Knjige.

Club Books

1
 Knjige.Club Books
Naslov izvornika
Mix Tape

JANE SANDERSON

Prevela s engleskoga
Lidija Toman

Zagreb, 2021.

2
Knjige.Club Books

3
Knjige.Club Books

Za Melanie

4
 Knjige.Club Books

SHEFFIELD, ENGLESKA
23. PROSINCA 1978.

EVO IH, mnogo mlađi nego što su sada, šeću se mračnim zimskim ulicama
Sheffielda u vrijeme kad je sve tek počelo: Daniel Lawrence i Alison Connor.
Njemu je osamnaest, njoj šesnaest, subota je navečer i njih dvoje idu na božićni
tulum Keva Cartera. Nisu izmijenili puno riječi otkad ju je on maloprije dočekao
na autobusnoj stanici, ali itekako su svjesni jedno drugoga. Dok je drži za ruku,
on je u sedmom nebu, a njoj se suše usta i srce joj tuče previše brzo i previše blizu
kože samo zato što je on pokraj nje. Koračaju tako pločnikom, zajedno, a od
autobusne stanice do Kevove kuće nije daleko pa do njih već dopire glazba i
ispunjava tišinu. On pogleda u nju točno u trenutku kad i ona pogleda u njega, pa
se oboje nasmiješe, i u njemu počne pulsirati čista čežnja, čežnja kakvu osjeti
svaki put kad ga Alisonine oči pogledaju, a ona... Ona se ne može sjetiti je li ikad u
životu bila sretnija nego što je sada.

Vrata Kevove kuće bila su širom otvorena, a svjetlost i glazba prolijevale su se po

travnjaku i napuknutoj popločanoj stazici. Kev je bio Danielov prijatelj, a ne
Alisonin - njih dvoje išli su u različite škole - i Alison je malo zastala na ulazu pa
ju je Daniel povukao za sobom. Svidio joj se taj osjećaj, kako je ovaj dečko vuče
za ruku i uvodi u kuću, da svi mogu vidjeti da je ona njegova i da je on njezin. Na
kasetofonu je svirala Blondie, Picture This, previše glasno, pa je zvuk bio
distorziran i sve je vibriralo. Alison je voljela ovu pjesmu i htjela je skinuti kaput,
popiti nešto, zaplesati.
Ali onda, praktički istog trenutka, Daniel je pustio njezinu ruku da mahne
Kevu koji je stajao na drugom kraju sobe, viknuo nadglasavajući muziku i
nasmijao se nečemu što mu je Kev doviknuo natrag. Kimnuo je glavom Robu
Marsdenu, pa je kimnuo glavom i nasmiješio se Tracey Clarke, koja mu je
zagonetno uzvratila smiješak. Tracey je stajala naslonjena na zid, sama, pored
kuhinjskih vrata, kao da čeka autobus. U jednoj ruci cigareta, u drugoj limenka
piva; pepeljasto plava kosa sa šiškama kao Farrah Fawcett, ljubičasti ruž za usne
i oči iscrtane crnom olovkom koje su pomno promatrale Alison. Povukla je
dugačak dim cigarete i ispuhnula dim onako kulerski, sa strane.
»Hodaš s njim?« rekla je zabacivši glavu u Danielovu smjeru. Tracey, starija
i mudrija, srednjoškolka koja više nije bila djevica, koja u novčaniku ima vlastiti
5
 Knjige.Club Books
novac i čiji dečko vozi auto. Alison ovu djevojku nije poznavala pa se zacrvenjela
- nije to mogla kontrolirati - i odgovorila »da«. Daniel joj je u međuvremenu opet
pustio ruku i malo se udaljio, a Alison je zurila u njegovu tamnokosu glavu kao
da će ga tako natjerati da se okrene prema njoj. Tracey je podignula jednu obrvu
i podsmjehnula se. U zraku između nje i Alison lebdio je dim cigarete. Alison su
žuljale cipele.
»Bolje ti je da ga čuvaš«, Tracey joj je dobacila. »Vlada potražnja za njim.«
Uslijedio je časak tišine jer Alison na to nije ništa odgovorila, a onda je Tracey
slegnula ramenima i rekla: »Cuga ti je tamo.«
Tracey je mislila na kuhinju iza svojih leđa: kroz otvorena vrata Alison je
ugledala gomilu ljudi koji su se okupili oko zelenog laminiranog stola, i hrpu
boca, čipsa i plastičnih čaša. Umakla je zlokobnom pogledu Tracey Clarke i ušla
u kuhinju. Daniel joj je mogao donijeti piće, pomislila je. Trebao joj je donijeti
piće. Ali, gle, njega su ščepali svi ti ljudi koje on poznaje, a ona ne. Sada je pak
svirao Jilted John pa su odjednom ljudi pjevali, a ne plesali, dok se iza Alison u
kuhinju naguravalo još ljudi. Nije vidjela nijedno poznato lice, ali valjda je u toj
prepunoj prostoriji morao biti netko koga poznaje? Polako se gurala prema stolu
na kojem se nalazilo piće, svjesna snažnog mirisa cigareta, jabučnog vina
i, odjednom, Old Spicea.
»Pa gdje si ti, Alison?«
Okrenula se i ugledala Stua Watsona, šepurio se i nadimao u svojoj traper-
jakni s podignutom kragnom i licem Joea Strummera na majici. Alison se mogla
okladiti da Stu ne bi znao nabrojiti nijednu pjesmu The Clasha, ali bilo joj je drago
što napokon vidi nekoga poznatog. Stuove brze, sitne oči odmjerile su je s
odobravanjem.
»Izgledaš dobro«, rekao je.
»A ti izgledaš pijano, Stu.«
»Tek si stigla?«
»Pa zar to nije očito?« odvratila je pokazujući na kaput na sebi. »Ali ti si ovdje
već dugo, čini se.«
»Tko rano rani dvije sreće grabi«, odvratio je Stu. »Što piješ?«
»Još ništa. Martini, valjda.«
Stu je napravio grimasu. »Kako možeš piti to sranje? Ima okus kao sirup za
kašalj.«
Alison se pravila da ga nije čula. Bilo joj je vruće, ali nije znala što bi s
kaputom u toj nepoznatoj kući, pa ga je samo malo spustila niz leđa. Stuov pogled
kliznuo je na njezin odjednom posve izložen vrat. Alison se osvrnula da vidi gdje
je Daniel i ugledala ga je; još je bio u dnevnom boravku i nije gledao u nju, nego
je razgovarao s nekom djevojkom. Mandy Phillips. Alison ju je poznavala iz
školskog busa. Sićušna kao dijete, kovrčava crvena kosa, prćast nos; naginjala se
prema Danielu i uživala u njegovoj pažnji. Daniel je stajao prekriženih ruku, i
6
 Knjige.Club Books
između njega i Mandy bilo je praznog prostora, ali sudeći po onom što je Alison
mogla vidjeti, on ju je neprekidno mjerkao. Mandy je zatim njega, pred
Alisoninim očima, povukla za rame, prislonila mu svoju slatku ručicu na uho i
nešto mu šapnula, a Daniel je njoj uputio svoj prepoznatljivi smiješak: smiješak
koji oklijeva, polusmiješak zapravo. Kosa, tamna i poduža, padala mu je u oči.
Alison je dobila poriv da je dotakne.
I Stu je gledao u njihovu smjeru. »Ja sam Mandy. Uzmi me«, rekao je.
»Zapravo, poševi me.«
»Odjebi, Stu«, rekla mu je Alison. Okrenula mu je leđa i dohvatila bocu
martinija sa stola, napunila čašu do vrha i otpila pošten gutljaj. Stu je bio u pravu,
ovo je piće zaista bilo pomalo odvratno, gorko, ali njoj je bilo znano pa je otpila
još jedan poveći gutljaj. Rukom je obrisala usta, stavila čašu na stol, skinula kaput
i objesila ga na stolicu. Bila je odjevena u wranglersice, koje je tog dana namakala
u vrućoj vodi da se stisnu i budu vrlo pripijene, i novu košulju koja je izgledala
jebeno savršeno; da, Alison je bila itekako svjesna da izgleda dobro jer je prije
ovog izlaska provela dovoljno vremena gledajući se u ogledalo u svojoj spavaćoj
sobi. Košulja je bila bijela i glatka kao saten, a na putu od kuće dovde Alison
je otkopčala još jedno dugme. Stu nije skidao oči s nje, ali ona njega nije ni
pogledala, nego je ponovno zgrabila svoj martini, otpila još jedan gutljaj i
progurala se kroz gomilu tjelesa iz te kuhinje.

Alison je razgovarala sa Stuom Watsonom, onim pokvarenim pizdunom,

pohotnim kretenom, čije ruke lamataju kao krakovi. Daniel ih je mogao vidjeti
kako stoje u kuhinji, dok je on zaglavio u dnevnoj sobi s Mandy Phillips, koja mu
je očima punim manipulirajućih suza govorila kako je Kev Carter prekinuo s
njom, večeras, na svojoj zabavi, seronja. Ovo se Danielu uvijek događalo.
Cure su se lijepile na njega i otvarale mu dušu. Nije ih morao ohrabrivati; one
su jednostavno njušile nešto u njemu, a čak ni on nije znao što je to, i samo su
pričale i pričale. Jedino... Alison Connor nije. Pozvao ju je van i ona je pristala,
ali u tih dan ili dva, u tim kratkim trenucima što su ih proveli zajedno, ona jedva
da je prozborila. A ipak, htio je biti s njom stalno, znao je da je to to, u njoj je
vidio nešto. Ali ona je više riječi razmijenila u toj kuhinji s jebenim Stuom
Watsonom nego što je ikad razmijenila s njim. U međuvremenu, Mandy je počela
pričati svoju tužnu priču i drugi put, a Daniel je znao da sve to vodi prema »ma
hajde, samo jedan poljubac, zašto ne?« Kev je pak bio zaokupljen glupiranjem po
kući, ali uhvatio je njegov pogled, podignuo palac u zrak kao da mu daje
odobrenje, kao da Danielu trebaju njegovi ostaci. Život je za Keva Cartera bio
jedna velika zajebancija; naravno da je nogirao Mandy baš večeras - volio je malo
drame i, uostalom, što je zabavno u tome kad znaš u čije ćeš se gaćice zavući
poslije?
Sada je kroz zvučnike treštala pjesma Night Fever i Mandy je počela gibati
ramenima u ritmu. Nasred sobe skupile su se djevojke i izvodile pokrete u stilu
7
 Knjige.Club Books
Johna Travolte, a oko njih su se poredali momci, koji su ih promatrali i mrdali
guzicama u pokušaju da kopiraju te njihove pokrete. Mandy je povukla Daniela za
rame i on se nagnuo prema njoj, da ona može prisloniti svoju malu ruku na
njegovo uho.
»Hoćeš plesati?« šapnula je, toplim dahom.
Daniel je nije čuo. Odmaknuo se i nasmiješio. »Što?«
»Želiš li...?« Mandy je zastala i nasmiješila se. »Znaš... plesati?« Nakrivila je
glavu i izgovorila riječ »plesati« na način koji je sugerirao nešto mnogo, mnogo
više. Sada više nije bilo suza. Kev je bio davna prošlost.
»Ne«, odvratio je Daniel i odmaknuo se korak. Gledao je prema kuhinji,
tražeći Alison, ali nije vidio ni nju ni Stua. Trebao je ostati s njom, uzeti joj kaput,
donijeti joj piće; proklinjao je samog sebe što je dopustio da bude uvučen u
Mandynu krizu.
»Molim?« rekla je Mandy, dovoljno glasno da je se čuje pored tolike glazbe.
Danielovu pozornost potpuno je zaokupilo Alisonino odsustvo. Pogledom je
pretraživao sobu, ali je istodobno odvratio: »Kvragu, Mandy, ne želim plesati s
tobom.« Već je bio uspaničen, pitao se je li Alison uopće još ovdje, na ovoj
zabavi. Možda je pobjegla. Poželio je da je poznaje bolje, da poznaje način na koji
ona razmišlja.
»Baš si šupak, Daniele Lawrence«, Mandy je viknula i opalila mu pljusku,
slabašno jer je bila pijana, ali Dan je svejedno osjetio kako su mu njezini nokti
okrznuli kožu.
»Bože, Mandy«, rekao je gledajući u nju u šoku. Ona je iste sekunde briznula
u beznačajan plač i okrenula se, u potrazi za novim ramenom, a Daniel se uhvatio
za obraz koji ga je pekao. Isuse Kriste. A još nije ni pivo popio. I to mu je neki
tulum. Krenuo je prema kuhinji, a u tom su trenutku Bee Gees naglo
prestali svirati jer je Kev iščupao kasetu iz kasetofona i ubacio drugu - sobu je
odjednom ispunio ritam Pump It Up i Daniel je stao kao ukopan; pobožno je čekao
da glas Elvisa Costella utaba čarobni put u njegov um.
I onda je ugledao Alison. Plesala je, sama, u gomili. Izula je cipele i plesala
bosa, zatvorenih očiju, i uopće nije podizala stopala, ali joj je zato ostatak tijela
bio ponesen glazbom, a ruke su joj pravile divlje, prekrasne oblike iznad glave.
Plesala je kao nitko drugi. Plesala je na način koji su drugi htjeli oponašati, ali
čim bi donekle uhvatili njezine pokrete, ona bi ih promijenila, učinila bi nešto
drukčije, a cijelo vrijeme njezina stopala nisu napuštala pod. Daniel ju je
promatrao, opčinjen. Nikad u životu nije vidio nešto tako lijepo, tako nesputano,
tako prokleto seksi.

8
 Knjige.Club Books

EDINBURGH, ŠKOTSKA
10. LISTOPADA 2012.

UVIJEK MOŽETE PREPOZNATI novinara na koncerni. Stoji odostraga, ne pije ništa,

ostavlja dojam kao da je već sve vidio i čuo, odlazi one sekunde kad svirka završi.
Dan Lawrence bio je jedan od njih, a evo ga i sad, u Queen’s Hallu, gleda kako
Bonnie »Prince« Billy pjeva živahne i uhu ugodne pjesme o tome kako je ljubav
mrtva. Dan na koncertima nikad nije sjedio ako je mogao stajati; pa nije to kino,
to je glazba. Jednom je, kad je tek bio stigao u Edinburgh, došao u Queen’s Hall
gdje je imao besplatnu kartu za Prefab Sprout i otkrio da je smješten na balkon,
na sjedalo s brojem, ali on je svejedno stajao i gledao ravno dolje, u glave članova
benda, i pokušavao pročitati popis pjesama zalijepljen na pozornicu. Večeras,
međutim, stajao je na svojem omiljenom mjestu, naslonjen na zid, što bliže izlazu.
Danu se sviđao Billy - prosijedi alternativac i ekscentrik iz Louisvillea - ali to mu
se na licu uopće nije moglo vidjeti; nije čak ni bilješke pravio, samo je upijao,
predano, sve one elemente koncerta koji će činiti dobar tekst, i razmišljao što još
može napraviti s tim materijalom, u što ga još može pretvoriti, u zamjenu za
novac.
Čim je koncert završio, izišao je iz Queen’s Halla na Ulicu Clerk, ne tražeći
poznata lica i šansu da popije pivo, i zaputio se kući. Katelin je sigurno već u
krevetu, spava duboko i s posvemašnjim užitkom, ispružena na leđima, s rukama
iznad glave kao dijete. Rijetko su išli leći u isto vrijeme, a kad bi se uvukao u
krevet pored nje, njezino ujednačeno disanje uspavalo bi ga istog trena, kao nježni
metronom, a ona se ne bi ni promeškoljila: spavala je snom pravednika.
Nalazio se na sasvim suprotnoj strani Edinburgha i već je bilo jedanaest i
trideset, ali nešto u ovom gradu vuklo ga je da se šeće njegovim ulicama umjesto
da sjedne na bus ili pozove taksi. Edinburgh, tako impozantan i ozbiljan, bio je
arhitektonska ljubav Danova života, tako je o njemu govorio, ali ga je smatrao
i nevjerojatno modernim. Točnije, smatrao ga je drevnim i modernim istodobno.
U usporedbi sa Sheffieldom - ili barem onim Sheffieldom koji je ostavio za sobom
još početkom osamdesetih - Edinburgh je bio jebeni Xanadu. Doduše, Katelin je
bila ono što ga je tada dovuklo ovamo i da nije bilo nje ovaj bi mu grad vjerojatno
bio daleko manje zanimljiv, ali... Dan je znao prepoznati dom kad ga vidi, a
Edinburgh je za njega to i ostao. Prelazio je most Georgea IV., spuštene glave,
ruku zavučenih duboko u džepove kožne jakne, sa slušalicama u ušima i

9
 Knjige.Club Books
iPodom na shuffleu, pa je zamalo umro od šoka kad ga je Duncan Lomax zgrabio
za rame, snažno, kao policajac s nalogom za uhićenje.
»Isuse, Duncane!« rekao je Dan i izvadio slušalice iz ušiju. »Pokušavaš me
ubiti?«
Duncan se nasmijao i pljesnuo Dana između lopatica. »Slijedim te skoro
kilometar, čovječe, pokušavam te sustići. Bježiš od nekoga?«
»Bježim kući, to mi je jedini cilj.«
»Bio si na Billyju?«
»Da. I ti?«
»Da. Dobio sam besplatnu kartu u zadnji čas. Što taj tip zna biti depra, je l’
da?«
»Pa svi znamo biti.«
»Da, istina. Vidi ovo...« Duncan je skinuo svoj vojnički ruksak s ramena i
izvadio CD, bez omota, bez slike, samo plastična kutijica i rukom ispisan popis
pjesama. Dan se nasmiješio.
»Što ti je to?« pitao je. »Idući hit-album? Ponovno?«
»Willie Dundas, ribar iz East Neuka, jebote, svira gitaru k’o Rory Gallagher,
pjeva k’o John Martyn.«
»Ma daj!«
»Časna riječ. Evo, poslušaj.«
Pružio je Danu CD. Duncan je imao dobro uho za one neobične, originalne
talente koji čovjeku otvaraju nove vidike, a nailazio je na takve u svojoj gotovo
propaloj prodavaonici ploča u Ulici Jeffrey: gikovi i frikovi za muziku, preveliki
introverti da bi se znali pohvaliti onim što rade, pišu stihove i skladaju melodije u
svojim spavaćim sobama, a nikad ih nitko ne bi čuo da nije Duncana. Duncan bi
uvijek ovako zaskočio Dana s novotarijama, ali. Danu to nije smetalo, jer što je
život ako ne potraga za onim savršenim albumom koji nedostaje u svačijoj
kolekciji, albumom koji je snimio genij kojega drugi nisu znali otkriti? Pošli su
dalje zajedno, kroz staru jezgru Edinburgha, u tu ugodnu kasnu večer. Dan je
uhvatio Duncanov mnogo sporiji, ležerniji korak.
»Jesi možda za jedan viski?« pitao je Duncan.
»Pa vidiš li ti koliko je sati?«
»Ma daj, ne budi takav, dobro znaš da Duncan Lomax nikad ne ostaje dugo u
birtiji.« Dan se nasmijao. Duncan ga je lagano gurnuo laktom. »Jedno pićence«,
rekao je, sa svojim upadljivo škotskim naglaskom. »Ima li štete u tome?«
Nema štete, Dan je odlučio, nema ama baš nikakve štete. Promijenili su smjer
i zaputili se prema Ulici Niddry, gdje su zašli u zonu sumraka Whistle Binkiesa,
bara koji je otvoren do tri ujutro, u kojem svake večeri svira glazba uživo i u kojem
je malo prije ponoći, kad su njih dvojica prošla kroz vrata, bilo vrlo veselo.

10
 Knjige.Club Books
***
Stigao je kući u dva i trideset i ušao u mračan i tih hodnik s pretjeranim oprezom,
tipičnim za pripitog čovjeka, ali svejedno je probudio McCullocha, neustrašivog
malog terijera Jacka Russella, koji je potom napustio svoju košaru s
rezigniranošću starog batlera i pratio Dana sve do njegove radne sobe u
potkrovlju. Soba je bila čudna, zapravo, s tim kosim stropovima i jednim jedinim
prozorčićem, ali bila je okrenuta na zapad pa se za vedrih večeri na tamni parket
slijevala nježna bujica sunčeve svjetlosti. Unutra je stajao okrhnut i izgreben
industrijski radni stol sa starom mjedenom lampom koja je nekoć pripadala uredu
jedne edinburške tvornice; originalna Eames fotelja, crna, kožna, s metalnom
bazom; gramofon; CD player i stalak za iPod; tri specijalno izrađena
čelična ormarića za gramofonske ploče i singlice i još jedan za CD-ove. Dan je
čuvao i stare kasete, imao ih je na stotine, ali one su stajale u plastičnim kutijama
u podrumu. Jedan zid bio je prekriven policama s knjigama, drugi golemom
kartom svijeta, a treći je bio oblijepljen uspomenama, od kojih je svaka Danu bila
posebno važna. Potpisana crno-bijela fotografija njega i Siouxsie Sioux
nakon koncerta u Manchesteru 1984.
Službena, uokvirena fotografija pobjedničke ekipe Wednesday League Cupa
u Sheffleldu 1991. Plakat za američku turneju grupe Echo and the Bunnymen,
na kojoj su promovirali svoj album Evergreen - on je bio s njima na toj turneji,
doslovno s njima, jer je pisao njihovu autoriziranu priču. Alexove fotografije,
Alexovi crteži flomasterima i bojicama, bogato ilustrirana pjesma koju je napisao
kad mu je bilo osam, za Očev dan:

Auto vozi, prži mi krumpiriće uz čaj,

gitaru svirati zna.
Nogomet igra, dobar je na golu, njegova najdraža
osoba sam JA!

Fotografije Katelin kako drži Alexa, kako ga ljulja na ljuljački, kako mu drži
stopala dok on dubi na glavi. Fotografija njih troje na kojoj blistaju od sreće,
snimljena kad je Alex maturirao s pet. A usred svih tih fotografija stoji jedna na
kojoj su Dan i Katelin, u zabačenoj uličici u Cartageni, na pozadini od bugenvilija;
smiješe se, ali ne u objektiv nego jedno drugom, kao dvoje ljudi koji dijele šalu
koju nitko drugi ne zna. Tada su se jedva poznavali. Dan se nije mogao sjetiti tko
ih je slikao.
Sjeo je za stol i pustio da mu pogled luta vlastitom prošlošću. Ovaj zid pričao
je priču o njegovu životu; bio mu je oslonac u ovoj kući, u četvrti Stockbridge,
kući s dugačkim stražnjim vrtom, spremištem za bicikle, ulaznim vratima
obojenim u plavu boju kakva se nalazi na grbu nogometnog kluba Sheffield
Wednesday.

11
 Knjige.Club Books
Katelin i on u početku su se mnogo selili: čak su pet puta promijenili
mjesto stanovanja u isto toliko godina.
A onda je Dan napisao opsesivno briljantnu knjigu o povijesti časopisa NME,
za koju je dobio dobar predujam, što se u današnje vrijeme u glazbenom
izdavaštvu više ne događa, i nakon toga dani seljakanja su završili, više nije
bilo spavanja na madracima na podu, ni plijesni na stropu, ni golih žarulja, ni
teških, seljačkih zavjesa koje stvaraju osjećaj trajnog, boležljivog sumraka. A
ipak, ti su dani bili nešto posebno. Katelin je studirala španjolski, Dan je provodio
noći na koncertima i dane u pisanju nenaručenih glazbenih recenzija za The
Scotsman. Živjeli su od Katelinine stipendije i povremenih honorara što ih je
Dan dobivao za svoje tekstove. Upoznali su se u Kolumbiji, u jednom baru u
Bogoti. Katelin je bila odvažna i srčana djevojka, crvenokosa mišićava pustolovka
iz Colerainea, kože bijele kao mlijeko čak i nakon dvomjesečnog putovanja po
Južnoj Americi. Govorila je španjolski tečno, pila kao smuk, a kad bi se pošteno
napila, pjevala je neprilične irske balade - narodne prostačke, kako ih je
zvala. Prvi put otkad je stigao u Kolumbiju, Dan se zabavljao.
Ostali su zajedno. Ona se u rujnu vratila na faks kako bi diplomirala, a on je
otišao roditeljima u Sheffield da ih obavijesti o svojoj budućnosti, i zatim je
autostopirao i pješačio, s ruksakom i gitarom na leđima, sve do Edinburgha. Kad
joj je konačno pokucao na vrata, na adresi Marchmont Road, imao je rupe
na tenisicama, žuljeve na stopalima i nije jeo dan i pol. Stajao je na njezinu
kućnom pragu, izmoren i gladan, i tih nekoliko trenutaka koliko joj je trebalo da
mu otvori, razmotrio je i tu mogućnost da će se ona užasnuti kad ga vidi, ili - još
gore - da ona zapravo ne postoji. Ali onda su se vrata otvorila i ondje je stajala
Katelin glavom i bradom, točno onakva kakvom ju je pamtio. Nasmiješila se i
rekla: »Bogami se nisi žurio.« I to je bilo to.

Otad je prošlo puno, zbilja puno vremena. Dan je sada sjedio za radnim stolom, u
svojem gnijezdu u potkrovlju, i puštao da mu glavom protječu viskijem pogonjene
misli o tome kako vrijeme prebrzo prolazi. To je inače bio put u melankoliju, ali
se u pravi čas sjetio Willieja Dundasa i izvadio CD iz džepa jakne; gurnuo ga je u
CD player i sobu je istog trena ispunio intro na gitari koji mu je izmamio smiješak
na lice: najprije akord koji je ostao lebdjeti u zraku kao važno obećanje, a zatim
brzi bluzerski rif pa Williejev glas, dubok, mekan i impresionistički, pjevao je
svoje stihove spontano, gotovo nemarno, kao da je pijan ili kao da nema dovoljno
snage da ih jasno artikulira. Bila je to neka vrsta genijalnosti, ali Dan je već čuo
mnogo ovakvih Duncanovih pronalazaka: bili su toliko puni umjetničkog
integriteta da ih jednostavno nisi mogao iščupati iz njihovih ribarskih brodica,
spavaćih soba, vrtnih kućica. Dan je pustio CD da svira i otvorio prijenosno
računalo da na brzinu prosurfa Twitterom. Razmišljao je o Willieju Dundasu,
kako pjeva na svojoj koćarici na Sjevernom moru, i pitao se bi li ga itko mogao
nagovoriti da zapjeva pred gomilom stranaca na mjestu kao što je Whistle Binkies.

12
 Knjige.Club Books
Twitter je zasjao na ekranu jarko plavom bojom, a feed je ispunila bujica
tweetova, u svem sjaju svoje referentne beznačajnosti. Dvadeset osam notifikacija
od ljudi s kojima je Dan bio jedva povezan, sedam poruka od ljudi koje je zaista
poznavao, ali ništa čime bi se trebao baviti u tri ujutro. Uz to, čovjek mora paziti
da ne ispadne lud i ne odgovara na poruke u ove sitne noćne sate, pod utjecajem
viskija. Još je neko vrijeme surfao tom močvarom iz koje se uvijek teško
iskobeljati, skrolao je odsutno i lijeno, i baš se spremao ugasiti računalo i otići u
krevet kad se na ekranu pojavila nova obavijest. Kev Carter. Kevove poruke
uvijek vrijedi pročitati, u bilo koje doba dana ili noći. Dan se nagnuo bliže ekranu,
a onda se naglo odmaknuo, kao da ga je netko ošamario.

Hej @DanLawrenceMusic sjećaš li se Alison Connor?

Gle što radi... ona je slavna!
@CarterK9
@AliConnorWriter

Alison Connor. Isuse. Dan je zurio u njezinu sliku.

Alison Connor.
Alison Connor.
@AliConnorWriter.
Ovo je bio prvi put što je vidi nakon - koliko - trideset godina? O, Svemogući
Bože. Izgledala je isto: starije, naravno, ali isto. Kliknuo je na njezino ime i
otvorila se njezina stranica, a zatim je odabrao fotografiju, koja je ispunila cijeli
ekran. Usta su mu se osušila, a to ga je šokiralo jer se prisilio da preboli Alison
Connor još davno, prije puna tri desetljeća. Ali ona je i dalje izgledala tako
dražesno, tako inteligentno, i nekako ranjivo. O, Bože Svemogući. Proučavao je
to lice. Da, izgleda nevjerojatno. Vratio se na njezin profil:

Ali Connor 165 185 67,3 tisuće

@AliConnorWriter tvitova pratim osoba koje prate

Pišem knjige, slušam glazbu,

uživam u onome što imam.

Adelaide, Južna Australija

Datum pridruživanja: rujan 2011.
Ponovno se odmaknuo od ekrana i naslonio se, prekrižio ruke, razmotrio svijet
u kojem živi: to je isti svijet u kojem živi i Alison Connor, koja se, na njegovo

13
 Knjige.Club Books
iznenađenje, odselila u Južnu Australiju i izgradila karijeru književnice. I to vrlo
uspješne književnice, sudeći po ovim brojkama.
»Isuse, Dan, što je tako važno da moraš raditi na računalu u ovo doba?«
Katelin je ustala iz kreveta, popela se gore, otvorila vrata njegove radne sobe
i sada je stajala naslonjena na štok i promatrala ga, vidno nezadovoljna, a on nije
čuo ni zvuka. Odmah se osjetio krivim i odmah je zauzeo obrambeni stav.
»Svašta«, odvratio je. »Ti možda spavaš, ali polovica svijeta je budna.«
»Ja ne spavam, Dan. Tvoja muzika mi je ušla u san.«
»Ah, oprosti, zar sam te probudio?«
»Pa, ne baš, morala sam na WC,« priznala je Katelin pokunjeno sliježući
ramenima, »ali čim sam se razbudila, čula sam muziku kroz strop.« Provukla je
ruku kroz kosu pa su joj vlasi stršale na sve strane; izgledala je komično na tim
vratima, lagano namrgođena, u kariranoj pidžami.
»Oprosti«, rekao je Dan. »Willie Dundas, ribar iz East Neuka.«
»Ma, odlično. Možeš li ga ugasiti i doći u krevet?«
»Dogovoreno.« Pogledao je u nju i nasmiješio se, ali nije ugasio računalo.
»Samo unosim neke bilješke o Billyju.« Isuse, pomislio je. Zašto lažem?
Katelin je zakolutala očima. »Sada? Jesi ti normalan? Zar to ne može
pričekati?«
»Obećavam da sam ii krevetu za pet minuta.«
»O, Bože, i McCulloch je tu.«
»Pratio me. Povest ću ga sa sobom dolje.«
»Za pet minuta.«
»Tako je.«
Katelin ga je pogledala kao da je izgubljen slučaj pa se okrenula i bosonoga
krenula natrag niz stube. Zbilja bi morao u krevet; nije bilo bilješki o Billyju koje
je trebalo zapisati. Nije bilo ničega što bi ga sada držalo ovdje, a bio je i mrtav
umoran. Ali svejedno je još ostao, razmišljao je o @AliConnorWriter još neko
vrijeme - dvije minute, tri minute. Nije ju mogao ostaviti tek tako, nakon što ju je
ponovno pronašao. Na kraju je još deset minuta piljio u njezino lice, skrolao kroz
njezine tweetove, a onda je upisao njezino ime u tražilicu i ugledao čitav svijet
informacija o usponu i usponu Ali Connor. A onda je pomislio: kvragu sve. Vratio
se na njezin profil na Twitteru, kliknuo ikonicu Prati, zatvorio računalo, ugasio
Willieja Dundasa i otišao dolje s McCullochom.

