
nailazimo na još jedno strmo stubište, a ovo je još starije. Mnogo je uže i zidove sa strana svakih
nekoliko metara prekidaju vrata. Uokvirena kamenom, stara drvena vrata visoka su barem tri
metra i šarena su. Jedna su blijedoplava s umetnutim žarkožutim oplatama, sljededa su
istrošena, prljavosiva, a oplate su u filigranskom metalu.
Nedaleko stube zakredu i postaje teže svladati ih, no začujem prilično glasan govor dok
zalazimo za ugao. Zastanemo i Reid me uhvati za ruku dok silazimo do niza širokih, nagnutih,
popločanih zaravni odvojenih trima visokim stubama širine prolaza. Tu je barem pedesetero ljudi
koji slušaju govornika.
Čovjek stoji na nižoj razini i Reid pokaže da sjednemo na kamenu izbočinu koja graniči s
ravnim prostorom ispred nas. Ovo je poput kazališta na otvorenom s arenom, gledamo dolje,
iznad gomile.
Reid mi šapne u uho: „On je pjesnik i pripovjedač. Je li u redu da ovdje sjedimo, da upiješ
okruženje?”
Kimam i zahvalno mu se smiješim.
Mladid govori prebrzo da bih ga razumjela, ali nema žamora jer je zaokupio svu pozornost
publike.
Podignem pogled, akustika je toliko dobra zato što se sa svake strane zaravni visoko iznad
nas uzdižu zgrade. Iz ovoga što vidim, to su sve stanovi, ali samo njih nekoliko ima malene
balkone u Julijinu stilu, iako vedina njih ima barem jedna francuska dvostruka vrata. Ipak
zadrhtim kada cijelom dužinom vidim staklena vrata bez pregrada jer je ponor uznemirujudi. Ali
svjetlo koje donosi u te prostorije zasigurno čini veliku razliku.
Gledam iza govornika - čije ruke naizgled neprestano oslikavaju sliku u zraku dok mu se glas
lirski povisuje i snižava - odakle poprijeko izviruje zgrada. Obuhvativši širinu prolaza tvori most na
prvom katu ispod kojeg još jedno usko stubište nestaje u tunelu koji oblikuje. Ponovno pogledam
gore i ugledam ženu kako stoji najednom od djelomično otvorenih prozora i sluša.
Kada pripovjedač završi, okrene se uzeti knjigu s hrpice pored ranca uz nogu i mahne njome
u zraku. Svi zaplješdu i Reid mi ponudi ruku da me povuče na noge, naznačuje kako je vrijeme da
idemo.
Oprezno silazimo među mnoštvom ljudi u tunel iza zgrade. Svladavamo neravne stube i
kada dođemo do dna, skrenemo ulijevo gdje se staza ponovno širi jer strmina nije toliko oštra.
„Evo nas”, Reid pokaže na vrata ispred nas.
Dvostruka, smeđa vrata smještena su u debeo kameni zid, a jedno im je krilo otvoreno. Sa
svake strane vrata na zidovima vise police pune knjiga. Oči mi zaiskre i Reid se nasmije.
„I mislio sam da deš uživati ovdje jer si rekla da ti nedostaju tvoje knjige. Mislim, sve knjige
na kraju mirišu isto, zar ne?”

109
 Knjige.Club Books

Uz osmijeh odmahujem glavom i kada sam shvatila da smo sami u ovom prolazu, stanem na
vrške prstiju i u obraz mu utisnem zahvalan poljubac.
„Ovo je toliko slatko od tebe. Sjajno je!” Tada se okrenem i zaputim unutra.
Poput špilje je, police za knjige protežu se od poda do stropa, a prolaz je vrlo uzak, dovoljan
da prođe tek jedna osoba. Svaka je polica pretrpana i knjige su tu i tamo ugurane vodoravno
kako bi se iskoristio svaki centimetar prostora. Ne mogu se suzdržati a da vrlo lagano prstima ne
prijeđem preko odjeljka starih knjiga napuklih korica. Zrak je ispunjen neznatno ustajalim,
prašnjavim mirisom i to je božanstveno.
Prolazi se protežu u zasigurno prilično veliku zgradu u kojoj se čini da je samo ova prostorija
pretvorena u knjižaru. Izgleda da smo jedini ljudi ovdje, ali teško je redi jer je ovo kao labirint
uskih prolaza. Više ne vidim ni Reida jer sam odlutala prolazom i stisnula se uz malen prostor na
kraju. Preda mnom je polica s knjigama koja preprečuje prolaz i pretvara ga u slijepu ulicu.
U razini očiju primjedujem policu knjiga blijedih bijeložudkastih uveza. Izvučem onu na čijim
koricama piše samo Monet i ništa više. U sjajnom je stanju i u rukama ostavlja dojam bilježnice
svilenkaste, hrapave strukture. Nije deblja od centimetra i malo je veda od moje ruke ako je
držim ispruženu. Izbliza se vidi naznaka uzorka na koricama, ali toliko blijedih da izgleda gotovo
kao da su vlasi razasute preko njih i poželiš ih otresti. Pobliže proučim i shvatim da su to obrisi
sitnih ružinih cvjetova. Otvaram tvrde korice, unutra je posveta. A notre chère fille Catherine.
Noël 1953.
Na francuskom je, na brzinu listam stranice i, na moje oduševljenje, tri četvrtine knjige
sastoje se od Monetovih slika. Neke su u boji i težina papira dovoljna je da nekome budu
iskoristive za uokvirivanje ako mu nije žao uništiti knjigu. Dok je listam, otkrivam četiri manje
stranice smještene u uvez, slične paus-papiru. To je primjerak Monetova pisma napisanog
samome sebi 23. studenog 1889., zajedno s nečim što izgleda kao popis za kupnju umjetničkih
materijala. Trebala bih rječnik da prevedem pismo, a rukopis je, iako jasan, u stilu koji nije lako
pročitati. Ali kakvo otkride!
Instinktivno ga prinesem nosu i miriše po prašini, ali bilo je spremljeno na suhom mjestu.
Primjedujem da je gornji rub stranica ugodne ružičaste boje, što je lijep detalj s obzirom na to da
knjiga nije toliko stara.
„Vidim da ti je nešto zapelo za oko”, dobaci Reid koji mu se prišuljao odostraga.
„Da. Iako je na francuskom.”
Pred nosom mi zamahne knjigom mekih korica koja mi pobudi radoznalost. „Pa, pronašao
sam ti nešto što de ti pomodi kada počneš sa satovima jezika.”
Reid mi je doda, izgleda zadovoljan samim sobom.
Ostarjele korice tiskane u blijedom dizajnu boje terakote, a prije je zasigurno bila življe boje.
„Fontes Medievais Da Histόria de Portugal. Volume I”, kažem zamišljeno dok oprezno
otvaram naslovnicu.
Stranice su tiskane na nečemu što je zasigurno ručno izrađen papir, rubovi su izrezani
ugrubo, tako da su svi nepravilni. Donji rubovi i oni sa strana prilično su ravni, ali dok je
pokušavam listati, izgleda da su gornji rubovi strana izrezani razmjerno tupim oruđem.
„Nikada je nitko nije pročitao. Pogledaj ovo, listovi nisu do kraja razrezani i tiskane su četiri
stranice na jednom listu”, nasmijem se iznenađeno.
„I mislio sam da bi te to moglo zabaviti. Unutra piše da je ovo jedan od tri tisude primjeraka.
Modi deš vježbati ono što si naučila i otkriti sve o srednjovjekovnom Portugalu.”
Reid zakorači prema meni i ja raširim ruke s knjigom u svakoj od njih, tako da može dodi po
poljubac. Ovo je savršen dan i dok nam se usne dodiruju, nježnost je iznimna.
„Dobro sam učinio, je li? Ovaj put nisam nehotice uprskao?”
„Dobro si učinio.”

110
 Knjige.Club Books

Srce mi poskoči kad vidim koliko me Reid pokušava razumjeti. Sitnice pretvaraju trenutak u
nešto posebno i vidim da sada to shvada. Nevjerojatni pogledi na Alfamu i rijeku, slušanje
pjesnika čije su riječi isplovile ravno iz njegova srca i divote ove malene špilje s knjigama. Ovo mi
znači više nego sjajni automobil parkiran pred kudom.
„Vrijeme je da se uputimo prema plaži”, šapne mi u uho.

111
Knjige.Club Books

ČETVRTI DIO
_____________

LIPANJ

112
 Knjige.Club Books

18.
____

POČEO JE PRITISAK

Imali smo zatišje pred buru i sada mahnito radimo i pripremamo se prije nego što udari uragan
ili, u našem slučaju, vikend za koji se nadamo da ga Lisabon nikada nede zaboraviti. Utorak je,
Carolina i Antero zabili su se u moj ured kako bismo posljednji put prošli sve, pa i najmanje
pojedinosti.
„Sutra imamo posljednji online-sastanak s Reidom, Rafaelom i Bernadette”, potvrđujem. „U
četvrtak de Bernadette i njezina asistentica dodi u Lisabon. Senhora Veloso večerat de s njima
nakon što im pokaže galeriju dok smo mi gore, na lokaciji. Carolina, možeš li nas samo podsjetiti
na raspored?”
„Naravno.” Tipka na prijenosnom računalu i otvara raspored za četvrtak. „Nadi demo se s
tehničkim voditeljem i ljudima koje smo unajmili da provjeravaju parkirališta. Zatim demo održati
obuku za zaštitare koji de davati upute ljudima s kartama i pobrinuti se da se nitko ne ušulja.”
„Dobro. Antero, ti deš biti tamo cijeli dan kako bi se bavio bilo kakvim problemima?”
„Da, bit du ondje do zatvaranja. Privremeni znakovi postavit de se posljednji. Prikolice nede
dodi do navečer, ali ne želimo da itko od njih pogrešno shvati upute koje smo im poslali i da
parkira izvan glavnog ulaza jer bi to omelo mještane.”
„I, Carolina, možeš li na brzinu prodi kroz plan rada za petak ujutro, molim te?”
„Tehnički voditelj pustit de nas sat prije nego što se vrata otvore za javnost. Ti se nalaziš s
manekenkama koje de hodati šetnicom i one mogu malo vježbati. Ne možemo označiti pistu prije
nego što se spomenik zatvori, ali pobrinut du se za to da bude nekoliko privremenih obilježja kao
vodič. Prikolice kojim se koristimo za šminku, frizuru i kao garderobe ved de biti ondje, tako da
možeš otidi ravno onamo i pokazati im kamo trebaju idi.”
„Savršeno. A vozila za ketering?”
„Njih de se odmah pustiti na ograđeno područje parkirališta. Antero de obilježavati mjesta
za podizanje šatora na velikom, travnatom području iza lokacije. Osoblju de biti dopušteno da ih
ondje podignu u četiri.”
Glava mi je toliko puna da mi se čini kako bi se mogla raspuknuti, no iako je svaki pojedini
detalj zapisan i na jednoj je od desetaka posljednjih kontrolnih popisa, bojim se da de se nešto
previdjeti. Prisutna je stalna, naporna mala briga koja ne želi otidi.
„I sve je spremno za VIP uzvanike?”
„Da. Vjerujem da je Tomas uredio da se jednu skupinu pokupi u Reidovoj kudi u Sintri, a
drugu u galeriji. Vozačima su dane upute, a parkiralište smo smjestili pored stražnjeg ulaza jer je
ondje tiše i bliže šatoru. Ljudi na ulazu imaju popis imena, a imamo i fotografije VIP gostiju u
slučaju da netko odluta.”
„Bravo, Carolina. Senhor Ferreiri bit de drago što de se njegove goste primjereno dočekati.
Otpratit de ih se do šanka, gdje deš ih ti čekati?”
„Sve sređeno”, potvrdi.
„Dobro. Antero, hode li ti trebati dodatna pomod? Malo sam zabrinuta da ne možeš biti na
više mjesta u isto vrijeme ako bude problema s modelima, rasvjetom ili Rafaelom. Uvijek postoji
mogudnost da de te netko u trenutku odvudi, ali pokušat du se kretati u tvojoj blizini što je više
mogude.”

113
 Knjige.Club Books

„Carolinina asistentica, Inês, pratit de modele do prikolica i iz njih i kontaktirat de me

pomodu voki-tokija ako joj bude potrebna pomod. Ali slažem se, bilo bi mudro imati još nekoga u
pričuvi koga možemo pozvati.”
„A što je s Vicenteom, našim zaštitarom ovdje?”
Antero kimne u znak slaganja. „Sjajna ideja. Pozabavit du se time.”
„A tim Yolande Abreu?”
On podigne oba palca. „Sve je pod kontrolom. U kontaktu sam s njima i dodi de u četiri da
podignu svoj paviljon. Imao sam poseban sastanak s tehničkim voditeljem u vezi toga jer de,
očito, to biti vidljivije od šatora. Paviljon de se nalaziti na kraju označene piste. Njegova je jedina
briga da nemaju tonske probe prije nego što se glavna vrata zatvore i da budu svjesni da de
spomenik i dalje biti otvoren pa da ne bude opasnosti od spoticanja.”
„Žao mi je što sam te iznenadila time, Antero. Hvala što si to sredio.” Bez Anterove pomodi,
moj bi opseg posla bio nemogud. On je dragocjen, samo bih voljela da Miguel stalno ne iskače
odasvud jer ne želim uvrijediti ni jednog od njih. Antero i ja razgovarali smo o tome i neugodno
mu je. Miguel se jučer ponovno pojavio u vrijeme ručka, pretvarao se da prolazi onuda i donio
mi je maleno pakiranje rissόis de camarão, popečaka od škampa. Nisam imala srca redi to Anteru
jer bi bio užasnut, a nije on kriv što njegov prijatelj ne shvada poruku.
Carolinin se mobitel oglasi i ona pogleda ekran pa uzbuđeno podigne pogled. „Stigli su
programi”, objavi.
Obožavam kada sve ide po planu. Sada sam nervozna samo zbog toga što je Reid prije tri
tjedna odletio u London i otkad je otišao, dobila sam od njega tek nekoliko kratkih poruka. Bile
su pune isprike, bez objašnjenja što se događa, ali Tomas je otišao s njim, stoga znam da ima
veze s poslom. Držim fige da se vrati danas ili najkasnije sutra ujutro te da poslije podne bude
spreman za posljednje upute.

***
Na šetnji uzbrdo do kude shvatim da je smiješno što pokušavam pogoditi što se događa i obavim
poziv koji mi je bio na umu cijeli dan.
„Leonor, žao mi je što ti smetam, ali sutra je posljednji sastanak i zanima me hode li se Reid
vratiti na vrijeme da sudjeluje na njemu?”
Nakon razdoblja u kojem je prema meni bila pomalo hladna i nije mi bila od pomodi, čini se
da je sve između nas kako je i bilo. Ne osjedam da je mogu previše ispitivati, ali nadam se da de
me barem modi uputiti u to vrada li se Reid.
„Baš sam te htjela nazvati, Seren, ispričavam se. Upravo sam završila poziv s Reidom, prvi u
pet dana. Leti natrag preko Pariza, a jedan od sanduka sa slikama za izložbu zadržali su na carini.
Izgleda da je ošteden u prijevozu. Potreban im je Reid da provede pregled zajedno s
predstavnikom osiguravajude kude i da potvrdi je li nešto oštedeno ili nestalo. Tomas de sutra biti
u Lisabonu pa de ga on zamijeniti i izvijestiti ga.”
„O, Bože! Koja nodna mora. Žao mi je što to čujem, Leonor.”
„To su loše vijesti. Reid je nevjerojatno uzrujan i zamolio me da te obavijestim.”
Pa, nisam se nadala ovo čuti, ali objašnjava zašto ga nisam čula neko vrijeme.
„Dolaziš li u petak navečer?” upitam je ležerno, pomislivši kako je nemarno od mene što je
to nisam prije upitala.
„Kada sam otišla na stranicu, karte su ved bile rasprodane, a dok sam čula da su dodatne
puštene u prodaju, ni njih više nije bilo!”
„O, Leonor, žao mi je. Ako želiš dodi s nekim, organizirat du nešto posebno za tebe.”
„O, to bi bilo divno, hvala, Seren. Doista bih to voljela.”
„Ne znam hodeš li dodi trajektom, znam da mnogo ljudi hode jer je parking ograničen. Ali

114
 Knjige.Club Books

ako se uputiš prema glavnom ulazu, reci moje ime i čuvar de mi javiti kada dođeš. Tchau,
Leonor.” Nemam pojma ima li dečka ili de dovesti prijateljicu kao pratnju, ali drago mi je da sam
se sjetila pitati je. Iznenađena sam što se ni Tomas ni Reid nisu toga sjetili.
Posljednji dio puta do kude uvijek je najteži i sada mi se noge žale. Umorna sam, vrude mi je
i spremna sam za hladan napitak. Kada skrenem u dvorište, preokrene mi se želudac. Maria
razgovara s Miguelom koji u rukama drži buket cvijeda.
„Ali, evo je!” povikne Maria, a ja pokušavam ne namrštiti se kada ugledam svog
neočekivanog posjetitelja. „Baš sam namjeravala tvom gostu skuhati šalicu kave”, obavijesti me.
„Prekidamo vaše pripreme za večeru, Maria. Molim vas, nemojte prestati zbog nas. Vratila
sam se baš na vrijeme.”
Ona se osmjehne, slegne ramenima i vidim da nije sigurna što misliti o Miguelu i o cvijedu u
njegovim rukama. Ali odluta i nestane u kuhinji.
„Miguele”, kažem nastojedi da ne zvučim ljutito. „Kako si?”
„Dobro. Ali Antero je ljutit na mene i želio sam se ispričati. Cvijede je znak isprike. I jamstvo
da te nisam želio uvrijediti. Ne mogu si pomodi, sviđaš mi se.”
Uf! Baš kada sam se mislila naljutiti, ponovno me razoružava i predaje mi smiješno velik,
ručno vezan buket ruža.
„Oprosti, trebam popiti nešto hladno i sjesti”, odgovorim. Uzmem cvijede od njega i grubo
ga uguram pod ruku.
Umetnem ključ u vrata i širom ih otvorim. Ovaj razgovor nede biti lak i bolje da ga obavim
daleko od očiju bilo kojih znatiželjnih promatrača.
„Odvest du te u stražnji vrt i onda demo popiti nešto, u redu?”
Miguel se zasigurno ne žali, umjesto toga, na moj užas, izgleda oduševljeno.
Stavljam cvijede na stolid za kavu u dnevnom boravku i vodim ga kroz spavadu sobu,
otvaram klizna vrata dvorišta i pokazujem mu da sjedne na klupu.
„Dodi du za pet minuta”, kažem i ostavim ga ondje.
Vratim se u kuhinju i utrpam mirisne ruže u staklenu vazu pa napravim vrč soka od manga i
gazirane vode. Uzmem dvije čaše i stavim sve na pladanj, priberem se i pridružim mu se vani. Ali
nema ga nigdje, primijetim da su vrata radionice otvorena i potisnem glasan uzdah. Odlučim
sjesti i čekati ga dok si točim osvježavajudi, hladan napitak. Baš mi to treba i zatvorim oči,
preumorna mariti za to što uljez radi.
„Antero mi nije rekao da si tako vješta!” Miguelov glas naruši nekoliko trenutaka mog mira i
tišine. „Zašto radiš u galeriji kad bi mogla izlagati?”
„Sjedni, Miguele. Moramo iskreno razgovarati.” Ako ga budem ohrabrivala pristojnim
razgovorom, vjerojatno de to shvatiti kao pozitivan znak. Bolje je da nema nikakvih sumnji u to
da gubi vrijeme.
Slegne ramenima. „Znam, prešao sam granicu. Ali koliko se često sretne netko tako zanimljiv
kao ti? Ako odustanem bez pokušavanja, mrzit du se zauvijek.”
Natočim Miguelu čašu soka i dodam mu je dok sjeda pored mene.
„Viđam se s nekim.”
„O. Je li ozbiljno?” upita mrštedi se.
Kako da odgovorim na to?
„Moglo bi biti ozbiljno, ali sada se ne mogu posvetiti dugoročnoj vezi. Kao što sam ti i rekla,
posao je moj život dok se dokazujem ovdje, u Lisabonu. A ako ne radim, tada stvaram. Molim te,
slušaj što ti govorim, Miguele. To što me slijediš uokolo nede promijeniti ništa između nas.
Možemo biti samo prijatelji.”
„Ali ako se ništa ozbiljno ne dogodi s tim nekim, tada ja još uvijek imam šansi?”