14
 Knjige.Club Books

ADELAIDE, JUŽNA AUSTRALIJA

12. LISTOPADA 2012.

PRIJATELJICA MAJKE ALISON CONNOR bila je iseljenica po imenu Sheila; vođena

obećanjem novog života u predgrađu po imenu Elizabeth i prilikom za zaposlenje
u tvornici automobila po imenu Holden otplovila je 1967. iz Southamptona u
Adelaide, na jednom od onih brodova koji su potpomognuti sredstvima
australske vlade prevozili britanske iseljenike u Australiju. Ondje se udala
za Kalvina Schumera, strojara i pravog Australca, rođenog u Adelaideu u obitelji
njemačkog podrijetla, najnaočitijeg i najsnažnijeg muškarca kojega su njezine oči
vidjele. Vikendom joj se udvarao tako što ju je vodio na duge vožnje u pustinju
sjeverno od grada, gdje je ubijao velike crvene klokane da bi imao čime hraniti
svoje pse i hvatao zmije golim rukama - grabio ih je s da pa bi kao bičem udarao
njima o stijene i tako ih usmrćivao.
Sve je to pisalo u njezinim pismima, koja su nakon što je emigrirala stizala u
Englesku otprilike jedanput na mjesec; bila je to predana i marljiva
korespondencija, s mnoštvom lirskih elemenata, koja je Catherine strašno dizala
tlak. Poznavala je Sheilu Baillie još otkad su bile djevojčice, odrastale su u istoj
ulici, ali onda se obitelj Baillie preselila u Liverpool i Catherine je Sheilu vidjela
još samo jedanput nakon toga, na svojem vjenčanju s Geoffom Connorom, ali
Sheila je nastavila njegovati to prijateljstvo, nikad ne shvativši razmjere
Catherineine ravnodušnosti, a i sklonosti piću, pa tako nije mogla znati da njezina
pisma iz Južne Australije, prepuna zanosa i iseljeničkog žara, ne donose radost,
nego sa svojom živahnom slikom svijeta, toliko drukčijom od Catherineine
jednolične orbite, nanose na njezinu dušu još slojeva gorčine i jada.
Sheilina pisma bila su sve samo ne dosadna. Opisivala je svoje pustolovine u
detalje, rukopisom istinskog ekstroverta, i začinjavala riječi i fraze uskličnicima,
kao da tropska klima i smrtonosni pauci i nepregledni horizonti nisu dovoljno
čudesni i egzotični; kao da ih mora neprekidno pokazivati svojoj publici za slučaj
da su propustili najbolje dijelove. Njezine putopisne crtice čitane su naglas
malenoj Alison svaki put kad bi tanka svijetloplava kuverta stigla zračnom
poštom na Catherineinu adresu. Da je Catherine ijednom odgovorila Sheili,
sigurno bi se priče o životu u toj dalekoj zemlji nastavile, no Alisonina majka bila
je alkoholičarka, a ne čitateljica ili spisateljica. Tek je prvom pismu posvetila
malo pažnje i ono ju je jako razljutilo; Alison nije znala zašto. Svako pismo koje

15
 Knjige.Club Books
bi nakon toga stiglo Catherine bi podignula s kućnog praga, mahnula njime s
gađenjem, kao da se radi o upotrijebljenoj salveti, i izgovorila kisele riječi kao što
su: »Majke ti mile, pa što ona misli da nas ovo zanima?«
Zatim bi bacila neotvorenu kuvertu u kantu za smeće, a malo poslije, kad je
zrak bio čist, Alisonin brat Peter - stariji od nje šest godina - spasio bi to pismo iz
mokrih listića čaja i kora od krumpira, uzeo nožić i otvorio ga vještinom gusara,
pa održao »pričanje priče« u svojoj sobi: čitao je pismo naglas svojoj sestri dok
su prekriženih nogu sjedili na njegovu krevetu.
Sheilina pisma ispunjavala su Alison neobičnom hrabrošću i odlučnošću.
Čuvala ih je kao toteme, držala ih skrivene ispod madraca, a kad su pisma prestala
dolaziti, kad je Sheila prestala pisati Catherine, Alison je bila žalosna kao da joj
je netko umro. Nikad joj nije palo na pamet da sama odgovori Sheili; doduše, bila
je premlada, nije imala pravo znanje i samouvjerenost, a ni novca za markicu, i
imala je Catherine za majku. Ali čuvala je ova pisma kao najveće blago, čitala ih
iznova i nanovo, sve dok nije znala napamet najbolje dijelove. Pa čak i nakon što
je Catherine jednog dana pronašla njezinu zalihu pisama i sve ih spalila kako
bi kaznila kćer za izdajništvo i prevaru, Alison ih je i dalje čuvala u glavi i mogla
je recitirati naizust čitave odlomke, s blagim strahopoštovanjem, kao da su soneti
ili psalmi.

Ovdje se u drveću skrivaju kakadui, bijeli sa žutim krijestama, bučni

vragolani! Jedu nam šljive iz vrta i zure u nas drskim crnim očima. Koale,
slatke k’o mačići, sklupčaju se na granama divovskih eukaliptusa i uvijek
spavaju, spavaju, kao stari čiče nakon nedjeljnog ručka. Pauci su veliki
kao čovjekov dlan, i to raširen. Zamislite to! Ali nisu to ti zbog kojih se
treba brinuti - ubojice su oni puno, puno manji, zovu ih australske crne
udovice, smrtonosni su čim se uznemire. Kalvin kaže da uvijek
moraš pogledati u poštanski sandučić prije nego što zavučeš ruku unutra!
A vrućina tek! Trava u našem vrtu isparava ujutro kad sunce iziđe, a
ponekad se i cesta topi! Ali svejedno uzgajamo cvijeće. Cezalpinija, zovu
je i žuta rajska ptica, dobro nam uspijeva, ali uspijevaju i petunije i
maćuhice, ako im daš dovoljno piti. Ali kad okopavam vrt, prašina mi se
diže oko nogu, i iako do pustinje ima dosta vožnje, nekako je uvijek
prisutna, vruća i crvena, pa nikad ne mogu zaboraviti da je ondje.
Ovo je prekrasna zemlja, Catherine, sretna zemlja, znat ćeš na što
mislim kad nas dođete posjetiti. Dođite svakako!

Ove riječi ostale su živjeti u Alison čim joj ih je Peter pročitao. Znat ćeš na
što mislim kad nas dođete posjetiti. Je li ih ta gospođa, Sheila, očekivala? Jesu li
Alison i Peter možda imali priliku odrastati na dalekom mjestu po imenu
Elizabeth, umjesto u Attercliffeu, industrijskom predgrađu Sheffielda? Peter nije
znao, a njihovu se majku to nije smjelo pitati: nije ju se smjelo pitati ni to ni bilo
16
 Knjige.Club Books
što drugo. Catherine Connor nije imala strpljenja za pitanja. Podsjećala su je na
njezine obveze.

Ove uspomene, i sve što s njima ide, i radost i bol, procvjetale bi u glavi Ali
Connor svaki put kad bi je neki novinar, koji bi je intervjuirao o njezinoj novoj
uspješnici, upitao što ju je dovelo u Adelaide. Klima, odgovarala bi ona. Brežuljci,
ljepote grada, beskonačni ocean, hrana, papige duginih boja, prostor za pisanje. I
sve ovo jesu bili razlozi zašto je ostala, ali ništa od toga nije bio razlog zašto je
došla. Razlog je uvijek čuvala za sebe, nije ga ispričala ni svojem suprugu, nije
ga otkrila ni Cass Delaney, a Cass je mislila da zna sve tajne iz Alina ormara.
Upravo su sjedile u kafiću u North Adelaideu, sastale su se nakon Cassina radnog
tjedna u Sydneyju. Cass je danas čula Ali već triput, dvaput na televiziji,
u emisijama News Breakfast i Sunrise, i jedanput na radiju, a uskoro se Ali vraća
u studio ABC-ja, gdje će snimati intervju za BBC. Cass je bila silno uzbuđena
zbog svega ovog, bila je presretna zbog svoje prijateljice koja je postala medijska
zvijezda, ali nije joj bilo jasno zašto Ali svaki put zvuči tako prokleto tajnovito.
»Kakve pohvale!« rekla je Cass. »Ali daj prestani kenjati o krajoliku, zvučiš
pretenciozno.«
»Onda me nemoj slušati«, Ali je odvratila. »Iskreno, voljela bih da me nikad
ne slušaš. To mi stvara nervozu.«
»Zvučiš skroz stisnuto, kao da uopće ne želiš biti tamo. Pa ti si Australka,
curo! Pa se i ponašaj kao Australka, opusti se, pričaj o svemu. Pričaj im kako si
upoznala Michaela u Španjolskoj, i kako te on pratio tjednima, kao tužno štene,
dok nisi popustila i proputovala s njim čitav svijet.«
Ali se nasmijala pa srknula malo kave. »Iskreno, Cass, ponašam se prirodno,
i da se mene pita, otkačila bih sav ovaj publicitet. Radim to samo zbog one
simpatične Jade iz izdavaštva.«
»Ma daj, moraš malo uživati u svjetlima reflektora, dok su još uperena u
tebe.«
»Da bar ti možeš to odraditi umjesto mene. Tebi bi to išlo puno bolje.«
»Nikad mi nije smetalo biti u centru pažnje, moram priznati.«
»A ja samo volim sjediti sama za stolom i smišljati priče, i volim što se ne
moram oblačiti i prati kosu kad mi se to ne da.«
»Moraš se opametiti«, rekla joj je Cass. »Sad si slavna, sviđalo se to tebi ili
ne, i ako se ne počneš predstavljati kao toplo ljudsko biće koje ima svoju priču,
ljudima bi se mogla zamjeriti. Ne želiš valjda da se vjetar okrene.«
»Glupost. Pa ja uopće nisam slavna.« Ali se osvrnula, pogledala u sve te
nezainteresirane ljude koji su sjedili oko njih, jeli, razgovarali, naručivali. »Vidiš?
Nikoga nije briga. Moja knjiga je poznata, ali kladim se da polovica ljudi koja ju
je pročitala ne zna reći tko ju je napisao, i hvala Bogu na tome.« Nagnula se

17
 Knjige.Club Books
naprijed, oslonila se laktovima na stol i spustila bradu u dlanove. »Pričaj mi kakav
ti je bio tjedan.«
»Ah, tako-tako«, odgovorila je Cass. »Gomila posla, kao i obično. Napisala
sam opsežan članak, Pohlepa kao nova ekonomska ortodoksija, ako te zanima.«
Ali je odmahnula glavom. »Ma, ne baš.«
Cass se nasmijala i namignula joj. »Hej, dolaziš li što u Sydney ovih dana?
Imam novog jebača, Kinez-Australac, malo nizak za mene, ali svi su oni dovoljno
visoki kad su u ležećem položaju.«
»Oho, kako se zove?«
Cass se pretvarala da razmišlja. »Ne,« rekla je, »ništa, isparilo mi je iz glave.«
Ali se nasmijala. »Ali zgodan je, ha?«
»Čuj, ne bi zapalio Sydney, ali sladak je, da. Dođi i uvjeri se sama, ali dođi
brzo, prije nego što ga napucam.«
»Pa mogla bih. Urednica me gnjavi da se sastanem s njezinim šefom i
dogovorim se za iduću knjigu.«
»A postoji li iduća knjiga već?«
»Ne.«
»Još nemaš ideju?«
»Imam ih puno, ali nijedna se ne može povezati s Ispričaj svoju priču, otpjevaj
svoju pjesmu.«
»Ah, kužim. Žele nastavak?«
»Da. Nisam još odlučila jesam li voljna toliko popuštati da ih zadovoljim.«
»Pa, napisala si novi nastavak Ptica u trnju, možeš raditi što god poželiš.
Nećeš pojesti taj kolač?«
Ali je odmahnula glavom. »Rekla sam ti da ga ne želim. Htjela sam samo
kavu.«
»Ma daj! Ne želimo na radiju slušati kako ti kruli u želucu.«
Ali je ponovno odmahnula glavom pa pogledala na mobitel koliko je sati.
»Morat ću odjuriti kući prije tog intervjua«, rekla je.
»Molim? Zašto?« Cass ju je trebala voziti tamo. To je bio plan.
»Želim prvo kući, ne znam zašto.« Ustala je i ispila ostatak kave. »Imam
dovoljno vremena, moram biti u Collinswoodu tek za četrdeset pet minuta. Sama
ću se odvesti, ne brini se.«
»Zakasnit ćeš.«
»Neću!«
»Ozbiljno ti govorim, Ali, nemoj kasniti BBC-ju. To su tvoji, uostalom.«
Ali se nasmijala. »Cass, koliko ti gluposti možeš izgovoriti? Maloprije si mi
rekla da sam Australka.« Prebacila je mali crni ruksak preko ramena i maknula

18
 Knjige.Club Books
kosu s lica, zataknula nekoliko pramenova iza uha. Njezino lijepo lice je blijedo,
pomislila je Cass, pogled joj je malčice napet, i možda je bila mrvu premršava.
»Hvala Bogu što je to radio«, rekla je Ali kao da joj je pročitala misli. »Barem
nije važno kako izgledam.«
»Ma izgledaš čarobno, kao i uvijek«, rekla joj je Cass. »Ali ne bi ti škodilo
malo šminke, za slučaj da bude lovaca na autograme?«
»Vrlo smiješno«, odvratila je Ali, poslala joj poljubac i otišla.
Cass ju je gledala kako se udaljava. Kad bi se našla na pustom otoku, i kad bi
morala birati između Ali i mladog Paula Newmana, tužnog bi srca morala gurnuti
Paula u more, jer ne bi mogla živjeti bez Ali, nikako. Cass je imala hrpu
prijateljica i prijatelja u Sydneyju, i voljela je vrevu noćnog života u velikom
gradu, ali vrlo je često četvrtkom ili petkom sjedala na avion i letjela
svojim korijenima u Adelaide, a Ali je bila glavni razlog. Promatrala je sada svoju
prijateljicu kako korača kroz prepun kafić, otvara vrata i izlazi na osunčanu ulicu
- zastala je da stavi sunčane naočale, a zatim nestala.
»Eto mene za tobom, srećo«, rekla je Cass gledajući za Ali.

Od Ulice Jeffcott do njezine kuće bilo je tek nešto više od kilometra, no Ali je
ipak hodala brzo, svjesna da iskušava sreću ovom odlukom da prvo ode kući i da
stigne skroz u Collinswood na vrijeme.
Mogla je - trebala je - ostati s Cass, popiti još jednu kavu i pustiti da je Cass
odveze u svojem tihom, klimatiziranom, službenom Mercedesu do studija, tako
bi u miru stigla na intervju. Ali danas se već suočila s troje voditelja, dva
televizijska i jednim radijskim, i gomilom pitanja o privatnom životu, i imala je
nepobjediv poriv da makar na trenutak zatvori vrata svijetu, pa čak i Cass. Napola
je hodala, napola trčala, spuštene glave, kroz ulice North Adelaidea, a kad je
napokon došla do kuće, lice, vrat i gole ruke bili su joj orošeni znojem. Gurnula
je ključ u bravu i otvorila vrata, preplavljena čistim olakšanjem, i ostala stajati na
uglancanom parketu u hodniku. Polako je udisala i izdisala, puštajući da je kuća
umiri, da upije i rasprši njezinu napetost, da joj ti čvrsti kolonijalni zidovi vrate
ravnotežu.
Bila je to jako fina kuća: prava palača, građena od skupocjenog kamena,
Michaelovo nasljedstvo. Već su bili muž i žena kad ju je prvi put doveo ovamo
da upozna njegove roditelje, ali iako su bili vjenčani, Alison je brzo - i pomalo
bezosjećajno - smještena u jednu od gostinskih soba, i tek nakon dvanaest mjeseci
bračnog života dobila je dopuštenje da dijeli sobu, pa tako i krevet, s vlastitim
mužem. Margaret McCormack bila je sila prirode, nemoguća i nepokolebljiva
čelična dama koja je smatrala da je Ali zamađijala njezina sina, jer, napokon, što
je ta djevojka mogla ponuditi? Margaret nije nalazila ništa zanimljivo u
britanskom naglasku, Alina očita ljepota nije ju nimalo dirnula, i pakleno ju je
razbjesnilo to što si je ova mlada žena vrlo brzo pronašla posao šankerice u pubu

19
 Knjige.Club Books
u Ulici Hutt. Ipak, mladi je par sve ovo izdržao, a Michael je uvjeravao Ali kako
će je njegova majka na kraju zavoljeti i da samo moraju igrati po njezinim
pravilima kad god su u kući. Uostalom, rekao je, ova kuća je pravo blago: zašto
plaćati stanarinu, i to na nekom manje ugodnom mjestu, kad ionako nemaju love?
I tako se punih godinu dana Michael - odrasla osoba, liječnik, oženjen čovjek -
šuljao prostranim turskim sagom prvoga kata u Alinu sobu, a ona bi ga čedno
čekala, u svojem čednom krevetu za jednu osobu. Teško je zamisliti, ako ste
poznavali Margaret, da takva situacija može proći bez posljedica, ali njih dvoje
usavršili su umijeće nečujnog seksa, a Margaret - koja je sigurno znala što se
zbiva, jer samo budala ne bi mogla zaključiti - djelovala je zadovoljno što njezina
nadmoć nije dovedena u pitanje. Godinu nakon što je stigla u ovu kuću, točno u
dan, Ali je ušla u svoju sobu i otkrila da joj na krevetu nema posteljine i da nema
nijedne njezine stvari - ni odjeće, ni kozmetike, ničega. Margaret, koja se
odjednom našla iza nje, samo je rekla: »Tvoje stvari su u Michaelovoj sobi.
Naredila sam Beatriz da ih premjesti dok te nije bilo. Nema potrebe da
joj zahvaljuješ, plaćena je za to i više nego dovoljno. Možeš, međutim, zahvaliti
meni.«
Sada, naravno, Margaret više nije bilo, ali Beatriz je još ovdje; sjedila je za
stolom i gulila grašak kad je Ali ušla u kuhinju. Ova stara dama skupila je svoju
dugu sijedu kosu u maramu, kao i inače, a nosila je neobičnu retro kutu s jarkim
cvjetnim uzorkom i zlatnim gumbima da ne zaprlja odjeću. Njezini prsti vješto su
otvarali mahune graška, a široko, otvoreno lice razvuklo joj se u topao smiješak
čim je ugledala Ali.
»Ali, draga moja«, rekla je. Pružila joj je neotvorenu mahunu, a Ali ju je uzela,
otvorila i istresla red graška ravno u usta. Beatriz ju je gledala s ljubavlju.
»Neću se zadržavati«, rekla je Ali žvačući. »Moram u Collinswood, u studio.«
Beatriz je na to odmahnula glavom, tužno. Ima tako izražajne oči, Ali je
pomislila; u njima se moglo vidjeti sve: radost, čežnja, žalost, prijezir, ljutnja,
oduševljenje. Ovoga trenutka iskazivale su jedino sažaljenje.
»Uvijek zaposlena«, rekla je. »Uvijek zaposlena, uvijek nekamo trčiš, nikad
nemaš vremena sjesti sa mnom i čistiti grašak.« Njezin portugalski naglasak ostao
je sačuvan i nakon gotovo šezdeset godina života u Adelaideu, ali to je ionako
uvijek pitanje navike, kao kad naučiš voljeti drugu vrstu glazbe.
Beatriz je spustila glavu i vratila se svojem poslu. Ali ju je promatrala
nekoliko sekundi pa rekla: »Kako tvoj kuk danas, Beatriz?«
Beatriz je ponovno podignula pogled. »Ni bolje ni gore.«
»Nemoj predugo sjediti«, rekla joj je Ah. »Prošeći se, budi u pokretu. Odi se
okupati, budi vražja.«
Beatriz je zabacila glavu i nasmijala se. »Dobro znaš koliko se mrzim močiti.«
»Kupanje je prava terapija«, rekla je Ali. »A vani imaš bazen koji više nitko
ne koristi.« Izvadila je čašu iz ormarića i natočila si vodu iz boce koju su držali u

20
 Knjige.Club Books
hladnjaku; toliko je bila ledena da je Ali osjetila bol u sljepoočnicama i zubima.
Beatriz se ponovno zaokupila graškom, a Ali je izišla kroz otvorena stražnja vrata
u vrt, gdje su se već uključile prskalice koje su zalijevale travnjak. Sićušno jato
lorija duginih boja skakutalo je kroz tanašnu koprenu kapljica i kad se Ali izula
da im se pridruži na vlažnom travnjaku, ove šarene papigice nisu se dale uplašiti,
samo su je osorno pogledale i ostale gdje jesu. Nastavila je travnjakom do bazena
- pravokutnika bistre zeleno-plave boje, koji je sav svjetlucao pokraj stare kamene
stazu koja ga okružuje - pa je podignula suknju i sjela na sam rub tako da su joj
stopala i listovi bili uronjeni u bazen gotovo do koljena. A onda je legla na do,
preko toplog kamena i vlažne, svježe trave, i pustila da joj voda, jedva osjetno,
zapljuskuje noge. Zatvorila je oči pred suviše plavim nebom, osluškivala
ćeretanje papigica i monotono brujanje prskalice, pustila je misli da tumaraju
slobodno i besciljno, a onda je na njezino lice pala sjena i začuo se Stellin glas.
»Mama, suknja ti se smočila.«
Ali je otvorila oči. Stella, neopisivo lijepa, zurila je ravno u nju. Stelli je bilo
sedamnaest, a imala je Alinu tamnosmeđu kosu, oči boje lješnjaka, Alin nos, usta
i bradu, no imala je vlastitu, drsku narav.
»Kog vraga radiš uopće? Izgledaš k’o frikuša.«
Ali je ponovno zatvorila oči. »Hladim se, opuštam«, odvratila je, pa je, nakon
kraće stanke, dodala: »Zadrži komentare za sebe, Stella.«
Djevojka je sjela pokraj nje i prekrižila noge, a Ali je otvorila jedno oko i
pogledala u nju, u svoju mlađu kćer. Stella je grickala nokat lijevog palca i zurila
u vodu.
»Jesi dobro?« upitala ju je Ali.
Stela je slegnula ramenima.
»Što je?« Ali se podignula u sjedeći položaj i tada je primijetila da je Stella u
pravu i da joj je suknja zbilja mokra. »Stella, što se dogodilo?«
Iz kuće je izvirila Beatriz i dozvala Ali. »Cass je ovdje, s autom, kaže da te
vozi u Collinswood.« Stella je pogledala u Ali i zakolutala očima.
»Cass ne zna čekati«, rekla joj je Ali. »I nije ni trebala doći ovamo.«
»Boli me briga ionako«, Stella je odvratila. Okrenula se od nje, s izrazom
mračnog fatalizma na licu. »Samo ti idi.«
»Stella«, ponovno je rekla Ali. »Što je bilo, dušo?«
Onda se začuo i Cassin glas, prodoran i jasan, kroz otvorena stražnja vrata.
»Ali Connor, vrijeme je«, viknula je, uopće ne shvaćajući kakvo raspoloženje
vlada u ovom blaženom savršenstvu vrta McCormackovih.
»Začepi, Cass«, doviknula joj je Ali.
»Ne pokušavaj ispasti fora, mama«, rekla je Stella s tinejdžerskim prijezirom.
»Ne pokušavam ispasti fora. Samo se ljutim na Cass. Što se zbiva, Stella?«

21
 Knjige.Club Books
»Ju-huuu! Stella, srećo!« doviknula je Cass luđački mašući s vrata, ali Stella
ju je jedva pogledala.
»Mama, stvarno, samo odi.«
»Dobro, i trebala bih ići, ali razgovarat ćemo poslije, može? Ili sutra ujutro?
Moram opet do studija, to je zbog...«
»... zbog tvoje knjige, da, znam, idi.« Stella je imala ravnodušan, hladan ton
kojim je davala do znanja da je u teškoj letargiji, a Ali je znala da tada s njom
ionako nema razgovora pa ju je ostavila pored bazena da zlovoljno pilji u
namreškanu površinu.
»Uh, problemi?« rekla je Cass kad su izišle iz kuće.

Knjiga. Da, knjiga. Bio je to opsežan libar od 150 000 riječi, tiskan direktno u
mekom izdanju koje se prodaje brže i bolje od tvrdog, a što se Ali tiče, taj roman
nije bio ni bolji ni lošiji od njezina prethodna tri, koja su u Australiji doživjela
skroman uspjeh i za koje ostatak svijeta nije ni čuo.
Međutim, Ispričaj svoju priču, otpjevaj svoju pjesmu službeno je bio
fenomen. Tihi start nakon objavljivanja, a zatim brza, moćna eksplozija pozitivnih
online komentara; prodaja je skočila u nebo, čitateljske klubove zatresla je
groznica, izdavač je brže-bolje pokrenuo tiskanje idućeg izdanja, a njezina je
agentica početkom listopada primila poziv iz ureda samog Baza Luhrmanna:
navedite cijenu za autorska prava, rekli su, Baz ovo jako želi, Nicole je već u igri,
kao i Hugh. Tisuće knjiga prodavale su se svaki tjedan širom svijeta, a bijedni
avans što ga je Ali primila za pisanje knjige nadmašen je u rekordnom roku. Prvi
put u živom Ali je zarađivala od pisanja, a Jenni Murray, u intervjuu za emisiju
Vrijeme za ženu BBC-jeva Radija 4, pitala ju je kakav je to osjećaj.
»Nestvaran«, odgovorila je Ali, sa slušalicama na glavi, sama za zelenim
tapetiranim stolom, u sobi za snimanje studija ABC. Kroz staklenu pregradu
gledala je ravno u Cass koja je došla u studio s njom i koja je upravo sjedila pored
miks-pulta, slušala Ali i usput popravljala šminku. Mladi studijski menadžer
žvakao je žvakaću i izgledao potpuno nezainteresirano, ali usredotočila se na zvuk
svojega glasa na mikrofonu.
»Nestvarno, i malčice bestidno«, Ali je dodala.
»Bestidno?« Jenni Murray je ponovila. »To je neobičan odabir riječi.«
»Pa, gledajte, našla sam se u neobičnoj situaciji«, Ali je počela objašnjavati.
Opet je imala onaj osjećaj kao da joj se pred nosom zatvaraju golema vrata.
Uz to, iznenadio ju je zvuk vlastitog glasa. Obitelj i prijatelji smatrali su njezin
naglasak izrazito britanskim, komično britanskim čak, ali sada, dok je slušala
bogat, moduliran, pomalo aristokratski ton ove voditeljice, shvatila je da je njezin
naglasak potpuno neusporediv s tim. Njezin naglasak nije imao »soka«, nije imao
materije; bio je to tanašan, dosadan hibrid.

22
 Knjige.Club Books
Sa svoje strane stakla Cass je gestikulirala Ali, potičući je da elaborira svoju
misao. Ali je kimnula glavom. Da, da, strpi se.
»Stvara li vam ovolika zarada nelagodu?«
»Tjera me da razmišljam«, Ali je odgovorila, »o nestalnoj prirodi uspjeha.«
»Dakle, kad ste dobili ideju za ovu knjigu, niste znali da će ona ispasti zlatni
rudnik?«
»Ma kakvi«, rekla je Ali. »Moje prethodne tri knjige nisu bile ni izbliza ovako
uspješne, a iskreno, mislim da njihova vrijednost nije ništa manja od vrijednosti
ove knjige. Neke knjige jednostavno osvoje publiku, valjda.«
»Zašto je onda baš ova knjiga ostvarila ovakav uspjeh, što mislite?«
»Ne znam«, rekla je Ali. »Kad bih to znala, napisala bih je i ranije.« Ovo je
trebalo biti smiješno, ali čim su joj riječi izišle iz usta, shvatila je da je ispalo
bezobrazno. »Ne, šalim se,« nastavila je odmah, u pokušaju da se iskupi,
»pretpostavljam da je to zato što otkriva neke istine o životu u Australiji, istine o
našoj kolektivnoj prošlosti. I pristupačna je, a istodobno tjera na razmišljanje;
barem mi je to bio cilj. Odražava neke preokupacije Australaca koji razmišljaju
ispravno.«
»Odražava težak položaj Aboridžina, želite reći?«
»Između ostalog, da, i o tome bih zbilja mogla kazati puno, ali moja se priča
zapravo bavi siromaštvom, i premda je to pretežno i povijesno problem crnačkog
stanovništva, može teško pogoditi i bijelce, pogotovo u ruralnim dijelovima Južne
Australije. Ne znam koliko znate o ovoj zemlji, ali ruralni dijelovi zauzimaju
golem dio teritorija. Jedna od naših stočarskih stanica veća je od Walesa, ako vam
to pomaže da shvatite širu sliku.«
»Pomaže svakako, to je zbilja nevjerojatno. A jeste li morali puno istraživati
za ovu knjigu? Toliko je slojevita, možda je upravo zato privukla tako različitu
publiku.«
»Pretpostavljam da je ostatak svijeta očito zainteresiraniji za Australiju nego
što smo bili svjesni«, rekla je Ali. »Osim toga, radnja je smještena u Adelaideu, a
ljudi nemaju prilike čuti puno o ovom gradu. Mislim da možda to čini ovu knjigu
drukčijom, privlačnijom.«
»Zato što je Adelaide drukčiji i privlačan?«
»Da, rekla bih da jest. Sydney i Melbourne često nas kritiziraju da smo
dosadni, ali mislim da su samo ljubomorni na nas. Za mene je ovaj grad oduvijek
bio neka vrsta raja.«
»O, pa to je pravi hvalospjev!« Ovo nije zvučalo kao pitanje i Ali nije ništa
odgovorila na to, pa je Jenni Murray popunila tišinu. »Živite u Adelaideu već
tridesetak godina, ali, naravno, po rođenju ste cura iz Sheffielda?«
»Da«, odgovorila je Ali. »Tako je.«
»I kako su ljudi kod kuće reagirali na vaš uspjeh?«

23
 Knjige.Club Books
»Kod kuće?« ponovila je Ali za njom.
»Ispričavam se - htjela sam reći u Sheffieldu, u Attercliffeu?«
»Oh«, tiho je odvratila Ali. Načas je oklijevala pa nastavila: »Ne znam. Hoću
reći, više nisam u kontaktu i s kim ondje.«
»Obitelj?«
»Ne, ništa.«
»Znači, Adelaide je vaš dom, u svakom smislu?«
»Apsolutno.«

Malo kasnije, dok je sjedila u autu pored Cass, izvadila je mobitel i uključila ga
da pregleda milijun poruka i obavijesti koje su je čekale na zaslonu. Odbila je
prijevod svoje publicistkinje da napravi profil na Facebooku, ali nevoljko je
pristala biti prisutna na Twitteru, i još ju je uvijek čudilo što nešto tako suštinski
trivijalno i referentno samo po sebi može biti toliko cijenjeno i obožavano među
ljudima. Međutim, svakog dana dobivala je nove pratitelje i čim bi nešto objavila,
to se odmah lajkalo i dijelilo dalje, i da u njoj nije bilo toliko skromnosti i zdravog
razuma, možda bi čak počela vjerovati da je mnogi vole i obožavaju. Sve je to
jedna velika glupost, smatrala je, ali što se mora, mora se.
»Ugodit ću Jade i staviti objavu na Twitteru, o čudesima ove emisije«, rekla
je.
»Tako treba, curo«, odvratila je Cass za volanom. »Bila si odlična, draga,
zvučala si jako moderno.« Upalila je radio i auto je odjednom ispunio glas
Motormouth Maybelle s pjesmom Big, Blonde and Beautiful. Cass je viknula od
sreće i zapjevala, a Ali je od muke zastenjala.
»Nemoj me zafrkavati. Pjesma iz Laka za kosu?«
»Živjela, Queen Latifa«, odvratila je Cass i nagnula se da pojača.
Ali se nasmijala. »Ti bi stvarno trebala raditi na mjuziklima«, dobacila je i
vratila se mobitelu i nizu notifikacija.
»Oh«, rekla je odjednom, a glas joj je zvučao čudno.
»Što je bilo?« Cass se odmah okrenula prema njoj. »Trolovi?«
»Ne, nemoguće«, rekla je Ali. »Ne, ne.«
»To je puno ‘ne’.«
Ali je šutjela. Dan Lawrence te prati.
»Ali?«
Ali je gledala u Danovo lice. Fotografija je bila jednostavna, direktna, bez
kerefeka, samo on, u bijeloj majici kratkih rukava, gleda ravno u nju - i nakon
toliko vremena, nakon svih tih godina, bio joj je neobično blizak. Daniel
Lawrence. O, Bože, pomislila je. Natjerala se da udahne, duboko, ali izdah je bio
previše drhtav pa ju je odao.

24
 Knjige.Club Books
»Ali? Što se dogodilo?«
Promeškoljila se, blago se nasmiješila. »Ma, ništa, ništa. Samo neko ime iz
starih dana. Malo me iznenadilo.«
Kliknula je na Danovo ime i otvorila njegov profil, a onda se zagledala u
zaslon.

Dan Lawrence 825 28,3 tisuće

@DanLawrenceMusic Prati te pratim osoba koje prate

Znam, to je samo rock ‘n’ roll,

ali meni se sviđa. WTID.

Edinburgh, Škotska
Datum pridruživanja: srpanj 2009.