115
 Knjige.Club Books

„Ne, u potpunosti ti promiče poanta.” Podignem oči prema nebesima i vidim da gubim
strpljenje s njim.
„Je li to odlučan ne ili više kao ne sada?“
„Bojim se da je odlučan ne.“
Nasloni se na klupu s netaknutom čašom u rukama. „Slamaš mi srce, znaš? Vjerojatno deš i
njemu slomiti srce. Je li mi zabranjen dolazak na događanje u petak? Imam kartu.”
„Ne mogu ti zabraniti, ali ja du tamo raditi, Miguele. Ondje sam poslovno i nadam se da deš
to poštovati.”
„Razumijem, Seren. A cvijede doista jest isprika, ne samo razlog da zaokupim tvoju pažnju.
Ali ne možeš me kriviti što sam pokušao ovaj posljednji put, zar ne?”
Valjda ne mogu.
„Polaskana sam, Miguele. Ali nema smisla da ti dajem lažnu nadu. Upornost nede
promijeniti moj odgovor. Došla sam u Lisabon ostvariti san i ne mogu dopustiti ičemu da stane
na put tome.” Pretpostavljam da to nije posve točno jer je Reid kušnja koju ne uspijevam
ignorirati, ali jesam li si mogla dopustiti da me nešto odvuče s puta?
„S obzirom na to da sam vidio tvoj rad, mogu shvatiti što govoriš. Trebala bi stvarati
umjetnost, a ne promovirati je. Ali ako postoji nešto s čime ti ikada budem mogao pomodi, kao
prijatelj, Antero ima moj broj.”
Miguel to nije morao redi i to je ljubazna gesta. On je dobar dečko, samo je šteta što je...
što? Ponekad mi se čini premladim za mene, ali onda shvatim da smo vjerojatno slične dobi. I
onda se sjetim kako mi je Reid jednom rekao da je prestar za mene, ali dob je samo broj kada
dvoje ljudi osjeda pravu povezanost. „To je vrlo ljubazno od tebe, Miguele.”
„Nadam se da deš pronadi ono što tražiš, Seren. Bududi da sam živio u Londonu, znam koliko
je sve drukčije i koliko na početku može biti čudno. Znaš, dok se ne smjestiš i upoznaš nekoliko
ljudi izvan posla. Možda je to razlog zašto mi je toliko lako razgovarati s tobom. Ali izgleda da se ti
ovdje osjedaš kao kod kude i vidim promjenu u tebi svaki put kada nam se putevi susretnu. Volio
bih se nekada vratiti u London u posjet. Ostao bih, ali slomljeno je srce to spriječilo i nisam imao
izbora nego prihvatiti da, bez nje, pripadam ovdje.”
„Žao mi je što to čujem, Miguele. Vrijeme liječi sve rane i prava de osoba naidi.”
Miguel dovrši pide i otpratim ga do vrata. Ne mogu si pomodi, mislim da je njegovo
razočaranje djelomično moja krivnja jer nisam savršeno jasno izložila svoju situaciju kada smo se
tek upoznali u Time Outu.
„Trebaš li prijevoz?”
„Ne. Dovezao sam se ovamo. Nije lako idi trajektom ako nosiš cvijede”, široko mi se
osmjehne i povjerujem da možemo biti samo prijatelji.
Dok ga gledam kako odlazi, sine mi, da je istina kako je dom ondje gdje je srce. Nemam
pojma zašto moje srce osjeda da pripada ovdje, ali tako je.
Do mene prodre vibriranje mobitela na kuhinjskom ormaridu i požurim unutra kako bih ga
uzela.
„Bok, Judi. Kako napreduje pakiranje?”
„Sve je na vješalicama do posljednjeg trenutka, znaš mene. Ne volim nabore. Ali imamo
problem. Claire je dobila upalu uha koja joj je zahvatila sinuse i liječnica joj je savjetovala da ne
leti. Ved tri dana zbog toga nije bila na poslu, a sada su joj udvostručili dozu antibiotika.”
Kakav udarac. Toliko sam se radovala da demo nas tri provesti nešto vremena zajedno jer
nakon zabave u nedjelju, nede me biti na poslu cijeli tjedan.
„U biti, za karte koje smo kupile nema povrata novca, ali saznat du je li zdravstveni problem
izlazna klauzula. Druga je mogudnost da se raspitamo i vidimo je li netko drugi slobodan i

116
 Knjige.Club Books

raspoložen za godišnji ovako na brzinu, što misliš?”

„Veselim se društvu i bilo bi mi grozno da Claire izvuče deblji kraj što se tiče financija. Osim
toga, kako stvari stoje?”
„Dobro.”
„Zvučiš sretno.”
„Klonim se obitelji jer se zakuhava još jedna svađa. Sredom, baka me upozorila, pa se nadam
da de zamrijeti dok se vratim. A kod tebe? Kladim se da je ondje ludnica.”
„Nervozna sam, ali i uzbuđena. Iskreno, ako išta pođe po zlu, to je zbog loše srede, ne zbog
lošeg planiranja. Moj tim i ja utvrdili smo sve detalje, ali držim fige.”
Reid de se vratiti na vrijeme, znam to. Ne bi me razočarao jer je on osoba s kojom de svi
željeti razgovarati dok Rafael radi spektakl.
„Bit de tako lijepo ponovno te vidjeti i doista razgovarati.” Znam što misli. Toliko se toga
dogodilo ovdje i mora da je kod nje isto. Nije rekla mnogo toga o Alexu, ali znam da je razočarana
što je morala odustati od svojih osjedaja prema njemu.
„Izgleda da demo nekoliko večeri ostati budne dokasna. Molim te, reci Claire da mi je žao
zbog nje i kako se nadam da de vrlo brzo ozdraviti.” Neuspješno potiskujem zijevanje. „Oprosti,
umorna sam ko pas i moram se baciti u krevet.”
„Još dva dana i, koliko, četrnaest sati? Ali tko broji”, zahihode se u mobitel. „Lijepo spavaj,
ljepotice!”
Nakon brzog tuširanja, uvlačim se među hladne pamučne plahte, ali san mi ne dolazi na oči.
Mozak mi je previše zauzet obradom informacija. Kada mi se oglasi telefon, pokušavam ga
ignorirati jer mora da je gotovo ponod i moram spavati barem nekoliko sati. Ali ubrzo nakon toga
oglasi se i drugi put pa posegnem za njim. Uspravila sam se. Obje su poruke od Reida.

Jesi li budna?

Reidova druga poruka ima prizvuk razočaranja.

Izgleda da nisi. Lijepo spavaj i nazvat du te sutra, obedavam.

Smjesta pritisnem ikonu sa slušalicom i sekunde prolaze u agoniji. Kada se Reid javi, zvuči
pomalo bez daha.
„Zašto ne spavaš?”
„Zašto provjeravaš? Mozak mi se nede isključiti. Nije valjda da vježbaš?”
Nasmije se. „Ne. Samo što sam pretrčao cijelo stubište u otprilike tri sekunde da zgrabim
telefon i uspuhao sam se.”
„Nije bilo potrebe za žurbom, pričekala bih još malo.”
„Znam, ali obuzela me pomisao na to da du ti čuti glas. No zadivio sam sam sebe kad sam
zagrabio po tri stepenice odjednom. Vidiš kakav učinak imaš na mene.”
Otpuhnula sam. „Znaš da bih odgovorila na tvoj poziv u bilo koje doba dana ili nodi.”
„Nisam ti želio nepotrebno odvradati pažnju jer shvadam koliko je zasigurno kod tebe
užurbano, s obzirom na to da se vikend tako brzo približava. I kod mene je bila ludnica zbog
koječega neočekivanog što se dogodilo. Žao mi je što si morala naganjati Leonor da saznaš što se
događa, ali svaki put kad bih te htio nazvati, nešto bi drugo iskrsnulo. Tek sam se sada vratio u
kudu u kojoj odsjedam, zato si dobila moju očajničku poruku.”
„Leonor je rekla da deš letjeti natrag preko Pariza.”

117
 Knjige.Club Books

„Da. Dogodila se nezgoda i čini se da je nekoliko slika koje smo poslali onamo u pripremi za
jesensku izložbu teško oštedeno. Nedu znati sa sigurnošdu do jutra. Doletjet du natrag kasnije
poslije podne, a zato se Tomas vratio izravno u Lisabon, da me zamijeni. Stoga se ne brini, on de
mi sve prenijeti.”
„Ne brini se za to. Možemo sve nadoknaditi kada se vratiš i odmoriš.”
Čuje se šuškanje papira i zvuk kretanja. Zatim tih uzdah i zamišljam kako Reid tone u kauč ili
krevet.
„Jučer sam potpisao ugovor za stan u Londonu.”
„Ved si ga prodao?”
„Da, prijateljima. Mark i Philippa žive u istoj zgradi i javili su mi se onog trenutka kad su čuli
da se prodaje. Tražili su nešto vede, a namjeravaju iznajmljivati svoj stari stan. Zato sam doletio
ovamo s Beatriz, trebalo je riješiti mnogo toga.”
„Beatriz je bila s tobom?” Srce mi potone, ali sam također iznervirala samu sebe što sam to
upitala.
„Samo tjedan dana. Namjeravao sam prodati stan potpuno opremljen, ali kada sam rekao
Beatriz za svoje planove, rekla je da bi neke stvari željela poslati u Lisabon. Bilo je lakše da
Philippa i Beatriz to riješe između sebe.”
Ne mogu si pomodi, nestalo mi je daha. Jesu li imali ugodne večerice, dva para koja
razgovaraju o starim vremenima? Zašto neprestano dopušta Beatriz da mu ulazi u život?
„Također sam odustao od unajmljivanja studija. To je bilo teško. Pospremanje svega u
sanduke da se pošalje u Lisabon zajedno s namještajem koji je Beatriz željela iz stana označilo je
stvaran kraj.”
Zvučao je više uznemireno nego uzbuđeno.
„Žališ li za čime?”
„Ne”, izjavi suosjedajno. „Ali ne mogu poredi ni da je ondje mnogo lijepih sjedanja, naravno.
To je bio Anin prvi dom. Ali posljednjih je godina to bilo jedino mjesto kojem sam se mogao
vratiti da pobjegnem od svega. Znaš, od svađa i pritiska. U nekom sam se trenutku morao
preseliti iako sam to neprestano odgađao. Možda ovo putovanje ne dolazi u najbolje vrijeme, a
mogao sam i bez drugih komplikacija, ali ovo je velika prekretnica.”
Ali to je na njemu uzelo danka, čujem mu u glasu. Možda je raskinuo veze s Londonom, no
jesu li sjedanja na njihove sretne zajedničke dane još jedan razlog da on preispita svoj razvod od
Beatriz?
„Zvučiš iscrpljeno. Naspavaj se. Sretan put i znaš gdje sam ako me zatrebaš.”
Boli me srce dok prekidam, previše sam bezvoljna da dulje ostanem na liniji.
Zbog hrabrosti da se nosim s usputnom vezom, dovela sam se u nemogudi položaj. Sada
vidim da je dio mene krhkiji nego što sam to ikada mogla zamisliti. Otpočetka je bilo nemogude i
samo je jedan način na koji može završiti. Tako da netko ostane povrijeđen, a taj netko oduvijek
sam bila ja.

118
 Knjige.Club Books

19.
____

VELIKI DAN JE DOŠAO

Probudila sam se prije nego što se oglasila budilica mog mobitela i ja posegnem za njim vidjeti
ima li poruka. Jedna je od Judi i radi se o animaciji. Lišde djeteline pada poput kiše, slijeva se na
sve vedu hrpu koja eksplodira i otkriva riječ sretno. Nasmijala me. Jedna je od Reida koji me moli
da mu napišem poruku čim se probudim. Poslana je prije više od sat vremena, ali utišala sam
mobitel jer je to bio jedini način da se malo naspavam.

Nadam se da si dobro spavala, Seren.

Utipkam brz odgovor.

Dobro jutro, Reide. Uspjela sam odspavati nekoliko sati, ali od zore sam se
neprestano budila.

Obučem traperice i majicu, vrijeme je da se uputim u kuhinju i skuham kavu, sjednem vani i
uživam u njoj.

Kada deš krenuti?

Otvaraju glavni ulaz sat ranije za nas, znači, oko osam i petnaest.

Zašto?

Parkirao sam iza ugla i imam ključ stražnjih vrata koji si mi dala.
Smijem li navratiti na kavu ako budem vrlo tih?

Lice mi se odmah ozari.

Naravno. Pristavila sam vodu.

Dok skačem i uzimam šalicu, Maria otvara svoja kuhinjska vrata i mahne mi.
„Imaš li vremena za još jednu kavu?” upita tihim glasom, ali tužno odmahnem glavom.
„Moram još nešto obaviti prije nego što krenem prema spomeniku.”
„Shvadam. Ovo je velik dan za tebe.”
Jurenje unutra u slučaju da se Reid odjednom pojavi podsjeda me da ovakvo šuljanje nije
način na koji se živi. A kada se išuljam kroz dvorišna vrata i ugledam ga kako hoda prema meni,
prislanjam prst na usne. Čim uđe, zatvorim vrata.
„Moja je susjeda Maria budna. Idemo u kuhinju.”

119
 Knjige.Club Books

Lice mu se ozarilo čim me ugledao, a ipak se danas osjedam suzdržano. Jesu li uzrok živci od
kojih mi se uzburkao želudac zbog dana preda mnom ili zato što ima toga što mu želim redi - ne
znam. Ali te riječi sada ne mogu prizvati.
Dok mu kuham kavu, približi mi se odostraga i nježno me zagrli. Nasloni bradu na moje
tjeme i tako stojimo neko vrijeme, ne mičemo se. Kada se ponovno okrenem, vidim koliko sam
mu nedostajala.
„Hajde, sjedni. Izgledaš kao da ti ovo treba.”
Uzme šalicu, izgleda bojažljivo. „Znam da ti ne bih trebao smetati, ali nisam si mogao
pomodi.”
„Drago mi je da jesi”, odgovorim, svesrdno se trudedi zvučati bezbrižno. „Željela bih te
zamoliti za uslugu.”
Sjedimo jedno nasuprot drugom, ne miče pogled s mog lica. „Što god želiš.”
„Carolinin je otac kupio jedan od tvojih postera njezinoj majci za tridesetu godišnjicu braka.
Ona bi im svim srcem željela pokloniti potpisan primjerak službenog programa izložbe, a jedan
baš imam ovdje.”
„Kada bi barem svi zahtjevi bili toliko jednostavni.”
„Znam, ne tražim mnogo, zar ne?” odgovorim i njegov osmijeh izblijcdi. Citiram ga, naravno,
i on se sjeda.
„To je istina i pitam se zašto.”
Izgovori to, Seren. Oduvijek je to trebao biti neugodan trenutak i nikada nede biti pravo
vrijeme.
„Zato što... u posljednje vrijeme... ono što svatko od nas želi od života znači da nismo ni na
istoj valnoj duljini, Reide. Zavaravamo se, zar ne, time što zanemarujemo očito.”
„Znam da se čini nemogude, sada...”
Ne mogu podnijeti gledati ga u lice, stoga podižem ruku da ga zaustavim.
„Molim te, ne osjedaj se obveznim objašnjavati, Reide, jednostavno je tako kako je. Ja du...
ovaj... idem po program.” Osjedajudi se kao da de mi se svijet urušiti, kredem u dnevni boravak
nadi brošuru i kemijsku. Suočavanje s neizbježnim teško je i nisam zamišljala da de se ovako
dogoditi, ali kažem si da mi je sudbina ukazala ovaj trenutak s razlogom. Tko sam ja da
preispitujem mudrost toga?
„Evo. Carolina je napisala njihova imena na komad papira, u fasciklu je. Samo du navratiti do
svoje radionice da nešto uzmem. Vradam se za trenutak.”
Kada se vratim, brošura je umetnuta u fascikl, kemijska je položena na vrh, a Reid zamišljeno
drži šalicu objema rukama.
Skoči da mi pomogne postaviti pticu grabljivicu na stolicu. Lebdedi nad svojim kvadratnim
metalnim postoljem, zrnate oči izgledaju kao da su se melankolično zagledale u mene. Naše
zajedničko putovanje završava ovdje, danas, i emocije su mi ogoljene.
„Nije teška, samo je glomazna”, objašnjavam, jedva sam to prošaptala i nakašljem se kako
bih pročistila grlo. „Kutija je šuplja i trebat de je ispuniti betonom jer je nestabilna.” Nije lako
ostaviti nekoga, ali moram se pribrati.
Reid pilji u vjetrušu pa posegne rukom da prijeđe prstima preko složeno izgrađenog perja.
„Prelijepa je.”
„Djelo se zove Sloboda u letu. Napravila sam je za tebe.” Reid me upitno pogleda. „Jesam li
učinio nešto pogrešno?” upita me hrapavim glasom.
„Ne radi se o ispravnom ili pogrešnom, Reide.”
Prolaze sekunde dok pilji u mene, ne miče ni mišid, čak i ne trepde.
„Ali što to znači?”

120
 Knjige.Club Books

„To je dar. Nadala sam se da de ti se svidjeti.”

„Naravno da mi se sviđa”, kaže i zahvalno je pogleda. „Ovo je izvanredno djelo i sigurno zbog
njega shvadaš koliko si talentirana. Dirnut sam u srce što mi ovo daruješ, ali zašto imam dojam da
je ovo oproštajni dar?”
„Gdje da uopde započnem s objašnjavanjem što...”
Glasno kucanje preplaši nas oboje i, još jednom, prinesem prst ustima.
„To je vjerojatno Maria”, oblikujem usnama. „Bolje da odeš. Molim te, molim te, budi tih.”
Podignem ruku u znak da na trenutak pričeka. Požurim u malenu ostavu donijeti staru deku iz
kuhinjskog ormarida. „Evo”, dodam je Reidu. „Umotaj je u ovo, molim te, požuri.”
Gleda me, izraz lica odražava mu zbunjenost i hitnost jer vidi da paničarim.
Još jedno, nešto glasnije kucanje navrata. Podigne skulpturu i, držedi je čvrsto uz tijelo, Reid
me slijedi kroz spavadu sobu. Dok ga ispradam kroz dvorišna vrata, ne mogu ga pogledati u oči.
„Dolazim!” povičem preko ramena dok Reid grabi dvorištem.
Uzimam trenutak da se priberem prije nego što se vratim kroz dnevni boravak i otvorim
vrata.
„Nadam se da te nisam omela, Seren, ali željela sam ti dati ovo za sredu - boa sorte. Stara je,
napravio ju je moj djed. Nosi je uza se i sve de biti u redu.”
Uzela sam paketid iz Marijine ispružene ruke i zahvalno sam joj se nasmiješila. Pitam se je li
nas čula kako razgovaramo. Možda je pretpostavila da sam na telefonu, ali opet, vrata su od
čvrste hrastovine i debela su, stoga je ovo jednostavno mogao biti slučaj lošeg odabira trenutka.
Krivnja je nešto grozno i može se poigravati s tobom.
„Hvala, Maria. Čuvat du je.”
„Malena je, ali željela sam... pa, možda sam budalasta starica koja bi trebala gledati svoja
posla, ali znam da deš mi oprostiti.”
Okrene se i ode ne osvrdudi se, ostavivši me zbunjenu.
Nosim dar u spavadu sobu, sjednem na krevet da otvorim paket, a unutra je malena
keramička lastavica s crnom pocaklinom i crvena kljuna. Raširenih je krila i ja sam dirnuta
gestom.
Nisam imala pojma da lastavice predstavljaju sredu, iako se ovdje mogu vidjeti u svakoj
suvenirnici. Položim je pored sebe, na trenutak sjednem i presamitim se, držedi lice u rukama.
Život me posve preplavio. Ne radi se samo o ovom vikendu, Reidu, mom poslu, razvodu
mojih roditelja... radi se o svemu. Kada sam napustila svoj stari život, pokrenula sam lanac
događaja i što god da sljedede učinim, imat de posljedice. Moram biti svjesna te činjenice.
Moja je prvotna namjera bila dati Reidu poklon kada sljededi put budemo sami u vili, pored
plaže. Jesam li podsvjesno slala poruku da nemamo zajedničku bududnost, dok sam se još uvijek
mučila s time da i sama prihvatim tu činjenicu?
Osjedam se tupo, emotivno i iscrpljeno. Tjeskoba mi se zarila u prsa, teško mi je od nje disati
i usredotočujem se na to da se smirim. Posegnem za lastavicom, držim je u ruci, obuhvadam je
prstima.
„Ne treba mi sreda”, šapnem naglas, „nego smjer. I snaga da prebrodim sljededa dva dana.”
Raspasti se nije opcija, jača sam od toga i sada je vrijeme da to dokažem. Previše ljudi danas
računa na mene i nedu ih iznevjeriti, svi su prenaporno radili na ovome da to ne bi postao blistav
uspjeh.