»Halo, pomogni mi«, rekla je Cass. »Ne kužim što te spopalo.«

Dan Lawrence.
Daniel Lawrence.
Daniel. Taj divni dečko, sada muškarac; evo ga, pred njom, ponovno joj se
smiješi.
»Ali?« Cass ju je opet zazvala i ugasila radio. »Što to gledaš?«
Ali i dalje nije govorila, nego je, kad su stale na crveno na semaforu, okrenula
mobitel da ga Cass vidi.
»Mmm, dobar«, rekla je. »Baš ono što volim. Sviđa mi se ova neobrijana
bradica. Tko je on?«
»Bio je Daniel«, odvratila je Ali.
»A sada je Dan, očito. Što je ovo?« pokazala je prstom. »WTID? Je li to neka
šifra? Znači li što?«
»Da«, Ali je rekla. »Znači Wednesday Till I Die. Srijeda do smrti.«
»Srijeda? Zašto srijeda, a ne neki drugi dan u tjednu?«
»Wednesday je nogometni klub. U Engleskoj.«
»Englez, znači?«
»Tako je.«
»O, da«, rekla je Cass i nagnula se da ga bolje pogleda. »Moja vrata su ti
otvorena, dušo.«

25
 Knjige.Club Books

SHEFFIELD, ENGLESKA
23. PROSINCA 1978.

GLAZBA JE PULSIRALA kroz drveni pod i čuo se prigušen šum raskalašenih glasova
- jedni su pjevali, drugi vikali, treći se smijali - sve se to kotrljalo kućom kao
sekundarni soundtrack koji se probijao stubama gore i provlačio ispod pragova
zatvorenih vrata. Alison i Daniel nalazili su se u malenoj spavaćoj sobi u
stražnjem dijelu Kevove kuće; soba bi se prije mogla nazvati ostavom, mjestom
gdje se spremaju beskorisne stvari i odmah budu zaboravljene. Tu su bile
neuredne hrpe starih novina i časopisa, stari crno-bijeli televizor, kavez za hrčke,
kovčeg sa zahrđalim, razbijenim lokotom, kartonska kutija puna uništenih kistova
za farbanje zidova, rola linoleuma s uzorkom oblutaka i nemarno složena
masa gustih narančastih zavjesa, iako na prozorima nije bilo nijedne pa je soba
bila osvijetljena jarkom žutom svjetlošću što je dopirala od ulične lampe ispod
prozora. Alison je ležala na leđima, u Danovim rukama, na gomili kaputa i jakni,
na uskom krevetu. Dan ju je grlio oprezno, kao da bi se mogla slomiti svaki čas;
zapravo, ona se toga i bojala.
Osjećala se nekako krhko, tanko kao papirnata maramica. Maloprije dok je
plesala, osjećala se tako ispunjeno, tako samouvjereno, i znala je da je Daniel
gleda, znala je koliko je dobro izgledala; ali sada nije imala pojma što se očekuje
od nje, nije imala pojma što Daniel očekuje od nje. Osjećala se glupo, jadno, kao
da ne zna što bi sa sobom.
Daniel je pak znao što bi - znao je točno što želi raditi - ali osjećao je da ona
drhti sa svakim udahom i izdahom, i bila je sva nepomična, kao osoba koja čeka
lošu vijest. Zatvorila je oči i ispustila još jedan drhtav uzdah, a on ju je upitao:
»Jesi li dobro?« Kad ih je ponovno otvorila, nije ništa odgovorila, ali je gledala
ravno u njega jer je njegovo lice bilo točno iznad njezina; podupirao se laktom
jedne ruke, a drugu je ležerno prebacio preko njezina trbuha. Ona je kimnula
glavom, a on se spustio da je poljubi. Ovo mi nije problem, pomislila je, ovo sam
već radila. Usnice su joj bile tople i suhe na njegovima, a on je pazio da ne
navaljuje previše, da ne ispadne previše napaljen, previše očajan, pa se odmaknuo
od njezinih usta i ljubio joj lice, a kad je zatvorila oči, poljubio joj je i vjeđe. Ona
se sada napokon malo opustila i napola se okrenula prema njemu, tako da su im
tijela bila priljubljena; ohrabren ovim, zaokupio ju je poljupcima i zavukao prste
u njezinu kosu, pa joj kliznuo niz obraz, niz vrat, niz rame. Njezina košulja bila je

26
 Knjige.Club Books
glatka pod njegovom rukom i uskoro je pronašao otvor, pa golu kožu, i na kraju
dojku. A onda se ona uspravila i sve je prestalo.
»Što je?« rekao je, omamljen od želje, pa se s mukom i on uspravio.
»Ništa.«
»Reci, što se dogodilo?«
»Ne znam. Jednostavno...« Utihnula je i oštro odmahnula glavom, kao da
samoj sebi ide na živce. Nije htjela pogledati u njega, ali kad joj je dodirnuo rame
i nježno je gurnuo da ponovno legne, ona je popustila, pasivno se ispružila i
gledala u njega. I on je gledao u nju, upijao ju je.
»Alison Connor«, rekao je.
»Daniel Lawrence.«
»Pogledaj se samo.«
»Što?«
»Prokleto si lijepa.«
Ona se nasmiješila.
»Ovo je prvi put da si se nasmiješila, u cijeloj večeri.«
»Oprosti«, odvratila je. Posegnula je prema njemu, primila ga nježno za
potiljak i povukla prema sebi. Ponovno su se ljubili, ali kad je to završilo, on se
odmaknuo, da ona ne bi osjetila kakav pritisak, i samo je legao pokraj nje i držao
je za ruku. Oboje su gledali u strop. Na knaufu je bila ružna krivudava pukotina
pa je izgledalo kao da se soba pokušava rascijepiti napola.
»Ja vidim divovski Toblerone«, rekao je Daniel, a Alison je rekla: »Linija je
previše nepravilna za Toblerone. Više mi izgleda kao munja.« Zamišljeno su
promatrali tu pukotinu, razmatrali njezine mogućnosti. Kroz podne daske i tepih
u sobu se provlačila Blondie, Picture This, opet. Kaseta je krenula ispočetka,
pomislila je Alison i zapjevušila uz pjesmu, tiho.
»Pa ti znaš pjevati«, rekao je Daniel, a ona se zacrvenila i odvratila: »Ma,
tako-tako.«
»Ne, ne, ti baš znaš pjevati. To je bilo lijepo, pjevaj još.« Premda se nasmijala
na ovo, i bila zadovoljna, Alison nije htjela više pjevati, ne na ovakav zahtjev,
nema šanse. »Okej, onda ćemo plesati«, rekao je Daniel.
Alison ga je pogledala. »Dolje?« upitala je sumnjičavo. Nije se htjela vratiti
u gomilu, gdje će Stu Watson blejati u nju, a znalačke oči Tracey Clarke donositi
svakakve zaključke kad vide da su se Alison i Daniel vratili.
»Ne, nego ovdje«, rekao je Daniel. »Sami.«
Alison je bacila pogled na sobu, na pod, na razbacanu starudiju. »Ima li ovdje
mjesta?«
»Naravno. Dođi, ti voliš ovu stvar.«
»Kako znaš?« Začuđeno ga je pogledala, a on joj je namignuo.

27
 Knjige.Club Books
»Pogodio sam, valjda. Dođi«, rekao je opet.
Skočio je s kreveta, vješto se prebacivši preko nje, pa joj je galantno pružio
ruku. Ona se nasmijala, primila ga, i onda su stali jedno uz drugo, usred tog
nereda, i zaplesali: u ritmu, slatkom, nespretnom, improviziranom.

Čitavi dijelovi Attercliffea bili su u procesu rušenja, u skladu s gradskim

planovima da se uklone stare derutne zgrade i četvrt nanovo izgradi, pa dok je
Daniel pratio Alison kući nakon tuluma kod Keva Cartera, činilo se da hodaju
ratnom zonom: nizovi miniranih kuća, hrpe razbijene opeke i smrvljene žbuke,
domovi pretvoreni u prah. Ovaj dio grada bio je sušta suprotnost Nether Edgeu,
četvrti u kojoj je živio Daniel; kad god bi u prošlosti razmišljao o Attercliffeu,
pomislio bi: kakva rupetina, pripizdina osuđena na propast, smrtna kazna
Sheffieldu.
Ali pokazalo se da taj Attercliffe sadrži Alison Connor, a ona je za njega bila
kao čudesno otkriće, pa više nije bio svjestan ničega osim njezinih koraka, koji su
pokušavali uhvatiti njegov ritam, ali im nije baš uspijevalo, i njezinih uskih
ramena skrivenih ispod kaputa, i čistog mirisa njezine kose. Najprije se protivila
tome da on ide s njom na autobus nakon tuluma, pa je onda htjela da se pozdrave
na autobusnoj stanici, ali on je nije htio poslati samu u tamu, a i ona je morala
priznati da joj je bilo lijepo s njim, ma i više nego lijepo - bilo je predivno, i zato,
da, imalo je smisla da budu zajedno još malo, prije nego što ih Božić oboje stavi
u kućni pritvor. Napokon je pronašla glas; ne samo da više nije šutjela, nego
nije mogla prestati govoriti. Dobro je poznavala glazbu i znala je što joj se sviđa:
post-punk, uglavnom, Costello, Blondie, the Buzzcocks, i onaj novi bend s novim
zvukom, the Human League, momci iz Sheffielda. Daniel je poznavao taj bend,
on i Kev i Rob bili su na više njihovih koncerata, čak su poznavali Martyna
Warea i Daniel je uspio ubaciti ovo u razgovor, ali ona je sada govorila o Božiću
i o tome kako mrzi te dane i tu lažnu druževnost i agresivni komercijalizam - a on
je pomislio kako nikad u životu nije izgovorio riječ »druževnost«, niti je čuo ikoga
drugog da je izgovara, a onda se zapitao je li ona suviše pametna za njega, pa
se zapitao je li ovo sada možda neprikladan trenutak za jedan sočan poljubac.
Naime, očajnički, zbilja očajnički, htio je stati i pritisnuti je uza zid, i ljubiti je sve
dok ne iziđe sunce. Ali umjesto toga je rekao: »Hm, Božić je razlog zašto je Kev
Carter imao tulum, pa možda i nije tako loše.«
Alison se nasmijala, a njemu je taj smijeh zvučao kao glazba. Pomislio je,
Isuse Bože, što mi se to događa?
»Stu Watson je totalni ljigavac«, rekla je. »Ali on je bio jedina osoba ondje
koju sam poznavala.«
»Treba ga žaliti«, Daniel je odvratio. »Sviđaš mu se. Svima se sviđaš.«
Alison se zaustavila, naglo. »Molim?«
»Istina je. Imaš cijelu vojsku obožavatelja.«

28
 Knjige.Club Books
»Ma nemoj. Otkad to?«
On je slegnuo ramenima. Nije joj mogao pročitati ton. Možda je iskreno
zbunjena, možda se naljutila, možda se osjeća polaskano.
»Znaš,« rekla je, »živim ovdje cijeli život, viđala sam te u autobusu otprilike
četiri puta na tjedan u posljednjih pet godina, a ti me nikad nisi ni pogledao, do
prošlog tjedna.«
Još su stajali na ulici i gledali jedno u drugo. Ona je zatim prekrižila ruke.
Aha, pomislio je on, ljuta je.
»Nije istina«, odvratio je. »Gledao sam te, i to dugo. Ali bio sam prevelika
budala da išta poduzmem.«
Otvorila je usta da nešto kaže, a onda se predomislila, prišla mu, obavila mu
ruke oko vrata i poljubila ga. Ljubila ga je dugo, a on je mislio: kako je lijepa. To
je bila jedina misao u njegovoj glavi. Alison je preplavila cijeli njegov um.
Kad ga je prestala ljubiti, odmaknula se korak i nasmiješila se, ponovno dobre
volje.
»Odavde ću sama«, rekla je.
Njemu sada više ništa nije bilo jasno. »Molim?« Jednostavno nije mogao
pratiti ovu djevojku, bila je nestalna poput žive.
»Ozbiljno. Ovo je bio poljubac za laku noć. Imam još malo do kuće. Ovdje se
rastajemo - živim iza ugla.«
Nije imao pojma gdje ona živi, i hvatala ga je panika na pomisao da će
nastaviti sama ovim mračnim ulicama. »Ali želim te vidjeti kako ulaziš u kuću«,
rekao je.
»Nema potrebe.«
Počela je uzmicati, unatraške, tako da joj je još uvijek mogao vidjeti lice.
»Alison!«
»U redu je«, rekla je. »Stvarno.«
»Ali nije u redu meni«, rekao je i pošao za njom, a ona je podignula dlan
prema njemu.
»Molim te«, rekla je tiho. »Molim te, nemoj«, a nešto u načinu na koji je to
izgovorila natjeralo ga je da stane; ona mu je zatim okrenula leđa i otrčala.

Peter je otvorio vrata prije nego što je Alison pokucala. Nasmiješila mu se s

olakšanjem. Bila je sva zadihana od trčanja do kuće, koja je bila puno dalje nego
što je rekla Danielu, ali glavno da je stigla.
»Je li ona još budna?« pitala je brata.
Peter je kimnuo glavom i zakolutao očima. »I on je ovdje.«

29
 Knjige.Club Books
Peter je bio u svojoj radničkoj jakni, takozvanoj magarećoj1, i čizmama s
metalnim kapicama.
»Tek si stigao ili odlaziš?« Alison je upitala.
»Odlazim.«
Snuždila se. »Neobično vrijeme za odlazak na posao.«
»Poslali su nekog malog po mene. Ozlijeđena su dva tipa. Ili tri, ne znam.«
Vidio joj je izraz lica pa dodao: »To mi je ekstra lova.«
»Ma znam.«
»Žao mi je. Samo idi ravno gore, ona nema pojma da si došla. Je li bilo
dobro?«
»O, da znaš...«
»Znam. Naroljane budale plešu na Tiger Feet.«
Alison se nasmijala pa prekrila rukom usta. Iz kuće, kroz uski hodnik, dopro
je kreštav, hrapav glas njezine majke: »Jesi to ti, Alison?« Peter je zakolutao
očima.
»Moram ići, mala«, rekao je i onda je otišao. Alison je osluškivala zvuk
njegovih čizama na pločniku, osluškivala ga je sve dok nije iščeznuo, a zatim je
ušla u hodnik i otvorila vrata dnevne sobe, gdje je Catherine Connor sjedila na
kauču, naslonjena na krupnog, glavatog muškarca koji je u jednoj ruci
držao limenku jeftinog piva, a u drugoj cigaretu. Martin Baxter. Martin Bljakster,
kako ga je Peter zvao. Na podu su ležale prazne limenke i masni novinski papir
od prženih krumpirića, a Catherineino lice imalo je onaj kiseli, ratoborni izraz
kakav bi poprimila kad bi previše popila. Usnice su joj bile tanke i stisnute, a
Alison je znala da je to zato što se mora dobro usredotočiti da nešto kaže; kad bi
konačno izgovorila što ima, činila je to polako i pritom joj se petljao jezik.
»Gdje si bila? Na poslu?«
»Ne. Bila sam na zabavi.«
»Opa, s onim dečkom. Kakav je? Htjela sam vidjeti kako izgleda.«
Martin se nacerio, otkrivajući zube sa svijetlosmeđim flekicama, i dodao:
»Ooo, je li? Tko je taj, a?«
»Ne poznaješ ga«, Alison je odvratila.
»Kaži, možda ga poznajem.«
Alison ga je ignorirala. Još je stajala na vratima, spremna na bijeg, ali njezina
majka je potapšala mjesto na kauču pokraj sebe.
1
Riječ je o jakni od tvrde vunene tkanine, s nepropusnim PVC ili kožnim ojačanjem na
ramenima, kakve su, pogotovo sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća, nosili radnici u
Engleskoj. Naziv »magareća jakna« (eng. donkey jacket) vezuje se uz izraz »magareći rad«
(mukotrpan, težak rad, eng. donkey work). U ono doba radnici često nisu imali uniforme i ova
jakna ih je najbolje Štitila od hladnoće, (nap. prev.)

30
 Knjige.Club Books
»Sjedni«, rekla je. »Zašto stojiš?«
Soba je zaudarala: ustajala mješavina dima cigareta i vatre, miris piva i
masnoće u kojoj su se pržili riba i krumpirići. Alison je samo htjela otići gore i
biti sama s knjigama i gramofonskim pločama i svojim mislima, ali sjela je da
izbjegne scenu, a Catherine se odmah - iako ne bez muke - odmaknula od Martina
i naslonila se na Alison. Rame joj je bilo tvrdo i oštro; ovih dana bila je sama kost
i koža. Pogledala je u Alisonine wranglersice i odmahnula glavom.
»Uvijek u hlačama.«
»To su traperice«, rekla je Alison.
»Ista stvar. Obuci suknju, pokaži momcima noge.«
Martin je podrignuo pa dodao: »Momci vole kad cura nosi suknju.«
Nekoliko minuta svi su šutjeli. Martin je mućkao pivo u limenci i piljio u
grijalicu. Catherineine oči bile su zatvorene i disanje usporeno, kao da će zaspati.
Alison je još malo pričekala, a zatim rekla: »Već je kasno. Idem u krevet.«
Oči njezine majke naglo su se otvorile. »A gdje je Peter otišao?« pitala je
žalosnim glasom, gledajući oko sebe kao da je Peter još prije sekundu-dvije bio
ovdje, kao da je njegova odsutnost boli i iznenađuje.
»Na posao, glupačo«, rekao je Martin, a Catherine se nasmijala i odmahnula
rukom.
»Ah, da«, rekla je.
Lice joj je bilo natečeno od alkohola i umora. Na mjestima je još bilo šminke,
razmazane; bila se našminkala prije nego što je Martin došao, ostali su još tragovi
plavog sjenila na kapcima i mrlje ružičastog rumenila na jagodicama. Alison se
vješto izvukla s mjesta na kojem ju je majka prikliještila, i čim se ona
maknula, Catherine se stropoštala, usporeno, na rukohvat kauča, i počela
se bespomoćno smijati. Alison je ustala i krenula prema vratima, a Martin je
rekao. »Ej, vraćaj se, ’ko ti je rek’o da mo’š ići?« Međutim, izgovorio je ovo
bljutavo, bez imalo energije, pa se Alison nije ni okrenula dok je izlazila iz sobe.

31
 Knjige.Club Books

EDINBURGH, ŠKOTSKA
1. STUDENOGA 2012.

DAN I KATELIN, Duncan i Rose-Ann: svakog četvrtka navečer pokazivali su svoje

znanje na tjednom pub-kvizu Gordona Fullera. Duncan je bio taj koji je sve njih
uveo u svijet kvizova. Duncan Lomax, sa svojim kolekcionarskim navikama i
znatiželjnim umom, pohranjivao je činjenice kao što je pohranjivao LP-ove u
svojoj prodavaonici ploča; ništa nije volio više od prilike da se pohvali svojim
kviz-majstorstvom. Ovo troje bili su mu itekako potrebni, jer griješio je onda kad
je bio sto posto siguran da je u pravu, a Rose-Ann nikad nije dala da on bude taj
koji drži olovku jer se nikad nije htio konzultirati s ostalima. »On ne
surađuje,« govorila je, »to što on radi je čista autokracija.«
Ova dva para stigla su u isto vrijeme, svaki iz svojeg smjera, žurnim korakom
ulazeći u pub da izbjegnu kišu koja samo što se nije spustila. Katelin i Rose-Ann
zagrlile su se kao da nisu još jučer bile skupa na ručku u Ulici Victoria.
Njih dvije upoznale su se preko njih dvojice, ali to prijateljstvo sada je imalo
vlastiti život. Sestre u duši, govorila je Rose-Ann, no ona je bila podrijetlom
iz Kalifornije i uvijek je izvlačila takve fraze. Žene su se smjestile na uobičajeno
mjesto - u stražnji dio prostorije, u separe u niši, na starinsku drvenu klupu koja
je bila duga taman za njih dvije - i čavrljale su dok su čekale pića. Dan i Duncan
stali su za šank i naručili dvaput po pola litre točenog piva i dvije čaše crnog
vina. U pozadini je svirala pjesma Astral Weeks. Upravo je to bio jedan od razloga
zbog kojih su dolazili u Gordonov pub; taj tip imao je besprijekoran ukus.
Gordona nije bilo briga ni za veselo ni za moderno, osim kad je on htio slušati
veselo i moderno. Uvijek je puštao samo ono što on želi slušati, pa ako je izabrao
Van Morissonove balade, puštat će se Van Morissonove balade.
»Ovaj album mora biti zakonom propisan«, rekao je Duncan dok su čekali
pića.
»Istina. Trebali bi ga davati s cjepivom za dječju paralizu.«
»Odlična ideja! Neka vlada preuzme odgovornost za glazbeni ukus svakog
djeteta.«
Dan se nasmijao. »Tako je. Astral Weeks i Abbey Road, za svaki slučaj.«
»Slušaj,« nastavio je, gledajući preko ramena prema separeu gdje su sjedile
žene, kao da se boji da bi ga Rose-Ann mogla čuti i ušutkati ga, »imam ideju.« A

32
 Knjige.Club Books
onda, kao čovjek koji ima samo jednu priliku da iznese svoj veliki naum, žurno je
izložio plan o osnivanju diskografske kuće, indie-folk/rock organizacije, gdje
bi skupio cijelu svoju kolekciju briljantnih, neprilagođenih introverata. Htio je da
mu se Dan pridruži u ovom pothvatu.
»Eto prilike za ulaganje«, rekao je. »Deset milja će biti dovoljno.«
»Dovoljno za što?« Dan je upitao.
»Da pokrenemo cijelu stvar.«
»Znači, ja pet, ti pet?«
Duncan se trznuo i napravio laganu grimasu. »Stari, pa znaš da sam ja bez
kinte, a ne mogu trošiti Rose-Anninu lovu na nešto ovakvo.«
»Kužim, ja deset, ti ništa.«
»Ništa osim mojeg beskrajnog talenta i energije i nepogrešivog uha«, rekao
je Duncan. »A to ti je zlatna poluga, frende.«
Dan se nasmijao. »Mojih deset milja bi otišlo kvragu«, rekao je. »Novac
bačen u vjetar. Da ti kažem što bi mogao napraviti? Izaberi najbolje od svojih
talenata iz East Neuka, sredi im gaže, podigni malo prašine, da se čuje za njih.
Eto, to možeš.«
»Možeš i ti.«
»Ne trebam ti ja za to.«
»Ali, Dan, otvaranje diskografske kuće...«
»...bi bio put u to da nas sjebe netko veći i bogatiji od nas.«
»Dobro«, odvratio je Duncan. »U redu. Onda ćemo napraviti ovo drugo.«
Gordonova kći Meredith spustila je pred njih krigle i pritom se prolilo malo
piva po uglancanom drvu, pa se okrenula i otišla po vino.
»Upravo je prolila pedeset penija«, rekao je Duncan.
»Ima facu kao da bi najradije bila negdje drugdje«, dodao je Dan.
»Onda? Hoćemo li krenuti u to?« Duncan je pitao.
Dan je slegnuo ramenima, duboko skeptičan, ali Duncan je nastavio:
»Odlično«, kao da je sve dogovoreno. Kad im je Meredith opet prišla, noseći dvije
čaše vina, zgrabio je krigle i rekao: »Brzo joj to uzmi, prije nego što prolije pola«,
i zaputio se oko prepunih stolova prema Katelin i Rose-Ann. Dan ga je
slijedio. Donio je vino za stol, žene su se odmah kucnule čašama, a Katelin je
rekla: »Za naše putovanje.«
»Za naše putovanje«, ponovila je Rose-Ann.
»Hm?« Duncan je bio zbunjen.
»Idemo na putovanje?« pitao je Dan.
»Vi ne idete«, rekla je Katelin.
»Ali idemo nas dvije«, dodala je Rose-Ann.

33
 Knjige.Club Books
Izvodile su ovo ponekad, ovu iritantnu ali uigranu foru gdje dovršavaju
rečenice jedna drugoj ili bacaju interne šale.
»Baš lijepo«, rekao je Dan, promišljeno opušten i s promišljenim
odobravanjem.
Duncan nije bio tako nadaren za glumu i iskreno se čudio. »Molim? Pa gdje
idete? Aha, idete u Cambridge? U posjet Alexu?«
»Ah, muški«, Rose-Ann je dobacila Katelin. »Oni jednostavno ne vide širu
sliku.«
»Ali, čekajte malo,« rekao je opet Duncan, »čiji ćete auto uzeti?«
»Rentat ćemo auto, Duncane«, Katelin je odvratila, strpljivo, pa se okrenula
prema Danu. »Pogodi gdje idemo.«
On joj se nasmiješio, uzeo svoje pivo, otpio gutljaj, odložio kriglu.
»Hajde«, rekla je ona opet. »Nikad nećeš pogoditi.«
»Santa Monica«, rekao je. »Sletjet ćete na JFK, a onda ćete autom kroz
Sjedinjene Države, sve do Kalifornije.«
Žene su piljile u njega.
»Dan Lawrence, stvarno mi nekad ideš na jetra«, rekla je Katelin, ali se
smijala.
»Znači, šalile ste se? Ne idete?«
»O, idemo. Upravo smo se dogovorile dok ste vi bili za šankom«, rekla je
Rose-Ann. »Dugo smo to priželjkivale, ali sada skidamo okove.«
»Kakve okove?« upitao je Duncan.
»Ah, najdraži Duncane«, rekla je Katelin. »Nema okova, to je samo
metafora.«
»Ali neće vas biti sigurno par tjedana!«
»Pet ili šest«, objasnila je Rose-Ann.
»Ma vi se zajebavate!« Pogledao je u Dana da podijeli s njim svoj šok i
nevjericu, ali Dan je u ovome vidio samo dobru stranu: potencijalnih šest tjedana
života bez monitoringa, bez prigovaranja, bez zapitkivanja. A Katelin će koristiti
da se malo makne od svega, jer on je znao koliko je to dobar osjećaj, i sam je to
radio kad je putovao za bendovima i zadržavao se katkad i dulje nego što je to
bilo nužno.
Dakle, Dan je u sebi slavio zbog ovog Katelinina poriva, ali kad je ona rekla:
»Bit će divno!« on je samo dodao: »Da, prijeći ćete tri tisuće milja vozeći se
šezdeset milja na sat u unajmljenom autu. Ma savršeno.«
»Ljubomoran si«, rekla je Katelin. »Vidno ljubomoran.«
»Nisam uopće. Dobro, možda jesam malo. Snimit ću ti par kompilacija da ti
brže prođe vrijeme.«

34
 Knjige.Club Books
»Hvala,« rekla je Katelin, »ali to će biti kao da mi sjediš na stražnjem sjedalu.
Nas dvije planiramo razgovarati, i tu i tamo slušati lokalne radijske stanice koje
puštaju country. Je li tako, Rose-Ann?«
»WJLS, the Big Dawg«, odvratila je ona američkim južnjačkim naglaskom.
Obje su prasnule u smijeh.
A onda je Gordon za šankom pročistio glas u mikrofon.
Izgledao je nedokučivo kao i inače: ozbiljan, autoritaran, strog; motrio je
prepun pub svojim očima od čelika, u potrazi za onima koji krše pravila i onima
koji se prebrzo naroljaju.
»Idemo, ljudi,« rekao je, »gasite takozvane pametne telefone i maknite ih s
dohvata; koga vidim da gugla bit će izbačen i bit će mu zabranjen ulaz četvrtkom
zauvijek. Napišite ime svojeg tima na papir s odgovorima, čitko, molim, a isto
vrijedi i za odgovore. Sve što ne budem mogao pročitati smatrat će se netočnim,
a rasprave neće biti, moja je zadnja. Olovke u ruke, slijedi kviz broj dvjesto
jedanaest. Meredith će«, zastao je da pokaže na svoju namrgođenu kćer, koja je
stajala iza šanka i proučavala si nokte, »donijeti svakom stolu papir s pitanjima,
kad za to dođe vrijeme, a vi ćete unutra upisati svoje odgovore za ocjenjivanje.
Prvi je krug pitanja, koji upravo počinje, iz književnosti.«
»To znači da ti preuzimaš, Rose-Ann«, rekao je Dan i izvadio iPhone iz džepa
jakne da ga isključi. Na zaslonu je pisalo: @AliConnorWriter te prati.
Zastao je, podignuo obrve, nasmiješio se. Nisi se baš žurila, curo, pomislio je.
Tri tjedna nakon što je on postao njezin pratitelj.
»Ugasi mobitel«, Katelin mu je rekla. »Ili će ti Gordon iščupati crijeva.«
»Koji je dobitnik Nobelove nagrade za književnost«, otpočeo je Gordon,
»ujedno bio poznat kao vrstan igrač kriketa?«
»To je sport, a ne književnost«, pobunila se Katelin glasno, u nadi da će je
Gordon čuti. Rose-Ann je vratila papir, skupa s olovkom, Danu na drugi kraj stola.
»Mislim da je Golding igrao kriket«, rekao je Duncan svojim kvizovskim
šapatom.
Dan je sada mislio samo o Alison Connor, čiji je šesnaestogodišnji duh
okrenuo njegovo lice prema svojem. Tamnosmeđa kosa, miris svježeg zraka i
tajnovitost koja ga je uzrujavala do bola.
»Dan?« zazvala ga je Rose-Ann.
»Molim?« rekao je, sjetivši se odjednom gdje se nalazi. Telefon mu je još bio
u ruci.
»Ugasi jebeni mobitel«, Rose-Ann je rekla kroz zube.
»I odgovori na jebeno pitanje«, dodala je Katelin kuckajući kažiprstom po
papiru ispred njega.
»To je William Golding.« Ovo je bio Duncan, koji se naginjao prema njemu
i panično šaptao. »Skoro sam siguran.«

35
 Knjige.Club Books
»Koje je bilo pitanje?« Dan je upitao. Isključio je telefon i gurnuo ga natrag
u tamno, toplo prostranstvo džepa. Evo, Alison Connor, pomislio je, ovdje ćeš biti
na sigurnom neko vrijeme.
Katelin je uzdahnula. »Nobelova nagrada za književnost, vrstan u kriketu, tko
je to?«
»Ah, da«, rekao je Dan. Uzeo je olovku i napisao Samuel Beckett. Duncan je
virio u odgovor.
»Jesi siguran?« pitao je. »Ja bih se zakleo da je to doista bio William
Golding.«

Kad je Dan još bio Daniel, dijelio je sobu sa starijim bratom Joeom, koji je danju
radio u sportskom centru, a noću je bio sljedbenik sjevernjačkog soula, smjera u
glazbi koji se razvio šezdesetih godina na sjeverozapadu Engleske; Joe bi stopirao
do Wigan Casina, noćnog kluba i kultnog mjesta sjevernjačkog soula, kad god
je mogao, uvijek sa sobom noseći talk kojim je podmazivao potplate cipela da mu
bolje kližu dok pleše. Njihova sestra Claire - četiri godine starija od Dana, dvije
godine mlađa od Joea - slušala je Osmonde i samo Osmonde, kao da bi
produbljivanje glazbenih navika bila izdaja njezina zavjeta mormonima. U
kućanstvu Lawrence postojao je samo jedan gramofon, i bio je Joeov, pa kad god
je on bio kod kuće, Dan je slušao Velvetse, Pearlse i Dellse, i gledao svojeg brata
kako izvodi svakojake plesne pokrete na velikom komadu lezonita što ga je bio
prilijepio za tapison u svojoj spavaćoj sobi, a kad bi Joe otišao na posao ili na
svoju odiseju u Wigan, gramofon bi zaposjela Claire i čitavu bi sobu ispunili
sladunjavi ritmovi Donnyja Osmonda i njegove braće. Daniel je tolerirao ovaj
status quo do svoje trinaeste godine, a onda je kod jednog prijatelja prvi put čuo
Genesis i krenuo na vlastito glazbeno putovanje: putovanje koje ga je dovelo tu
gdje je sad, putovanje koje zapravo nikad nije ni završilo.
U početku mu je Genesis davao sve što mu je trebalo, ali onda je otkrio Pink
Floyd, King Crimson, Cream. Nekoliko užarenih mjeseci bio je izdavač, urednik
i glavni glazbeni kritičar u vlastitom, rukom pisanom fanzineu o progresivnom
rocku, koji je »izlazio« pod nazivom Mi i oni. Nagovorio je majku da mu pravi
kopije u uredu čeličane Hadfield, gdje je radila kao osobna pomoćnica glavnog
direktora, pa ih je prodavao u školi, dva penija primjerak. Ovo izdavačko
poduzeće propalo je, međutim, nakon što je Dan krenuo u novi poslovni pothvat,
snimao je kompilacije za tulume, koje su ljudi mogli iznajmiti i vratiti. Kasete su
imale naslove poput Zračna gitara, Kažnjivi užitci, Val vrućine, a Dan se smatrao
vrlo dovitljivim i organizirao ih je tako da ste, ako ste htjeli zadovoljiti sve
prisutne na zabavi, morali unajmiti više od jedne kasete. Nitko mu, doduše, nije
plaćao pa je i od tog posla odustao, ali dotad je već razvio naviku snimanja
kompilacija pa je s time i nastavio, snimao je prave kompilacije, miksane kako
treba, samo za sebe, ili za prijatelje, ili za djevojke koje su mu se sviđale;
obraćao se ljudima kroz glazbu. Mislio je o sebi tada kao o ključu pomoću kojeg
36
 Knjige.Club Books
prava glazba dopire do svijesti neiskusnih, zabluđenih, neobrazovanih, i smatrao
je, u svojoj šesnaestoj, sedamnaestoj, čak i osamnaestoj godini da ne postoji
njemu draga osoba čiji život ne bi mogla popraviti, i to nemjerljivo, kompilacija
Dana Lawrencea.
A onda se pojavila Alison Connor i on je pomislio kako je rođen za to da
snima kompilacije za ovu djevojku, ali ona mu je samo pristojno rekla hvala i
objasnila da voli slušati glazbu na drugi način: slušala je samo cijele albume, od
početka do kraja, zato što je autor to tako namijenio. Dan je razmišljao o tome,
ove tmurne, kišne večeri, dok je žurio s Katelin kući iz puba: razmišljao je o tome
kako ga je to bilo razočaralo, a istodobno zadivilo, uznemirilo, zapanjilo. »Znam
da je tako autor namijenio«, bio joj je rekao. »Naravno da to znam. Ali
kompilacije su nešto sasvim drugo, zar nije tako?«
»Ma radi se o tome što... kad čujem, naprimjer, Alison, onda želim odmah
nakon toga čuti Sneaky Feelings. Jednostavno sam takva. Izludi me kad nakon
toga počne Fleetwood Mac ili Thin Lizzy.« Lagano ga je gurnula laktom da vidi
kako je primio ovo njezino odbijanje. »Žao mi je«, rekla je, iako je on znao da joj
zapravo nije žao.
Danova ruka u džepu stiskala je mobitel na čijem je zaslonu i dalje stajalo
@AliConnorWriter te prati. Alison je bila prva djevojka koja je znala o glazbi
koliko i on, i imala je dovoljno streljiva da ga sravni sa zemljom kad bi joj
zasmetale njegove samouvjerene tvrdnje. Prva djevojka? Jedina djevojka, ako
ćemo iskreno, osim onih koje su radile za NME, gdje je glazba bila poput
religije. Ali među ženama koje je Dan poznavao u redovnom, stvarnom svijetu,
Alison Connor bila je i ostala nenadmašna.
»Nisi baš bio u formi večeras«, rekla mu je Katelin; njezin glas odjednom ga
je povukao natrag u sadašnjost: Stockbridge, Ulica St. Stephen, kišne kapi kao
svjetlucave strelice padaju s noćnog neba ravno na njihova lica.
»Pa, bilo je dosta teško«, rekao je Dan vrativši se ondje gdje treba biti. »I nije
bilo pitanja o nogometu.«
»Nisam na to mislila.«
»Nego na što? Joj, ova kiša!«
»Ne znam, svako toliko trebalo te podsjećati na to gdje si.«
»O, dobro sam ja znao gdje sam«, Dan je odvratio. »Rješavao sam kviz i
spašavao nam obraz dok ste ti i Rose-Anne cugale i zajebavale se. Eh, da, dobra
je to ideja, putovanje u Santa Monicu.«
»Znam. Tražit ću kratki dopust u idućem semestru«, rekla je Katelin. Primila
ga je pod ruku da se ugrije. »Ne bih htjela na to potrošiti ljetne praznike.
Razmišljale smo da krenemo krajem prvog i da se vratimo u prvom tjednu trećeg
mjeseca.«
»Pa to je brzo. Neće im biti drago na faksu, bojim se.«
»Ali morat će malo stisnuti zube. Profesori uvijek uzimaju studijske dopuste.«
37
 Knjige.Club Books
»Pa da.«
»A i ti si dovoljno često putovao, i ostavljao me samu s Alexom kad je bio
mali. Bila sam luda.«
»Hej! Jesam li ijednom prigovorio što ideš?«
»Ne, zato što upravo onemogućujem tvoje prigovore.«
Dan se nasmijao. »Nema potrebe za tim. Stvarno nemam ništa protiv. Samo
idi.«
»Da, Alex me očito više ne treba, a ti ćeš se sasvim dobro snaći bez mene.
McCulloch ionako voli samo tebe, neće ni primijetiti da me nema.«
Dan se nasmijao. »Ali primijetit će na tvojem poslu.«
»I bolje im je da primijete.«
Katelin je radila na sveučilištu, u savjetovalištu za studente, gdje je gasila
brucoške krize svih mogućih razmjera i oblika. O novopečenim studentima znala
je samo jedno - njihove probleme, pa kad se Alex prije dvije godine upisao na
Cambridge, rekla mu je da bi mogao iskusiti depresiju, usamljenost,
seksualnu tjeskobu ili napade panike. »Sve je to sasvim normalno«, rekla mu je.
Alex i Dan su umirali od smijeha, a Katelin, koja se rijetko znala smijati na svoj
račun, samo je rekla: »Da, da, dobro. Zaboravila sam da ste vas dvojica
najpametnija.«
»Šest tjedana u Americi«, rekao je Dan. Ušli su u kuću, skinuli mokre jakne,
stresli sa sebe kišu. Katelin se pogledala u ogledalo u hodniku i rekla: »Vidiš li
mi sijede u kosi? Ja mislim da ih vidim.«
»Ne«, rekao je Dan gledajući u njezin odraz. »Ja ne vidim nijednu sijedu.
Znaš, mogla bi ići na koncerte, razne, od istoka prema zapadu. Mogu ti provjeriti
gdje tko svira, ako hoćeš?«
Katelin ga je pogledala i umorno uzdahnula. »Zašto bih odjednom išla na hrpu
koncerata?«
»Ne znam, možda zato što odjednom želiš ići na turneju po Americi.
Naprimjer, možeš slušati bluegrass u Kentuckyju. To bi za mene bio raj na
Zemlji.«
»Dan, kad bih ti rekla da se ne petljaš, bi li se uvrijedio?«
»Ne bih«, odvratio je Dan.
»Dobro. Ne petljaj se.« Zijevnula je, iznenada i silovito, u svojem stilu; već
je odavno prošlo njezino vrijeme za krevet. »Ajme, mrtva sam umorna«, rekla je.
»Odoh u krevet.« Krenula je stubama gore i, ne osvrćući se, dobacila: »Samo budi
tiho, može?«
»Stavit ću slušalice«, odvratio je Dan. »Nećeš čuti ni a’.«
»Eh, da, pusti psa van da se popiša.«
»Evo, idem.«

38
 Knjige.Club Books
»I ne zaboravi ugasiti svjetlo.«
»Hej,« Dan se pobunio, »pa nisam ja Alex«, ali ona ga nije čula, već je bila
gore i zatvarala vrata spavaće sobe, pa je on otišao u kuhinju i pustio McCullocha
van na stražnja vrata da ponjuši vlažni noćni zrak. Upalio je radio, prebacio
stanicu s Katelinina Radija 4 na svoj omiljeni Radio 6. Taman je svirao Richard
Hawley i plakao za čovjekom na mjesecu, što Katelin nije mogla čuti jer je
Richard plakao u svojem podrumu. A zatim je upalio mobitel da pronađe Alison;
vidio je da se zamalo utopila u moru novih notifikacija, koje su noćas bile potpuno
nevažne. @AliConnorWriter te prati; to je bilo sve što je htio. I da, tu je, čeka da
on obrati pozornost na nju. Maknuo je hrpu časopisa s kauča i sjeo, pa se zapitao:
je li ovo djetinjasto? Ovo gorljivo zanimanje za ženu koju je poznavao davno, dok
je bila još djevojka? A onda je pomislio: kvragu sve, život je jedna čudna,
prekrasna pojava, i to nije bilo koja djevojka, to je Alison Connor. Kliknuo je na
njezin profil da vidi što je napisala od posljednjeg puta kad je gledao: ništa baš,
samo nešto što nije razumio, namijenjeno ženi po imenu Cass Delaney, koju je
Dan sada poznavao - nakon dvije-tri minute uhođenja otkrio je da radi kao
novinarka u Sydneyju, piše za dnevne novine Australian Financial Review.
Razmotrio je činjenicu da Alison Connor zna da Daniel Lawrence još postoji i da
je, nakon što je to otkrila, odlučila biti pristojna i dati mu do znanja da to zna.
Pogledao je koliko je sati u Adelaideu. Pa je opet gledao u njezinu profilnu sliku.
Pomislio je da bi zbilja trebao pročitati njezinu knjigu, iako već desetak godina
nije čitao ništa osim biografija glazbenika. Uz to, užasavala ga je pomisao da mu
se knjiga možda neće sviđati. Uskoro je začuo McCullocha kako grebe po vratima
pa ga je pustio unutra, a zatim su sjeli na kauč, jedan pored drugoga; McCulloch
je gledao u Dana dok je ovaj pokušavao složiti poruku za Alison. Dan je proteklih
nekoliko tjedana razmišljao i odlučio: ako i ona njega počne pratiti na Twitteru,
kratka, izravna prijateljska poruka bit će pun pogodak. Ali, kvragu, sve što je
pokušao napisati zvučalo je besmisleno. Hej, Alison, ne mogu vjerovati da te
vidim ovdje! Ili Hej, Alison, kako život? Ili Drago mi je što te vidim, Alison. Veseo
pristup, ozbiljan pristup, zainteresirani pristup - svaki mu je izgledao kao da to ne
piše on nego netko drugi: netko dosadan, netko sasušen, netko kome
@AliConnorWriter vjerojatno ne bi nikad odgovorila. Sjedio je u toj hladnoj
kuhinji dok i McCulloch nije odustao od njega i otišao spavati, i tek kad je i sam
odlučio da je dosta i otišao gore nedovršene misije, na um mu je pala tako
jednostavna a briljantna ideja da je poželio da je još uvijek dolje u kuhinji sa psom
jer bi mogao tu ideju podijeliti s njim. Nije ušao u spavaću nego je produžio u
svoju radnu sobu, gdje je otvorio računalo i potražio Elvisa Costella i the
Attractions pa njihov Pump It Up iz 1978. Odmah ih je ugledao: čisto bijeli studio,
Pete Thomas i njegov savršeni bubanj, Steve Nieve izvodi čarolije sa svojim
rifovima na orguljama, i Elvis, chic geek, osmjehuje se dok pjeva, izvija se na
gležnjevima kao da je od gume. Dan je pogledao spot, više puta. Jebeno genijalno.
I upravo je to ovaj spot trebao poručiti Alison Connor: Sjećaš li se ovoga? Jer za
mene je to nešto nezaboravno.
39
 Knjige.Club Books
Kopirao je link i poslao ga u Adelaide.
Bez riječi, bez poruke. Samo pjesma, koja govori sama za sebe.

40
 Knjige.Club Books

ADELAIDE, JUŽNA AUSTRALIJA

2. STUDENOGA 2012.

BEATRIZ CARDOZA ŽIVJELA je s obitelji McCormack punih pedeset godina, što ju

je činilo kuriozitetom u Adelaideu, pa čak i u raskošnom i razlistanom North
Adelaideu gdje svi imaju novca. U prvim godinama svoje službe, pod strogim
režimom Margaret McCormack, Beatriz se morala kretati kućom potpuno
bešumno i nositi tradicionalnu odoru: crnu haljinu i bijelu pregaču, ali Margaret
sada više nije bilo pa je uživala noseći što joj se sviđa: kute duginih boja i cvjetnih
uzoraka, šarene turbane i marame. Na katu je imala tri prostorije koje su bile samo
njezine: jednostavna mala kupaonica, spavaća soba sa željeznim krevetom,
stolicom za ljuljanje i portugalskom čipkom na prozorima, i dnevni boravak
koji je bio svojevrsna riznica; unutra je bilo raznoraznih porculanskih drangulija
i ukrasnih šarenih kutijica, ogledala s teškim, pozlaćenim okvirima, te jedan
triptih, naslikan suviše živahnim uljanim bojama, koji je prikazivao svetog Petra,
Antuna Padovanskog i Ivana Krstitelja. Zidovi su u svakoj od ovih prostorija bili
modri kao rijeka Douro za ljetnih večeri.
Beatriz je i dandanas pomagala u čišćenju i kuhala za cijelu obitelj. Bila je
kao dar s neba nakon što je Ali rodila djecu; uspavljivala ih je pjevajući im
portugalske uspavanke, učila ih je portugalske riječi kad su klinke bile starije,
pekla im je páes de ló i pastéis de nata za rođendane, kao što je generaciju prije
činila za Michaela i njegova dva brata. Javljala se na telefon - ako je nitko ne bi
uspio preduhitriti u tome - i uzvišeno izgovarala »rezidencija McCormack,
izvolite?«, što je ispunjavalo Ali užasom svaki put kad bi to čula. Beatriz je bila
živući relikt Margarerine pretencioznosti i grandioznosti, to nitko nije mogao
poreći, ali bila je i jako voljena, pripadala je ovdje, i Ali je, na milijun
različitih načina i unatoč svojem ljevičarskom duhu i radničkim korijenima koji
su sezali u daleki Attercliffe, o njoj istinski ovisila. Nije znala da je Beatriz tako
bila i naumila - kad ju je Michael prvi put doveo kući, Beatriz ju je pogledala i
pomislila: evo djeteta koje treba majku. Beatriz je jednako dobro razumjela i to
da Margaret McCormack nipošto nije žena koja bi mogla popuniti to mjesto, pa
ga je zato popunila sama i počela se brinuti o Ali već prvog dana, a Ali ju je
zavoljela bezuvjetno i bezrezervno; i Beatriz je voljela nju, ne toliko koliko je
voljela Michaela i njegovu braću, ali voljela ju je s istom zaštitničkom strašću.
Pazila je na nju, čak i kada Ali toga nije bila svjesna, i vodila je računa da uvijek

41
 Knjige.Club Books
ima što joj treba. Beatriz je razumjela McCormackove; poznavala ih je bolje nego
vlastitu širu obitelj i sve one rođake i nećake i nećakinje u Portu, koji je sada ne
bi prepoznali da sjedne pokraj njih u autobusu. Znala je da je pokojni James, veliki
pater familias, imao niz ljubavnica, od kojih su barem tri došle na njegov sprovod,
i da je Margaretina tiranija često bila samo krinka za nesigurnost i slomljeno
samopouzdanje. Beatriz je znala i to da Michael, najstariji od trojice braće, veliki
uspjeh obitelji, pedijatar iscjeliteljskih ruku i božanstveno dobrog izgleda, previše
voli da je sve po njegovu. Kad je tek stigla u ovu kuću, Ali je još bila Alison, no
Michael ju je, sa svojim australskim porivom da sve krati, uporno zvao Ali,
sve dok je tako nisu počeli zvati i drugi; sve dok i sama sebe nije počela tako zvati.
Beatriz ju je jednom pitala: »Više voliš da te zovu Ali nego Alison?« A ona je
rekla: »Valjda. Znam da to Michael više voli.« A opet, pomislila je Beatriz,
Michael je uvijek Michael, nikad Mike, nikad Mick.
I tako se Beatriz potiho brinula o Ali, kuhala joj čaj kakav voli (oolong, malo
jači), masirala joj stopala i gležnjeve eteričnim uljima kad je bila trudna s Theom,
a zatim i sa Stellom, šivala joj je slatke lanene haljine u obliku mini šatora, u koje
je mogao stati njezin rastući trbuščić. Kuhala joj je čudesnu canja de galinha kad
je bila bolesna, ili tužna, ili jednostavno gladna, a Ali je njoj zauzvrat pravila
izdašne engleske palačinke nedjeljom ujutro, gledala s njom crno-bijele komedije
i stare sapunice, naučila ju je pjevati englesku narodnu On Ilkley Moor Baht at,
koju je Beatriz voljela izvoditi dok bi prala posuđe ili sjedila za šivaćom
mašinom - izvodila ju je sa žarom tipičnim za fado, s naglaskom koji bi zaista
mogao proći kao jorkširski.
Danas je Beatriz sjedila na svojem uobičajenom mjestu u kuhinji, odmah
ispod brujećih lopatica staroga stropnog ventilatora, gdje joj je uzvitlani zrak
hladio lice i glavu. Rukavi roza-ljubičaste kute bili su joj zavrnuti, koščati laktovi
počivali su na kuhinjskom pultu, u rukama joj je stajala šalica jake portugalske
kave. Osluškivala je, pomno, tišinu. U tišini nema ničega lošeg; dapače, Beatriz je
uživala u tišini, ako je to ona prava vrsta tišine, ona umirujuća, lagana,
jednostavna: sveta tišina prazne crkve, naprimjer. Ali ova tišina sada, u kući
McCormackovih, bila je intenzivna, bremenita, a Beatriz je znala da Ali stoji
točno usred te tišine. Ta cura - za Beatriz je ona uvijek bila cura, njezina cura -
bila je u sobi iznad kuhinje, sobi koju je obitelj uvijek nazivala radnom sobom, ali
u koju je do smrti Jamesa McCormacka 1983. godine rijetko tko zalazio. Sada je
bila puna Alinih knjiga i romana - romana koje je Ali čitala, ne onih koje je
napisala. Beatriz je primijetila da Ali uopće ne zanimaju vlastite knjige nakon što
one budu objavljene, pa je tako nije zanimala ni ova najnovija, koja je podignula
toliko prašine, i u novinama, i na televiziji, i na radiju.
Beatriz je nakrivila glavu, pitajući se što se zbiva. Kad Ali radi u toj sobi,
uvijek svira glazba, i svirala je i sada, sve do prije petnaest minuta: čuo se bum-
bum ritam pjesme kakve je Beatriz tek tolerirala, a Ali obožavala; ritam je
prodirao kroz strop, kao i obično, ali zatim, iznenada, više se nije čulo ništa.

42
 Knjige.Club Books
Četvrt sata tišine. Nije to toliko dugo, doduše, ali Beatriz je zapamtila taj fenomen
otprije, javljao se tu i tamo tijekom godina kad bi nastup duboke tišine iz radne
sobe bio zloslutan nagovještaj tuge, nepozvanog gosta iz Aline zatamnjene,
neispričane prošlosti; ta tuga je bila kao rasjed na besprijekornoj površini njihove
svakodnevne sreće. Ali je bila dobra pripovjedačica, smatrala je Beatriz, no svoje
je tajne čuvala samo za sebe.
»Ali, curo moja«, Beatriz ju je dozivala, prislonivši dlan uz usta da pošalje
svoj glas gore, kroz strop.
Ništa. »Ali?« Ništa.
Ovo je očigledno bio razlog za brigu. Beatriz je ustala sa stolice i protrljala
lijevi kuk - bila je to refleksna radnja, ali i lijek - dok je oprezno koračala do
stepenica, gdje je, na vrhu, ugledala Ali; ona je taman silazila, u kratkim
hlačicama i majici, i stavljala slušalice u uši. Ispod trake oko ruke zataknula je
iPod, na glavu je navukla izblijedjelu šiltericu, u ruci je držala tenisice.
Beatriz je uzdahnula; laknulo joj je, ali je istodobno bila i nezadovoljna. Toj
curi treba više mesa na kostima, a ne manje.
Ali se nasmiješila i rekla: »O, hej, Beatriz.« Izvadila je slušalice iz ušiju: »Jesi
dobro?« A Beatriz je samo prekrižila ruke, što je bio njezin uobičajeni znak
negodovanja.
»Nemam inspiracije za pisanje«, Ali je rekla. »Samo piljim u ekran. Dobro će
mi doći da se malo istrčim.«
»Trčanje, trčanje, trčanje«, rekla je Beatriz i zakolutala očima. »Toliko muke
ni za što«, a Ali je na to samo slegnula ramenima i odvratila: »Meni paše, pomaže
mi misliti. Neću dugo.« Sjela je na najdonju stepenicu da se obuje. »Kako kuk?«
upitala je.
Beatriz je protrljala svoje kosti i uzdahnula. »Ne mogu se žaliti«, rekla je. »Ne
u ovim godinama.«
»Michael kaže da s novim kukom možeš ići sa mnom na džogiranje.«
Beatriz je skeptično otpuhnula. »Mene bogami nećeš vidjeti kako ganjam
vlastitu sjenu po parkovima.«
Ali je ustala i poljubila Beatriz u obraz. »Onda se vidimo poslije.«
»Čuvaj se«, rekla joj je Beatriz. »Vani je vruće toliko da možeš ispeći jaje na
suncu.«
Ali je dotaknula kapu na svojoj glavi. »Mjere zaštite su poduzete.«
»I pazi se onih konja«, Beatriz je dodala. »Ne znaš kako je to kad te šutne
konj.«
»Beatriz, stvarno, ohladi malo«, Ali joj je rekla u šali i poslala joj još jedan
poljubac dok je zatvarala vrata, a Beatriz se, s olakšanjem što je jedna od njoj
najdražih osoba na svijetu ipak dobre volje, vratila u kuhinju, gdje joj je kava još
bila topla, a njoj ugodno svježe pod onim ventilatorom.

43
 Knjige.Club Books
***
Nakon što je izišla, Ali je prvo sjela na zidić blizu kuće. Trebalo joj je neko
vrijeme da se pribere. Dobro je zavarala Beatriz, ali, čovječe, kakav joj je kaos
bio u glavi... A što je bio uzrok tom kaosu? Daniel Lawrence - Dan Lawrence,
@DanLawrenceMusic - uletio je hrabro i sa stilom u njezin sasvim miran,
uobičajen dan, i isporučio joj briljantan djelić 1978., pjesmu - to nije bila tek
pjesma, nego ona pjesma - koja ju je kao vremeplov odvela u prošlost. Taman je
počela rješavati hrpu pristiglih mailova kad je ugledala notifikaciju s Twittera, i
to ime; otvorila je link (a srce samo što joj nije iskočilo iz grudi) i odmah se našla
u svojoj mladosti, na tulumu Keva Cartera, tulumu na kojem je bila pala u plesni
trans inspiriran Elvisom Costellom, a kad je otvorila oči, shvatila da svi u toj sobi
gledaju kako ona pleše. Sjeća se kako je pogledom potražila Daniela i odmah ga
vidjela: njegove oči, tamne, prodorne, bile su fiksirane na njezino lice, a zatim joj
je prišao, s drugog kraja sobe, uzeo je za ruku i odveo gore. Pump It Up, pjesma
nad pjesmama. Odslušala ju je, u ovom omamljenom, začaranom stanju, pet-šest
puta zaredom. Znala je tu stvar praktički napamet, ali jutros joj je bila tako
neobično i neopisivo nova zato što ju je - a nije ni mogla objasniti, nije mogla
razumjeti zašto je to toliko važno - poslao Daniel Lawrence, s drugog
kraja svijeta. Daniel, koji joj je neko vrijeme bio sve, ali čije je mjesto u njezinu
životu još davno bilo predano prošlosti koje se nije htjela prisjećati. Ali ovoga
jutra, iz vedra neba, on se pojavio i oborio je s nogu svojim dobrim ukusom, i
jednostavnom, briljantnom idejom da joj pošalje samo pjesmu i ništa drugo.
Ovoga puta nije se kolebala, nije se uspaničila, nije okolišala kao u ovih
nekoliko tjedana nakon što je prvi put ugledala njegovo ime na zaslonu. Ovoga
puta odgovorila je na isti način, odlučno i bez premišljanja: poslala je i ona njemu
link, Blondie i Picture This; odaslala ga je kroz virtualna prostranstva Danu u
Edinburgh kako bi mu dala do znanja da razumije, kako bi mu pokazala da i ona
još pamti, da i ona vjeruje kako njihova zajednička prošlost zaslužuje da joj se
iskaže počast, a postoji li bolji način za to od još jednog nostalgičnog dragulja iz
kompilacije koja je te večeri svirala na tulumu Keva Cartera?
I ova ju je pjesma zaposjela kao Pump It Up maloprije. Cim bi završila, ona
bi je opet pustila; začaralo ju je Debbieno lice palog anđela i njezin neobični
magnetizam u najobičnijem žutom kostimu. Poslušala ju je četiri puta, a onda ju
je pustila još jedanput, samo da opet čuje bubanj Clema Burkea, a zatim, usred
slušanja, iznenada ju je presjekla seizmička promjena u raspoloženju; pala je,
silovito, u bujicu žaljenja, tuge i tjeskobe koja suši usta. Glavu su joj ispunili
duhovi i sjene: jedna majka, jedan brat i dom obilježen sramotom.
Odmah je zaustavila glazbu, snažno zatvorila računalo i ostala sjediti još
malo, tjerajući navalu stare boli, a onda se, zato što je znala da Beatriz može
nanjušiti tugu kao što lovački pas nanjuši plijen, obukla za trčanje i stigla do vrha
stepenica, točno na vrijeme da je umiri.

44
 Knjige.Club Books
Izvadila je slušalice iz ušiju i s veselom bezbrižnošću suzbila sva Beatrizina
zloslutna upozorenja, onako kako je uvijek činila, onako kako je Beatriz
očekivala.
Trčanje je zbilja bila dobra ideja, fenomenalna ideja. Protuotrov za njezine
muke. Došlo joj je kao neka vrsta meditacije koja je zaustavila kaotični tijek
njezinih misli; trčanje ih je ukrotilo i dovelo u red, tako da više nije čula ništa
osim glazbe u ušima i vlastitog ujednačenog disanja. Stavila je iPod na shuffle, a
prvo je zasvirala Free Bird Lynyrd Skynyrda. Ali se odmah razvedrila jer je to
bila njezina omiljena pjesma za trčanje, ne samo zbog veličanstvenog krešenda i
epskog sola na gitari - iako je i to bilo jednako važno - nego zbog glasa Ronnieja
Van Zanta, koji je Ali obožavala. Pjevala je dok je trčala i nije ju bilo briga tko
je sluša, jer ovo je bila jedina terapija koja joj je trebala, a nije koštala dvjesto
pedeset dolara na sat. Vatreni solo trajao je već dvije minute i ona je ubrzala korak
da bude u ritmu s gitarama kada je, perifernim vidom, primijetila da netko trči u
njezinu smjeru, prilazi joj s lijeve strane i približava se velikom brzinom; trgla
se, zaustavila, a onda shvatila da taj znojni neznanac koji je ganja kroz stabla
eukaliptusa nije nitko drugi nego njezin muž Michael.
»Uh,« rekao je, »tebe je teško uloviti.« Michael je bio odjeven u finu pamučnu
košulju, plave hlače, uglancane bež mokasine, a čelo mu je bilo blago orošeno
znojem. Lagano se nagnuo, s rukama na koljenima, da povrati dah.
»Isuse Bože.« Ali se primila za srce, koje je tuklo kao ludo. Izvadila je
slušalice iz ušiju, nezadovoljna što je ovako prekinuta. »Mislila sam da si džepar.
Što radiš ovdje?«
»Zvao sam te na mobitel«, rekao je, kao da je to odgovor.
»Nisam ga ponijela«, odvratila je Ali. »Što je bilo? Bježiš s posla?«
»Zvao sam te više puta, prije sat vremena otprilike«, rekao je Michael, a u
glasu mu se moglo osjetiti negodovanje. »Uporno se uključivala govorna pošta pa
sam došao doma, a Beatriz mi je rekla gdje si.«
»Joj«, Ali je rekla i pomislila, Isuse, prije sat vremena... zar je telefon zvonio?
Ona je prije sat vremena čula samo Elvisa Costella, vidjela je samo Daniela
Lawrencea. »Pa, reci, što je tako hitno?«
A onda je Michael rekao: »Ali, slušaj«, ozbiljnim tonom koji ju je odmah
preplavio strahom.
»Što je?« rekla je.
»Stella me nazvala na posao.«
»Čekaj malo, što? Nazvala te Stella?«
»Da.«
»Ali ja sam je vidjela kad je kretala u školu.«
»To sad nije važno«, odvratio je Michael.
»Zbog čega te zvala?«

45
 Knjige.Club Books
Ali je razmišljala o Stelli i kakva je jutros bila. Šutljiva i neraspoložena. I nije
ništa pojela. Rekla je da nije gladna, a Beatriz je bespomoćno podignula ruke i
pitala zašto nitko ništa ne jede u toj kući, a Ali se nasmijala jer je ona jela zobenu
kašu, točno u tom trenutku, točno ispred Beatriz. Stella se, međutim, nije smijala.
Samo je popila čašu vode, prebacila školsku torbu preko ramena i izišla iz kuće.
Je li pozdravila na odlasku? Vjerojatno nije.
»Dobro, pokušaj ostati smirena«, rekao je Michael, a Ali je išla na živce ova
njegova trenutna prednost: već je znao nešto što bi ona sama trebala znati, jer
Stella očito o nekim stvarima razgovara samo s njim.
»Michaele, reci već jednom!« Glavom joj je prošao niz scenarija. Stellu
maltretiraju u školi. Stella želi napustiti školu. Stella je opet izgubila mobitel.
Stella se tetovirala; probušila pupak; probušila bradavicu.
Michael je uzdahnuo, uzdahnuo je duboko, kao da se priprema na nešto
strašno. A onda je rekao: »Trudna je.«
Ali je samo zurila u njega. Osjećala se glupo; glupo, naivno, slomljeno - sve
to odjedanput. Sjela je, kao vreća, na suhu travu i primila se za glavu. Stella.
Njezina prekrasna curica.
Michael je sjeo do nje i rekao: »Kakav šok, ha?«
Ali ga je pogledala, raširenih očiju. »Nisam znala ni da se već seksa«, rekla
je. »Nisam imala pojma. Kako to da nisam znala?«
»To je Stella, Ali. Zatvorena kao školjka. Znaš da je takva.«
»Rekla je tebi. Zašto nije rekla meni?«
»Tko zna? Nazvala me u ordinaciju i možda joj je došlo... Možda je mene
smatrala neutralnim.«
»Znala sam da mi je nešto htjela reći, prije par tjedana.« Ali je zgrabila
Michaela za ruku. »Koliko je dugo trudna?«
»Šest tjedana, ona misli.«
»Sranje. Sranje!« Ali je sada legla i počela plakati u vlastite dlanove. »Onaj
vikend u rujnu kad je išla s prijateljicama u Victor Harbor, bila je čudna kad se
vratila, je li tako? Otrčala je u svoju sobu čim je ušla u kuću, nije izlazila ostatak
večeri. Oh, Bože. Zašto je nisam natjerala da razgovara sa mnom?« Ležala je
tako na travi i mislila o Stelli, o njezinu izrazu lica jutros kad je izlazila iz kuće,
izrazu rezignirane ljutnje. A ona se bavila mailovima i svojim rasporedom,
pokušavala smisliti gdje da ugura let u Sydney, i jedva je podignula glavu sa
zaslona svojeg telefona kad joj je kći izlazila iz kuće. Uspravila se u sjedeći
položaj. Michael ju je promatrao, čekao.
»Dobro, sad stavljam sav posao na stranu«, rekla je. »Ova knjiga... Uzima
previše prostora u mojoj glavi, i izdavač stalno nešto zahtijeva, odradi ovo, odradi
ono, u međuvremenu Stella ostane trudna, a ja nisam ni znala da ima dečka.«
»Pa... nema«, rekao je Michael.

46
 Knjige.Club Books
»Molim?«
»To je bio seks na jednu noć. Nije mi htjela reći kako se dečko zove, tvrdi da
nije važno.«
»O, Bože dragi. Moram razgovarati s njom.« Ali je ustala. »Gdje je bila kad
te zvala?«
»Ne«, rekao je Michael podižući dlan kao da će tako stišati ovu njezinu
paniku. »Rekao sam joj da ćemo razgovarati poslije, kad budemo svi kod kuće, i
da ćemo to onda rješavati. Nema smisla da sada juriš u to kao muha bez glave. Ja
se vraćam u bolnicu, a ti nastavi raditi što si planirala za danas. Bavit ćemo se
time kasnije.«
Nasmiješio joj se, s nekom vrstom naučene empatije, a ona je shvatila da joj
se obraća kao liječnik pacijentu, svojom profesionalnom blagošću pokušava
umiriti njezine rastrojene živce. Odjednom ju je obuzeo snažan poriv da ga gurne
na tlo, da mu zaprlja fine hlače, ali je samo rekla: »Ne, idem je potražiti odmah.«
Prije nego što joj je stigao proturječiti, ponovno je potrčala; trčala je dijagonalno
kroz suncem obasjan park da skrati put do kuće, a Michael nije mogao ništa nego
stajati i gledati za njom.