***
Kredem pola sata ranije kako bih se bez žurbe uspela do spomenika. Pospremim sve što mi treba
za jutrošnje sastanke u malenu platnenu torbu i krenem. Prije nekoliko godina, kada bi mi život
povremeno nalikovao na pakao, razvila sam tehniku suočavanja sa svime što bi me počelo

121
 Knjige.Club Books

obuzimati. Ironično, na tome mogu zahvaliti ocu i bez toga bih danas bila beskorisna. Ja to zovem
pakiranje. Zamislim se kako pružam ruke i skupljam sve svoje brige i jade, sve što nije na
današnjem rasporedu, a što mi se množi u mislima, i stavljam to u zamišljenu kutiju. Zamišljam
se kako je zatvaram selotejpom i stavljam u kut radionice. Znam da, kad vikend završi i kad se
moji gosti vrate kudi, mogu s nje skinuti prašinu i pozabaviti se problemima, jednim po jednim.
Logika mi nalaže da de se, ako se ne usredotočim, sve raspasti. Ništa drugo nije važno dok
ne završi. Sjetim se razdoblja u kojima je otac želio da ne uspijem, kada bi me njegovo
neprestano traženje mojih mana i propitivanje natjeralo da sumnjam u samu sebe, kad si nisam
mogla dopustiti pogrešku. Mrzio je to što sam uspijevala sačuvati hladnu glavu u takvim
vremenima jer je mod bila čvrsto u mojim rukama. I to je oruđe koje sada koristim.
Volim ovu šetnju. One minute kada sam izašla iz dvorišta na strm pločnik i podignula pogled
visoko iznad krovova, na vrh uzbrdice što su leđa spomenika Kristu Kralju. Postolje na koje je
smješten toliko je visoko da se doima kao da se izdiže iznad krova jedne od kuda i, ako zaškiljim,
mogu držati kip Krista Kralja u rukama. Raširenih ruku, kao da grli cijeli svijet i želi svima pružiti
utjehu. A meni treba utjeha i olakšanje.
Prolazim pored reda kuda s terasama, casas geminadas, kako me Maria naučila, jedna je
obojena u ružičastu, zbog čega uvijek pomislim na sladoled od jagode. Kada dođem na vrh prvog
poteza, zidni mural na strani kude oglašava restoran Rampa do Pragal, koji mi je na popisu, ali
nemam pojma gdje je smješten. Ali, umjetničko je djelo divno. Krist Kralj koji gleda na Most 25.
travnja, pozadina koja savršeno hvata to čudesno, plavo, lisabonsko nebo s nekoliko sitnih,
pahuljastih oblaka i svjetlucave vode podno njega. Ono što obožavam jest činjenica da je, ako
povirim preko ruba zida, grmlje u vrtu s druge strane naraslo tridesetak centimetara i sada tvori
prirodnu ogradu.
Uvijek malo zastanem kako bih se zagledala u Kristovo lice - ugodno je s tračkom osmijeha
koji me podsjeda na Mona Lisu. Zagonetno. Smiješak koji kaže ne odustaj, ne mogu odgovoriti na
svaku pojedinačnu molitvu, ali slušam. Osmjehnem mu se zauzvrat, zatim nastavim. Red gustog
bambusa sada graniči s pločnikom i tvori živicu pored nečega što bi moglo biti veliko imanje, ali
ništa se ne vidi s ceste.
Kao kontrast tome, na suprotnoj strani brežuljka, površinu zida od hrapave žbuke prekida
nekoliko blijedozelenih, istrošenih metalnih vrata. Jedna su širom otvorena iako se u visini struka
preko otvora nalaze metalne rešetke. Ispred njih je natpis poduprt lončanicom i poruka je
načrčkana kredom. Izgleda kao mjesto gdje se prodaju autodijelovi ili možda vrtna oprema.
Skrenem za ugao i siđem s pločnika na ono što zovem trgom, ali to je zapravo kružni tok koji
u svom središtu ima crpku za vodu od lijevanog željeza. Okružen je širokim ovojem od
tamnosivih vapnenačkih blokova. Ondje je i drvede koje baca sjenu na usamljenu klupu i
automobile parkirane u različitim kutovima na cijelom području. Zgrade su eklektična kolekcija
starih građevina uobičajeno šarmantnih zidova s kojih se guli boja i malenog kafida s dvjema
izblijedjelim nadstrešnicama koje bacaju sjenu na nekoliko stolova i stolica smještenih na uzak
pločnik. Ondje su i vrata, pored nekih su prozori i znam iz iskustva da ne možeš znati veličinu
imanja iza ulaza koji izgledaju bezazleno. Mogli bi jednostavno biti prolaz u nevjerojatno blago
skriveno iza. Čak i sitan otvor može voditi u velik vodnjak i visoki zidovi ne dopuštaju poglede na
ono što bi se moglo smjestiti daleko od očiju.
Pretpostavljam da je nekoliko kuda smještenih na sam rub pločnika prazno i da bi neke od
njih mogle imati i rupe u krovovima koji nisu vidljivi s ceste. Jedini je trag ostatak žlijeba pun
iznikle trave i biljki te koji prozor zatvoren daskama. Među njima je često novoizgrađena zgrada.
Staro i novo smješteni su jedno pored drugog, a ako se građevina ne može popraviti, u nekom de
se trenutku zemljište prenamijeniti i život počinje ispočetka.
I samo tako, um mi se smiri, vrati mi se usredotočenost i prihvadam da ne mogu kontrolirati
sve oko sebe. Mogu samo biti odgovorna za svoja djela. Danas je moj posao imati oči i uši
posvuda. I ako se stvori problem, biti spremna baciti se na njega.

122
 Knjige.Club Books

Dok prelazim cestu i hodam prema ulazu u Nacionalno svetište Krista Kralja, ondje se ved
okupila velika skupina ljudi, a nasred široke ceste parkirana je dugačka kolona vozila.
Mahnem Carolini i Anteru, ali oni su zadubljeni u razgovor sa skupinom krupnih muškaraca.
„Bom dia”, doviknem dok žustro hodam prema njima i svi se okrenu pogledati me.
Nekoliko ljudi počne govoriti u isto vrijeme i ja podignem ruke da ih zaustavim.
„Antero, možemo li, molim te, okupiti sve u malene skupine. Ljudi iz keteringa onamo,
svatko tko ima veze s modnom revijom u sredinu i svatko uključen u šatore i prikolice nadesno.”
Antero izvikne upute i ljudi se okupe u malene skupine.
„Carolina, čim se otvore ulazna vrata, možeš pokazati keteringu gdje točno želimo da
parkiraju.”
Kimne pa se okrene okupiti svoju malenu skupinu i objasni na bujici portugalskog što se
događa.
„Antero, ima li problema? Neki se dečki doimaju malo uznemireno.”
„Da. Došli su sinod kasno i svi su parkirali na označena mjesta. Kažu da nema dovoljno
mjesta i četvorica su morala parkirati niže niz cestu. Nisam još otišao onamo pogledati, ali
siguran sam da se radi o tome da su ostavili previše mjesta između svake prikolice. Ako demo
pošteno, došli su po mraku i vjerujem da ih možemo razmjestiti kako bi svi stali na mjesta koja su
nam dodijeljena. Kafid se uskoro otvara za nas pa du im redi da doručkuju dok ja prvo rješavam
ljude sa šatorima. Redi du im da istovare kamione i poslože sve da bude spremno za poslije. Sve
je pod kontrolom.”
„Dobro. Carolina ima nacrte terena za šatore, ali ja imam primjerke u svojoj torbi ako ti ih
treba još.”
Skupina u sredini sastoji se od visokih, vitkih mladih žena. Vodi ih sitna starija žena koja
pokušava dozvati nekoliko odlutalih manekenki koje sjede na zididu sa strane i čavrljaju.
„Senhora Vala? Me chamo senhorita Maddison, Seren.” Pružam ruku, a ona prilazi stisnuti
je.
„A, Seren. Drago je, ja Danielle. Engleski nije dobar, desculpe.” Pa, mislim da je dovoljno
dobro za mene i znam da desculpe znači žao mi je, stoga pružim ruke u znak zahvale i ona nagne
glavu. Sasvim demo se dobro slagati. Ionako sam sigurna da de neke od djevojaka govoriti nešto
engleskog.
Na brzinu provjeravam da Carolina i Antero imaju sve što im treba i kredemo u suprotnim
smjerovima onog trenutka kada se velika ulazna vrata širom otvore.
„Danielle, možete li objasniti djevojkama da imamo sat vremena prije nego što se mjesto
otvori za javnost. Razumijete?” Okrenem zapešde, kucnem po satu i ona kimne.
Njezine upute djevojkama traju nekoliko minuta, što me pomalo zabrinjava, ali sudedi po
njezinu držanju i načinu na koji maše kažiprstom, govori im da slušaju, promatraju i ne gube
vrijeme na lutanje. Ako demo pošteno, otkad sam ja došla, smirile su se i uzbuđenja ima u
izobilju, toliko je očito. Mora da su sve vježbale hod na pisti u manekenskoj školi, ali nisam
sigurna da je ijedna od njih ikada prije nastupala uživo, pred publikom od dvjesto ljudi.
Staza koja vodi do šetnice prolazi pored kafida i suvenirnice do Šetališta Pija XII., što je
popločano područje od osam lođa s ciglenim stupovima. Hodamo u sjeni Krista Kralja koji se
uzdiže nad nama i bez upozorenja se naježim i nehotice zatresem.
„Uzbudljivo je, da?” primijeti Danielle dok se približavamo šetnici.
Stanemo i sve se manekenke okupe, ali svačiji je pogled na širokom prostranstvu vode nalik
na svilu koja teče u vrtložastim strujama ispod impresivnog mosta. Čelične konstrukcije izgledaju
ružičasto poput lososa dok ih obasjava jutarnje svjetlo.
Svi su utihnuli nestrpljivo iščekujudi, a ja uzmem trenutak da nakratko pogledam njihova

123
 Knjige.Club Books

ushidena lica i zatim je vrijeme da započnem. Izvlačim veliki fascikl iz platnene torbe i pružam
Danielle hrpu ispisanih listova.
Pojavi se muškarac i postavi čunj na rub staze pa se udalji s drugim čunjem u rukama. Svaka
čast Carolini, rekla je da de mi obilježiti duljinu večerašnje piste.
„Zahvaljujem svima što ste došle i nadam se da de ovo biti veoma lijepo iskustvo. Jutros smo
ograničene vremenom i spomenik de se otvoriti za četrdeset pet minuta, pa započnimo šetnjom
onime što de večeras biti naša pista.” Neznatno povisim glas natječudi se s neprestanim
brujanjem bučnog prometa dok putnici idu preko mosta u Lisabon.
Skupina od dvadeset dvije djevojke okupi se oko Danielle dok im ona prevodi. Zagledam se
u list papira u rukama i letimično pregledavam tekst ispisan na portugalskom s jedne strane, a na
engleskom s druge strane.
„Vaš de fotograf, Rafael Osorio”, zastanem na sekundu kada žamor uzbuđenja oko mene
zažubori poput vala, „svakoj od vas večeras dati upute prije nego što prvi put stanete na pistu.
Zapamtite, ovo je snimanje koje nede završiti u prvom pokušaju, a on de u međuvremenu i
fotografirati. Rafael želi da ovo svima bude zabavno iskustvo i važno je da uživate jer dete postati
živa platna.”
Dok gledam Danielle kako govori, riječi koje iz nje izlaze zvuče kao ozbiljne upute i poželim
da se povremeno nasmiješi. Nadam se da to ne odbija djevojke.
„Mogu li zatražiti volonterku?”
Ruke polete gore i Danielle upre prstom u tamnokosu djevojku odjevenu u kratke hlače. Ona
istupi, barem je deset centimetara viša od mene. Zapravo, sve su više od mene i ved vidim da de
haljine na njima izgledati sjajno.
„Hvala...”
„Andreia”, potvrdi i pogleda me nervozno.
Pokažem na Krista Kralja koji nam se dobrostivo smiješi.
„Nije li veličanstven?” upitam i ona kimne. „Haljine koje dete nositi padat de vam tik ispod
gležnjeva, a kada raširite ruke”, zauzmem pozu, „vaše de siluete na večernjem nebu odražavati
njegove obrise.”
Imam njihovu potpunu pozornost i čekam da Danielle završi s prevođenjem.
„Andreia.” Pokažem joj da istupi naprijed.
Okrenuta leđima svojim kolegicama, gleda u dugačak, blag zavoj šetnice i vidim da je
nervozna pa stanem korak-dva ispred nje, u ravninu s prvim čunjem.
Okrenem glavu pogledati je, raširim ruke pa joj pokažem da ih mora držati ravno i da radi
ono što i ja.
„Kada ovako ispružiš ruke, crteži otisnuti na haljinama bit de izloženi, a naš je umjetnik, Reid
Henderson, uhvatio prirodnu ljepotu obala rijeke Tajo. Smiješi se dok hodaš i onda, nakon
nekoliko koraka, zastani i okreni se za pun krug. Nosit deš cipele ravnih potplata, pa se
jednostavno okreni na prstima.”
Pokažem dok Danielle objašnjava.
Okrenem se, spustim ruke i kimnem u znak Andreii da pokuša. Pokreti su joj pomalo
nezgrapni jer nosi platforme i nasmije se kada se spotakne. Pogledam uokolo i opazim djevojku
koja nosi ravne potplate pa je pozovem naprijed.
Barem se sve doimaju opuštenima pa gledamo kako djevojka ide tri koraka naprijed i s
lakodom izvodi savršen krug od tristo šezdeset stupnjeva. Oduševljeno zaplješdem i sve mi se
pridruže.
„Ne možeš dugo držati ruke tako raširene. Zato deš hodati dvadeset koraka, raširiti ruke i
polako se okrenuti. Rafaelov de ti asistent redi kada možeš krenuti i pobrinut de se za to da među

124
 Knjige.Club Books

vama bude jednak razmak. Pista de večeras biti obilježena kako treba jer nede idi cijelom
dužinom šetnice. Ali vidite gdje su dva cunja, ondje de početi i završiti.”
Dok Danielle ponavlja moje upute, promatram njihova ushidena lica. Sve su djevojke
prelijepe i divno je što im možemo pružiti ovakvu priliku. Vidim da večeras nede biti problem
navesti ih da se smiješe. Ovdje se ne radi o držanju na modnoj pisti, nego o slavljenju onoga što
je priroda stvorila i, onima koji vjeruju, onoga što je Krist darovao.
„Dobro, imate dvadeset minuta za vježbicu, a zatim demo se uputiti prema garderobama na
probu haljina, provjeriti pristaje li sve kako treba.”
Kada je Danielle završila, obje odstupamo i gledamo kako se djevojke s lakodom vrte i
izgledaju poput elegantnih balerina raširenih ruku. Rafael je rekao kako želi da ovo bude
spektakl, poput karnevala u Rio de Janeiru. Živahan, sretan i s prelijepim modelima koji izgledaju
poput elegantnih lutki dok se vrte i odjednom se svaki prizor otkriva na nekoliko sekundi, prije
nego što nastave. Pogledam Danielle.
„As meninas ficarão maravilhosas!”
Bilo koja rečenica koja sadržava divno dovoljno mi je dobra i Rafael de biti oduševljen.
Mobitel mi se oglasi i ispričam se kako bih ga izvukla iz torbe pa odšedem u suprotnom
smjeru.

Žao mi je zbog onoga jutros, nisam se smio samo tako pojaviti. Vjetruša je
umjetničko djelo, Seren. Obožavam je, gotovo onoliko koliko volim tebe.

Srce mi preskoči i koljena mi zaklecaju. Naslonim se na debelu drvenu ogradu od letvica i

klonem dok čitam njegove riječi. Toliko želim vjerovati u to, ali odagnati probleme znači samo ih
privremeno odgurnuti od sebe do dana kada više nemaš izbora nego suočiti se s činjenicama.
Prvi dio mog života uključivao je život u laži jer nisam bila iskrena prema samoj sebi i nedu se više
dovesti u taj položaj. Mogu nositi lijepu odjedu i uključiti se u razgovor na koktel-zabavi, ali ne
mora mi se to sviđati. Ja nisam Beatriz i ne želim taj način života. Ako istinski nekoga voliš, tada
želiš ono što je najbolje za njega, čak i ako to znači pustiti ga. Reid je naporno radio i vjerujem da
de ostvariti svoj san, ali ja ne mogu biti dio njega. I razumijem zašto on ne može biti dio mog sna
jer ima izniman talent.
Djevojke se još uvijek vrte, glasovi su im sve tiši što dalje odmiču. Čujem kako Danielle
izvikuje upute dok žuri za njima, gestikulira i potiče ih da među sobom drže jednak razmak. Ona
je profesionalna instruktorica, a ja sam samo... žena koja želi provesti dan u pretvaranju neživih
komada metala u nešto što de oživjeti. Kako mogu navesti Reida da shvati kako ova moja strana
koju sada vidi nije osoba koja želim biti zauvijek, da je ovo samo sredstvo za postizanje cilja?
Povjetarac je lagan i osvježavajudi, piljim u uzak pojas tla obrasla žbunjem iza ograde. Pogled
mi privlači kulisa od svjetlucave plave vode dok gledam suprotnu obalu. Lako je ignorirati
činjenicu da obala poprilično oštro pada, ali rub litice ne vidi se s ovog položaja skrivenog u
zelenilu. Svega je nekoliko metara udaljen od mjesta na kojem stojim, a opet, nisam svjesna
njega ni mogude opasnosti.
Na neki je način ovo kao situacija s Reidom. On ne može shvatiti jednostavan život o kojem
sanjam jer je toliko daleko od njegove stvarnosti da je nezamislivo. Ne bi li bilo gore biti zajedno,
puni ljubavi i nade za bududnost i da postupno naša povezanost odumre jer smo razočarani
jedno u drugo? To se stalno događa.
Razlike su te koje vas razdvajaju, ne ono što vam je zajedničko. Počnem tipkati jer, ako ne
odgovorim, postat de tjeskoban.

Pa, naši sjajni modeli večeras de natjerati publiku da se zaljube u tvoja umjetnička

125
 Knjige.Club Books

djela.

Razgovarat demo poslije, obedavam.