47
 Knjige.Club Books

SHEFFIELD, ENGLESKA
6. SIJEČNJA 1979.

PETER JE GOVORIO da je raditi u Brown Bayley su gore od noćne more, da visoke

peći u kojima se tali željezo izgledaju kao ralje pakla i da je pravo čudo što ljudi
ne ginu ondje svaki dan jer su većini jedina zaštita plastične kacige i metalne
kapice na čizmama. U toj tvornici radio je i Martin, Catherinein dečko, ali kad
bolje razmisliš, tko nije ondje radio? Attercliffe kao da je stvarao ljudstvo samo
radi jednoga, da se industrija čelika nastavi hraniti. Martin je bio razlog više što
je Peter mrzio ovo mjesto, znajući da može svaki čas zaci za ugao i ugledati
Martinovu mesnatu njušku kako pilji u njega, zafrkava ga, ismijava pred ostalim
muškarcima kojima je svatko tko ne zna primiti šalu na svoj račun šonjo. Peter je
u čeličani počeo raditi već sa šesnaest, zato što je netko morao donositi novac u
kuću, a Catherine je tada već pila toliko da nije mogla zadržati nijedan posao.
Počeo je kao šegrt i imao je zadatak taliti deformirane komade čelika koji su
izlazili iz valjaonice, ili variti i popravljati one dijelove peći kojima se nitko drugi
nije htio približavati. Kad bi se tih dana vraćao kući s posla, zaudarao je na
izgorjeli metal, a radno odijelo bilo mu je crno na mjestima gdje ga je zahvatio
plamen. Peter je sada upravljao dizalicom, premještao je čelik po tvornici, a
najviše se tužio na hladnoću; na toj visini njegova vunena jakna više nije bila tako
debela i ruke bi mu se smrznule na upravljaču kad bi zaboravio rukavice.
Ali sada je bila subota, rano prijepodne, i Peter je imao slobodan vikend;
pustio je Alison da se brine o njemu, gledao je kako mu priprema pečeni grah koji
je klizio tavom kao užarena lava, sa šest kriški prepečenog kruha i margarinom. S
radija u kuhinji dopirao je glas Davea Leeja Travisa, Catherine je bila u krevetu i
spavala kao zaklana, a Martina nije bilo; najvjerojatnije je bio kod svoje kuće,
gdje bi povremeno odlazio da nahrani jadno pseto koje je držao na dugačkom
lancu u dvorištu. Bolje od ovoga u kući Connorovih nije moglo biti.
»Nadam se da ne zamjeraš,« rekla je Alison kad je sjela nasuprot Petera da ga
gleda dok jede, »ali danas ne idem samo van, idem na Hillsborough.«
Peter ju je pogledao preko vilice nakrcane grahom. »On je navijač
Wednesdaya?«
»Žešći navijač«, rekla je Alison. »To mu je u krvi, čini se.«
»Mislio sam da si ti navijačica Uniteda.«

48
 Knjige.Club Books
»Ne, Peter, ja sam sestra navijača Uniteda, kao što dobro znaš. Mene nogomet
zanima koliko i tebe, što ja znam, origami.«
»Pa eto,« rekao je, »zašto bi onda uopće išla?«
»To je životno iskustvo«, rekla je Alison. »I igra se odlučujuća utakmica FA
kupa, protiv Arsenala.«
Peter je zakolutao očima. »Znam protiv koga igraju«, rekao je. »Toddy samo
o tome govori cijeli tjedan.«
»Ah, i on ide?« Toddyja još nije upoznala, ali svidio joj se, po Peterovoj priči.
On je bio Peterov pomagač; vezivao je i tovario teret za dizalicu. Kratili su jedan
drugome vrijeme, razgovarali o filmovima, a to se smatralo temom za mlakonje
pa su se njih dvojica uvijek držala po strani. »Kako izgleda?« Alison je pitala. »Da
mu se javim.«
»Ha-ha«, odvratio je Peter.
»Daniel kaže da će na Kopu2 biti dvadeset tisuća navijača.« Peter nije bio
zadovoljan. »Čuvaj se. To je gadna rulja.«
»I rekao je da ni slučajno ne obučem svoj crveni kaput.« Peter se nasmijao.
»Da, jer bi te razapeli navijači.«
»Mogu li obući tvoju magareću jaknu?«
»Da, ako mi obećaš da nećeš doći kući kao navijačica Sova3.«
»Obećavam«, rekla je.
»To ti je svakako dobra ideja, jer nitko se ne zajebava s curom u magarećoj
jakni. A i trebat će ti, baš je hladno danas.« Alison je kimnula glavom. »A ti? Ideš
gdje danas?«
Peter je odmahnuo glavom. »Vidjet ću u kakvom će ona biti stanju kad iziđe
iz kreveta.«
»Kužim«, rekla je Alison. »Iduću subotu ja dežuram.« Ovo je bio već drugi
vikend zaredom da Peter ostaje s Catherine: prije nego što isplanira išta za sebe,
trebao je procijeniti koliko je ona u stanju ostati kod kuće sama. Ali u Gaumontu
su prikazivali Supermana, pa ako bude mogao, otići će ga pogledati.

Alison se sastala s Danielom u centru grada, na autobusnoj stanici u Ulici Pond, i

prepala se kad je vidjela hordu navijača koji su također čekali autobus broj 53.
Najprije ga uopće nije mogla vidjeti u toj gomili, svi su imali plavo-bijele kape i
plavo-bijele šalove pa su svi izgledali isto. On je nju uočio prvi, umotanu u

2
The Kop (Spion Kop) - tribina na kojoj se okupljaju najvatreniji i najbučniji navijači, (nap.
prev.)
3
Sove (eng. The Owls) - navijači kluba Sheffield Wednesday, (nap. prev.)

49
 Knjige.Club Books
bratovu veliku jaknu; podignuti ovratnik bio je kao okvir za njezino lijepo lice
koje je bilo ružičasto od hladnoće.
»Evo«, rekao joj je i omotao svoj šal oko njezina vrata. »Sad si jedna od nas.«
»Nemoj to reći Peteru«, rekla je. »Obećala sam mu da se neću preobratiti. Gle
koliko ljudi je ovdje! Nikad se neće ukrcati na bus.«
»Glavno je da se nas dvoje ukrcamo.«
I ukrcali su se; Daniel ju je jednom rukom zaštitnički zagrlio oko ramena, a
drugom tjerao one koji su se htjeli progurati u broj 53 preko reda. Ubrzo su stajali
jedno uz drugo, držeći se za rukohvate iznad glave, a Alison je gledala u njega i
smiješila se od uha do uha; uživala je, unatoč tome što je autobus od onoliko
mokrih čizama bio kao močvara i što je sve zaudaralo na znoj i pivo. Iskrcali su
se u Hillsboroughu i kretali se u onoj masi prema stadionu, pod teškim oblacima
koji su prijetili s još snijega. Daniel joj je rekao da je ljudi više nego inače, više
nego što je bilo u čitavoj sezoni i više nego što on pamti još otkad ga je kao
šestogodišnjaka otac prvi put doveo ovamo da vidi kako Sove igraju protiv
Manchester Uniteda, a Alison se nasmijala ovom njegovom iskrenom, srčanom
entuzijazmu. Ovi susreti FA kupa su stvarno nešto posebno, rekao joj je. Arsenal
je top, Arsenal je krema prve lige, je li znala to?
»To znači da su bolji?«
»Ne,« rekao je, »nego samo imaju sreće,« pa je dodao mašući kažiprstom,
»pazi kako se ponašaš, sad si u crkvi.«
Alison se tako i osjećala dok su prolazili kroz okretne rampe koje su stajale
na ulazu u stadion i penjali se stepenicama na strmoglavi Spion Kop. Bila je
agnostik u mnoštvu istinskih vjernika, u čudnovatoj katedrali zvukova.
Mislila je da će zaplakati od strahopoštovanja koje je u njoj izazivala ta buka,
i napisati pjesmu kad dođe kući, jer bilo je tako dirljivo, svi ti glasovi što su se
podizali zajedno, kao jedan, i stvarali goleme valove koji su se nadimali i kotrljali
tribinama - kao da je sam zvuk dobio masu i zamah. Bila je opčinjena, dok Daniela
to očito nije diralo; on je imao samo jedan cilj, da zauzmu mjesto iza gola, pa nije
bilo vremena za stajanje i divljenje. Gazili su oprezno niz tribinu gdje se
jučerašnji snijeg pretvorio u led, probijali su se s jednog mjesta na drugo, sve dok
nisu bili dovoljno blizu terena da mogu vidjeti dah iz usta igrača i čuti kako
kopačke udaraju u loptu. Alison je u transu upijala sve: napor igrača, tu plemenitu
borbu, mučne padove na hladno, nepopustljivo tlo. Snijeg je bio očišćen s terena
i stajao nabacan u bljuzgavim nakupinama u dnu tribina.
Bilo je vraški hladno, no Alison je grijala bratova jakna i oduševljenje:
osjećala se kao gledatelj na borbi gladijatora, osjećala se kao dio nečega drevnog,
plemenskog, i malčice opasnog, kao da bi ona mogla svaki čas biti pozvana u igru.
Kad je Arsenal zabio gol i cijeli Kop stao pozivati na oružje i psovati ekstatične
navijače na protivničkim tribinama, takozvane Topnike, koji nisu zaslužili ništa
drugo nego da im se dobro ispraši tur, Alison se pridružila; nadahnjivao ju je taj

50
 Knjige.Club Books
zanos, ta snaga zajedništva, savršena usklađenost skupine. Daniel ju je nježno
gurnuo ramenom. »Huliganko«, rekao je. »Nasilnice.« Alison mu se nasmijala, a
onda ga je neko vrijeme samo promatrala kako gleda utakmicu; on je bio toliko
usredotočen na igru, toliko fokusiran na loptu da nije ni primijetio, a to je njoj bilo
tako fascinantno da je poželjela da i ona ima nešto svoje, nešto jednako moćno,
jednako zagonetno i jednako važno, pa da podijeli to s njim.
Dan je postajao sve bolji. U pauzi između dva poluvremena pili su Bovril - ne
zbog okusa, nego da ih ugrije, rekao je Daniel. Alison se svidjela ova juha od
koncentrata govedine; nije baš imala goveđi okus i bila je vrlo slana, ali je bila
puno bolja od onoga što je Alison dobivala kod kuće. A onda, točno kad je
trebalo početi drugo poluvrijeme, Arsenalova golmana Pata Jenningsa zasula je
paljba snježnih gruda s Kopa i svi su mogli vidjeti da je ovaj krupni Irac bio
spreman na rat; htio je i on gađati navijače Wednesdaya gromadama leda što su
mu bile pri ruci. Umiješao se sudac i htio prekinuti utakmicu, a onda je menadžer
Wednesdaya, Jack Charlton, izišao na teren pa je on bio zasut ledenim kuglama;
on se, međutim, nije dao smesti i ostao je stajati ondje dok se ova kanonada nije
stišala. Već minutu poslije sudac je puhnuo u zviždaljku, utakmica se nastavila,
Wednesday je izjednačio i cijeli Kop se raspametio, Daniel se raspametio, Alison
se raspametila. Debeljuškasti tip koji je stajao s Alisonine druge strane stisnuo
ju je čvrsto uz svoj pivski trbuh i zajedno su zaplesali. Završilo je neriješeno, što
je bilo prilično razočaravajuće, a uzvratni susret trebao se odviti za tri dana, u
njima nedostupnom Highburyju, u sjevernom Londonu. Unatoč tome, Daniel i
Alison otišli su s tribina dobro raspoloženi, kupili dvije vrećice čipsa na štandu
ispred stadiona i zaputili se pješice prema Nether Edgeu, zato što je bila prevelika
gužva za autobus, a banda nabrijanih navijača Wednesdaya provlačila se kroz
rulju u potrazi za ljudima u crvenom. Bilo je strahovito hladno, a gusta
susnježica padala je s olovnog neba kao mnoštvo ledenih pribadača, ali kad bi
sletjele na Peterovu jaknu, te mrzle iglice svjetlucale su kao dragulji na podlozi
od crne vune.
Daniel ju je odveo k sebi doma; htio se malo pokazati, ali pravio se kul.
Ležerno ju je pitao bi li došla na čaj i rekao da ima nešto za nju, nekakav darak.
Alison nije imala ni najmanju želju još ići kući, iako je znala da bi trebala, pa su
zajedno otišli k Danielu. Njegovi su bili doma, gospodin i gospođa
Lawrence, Claire, pa čak i Joe koji više nije tamo živio. Bio je to prvi put da su
vidjeli Alison i svi su se smiješili, uzvrpoljili se oko nje; »drago mi je, dušo« i
»daj da ti uzmem jaknu« i »oooh, ruke su ti crvene od hladnoće« i »kako je bilo
na utakmici?« Claire, kojoj su bile dvadeset dvije, ali je izgledala puno mlađe,
piljila je u Alison s iskrenim i nevinim divljenjem: »Jako mi se sviđa tvoja
frizura«, rekla joj je, a Joe je rekao: »Ej, Daniele, nešto ti se posrećilo ovaj put«,
i sve je bilo tako veselo i prijateljski i Alison je jedva stizala odgovoriti na jedno
pitanje prije nego što bi stiglo iduće. Danielova majka je rekla da ih zove Bill i
Marion, a ne gospodin i gospođa Lawrence, pa ih Alison nije zvala nikako.

51
 Knjige.Club Books
Claire se ponudila da joj lakira nokte za kuhinjskim stolom, i Alison je sjela
pored nje i raširila prste dok je Claire brbljala bez prestanka i mirnom rukom
nanosila na Alisonine nokte lak boje ruže. Claire je radila u parfumeriji robne
kuće Cole Brothers i bila je to prava karijera, tvrdila je, a ne običan rad u trgovini.
Još uvijek je bila u svojoj radnoj odori - tamnoplavoj suknji i bijeloj bluzi na
tamnoplave točkice - i mirisala je na kolonjsku vodu i nešto muškatno i za odrasle,
ali iskreno, pomislila je Alison, izgledala je kao četrnaestogodišnjakinja koja je
obukla maminu odjeću i sada se igra kozmetičarke. Ali bila je divna, tako ugodna.
Alison je uživala što je u središtu njezine pozornosti i sa zanimanjem je slušala
njene priče s posla, a spomenula je i vlastiti honorarni posao: četvrtkom popodne
nakon škole, a ponekad i subotom, slagala je police u jednom supermarketu.
»Kakvu uniformu nosiš?« Claire ju je pitala, a ona joj je opisala svoj grozni
radni kombinezon, zeleno-bijeli karirani. Claire je suosjećala s njom. Daniel je za
to vrijeme razgovarao sa svojim ocem i bratom o utakmici, o savršenom golu Jeffa
Johnsona već u prvoj minuti drugog poluvremena, o Patu Jenningsu kako se brani
od snježnih gruda i Alisoninim psovkama uperenim u navijače Arsenala. Svi su
se smijali tome, nitko mu nije vjerovao.
Gospođa Lawrence je donijela na stol ogroman smeđi čajnik i kekse s
čokoladom. »Lijepa boja«, rekla je gledajući u Alisonine nokte. »Claire, dušo,
smetaš s time.«
»Evo, gotova sam«, rekla je Claire. »Maši rukama, Alison, da ti se osuše
nokti.«
Alison je napravila kako joj je rečeno. Daniel je pokušavao ignorirati
činjenicu da je ona ovdje i trudio se ne piljiti i ne smješkati se kao budala; kad je
na kraju pogledao u nju, ona je gledala ravno u njega i oboje su se nasmiješili.
Gospođa Lawrence je natočila čaj i sjela za stol, pa je pitala Alison kako joj je u
školi, ima li braće ili sestara, a Alison joj je pričala o Peteru, svojem
starijem bratu. Peter je bio Clairein vršnjak, ali se njih dvoje nisu poznavali.
Idu u različite škole, rekla je gospođa Lawrence, isto kao Alison i Daniel. I
imamo različite živote, Alison je pomislila. Ispričala je još kako Peter radi u
Brown Bayleysu, na dizalici; Danielova mama je rekla da bi taj posao i ona
odabrala kad bi dopustili ženama da ga rade i kad ne bi bila zatrpana papirima u
uredu. Rekla je da bi voljela provoditi svoje dane gledajući tako druge »svisoka«
pa se nasmijala vlastitoj šali i ponudila Alison keksima, objašnjavajući kako čaj
bude previše mokar ako uz njega ne pojedeš keks.
Gospodin Lawrence, koji je očigledno bio puno tiši od svoje žene i koji je
dosad jedva prozborio nekoliko riječi, odjednom je pitao Alison voli li golubove.
Ostatak obitelji odmah je pokušao skrenuti s teme, no Alison je upitala;
»Golubove pismonoše?« a on je spremno odgovorio: »Da, imam prave ljepotice
tamo u golubinjaku, mogu ti pokazati ako želiš?« Alison je rekla da bi ih rado
vidjela i on ju je poveo kroz stražnja vrata u vrt. Daniel je pošao za njima da se

52
 Knjige.Club Books
uvjeri da je sve u redu i da njegov otac slučajno ne protumači Alisoninu pristojnost
kao gorljivo zanimanje.
Međutim, ptice su bile prekrasne. Golubinjak je zapravo bio preuređena vrtna
kućica gdje su golubovi - njih šest - sjedili sjajni i punašni kao mali kraljevići i
gledali u Alison svaki iz svojeg odjeljka, očima tamnim kao borovnice. Gospodin
Lawrence je izvadio jednoga i pažljivo ga primio u ruke. Perje mu je
bilo svijetlosive boje, sa sjajnim prstenom ljubičaste i smaragdno zelene na vratu.
»Ovo je šampionka«, rekao je. »Zove se Clover.«
»Clover?« Alison je ponovila.
»Da«, ubacio se Daniel. »Odlično ime. Za kravu.«
Gospodin Lawrence ga je ignorirao. »Da, Clover. Prava ljepotica, prava
Janssenica4. Sam sam je uzgojio, od mužjaka i ženke koje sam kupio u Elsecaru.
Njihov bivši vlasnik osvajao je sva natjecanja s njima, a onda je umro i njegova
ih je žena sve prodala za siću, da ih se riješi.« Obraćao se i Alison i ptici
podjednako, a golubica ga je gledala crnim očima i djelovala kao da ga
pozorno sluša. »Nije znala što prodaje, je l’ da? A prodala ih je za ništa.« Pružio
je golubicu Alison, ali ona je odmahnula glavom; nekako se bojala tog kljuna i
pandži.
»Bojim se da će mi ispasti iz ruke«, rekla je. »Radije ju vi držite.« Okrenula
se i pogledala u Daniela, koji je stajao naslonjen na štok, prekriženih ruku. Nije
ništa rekao, ali je podignuo obrve kao da pita »je li ti dosadilo?«
Alison se opet okrenula prema njegovu ocu. »Što ako odleti?« rekla je i
pokazala na otvorena vrata i kasnopopodnevno nebo, a gospodin Lawrence se
nasmijao.
»Neće ona otići od mene, nema šanse, osim ako se ne utrkuje, ali i onda dojuri
natrag, brza k’o metak.«
»Nikad se ne uplašite da se možda neće znati vratiti?«
»Nikad. Ovo je šampionka.«
»To si već rekao, tata«, dobacio je Daniel s vrata.
»Jednom je prešla sedamsto kilometara, skroz iz Lerwicka«, rekao je
gospodin Lawrence ignorirajući sina. »Kad je vidiš kako se približava, raširenih
krila i repa... nema ničeg ljepšeg. Ona je šampionka.«
Daniel je zakolutao očima, a Alison je rekla golubici: »Pametna cura.«
Okrenula se prema Danielovu ocu, koji je blistao od ponosa. »Hvala vam što ste
mi ih pokazali.«
»Nema na čemu, i drugi put«, on je odvratio.

4
Golubovi Janssen - vrsta golubova za utrke koja je dobila naziv po uzgajivačima, braći
Janssen, (nap. prev.)

53
 Knjige.Club Books
Alison i Daniel su zatim izišli, a on je ostao pospremiti Clover natrag u
njezin odjeljak, brbljajući s njom cijelo vrijeme.
»Dobila si doživotnog obožavatelja«, rekao je Daniel. Zaustavio ju je prije
nego što su ušli u kuću i okrenuo ju je tako da je bila naslonjena na zid, a onda ju
je primio za lice i poljubio. Ona je zatvorila oči, osjetila nešto vrelo i tekuće u
trbuhu, nisko, i pomislila: o, Bože, o, Bože, o, Bože. Nije znala što da radi s tom
željom što ju je osjećala prema njemu, nije imala pojma. Ali ionako su bili u
njegovu vrtu iza kuće, otac mu je bio u golubinjaku pored, majka u kuhinji, pa se
nije dogodilo ništa; Daniel se odmaknuo od nje i rekao, dok su mu usnice još
uvijek bile jako blizu njezinih: »Imam dar za tebe, sjećaš se?«
Alison je kimnula glavom. »Pa, reci, što je to?«
»Kompilacija«, Daniel je odvratio, a ona je uzdahnula, nasmiješila se,
slegnula ramenima, na što je on brzo dodao: »Ali to nije bilo kakva kompilacija.
Ova je skrojena po mjeri, za zajebanu klijenticu kao što si ti.«
Alison se nasmijala. »Ma nemoj?«
Poveo ju je natrag u kuću, a na polici u kuhinji stajala je kaseta u svojoj
kutijici. Na kutijici je pisalo: Najbolje zadnje dvije i Za Alison. Nije bilo popisa
pjesama.
»Najbolje zadnje dvije?«
»Da. Skužit ćeš kad budeš slušala.«
Dao joj je njezinu jaknu, a kad ju je obukla, ubacio je kasetu u džep i dao joj
čedan poljubac u obraz. Alison je izišla iz njegove kuće uz glasan ispraćaj ostatka
obitelji, sjela na autobus i vozila se u Attercliffe obavijena maglicom dobrog
raspoloženja, pitajući se kako bi mogla riječima ovjekovječiti ovaj dan. Da je
barem Sylvia Plath, njezin idol, gledala kako Sheffield Wednesday igra kod kuće i
pisala o tome u svojem dnevniku, pomislila je. Ovo snatrenje držalo ju je sve do
kuće pa kad je zakoračila unutra, u taj prostor toliko lišen svjetlosti i života,
nekoliko sekundi uopće nije mogla doći k sebi, osjećala se kao vlak koji je
iskliznuo sa svojega kolosijeka. Stajala je ondje, žalosna i sama, i čekala da začuje
Catherinein glas, ili Peterove korake na stubama, ili Martina kako tetura u kuhinju
i vadi još jednu limenku piva iz hladnjaka. Ali čulo se samo kuckanje sata i
samotna tišina i osjetio se miris prženih jaja. Na podu u kuhinji bila je razbijena
čaša. Skinula je jaknu, pokupila krhotine s poda i bacila ih u smeće, a zatim je
pokušala oprati tanjure i tavu koja je čekala u sudoperu, ali nije bilo tople vode pa
je samo dodatno razmazala masnoću po posudu, i u tome je bilo nečega toliko
uzaludnog i krajnje depresivnog da je odustala. Nije bilo poruke od Petera, a to je
bilo čudno; nadala se da je negdje vani i da radi nešto lijepo, nešto što je sam
odabrao. Obrisala je ruke o krpu u hladnoj kuhinji; sjetila se Danielove kuće,
njegove mame, vatre koja sjaji narančasto i plavo u kaminu, ogromnog čajnika,
golubice po imenu Clover, Danielova poljupca. A onda se sjetila kompilacije.
Izvadila ju je iz džepa jakne i otišla gore u svoju sobu.

54
 Knjige.Club Books

EDINBURGH, ŠKOTSKA
15. STUDENOGA 2012.

STUDENTICA NOVINARSTVA sa Sveučilišta u Stirlingu, djevojka po imenu Sky - ili

možda Star, Dan nije bio siguran, znao je samo da ima neke veze s nebom -
luđački je zapisivala svaku njegovu riječ, kao da je njegova karijera, tako
nasumična, neorganizirana i neplanirana, nekakav nacrt za uspjeh. Uvijek
je pristajao na razgovore s ovim mladim ljudima jer je znao da bi na njihovu
mjestu vrlo lako mogao biti i Alex, razumio je da oni samo pokušavaju pronaći
svoje mjesto u svijetu. Ali ova djevojka zapisivala je doslovce sve, a uopće nije
shvaćala bit. Dok je Dan govorio o svojoj velikoj prilici, tekstu koji je napisao za
NME nakon onog koncerta u Minneapolisu 1983., kada je Prince predstavio svoj
novi prateći bend i Dan imao tu sreću da intervjuira mladu Wendy Melvoin, Sky
- ili Star - mahnito je pisala, pa podignula pogled i pitala: »Kako se piše
Melvoin?«
Ali dobro, bila je zbilja mlada. Kad ju je Dan častio pićem, ona je izabrala
toplu čokoladu, i to sa šlagom. Dan je pio dupli espresso i nije očekivao da će
njihov razgovor trajati išta dulje od toliko koliko mu je potrebno da ispije kavu,
ali, eto, potrajao je. Dan je pogledao na sat. Za dvadeset minuta trebao je biti
na Waverleyju, odakle mu polazi vlak za London.
»Zanima li te još nešto?« pitao je mladu studenticu.
Djevojka je nastavila s unošenjem svojih savjesnih bilješki i tek kad je
završila, podignula je glavu. Imala je upadljivo zeleno sjenilo na očima i kosa joj
je bila obojena u gotički crnu. Bila je ošišana na fudbalerku, šiljastu, stepeničastu
fudbalerku, u počast prošlosti koja nije njezina.
»Paaa«, rekla je. »Što vas čini dobrim glazbenim kritičarom?«
»Uh, nemoj mene to pitati, ima mnogih koji se ne bi složili s time.«
Djevojka se odmah zacrvenjela, a njemu je bilo neugodno što se ona crveni.
»Gle, o glazbi pišu različiti ljudi. Ima nas svakakvih«, rekao je. »Ali većina ima
jednu opsesivnu crtu, ako ti to pomaže.«
»Opsesivnu u vezi glazbe?«
»Pa da. Dobro, ne svake glazbe, ali sigurno svaki glazbeni kritičar voli neki
bend do nerazumne mjere, voli ga cijeli život i branio bi tu ljubav do smrti.«
Pokušavao ju je navesti da se nasmiješi, ali ona je samo kimnula glavom i grickala

55
 Knjige.Club Books
olovku, kao da razmišlja što da iduće pita. Dana je zanimalo kakvu glazbu sluša,
ali je odlučio da je ne pita ništa. Imao je, doduše, još jedan savjet za nju pa je
rekao: »Radi se o tome, Sky - zoveš se Sky, je li tako?« Djevojka je kimnula
glavom, hvala Bogu. »Radi se o tome da ako voliš slušati glazbu, samo nastavi s
tim. To nije nikakav božanski poziv, to je običan posao, i ja samo radim svoje.
Važno je da počneš pisati, pa makar to bio samo blog koji ne čita nitko osim
tvoje mame i tvoje bake. Samo kreni u to, okej? Ne čekaj da ti neki časopis o
glazbi - jer ih skoro više i nema - otvori vrata u taj svijet, jer neće. A sad moram
ići, žurim na vlak pa...«
»Oh!« Sky je brzo ustala i luđački se zacrvenjela. Pružila mu je ruku. Na
svakom je prstu imala ogroman mentalni prsten u obliku lubanja i zmija, a nokti
su joj bili obojeni u crno, ali je zato imala manire mlade aristokratkinje koja se
prvi put predstavlja društvu. »Oprostite, molim vas«, rekla je. »I hvala vam
na vremenu.«
»Bilo mi je zadovoljstvo«, odvratio je Dan. »Sretno dalje.« Stisnuo je njezinu
malu, metalom nakrcanu ruku i pošao prema vratima.
»Dan«, odjednom ga je zazvala. On se okrenuo.
»Limp Bizkit«, rekla je. Dan ju je pogledao, misleći u sebi »koji kurac?«
»To je moja opsesija«, rekla je.
On se nasmijao. »Ah, da. Dobar. Imaš pet sekundi da objasniš zašto ih voliš.«
Sky je duboko udahnula. »Pa, sviđa mi se kako miješaju glazbu s agresijom,
mislim da je to jedinstveno i... pokazuju što sve metal može kad se spoji s hip-
hopom.«
»Ha!« rekao je Dan, ugodno iznenađen, kimajući glavom. »Odlično. Stvarno
odlično. Dogurat ćeš ti daleko.«
Sky je sjala. »A vaša?«
»Comsat Angels«, rekao je. »Istraži ih malo.« A onda je izišao iz kafića na
Ulicu Cockburn i zaputio se prema kolodvoru.

Sjedio je u vlaku za London, koji je bio njegov mobilni ured, mjesto gdje ga nitko
ne ometa, gdje nije morao raditi ništa drugo nego slušati glazbu i pisati. U London
je ovih dana odlazio dvaput mjesečno, ponekad i češće, a prije mnogo godina, dok
je bio mlad i gladan posla, ostajao je ondje danima i danima, visio u
Kentish Townu s Roccom i Kim, koji su radili kao honorarni za NME. Rocco je
pisao članke, a Kim je bila fotografkinja, a povremeno bi sredili poslić za Dana.
Dan je u međuvremenu bio odustao od faksa - odslušao je samo jednu godinu na
Sveučilištu u Durhamu - i neko je vrijeme bio izgubljen, pio i pušio travu s
Roccom i Kim i njihovim sumnjivim prijateljima. Bio je među njima
jedan krupni, srdačni tip koji je držao jamajčanski restoran nedaleko od Kentish
Town Roada, gdje je na zidu pisalo: Pravi se prijatelj u marihuani poznaje-, on
ih je opskrbljivao kanabisom i hranio ih rižom i graškom kad bi nakon
56
 Knjige.Club Books
napušavanja nastupila glad. Ali to je bilo onda; ovih dana Dan je imao sastanke,
odlazio na koncerte, ispunjavao rokove. Imao je i brodić, koji je bio njegova
kućica, u Regentovu kanalu; pravo rock ‘n roll rješenje umjesto luđački skupih
nakupina opeke i žbuke u engleskoj metropoli. Za njega nije bilo ničega ljepšeg
od sjedenja na šetnici uz kanal, s pivom u ruci, i čavrljanja sa susjedima čiji su
brodovi bili tik do njegova.
Pred njim su bile tri večeri. Tri sastanka, dva koncerta, jedan tekst s vrlo
kratkim rokom. Ali kao i inače, uspio je organizirati stvar tako da ima vremena za
ljenčarenje i uživanje; već je rezervirao sutrašnju večer za druženje s prijateljima
Frankom i Lisom, na njihovu brodu. Dakle, jedan koncert večeras, drugi u
subotu, a onda kući, sporim nedjeljnim vlakom; cijelim putem od King’s Crossa
do Waverleyja u miru će raditi. Nikad nije išao noćnim vlakom, u onim vagonima
za spavanje; mrzio je te uske ležajeve i ljuljanje vlaka, i dolazak u Edinburgh u
pola osam ujutro, neispavan i izmožden. On je volio putovati po danu, u vlaku
gdje ima stol za sebe, sjedalo koje gleda u smjeru vožnje, utičnicu u kojoj može
puniti računalo i - premda slabašan - besplatan bežični internet.
I sada su, dok je vlak plovio prema jugu kroz meke zelene nizine, svi ovi
uvjeti bili za njega ispunjeni. Međutim, nije uspio napraviti još ništa, osim što je
razmišljao o Ali Connor, koja je nekoć bila Alison. Izmamila mu je osmijeh na
lice s Picture This, pogodila je točno gdje treba, a kad je pjesma stigla, shvatio je
da bi zapravo bio razočaran da nije izabrala baš tu stvar kao odgovor na njegovu
poruku. Nije da ju je testirao, ili je barem nije testirao svjesno, ali to je... što je to
točno bilo? Neka vrsta potvrde, dokaz o postojanju uspomena toliko dalekih da su
bile na rubu toga da se preobliče u mit; to je bio jedan od onih svjetlucavih
djelića mozaika koji je odavno zaboravio, ali ga je svejedno uvijek nosio u sebi i
čekao pravo vrijeme da ga nanovo otkrije. Shvatio je, na svoje veliko
zadovoljstvo, da bi sada trebao poslati još jednu pjesmu u Adelaide i da je odabir
pjesme od vitalne važnosti. Otkad je sjeo u ovaj vlak, Dan je pretraživao svoj
iPod, pregledao stotine stvari, neke od njih pustio (i u svakoj od njih uživao), ali
nijedna nije bila ono što traži. S tim da nije ni znao što traži. Neće ni znati dok
je ne pronađe.
»Je li ovo mjesto zauzeto?«
Kvragu. Dan je podignuo pogled i ugledao nasmiješenog muškarca koji je
sjedao na mjesto nasuprot njemu - sjedalo je očigledno bilo slobodno.
»Nije«, rekao je Dan. »Samo izvolite.«
Vratio se svojoj biblioteci pjesama. Stevie Wonder, Patty Griffin, the
National. Još Blondie? John Martyn? The Killers? Isuse, koliko te proklete glazbe
ima. I što je htio poručiti Alison Connor nakon svih ovih godina?
»Daniel Lawrence?«
U kurac. Ponovno je podignuo pogled i vidio da se čovjek na suprotnom
sjedalu opet smiješi - smiješi se od uha do uha - gleda ravno u njega. Činilo se da
je Danovih godina. Nije Škot. Mršav, tamna kosa, kraća otraga i sa strane, plave
57
 Knjige.Club Books
oči. Nosio je vjetrovku i majicu koja je izgledala kao da je na njoj slika
Boba Marleyja. Dan nije mogao podnijeti odrasle ljude s majicama na glazbene
legende ili majicama s datumima turneje nekog benda.
»Da?« rekao je Dan.
Čovjek mu je pružio ruku i Dan se rukovao s njim, još uvijek zbunjen, premda
mu tip jest bio donekle poznat. I dok je on mozgao, ovaj se smješkao.
»Ne mogu vjerovati«, rekao je. »Ne mogu vjerovati.«
Dan je rekao: »Čujte, malo mi je neugodno, ali...« Čovjek se nasmijao pa
rekao: »Ne prepoznaješ me, je l’ da?«
»Ne.«
»Gle, ipak je prošlo tridesetak godina. Dave Marsden. Robov brat. Zabio sam
ti klin u prst?«
»O, jebote!«
Dave je kimnuo glavom. »Ludo, ha?«
»Dave Marsden!«
»Da, da. Ja sam tebe prepoznao odmah. Doduše, vidim ti sliku u novinama.«
»Dave Marsden«, Dan je ponovio. »Bože mili. Pa kako si?«
»Ma, dobro, a ti?«
»Isto«, rekao je Dan. Podignuo je desni palac i pokazao krivudav bijeli ožiljak
koji je počinjao kod korijena nokta i završavao na jagodici. »Osim ove brazgotine,
očito«, dodao je, na što su se obojica nasmijala. Reighton Gap, 1974. Rob i Daniel
smjeli su otići tamo na kampiranje samo ako Dave ide s njima. Daveu je tad bilo
šesnaest, njima četrnaest, ali Dave nije napravio ništa u smislu nadzora i brige
osim što im je pomogao da postave šator i pritom zakucao klin Danu u prst. To je
trebalo ići na šivanje, zapravo, ali se u blizini našla neka žena koja je u kamp-
kućici imala kutiju prve pomoći. Očistila je ranu, zalila je dezinficijensom i
omotala prst u cijelu tonu zavoja, sve dok krv nije prestala prodirati kroz slojeve.
»Tebe krivim što nisam uspio kao gitarist«, rekao je Dan. »Mjesecima nisam
mogao svirati.«
»Reighton Gap«, rekao je Dave. »Kakva vukojebina je to bila. Ali tamo sam
izgubio nevinost.«
Dan se nasmijao. »To sigurno nije bilo teško, ha?«
»Zvala se Wendy. Ja mislim. Ili je možda bila Wanda. Nisam imao pojma što
radim, ali ona jest.«
»Nije čudo što te uopće nismo viđali.«
»Ta cura mi je otvorila oči.«
»Je li Rob dobro?«
Daveov osmijeh je izblijedio. »Ne, nije. Previše pije.«
»Ah.«

58
 Knjige.Club Books
»Ma, svi mi volimo popiti, mi Marsdeni, ali naš Rob uopće ne prestaje. Počeo
je kad je dobio otkaz. Proglašen je tehnološkim viškom.«
»Gdje je radio?«
»Tvornica čelika. Darnall Works.«
»Oh, ali Rob je bio...« Dan je zastao, nije htio uvrijediti Davea.
»Pametan? Da, bio je. Najpametniji momak u našoj obitelji, u svakom slučaju.
Ali pamet te ne spašava od naše industrije čelika.« Dave je šmrcnuo, na trenutak
se zagledao kroz prozor pa se ponovno okrenuo prema Danu. »Ali tebi ide dobro,
vidim.«
»Zao mi je zbog Roba«, rekao je Dan. Mislio je o tome kako vrijeme leti, i o
tom dečku kojega je onda poznavao - mirnom, povučenom, suosjećajnom. Dok
su bili na tom kampiranju, Rob je tražio fosile na plaži - amonite, belemnite,
stapčare - dok je Dan piljio u djevojke u moru i zamišljao ih gole. Naslonio se
i zagledao u Davea. »Ovo je zbilja nevjerojatno«, rekao je. »Ti, u ovom vlaku.
Ovo je kao povratak u budućnost.«
»Je l’ da? A ti izgledaš skoro isto. Uvijek zgodan.«
»Što si radio u Edinburghu?«
»Išao sam vidjeti novo mjesto za bar. Tvrtka za koju radim kupuje derutne
zgrade i pretvara ih u šminkerske pubove.«
Dan je podignuo obrve. »U Edinburghu?«
»Da. Leith, vjerovao ti ili ne. Točno uz obalu.«
»Da te pitam, je li ti to Bob Marley na majici?«
»Mislim da je to jedan od Wailersa«, rekao je Dave. »Kupio sam je u Oxfamu.
Vidiš li koga? Iz Sheffielda, hoću reći?«
U Danovoj glavi formiralo se Alino lice, kao portret od dima, došlo je i otišlo,
prolazno i neuhvatljivo. Dave Marsden je bio stvaran; Alison Connor je bila
uspomena. Ali Connor mogla bi biti samo izmišljotina.
»Ne«, odvratio je Dan. »Vidio sam Keva Cartera prije četiri godine, otprilike.
Razgovaramo online tu i tamo. A ti? Još živiš u Sheffieldu?«
»Ma kakvi«, rekao je Dave. »Oženio sam otmjenu curu, živimo u
Guildfordu.« Nasmijao se. »Doduše, svi su mi izgledali otmjeno nakon što sam
otišao na jug.«
»A ja sam otišao na sjever«, rekao je Dan. »A ne na jug. Išao sam za jednom
Irkinjom, živimo u Škotskoj.«
»O, znam ja sve o tebi«, rekao je Dave. »Čitam tvoju kolumnu, tvoje kritike,
i pročitao sam onu knjigu o Bunnymenima.«
»Pa da,« rekao je Dan, »ti si uvijek bio lud za glazbom.«
»Sjećaš se onog koncerta u Donnyju?«
»Kojeg?«

59
 Knjige.Club Books
»Comsat Angels. Jebote, bio si k’o jebeni groupie.«
Ovo je nevjerojatno, pomislio je Dan. Zurio je u Davea. »Ovo je
nevjerojatno.«
»Što to?«
»Comsat Angels. Ovo je drugi put da se spominju u proteklih pola sata. I ti si
bio na tom koncertu, ha? Znam da je Rob bio.«
Dave je kimnuo glavom. »Ja i Rob smo bili bliže šanku nego pozornici, ali ti
si stajao u prvom redu, ni pola metra od frontmena, piljio si u njega kao da je
Isus.«
Dan je odmahnuo glavom, sa smiješkom, zamišljen; ispričao je onoj djevojci,
Sky, sve živo o koncertu Princea i Revolutiona u First Avenue Clubu, ali kad je
riječ o istinski ključnim trenucima - onim trenucima u životu kad se umiješala
sudbina i natjerala ga da promisli o svojoj budućnosti - ništa nije moglo
nadmašiti Sports Club u Doncasteru 1979., jednog ponedjeljka navečer u lipnju.
Dan i njegovi prijatelji potrpali su se u nečiji Ford Transit i odvezli na koncert; u
klubu je bilo još pedesetak ljudi koji su došli poslušati bend, ali Dan je stajao
naprijed, u transu, točno ispred pozornice prepune dima. Još je mogao čuti u glavi
ono što je čuo onda, sve te slojeve zvuka koji ga je prikovao za pod i začarao, i
zbog kojega se smatrao sretnikom što je uopće ondje. Plač električne gitare, napet,
intenzivan, prodoran akord; bubanj koji je nadolazio s neumoljivom silinom vlaka
na tračnicama; hipnotičan bas pa uzlet klavijatura; i frontmen, Stephen Fellows,
tamnokos, kao isklesan u uskom odijelu, pjeva minimalističke stihove kakve pišu
urbani pjesnici razočarani svijetom. Daniel je tada pomislio: to sam mogao biti ja.
To bih trebao biti ja.
»Nakon toga si ih slijedio posvuda«, rekao je Dave vrativši Dana u stvarnost.
»Išao sam na njihove koncerte, misliš«, Dan je rekao. »Zvučiš k’o da sam bio
uhoda, jebote.« Doduše, gotovo da i jest bio uhoda: Fusion Club u Chesterfieldu,
hotel u Sheffieldu dva dana poslije, Rotherham tjedan nakon toga. Čak je gledao
i njihove probe, u prostoriji iznad jednog kafića u Ulici Division. Ali dobro, bio
je još mulac, s nevinom opsesijom, a i tada se činilo da su ti momci od zlata -
bližio im se velik uspjeh i oni su u njegovim očima doslovno svjetlucali.
Budućnost je pulsirala slavom i sjajem, za njih, za Dana, i za sve koji su htjeli
krenuti s njim na to putovanje. Alison je bila s njim na njihovu koncertu u
Rotherhamu. Samo što tada nije znao da ju je počeo gubiti.
Dave je kimnuo prema Danovu iPodu koji je napušten ležao na stolu. »Što
slušaš ovih dana?«
»Sve«, rekao je Dan. »Kao i obično.«
»Ali što ti se sviđa?«
»Oh, često sam u prošlosti«, rekao je Dan. »U svojem vremenu, hoću reći.«
»A što je bilo zadnje o čemu si pisao?«

60
 Knjige.Club Books
Isuse, pomislio je Dan, lijepo je ponovno vidjeti Davea, ali ovo bi moglo
postati naporno, skroz do Londona. »BadBadNotGood«, rekao je. »To je baš ime
benda, a ne moja ocjena. Momci iz Kanade, blues-jazz kombinacija.«
Dave se namrštio. »Zvuči mi jadno.«
»Ne, dobri su. Vjerojatno još i bolji kad si napušen. Hej, hoćeš kavu? Idem
do bara, mogu ti nešto donijeti?«
»E, može, hvala. Bijela kava, jedan šećer. I KitKat? Podijelit ću ga s tobom.«
»Rođendan ti je?«
»Tako se osjećam«, Dave je rekao. »Naletio sam na legendarnog Dana
Lawrencea.«
»Da, da,« rekao je Dan, »ne izazivaj sreću.« Ustao je i dok je koračao
vagonom, izvadio je mobitel iz džepa jakne i otvorio Safari, a onda upisao Comsat
Angels u tražilicu: odmah ih je ugledao na nizu fotografija iz ranih dana, mladi
muškarci obučeni u crno i bijelo, ozbiljnih izraza lica. Stigao je do šanka i dok je
stajao u redu, kliknuo je na »pjesme«. Otvorila se cijela lista stvari i odgovarala
bi bilo koja, ali on je nastavio skrolati, ne žureći. Zadržao se nakratko na Missing
in Action, s kojom su započeli koncert u Doncasteru 1979., pa opet nastavio s
pretraživanjem. Skrolao je, skrolao i skrolao. Evo je. Ova. Dvadeset peta po redu.
Waiting for a Miracle. Nije ju pustio da svira; nije ni morao. Samo je kopirao link,
brzo otvorio Twitter, kliknuo na poruke pa na @AliConnorWriter, gdje su stajala
prva dva linka, one dvije pjesme koje su već izmijenili, a zatim je zalijepio i ovaj i
kliknuo »pošalji«.
Riješeno. Ključan, formativan djelić post punk genijalnosti putuje u Adelaide.
Kao i formativan djelić Daniela Lawrencea.
»O, netko se dopisuje sa starom ljubavi?«
Dan je podignuo pogled, prestrašen, a konobarica za šankom počela se
smijati.
»Ma, samo se šalim, srce. Što ćeš?«
Dan se nasmiješio i spremio mobitel da pokaže koliko je beznačajno to što je
upravo radio u usporedbi s ovim: kavom, KitKatom, bočicom vode. Naručio je,
smirenim glasom, pa se upustio u zafrkanciju s konobaricom, dok su mu se
otkucaji srca polako vraćali u normalu. Ali kad se žena okrenula prema aparatu za
kavu, zapitao se što bi Katelin rekla na ovo? O čemu se tu radi, zapravo? Zašto je
odjednom toliko prokleto važno, ključno, da mu Alison Connor ne izmakne i
drugi put?

61
 Knjige.Club Books

ADELAIDE, JUŽNA AUSTRALIJA

16. STUDENOGA 2012.

SITUACIJA NIJE BILA DOBRA: Ali, Michael, Thea i Beatriz bili su dolje, a Stella je
bila gore, u svojoj sobi. Nije htjela razgovarati ni s kim od njih pa se ovaj nesretni
kućni aparthejd nije mogao izbjeći. Thea je doletjela kući iz Melbournea, gdje
studira medicinu, i to je samo još pojačalo atmosferu ekstremne krize. Ali bi joj
rekla - samo ne još, ne tako brzo. Međutim, Michael ju je nazvao i ispričao joj
sve; Thea je inzistirala da dođe kući i pridruži se obiteljskom vikendu punom
čemera, unatoč nadolazećim ispitima, i on joj je poslao novac za avionsku
kartu. Thea je bila kći svojega oca, prava McCormackica: imala je urođeno i
neslomljivo uvjerenje da se bez nje ne može. Otac i kći nisu bili svjesni da će se
upravo suočiti s problemom koji se ne može riješiti primjenom zdravog razuma,
snopa novčanica i snagom volje. Jer to je bila Stella, kojoj još nije bilo
osamnaest, bijesna na sve i svakoga, čvrsto zatvorena u sebe, osorna i
osam tjedana trudna, s dečkom čije ime nije htjela otkriti. Uz to, bila je odlučna u
tome da zadrži dijete.
»Ona nije pri zdravoj pameti«, govorila je Thea sada. »Ili nas samo
provocira.«
Sjedili su u kuhinji, okupljeni oko Beatriz koja je sa smirenim izrazom lica
gulila krumpire. Beatriz je umirujuće središte naših života, pomislila je Ali.
Odavala je dojam da ništa na svijetu sada nije važnije od ovog jednostavnog
zadatka: pripremanja večere. To je bila iluzija, znali su svi. A ipak, miris luka koji
se karamelizira na laganoj vatri pružao je svojevrsnu utjehu.
»Morate joj zakazati prekid trudnoće i reći joj da je stvar gotova.«
»Thea, stišaj se«, rekla joj je Ali.
»Mama, budimo realni. Tata se slaže, je li tako, tata?«
»Ja sigurno ne želim da ona nastavi s tom trudnoćom«, rekao je Michael i
pogledao u Ali. Ali je odvratila pogled.
»Eto.« Thea je raširila ruke, kao da je sve riješeno i kao da je to obična sitnica.
Ona je bila žustra, bistra i organizirana; ta se nikad ne bi uvalila u ovakvu nevolju,
pomislila je Ali.
»Ne radi se o tome slaže li se tata s tobom«, rekla je trudeći se biti strpljiva i
ne prasnuti. »Radi se o tome da treba slušati Stellu i poštovati njezine stavove.«

62
 Knjige.Club Books
Thea je ispustila zvuk koji je zvučao kao smijeh, ali nije bio smijeh. »Nemoj
misliti da će ti zahvaljivati kad za godinu dana bude čamila ovdje s djetetom, a
njezine frendice budu negdje na faksu.«
»O, Bože, daj mi snage.« Ovo je govorio Michael, lagano povišenim tonom,
tonom frustracije i zabrinutosti. Udario je šakom po kuhinjskom pultu, a jedan
krumpir se otkotrljao i pao na pod. Beatriz je stala s guljenjem i pogledala u njega.
»Bog je dobar«, rekla je.
Michael je zastenjao od muke. »Beatriz...«
»Ne«, rekla je i uperila gulilicu u njega. »Trebaš znati da je Bog dobar,
Michaele. Svi vi to trebate znati.«
Nastupila je tišina, jer nitko nije bio raspoložen za raspravu o vjeri s Beatriz.
Gore na katu začuli su se koraci. Svi su pogledali u strop. Vrata kupaonice
zatvorila su se uz tresak.
»Gle«, rekla je Ali. »Ako Stella kaže ne, što možemo? Ne možemo je zgrabiti
za kosu i odvući u kliniku, je li tako?«
»Istina,« rekao je Michael, »ali možemo razgovarati s njom i urazumiti je,
umjesto da hodamo po jajima i poštujemo njezine 'stavove’.«
»Tako je.« Thea je kimnula glavom odobravajući. »Dobro si to rekao, tata.«
Ali je zurila u svoje ruke. Bio joj je već poznat ovaj scenarij kad Thea i
Michael udruže sile i izmore je svojom logikom i samouvjerenošću.
»Zamisli da rodi to dijete«, nastavio je Michael trudeći se zvučati pomirbeno.
»Hoćemo li se mi brinuti za njega dok ona ne završi faks? Bi li odustala od
pisanja, Ali, da bi se igrala bake?«
»Ma, molim te, Michaele. Sad bih se trebala prestrašiti i složiti se s vama?«
»Još jedno dijete u ovoj kući može biti samo dar«, rekla je Beatriz. »Dar od
Boga.«
»Zapravo je to dar od neimenovanog i napaljenog tinejdžera, ali dobro«,
dobacila je Thea.
»Thea McCormack!« Beatriz, koja bi se rijetko uznemirila, upotrijebila je ton
koji bi nekoć možda i posramio ovu djevojku. Danas je više ne može posramiti.
»To su životne činjenice, bojim se. Nije ti to bezgrešno začeće, Beatriz.«
»Sad je dosta«, rekla je Ali.
Thea je maknula kosu s lica i uzdahnula. »Ovo je smiješno«, rekla je.
Pogledala je u Michaela. I on je pogledao u nju i nasmiješio se. »Tata«, rekla je.
»Morat ćeš ti ovo riješiti. Mama je previše mekana.«
Michael je otvorio usta da nešto kaže, no Ali ga je preduhitrila. »Thea, začepi.
Postaješ naporna.«
»Malo da, ljubavi«, rekao joj je i Michael.

63
 Knjige.Club Books
»Dobro.« Theino lice poprimilo je hladan i zatvoren izraz. Uzela je mobitel i
počela čačkati po porukama. Glatka plava kosa pala joj je preko oka kao zavjesa.
»Večera će biti gotova u sedam«, rekla je Beatriz. Pokušavala je glumiti da je
sve u redu.
Ali je pogledala u nju. »Zapravo, Beatriz, mislim da idem van.«
Michael se iznenadio. »Stvarno? Kako to?«
»Upravo sam odlučila. Idem u posjet Sheili.«
»Sheili?«
»Da, Sheili Baillie.« Kliznula je sa stolice i poljubila Beatriz u meki obraz.
»Oprosti, Beatriz, moram«, rekla je.
»Sheili?« Michael je ponovio. »Ali to je četiri sata vožnje. Zašto?«
Ali je slegnula ramenima. »Imam osjećaj da trebam. Mislim da bi ona mogla
pomoći.«
»O, samo ti idi, mama«, odvratila je Thea ne podižući pogled s mobitela. »Sve
ćemo ovo riješiti bez tebe.«
Ali je pogledala u svoju stariju kćer, toliko sigurnu u svoje mjesto na ovom
svijetu, toliko uvjerenu u vlastitu izvrsnost; morala je priznati da je ponosna i
zadovoljna što je Thea tako snažna i što je toliko daleko od one dvadeset
dvogodišnjakinje kakva je sama nekoć bila. Međutim, što ta djevojka zna biti
arogantna...
»Mislim da nećete, ljubavi«, rekla je Ali. »Vodim Stellu sa sobom.«

Ubrzo su bile u autu i vozile se prema sjeveru zemlje, cestom koju su gradski
projektanti nazvali Glavna cesta za sjever, očigledno u nedostatku boljih ideja.
Cesta je prolazila kroz Adelaide, odakle je vodila dalje kroz njegova predgrađa,
kroz trgovačku zonu, prolazila pored stajališta za kamione, parkirališta
rabljenih automobila, benzinske postaje, zatim ucrtavala putanju u beskonačnim,
suncem opaljenim ravnicama, dok se grad smanjivao u daljini. Stella je bila
sretna; Ali je već tjednima nije vidjela ovako zadovoljnu. Kad je otišla na kat,
pokucala na vrata kupaonice i rekla: »Stella, bi li išla sa mnom u posjet Sheili i
Dori?«, nije očekivala da će se vrata tako naglo otvoriti i da će Stella, s
tračkom nade u očima, odgovoriti: »Kad? Sad?« Već je počela misliti da više
nikad neće uspjeti reći išta što bi zadovoljilo Stellu, no njezina kći odjednom više
nije bila natmurena, nego se nasmiješila i rekla: »Idem se spremiti.«
Sheilu su rijetko viđali jer je rijetko bila kod kuće. Uz to, sada je živjela u
Quornu, ljupkome mjestašcu u podnožju planinskog lanca Flinders, u sićušnoj
kolibi koju je unajmila od jedne umjetnice. Preselila se ovamo još prije mnogo
godina, nakon što je šokirala čitav Elizabeth i napustila svojega muža strojara
zbog Dore Langford. Dora je bila volonterka u Pichi Richiju gdje je vozila parnu
lokomotivu; uvijek je bila u kombinezonu i kapi i lopatala je ugljen snažnim,

64
 Knjige.Club Books
žuljevitim rukama. Stella je imala dvije i pol godine kad je upoznala Sheilu - a
upoznala ju je u dražesnoj parnoj lokomotivi koja se kotrljala tračnicama uz
stabla eukaliptusa, vijugave potočiće i brežuljke obrasle cvjetnim grmovima, i
Dora joj je tada dala da se igra zviždaljkom. Takva iskustva imaju posebno mjesto
u mladim srcima: kad god bi Stella pomislila na Sheilu i Doru, preplavila bi je
čista radost.
Stella je sada sjedila na suvozačkom sjedalu Alina automobila, bosa, nogu
podignutih na upravljačku ploču, i gledala je kroz prozor. Grad je bio daleko iza
njih, a večernje nebo se komešalo; nebom su se valjali oblaci, u nijansama ugljena
na papiru, putovali su s niskog obzora njima dvjema u susret, ali u autu je bilo
ugodno, toplo, kao u utočištu. Nazvale su Michaela da mu kažu kako napreduju s
vožnjom, i razgovarale s njim na razglasu. Zvučao je vedrije, pomislila je Ali,
zvučao je kao da mu je laknulo. Ona je doslovno odnijela problem, maknula ga
od njega, pa je legitimno mogao misliti o nečem drugom. Doduše, mogla je i
Stella, i Ali - ovo putovanje, ovaj izlet, bio je čin eskapizma, vježbanje sreće.
Zasad se Stellina trudnoća nije spomenula, a ako je Stella ne spominje, neće ni
Ali. Tu i tamo pogledala bi u svoju kćer i po načinu na koji je sjedila - podignute
noge, ruke opušteno prebačene preko koljena - vidjela je da je zadovoljna,
smirena. Kao da je to bila neka druga djevojka, koja putuje u Quorn i bježi
od stvarnosti. Ima vremena za razgovore, pomislila je Ali, no sada je svima
potrebna jedna doza Sheile.
»Možemo li staviti neku glazbu?« Stella je progovorila nakon nekog vremena,
kad je krajolik postao suviše jednoličan da bi ga se moglo dugo promatrati. »Jesi
ponijela što?«
»A što misliš?« odvratila je Ali i dodala joj svoj iPod. Stella je spojila iPod
na radio i promatrala kako se zaslon pali.
»Zašto se ne riješiš ove starudije?« rekla je. »Stavi sve na mob. Tako ti je
puno lakše.«
»Volim taj iPod koliko i tebe«, rekla je Ali.
Stella se nasmijala. »Što da stavim?«
»Što god ti se sviđa. Ne, čekaj, odi na play-liste, imaš jednu novu, ja sam je
složila. Trebala bi biti prva.«
»Kako se zove?«
»Najbolje zadnje dvije«, odgovorila je Ali.
»Tvoje play-liste. imaju čudne nazive.«
»Ali pjesme su odlične. O, Bože, kako volim ovu stvar.« Pojačala je zvuk i
auto je odmah ispunila Suffragette City i njezin brzi ritam, kao instant-tulum.
»Ooo, mama, ovo je super«, Stella je povikala. »Što je to?«
Ali je pogledala u nju i nasmiješila se. »Bowie.«

65
 Knjige.Club Books
Pustile su da pjesma svira, glasno. Ali je pjevala, jer je znala riječi, a i Stella
ih je pokušavala uhvatiti. Kad je na red došao stih Wham bam, thank you, ma’am,
vrisnula je od zadovoljstva; vraćala je pjesmu unatrag sve dok nije i ona mogla
otpjevati taj dio u isto vrijeme kad i Bowie i njezina mama. Kad je
pjesma završila, uzdahnula je i rekla: »Odlična. Što je iduće?«
Ali je rekla: »Još jedna Bowiejeva, pa Byrdsi - također dvije - pa Talking
Heads, također dvije, Kinksi, isto, Police, T. Rex, Animals, Jimi Hendrix,
Buzzcocks i, napokon, Beatlesi. Najbolje zadnje dvije.«
Stella je zurila u nju. »Ti si zbilja gik za glazbu.«
»Hvala.«
»Eh, ali nisam sigurna za ovu«, Stella je rekla.
»Rock ‘n Roll Suicide, odvratila je Ali. »Zadnja stvar na albumu The Rise And
Fall Of Ziggy Stardust And The Spiders From Mars.«
»Kako ludo ime za album«, rekla je Stella. »Znači, Suffragettte City je
predzadnja?«
»Tako je.«
»Zašto?«
»Što zašto?«
»To najbolje zadnje dvije?«
»Ah«, rekla je Ali. »To nije moja ideja. Jedan prijatelj mi je dao tu
kompilaciju kad sam bila još mlađa nego što si ti sada.« U glavi joj se ponovno
formirala Danielova slika. Sjetila se onog poljupca uza zid njegove kuće, i kasete
u svojem džepu, i trenutka kad je prvi put slušala kompilaciju, sama u sobi, u
praznoj kući, prije nego što je saznala gdje joj je majka bila otišla te večeri, i
gdje se poslije nalazila, što je Martin učinio i što se tek spremao učiniti. Kao
svjetlost prije mraka, slušala je tu kasetu u svojoj hladnoj spavaćoj sobi i uživala,
presretna što ju je Daniel snimio za nju. »U to vrijeme nisam slušala kompilacije«,
rekla je Stelli. »A on je snimio ovu za mene, po dvije pjesme sa svakog albuma.«
»I on zvuči kao gik«, rekla je Stella. »Pomalo frik, čak. Sviđala si mu se?«
»Ah, to je bilo davno«, odvratila je Ali tonom kao da nije važno. A ipak, on
je bio ovdje, s njima u autu, sa svojom pomno osmišljenom kompilacijom. Sjetila
se te kasete sinoć pa je otišla na tavan da je potraži, nakon što ju je Daniel poveo
u prošlost s Comsat Angelsima.
Dva sata kasnije, na vlastito iznenađenje, pronašla ju je u kartonskoj kutiji
punoj beskorisnih stvari. Bila je čitava, očuvana u svojoj plastičnoj futroli. Nije
bilo popisa pjesama, Daniel ga nije ni napisao, pa je morala odnekud iskopati
stari kasetofon da se podsjeti što joj je to bio snimio prije toliko godina. Slušala
je te pjesme u trajnom sutonu tavana, melankolična, nostalgična, izgubljena u
Danielovim muzičkim opsesijama iz 1979. Onda je skupila pjesme s kompilacije

66
 Knjige.Club Books
koje je već imala u iPodu, kupila preostale i složila svih dvadeset u Najbolje
zadnje dvije.
»Ova je dobra«, rekla je Stella.
»The Girl With No Name«, odvratila je Ali. »The Byrds. Predzadnja stvar na
Younger Than Yesterday.«
»To je stara stvar? Jer mi ne zvuči staro.«
»Dobra glazba ne stari.«
»To je bilo baš lijepo od njega«, rekla je Stella.
»Od koga?«
»Od tog dečka. Kako se zvao?«
»Daniel.«
»To je bilo baš lijepo od njega«, Stella je ponovila.
»Da«, rekla je Ali. »Zbilja lijepo.«
»Hej«, rekla je Stella odjednom. »Sjećaš se California Dreaming?«
»Uvijek«, rekla je Ali. »Uvijek i zauvijek.« Bio je to njihov duet, na svakom
malo duljem putovanju, njihova pjesma na obiteljskim okupljanjima, kad je Stella
još bila osnovnoškolka i kad je voljela Ali više od ikoga na svijetu.
»Ti pjevaj muške, a ja ću ženske glasove«, rekla je Stella.
Ugasile su iPod i zapjevale svaka svoj dio, srčano, glasno. U međuvremenu
se predvečerje preobrazilo u noć i više se nije moglo vidjeti ništa osim tame, sve
dok se pred njima pomalo nisu počela ukazivati topla, razbacana svjetla Quorna;
svjetla su ih pozdravljala, namigivala im, pozivala da dođu bliže.

Sheila i Dora su ih čekale pa su vrata bila širom otvorena i prije nego što su
pokucale. Cijela koliba odisala je cimetom iz marokanskog tadžina, a Sheila je,
osjetila je Ali kad ju je zagrlila, mirisala na nešto slatko i egzotično, na narančin
cvijet i ražinu vodicu - kao da je taj zagrljaj bio načinjen od rahat lokuma. Stella
je stajala sa strane, odjednom sramežljiva, a Sheila je i nju povukla k sebi.
»O, ti prelijepo, prelijepo dijete«, rekla je primajući Stellu za obraze.
»Pogledaj je, Dora. Alisonina slika i prilika.«
Dora je bila jače građe, širokih ramena, a lice joj je bilo cijelo nasmiješeno.
»Joj, kako mi se dopala tvoja knjiga!« rekla je Ali. »Baš me dirnula, tako je
realistična. Plakala sam kad sam je pročitala, nisam se mogla rastati od svojih
novih prijatelja, svi tih krasnih ljudi koje si stvorila. Očito si blagoslovljena
kreativnošću, kao moja Sheila. Reci mi, draga, koliko ostajete? Možete li barem
do subote? Sheila ima izložbu u jednoj galeriji u gradu, bilo bi divno da i vi
dođete.«
»Izložbu?« pitala je Ali. »Sheila, zar si počela slikati?«
»Oh, pa ona je sada hit«, rekla je Dora. »Ona je senzacija.«

67
 Knjige.Club Books
»Alison, tako mi je drago što te vidim. Predugo je prošlo«, rekla je Sheila.
Ponovno je povukla Ali u zagrljaj; obavila je ruku oko njezina ramena i držala je
čvrsto uza se.
»Da«, rekla je Ali. »Zbilja predugo. Divno mirišeš, Sheila.«
»Hvala ti, draga. Nedavno smo bile u Marakešu i u starom dijelu grada naišle
smo na štand gdje žena prodaje parfeme koje sama pravi. Fućkaš Dior, fućkaš
Chanel, je li tako, Dora?«
»Nego što«, odvratila je Dora.
Ali se smiješila, gledajući u ove dvije radosne starice; iz njih je isijavala
mladenačka energija. »Prekrasno izgledate, obje.«
»Pokušavamo zaboraviti da smo prešle sedamdeset petu«, odvratila je Sheila.
»Kako god, izgledate divno«, rekla je Ali ponovno. »Zao mi je što je prošlo
ovoliko vremena. Trebale bismo češće dolaziti.«
»To je istina«, rekla je Sheila. »Doduše, uhvatiti nas dvije kod kuće nije lako.«
»Što slikaš?« upitala ju je Stella. Stella se u međuvremenu smjestila na golemi
kauč od zelene kože koji je već ispucao od starosti i virilo mu je punjenje na
rukohvatima. Stella je odsutno cupkala te niti dok je pogledom upijala okruženje;
koliba je bila toliko ekscentrično namještena i u njoj je bilo toliko stvari koje
uopće nisu išle zajedno pa je imala dojam da sjedi u izložbenom salonu i da je
došla s majkom na dražbu. Osim živahnog kauča, tu je bila i fotelja prekrivena
šarenom, svjetlucavom tkaninom, stolica presvučena konjskom kožom, stolić s
bazom od svijetlog drva eukaliptusa i neravnom, kvrgavom pločom nekog drugog
drva, punom sitnih pupova - stolić je stajao nasred sobe kao rijetka vrsta gljive.
»Što slikam...?« odvratila je Sheila zamišljeno. »Hm, teško je reći. Moji
radovi su vrlo...«
»Organski«, dovršila je Dora. »Njihov sadržaj i značenje u stalnoj su mijeni.«
»Opa«, ubacila se Stella.
»To su ogromna platna«, rekla je Dora. »Je li tako, draga?«
»Prevelika za ovu kućicu za lutke, u svakom slučaju«, odvratila je Sheila.
»Slikam vani, gdje imam punu slobodu pokreta.«
»Zvuči fascinantno«, rekla je Ali. »Prodaješ li ih?«
»Naravno«, odgovorila je Sheila. Zastala je pa dodala: »U teoriji.« A onda je
zabacila glavu i počela se smijati. Njezinu srčanom smijehu nije bilo moguće
odoljeti pa su joj se pridružile i ostale tri žene, i smijale se Sheili kako se smije
sama sebi.