***
Jutro je bilo užurbano i grabim prema kafidu kada mi Carolina pošalje poruku da je našla mjesto
za stolom i da Antero naručuje ručak.
Prolazim pored kapelice i na trenutak se zadržim ondje, zastanem poslušati nezaboravne
glasove redovnika koji pjevaju. Znam da je to samo snimka, ali lako ih je zamisliti unutra na
koljenima kako upiru glasove u nebesa.
Okrenem se i uputim prema natkrivenoj terasi te spazim Antera kako nosi pladanj na
povratku iz kafida.
„Seren”, dozove me, „ovamo.” Mahne glavom i ja izvijem vrat, isprva ne vidim Carolinu dok
mu se približavam. Uspjela je zauzeti stol u potpunom hladu pa zahvalno sjednem, neizmjerno
razdražljiva.
„Kako je prošao sastanak s modelima?” upita me i oboje upere poglede u mene.
„Divno. Sve su savršeno shvatile i bit de sjajne. Odmah su uhvatile zabavnu vibru na koju
ciljamo, a kada su isprobale haljine, pa, čovjek bi pomislio da su vjenčanice. S donjim su rubljem
haljine teže nego što sam mislila da de biti, ali znam da je to potrebno kako bi tkanina ostala
ravna ako zapuše vjetar. No sve izgleda dobro i bit de izvrsno.”
Okrenu se pogledati jedno u drugo podignutih obrva i vidim kako se opušteno vradaju u
svoja sjedala.
„Ovo zahtijeva zdravicu”, izjavi Carolina, podigne šalicu kave i široko se osmjehne.
Želim uzdahnuti zbog pogleda koji joj uputi Antero; ne može si pomodi a da se ne smiješi
kada joj pogledom prelazi preko lica. „Za sjajan tim. Najbolji!” kažem i kucnemo se šalicama.
„I za šeficu koja zna što radi”, doda Antero. „Svi smo naporno radili i na najsitnijim detaljima
kako bismo došli ovdje gdje jesmo. Uspjeh nikada nema veze sa sredom, je li tako?”
Smijem se i posežem u svoju platnenu torbu kako bih izvukla malenu crnu lastavicu. „Kad
smo ved kod srede, susjeda mi je ovo dala tik prije nego što sam izašla iz kude. Ne znam što
predstavlja simbolika, ali malo srede nije naodmet jer ne bismo željeli da se uzdigne vjetar na
samom kraju dana.
Antero se zagleda u lastavicu koja mi leži na otvorenom dlanu. „Portugalski su moreplovci
imali tetovaže lastavica na rukama. Vidjeli su ptice kao simbol srede jer se lastavice uvijek vradaju
kudi. Također se vjerovalo da de, ako se moreplovac utopi, lastavica odnijeti njegovu dušu u raj.”
Carolina pruži ruku i dodam joj ptičicu.
„Ovo nije jedna od onih novih koje nalaziš u suvenirnicama. Divna je i očito je ručno
izrađena, nije iz masovne proizvodnje. Moja je baka uvijek govorila da su lastavice simboli ljubavi
i odanosti, ali i doma i obiteljskih vrijednosti koje su u srži portugalske kulture. Lastavica ostaje s
istim partnerom cijeli život i kao uspomena predstavlja vjernost i odanost.”
„Maria mi je rekla da ju je izradio njezin djed. Mislim da su i njezin otac i brat izrađivali
tradicionalne pločice azutejos, uključujudi i one u kudi koju sam unajmila. Ovo je bilo vrlo
ljubazno od nje i silno me dirnula.”
Antero je ved pojeo rolicu bifana.
Svinjetina nije samo pečena i izrezana, nego je prvo marinirana i zatim prokuhana u gustom
temeljcu. Osjetim papriku čim zagrizem mekanu rolicu, a onda mi senf i čili udare u jezik. Želudac
mi zahvalno zakruli. Nisam se jutros mogla suočiti s doručkom, ali brzo odagnam te misli.
„Mogu li pretpostaviti, prema načinu na koji ste oboje tako opušteni, da je jutro prošlo
prema planu?”
Antero podigne palčeve jer su mu usta puna, a Carolina kimne i ubrusom obriše usta.

126
 Knjige.Club Books

„Nakon ručka du provjeriti je li tehnički voditelj zadovoljan i jesmo li dosad išta nepotrebno
poremetili, zatim du otidi u ured i obavijestiti šefove. Nakon toga du svratiti kudi da se presvučem
i vratit du se ovamo oko četiri.”
„To mi dobro zvuči”, odgovori Carolina. „Ja sam ponijela drugu odjedu i uredit du se
neposredno prije Bernadetteina predviđena dolaska ovamo. Pomodi du njoj i njezinoj asistentici
pripremiti haljine. Sigurno znaju rukovati parnom postajom ako bude potrebno.”
„A i ja du biti na lokaciji sve vrijeme, u obilasku. Stoga, ako treba išta obaviti, a drugdje sve
ide glatko, možeš me pozvati.” Antero namigne Carolini, ali ne shvati da sam ja to primijetila i
moram se ugristi za usnu da obuzdam osmijeh.
Možda lastavice donose sredu jer se plan dosad odigrao točku po točku koje križamo s
popisa. Tada mi zazvoni mobitel. Broj je nepoznat, stoga se ispričam i požurim pronadi tiše
područje.
„Seren Maddison”, srdačno se javljam.
„Seren, Beatriz Esteves je. Čuješ li me?”
Ubrzam korak, udaljavam se od bučnog kafida preko travnata prostranstva s druge strane
lođe. „Oprosti, odmičem se od buke. Kako ti mogu pomodi, Beatriz?”
„Zovem da ti zahvalim što si na večerašnji uzbudljivi događaj pozvala i moju nedakinju
Leonor i njezinu prijateljicu. Bududi da je i moja kdi Ana ovdje, Leonor me zamolila da te pitam je
li u redu da Ana dođe kao njezina gošda.”
„Naravno, to je divno.”
„Dodi demo sve zajedno, pa je li u redu da dođemo na stražnji ulaz, kao što je i planirano, i
onda one mogu odlutati zajedno? Toliko su uzbuđene što de izbliza vidjeti Rafaela Osorija na
djelu i, naravno, manekenke.”
Beatrizino me ushidenje malo zateklo.
„Savršeno. Organizirat du da ih netko provede uokolo i onda ih pusti da uživaju u večeri.”
„Hvala, Seren. Veselimo se večeri. Žao mi je što nisam u potpunosti cijenila koliko si truda
uložila u ovaj projekt. Filipe ne govori ni o čemu drugome, a njega nije lako zadiviti. Reid i ja smo
veoma zahvalni, Seren. Nedu te više zadržavati jer znam da imaš mnogo posla. Tchau.”
Beatriz je zvučala prijateljski i nelagodan nemir uskomeša mi se u dnu želuca. Prije otprilike
tjedan dana probudila sam se usred nodi, čela oblivena znojem. Nisam se mogla otresti nodne
more koju sam dobro zapamtila. Svi su bili ovdje kod spomenika i događanje je bilo u punom
jeku, a onda sam začula kako me netko doziva. Beatriz mi je prilazila, oči su joj plamtjele kada je
viknula: „Ovo je žena koja ima aferu s mojim mužem”, i sve su se glave okrenule prema meni.
Željela sam pobjedi i sakriti se. Hladno, sumorno svjetlo ranog dana nije pomoglo rastjerati moj
sram. Ni činjenica da to nije stvarno, čak ni to da Reid više nije njezin muž. To je moja najgora
nodna mora, da me netko tako prozove, javno. To bi naškodilo mojem profesionalnom ugledu.
Osramotilo bi šefove, Reida i moj tim. Bi li itko mario da Reid može raditi što god želi? Obitelj, a
pogotovo poznate obitelji, ovdje imaju pravila ponašanja.
Odlutam natrag, misli mi jurcaju. Antero i Carolina stoje pored kapelice, čekaju me. Carolina
ima moju torbu u rukama i pruža mi je.
„Hvala. Carolina, možeš li podi sa mnom do ulaznih vrata jer nemam baš puno vremena.
Zvala me Beatriz i ima zahtjev.”
Antero nas pozdravi i nas dvije krenemo.
„Problemi?”
Dajem sve od sebe da sakrijem svoju nelagodu. „Ne. Ali Reidova asistentica, Leonor, i
njegova kdi Ana dolaze kao VIP gosti. Dodi de s Beatriz, a kada je dovedemo u šator, bi li mogla
organizirati da netko provede uokolo dvije djevojke? Ja du, naravno, pripaziti na obje i ako
opazim priliku, predstaviti ih Rafaelu.”

127
 Knjige.Club Books

Nasmije se. „Nema problema, a sve de oči biti uperene u njega, to de im se veoma svidjeti.
Sigurna sam da su njegovi obožavatelji razgrabili popriličan broj karata.”
„O, prije nego što zaboravim.” Skinem platnenu torbu s ramena i izvučem fascikl. „Ovo je
potpisan program koji sam ti obedala za roditelje.” Uredno je povezan srebrno-sivom vrpcom i
vidim da je oduševljena.
„Blažena bila, Seren, a tako si zaposlena. Ovo de im toliko značiti, ne mogu ti dovoljno
zahvaliti!”
„A što se tiče nečega osobnijeg, molim te, nemoj ništa pretpostavljati, pokrivam sve
mogudnosti.”
Carolina okrene glavu i pogledom mi proučava lice.
„Ako se večeras dogodi išta neočekivano i ja iz bilo kojeg razloga nestanem, možeš imati
potpuno povjerenje u Danielle Valu koja de održati manekenke budnima. I sigurna sam da može
pratiti korak s bilo kojim Rafaelovim zahtjevom. No bila bih ti zahvalna kad bi mogla uskočiti
umjesto mene, opdenito pripaziti i pobrinuti se da naši uglednici ne budu zanemareni. Nema
sumnje da de i šefovi odraditi svoj dio.”
„Kamo bi ti otišla?” upita me s nevjericom.
Ravnodušno slegnem ramenima. „Volim imati pričuvni plan ako se dogodi nešto hitno. Za
svaki slučaj.”
Malo mi je mučno od prizora koji mi se odvija u glavi jer zamišljam Beatriz i Reida zajedno.
Savršen par ponovno ujedinjen u sretnu obitelj. Nije lako odbaciti tu sliku.
„Seren, nasmijavaš me. Svi smo ovdje kako bismo osigurali da se problemčidi izglade, a osim
toga”, napola se okrene i pokaže kažiprstom prema Kristu Kralju, „ako treba, uvijek se možemo
pomoliti. Idi sada, učini ono što moraš i malo se smiri prije nego što se vratiš. Zaslužuješ ga.” S
tim se riječima nagne da me zagrli.
A onda mi padne na pamet svom snagom, poput neočekivana šamara. Povučem se, rukom
instinktivno prekrijem usta, a vilica mi se objesi.
„Što?”
„Moji su gosti u zraku upravo sada dok mi razgovaramo i trebala sam organizirati da ih netko
pokupi u zračnoj luci i odvede u hotel. I da ih onda dovede ovamo u sedam i trideset. Potpuno
sam zab...”
Carolina podigne ruku dlanom prema meni kako bih prestala govoriti. „To nije problem.
Prepusti to meni i riješit du to. Napiši mi u poruci informacije o letu, njihova imena i hotel. A
sada idi. Ovo je detaljčid koji de se lako popraviti.”
Dok izlazim kroz vrata, nekoliko puta duboko udahnem. S obzirom na okolnosti, nešto sam
morala previdjeti, ali ako me je išta moglo uvjeriti da mi treba odmor, onda je to ovo.
Kriza je izbjegnuta, ali za dlaku. Nadajmo se da je to jedina.

128
 Knjige.Club Books

20.
____

VIZIJA POSTAJE STVARNOST

Kada na papiru napraviš nacrt ideje i razložiš je na pojedinačne elemente, gotovo sve se čini
mogudim. To postane tek popis točaka plana djelovanja, koraci potrebni u njezinu ostvarenju.
Dok otkucavaju minute do otvaranja glavna vrata, nervozno je uzbuđenje oko mene opipljivo. A
želudac mi se komeša.
Moj je posao da kružim, zahvaljujem marljivim ekipama koje su u završnim pripremama i
lučim samopouzdanje kao predstavnica galerije. Ako budem izgledala nervozno, svi de drugi
postati nervozni, stoga stojim uspravno i gladim svoju ljubičastu haljinu od krepa na volane
marke Dolce & Gabbana, znam da je vrijedila svakog novčida. Večeras du hodati uokolo i sve
držati na oku, mirno, profesionalno i spremna uskočiti i uložiti više napora, ako bude potrebno.
Kao svaki dobar domadin, ovdje sam samo da pomognem jer se večer vrti oko naših gostiju.
Imamo još sat vremena prije negoli se vrata otvore u sedam. Dok jurim niz aveniju palmi,
pored šatora za ketering, gdje osoblje dobiva posljednje upute, voki-toki u mojim rukama oživi.
„Seren, čuješ li me, prijem?”
Čuje se malo statičkog elektriciteta, ali Carolinin je glas jasan i glasan.
„Da, ovdje sam.”
„Upozorenje. Upravo su došli Yolanda Abreu i njezin otac. Na ulazu su za uglednike i senhor
Ferreira upravo se zaputio onamo. Jesmo li ih očekivali?”
„Ne, ali vjerojatno ih je senhor Ferreira osobno pozvao i zaboravio to spomenuti. Malo je
rano, glazba ne treba početi prije sedam i trideset. Ipak, preuzimam to. Sada du se uputiti prema
paviljonu i vidjeti jesu li spremni započeti. Prijem.”
Idem prečicom, krčim si put između bodljikavih palmi nalik na ananase i ondje su tri
muškarca okupljena oko podignutog šatora otvorena ulaza koji izgleda kao maleni studio.
„Olá”, uzviknem dok se približavam. „Fala inglês?” Podignem svoju službenu iskaznicu i
nasmiješim se.
Jedan od njih prestane s onim što radi, kimne i uzvrati mi smiješak. „Ima li problema?”
upita.
„Yolanda Abreu upravo je došla, pa sam se pitala biste li mogli započeti s glazbom što je prije
mogude?”
Onog trenutka kada sam spomenula Yolandino ime, sva trojica muškaraca okrenula su se
prema meni i podignula palčeve. „Obrigada!” Pa, ovo je bilo dosta lako.
Okrenula sam se i zapazila Danielle i jednu od manekenki kako idu istom prečicom, na putu
prema pisti. Uputim se u njihovu smjeru.
Danielle me predstavi mladoj ženi čije je ime Lili i jurimo prema mjestu gdje Rafael i njegov
asistent pognuto gledaju u malen monitor. Pogleda gore i Rafael i Danielle razmijene nešto na
portugalskom, ali njegov je pogled čvrsto na Lili. Okrene se prema meni i rukujemo se.
Pojavi se Antero nosedi dvije šalice kave za Rafaela i njegova asistenta koji ih zahvalno
uzimaju. Nakon kratka razgovora, Antero objašnjava da de snimiti Lili u probnom hodu tako da
mogu napraviti završne prilagodbe na osvjetljenju.
„Možeš li redi Rafaelu da sam ja pri ruci ako me zatreba. Vrata se otvaraju za nešto manje od
sat vremena, pa ako budu imali vremena kada završe s testom prije snimanja u sedam i trideset,

129
 Knjige.Club Books

mogli bi dodi u VIP šator i pojesti nešto. Uglavnom, znam da imaš sve pod kontrolom. Također,
možeš mu prenijeti moje iskrene zahvale. Na engleskom bismo rekli slomi nogu umjesto sretno,
pa ako postoji istoznačnica u portugalskom, molim te da i to dodaš.”
Rafael nas pozorno promatra i ja se okrenem pogledati ga, zahvalno se smiješedi.
„Slomi nogu”, ponovi. „To znam. Hvala.”
Opa. Carolina je jednom rekla da Rafael razumije nešto engleskog i ja se sada pitam koliko je
to.
Uljudno mi se nasmiješi baš kada se glas Yolande Abreu pronese zrakom iznad naših glava.
Njegov se osmijeh ekspo nencijalno raširi.
„Anđeo”, kaže i ja kimnem u znak slaganja prije nego što ga ostavim da se vrati poslu.
Sljededi je korak provjeriti kako ide manekenkama. Duga je to šetnja cijelim područjem, van
kroz stražnja vrata i uz dio s druge strane ograde. Cesta je široka i tiha s niskim pločnikom od
vapnenačkih blokova i imamo dopuštenje parkirati uz dio ovog poteza dvije večeri. Čak i odavde
vidim veliku skupinu ljudi.
Približavam se i pozdravljam Inês, Carolininu asistenticu, koja razgovara s Vicenteom.
„Olá, Seren”, kaže i oboje požure prema meni, udaljavajudi se od mnoštva ljudi.
„Lijepo vas je vidjeti, Inès iVicente. Nadam se da je sve u redu.”
„Dobro je”, potvrdi Inès.
„Samo du proviriti i pozdraviti sve, pobrinuti se da sve ide prema rasporedu. Kada dete
početi voditi manekenke prema šetnici?”
Vicente, slika i prilika zaštitara u uniformi, smrtno ozbiljno pogleda na sat. „Za dvadeset tri
minute, Inês de odvesti prvih dvanaest dama. Čim druge budu spremne, ja du ih odvesti.”
„Hode li nam ondje trebati zaštitari?”
„Ne. Ja du to organizirati. Četvero je ljudi neprestano ovdje, Seren. Osoblje dolazi i odlazi.
Dolaze po osvježenje i pogledati reviju. Svi su sretni, ali sigurnost na prvom mjestu”, potvrdi
Vicente. „Odlično. Hvala oboma. Vidimo se poslije.”
Ukupno je parkirano jedanaest vozila. Tri su goleme jedinice iza vozačkih kabina. To su
pametne prikolice s metalnim stubištem i rukohvatom koji vodi u smještaj u stilu ureda. Dvije su
od njih garderobe, a u tredoj je tim za frizuru i šminku.
Iza njih je mnoštvo drugih vozila koji pripadaju različitim izvođačima radova.
Skupina modela okupljena je oko stuba prve luksuzne jedinice i okrenu se pozdraviti me dok
prilazim.
„Olá,” kažem dok se približavam. „Frizura?”
„Da. Čekamo svoj red”, odgovori jedna od djevojaka. Primjedujem da je nekoliko njih
spremno i da izgledaju sjajno. Jedna se na brzinu okrene za mene i ja joj pokažem dva uzdignuta
palca prije nego što se uputim uz stubište.
Provirim unutra, ugodno je prohladno jer klima radi, a i bolje da je tako jer je unutra pet
radnih postaja. Dvije za šminkere i tri za frizere koji rade do iznemoglosti. Svi podignu poglede i
pozdrave me gomilama pozdrava na engleskom i portugalskom.
„Sve u redu?”
Kimanje. Prema izrazima njihovih lica, nitko ne paničari i djevojke koje sjede u vrelim
stolicama vjerojatno žele što prije završiti i uvudi se u svoje haljine.
„Sretno!” doviknem i mahnem im dok izlazim kroz vrata.
U drugoj od dviju prikolica gdje se djevojke presvlače napokon porazgovaram s Bernadette.
Sada ved imam dojam da smo prijateljice jer smo satima razgovarale, iako nam je Antero
pomagao komunicirati i popuniti praznine.
„Bonsoir, Seren. Nous sommes enfin Là et les modèles sont magnifiques!”

130
 Knjige.Club Books

Poljubimo zrak pored obraza one druge jer smo obje našminkane.
„Totalement magnifiques!”
Potvrdim jer manekenke doista izgledaju divno, čak i bolje od onoga što je itko od nas
mogao predvidjeti. „Jesi li dobro? Trebaš li išta?”
„Još vremena, ali uspjet demo i sve je u redu. Carolina je bila meiyeilleuse, pomogla je s
pripremom haljina. Asseyez-vous.”
Bernadette mi pokaže da sjednem i približi se jednom od triju odjeljaka odijeljenih
zavjesama pa proviri iza njih. Nestane u njemu i minutu-dvije poslije zavjesa se otvori. Ona da
znak manekenki da prošede ispod jarkih svjetala dok ja prvi put izbliza gledam jednu od haljina
onako kako de se pojaviti na pisti.
Dok mlada žena širi ruke i polako se vrti, haljina savršeno pada. Nema nabora ni pregiba da
se umjetničko djelo sakrije. Uz rub je obrub od nježnih vlati divljih trava, onakvih kakve se vide
uz obale rijeke. Izvijaju se nagore i veoma blijeda naznaka plave obavija se okolo poput vrpce,
simbolizirajudi rijeku, pa naznaka blijedožute, gdje vjetruše kljucaju u potrazi za kukcima. Iznad
toga, od razine prsa, sve jače nebesko plavetnilo ukrašeno je nekolicinom nejasnih točkica oblaka
i jatom galebova u blijedoj žudkastoj boji s jednostavnim potezom sivog koji im oblikuje perje,
sjajno od natruhe srebrnog, kao da sunce dodiruje vrške njihovih krila.
„Savršeno, jednostavno savršeno.” Riječi mi izlete, nisam trebala ni razmišljati. Posao
obavljen.

***
Vjerojatno sam izvan dometa jer se Carolinin glas gubi.
„Molim?”
„Izvršni su... ovd... VIP... gos... čeka...” Glas joj se izgubi i ja pružim korak, uputim se kroz
stražnji ulaz preko stražnjeg parkirališta.“... vjeroj... dođ...”
„Ne čujem. Prekida se. Dolazim. Prijem.”
Dok sam prišla Mcrccdcsovim minibusovima, naši su se gosti ved iskrcali, gledam uokolo i
nema nikoga na vidiku.
Moj voki-toki još jednom oživi. „Seren, Antero je.”
Hvala Bogu da je signal dobar.
„Carolina je u VIP šatoru, smješta pristigle. Upozorio sam šefove koji su se odmah uputili
onamo. Imamo problem, ali Carolina ti mora objasniti što se događa. Čim senhor Ferreira dođe
preuzeti, ona de se nadi s tobom iza glazbenog paviljona.
„Znaš li o čemu je riječ?” upitam, a srce mi odjednom preskoči.
„Ne. Bila je kratka i čuo sam mnogo glasova oko nje. Iz onoga što sam vidio, sve je u redu.
Rafael još uvijek fotografira manekenke, a one su sve postrojene i čekaju svoj red. Snimanje
videa počinje za otprilike trideset pet minuta. Kada porazgovaraš s njom, viči ima li išta što mogu
učiniti. Prijem.”
Posljednje je što mi sada treba da me netko zaustavi putem, zato idem nešto dužom stazom,
zaobilazim rub travnatog područja. Čujem žamor iznad kojeg pjesma putuje na povjetarcu,
zasigurno su postali glasniji, ali nedovoljno da me to zabrine - još uvijek. Reid je imao pravo -fado
je nezaboravan. Yolanda pjeva iz srca i, iako ne razumijem riječi, osjedam glazbu. Koji god se
prizor odvija u tekstu, ona ga u potpunosti proživljava.
Kada izađem iz zaklona drveda na sam kraj šetnice, glazbeni je paviljon pedesetak metara
ispred mene, a iza njega su se reflektori upalili jer manekenke poziraju i gomila se počela
okupljati.
„Seren, Seren!”
One sekunde kada sam začula svoje ime, okrenem se i zasuzim u kutovima očiju jer sam

131
 Knjige.Club Books

zapazila Judi i svoju mamu kako žure prema meni.

„Posvuda smo te tražile!”
„Mama, što radiš ovdje?”
Bacimo se u zagrljaj jedna drugoj i voki-toki mi zamalo padne.
„Duga priča. Ne želimo prekidati, samo smo ti željele javiti da smo ovdje i divno je, doista
divno. A sada idi svojim poslom i sve demo nadoknaditi kada završi večer.”
Kada smo koraknule unatrag, vidim da me Carolina čeka.
„Nemate pojma koliko je lijepo vidjeti vas. Žao mi je što vas samo grlim i ved jurim. Tako mi
je drago što ste došle zdrave i čitave.”
Naginjem se i dugo grlim prvo Judi, a potom mamu, prije nego što odjurim dalje.
„Carolina, što se događa?”
„Jedan od triju novinara koje smo pozvali na događanje nestao je.”
„Hmmm, to je neugodno. Treba nam što više mogude medijske pokrivenosti.”
„O, mislim da demo medijski biti itekako pokriveni, ali ne baš onako kako očekujemo.
Senhora Veloso došla mije redi da je, nakon razgovora s Yolandom, zajedno s njom otišla provesti
malo vremena s Rafaelom. Leonor i Ana motale su se onuda pa ih je predstavila i zatim ispratila
natrag na pide. Kada se vratila, na njezino iznenađenje, Yolanda i Rafael su nestali. Udaljili su se
od piste i stajali u zaklonu drveda - čini se da su se držali za ruke i ljubili. Yolandin ih je agent
zapazio i požurio ju je ispratiti u VIP šator, ali ne prije nego što se pojavio novinar i uspio snimiti
cijeli niz fotografija. Senhora Veloso svjedočila je tome i pojurila za njim, ali ga nije uspjela
dostidi. Yolandin agent želi razgovarati s tobom nasamo. Rekla sam da du te pronadi i da demo se
nadi s njim pored suvenirnice.”
Napravim grimasu. „Novinar je nestao?”
Krenemo brzim hodom. „Čini se da je tako. Nitko ga otada nije vidio.”
To znači da su tajili svoju vezu i sada on ima glavnu vijest.
„O joj. Znaju li Yolanda i Rafael što se događa?”
„Nisam sigurna.”
„Jesi li vidjela Reida?” upitam, pokušavajudi ne zvučati nervozno. Kada je tek predložio da
kontaktiram s Yolandinim agentom, rekao je da je ona dobro poznata Rafaelu. Nisam to
protumačila kao da su u vezi. Da sam znala koliko je situacija osjetljiva, ovo se moglo izbjedi. Ne
mogu kontrolirati novinare, ali svakako bih se pobrinula da netko sve vrijeme drži Rafaela na oku
i uskoči ako je potrebno.
„Da, došao je s Beatriz, Tomasom, Leonor i svojom kderi Anom. Svi su bili dobre volje i nisam
imala pojam da su Reid i njegova bivša supruga ponovno zajedno.”
Zbog njezinih mi riječi srce zastane na sekundu i progutam knedlu.
„Nisam bila toga svjesna”, odgovorim i, na moj užas, glas mi pomalo zadrhti.
„O, možda sam pogriješila. Ana je rekla nešto o tome kako je sretna što joj se otac vratio u
život, pa možda to još uvijek nije službena vijest. U svakom slučaju, djevojke su dobro i sretne su
što rade po svom. Nede odlutati predaleko od piste, obuzete su Rafaelom. Senhora Veloso bila je
divna i predložila je da ona preuzme vodstvo naših VIP uzvanika, rado de to učiniti. To pomalo
smanjuje pritisak, je li tako?”
„Sjetit du se zahvaliti joj. A Reid pazi na Beatriz?”
„Ne. Reid je trenutno sa senhor Ferreirom. Sada ga predstavljaju jer svi žele razgovarati s
njim. Beatriz je zauzeta razgovorom sa skupinom poslovnih partnera. Mislim da de oboma biti
teško odmaknuti se od VIP šatora. Jesi li ti imala vremena pojesti nešto?”
Odmahnem glavom jer mi je sada hrana posljednja na pameti. „A ti?”
„Ne. Agonija, zar ne? A, evo nas. Senhor Sequeira, esta e a Senhorita Maddison.”

132
 Knjige.Club Books

Srdačno se rukujemo, ali po njegovu namrštenu licu vidim da nije zadovoljan.

„Carolina, možeš li, molim te, prenijeti moje isprike senhor Sequeiri što je netko fotografirao
bez dopuštenja i redi mu da silno želim riješiti njegov problem.”
Senhor Sequeira upusti se u dugačak razgovor s Carolinom koja je skupila obrve. Prošlo je
nekoliko minuta prije nego što je razgovor naglo stao i ona se okrene prema meni ozbiljna
izgleda.
„Kaže da su Yolanda i Rafael bliski, ali da se to ne smije objaviti ni procuriti u medije prije
nego što se njezin sljededi album pusti u prodaju. Kaže da je ovo vrlo osjetljivo pitanje i da bi to
bilo kršenje jedne od klauzula u njezinu glazbenom ugovoru.”
Srce mi padne u pete. Sve smo se vrijeme bavili traženjem publiciteta, ali nisam imala pojma
kako načiniti pritisak da nešto suzbijeni.
„Bojim se da je ved prekasno. Novinar je očito znao koliko vrijedi ono što je uspio
fotografirati i upravo je zato odmah otišao.” Tužno odmahnem glavom, primam na znanje
ozbiljnost situacije.
Carolina mu priopdi vijesti i lice mu se smrači. Kada ovako na brzinu razmislim, ozbiljno
sumnjam da možemo spriječiti da ovo izađe u javnost, ovo je novinarov san, ali možemo li se
nositi s time?
„Carolina, pitaj senhor Ferreiru može li večeras dodi i do koga u diskografskoj kudi? Imam
ideju. Predlažem da zasad ovo zadržimo za sebe. Nema smisla uznemiravati Rafaela ni Yolandu,
sve dok im ne budemo sa sigurnošdu mogli redi što de se dogoditi i kada.”
Ako Rafael sazna, toliko je vatren da bi mogao s gnušanjem otidi misledi da smo za ovo
nekako mi krivi. Ovo je problem koji nisam nikako mogla predvidjeti, ali neizmjerno je važno da
ponovno preuzmem kontrolu nad situacijom prije negoli se pogorša.

133
 Knjige.Club Books

21.
____

POD SVJETLIMA REFLEKTORA

„Evo, zaslužuješ ovo”, uplaši me Reidov glas. Dodaje mi čašu šampanjca. „Tražio sam te cijele
večeri da ti zahvalim i čestitam. Za nevjerojatan uspjeh!” Uzimam čašu, prihvadam njegovu
zdravicu i kucnemo se. Uhvatila sam se kako se pitam je li pravi razlog toga što me je potražio da
mi priopdi vijesti o tome da se vratio Beatriz. Ipak, stoji ondje, zuri u mene i vidim koliko je
umoran jer ga neprestano traže od trenutka kada je došao.
„Skrila sam se na sigurno, daleko od očiju kako bih uhvatila trenutak tišine.” Teško je zvučati
veselo.
„Carolina mi je rekla gdje te mogu nadi.”
Na rubu smo područja, ovdje nema svjetla, na komadidku neravna tla koje čeka daljnju
izgradnju.
„Malo ljudi dobije priliku vidjeti ovo”, prošapdem, pomalo svladana time što gledamo u sve
tamnije nebo. Zvijezde su izašle i neke su jasno vidljive unatoč jarkim svjetlima piste u pozadini i
svjetlosnom zagađenju grada na suprotnoj obali rijeke.
Na sve bljeđem danjem svjetlu, kada je spomenik obično zatvoren, mi imamo povlasticu
gledati ovaj očaravajudi prizor rijeke. Suton se smjestio nad grad koji je zasvijetlio poput božidnog
drvca.
„Svi ostali gledaju u suprotnom smjeru u ono što se događa iza nas”, istakne Reid. „Ali znao
sam da de tvoj pogled biti uperen na drugu stranu. Sve je ovo malo previše intenzivno da bi se
mogla nositi s time, nije li tako?”
Prihvadam da je ono neizbježno teško, ne mogu lagati, ali također ne mogu podnijeti slušati
ga kako izgovara te riječi. A možda se on ne može natjerati da ih izgovori.
„Da”, odgovorim tiho. Ipak, i Reid je klijent, stoga bih ga vjerojatno trebala umiriti. „Ali divno
je kada se sav trud isplati, a večerašnje su reakcije bile sjajne. Jesi li razgovarao s Bernadette?
Toliko je uzbuđena što projekt ide dalje.”
„Nisam uključen u to. Tomas je bio u pregovorima, ali Beatriz de to sada preuzeti od njega
jer se on prekosutra vrada u London. Odlučio je preseliti posao natrag u Lisabon pa nede biti
prisutan dok sve ne riješi. I više si nego uspjela, Seren, mora da si večeras izvan sebe od srede.”
Način na koji samo ubaci Beatriz ostavi me s osjedajem praznine. Na rubu sam kazati nešto
za što znam da du požaliti, stoga pogledam na sat.
„Moram se vratiti”, odgovorim uz isprike. Ne znam što očekuje da kažem. Da, bilo je
uspješno i tako sam sretna? „Vrijeme je da Rafael raspusti modele. Mora da su uništene od sve te
vrtnje.” Pogledi nam se susretnu, toliko neizrečenih riječi leži između nas kao prepreka, ali večer
još nije gotova i još uvijek ima posla. Osim toga, ovo nije mjesto za ono što de u najboljem
slučaju biti potresan razgovor.
„Večeras izgledaš čarobno”, izlane i neočekivano razbije tišinu između nas. „Zbog tebe ova
sjajna haljina izgleda kao da nije s ovog svijeta i svi su se okretali za tobom. Svi te spominju.
Svaka minuta ove večeri meni je bila grozna jer nisi bila pored mene”, Reidov je glas pun žaljenja
kad se okrene i ode od mene.
Pogrbljenih ramena nestane u sve vedu tamu, ostavivši me u očaju. Ne mogu podnijeti
pomisao na to da se osjeda onako tužno i osamljeno kao što se ja sada osjedam. Svi oko njega
slave umjetnika koji ne zna koliko je zapravo talentiran, a večerašnji je događaj sve zadivio. To što

134
 Knjige.Club Books

stojim ovdje i ovako se osjedam držedi čašu skupog šampanjca u ruci bolan je podsjetnik na to
zašto ovaj život nije za mene. Sigurna sam da je Beatriz doista sretna zbog svega što je večeras
postigla, ali je bjelodano da više nije zaljubljena u Reida.
Zašto se ne mogu jednostavno natjerati da zaželim Reidu sve najbolje i završim s tom
nepotrebnom patnjom? Duboko uzdahnem i ispraznim sadržaj čaše na zemlju pored sebe.
Strašno je vidjeti Reida kako odustaje od borbe i zvuči tako poraženo. Nakon sutrašnje zabave u
galeriji, naša veza privodi se kraju i srce me boli za oboje.

***
„Rafaele, ovo je bio sjajan spektakl.” Stavim ruku na srce shvativši da vjerojatno nije razumio što
sam rekla. „Obrigada.“ Iako samo zahvala nije dovoljna. Večeras je pretvorio te modele u
zvijezde. Gomila je bila opčinjena i djevojke su blistavo sjale, ali, još važnije, u prikazu Krista
Kralja postale su živo umjetničko djelo koje slavi Lisabon.
Rafael zakorači prema naprijed i ja se pripremim za rukovanje, ali umjesto toga utisne mi brz
poljubac u obraz, a ja se okrenem i dopustim mu da mi poljubi i drugi.
Panika u njegovim očima kada smo mu Carolina i ja prišle da mu kažemo što se dogodilo
ranije večeras još uvijek mi je urezana u pamdenje. Nije bio zabrinut za sebe, nego za Yolandu.
Kada smo na brzinu prošli kroz rješenje koje smo smislile zajedno s Yolandinim producentima i
agentom, jednostavno je kimnuo i složio se. Stvarnost je ta da de se, kada se ujutro probude,
pojaviti njihove fotografije zajedno s naslovima da de jedna od pjesama s Yolandina novog
albuma biti pozadinska glazba revije čiji je pripovjedač Reid Henderson. Također je zakazan
ekskluzivni intervju sa sretnim parom istoga tjedna kada se album pusti u prodaju. Mislim da de
dotad Yolanda nositi svjetlucav, nov zaručnički prsten, tako da su svi na kraju na dobitku.
Senhor Sequeira činio se zadovoljnim, Tomas je smatrao kako je to korisna suradnja, a Rafael
je shvatio da deš se uvijek spotaknuti o takvu tajnu ako samo na trenutak prestaneš paziti.
„Kako se kaže... sutra svi dobivaju? Nadam se.” Slegne ramenima i razmijenimo brze
osmijehe. Danje bio dugačak, ali dok opda javnost krede kudi, u VIP šatoru još uvijek je žamor.
Koliko de se još poslova večeras voditi pod tom nadstrešnicom? Pitam se od koliko se starih
prijatelja zahtijevala usluga. A Beatriz je, zahvaljujudi molbi senhore Veloso, učinila jednu, obavila
je kratak telefonski poziv i zatražila uslugu, kako bih ja zaokrenula priču koja de sutra biti
objavljena. Još uvijek nisam imala priliku zahvaliti Beatriz i bilo bi neprofesionalno od mene da to
ne učinim, ali strepim od toga.
Da bar mogu otidi ravno kudi, ali ne mogu samo tako nestati.
Prvo moram pronadi Judi i mamu. Još uvijek su skupine ljudi razbacane uokolo, čavrljaju i
smiju se nakon nekoliko pida i odlične hrane koja je božanstveno izgledala i mirisala. Svakim je
trenutkom sve mračnije te čak i snažna svjetla postavljena oko piste i šatora za ketering otežavaju
prepoznavanje ljudi izdaleka.
Bole me stopala i na kraju završim tako da se probijam do VIP šatora. Odmah zapazim Reida
koji je u udaljenom kutu, razgovara s dvojicom muškaraca koje ne poznajem. Ne gleda u mom
smjeru i dok ja hodam prema šanku, Beatriz me pozove da se pridružim njezinoj skupini.
„Seren, upravo odlazimo. Tako mi je drago da sam te ulovila, moraš upoznati Anu, moju
ljubljenu kder. Večer je doista bila uspješna.”
Vidim da je Ana poprilično sramežljiva pa joj vrlo britanski mahnem, kao kraljica, i na moje
olakšanje, ona mi mahne zauzvrat smijudi se.
„Žao mi je što sam zapela. Jeste li se dobro zabavili?” Uključim i Leonor u svoje pitanje i
očito je da im je bilo divno.
„Rafael je sjajan, nije li?” odgovori Ana, nesposobna prikriti uzbuđenje, oči joj se sjaje.
„Snimio je nekoliko fotografija s nama i poslat de ih mejlom tati”, doda Leonor. „Bilo je toliko
zabavno. I opalile smo nekoliko selfija s njim.”

135
 Knjige.Club Books

Bacim oko na Beatriz, čini se oduševljenom time kako su se stvari razvile i ima svako pravo
osjedati se tako.
Dok ona priprema djevojke za odlazak, ja dam znak Vicenteu koji sve pomno prati. Šapnem
mu da odvede Leonor i Anu neka zažele Reidu laku nod i okrenem se prema Beatriz.
„Beatriz, hvala na pomodi maloprije. Nažalost, nismo uspjeli zaustaviti novinara. Ali bilo je
vrlo ljubazno od tebe što si obavila poziv i pomogla mi.”
„Nikakav problem. Takvo se što događa, Seren.” Kratkotrajan izraz čistog zadovoljstva
bljesne joj licem.
Ironično, obje bacimo pogled u Reidovu smjeru i gledamo kako obavija ruke oko Ane i kako
se grle. Izgleda tako sretno, a i Ana.
„Uzrujalo me kad sam saznala da se Reid viđa s nekime. Bilo mi je teško što nemam ulogu u
njegovu životu iako on to nije mogao shvatiti. Njegova je karijera bila moj život toliko dugo i to de
se nastaviti.”
„O, ja... žao mi je ako sam...”
„Nema potrebe da ti objašnjavaš Reidovo upitno ponašanje i njegovo potpuno
neuvažavanje mojih osjedaja”, prasne. „Koliko god da je bilo teško svjedočiti ovoj maloj krizi kroz
koju prolazi, jedno je dobro proizašlo iz toga, ovaj mu je projekt vratio motivaciju. Zahvalna sam
za to, vjeruj mi. A sada je vrijeme da nastaviš. Sigurna sam da razumiješ i da nede biti potrebe da
to spominjem Filipeu.”
Ostala sam bez riječi zbog načina na koji me pokušava omalovažiti, kao da sam joj htjela
ukrasti muža. Nisu čak ni vjenčani, ali ponaša se kao da to nije slučaj. Prije nego što sam uspjela
pribrati misli, pojave se Leonor i Ana, jedva čekaju krenuti kudi.
„Ja... ovaj, Vicente de vas otpratiti do minibusa. Hvala svima što ste večeras došli”, kažem
pokušavajudi ostati pribrana unatoč činjenici da se sva tresem.
„Bilo nam je zadovoljstvo”, dobaci Beatriz preko ramena dok svi slijede Vicentea.
Iza mene, Carolina me dozove i okrenem se, još uvijek ošamudena.
„Seren, pogledaj koga sam našla.”
Vodi Judi i mamu k meni. Obje izgledaju sretno, ali umorno, a zatim na začelju opazim
Miguela.
Potrebno je mnogo odlučnosti da se priberem i ponašam normalno, ali ponos mi ne
dopušta da od sebe napravim predstavu.
„Sve sam pretražila kako bih vas našla. Mislila sam da ste se vratile u hotel.” Vjeđe su mi
teške, ali nepokolebljiva sam, odbijam dopustiti Beatrizinim zajedljivim komentarima da dopru
do mene.
„Miguel čeka da nas odvede natrag, ali nismo željele otidi a da ne kažemo laku nod. Bojim se
da smo preumorne ostati duže. Osjedam se kao da smo pješačile kilometrima, ali bilo je divno,
Seren. Kakav uvod u Lisabon. I Miguel nas je upravo odveo u obilazak, tako da demo se znati
snadi kada se vratimo vidjeti sve ovo danju”, objašnjava mama.
On me pogleda, malo mu je neugodno.
„Miguele, ne mogu ti dovoljno zahvaliti što se večeras brineš za mamu i moju najbolju
prijateljicu. To je bilo vrlo ljubazno od tebe.” Nisam ni pomislila da bi Carolina mogla nazvati
Miguela da me dođe spasiti, ali zahvalna sam. Usred svoje mučne tuge imam prave prijatelje oko
sebe. Možda nemaju pojma kroz što prolazim ili koliko sam zahvalna za svaki maleni izraz
ljubaznosti. Upoznavanje s imudnim ljudima služi mi samo da me podsjeti kako se lako udaljiti od
stvarnog svijeta jer svaka ptica svome jatu leti.
„Nije bio problem. Ionako sam trebao dodi večeras. Uživao sam u društvu.” Vidim da jest, a
vidim i da su Judi i mama malaksale.