Malo kasnije, nakon janjećeg tadžina i kuskusa, i boce sočnog Malbeca, spremile
su se za spavanje. Dora je napravila Stelli gnijezdo od jastuka i deka na podu u
dnevnom boravku, a Sheila je povela Ali u sobu na katu, s čijeg su stropa visjele

68
 Knjige.Club Books
tibetanske vjerske zastavice. Na podu je bila vrlo široka, ali vrlo tanka prostirka za
spavanje.
»Dora je znala meditirati ovdje«, objasnila je Sheila. »Ooom, mani, padme,
hummm, i tako dalje. Pizdarija, ako se mene pita. Odustala je od toga u
međuvremenu, ali zastavice su baš lijepe. Na vratima ti visi kimono za goste.«
»Na sve si mislila«, rekla je Ali. »Eh, da, vozi li Dora još uvijek onu parnu
lokomotivu?«
Sheila se nasmiješila i namignula joj. »Ah, ta stvar«, rekla je. »Ne, ne. Sad
smo same svoje šefice.«
Ali se nasmijala i rekla: »Drago mi je zbog vas.« Sheila ju je zatim ostavila
samu, uz još jedan zagrljaj, još jedan poljubac i obećanje da će sutra ozbiljnije
razgovarati. Kad je Sheila izišla, Ali se presvukla u majicu i gaćice, legla na
prostirku, pod krošnjom zastavica, i - uz mali osjećaj krivnje jer je ova soba nekoć
bila posvećena duhovnosti - izvadila mobitel iz torbe. Komercijalizam bez duše,
pomislila je gledajući u mobitel, a ipak, ta je stvar omogućila da je Daniel
Lawrence odvede natrag u 1979., u jedan Rotherham. Omogućila joj je da ovdje,
u Quornu, u Južnoj Australiji, deset tisuća milja od Edinburgha, ponovno čuje
Comsat Angels i smišlja što će ona poslati njemu. Simple Minds, možda: moćna,
stadionska verzija Comsata. Ili ne. Možda je bolji izbor nešto suvremeno da ih
izvuče iz glazbene prošlosti i pošalje u dvadeset prvo stoljeće. Bez šifrirane
poruke iz 1970-ih, samo ovo: Evo nečega što ponekad volim slušati, želim to
podijeliti s tobom. Nešto lagano, simpatično, pjevno.
Belle i Sebastian možda? Da, Belle i Sebastian.
Otvorila je Twitter, na brzinu pregledala albume u potrazi za savršenom
pjesmom, pjesmom koja će pogoditi drukčiju notu na njihovoj maloj play-listi, a
onda ju je našla, doslovno joj je zaplesala pred očima. I Didn’t See It Coming.
Odlično, jer zašto ne bi izrekla ono što je očito? Nije čula ni riječ o Danielu
Lawrenceu cijelu vječnost, prekinula je sve veze s njim prije mnogo godina i
prisilila samu sebe da ga zaboravi i da zavoli nekog drugog, a sad kad pomisli na
to da on misli na nju... i zato, da, ovime će mu uzvratiti, ovim slatkim, hirovitim
pjesmuljkom, i tim savršenim uvodnim stihovima; klasični Stuart Murdoch,
poetski kralj indie rock žanra.

Make me dance, I want to surrender,

Your familiar arms I remember5

5
Navedi me da zaplešem, želim se predati / Tvojih poznatih ruku uvijek ću se sjećati, (nap.
prev.)

69
 Knjige.Club Books
Da, Danielove poznate ruke. Ispružila se na prostirki i poslušala pjesmu do
kraja prisjećajući se prošlosti. A onda je brzo kopirala link i poslala ga na
@DanLawrenceMusic.
»Mama?«
Stella je bila u sobi. Ali je sklonila mobitel i nasmiješila se kćeri. Koliko je
puta Stella ovo učinila tijekom godina: pojavila se nečujno pokraj Alina kreveta,
kao dijete-duh u noći?
»Mogu li spavati s tobom?« pitala je. Ali je već znala da će je to pitati.
Potapšala je prostirku. »Malo je tvrdo,« rekla je, »ali zastavice su lijepe.«
Stella je legla pokraj nje i pogledala uvis. »Ovo su neke ukrasne zastavice?«
»Tibetanske molitvene.«
»Ah, dobro.«
»Evo.« Ali je pružila Stelli jednu slušalicu da stavi u uho. »Da zaspimo uz
nešto lagano.«
Stella se privila uz nju, uzdahnula i zatvorila oči.

70
 Knjige.Club Books

10

SHEFFIELD, ENGLESKA
7. SIJEČNJA 1979.

PETER JE IMAO ŠEST GODINA kad je beba Alison stigla kući iz bolnice, i premda to
od njega nitko nije očekivao, zavolio ju je čim ju je ugledao, tako sitnu,
zajapurenu i bijesnu, tako nezaštićenu u rukama njihove majke. Bojao se da će je
Catherine ispustiti - svi su znali, i svi su to spominjali, kako joj je Peter ispao iz
ruku kao beba kad je izgubila ravnotežu na stubama i skotrljala se na kuhinjski
pod. Ublažila je njegov pad vlastitim tijelom, kao da je kakva junakinja, kao da
taj pad nije bio njezina krivnja. Ni u svojoj dječjoj dobi Peter nije razumio zašto
se odrasli smiju toj priči. Gledao je kako Catherine unosi u kuću tu bebu, njegovu
sestru: spustila ju je na kauč kao da je običan paket i pružila ruku da uzme piće
što joj ga je netko u međuvremenu natočio. Svi odrasli u sobi viknuli su:
»Nazdravlje!«, a Catherine je rekla: »Iskoristi ovo najbolje što možeš, Geoff, jer
ja više ne rađam.«
Bilo je to Peterovo prvo sjećanje iz djetinjstva; Alison je vrištala punim
plućima, s gnjevom novorođenčeta, grijalica je radila punom parom i grijala sobu
preko svih granica ugodnosti, opasno i nespretno kuckale su čaše, Catherine se
smijala.
Alisonino prvo sjećanje iz djetinjstva izgledalo je drukčije; imala je možda tri
godine i sjedila je sama, u kratkim hlačicama, majici kratkih rukava i sandalama,
na pločniku, na ulici, istoj onoj gdje su sada živjeli. Nije imala pojam o vremenu,
ali bio je suton, padala je noć, i sva djeca iz susjedstva već su bila otišla, majke
su ih pozivale u kuću jedno po jedno, sve dok Alison nije ostala potpuno sama.
Na asfaltu je još bilo tragova krede od igre školice, u žlijebu je bila loptica koju
je Alison bez problema mogla dosegnuti lijevim stopalom, i bilo joj je mrzlo za
gole noge. Čekala je i čekala, sve dok nije naišao Peter; vrtio je u ruci torbu i
zviždao. Mahnuli su si, a ona je bila presretna što ga vidi. Zagrlio ju je i otključao
joj kuću, ključem koji je nosio na uzici oko vrata.
To je, dakle, bilo njezino najranije sjećanje, ali bilo je još mnogo takvih
poslije, gdje je Alison čekala da je netko pronađe. Sve je pamtila, ako ne detalje
situacije, onda barem osjećaje koji su u njoj kružili. Pamtila je, naprimjer,
usamljeni osjećaj strašne gladi; jezu nadolazećeg mraka; djetinju želju da Peter
nikad ne ode nikamo bez nje. Svaki put kad ga je čekala, Alison bi zatvorila oči i
zamišljala da je na različitim mjestima - u košari, s puno toplih štenaca; u

71
 Knjige.Club Books
pernatom gnijezdu, skutrena među ptićima; u polju kukuruza, kao mišica, malena
i skrivena na tajnom mjestu. A onda bi je Peter pronašao, ili bi došao kući
odnekud, i pokušao bi je dignuti svojim mršavim rukama; tada bi se sva njegova
toplina prelila u nju i mogao ju je nasmijati u svakom trenutku. Već s tri godine
voljela ga je toliko da u njezinu srcu nije bilo mjesta ni za koga drugog, a i sada,
sa šesnaest, bila mu je potpuno odana; on je bio njezina sigurna luka, njezin
pouzdani saveznik. Kad je bio na poslu ili vani s Toddyjem, ona bi čekala da
začuje zvuk njegova ključa u bravi, a kad bi ga napokon začula, lakše bi disala.
Kad se sinoć nakon utakmice Alison vratila od Daniela i otišla u svoju sobu
da posluša kompilaciju koju je on snimio za nju, Peter se uopće nije vratio kući,
ali zato jest Martin Baxter; sam je ušao i počeo urlati, tražeći Catherine. Njegova
stopala odjekivala su na stubama glasno kao grmljavina, a otvorio je vrata
Catherineine sobe takvom silinom da je Alison istog trena ustala s kreveta
i požurila otvoriti vrata svoje sobe prije nego što Martin stigne do njih - bila je to
mala gesta prkosa, čin kojim mu je htjela oduzeti pravo da prijeti i zastrašuje.
Byrdsi su upravo pjevali The Girl With No Name, a Alison je stajala na vratima,
oči u oči s Martinom, znojnim i izobličenim. Pomislila je na gospodina Lawrencea
i njegov golubinjak, zamišljala je sebe kako je još unutra s njim i kako on stavlja
pospanu, umirenu pticu u njezine dlanove, zamišljala je sebe kako se ne boji
pomilovati njezino meko perje i osjetiti joj punašna prsa kako se uzdižu i spuštaju
pod njezinim prstima.
»Tvoja mater je droljetina«, rekao je Martin. »Jebena dro-ljetina.«
Alison ga je gledala. Nije mu imala što reći.
»Gdje je ona?« pitao je. Glas mu je bio mutan i usporen od piva. »S kim je?«
Alison nije imala pojma pa je tako i rekla.
Poznavala je ovaj Martinov ton; čula ga je puno puta. Imao je kapljice
pljuvačke na usnicama, koje su na njegovoj surovoj faci bile krajnje odbojne i
neprikladno ženske, onako punašne, crvene i mekane. U desnom oku pukla mu je
kapilara i ispunila krvlju polovicu bjeloočnice, zbog čega je djelovao nekako
divlje, prljavo, neuravnoteženo. Imao je riđu kosu, ošišanu skroz do tjemena,
i tetovažu na vratu, zmiju s očima bez zjenica, omotanu oko oštrice noža. Byrdsi
su taman završili s jednom pjesmom i započeli drugu, Why, posljednju na albumu
Younger Than Yesterday, a Alison je to registrirala, premda tek krajičkom uha, jer
je u dubini svojeg uma zamišljala kako užasno mora biti u Martinovoj koži.
Sažalijevala ga je tako beskorisnog i tromog, tako poniženog, jer Catherine je
vrlo vjerojatno bila u krevetu s drugim muškarcem i prodavala svoje tijelo za
obećanje da će dobiti još piti, odgađajući stid i kajanje do idućeg trenutka kad
bude trijezna.
Martin je prišao korak bliže Alison, no ona se nije ni pomaknula. »Ako mi ne
kažeš gdje je, batinama ću to izbiti iz tebe«, rekao je i spustio ruku na kopču svojeg
pojasa.

72
 Knjige.Club Books
»Bila sam vani cijeli dan«, Alison je odgovorila, nepokolebljivo. »Odcud bih
znala?« Prijezir ju je činio smirenom. Bila je uvjerena da bi ga ubila prije nego
što bi dopustila da je samo takne. Martin je disao kao bik kroz raširene nosnice, a
Alison je imala dojam da će svaki čas početi grepsti nogom po podu. Poželjela
je Daniela, silno, odjednom. Daniela, njegovu obitelj, njegovu kuću; željela je sve
to, očajnički, ali najviše od svega željela je njega. Željela je da je njegove ruke
zagrle. Ali ne ovdje, u ovoj kući. Ni u ludilu ne ovdje.
»Uostalom,« rekla je, »zar nije bila vani s tobom?«
Martin se od posljedica piva iznenada zanjihao unatrag, pa je zateturao
unaprijed, kao da stoji na palubi broda usred oluje. Opsovao je, uspravio se, i
polako ali fokusirano zagledao se u Alisonine grudi. Cilj je očito bio da je zastraši,
ali ona se nije bojala Martina Baxtera, nimalo.
»U Carltonu je«, Alison je rekla, shvativši odjednom da će bilo kakva laž
istjerati Martina iz kuće. »Da, da, to je govorila, da će ići u Carlton.«
Martin je podignuo glavu i promotrio je svojim mutnim, krvavim očima.
»Rekla si da ne znaš«, odvratio je i uperio svoj debeli kažiprst u njezino lice.
»Carlton«, Alison je ponovila da utisne taj podatak u njegov um; on se
pažljivo okrenuo, zaljuljao se načas na vrhu stuba pa se sjurio dolje, grabeći po
dvije odjednom. Alison je pričekala da začuje zvuk zatvaranja ulaznih vrata, a
onda je zatvorila i vrata svoje sobe. Sada je na kasetofonu svirao bend o kojem je
Daniel stalno pričao, a za koji ona nikad nije čula, Talking Heads, i njihova
pjesma Take Me To The River. Sjela je na rub kreveta i slušala. Htjela je vidjeti
hoće li i ona čuti to što je Daniel u njima čuo, i hoće li se taj bend i njoj obratiti
onako kako se obraćao njemu. Pojačala je zvuk i ispružila se.

Peter se vratio tek idućeg jutra. Alison je sišla u kuhinju i vidjela ga kako sjedi za
kuhinjskim stolom u jakni. Djelovao joj je nekako stidljivo pa ga je gurnula
ramenom u rame i rekla: »Posrećilo ti se sinoć, ha?« Zaista se rijetko događalo da
Peter ostane vani cijelu noć. Štoviše, Alison se nije ni sjećala kad se to zadnji
put dogodilo. Peter je samo slegnuo ramenima, ne odgovorivši ništa, a ona nije
htjela navaljivati pa je izvukla stolicu nasuprot njemu i sjela.
»Ima li skuhanog čaja?« pitala je.
Peter je kimnuo i dodao joj čajnik i čistu šalicu.
»Jesi se dobro proveo?« rekla je.
»Pogledao sam Supermana u Gaumontu.«
»I?«
»I što?« Zvučao je obrambeno pa se Alison nasmijala.
»I kako ti se svidio?«
»Oh. Da, fantastičan film.«
»Išao si s Toddyjem?«
73
 Knjige.Club Books
Peter je potvrdno kimnuo. »A ti? Jesi postala navijačica Wednesdaya?«
Alison se opet nasmijala. »Ne, ali bilo je tako zabavno. Gađali smo
Arsenalova golmana grudama snijega.«
»Znam«, rekao je Peter. »Bilo je na radiju.«
»Išli smo pješice natrag, trebalo nam je sto godina. Jeli smo čips, razgovarali.
I bili smo kod njega. Njegov tata uzgaja golubove za utrke. Njegova sestra mi je
lakirala nokte.« Spustila je ruke na stol i raširila prste. Nokti su joj bili savršeno
rozi; malo ih je gledala, a onda je opet podignula pogled prema Peteru. »Bilo
je lijepo.«
Peter joj se nasmiješio. »Zvuči tako. Ali svejedno bih volio da navija za
United.«
Iznenada se začulo otključavanje vrata pa otvaranje vrata, a onda Catherineini
koraci u hodniku, izuvanje cipela, bacanje torbe i kaputa na pod. Ušla je u kuhinju
i sa sobom unijela miris cigareta i ustajalog alkohola, ali izraz na njezinu licu nije
bio ni tup ni neprijateljski, nego samo umoran. Sjela je za stol, na jedinu praznu
stolicu što je bila ostala, pa nakrivila glavu da pogleda najprije u Petera, a zatim
u Alison.
»Eto nas«, rekla je i nasmijala se. »Samo nas troje.« Alison i Peter su se
nasmiješili, nesigurno. Catherine je bila mršava, kao što je mršava svaka žena koja
puši umjesto da jede, i blijeda. Na lijevom obrazu nazirali su se žućkasti tragovi
stare modrice. Bila je lijepa nekoć - prije mnogo, mnogo godina. Plava
pamučna bluza bila joj je izvrnuta naopako pa joj se vidjela etiketa na ovratniku.
Drhtala je u toj hladnoj kuhinji. Peter joj je natočio šalicu čaja, a ona ju je šutke
primila i prislonila na prsa, ali nije pila.
»Je li te Martin pronašao?« Alison ju je pitala. »Došao je ovdje sinoć, tražio
te.«
Catherine je zakolutala očima, spustila šalicu na stol i izvukla kutiju cigareta
koja joj je stajala zataknuta za pojas suknje.
»Voljela bih da nema ključ«, rekla je Alison.
Peter je odmahnuo glavom. »Ne, on ne bi smio imati ključ, Catherine. Dođe
tu, dere se, psuje.«
»Ma, on je bezopasan«, Catherine je odmahnula rukom. »Laje, ali ne grize.
Nađi mi šibicu, srećo«, rekla je okrenuvši se prema Alison.
Alison je brzo ustala i dohvatila šibice sa štednjaka; grčevito se hvatala za
ovakve trenutke kad joj je majka trijezna i pribrana. Kad bi je mogla navesti da
malo razgovara, pripaliti joj cigaretu, izmamiti joj smiješak... Kresnula je šibicu i
prislonila plamen na kraj Catherineine cigarete.
»Bravo«, rekla je Catherine pa povukla dugačak dim i ispuhala ga kroz
nosnice. »Jebemti, što bi’ ja bez svojih cigara?«
»I? Je li te našao?« Alison je pitala ponovno.

74
 Knjige.Club Books
»Da, na neki način«, Catherine je odvratila. Pogledala je u Petera. »Našao je
i tebe, kaže.«
Peter ju je pogledao. »Molim?«
»Tebe i Toddyja, šetali ste se Darnallovom.«
Peter je smireno gledao u nju, ali se promeškoljio u stolici i progutao knedlu.
I Catherine je gledala u njega, sumnjičavo, s cigaretom u ustima. »Proso si točno
pored njega, a nisi ga vidio.«
»Mogao je nešto reći«, Peter je odvratio. »Zašto nije ništa rekao?«
Catherine je slegnula ramenima. »Tko zna«, rekla je.
»Mrzim tog kretena.«
»Da«, rekla je Catherine. »Znam da ga mrziš. A zna i on.«
Alison je gledala u brata. Da barem i on pogleda u nju, pomislila je. Ali nije.
Kao da je izbjegavao njezin pogled.
Catherine je trenutak-dva pušila cigaretu u tišini, a onda je rekla: »Da sam na
tvojem mjestu, Peter, bila bih pristojna prema Martinu. Lakše se živi tako.«
Zavladao je muk, što Alison nije znala protumačiti. Catherine je ustala.
»Isuse, što mi treba piće«, rekla je i počela otvarati i zatvarati ormariće u potrazi
za bocom. Alison je uputila Peteru očajnički pogled, a Catherine je, spazivši to,
rekla: »Ooo, dobrice moje, gdje ste mi sakrili votku?«
»Ja sam je sakrio«, rekao je Peter.
»Ah, dobro, onda odi po nju.«
Načas se činilo da će joj prkositi, a Alison je zadržala dah. Ali zatim je rekao:
»Eno ti je iza žitnih pahuljica.«
Catherine se nasmiješila. »Dobar dečko.«
Promatrali su je kako nesigurnom rukom toči votku u plastičnu čašu.
»Živjeli«, rekla je. Nitko joj nije odgovorio.
Alison je pogledala na sat. Bilo je deset minuta do devet.

Prolazili su tjedni, a Alison je provodila sve više vremena kod Daniela. Držala je
tamo i svoje školske knjige, ponekad je pisala zadaće za stolom u kuhinji, gulila
mrkvu i krumpir za gospođu Lawrence pa ih ostavljala u zdjelama hladne vode da
bude sve spremno za kasnije. Sviđala joj se kuhinja Lawrenceovih, i red koji je
unutra vladao, i sudoper od inoksa, besprijekorno čist, i pun hladnjak, i toster koji
je imao dodatni utor za biskvit i sliku pšenice sa strane. Cijela Danielova obitelj
bila je divna prema njoj, pogotovo gospođa Lawrence, čiji se osmijeh katkad
nije podudarao sa zabrinutošću u očima. Alison je, naravno, bila svjesna svojih
mana: svoje povučenosti kad je u društvu, svojeg opreza i rezerviranosti koja se
mogla protumačiti kao ravnodušnost. Doduše, i gospodin Lawrence je bio
rezerviran pa se nadala da je on razumije. U svakom slučaju, on joj je bio još draži
od Danielove majke. Njegova dobrota činila joj se beskrajnom i iskonskom, kao
75
 Knjige.Club Books
da je to dio njegova bića, životna funkcija koja mu dolazi prirodno, kao disanje ili
spavanje. Po struci je bio inženjer rudarstva, rekao joj je Daniel. Bio je vrlo
iskusan, vrlo cijenjen, ali se nakon nesreće u kojoj je bio zarobljen pod zemljom
puna dva dana i jednu noć više nikad nije vratio na posao. To je bilo davno,
kaže Daniel, a nakon toga je nabavio golubove i oni su postali njegov život.
Poklanjao im je golemu količinu vremena i ljubavi pa kad bi ušla u njegov
golubinjak, Alison je imala dojam da zna kako se te ptice osjećaju: toplo,
zaštićeno i sigurno, svjesne da negdje pripadaju. Ophodio se prema njima, kao i
prema njoj, s nježnim poštovanjem, a ona je uživala u svakom trenutku. Danielova
je škola bila udaljenija pa je dolazio kući kasnije, no znao bi da je ona kod njega
čim bi vidio njezin kaput na vješalici u hodniku i njezinu torbu na stolici, ali je
skoro uvijek morao otići po nju u golubinjak; zatim bi jeli tost u kuhinji, zafrkavali
se, i on joj je uvijek nekako uspijevao zavući ruku pod košulju prije nego što mu
se mama vrati s posla ili tata bane na stražnja vrata. Ponekad, zbilja rijetko, bili bi
kod kuće sami i, ako bi Alison dopustila - a nije uvijek - seksali bi se na njegovu
krevetu. Negdje duboko u sebi Alison je imala osjećaj da je to strogo zabranjeno.
Ovaj pomak u njihovoj vezi - čin tako intiman, odrastao, s puno golotinje, strasti,
isprepletenih udova i mokre želje - bio je nešto sasvim novo i za njega i za nju;
poslije ne bi znali što bi rekli jedno drugom pa bi se obukli, brzo i tiho, da mogu
ponovno biti oni stari. Ipak, sada su poznavali jedno drugo na drukčiji, tajni način,
a Alison se osjećala kao da je primljena u novu zajednicu, sretna što se riješila
tereta svoje nevinosti i što joj ju je oduzeo upravo Daniel, a ne neka seljačina iz
Attercliffea koja bi se time vječno hvalisala.
Ipak, najviše od svega voljela je sjediti na podu u njegovoj sobi, naslonjena
na krevet, u gnijezdu jastuka, velikih i malih, i slušati glazbu koju su puštali na
staroj muzičkoj liniji njegova brata - taj JVC Boombox s gramofonom bio je
Danielova radost i ponos. Ona bi njemu pjevala; on bi njoj svirao gitaru.
Puštali su... o, svašta su puštali. Dijelili su omiljene stvari, otrpjeli one za koje su
mislili da im se trebaju sviđati, premotavali unatrag glazbu u kojoj su se voljeli
gubiti: Jimi Hendrix, T. Rex, Pink Floyd, Blondie, Beades, John Martyn, Elvis
Costello i, stoput zaredom, Rory Gallagher - slušali su sve ovo opsesivno,
religiozno, s odgovarajućim poštovanjem. On je na nju prenio svoju staru
ljubav prema progresivnom meku i nagovorio je da leži zatvorenih očiju za
čitavog trajanja Wish You Were Here. Ona je izvukla iz prašine Joeove stare ploče
sjevernjačkog soula - bili su to rijetki primjerci - i ponovno oživjela zvukove
Motowna. Daniel, koji je odrastao gledajući brata kako pleše na onom komadu
lezonita, pokazao joj je pokrete i zajedno su stvorili novi Wigan Casino u ta
četiri zida njegove sobe, s Jimmyjem Radcliffeom i Deanom Parrishem, i
pojačavali su glasnoću toliko da su osjećali glazbu kako im teče kroz vene i
prožima kosti.
Tog poslijepodneva Alison je ostala na čaju. Bila je srijeda, petnaest do šest.
Pastirska pita, kuhana mrkva, grašak. Gospođa Lawrence joj je govorila o svojem
poslu i svojem nadređenom, gospodinu Whitelyju, koji je za sebe mislio da je
76
 Knjige.Club Books
najvažnija osoba na svijetu. Claire je rekla da ima jedna takva i u njezinoj
parfumeriji u Cole Brothersu, koja je glumila s kupcima da je otmjena, a sve je
riječi pogrešno izgovarala. Gospodin Lawrence nikad nije puno govorio za
stolom, kao ni Daniel. Gledali su svaki u svoj tanjur, jeli, govorili samo ako im se
netko direktno obrati. Alison je slušala, smiješila se, povremeno stavila zalogaj u
usta. Bilo joj je žao što Peter ne može biti tu, pred punim tanjurom vruće pastirske
pite. Pitala se ima li uopće što jesti kod kuće.
»Gdje ti ono mama radi?«
Alison se trznula kao da ju je netko ugrizao. Claire joj je ovo pitanje postavila
sasvim nevino, ali gospođa Lawrence je stala usred zalogaja - znala je, jer je o
ovome već pitala Daniela, da Alison ne želi razgovarati o svojoj obitelji, osim o
bratu. Alison se sva zacrvenjela, i po vratu i obrazima, i progutala knedlu.
»Ona ne radi«, odgovorila je pa spustila pogled da izbjegne Clarein izraz pristojne
zbunjenosti zbog nelagode koju je očito izazvala svojim bezazlenim pitanjem.
»Voljela bih da ni ja ne moram raditi«, Claire je rekla u pokušaju da razvedri
atmosferu, ali je samo još više pogoršala stvar. Daniel joj je s druge strane stola
uputio pogled. Više joj ništa nije bilo jasno.
»Ovo je bilo izvrsno«, rekao je gospodin Lawrence i prekinuo svoju
uobičajenu šutnju samo kako bi spasio Alison, čije su se muke praktički mogle
napipati. »Baš ukusno. Ako ima još, rado bih pojeo još jednu žlicu.« Gospođa
Lawrence je brzo ustala i donijela pitu sa štednjaka, nudeći svima. Alison je
pogledala u Daniela i vidjela da je on gleda i pokušava joj bez riječi
prenijeti poruku da je sve u redu, da se ništa strašno nije dogodilo.
»Nema ničega lošeg u tome da čovjek ne radi«, Claire je nastavila mljeti. »Ni
tata ne radi, je li tako, tata?«
»Claire«, Bill je rekao tiho, a Claire je odvratila: »Što je?« Zatim je Alison
ustala, iako joj je tanjur još bio napola pun. Promrmljala je nekakvu ispriku da
ima puno zadaće i da je boli glava, ignorirajući zabrinute poglede za stolom, i u
žurbi izišla iz kuhinje. U hodniku pored ulaznih vrata navukla je kaput, zgrabila
torbu i izjurila u hladnu veljačku večer, ali Daniel se već stvorio iza nje pa mu se
bacila u zagrljaj. Prislonila je mokro lice uz njegov topli vrat, a on ju je grlio dok
se nije primirila.
»Alison«, rekao je nakon nekog vremena.
»Oprosti.« Odmaknula se. »Užasno mi je žao. Reci mami da mi je žao.«
»Ali što se dogodilo?« Ova njezina tuga boljela je i njega, fizički ga je boljela;
htio ju je preuzeti od nje i izbrisati. »Što ti je?«
»Ništa, sad je sve okej«, odgovorila je Alison iako je bilo jasno da nije tako.
Pokušavala se pribrati, šmrcajući kao malo dijete, dlanovima brišući oči.
Daniel je zgrabio kaput s vješalice pored vrata, jer Alison očito nije bila u
stanju da ide ikamo sama, ali ona je odmahnula glavom, bijesna u svojoj žalosti.
»Ne!« rekla je glasnije nego što je htjela i odmah je vidjela šok u Danielovim

77
 Knjige.Club Books
očima. Nekoliko trenutaka disala je polako i usredotočeno da otjera paniku koja je
u njoj rasla. »Oprosti«, rekla je opet. »Bit ću dobro, samo moram ići.«
A on joj je rekao: »Znaš što, Alison, idem s tobom na autobus. Pratim te kući.
Brinem se za tebe.«
»Ne!« rekla je uzmičući prema dvorišnim vratima. »Molim te, nemoj.«
Ali on je već obukao kaput i zatvorio vrata kuće za sobom; krenuo je za njom,
ona je potrčala, pa je i on potrčao za njom. Dozivao ju je, trudeći se da ne viče.
Kad je protrčala pored autobusne stanice kao da namjerava trčati sve do
Attercliffea, Daniel je usporio, prekinuo potjeru i viknuo za njom.
»Dobro, Alison, ne idem s tobom«, rekao je. Ona ga je ignorirala i nastavila
trčati pločnikom, dok se kaput vijorio za njom, a školska joj torba udarala o bok.
»Alison, stani, molim te!«
U glasu mu se osjetio strah, a to nije mogla ignorirati. Zaustavila se, okrenula
prema njemu i pogledala ga s te udaljenosti, zadihana.
»Molim te«, rekao je Daniel. »Vrati se. Pričekaj autobus. Ja idem kući.«
Krenula je natrag prema njemu, a onda su zajedno i šutke prehodali tu kratku
udaljenost do autobusne stanice. »Stvarno mi je žao, Daniele. Ne mogu ti opisati
kako se osjećam«, rekla je.
Daniel je šutio, spuštenog pogleda, ruku zaguranih u džepove.
»Ja nemam kuću kao ti, ni obitelj kao što je tvoja«, nastavila je.
»E, pa meni to nije važno«, rekao je.
»Znam, ali... meni je važno i... Molim te, samo odi doma i pusti ovo kako jest,
može?«
Pogledao je u nju, kimnuo glavom. »Dobro«, rekao je i poljubio je u obraz,
hladno, a zatim je, bez osvrtanja, otišao kući. Znao je da će ga ondje, na prozoru,
čekati majka sa zabrinutim, suosjećajnim izrazom na licu.
»Ali vidimo se sutra, je l’ da?« Alison je doviknula za njim, s tračkom
nesigurnosti u glasu. On je podignuo ruku da joj pokaže da ju je čuo i da će se
vidjeti sutra, ali se nije okrenuo i nije se nasmiješio jer je bio povrijeđen, šokiran,
i ako će ona skrivati svoje osjećaje, skrivat će i on svoje.
Majka mu je stajala u hodniku kad je ušao. »I?« rekla je.
Slegnuo je ramenima.
»Što joj je, pobogu?«
»Mama, ne znam.« Osjećao se kao idiot zato što ne zna, a ona je to vidjela pa
nije navaljivala s pitanjima. Krenuo je gore u svoju sobu.
»Imaš crumble od jabuke«, dodala je još, ali neuvjerljivo. Kad bi mogla, i kad
bi on htio poslušati, rekla bi mu da bude pažljiv s Alison, rekla bi mu da ne gubi
glavu zbog djevojke koja pobjegne na spomen vlastite muke. Ali kad je Daniel

78
 Knjige.Club Books
ušao u svoju sobu i zatvorio vrata, ona je samo uzdahnula i odlučila ga pustiti na
miru.

Autobus se polako drmusao prema Attercliffeu; kad je napokon stigao na njezinu

stanicu, Alison se žustrim korakom zaputila kroz kratku mrežu ulica koje su
vodile do njezine kuće. Znala je da će se sutra pomiriti s Danielom, ali sad ju je u
želucu stezao ledeni čvor tjeskobe jer nije znala što će zateći kad otvori vrata. U
kući je vladala potpuna tišina. Nije bilo kaosa, nije bilo nereda, nije bilo Martina.
Osjećao se smrad ustajalog urina, ali to nije bio misterij jer je na podu ispod
sudopera bila hrpica Catherineinih gaćica, čekala je pranje.
»Peter?« zazvala je.
»Gore sam.« Alison je preplavila takva zahvalnost što je Peter ovdje, kod
kuće, dok se ona cijelo vrijeme zabavljala kod Daniela. Skinula je kaput, ubacila
mamine gaće i tajice u kantu hladne vode da se namaču pa je otišla gore kako bi
bila s Peterom.