136
 Knjige.Club Books

Mama mi se baci u zagrljaj i šapde mi u uho: „Tako sam po nosna na tebe, Seren. Bio bi i tvoj
otac da nije tako tvrdoglavo i izgubljeno bide.”
Kada se okrenem prema Judi, ona me pogleda raširenih očiju. „Kakav rezultat, Seren,
uspjela si! Podigla si ljestvicu i još mnogo više od toga.”
„Ah, tako je lijepo što ste obje ovdje”, odgovorim dok brišem suzu i svesrdno se trudim
zvučati veselo. „Još jedan dan i onda je vrijeme za odmor, mogu vam pokazati znamenitosti. Ali
najprije nekoliko dana na plaži za opuštanje.”
„Svakako”, kaže i pusti me.
Preostao je još Miguel. Siroti Miguel. Ne mogu ga izostaviti. Dok se naginjem da ga nakratko,
ali iskreno zagrlim, uhvatim se kako zurim preko njegova ramena u Judi i smišljam plan. Što ako
spojiš brzopletog, dobrodušnog glazbenika i ženu koja organizira i najmanji dio svog života do
najvišeg stupnja? Bi li ona postala blaža, a bi li on preuzeo više nadzora nad svojim životom?
Shvadam da ovaj zagrljaj dugo traje pa se povučem, pogledam u Miguela sekundu-dvije,
odmjerim ga i pomislim: Ovo bi moglo upaliti. Uputim mu iskreno zahvalan osmijeh i zatim se
ponovno okrenem prema mami i Judi.
„Sutra du vam poslati poruku. Možda ne tako rano, ali pokupit du vas kasnije ujutro i dovesti
kudi na ručak. Lijepo spavajte.”
Dok ih gledam kako odlaze, nemaju pojma koliko mi znači što su obje ovdje sada kad sam na
izmaku snaga. Mogu ovo preživjeti, kraj se nazire.
Samo su četiri malene skupine ljudi još uvijek okupljene u šatoru dok ja izražavam
zahvalnost Carolini za sve što je učinila.
„Gdje je Antero?”
„Pomaže nekim dečkima nositi opremu natrag u prikolice. Čudno, ali osjedam se pomalo
tužno što je sve gotovo. Znam da sutra navečer imamo zabavu, ali proveli smo toliko vremena
radedi na ovome...”
Filipe mi se pojavi s boka. „Seren, drago mi je da sam te uhvatio.” Odmakne se i podigne
ruku u zrak. „Dame i gospodo, možemo li se svi okupiti na trenutak?”
Ljudi nam se približe i, poput čarolije, konobari se pojave svima napuniti čaše. Ja nervozno
pogledam prema šefu.
Kada smo vodili onaj neugodni razgovor u njegovu uredu, uopde nisam sumnjala da je
Beatriz bila vrlo oprezna, ali sigurno je usput natuknula nešto u pokušaju da potkopa moj
položaj. Filipe je obavio svoju dužnost tako što je izrazio njezinu zabrinutost, no je li to što mi nije
postavio ultimatum značilo da i on smatra kako je prešla granicu? Kada pogledam unatrag, pitam
se je li se Beatriz namjerno posvađala s Anom tik prije zabave u Reidovoj kudi. Znala je da nede
imati izbora nego sve ostaviti čim primi poziv. Da je Beatriz doista bila zabrinuta za svoju kder, ne
bi njemu to prepustila samo zato da se igra gazdarice. Ne, znala je da de Ana otidi k prijateljici i
zato nije dopustila Reidu da pozove policiju. Sada sve ima smisla. Ali to ne mijenja činjenicu da se
Reid našao između dvije vatre, a ja sam jedina koja to vidi.
„Čini se pogrešnim završiti večer bez zdravice timu, Sereninu timu, koji je savršeno izveo sve
ovo večeras. Svaki pojedini član uključen u ovo, a ugrubo bih rekao da premašuje stotinu ljudi,
marljivo je izvršio svoj zadatak. U ime svih članova odbora, htio bih nazdraviti u znak zahvale
čistoj predanosti koja se toliko velikodušno isplatila. Seren, molim te, prenesi naše srdačne
zahvale svima uključenima. Na eks!”
To mi izmami iskren smiješak - gdje li je Filipe čuo taj izraz?
Pristojno je ostati još malo, ali nakon pola sata želim samo pobjedi jer su mi živci potrgani.
Antero vozi Carolinu i hodamo zajedno, ostavljamo Vicentea i tehničkog voditelja da popiju kavu.
Vjerojatno je da de ljudima zaduženima za katering trebati još nekoliko sati prije nego što odu.
„Nedeš valjda hodati kudi?” upita Carolina dok se grlimo za rastanak.

137
 Knjige.Club Books

„Nede, ja sam se ponudio odvesti Seren kudi”, Reidov se glas pojavi niotkud.
„Izgledaš iscrpljeno, nemoj se zadržavati”, šapne mi u uho prije nego što se povuče. „Pobrini
se da se sutra naspavaš i onda se vidimo kasno popodne u galeriji. Lijepo spavaj.”
„I ti, prijateljice moja.”
Carolina mi pogledom prouči lice da vidi je li mi ugodno prihvatiti Reidovu ponudu za
prijevoz. Misli da demo na kraju razgovarati o poslu, ali ja joj umirujude kimnem.
Kada nas više ne mogu čuti, okrenem se i pogledam ga. „Ne moraš me odvesti kudi, nije
daleko.”
„Nemam te namjeru pustiti da pješačiš, Seren”, odgovori i vidim da nema smisla buniti se.
„Nisam znala da si vozio ovamo, pretpostavila sam da si došao minibusom s Beatriz, Anom i
Leonor.”
„Tomas i ja željeli smo porazgovarati nasamo o nekim stvarima pa sam ga povezao. On se
vrada s Beatriz i djevojkama. Kada sam ranije prošao pored tvog stana i vidio parkiran automobil,
pretpostavio sam da si prošetala.”
Zašto je Reid uopde išao zaobilaznim putem? Te su uličice uske, pa je to značilo da je
skrenuo s puta. Planirao je ovo, držao me na oku kada smo bili u šatoru, osjetila sam to, ali svaki
put kada bih okrenula glavu pogledati u njegovu smjeru, pogled bi mu bio drugdje. Prilagodim
mu se, previše potištena da bih razgovarala s njime tek razgovora radi.
Nekoliko vozila suradnika premješta se na glavno parkiralište, a Antero je jedan od ljudi koji
pomažu pospremiti opremu. Mahne mi i ja mu mahnem zauzvrat, ali predaleko je da skočim do
tamo i poželim laku nod. Znam da de razumjeti. Reid i ja prilazimo njegovu automobilu, držimo
odstojanje i neugodno nam je.
„Vrlo si šutljiva”, primijeti.
„Samo sam iscrpljena. Je li problem sa sandukom sada riješen?” upitam dok mi otvara
suvozačka vrata i dok se smještam na sjedalo.
Nestrpljivo čekam dok on obilazi automobil, nervozno petljam po torbi u krilu. Bojim se da
de željeti razgovarati o onome jutros, ali ja jednostavno nemam energije. Mora da mu dan nije
bio lagan, ali i moj je dan bio paklen i ovdje se radilo o samoočuvanju.
„Više-manje. Žalosno je što su slike oštedene, morat de biti zamijenjene. Ali moglo je biti
gore.”
Čvor mi je u želucu, ali on olabavi kada mi sine da je i Reid jednako umoran kao i ja i da nije
vjerojatno da de željeti ulaziti u teške razgovore.
Kako je automobil izašao na cestu, Reid je progovorio. „Ana i Leonor silno su se zabavile.
Hvala što si ih se sjetila, Seren, ja sam to previdio.”
„Bio si zauzet, sigurna sam da razumiju. Ja sam se uspaničila u zadnji čas oko toga tko de
pokupiti moju mamu i prijateljicu u zračnoj luci.”
„Zar to nije bilo najednom od tvojih popisa?” zadirkuje me.
„Izgleda da smo oboje malo zabrljali.”
„Nisi mi rekla da de i tvoja mama dodi. Odmah sam primijetio sličnost, a iz tvoje reakcije bilo
je očito tko je. Hodu li ih upoznati ili si nas namjerno držala na udaljenosti?”
Na trenutak sam zatvorila oči, nisam baš bila sigurna što mu kazati.
„Nisam znala da dolazi. Mnogo smo toga isplanirale. Sutra dolaze k meni na ručak, prije
nego što se uputim u galeriju radi nadgledanja posljednjih priprema za zabavu.”
„A nakon toga?”
„Dvije nodi u vili, zahvaljujudi tebi, i onda malo razgledavanja znamenitosti. Bit du turistički
vodič i odvest du ih u onu knjižaru.”
„A onaj muškarac kojeg si grlila? Je li i to bilo iznenađenje?”

138
 Knjige.Club Books

Glas mu se promijenio i uhvatio me nespremnu.

„Kako to misliš, iznenađenje?”
„Znači, očekivala si ga.” Čujem li mu to ljubomoru u glasu?
„Nisam. Kada sam shvatila da sam im zaboravila organizirati prijevoz, Carolina je rekla da de
nešto srediti. Miguel mi je učinio uslugu.”
„Ali poznaješ ga, to je bilo očito.”
„Reide, on je samo prijatelj koji mi je uskočio i učinio uslugu. Zašto me ispituješ?”
„Jesi li se viđala s njim dok mene nije bilo? Je li bio kod tebe?”
„Kako se to tebe tiče?” upitam ljutito.
Parkira automobil na mjesto nekoliko metara od ulaza u dvorište. Primijetim da je još uvijek
upaljeno svjetlo u Marijinoj kuhinji.
„Jer kada sam vas vidio zajedno, upitao sam se je li se o tome radilo jutros.”
Prislonim glavu na naslon i izbacim dah koji je došao iz dubine. „Reide, umorna sam i ne
mogu se sada baviti tim.”
„Ali bio je ovdje?” upita, okrene se prema meni i promatra moju reakciju.
„Jednom, da, ali nisam ga ja pozvala.”
„A opet, došao je”, odgovori, zvučedi ljutito.
Bez riječi sam. Ovo zvuči kao optužba. Osjeda li se Reid zato bolje zbog svoje odluke da se
pomiri s Beatriz? Je li ovo način umirivanja savjesti?
Tada mi grozna misao prođe kroz glavu. Misli li Reid da može živjeti lažan život s Beatriz i
obratiti se meni za utjehu i potporu svaki put kad mu budu trebale? Riskiram da kažem nešto što
du požaliti ako odmah ne stanem ovome na kraj.
„Reide, hvala ti za prijevoz, ali oprosti mi, jako sam umorna, a mora da si i ti.” Rekavši to,
otvorim vrata automobila i izađem. „Vidimo se sutra u galeriji, laku nod.”
Odlazim od njega i ne okredem se. Ali čak ni kad sam došla do ulaznih vrata i gurnula ključ u
ključanicu, Reid još uvijek nije pokrenuo motor. Tako je tiho, tako mirno, a opet, nikada se nisam
osjedala tako iscrpljenom i nervoznom. Nakon pogreške s automobilom, ovo je još jedan korak u
pogrešnom smjeru. Ja nisam ničije vlasništvo i ne može me se kupiti, ali nisam ni na trenutak
pomislila da je Reid takav muškarac. Je li mislio da du pristati na onoliko pažnje koliko mi bude
voljan dati?
Dvije minute poslije, začujem lagano kucanje na vrata i na trenutak zastanem da se
pripremim prije nego što ih širom otvorim. Ali to nije Reid, Maria je, nosi malenu posudu za
složenac umotanu u debelu krpu.
„Osluškivala sam kada deš dodi. Napravila sam tvoje omiljene pastéis de bacalhau u slučaju
da si gladna.”
„Uđite i hvala vam, María, to je vrlo pažljivo od vas.”
Slijedi me u kuhinju i polaže posudu za složenac na dasku za rezanje. Očito je da sam
uzrujana i da nisam raspoložena za hranu.
„Mogu li pitati kako je večer prošla?” upita me bojažljivo.
„Svi su uživali u njoj, stoga, da, prošla je dobro”, kažem i pokažem joj da sjedne.
„A ipak nisi sretna?”
Slegnem ramenima, previše sam utučena da odgovorim.
„Jesi li se uzrujala? Ili ovo ima veze s posjetiteljem ovog jutra?” nježno me upita.
Nije u Marijinoj prirodi zabadati nos, ali kako mogu razgovarati s njom o ovome s obzirom
na osjetljivost situacije?
„Ne baš. Nisam u vezi s dva muškarca, Maria, ali znam kako izgleda. Miguel je prijateljev

139
 Knjige.Club Books

prijatelj, ništa više od toga. Usamljen je, traži nešto čime bi si ispunio život jer je trenutno malo
izgubljen.”
„A drugi muškarac?”
Ne mogu je pogledati u oči. „Nije oženjen. Bio je, ali je razveden.”
Malo podigne obrvu. „Događa se. Tužno je to.”
Pa, to nije reakcija koju sam očekivala.
„Ali on i njegova bivša žena imaju kder, i iako se više ne vole, nikad nede zapravo biti gotovo,
zar ne? Povezanost možda nije ista, pristaju jedno drugome, vidim to.”
„Ali dvoje ljudi može jedno drugo činiti nesretnima, a kakva je korist od življenja u laži? Kako
to misliš ‘pristaju jedno drugome’, ne razumijem?”
„Ona ima obiteljske veze koje pomažu njegovom poslu.”
„Ali, posao. To je drukčija vrsta partnerstva. Nemoj miješati srce i glavu, Seren. Nije grijeh
ugrabiti sredu. Ako nitko nije povrijeđen, tada je svijet zasigurno ljepše mjesto, nije li? Previše je
mržnje. Barem ja vjerujem u to.”
Nasloni se na stol da se pridigne sa stolice.
„Ali ako dvoje ljudi želi različite stvari?” Podignem pogled prema njoj mrštedi se.
„Ako oba srca kažu da je ispravno, tada de nadi načina.”
Ustanem ispratiti je, a ona zastane i okrene se prema meni.
„Kada mi je sin rekao da se zaljubio u nekoga, bila sam oduševljena. Tada mi je objasnio da
nije katolkinja i da je ved bila udana. Nisam se tome nadala za njega. Imali su skromno vjenčanje
i prije nego što nam je. oduzet, istinski ga je usredila. Bi li to išta promijenilo? Ne bi. A imam Luisa
koji mu svakim danom sve više nalikuje. I snahu koja mi je najbolja prijateljica. To je ono bitno i
zahvalna sam Bogu na blagoslovima koje mi je darovao. Odluči što je ispravno za tebe, Seren, a
zatim se pomiri sa svojom odlukom.”

***
„Jesmo li spremni? Sve izgleda dobro, uključujudi nas”, smijem se dok Antero, Carolina i ja
stojimo i nervozno iščekujemo prve pridošlice. Vrijeme je za zabavu, a Carolina, koja ima visinu i
stas manekenke, nosi prelijepu haljinu cvjetnog uzorka u prigušenim zelenim i žutim tonovima.
Osjedajudi se pomalo nesigurnom, rukama sam zagladila šavove svoje pripijene,
zagasitonarančaste haljine koja se veže oko vrata i pitam se jesam li trebala odabrati nešto
jednostavnije. Red volana pada mi s kopče u kosi i završava na porubu koji je na sredini listova i
dramatičniji je nego što sam navikla. Kada sam je kupila, mislila sam da de mi povedati
samopouzdanje, ali danas nisam sigurna pristaje li mi nakon onoga što se jučer dogodilo. Onda,
nakon što sam jutros provela nekoliko sati s mamom i Judi, bilo mi je teško ponovno se prebaciti
na posao.
A istina je da se užasavam toga što du vidjeti Reida. Emocije su mi još uvijek rastrgane, ali
nekako moram ostaviti osjedaje po strani jer bi ovo trebalo biti slavlje.
„Večeras de galerija doista oživjeti”, primijeti Antero koji ne može skinuti pogled s Caroline.
Divno ih je napokon vidjeti nešto opuštenije jedno pored drugog u javnosti. Ovo također
označava službeni kraj našeg timskog pothvata kao i bilo kakvog izravnog kontakta između mene
i Reida.
„Jesmo li očekivali da de biti toliko fotografa vani?” pitam Carolinu.
„Vijest o Rafaelu i Yolandi pobudila je dosta interesa. Dolazi li ona večeras?”
„Ne, koliko ja znam”, odgovorim. „Ali tko zna?”
Zazvoni mi mobitel, Filipe je, pita mogu li mu se pridružiti u dvorani za sastanke i ja požurim
prema dizalu.

140
 Knjige.Club Books

Onog trenutka kada uđem u prostoriju, Filipe podigne pogled i nasmiješi se.
„Seren”, požuri prema meni i, na moje iznenađenje, kada ispružim ruku da se rukujemo, on
je zgrabi objema svojima i uzme trenutak da me pogleda ravno u oči. „Baš smo danas razgovarali
o medijskoj popradenosti. Kriza je izbjegnuta i svi se slažemo da si savršeno upravljala
situacijom.”
Senhora Veloso, senhor Portela, Reid i Bernadette okupili su se iza njega oko prijenosnog
računala smještenog na rubu konferencijskog stola.
„Dođi pogledati fotografije koje je Rafael poslao.”
„On još uvijek nije ovdje?” upitam, pomislivši kako de dodi u posljednji trenutak.
„Senhor Sequeira potvrdio je da kasne, ali da de ih pratiti Yolanda Abreu.”
„Pa, sigurna sam da de novinari vani biti oduševljeni”, odgovaram u nadi da ovaj trač nede
oteti pažnju Rafaelu. „Ove su fotografije sjajne. Teško je povjerovati da su manekenke početnice.
Jedva čekam vidjeti snimku.”
„Je li zakazan datum kada de Reid snimiti glas?” pita senhor Portela.
„Jest. Studio je rezerviran i sve je spremno za premijerno prikazivanje VIP gostima u petak.”
„Ali nisi li ti na godišnjem sljededeg tjedna?” upita.
„Jesam, ali ostavljam sve u sposobnim rukama. Carolina de se pobrinuti da sve teče glatko.”
Namjerno izbjegavam pogledati u Reidovu smjeru, a on zlokobno šuti.
„Ah, da, to me podsjetilo”, uključi se senhora Veloso. „Filipe, vrijeme je da ponudimo Anteru
ugovor na neodređeno. Njegova je pomod bila neprocjenjiva, a njegov je rad na ovom projektu
gotov, pa moramo to srediti.”
Da je Antero sada u prostoriji, morao bi se svladati da ne zamahne stisnutom šakom. Njegov
naporan rad nede prodi nenagrađeno i oduševljena sam zbog njega, ali nedu pokvariti
iznenađenje jer mislim da mu Filipe želi priopditi vijest.
Reid obiđe stol i stane pored mene. „A čujem da de pozadinska glazba, dok ja govorim, biti
jedna od Yolandinih novih snimki?” Ako je ovo pokušaj da privuče moju pozornost, nede mu
uspjeti. Vrlo ga kratko pogledam prije negoli odvratim pogled. „Da. Njezina je glazba divna. Hvala
što si to predložio, Reide.” Smatram da je jedino pošteno da svi znaju kako je to bila njegova
ideja, ali svjesna sam da su svi pogledi na nama.
„I, Bernadette”, dodam prebacujudi pažnju u drugom smjeru, „kakav trijumf. Haljine na
manekenkama bile su divan prikaz Reidova nevjerojatnog umjetničkog rada.”
Svačiji je pogled ponovno na ekranu prijenosnog računala dok Filipe lista fotografije. Sada
preostaje samo Rafael. Ali kako je očito da je ludo zaljubljen u Yolandu, ne očekujem nikakve
probleme.

141
 Knjige.Club Books

22.
____
SVLADANA OSJEĆAJIMA

„Seren”, Tomas mi mahne i ja se proguram do njega. Galerija bruji i zabava je u punom jeku.
„Zdravo, Tomase. Nadam se da se zabavljaš.” Nagne se da me poljubi u obraz i široko mi se
osmjehne.
„Zabavljamo se. Ovo je moja supruga, Marisa.”
Žena preda mnom prijateljski je raspoložena i oči su joj tople.
„Drago mi je što smo se upoznale, Marisa. Tako mi je drago što ste uspjeli dodi.”
Nakratko oldijevam i baš kada sam namjeravala ispružiti ruku, ona zakorači naprijed i
obavije ruke oko mene kao da smo stare prijateljice. To je ugodno iznenađenje. Marisa je barem
trideset centimetara niža od Tomasa i dok on zrači nečim prilično hladnim i profesionalnim,
njezina je osobnost prpošna.
„Osjedam se kao da te ved poznajem, Seren”, uzvikne. „Leonor i Ana nisu govorile ni o čemu
drugome osim o modnom snimanju otkad sam došla. Zvučalo je sjajno i požalila sam što se
nisam mogla ranije izvudi. Tomas me zaspe svime i svačime u posljednji trenutak i onda odleti,
sve mi prepusti. I tako ja na kraju propustim događaj o kojem svi govore!”
Tomas se nasmije prije nego što pokajnički pogne glavu. „Sada prolazimo kroz mnogo
promjena, ali sve de se to smiriti, ljubavi, obedavam. A kada snimka bude spremna, ti deš biti
jedna od prvih koja de je vidjeti.”
Osjedam se kao da prekidam poseban trenutak između njih dvoje jer joj on uzima ruku i
prinosi je ustima. Ljubi joj vrške prstiju i prilično je dirljivo jer ne mari što smo okruženi
poslovnim suradnicima, kao i obitelji i prijateljima.
Marisa se zacrveni, izvuče ruku i pronicljivo ga pogleda. „Seren”, kaže i okrene se pogledati
me. „Imaš li vremena provesti me izložbom? Sigurna sam da moj dragi muž ima drugih obveza.
Možda bi mogla sa mnom podijeliti koje je tvoje omiljeno djelo u Reidovoj kolekciji?”
„Naravno, bilo bi mi vrlo drago, Marisa.”
Mahne Tomasu i čim on ode, ona se pokrene prema meni. „Misli da se ne smije maknuti od
mene, ali savršeno sam sposobna zabaviti se sama. Osim toga, svake ga dvije minute netko
doziva, što me frustrira jer sam ja ovdje zbog izložbe, a ne da slušam beskrajna naklapanja.”
Uputile smo se prema stubama za prvi kat i ja se urotnički nagnem prema njoj. „Pa, ja sam
oduševljena što se nakratko mogu odmaknuti od buke”, priznam. „Gore je znatno tiše.”
„Tomas kaže da ne radiš dugo u galeriji?” upita me i zvuči istinski zainteresirano.
„Malo više od šest mjeseci. Vrijeme je proletjelo.”
„I ne nedostaje ti dom?”
Šedemo prvim katom i zatim skredemo u glavnu izložbenu prostoriju. Onuda se mota
dvadesetak ljudi jer je vedina dolje, uživa u švedskom stolu i osvježavajudim pidima.
„Isprva jest, ali moja su mama i najbolja prijateljica ovdje ovoga tjedna i to me podsjeda da
je potrebno samo sjesti u avion.
Evo, ovo je moj omiljeni izložak, ali svi su mi jednako dragi.” Svako djelo posvedeno je vrsti
ptice i, s više od trideset umjetničkih djela, nemogude je izdvojiti samo jedno. Od složenih crteža
olovkom do odvažnih, šarenih platna na kojima se potezi kistom izbliza doimaju poprilično
sirovima, ali kako se udaljavaš, počneš cijeniti vještinu koja je uključena u to. Izgleda da je
Marisin pogled privukla čaplja danguba.

142
 Knjige.Club Books

„Predivna je, nije li?”

Kimne glavom i uzme si nekoliko trenutaka da se usredotoči na detalje. „Jesi li ikada vidjela
Reida kako radi u svom studiju?” upita.
Čudno je kako instinktivno znaš kada je netko iskren i da deš se slagati s njim. Marisa je
jedna od tih osoba.
„Nisam. Jednom sam ga uhvatila dok je skicirao nešto, ali nije mi dopustio da vidim što je
radio.”
Nasmije se i to je tako sretan, zvonak zvuk. Pitam se je li Tomas tako opušten jer ga njegov
obiteljski život drži na zemlji.
„Vrlo je tajnovit. Ali kada je u elementu, nebo bi se moglo srušiti, a on vjerojatno ne bi ni
podigao pogled. Neke se stvari ne mogu naučiti, jednostavno dolaze iznutra.”
Prije nego što sam stigla odgovoriti, priđe nam senhora Veloso i mahne kako bi mi privukla
pozornost.
„Ah, trebala sam pretpostaviti da du te pronadi ovdje. Divno, nije li, Marisa? Jesi li ved
vidjela glavne izloške i krasne tkanine?”
„Nisam. Ovo nam je prva postaja.”
„Onda se ispričavam što vas prekidam, ali Filipe se nadao da može na brzinu porazgovarati
sa Seren.”
„Naravno. Rilo je lijepo čavrljati s tobom, Seren. Nadam se da demo poslije porazgovarati.”
„Nadam se, Marisa. Senhora Veloso, gdje mogu nadi Filipea?”
„Na drugom je katu, gleda planove proširivanja suvenirnice. Obedao je da te nede predugo
držati podalje od zabave”, senhora Veloso nasmiješi mi se. „I, molim te, stalno ti zaboravljam redi
da me zoveš Mara.”
Odlazim u potragu za njim, poprilično dirnuta tim prijateljskim činom.
I zaista, Filipe se skrio iza privremenih ekrana koji su podignuti da odvoje suvenirnicu.
Poseban ekran postavljen je pored vrata da prikaže tkanine i tekstilne proizvode povezane s
izložbom. Iznenađuje me što je više ljudi ovdje nego na izložbi na prvom katu.
Pomno proučava arhitektove planove, čaša vina netaknuta mu stoji na provizornom stolidu.
„Ah, pronašla te! Divno. Molim te, sjedni.”
Smještam se nasuprot njemu, večeras se doima vrlo opuštenim. „Upravni odbor razgovarao
je s ulagačima i imamo prijedlog za tebe, Seren. Čini se da se svi slažu kako je modno snimanje
bilo golem uspjeh i ljudi ved pitaju namjeravamo li to ponoviti u bududnosti. Što misliš o tome?”
To me iznenadilo jer je posljednje što sam očekivala. „Hmm. Pa, naravno, sve je izvedivo, ali
to je jako puno posla. I uvijek postoji rizik da, ako se ulaznice ne prodaju, možda nede biti
mogude nadoknaditi troškove, a kamoli biti na dobitku. Mislim da smo imali mnogo srede što
smo privukli tako istaknuta imena, što je nesumnjivo privuklo mase.”
„Razumijem tvoj oprez, Seren. Ali prišao nam je lisabonski proizvođač odjede koji je
spreman preuzeti troškove ako učinimo nešto slično za njih. To bi podrazumijevalo dvomjesečnu
izložbu povezanu s modnim snimanjem. Promicalo bi novu, održivu modnu marku. Možda bi
mogla razmisliti o tome jer, ako uspijemo ponoviti ovaj uspjeh, ulagači de razmisliti o tome da od
toga naprave događaj godine. To bi uključilo unaprjeđenje tvog tima na neodređeno, a uz
proljetne i zimske izložbe, bila bi doista vrlo zauzeta. U svakom slučaju, možemo nastaviti
razgovor o ovome nakon tvog godišnjeg, ali želio sam ti dati vremena da razmisliš o tome.”
„Hvala, Filipe. Učinit du to.”
„Uspjeh žanje mnoge plodove, Seren. Nastavi ovako i vidim da deš se pridružiti našem
upravnom odboru za nekoliko godina. A sada idi i uživaj, zaslužila si.”
Dok odlazim, ne mogu pojmiti ovakav razvoj događaja. Uopde nisam pristala na ovo.

143
 Knjige.Club Books

Žurim prema dizalu kada se, na moj užas, otvore vrata i izađu Reid, Beatriz i još troje ljudi
koji čavrljaju i smiju se. Nisam sigurna ni jesu li me vidjeli jer sam zamakla ulijevo i počela silaziti
širokim spiralnim stubištem dok im nisam izašla iz vidokruga. Usporavam, srce mi ubrzano kuca
pa zastanem uhvatiti dah i promotrim uzvanike u prizemlju.
Toliko je toga moglo podi po zlu, a opet, evo nas, sva su očekivanja premašena. Ali nikada
nije dovoljno. Sada izgleda da demo to ponoviti i mislim da de svake godine biti vede i bolje.
Zašto me ta pomisao ne nadahnjuje?
Začujem nakašljavanje iza sebe i napola se okrenem da se ispričam što sam blokirala
rukohvat, što je nužno kada nosiš potpetice.
„Ispričavam se”, nastavim silaziti, ali muškarac požuri kako bi hodao uz mene.
„Vi ste Seren Maddison, zar ne? Sunarodnjakinja, koliko čujem”, kaže zainteresirano.
„Da.”
„Čestitam. Bio sam sinod kod Krista Kralja. Kakva sjajna večer. Ne znam radite li isključivo za
galeriju, ali, ovaj...” Ruka mu nestane u džepu i izvadi novčanik, iz njega izvuče posjetnicu i doda
mi je. „Volio bih jednom porazgovarati. Zovem se Jeff. Bez obveza, ali kada budete slobodni,
mogli bismo večerati. Samo me nazovite.” Ispruži ruku i kratko se rukujemo.
„Imat du to na umu.”
One sekunde kada smo dotaknuli zadnju stubu, okrenem se prema njemu, pristojno mu se
nasmiješim, ispričam se i odjurim u suprotnom smjeru pa spazim kako Reid grabi prema meni.
Malo sam zbunjena jer se morao odmah vratiti u dizalo da me presretne. Pozdravi me onako
kako bi i očekivao svatko tko gleda, kratak poljubac u svaki obraz, ali vidi da mi je nelagodno.
„Nismo imali priliku razgovarati i žao mi je zbog toga. Nisam se danas htio nametati jer znam
da ti je posebno važno provesti vrijeme s posjetiteljima. Ali ne mogu...”
„Reide, samo du se smiješiti jer sam sigurna da mnogo ljudi gleda u našem smjeru. Nadam
se da si zadovoljan time kako je sve ispalo. Znam da ja jesam.”
Izgleda kao da su mu oči prodrle u moje, kao da ne može vjerovati svojim ušima.
„Zadovoljan? Ovo je bio izniman uspjeh, a to i sama vidiš. Mislim da nitko nije očekivao koliko de
ovo brzo doživjeti uspjeh, ali jest. Ako te Jeff pokušava namamiti u svoju tvrtku, tada de biti i
drugih, ali možeš vjerovati Filipeu. On je čovjek od principa i nije ga lako pokolebati. Ne daj se
uvudi u ludnicu kojom de te ljudi poput Jeffa bombardirati.”
„Misli li on da je tako lako uvjeriti me, da de mi ovo udariti u glavu i da du napustiti galeriju?
„Imat du to na umu, hvala.”
„Zašto si tako hladna prema meni? Zar ne znaš u kakvoj sam agoniji zato što sam ovdje i
slijedim pravila kada je sve što želim zgrabiti te za ruku i krenuti prema vratima?”
„Oboje znamo da to nije mogude, Reide.”
Prije nego što je dobio priliku odgovoriti, primijetim Tomasa kako s Beatriz grabi prema
nama. Zadubljeni su u razgovor dok hodaju, a kad bacim pogled na Reida, vidim mu kratkotrajan
izraz očaja u očima.
„Oboje smo vas tražili. Započet de govori”, dovikne Tomas. „Moramo razgovarati, Seren, i to
uskoro”, prošapde Reid nagnuvši se prema meni. Instinktivno posegne desnom rukom da mi
dodirne nadlakticu, zatim shvati što radi i brzo je povuče. Napola se okrede prema Beatriz dok se
ona približava, a ja se povučem unatrag, dalje od Reida jer je očito da namjerava zakoračiti u
prostor između nas. Ne dam joj da vidi koliko sam uznemirena, umjesto toga ugodno se
nasmiješim Reidu.
„Možda možeš pomodi Tomasu da pronađe Marisu, Seren. Njoj su poslovni razgovori
malčice dosadni”, primijeti Beatriz a da me nije ni pogledala. Pogled joj je čvrsto na Reidu.
Razvučem najvedi osmijeh koji mogu i podignem pogled prema Tomasu, a dok se
udaljavamo, on mi se široko nasmiješi.

144
 Knjige.Club Books

„Beatriz i Marisa se ne slažu”, obavijesti me tihim glasom. „Život de postati vrlo zanimljiv.”
Nemam pojma što time misli. „Moja majka uvijek kaže da bi život bio dosadan da smo svi
isti.”
Napravi grimasu. „Osobno, volio bih malo manje drame, aliznam gdje mi je mjesto.”
„I ja isto”, promrmljam, ne shvadam da je dovoljno glasno da me čuje sve dok se ne nasmije.
Nakratko pogledam iza sebe i vidim da je Beatriz ved odvukla Reida. Dok hodaju prema
podiju na drugoj strani dvorane, čini se kao da mu prigovara, a ne kao da razgovara s njim. On
izgleda potpuno nezainteresirano, poput izgubljene duše.
Nisam baš ovako zamišljala kraj mog i Reidova zajedničkog putovanja. Mislila sam da demo
se večeras kradomice pogledavati iznad tuđih glava, sretni što de pritisak nestati. Umjesto toga,
ovo označava razilaženje naših puteva.

145
 Knjige.Club Books

23.
____

K R A J S A M O N A J A V L J U J E B L I S T A V, N O V
POČETAK

Mama i Judi s divljenjem gledaju u stražnji dio vile divedi se uglatoj gradnji i jasno je da uopde
nisu ovo očekivale. Njihova reakcija odražava moju onog dana kada me Reid prvi put doveo
ovamo. Otključavam dvorišna vrata i zatim ih vodim oko kude u prednje dvorište. Stoje pored
mene, ostale su bez riječi kad su ugledale ocean.
Ali moj je pogled drugdje. I ja sam bez riječi i u potpunom šoku jer zurim u vjetrušu, svoju
vjetrušu. Stoji na jednoj strani, postavljena na kameno postolje smješteno ispred dvorišnog zida,
iza njega bugenvilija pada u slapovima. Ovo je savršeno okruženje, ali ne mogu vjerovati da ju je
Reid dao prijatelju. Usluga za uslugu, ljutito se pitam.
„Mislim da nikada nisam vidjela ništa spektakularnije od ovoga, Seren”, primijeti Judi i
okrene se pogledati me. „Što je bilo?”
Smiješak na maminu licu smjesta je izbrisan i obje jure prema meni.
„Vjetruša. Ona je... moja skulptura.”
„O, kako divno! Prodala si skulpturu?” Judi upita uzbuđeno, hvata mamu pod ruku i odlaze
pogledati je izbliza.
„Zlato, ovo je sjajno! Doista sjajno!” izleti mami, a ruka joj u oduševljenja poleti prema licu.
„Ne. Nisam je baš prodala.”
Zbunjeno pogledaju jedna drugu, ali kako da im objasnim što ovo znači? Ne mogu, stoga
stisnem zube, nasmiješim se i nagnem glavu u smjeru ulaznih vrata.
„Ulaz je onuda. Samo čekajte da vidite unutrašnjost. Glavna je spavada soba gore, a dvije su
gostinske spavade sobe u prizemlju. Idemo, otvorit demo bocu vina.”
Srce mi se raspalo. Ta je ptičica možda napravljena od hladna metala, ali i najmanji njezin
dio izrađen je s ljubavlju. Je li Reid mislio da mi čini uslugu, je li se nadao da de je gosti njegovog
bogatog prijatelja vidjeti ovdje i da de ih to potaknuti da naruče skulpturu? Ostavimo po strani
emotivni aspekt, ovo je djelo bilo umjetnost radi umjetnosti, ne umjetnost radi novca. Nitko ne
bi bio spreman platiti onoliko koliko košta u vremenu i to je cijela poanta. Koja je potpuno
promakla Reidu i to mi slama srce.
Dok pokazujem kudu mami i Judi, na autopilotu sam i svesrdno se trudim sakriti koliko sam
uzrujana. Ne bi bilo pošteno pokvariti im posjet kada je to jedino što mi pomaže da se održim na
životu. Cijeli se moj svijet urušio i svaki mi je dah napor, osjedaji prijete da de me preuzeti.
„Tvoj otac i ja imali smo dovoljno srede da odsjednemo u divnim vilama na cijelom svijetu,
ali mogu iskreno redi da je ova među najposebnijima, Seren. Briga za detalje iznimna je. Svaki je
pogled pažljivo osmišljen, svaki ugao ima svrhu. Moderne nekretnine ponekad mi izgledaju
pomalo bolnički. Znam da su ravne linije i sjajne površine popularne, ali znaš mene. Naviknula
sam na prostrane seoske kude i volim malo povijesti uz kudu. Ali ovo nije prostor stvoren samo
da bude luksuzan, ako znaš na što mislim. Dizajniran je za to da bude dom.”
Smijem se, nadam se da nede čuti zajedljiv ton moga glasa. „Ovo je samo investicijska
nekretnina, kao i sve druge vile na vrhu ove litice. Čak je i ne iznajmljuju, zjapi prazna vedinu
godine.”
„O”, Judi priđe mami i meni, gledamo kroz dvorišna vrata u kuhinji. „Šteta. Ali sredom,

146
 Knjige.Club Books

poznaješ vlasnika.”
Odmahnem glavom. „Ne, poznajem vlasnikova prijatelja.”
„Pa, kredeš se u pravim krugovima, djevojko. Nisam očekivala da de tvoj život ovdje biti
toliko glamurozan. Mislim, od izložbenog centra u Walesu gdje je najuzbudljiviji događaj godišnji
sajam vjenčanja do ovog... druženja s bogatima i slavnima.”
„Poprilično se podcjenjuješ, Seren”, pridruži se mama i ja primijetim zabrinut izraz koji joj
sada prevladava licem. Zna da nešto nikako nije u redu.
„Dobro, vidim kako se to čini, ali, ozbiljno, posao koji obavljam ovdje nije drukčiji od onoga
za prodajnu izložbu kupaonica i kuhinja. Svjedočile ste samo blistavom, pretjeranom dijelu jer je
to bilo posebno slavlje. Zabave su sada iza nas. Galerija privlači svakojake posjetitelje, a vedina
njih ne može si priuštiti čak ni najjeftinija djela, ali to ih ne sprječava da uživaju u izložbama. Ovo
je ovdje samo primjer onoga u čemu uživaju povlašteni.” Mama i Judi razmijene poglede
„U redu, ovaj... hodemo li donijeti torbe i smjestiti se prije nego što otvorimo vino?”
diplomatski upita Judi.
„Da, učinimo tako”, odgovori mama i ispruži ruku da joj dam ključeve. „Ostavit demo te da
se središ”, doda.
Dodam im daljinski upravljač, one brzo izađu i nekoliko sekundi poslije gledam ih kako
hodaju pored dvorišnih vrata preda mnom. Toliko su zadubljene u razgovor da ne primjeduju
kako ih promatram. Ovo nije najbolji početak, ali odlučna sam ne upasti dublje u taj balončid
samosažaljenja i sindroma „zašto ja?”.
Jurim uz stube, grabim dvije po dvije i odlazim ravno u kupaonicu pored glavne spavade
sobe. Čim sam ušla, naslonim se na kamenu kadu u obliku jajeta i odaberem broj.
„Seren, nisam očekivao da du te danas čuti. Jesi li na plaži?”
„Da, Reide. U vili smo.”
„Je li sve u redu?”
„Mama i Judi su oduševljene, a ja sam ti željela zahvaliti.” Zvučati bezbrižno i suzdržano teže
je nego što sam mislila. Moja je ljutnja toliko blizu površine da je moram prigušiti. Ironično, Reid
jutros zvuči sretno. I ako je to tako, meni je to u redu. „Zahvaliti za što? Koristi se njome ovoga
ljeta koliko želiš.”
„Kada odemo, bacit du ključeve iza vrata. Oba svežnja. Ostavit du automobil parkiran ispred
garaže.”
„Što se događa?” Riječi mu eksplodiraju kroz mobitel, trgnem se od njih.
„Znam da si imao dobre namjere, Reide. Ali ja sam pogriješila što sam pristala na sve to. I
žao mi je ako ne razumiješ zašto ili to da voljeti nekoga ne znači kako de se sve riješiti samo od
sebe.”
„Ali zaslužujem priliku, Seren. Ne možeš otidi kao da te nije briga jer znam da jest. Mislio
sam da sam objasnio kako mnogo toga moram srediti i upravo to i činim. Neke su odluke samo
moje, ali druge nisu i to zahtijeva pregovore. Sve to činim za tebe.” Otišao je predaleko.
Sređivanje ugodnog i mirnog obiteljskog života s Beatriz nema veze sa mnom.
„Ne, Reide. Ne nabijaj mi osjedaj krivnje. Tvoj je život ondje gdje jest zbog odluka koje si
donio i onih koje si odabrao ne donijeti u prošlosti. Nisam te molila da išta učiniš za mene.”
Tišina između nas zaglušna je.
„Jesi li to doista sada izgovorila?” zagrmi u mobitel. „Samo pokušavam dokazati koliko te
volim tako što dovodim svoj život u red.”
I što, potičeš svoje prijatelje da podrže nepoznatu kiparicu jer se radi samo o tome koga
poznaješ? Misli li Reid da du mu vječno biti zahvalna ako postanem uspješna? Hode li očekivati
da se ja motam u pozadini dok je Beatriz žena koju vodi pod rukom na svaku koktel-zabavu i

147
 Knjige.Club Books

događanje, koja ga podupire? I onda, čim može izmigoljiti, da demo ugrabiti te primamljive
zajedničke trenutke i da de se tako sve isplatiti. Pa, to nisam ja i šokirana sam što to odražava
njegovu pravu prirodu, da ga ne obeshrabruje pomisao na življenje lažnog života.
„Sve je ovo bila golema pogreška, Reide, i ja sam gotova s ovim.”
Pritisnem tipku za završetak poziva, ruke mi se tresu. Treba mi neko vrijeme da se priberem i
nakon što sam se umila ledenom vodom, zagledala sam se u zrcalo.
„Samo bi još više boljelo da nastavimo”, kažem naglas. Vrijeme je da se suočim s
činjenicama i prebolim ovo. Otpočetka je sa mnom postupao više kao s ljubavnicom nego kao s
partnericom. Zašto to nisam vidjela?
Izađem u dvorište, mama i Judi podignu poglede i ja im se osmjehnem najtoplije što mogu.
„Gdje je vino?”
„O... čekale smo te da nam se pridružiš. Sada du to srediti.” Judi skoči i diplomatski se vrati
unutra, a mama potapša mjesto pored sebe.
„Što se događa, zlato? Vidim da te razdire i da jedva uspijevaš ostati prisebna.”
Rušim se na stolicu.
„Sve i ništa, mama.” Odakle da počnem?
„Nemoj se ljutiti, ali Judi je rekla da se viđaš s nekim muškarcem? Ne znam ništa više od
toga, ali što god da se događa, ima razarajudi učinak.”
„Da, imam nekoga... imala sam nekoga. Ušli smo u vezu iako je otpočetka bilo očito da nede
uspjeti. Sinod nisam mogla spavati i na internetu sam pronašla članak stručnjaka za veze. Jesi li
znala da su žene sklone tome da padnu na isti tip muškarca kakav je njihov otac, čak i ako imaju
loš očinsko-kderinski odnos?”
Ona iznenađeno podigne obrve. „Taj je čovjek kao tvoj otac?” Zvuči zgroženo.
„Nije. Razlike između njih su goleme. Ima dobro srce. Ljubazan je i velikodušan iako je
uspješan. I imudan. Naporno radi... teško je objasniti. Mislila sam da traži ženu koja de biti pored
njega do kraja života. Njegova bivša supruga pomogla mu je izgraditi uspjeh, ali nema više ljubavi
između njih. To ga ne sprječava u tome da je treba više nego mene, ali iz pogrešnih razloga.”
„Zaljubljen je u tebe i ti si zaljubljena u njega?”
„Mislila sam da je tako, ali sada sumnjam u to da je bilo što od toga bilo stvarno.”
Mama mi pogledom pretraži lice u potrazi za tragovima. „I što je taj stručnjak rekao?”
„Da je naš instinkt potraga za osobinama kojima se divimo i da zatim živimo u nadi da
možemo popraviti čovjeka s kojim odaberemo provesti život kako bi veza funkcionirala. Oboje
smo zaljubljeni u osobu koja ne postoji jer želimo različite stvari. Ali ne radi se samo o tome. Ja
se nikada nedu zadovoljiti ičim manjim od potpune posvedenosti, radije bih završila sama nego
se osjedala izdanom.”
Mama ispruži ruku i položi je na moju. „O, moja draga djevojčice. Zaslužuješ muškarca koji
razumije što znači istinski voljeti nekoga. Ne bih mogla podnijeti da se zadovoljiš onim čime sam
se ja zadovoljila i da završiš nesretna. Vidim koliko je ovo bolno, ali ponosna sam jer si postala
snažna mlada žena. Meni je dugo trebalo da zgrabim svoju slobodu i to je oslobađajude. Ti si to
nadahnula, zlato.”
Umorno uzdišem dok mama povlači ruku.
„Svi se ponekad zavaravamo, zar ne? Ali uživajmo u naše dvije nodi ovdje. Vjerojatno sam
vidjela samo ono što sam željela vidjeti, no sada je vrijeme da se suočim s istinom. Vila je
unajmljena tijekom ljeta, ali automobil je bio moj rođendanski dar. Na samom početku nisam
bila zadovoljna što sam ga prihvatila, ali kada misliš da si zaljubljen u nekoga, ne razmišljaš
glavom. Upravo sam ga nazvala i rekla da du ostaviti automobil ovdje kada krenemo u Lisabon,
unajmit du auto i onda je gotovo.”

148
 Knjige.Club Books

„Sirota Seren. Mogu zamisliti koliko si se užasnula kada ti je darovao automobil i koliko je on
zasigurno bio zbunjen zbog tvoje reakcije na njegovu gestu.”
„Osjedala sam se kao da želi kupiti moju ljubav, mama. Nisam željela vjerovati da je takav. A
to je ono što doista boli. Napravio je budalu od mene, od mojih osjedaja prema njemu.”
„Razumijem to, draga. Je li ti to sinulo odjednom, danas, sada kada je pritisak popustio i
imaš vremena opustiti se?”
„Ne, bilo je to zbog vjetruše.”
„Što?”
„Ona je bila moj dar Reidu, ali on ju je samo dao svom prijatelju ulagaču da je izloži ovdje.
Bez sumnje je mislio kako de je ljudi vidjeti i da de mi to pribaviti poslove.” Zvučim ogorčeno.
„A, sada shvadam. Ali, umjetnik? Seren, zar se nisi ni na trenutak zaustavila razmisliti u što
se upuštaš? To predstavlja sve što si mrzila u svom prošlom životu. Osim ako se tvoji planovi nisu
promijenili? Ako je tako, onda se ne trebaš bojati toga ako je iz pravih razloga.”
Začujemo kuckanje čaša, okrenem se i ugledam Judi kako stoji s pladnjem u rukama.
Nemam pojma što je čula, ali požurim joj ga uzeti jer izgleda kao da bi ga mogla ispustiti.
„R... Reid Henderson?” promuca. „O, Seren, što ti je bilo?” Nakon velike čaše vina, sve se
čini malo manje surovim, a Judi, jer je tako odana prijateljica, ubaci malo svoje duhovitosti da
nam podigne raspoloženje. Moj je ponos ranjen, ali preživjet du i vrijeme je da stanem svemu
ovome na kraj. Ovo nije prvo veliko razočaranje u mom životu, iako mi se čini da de mi dugo
trebati da ga prebolim i jasno je da obje to vide.
„U redu, prepustite meni da ovo pospremim”, kaže mama. „Mislim da du poslije ledi i
odspavati. Što dete vas dvije raditi?”
„Bazen me doziva”, odgovori Judi i nagne glavu u mom smjeru.
„Bi li ti smetalo kad bih prošetala da razbistrim glavu? Kada se vratim, istuširat du se,
presvudi i obje vas zadiviti svojim kulinarskom vještinama tako da du vam večeras pripremiti
izvorno portugalsko jelo. Vratit du se kao nova ja, obedavam.”
„Ne brini se, draga. Svi griješimo. Važno je kako se dočekamo na noge. Pogledaj svoju
mamu, kao nova je žena.”
„Jesam, zar ne?” Maleni osmijeh na maminu licu i dalje raste. „Ima nade za sve nas”, izjavi.

***
Siđem na pješčanu plažu, još jače nabijem šešir na glavu i sagnem se izuti cipele. Umjesto šetnje
uz obalu, okrenem se nadesno u dobrodošao hlad stjenovitih litica koje se uzdižu iznad mene.
Nosim svoju omiljenu ljetnu boemsku haljinu s Etsyja koja košta manje od večere s odreskom. Ali
obožavam je. To je blijedotirkizna dugačka haljina od starinske cvjetne tkanine. Podstavljeni
korzet proteže se tik ispod grudi i orijentalnog je dizajna, a ispod njega sitno bijelo cvijede
proteže se do poruba s blijedozelenim lišdem i s trunkom jarkonarančaste. Ovo sam prava ja. I
svatko tko to ne cijeni, ne zna tko sam.
Pronađem malu uzvisinu od niskih stijena i sjednem kako bih gledala vodu koja nadire i
povlači se. Vrijeme je da započnem s ispunjavanjem svog petogodišnjeg plana sitnim
pojedinostima. Što ako to uspijem postidi ranije? To bi bilo poput dara. Ili bih se trebala suzdržati
i proširiti svoju sigurnosnu mrežu?
Plade u Lisabonu nisu onoliko visoke koliko bi čovjek mogao zamisliti s obzirom na troškove
života i to je jedan od glavnih razloga zašto sam ciljala na život u Almadi, gdje je najamnina
jeftinija. Svakog mjeseca mogu uštedjeti nešto novca, ali ne velike svote. Možda bih trebala
razmisliti o proizvodnji manjih skulptura koje si je lakše priuštiti i vidjeti mogu li ih prodati. Želim
li to uopde pokušati? To je svakako mogudnost ako želim ubrzati svoj plan.
„Skrivaš se. Nisam bio siguran ni jesi li to ti.” Reidov glas dopluta na povjetarcu i ja se

149
 Knjige.Club Books

okrenem podignuti pogled prema njemu.

„Ne. Samo se opuštam i bivam svoja.”
Nosi traperice i majicu, noge su mu bose i znam koliko mu je to mučno jer mrzi kada mu se
vlažan pijesak lijepi za kožu.
„Smijem li ti se pridružiti?”
„Stijene nisu moje”, ležerno odgovorim.
„Znala si da du dodi?”
„Nadala sam se da nedeš.”
„Je li mi zauvijek suđeno da te razočaravam?”
„Želiš li pristojan odgovor ili istinu?”
Reid zastane pogledati me, a ja se prekoravam što nisam skočila i zaputila se natrag u vilu.
„Uvijek istinu.”
Sada pokušava dobiti bodove, ali prekasno je za to.
„Ono čemu se divim kod svog oca njegova su snaga i odlučnost; postigao je mnogo, a počeci
su mu bili skromni. Ono što prezirem kod njega jest to što misli da se svi mogu kupiti. Kupio je
mojoj mami veliku kudu, mislio je da doprinosi njezinoj sredi. A ona je bila jadna. Ono što je
željela bili su njegova ljubav i privrženost.”
„Uspoređuješ me s njim... s nekime koga mrziš?”
Zatvorim oči, zabacim glavu i šešir mi padne. Odleti preko pijeska i Reid potrči za njim. Kada
mi ga donese natrag, pogledam u njega i svlada me tuga.
„Mi smo ono što jesmo, Reide. Zar ne vidiš to?”
„Reci mi da učinim bilo što i učinjeno je. Bilo što.”
„Život ne funkcionira tako. Ne možeš imati sve, bez obzira na to koliko se trudiš.”
„Molim te, samo me slušaj”, drži ruku pred mojim licem, ukočena izraza. „Beatriz i Tomas
vodit de Dizajne Reida Hendersona od prvog rujna. Tomas seli svoju obitelj natrag ovamo i oni de
preuzeti kudu te de, zajedno s Beatriz, postaviti na noge umjetničku galeriju i voditi okupljalište
za umjetnike. Casa da Floresta napokon de ispuniti svoj pravi potencijal.”
„Čestitam. Ako ti išta želim, onda je to to. Tvoja de se vizija uskoro ostvariti, Reide.”
„Učinio sam to za nas, Seren.”
Evo opet.
„Ne. Učinio si to za sebe, Reide.”
„Misliš da je bilo lako otidi?”
„Od čega?”
„Od svega. Sada sam samo jedan od članova upravnog odbora. Tomas i Beatriz imaju
jednako pravo glasa i oni su zaduženi za posao. Mogu me nadglasati kada god to žele.”
„Što si učinio?” Glas mi je zadrhtao kada su nam se pogledi susreli.
„Potpisao sam ugovor. Najviše dvanaest pojavljivanja u javnosti godišnje na njihov zahtjev.
Sve moje slike prodaju se preko nove tvrtke, uključujudi i posebne narudžbe, ali potpuno ovisi o
meni kada radim i radim li uopde.”
„Ali ako de Tomas trajno živjeti u Sintri, gdje deš ti živjeti?” upitam i pokušavam shvatiti što
ovo znači.
„Ovdje, u vili. Kupio sam je za nas, ali onog trenutka kada sam vidio tvoju reakciju na
automobil, nisam ti to smio redi. Previše sam toga morao prvo riješiti. Bilo je očito kako očekuješ
da nešto pođe po zlu. Znao sam da imam jednu priliku učiniti sve ispravno i nisam je želio
uprskati.”
Povratak Beatriz Reidu nikada nije bila mogudnost, sada to vidim prilično jasno. Ali možda se

150
 Knjige.Club Books

nadala da me može zastrašiti. Njemu je uvijek bila važna kdi i ono što je najbolje za nju, ali moja
me nesigurnost navela da se upitam je li još uvijek zaljubljen u Beatriz. Odgurnula sam ga od
sebe jer sam se bojala da de mi slomiti srce, ali ono sada kuca toliko brzo, kao da mi pokušava
iskočiti iz grudi.
Malo pognem glavu jer me osjedaji svladavaju. „I zato je vjetruša ovdje”, promrmljam.
„Maleni dio tvog srca zauvijek de ostati sa mnom, bez obzira na to gdje si. Gotovo sam se
slomio kada si mi ga dala, Seren. Ali odbio sam odustati od nade, unatoč cijeni. Znao sam da je s
jednog od mojih crteža i osjetio sam ljubav u svakoj, i najmanjoj pojedinosti. Tada sam znao da
nema previsoke cijene jer bi moj život bio ništa da ti nisi u njemu. Predstavljala je slobodu za
kojom sam težio, ti si ta koja me potaknula da je ostvarim.” Okrenem glavu i pogledam u more,
boli me srce zbog veličine onoga čega se Reid odrekao zbog mene.
„Pitanje je, Seren Maddison, čega deš se ti odredi radi mene?” Reid posegne za mojom
rukom i ja se okrenem pogledati ga, ne mogu govoriti. „Ako me voliš i upola onoliko koliko ja
volim tebe, tada deš dati otkaz u galeriji i dodi deš ovamo, tako da možemo ovo učiniti našim
domom. Golem je to kompromis, znam. Ovo nije baš jednostavan život i ne mogu se pretvarati
da izlazim iz ovog novog dogovora kao siromašan čovjek. Ali ako se sve vrijeme radilo o novcu,
tada bih trebao biti lud da potpišem taj ugovor. Je li to dovoljno da ti pokažem kako si ti sve što
mi je potrebno u životu? Još uvijek se želim pobrinuti za tebe, a novac je zlo samo ako ga staviš
prije svega drugoga.” Dok mi suze teku niz lice, shvadam da je stručnjak za veze pogriješio. A i ja
sam pogriješila. Reid predstavlja sve dobre osobine iskrena čovjeka koji pokušava učiniti ono što
je najbolje za svoju bivšu suprugu i kder nakon što mu se brak raspao. I sam suočen s nesigurnom
bududnošdu, zalutao je i izgubio inspiraciju. Da je poklonio vjetrušu, nikada mu to ne bih mogla
oprostiti, nikada. Ali nije. Razumio je što ona znači.
Ustanem i ponudim mu ruku da ga uspravim na noge.
„Obedaj mi jedno”, napola šapnem dok se ptice iznad mene svesrdno trude zagušiti moj
glas.
„Što god želiš.”
Obrišem suze koje mi klize niz obraze, ali brzo ih zamijene druge, što me nasmije. „Da demo
svakog jutra zajedno došetati ovamo i nekoliko minuta sjediti i razmišljati. Bez obzira na to što
nam život pruži, ovaj trenutak sve određuje. Kada se dogodi nemogude. Nitko ne može
promijeniti drugu osobu. Ljudi mogu mijenjati samo sebe. Ti napusti svoj san za mene, a ja du
napustiti svoj za tebe. Zajedno demo stvoriti novi san. Nemam pojma kakav de biti, Reide”,
nasmiješim mu se. „Ali bit de naš.”
Ponovno pogleda u mene, zakorači da mi dodirne obraz i zatim kratko utisne svoje usne na
moje. „Koga briga, sve dok smo zajedno?” šapne, glas mu je dirljivo promukao. „A naš demo novi
dom zvati A Vila dos Sonhos - Vilom iz snova.”
Reid obavije ruke oko mene i tako stojimo dugo, pripijeni jedno uz drugo. Tada se on
nevoljko odmakne kako bi me pogledao u oči.
„Spasila si me od mene samog”, prošapde.
„Mi smo dvije izgubljene duše, Reide, i spasili smo jedno drugo.”
Dok mi se smiješi, zabaci glavu, duboko udahne da napuni pluda slanim zrakom i zatim
zaviče iz sveg glasa: „Zauvijek du te voljeti, Seren Maddison!”
Njegove je riječi uhvatio povjetarac i čini se kao da odjekuju oko nas dok se grlimo. Sada
napokon znam što znači sreda... zauvijek.

151
 Knjige.Club Books

ZAHVALE

Željela bih virtualno zagrliti svoju sjajnu urednicu i direktoricu nakladništva Saru Ritherdon, s
kojom je istinsko zadovoljstvo surađivati. Ti si pravo nadahnude!
Također, svoju agenticu, Saru Keane - tvoja mi potpora mnogo znači.
I širi tim Boldwood - doista sjajnu skupinu žena koje nadahnjuju i kojima ne mogu dovoljno
zahvaliti za potporu i ohrabrenje. Postupak je uređivanja dugačak i vječno sam zahvalna svima
koji igraju ulogu u glancanju teksta kako bi priča zasjala.
Kao i obično, nijedna knjiga nikada nije objavljena bez još dužeg popisa ljudi kojima treba
zahvaliti na njezinoj promociji. Divna ljubaznost mojih krasnih prijatelja pisaca, čitatelja i kritičara
doista me uči poniznosti. Vaša me velikodušnost i potpora oduševljavaju, zadivljuju i zapanjuju.
Bez vaše ljubaznosti u širenju glasa o mojoj najnovijoj knjizi i vaših divnih kritika koje su
potaknule ljude da kliknu i preuzmu je, ne bih si mogla ugoditi u grešnom užitku... pisanja.
Osjedam se blagoslovljenom i svima vam šaljem mnogo ljubavi za dragocjenu potporu i
prijateljstvo.
Lucy

Sken i obrada:
Knjige.Club Books

152