79
 Knjige.Club Books

11

LONDON, ENGLESKA
16. STUDENOGA 2012.

DANOVI PRVI SUSJEDI u Regentovu kanalu bili su Lisa i Frank s krmene strane i
Jim s pramčane. Lisa i Frank bili su stari hipiji, originalni primjerci iz Ljeta
ljubavi, koji su tvrdili da su bili s Beatlesima u nekakvom indijskom ašramu, ali
to je iz njih vjerojatno progovarala marihuana. Jim je bio simpatični umirovljeni
pomorac koji jednostavno nije mogao živjeti u kući; trebalo mu je nježno ljuljanje
vode da ga uspava navečer, nedostajala mu je njegova posada i olujni vjetrovi koji
pusu oko Biskajskog zaljeva, i sendviči od sardina na desetosatnoj straži. Jim je
bio i vješt majstor, uvijek u radnom odijelu, brusi i glanca svoj savršeni brod po
imenu Veronica Ann.
A Lisin i Frankov brod, Ophelia, taj se pak raspadao. Opheliji se gulila boja i
hrđala je s tihom gracioznošću, dok su njih dvoje kuhali aloo gobi u kuhinjici, jeli
sjedeći po turski na palubi i nakon jela ležali i pušili džoint. Jim je odavno
zatvorio vrata toj sramotnoj aktivnosti, no Dan bi im se često pridružio, iako nikad
ako je Katelin bila s njim. Studentski savjetnici ne puše travu, govorila je, i nije
htjela popustiti čak ni kad je u pitanju bio domaći kanabis koji je - kako je Lisa
bez imalo ironije tvrdila - pum dobrote, iz organskog uzgoja. Ali Katelin je
ionako rijetko dolazila u London; ovo je bila Danova orbita, Danov svijet.
Ovaj grad, ove ulice, ovaj brodić; zvao se Crazy Diamond, što je bio odabir
prijašnjeg vlasnika, ali kakav je to bio odabir6! Ugledao ga je jednog dana i vidio
na njemu obavijest da se prodaje, s porukom »nazovi Paddyja« i kemijskom
olovkom naškrabanim brojem telefona - kao uputa koja je čekala samo Dana. I
tako je nazvao Paddyja, a ni dva tjedna kasnije imao je u rukama ključ. Da, Crazy
Diamond bio je njegov. To je bilo prije deset godina. Katelin se u početku sviđala
ova ideja, ali onda je shvatila da joj je u tom brodu previše skučeno da bi se mogla
opustiti i užasavao ju je prijenosni WC, pa je brod polako prešao iz zajedničkog
u Danovo vlasništvo. Bio je to njegov brlog u Londonu. Ovdje, među ljudima koji
su živjeli u tom kanalu, Dan se osjećao slobodno, nesputano. Stvari su mu bile
razbacane po cijeloj kabini i vladao je opći nered - ugodan nered što se njega tiče
- a pušenje trave s Frankom i Lisom jednostavno je bilo dijelom tog prizora.

6
Shine On You Crazy Diamond, pjesma grupe Pink Floyd, (nap. prev.)

80
 Knjige.Club Books
Frank i Lisa nisu bili neumjereni u tome, ni neodgovorni, i ponekad su palili
grančice ružmarina na roštilju uz šetnicu, da prikriju miris.
Večeras je razgovor lelujao zajedno s dimom iz debelog džointa, uzdizao se
u blagim vrtlozima visoko u nebo. Frank i Lisa često su se izražavali u
zagonetkama. Njihovi su umovi bili prošireni - proširili su se 1967. u jednom
ašramu u Rishikeshu pa sada više nisu mogli razmišljati na način na koji
razmišljaju drugi ljudi. Umjesto toga, sipali su svoja opažanja i ideje u prekrasno
kaotičan univerzum, bez odgovornosti i spona.
»Lisa, ljubavi,« rekao je Frank, »odlična trava.«
Dan je kimnuo glavom. »Pohvale kuharici«, rekao je.
»Eh, ima još puno do kraja«, odvratila je Lisa.
»Do kraja džointa?« Danova je funkcija bila, za ovakvih večeri, da pokuša
izvući konkretno značenje iz razbacanih niti razgovora.
»Ne, nego putovanja«, rekla je Lisa.
»Aha«, rekao je Dan. Lisa mu je pružila džoint, a on je odmahnuo glavom i
dodao ga dalje Franku. Dan je bio gotov; već je bio napušen i već je bio sretan.
Dva-tri dima općenito su bila dovoljna da ga opuste do razine na kojoj Frankov i
Lisin razgovor djeluje još donekle suvislo. Imao je mobitel sa sobom, bio mu je
u džepu, s pjesmom koju mu je Ali poslala. Bilo mu je toplo zbog toga i glavom
su mu kružile tople misli o Alison Connor dok je ležao na strpljivoj palubi stare
Ophelije. Nasmiješio se njezinu izboru, nije mu bilo loše čuti malo Belle i
Sebastiana. Dosta je pisao o njima krajem devedesetih kad su se tek probili na
scenu; bila je to grupica pametnih, vrlo sposobnih studenata. Pitao se zna li Ali da
su oni Škoti? Ma, zna, naravno. Ali sigurno ne zna da je njihov bubnjar nekoć
prodavao pite ispred stadiona Celtic Park u Glasgowu.
»Hej,« rekao je, »hoćete li čuti jednu pjesmu?«
»Slatka, slatka glazba«, rekla je Lisa.
»Tako je,« rekao je Dan, »sad ćemo je poslušati.«
Izvadio je mobitel iz džepa jakne i otvorio link koji mu je poslala Ali:
bestežinska ljepota glasa Sare Martin lebdjela je oko njih u noći. Frank, napušen
i uvjeren da je svaka pjesma njegova pjesma, počeo je pjevati Waterloo Sunset
preko toga, a Lisa je prasnula u smijeh na onaj svoj ludi način kad je zvučala kao
automatska puška. Ali onda, nekim čudom, oboje su utihnuli i pustili da pjesma
svira. Kad je završila, Lisa je melankolično uzdahnula i rekla: »U kurcu je to kad
postaješ star.«
Dan joj se nasmiješio. Nije imalo smisla da to poriče, Lisa je starjela; to su
otkrivale linije na njezinu licu i rukama. Ali je zato bojila svoju dugu sijedu kosu
u sve moguće nijanse ružičaste, bila je još vitka i s ponosom je još nosila trapezice
i široke košulje od muslina. »Ma, ti izgledaš nevjerojatno«, rekao joj je.
»Pogledaj se.« Lisa je skromno oborila pogled, a Frank je podignuo džoint, to jest
ono što je od njega ostalo, kao u čast Lisinoj vječnoj ljepoti.
81
 Knjige.Club Books
Frank je bio stariji od nje - bio je zbilja star, gurao je prema osamdesetoj, ali
nije ga to uzrujavalo, starog vragolana; i dalje je promatrao žene znalačkim okom,
kao da je još u igri, kao da još ima šanse.
»I?« rekao je sada, nakon par trenutaka tišine. »Kakvo je to sranje koje smo
upravo čuli?«
Dan se nasmijao.
»To su bili neki mladi«, rekla je Lisa. »Ti koji su pjevali pjesmu.«
Dan je rekao: »Slatka pjesma, poslala mi ju je jedna slatka djevojka.«
Nije mislio ovo reći, nije mislio ikome reći išta o Ali, ikad, ali Frank i Lisa
nikad nisu postavljali pitanja, pa tako ni sada. Njih dvoje su savršeno društvo
ponekad, pomislio je Dan. Pred njima možeš reći svašta, i osjećati se sigurno.
»Poznate ruke«, rekla je Lisa. »Navedi me da plešem.«
Frank se okrenuo prema njoj i proučavao joj lice, kao da se pokušava sjetiti
tko je ona. »Ej, lo, lo, lo Lola«, rekao je. »Ja bih Kinkse, uvijek.«
Lisa je pogledala u zvijezde, koje su sjale najbolje što su mogle na pretjerano
osvijetljenom londonskom nebu. »Ponekad mislim da bih mogla umrijeti od
sreće«, rekla je.
»Nemoj, dušo«, rekao je Frank. »Nemoj ni slučajno.«

Pub u četvrti Camden Town bio je ukrašen za Dia de los Muertos, sa svijetlećim
lubanjicama i jednim povećim neonskim raspelom, i bio je već pun rokera kad je
Dan iduće večeri ušao unutra poslušati koncert. Prostor za svirku nalazio se na
katu: sto pedeset stajaćih mjesta i vrhunski razglas koji je omogućavao rock,
punk i metal bendovima koji su ovdje nastupali da raspale do kraja. Bila je
strahovita gužva večeras, a Dan je pronašao svoje mjesto sasvim otraga, gdje se
naslonio na zid i slušao svirku. Lionize mu je bio dobar bend. Sviđala mu se
njihova energija i osobnost, njihovo uvažavanje Led Zeppelina i Deep Purplea,
tamni vokali, vrhunske gitare, prekrasne melodije, moćna psihodelija i luda
doza Hammondovih orgulja. Ovi momci vraćali su ga u prošlost, ali su jednako
dobro vladali i sadašnjošću. Kad je koncert završio, uključio je zvuk na telefonu i
vidio da ima tri propuštena poziva od Katelin i dva od Duncana. Duncan je
vjerojatno htio posuditi pare od njega, a Katelin ga nikad nije zvala na putu osim
ako nije važno. Zastao je u mraku, na oronulom pločniku oronulog Greenland
Placea, i nazvao je. Katelin se javila već nakon prvog zvona.
»Reci mi da Duncan nema ljubavnicu«, rekla je. Ton joj je bio oštar, otresit.
Dan se iznenađeno nasmijao. »Rado. Duncan nema ljubavnicu.«
»Lažeš.«
»Molim? Koji ti je vrag, Katelin?«
»Duncan ima ljubavnicu, a ti ga pokrivaš.«
»Katelin, uspori. Što se događa?«
82
 Knjige.Club Books
Razgovor je odjednom presjeklo silovito zavijanje policijske sirene i zagušilo
Katelinin odgovor. Uslijedila je još jedna sirena, ovoga puta glasnija, pa je Dan
morao pričekati punih trideset sekundi prije nego što je ponovno progovorio.
»Oprosti«, rekao je konačno. »Nisam te čuo zbog sirena. Daj mi reci što ti
misliš da se zbiva.«
»Nemoj zauzimati njegovu stranu«, rekla je Katelin.
»Katelin! Ne zauzimam njegovu stranu. Nemam pojma o čemu govoriš.«
Katelin je htjela nešto reći, ali se brzo zaustavila, kao da joj je odjedanput pala
na pamet još jedna misao. »Čekaj malo«, rekla je. »On tebi govori sve,
jednostavno nije moguće da ti ne znaš što on u posljednje vrijeme radi.«
Danu se polako dizao đak; ovo je bila Katelin kad popije koju čašu vina
previše, spremna za sukob. Vjerojatno je provela večer s Rose-Ann i okrenula se
protiv njega zato što je muškog spola, i zato što je prijatelj s optuženim, i zato što
ostavlja čarape na podu spavaće sobe. Načas je maknuo mobitel s uha i uzeo si
nekoliko trenutaka da kipi u tišini, dok se oko njega odvijao uobičajeni život
četvrti Camden: pubovi su se polako zatvarali i tjerali ljude van, pijanac je pišao
metar dalje od mjesta na kojem je on stajao. Odmaknuo se i krenuo dalje, prema
ulazu u metro, i kad je ponovno stavio mobitel na uho, trudio se da mu ton
bude smiren i da zvuči razumno.
»Molim te, ispričaj mi što se dogodilo«, rekao je.
»Lindsay Miller, eto što se dogodilo. Pjevačica u nekom bendu, ali to
vjerojatno znaš.«
»Znaš što, jebeš ovo«, rekao je Dan. »Idem nazvati Duncana.« Poklopio je
slušalicu, ljut zbog ove nepravde temeljene na vrsti i spolu, i njezina stava »mi
protiv vas«. Pronašao je Duncanov broj, odabrao i čekao da zazvoni, pa se s
mobitelom na uhu naslonio na zid. Oko njega je vladao uobičajeni londonski
kaos, auti u koloni na cesti, motori koji prolaze kroz crveno, gomile ljudi na
pločniku koji je preuzak da bi sve njih primio. Uz to, osjećao se neugodan miris:
kokice ili ušećereni kikiriki, sa štanda negdje u blizini. U međuvremenu, u
Škotskoj, Duncan se nije žurio do telefona, ali se na kraju ipak javio.
»Svemir kakav poznajemo«, rekao je, s melankoličnim humorom u glasu.
»Gotovo je, službeno. To je život, Jime, ali ne onakav kakav mi znamo.«
»Okej«, rekao je Dan. »To sam skužio. Pjevačica u bendu?«
»Da, prelijepa Lindsay.«
»O, čovječe...« rekao je Dan. »Rose-Ann!«
»Da«, Duncan je odvratio. »Teško sranje. Bijesna je k’o vreća zmija, ali s
pravom.«
»Reci mi da nema dvadeset godina.«
»Nema dvadeset godina.«
»Ima li dvadeset?«

83
 Knjige.Club Books
Duncan je uzdahnuo. »Trideset dvije.«
»Isuse, Duncane, mislio sam da si se napokon smirio.«
»Ispada da u ovom starom konju ima još života.«
»Gdje si sad?«
»U jebenoj konjušnici, a gdje bi stari konj bio?«
Dan se nasmijao, zadovoljan - o, i više nego zadovoljan - što Katelin nije
sudionik ovog razgovora.
»Onda pričaj«, rekao je Dan.
»Imala je koncert u Dundeeju prije nekih godinu dana, ja sam je gledao i
poslije smo počeli razgovarati, i pomislio sam, o, gdje si bila dosad.«
»Prije godinu dana?!«
»Ne, ne, nije se ništa dogodilo, i ja je ne bih ni ganjao. Ali onda sam je vidio
u jednom baru u Glasgowu prije tri tjedna i ona me prepoznala, zgrabila za dupe
i poljubila, žestoko.«
»Jebote, ona se upucavala tebi?«
»Tako je.«
»Znači, stvar ne može biti tako ozbiljna ako se radi o samo tri tjedna.«
»Meni se u ovom trenutku ne čini tako.«
»Joj, Duncane, nadam se da znaš što radiš.«
»Naravno da ne znam, u kurac«, Duncan je odvratio. »Naravno da ne znam.«
Glas mu je zvučao napuklo i u jednom trenu Dan je pomislio da će mu se prijatelj
rasplakati. Međutim, kad je ponovno progovorio, zvučao je gotovo veselo. »Ej,
ali gle,« rekao je, »to je osoba koju moraš upoznati.«
»Tko?«
»Lindsay.«
»Isuse Kriste, Duncane, Katelin misli da te pokrivam cijelo vrijeme.«
»Ona je čista magija«, Duncan je rekao.
»To si mi rekao i prije deset godina kad si upoznao Rose-Ann.«
»Sranje, zar jesam?«
»Gdje si sad?«
»Sjedim na stubištu Mickove zgrade.«
»Pa što radiš tamo? Slušaj, dođi u London sutra, možeš biti u mojem brodu
neko vrijeme, ako ti treba prostora.«
»Ma ne«, rekao je Duncan. »Moram biti ovdje.«
»Mick je idiot, Duncane. Zašto si otišao tamo?«
»Lindsay je ovdje.«
»Gdje? Kod Micka?«
»U Glasgowu. U Lauriestonu.«
84
 Knjige.Club Books
Dan je uzdahnuo, već je osjećao nostalgiju za jednostavnim životom. »Kad
sam vidio tvoje propuštene pozive,« rekao je, »mislio sam da je zbog love, ili
tvojih pjevača-ribara.«
»Da,« Duncan je odvratio, »volio bih da je o tome riječ. Dobro bi mi došlo
malo normale u životu sada.«
»Da...«
»Kad se vraćaš?«
»Sutra«, rekao je Dan.
»Što si išao slušati?«
»Lionize.«
»O, da, valja li što?«
»Da, jako su dobri.«
Uslijedila je kratka stanka, kao trenutak tišine kojim odaju počast starim
danima, a onda je Duncan rekao: »Dođi mi ovdje u posjet. Mick je kreten, a kad
nazovem Rose-Ann, ona ili plače ili pljuje otrov. Treba mi netko razuman.« Sad
je zvučao tužno; Dan ga nikad nije čuo ovakvog.
»Nema frke, dolazim sutra kad se budem vraćao doma. Ali nađimo se u Ulici
Gordon, nema šanse da idem kod Micka. Tamo sam u dva.«
»Hvala ti, stari.« Veza se zatim prekinula. Dan je stajao na ulici još neko
vrijeme, zamišljao je Duncana na hladnom stubištu zgrade Micka Hastieja.
Razmišljao je bi li nazvao Katelin, ali je na kraju odlučio da neće; ionako je kasno.
Sve to može čekati, ona može čekati. Opipao je džepove da se uvjeri da ga nitko
nije opljačkao dok je stajao i razgovarao na telefon, a onda se spustio u topao i
zagušljiv hodnik podzemne željeznice.

Dan je bio jedina osoba koja se u ponoć i trideset iz gotovo praznog metroa
iskrcala na Aveniji Warwick. Pokretnim stepenicama dovezao se do izlaza na
ulicu i žustrim se korakom zaputio prema kanalu. Prošao je kroz željezna vrata
koja su vodila na šetnicu uz koju su bili vezani brodovi pa je vijugao oko
sklopljenih drvenih ležaljki, namotane užadi, sasušenih biljaka u teglama.
Crazy Diamond čekao ga je strpljivo, na tamnoj vodi. Sve je bilo tiho. Ophelia s
jedne strane i Veronica Ann s druge bile su zaogrnute u mrak. Frank i Lisa spavali
su čvrstim snom, snom ozbiljno napušene osobe, ali Jim, vječno budne duše kakvu
imaju noćni stražari, mogao se probuditi i na najmanju škripu podnih dasaka,
izviriti iz kabine s jarkom baterijskom svjetiljkom u ruci; Dan je zato pažljivo
zakoračio na palubu svoje brodice i nečujno otključao kabinu.
Ušao je i pritisnuo sklopku, a drvenim interijerom - pod, strop, zidovi, sve je
bilo u drvu boje meda - razlila se topla žuta svjetlost. Dan je ovdje donio nešto
knjiga, kutiju CD-ova za mali ugrađeni sound system i svoju staru akustičnu gitaru
koju nije ni nosio natrag u Edinburgh jer je uvijek svirao samo za sebe. Ta gitara

85
 Knjige.Club Books
pravila mu je društvo za tihih večeri i služila mu da razgiba prste. Tu je bio i mali
naslonjač - ostavština prijašnjeg vlasnika, Paddyja - ležaj u niši uz prozor, koji je
služio za odmaranje, plinsko kuhalo, sudoper, hladnjak, sićušna kupaonica s
tušem, umivaonikom i kontroverznim prijenosnim WC-om zbog kojega je Katelin
radije ostajala u Edinburghu, i manji bračni krevet, podignut na postolje; brodsko
okno iznad uzglavlja uokvirivalo je na danjoj svjetlosti jednu luksuznu,
štukaturama ukrašenu vilu koja je stajala na suprotnoj strani kanala.
Dan je izvadio pivo iz hladnjaka, otvorio ga pa se ispružio na ležaj i - što je
ovih dana često radio - dopustio samom sebi da malo razmišlja o Alison Connor:
o djevojci koju je nekoć poznavao, a ne ovoj ženi u koju se pretvorila. Alison mu
se sada s lakoćom pojavljivala u mislima, nakon svih tih godina odsustva, i kad bi
zatvorio oči, vidio bi je cijelu, trodimenzionalnu, kao savršeno oblikovanu
hologram-djevojku u svojoj spavaćoj sobi u Sheffieldu, gdje su provodili najveći
dio svojeg zajedničkog vremena. Bože, ona mu je bila čitav svijet onda, kad mu
je bilo osamnaest. Mislio je da će zajedno otići iz Sheffielda, odrasti zajedno,
živjeti do kraja života zajedno, odgajati otkačenu djecu koja znaju cijeniti
glazbu. Kad je otišla - bio je to sumoran, sumoran dan kad je shvatio da je više
nema - bacila ga je u stanje boli tako mračne i duboke da je počeo zacjeljivati tek
četiri godine kasnije kad je upoznao Katelin u Bogoti. Alison Connor. Kako li joj
je ono mirisala kosa? Na običan šampon i na Sheffield, vjerojatno, ali mirisala je
divno. A njezin smijeh! Svaki put kad bi je nasmijao, osjećao se kao da je dobio
na lutriji, jer ona je bila tako ozbiljna i zatvorena djevojka, kao da se cijeli život
morala čuvati zabave. Uklopila se u njegovu obitelj kao ruka u rukavicu, a onda
ih je bez riječi ostavila. I nije se znalo čije je srce bilo više slomljeno, njegovo ili
očevo. Bill se nakon njezina odlaska povukao u golubinjak i nije izlazio danima, i
nitko nije mogao vjerovati da se Alison neće vratiti.
Dan je ispio pivo do kraja i ustao. Trebala mu je pjesma za Ali, a sada je znao
i koja će to biti: Frank Ocean. Thinkin Bout You, lagana, prelijepa, sentimentalna,
intimna. Od novog wunderkinda R&B-ja. Kopirao je link i zalijepio ga na rastući
thread koji je dijelio s Ali.
Evo, Alison, pomislio je. Da vidimo što ćeš reći kad čuješ ovo, na drugom
kraju svijeta, u dalekom Adelaideu. Ubacio je praznu bocu u kantu za smeće i
pomislio kako je vrijeme za krevet, ali onda je na vratima začuo kucanje i ugledao
tamnu sjenu. »Dan? Je li sve u redu tamo?«
Jim.
Dan je uzdahnuo i oborio glavu. »Da, Jime, sve je u redu. A ti, jesi dobro?«
»Ma, dobro sam, ali kad si već budan, imam malo ruma, jesi za čašicu?«
Dan je otključao vrata i otvorio ih, s namjerom da se zahvali i kaže da je
umoran i da se sutra mora rano probuditi da uhvati vlak. Ali Jim je stajao pred
njim očiju prepunih nade, s bocom ruma u jednoj ruci i dvjema keramičkim
šalicama u drugoj.

86
 Knjige.Club Books
»Nisam te skoro ni vidio otkad si došao«, Jim je rekao. »Zapravo, nisam vidio
nikoga čitav dan.«
Dan se nasmiješio i otvorio mu vrata. »Pa ne možemo tako, Jime«, rekao je.
»Uđi.«

87
 Knjige.Club Books

12

QUORN, JUŽNA AUSTRALIJA

17. STUDENOGA 2012.

SHEILA JE ZA STOL donijela dvije kave s mlijekom i sjela nasuprot Ali, u malom
dvorištu Quorn Caféa.
»A sad mi ispričaj sve«, rekla joj je.
Ali je stavila malo šećera u kavu i počela miješati - to je bila njezina
uobičajena taktika odugovlačenja u takvim situacijama - a zatim je pogledala u
Sheilu.
»Ovo ne smiješ nikom reći«, rekla je. »Nikom. Čak ni Dori. Barem dok mi ne
odemo.«
Sheila je kimnula glavom. »Dogovoreno.«
Ali je uzdahnula. »Stella je trudna«, rekla je.
Sheila, svaka joj čast, nije ni trepnula. »Aha, znači to je to. Razumijem.«
»Nećemo razgovarati o tome osim ako Stella ne bude htjela«, rekla je Ali.
»Ovo putovanje je samo kratki bijeg.«
»Da, ovaj gradić je idealan za to«, rekla je Sheila.
Istina, pomislila je Ali. Savršeno očuvano pogranično mjestašce, daleko od
civilizacije. Točno u ovom trenutku Stella je bila u šetnji s Alinim fotoaparatom i
pravila umjetničke fotografije napuštenih vagona i starih viktorijanskih izloga.
Nebo je ovdje izgledalo veće i praznije nego u Adelaideu; sunce je neometano
pržilo limene krovove kuća, a vrućina je svjetlucala i plesala na asfaltnim
površinama. Međutim, u dvorištu Quorn Caféa i hladovini što ju je stvarala
krošnja platane, bilo je vrlo ugodno; malena fontana s kamenom skulpturom Sive
proizvodila je zvuk - i stvarala ugođaj - tekuće svježine. Svako toliko dva
žutokukmasta kakadua napustila bi svoje mjesto na grani i umakala kljun u
baricu vode u Sivinim dlanovima.
»Želi li ona biti trudna?« Sheila je upitala.
»Kaže da želi«, rekla je Ali. »Iako to možda govori samo zato što Thea glasno
inzistira da ode na pobačaj.«
»Poznaješ li tog dečka?«
Ali je odmahnula glavom.

88
 Knjige.Club Books
»Ne. Stella nam ne želi reći tko je on. To se dogodilo samo jedanput, čini se.«
Suze su joj navrle na oči pa je u torbi potražila maramice. »Isuse, Sheila, osjećam
se kao potpuni promašaj od majke.«
Sheila je izvadila maramicu i pružila joj je preko stola. »Alison«, rekla je.
Ali je uzela maramicu, obrisala oči i nos, neutješno šmrcnula.
»Što?«
»To jesi li ti dobra majka ovdje uopće nije dovedeno u pitanje.« Sheila je
pokazala na Alinu šalicu, netaknutu. »Popij malo kave«, rekla je. »Odlična je. I
prestani kriviti samu sebe.«
»Ne znam kako«, rekla je Ali. »Imam osjećaj da nisam pazila. U posljednje
sam vrijeme previše okupirana drugim stvarima, iznevjerila sam je.«
»Stella će biti sasvim dobro«, rekla je Sheila. »Ima tvoju prekrasnu odlučnost,
i ne zaboravi da je tvoja početna pozicija bila daleko gora.«
Ali je zurila u svoju kavu, a Sheila je nastavila: »O, draga, pa mi nikad ne
razgovaramo o tvojem životu u Engleskoj, je l’ da?«
»Nema potrebe za tim«, Ali je odvratila. Na sekundu je podignula pogled pa
ga opet spustila.
»Nije ti bilo lako s Catherine i...«
»Sheila, zašto govorimo o ovome?«
»Zato što nikad ne govorimo, a nešto me muči u vezi toga. Kad si te godine
došla k meni u Elizabeth, a ja nisam znala da ti ne znaš da je Catherine umrla, pa
sam počela govoriti o tome kao budala, tebi je lice bilo kameno. Nisi ni zaplakala,
i meni je bilo glupo što sam...«
»Sheila, molim te. Razgovaramo o Stelli.«
»Tu sigurno ima puno nagomilane tuge...«
»Ne«, Ali je rekla, tako odlučno da je Sheila odmah zatvorila usta. Sheila nije
znala ništa o Alinu životu u Attercliffeu. Nije znala ništa o tjeskobi i sramoti, o
strahu od skandala i bojazni da će je svi sažalijevati, o mukama što ih je morala
prolaziti da ublaži štetu koja je bila dio njezine svakodnevice. »Ne, tu nema puno
nagomilane tuge i nas dvije ćemo se posvađati, Sheila, ako budeš navaljivala s
tim. Oprosti što ovako reagiram, ali ne daješ mi izbora. Catherine je bila vrlo
bolesna žena koja nije cijenila život.«
Sheila se nije nimalo uvrijedila na ovo. Samo je gledala Ali, sa suosjećanjem
koje Ali nije željela, a zatim je, sumornim tonom, rekla: »Htjela bih još jednu
stvar reći, a to je ovo. Iznevjerila sam te, i to gadno, kad si tek bila stigla u
Australiju.«
»Ne, ne, neću to slušati«, rekla je Ali, misleći u sebi kako je sve to bilo tako
davno, tako daleko. »I tada sam već bila s Michaelom, došli smo k tebi zajedno,
sjećaš se?«

89
 Knjige.Club Books
Ali Sheila nije slušala. »Ja sam bila Catherineina najstarija prijateljica«, rekla
je. »A zbog toga sam imala nekakvu odgovornost prema tebi. Samo što sam u to
doba bila toliko nesretna da sam već bila luda.«
»Sheila, gle«, rekla je Ali. »Ako me Catherine ičemu naučila, to je da se
brinem sama o sebi. Nisam došla k tebi tražiti pomoć, nego sam došla u posjet.«
Nije joj se dalo ponovno uvlačiti u ta davna previranja Sheilina nesretnog braka,
niti je htjela raspravljati o razlozima i uzrocima Catherineine smrti, o čemu je
Sheila saznala od vlastite majke koja je živjela u Liverpoolu. I ne, pomislila je
Ali, nije plakala kad joj je Sheila otkrila vijest, samo je zahvaljivala Bogu jer će
Peter napokon biti slobodan.
I da, Michael je tada bio s njom, on ju je dovezao u Elizabeth. Međutim, on
nije sudjelovao u tom razgovoru, niti mu je ona rekla išta o tome poslije. To je bio
njezin novi početak, i početak njihova braka, i oni vedri prvi dani kad je stvorila
novu sebe, toliko novu da se ni sama više nije prepoznavala. Uz to, Michael
uopće nije htio biti ondje - zgrozio se kad je vidio Sheilinu i Kalvinovu kućicu,
gdje je sve bilo maleno, skučeno i obično. Većinu vremena proveo je u vrtu i
pretvarao se da proučava biljke. Kad je Ali izišla po njega, rekao je: »Hvala Bogu,
a sada bježimo odavde.«
Sheila je sada primila Ali za ruke i čvrsto ih stisnula. Ali se prepustila
intenzitetu njezina pogleda dok je nije spasila konobarica u pregači od trapera.
»Hej«, konobarica je rekla. »Sve u redu?«
»Sve je odlično, hvala«, rekla je Ali i izvukla prste iz emocionalnog stiska
Sheilinih dlanova.
»Drago mi je. Žele li dame nešto pojesti?«
»Ah, ne hvala«, rekla je Ali.
A Sheila je dodala: »Pogača s grožđicama, i za mene i za nju, draga Megan.«
Namignula je konobarici, a ova se nasmiješila, pogledala u Ali kao da se ispričava
i otišla. Ali je pogledala u Sheilu i rekla: »Danas smo već jeli Dorinu posebnu
granolu s medom.«
»Znam, ali ima nečega u tebi zbog čega imam poriv da te nahranim«, Sheila
je objasnila. »Uostalom, jako sam pohlepna.« Nasmijala se i udarila dlanom o
stol, tako da su se zatresle šalice s tanjurićima i uplašile kakadue; poletjeli su uvis,
a njihova bijela krila bila su golema i nestvarno lijepa na pozadini od jarko
plavog neba.

Za večerom je Dora predložila da odu na izlet na sjever, dva sata vožnje, možda
manje, pustinjskim cestama do Wilpena Pounda. Ispostavilo se da Dora zna voziti
avion jednako dobro kao i vlak, a postojala je i jedna Cessna koju je mogla
posuditi; mogla bi ih povesti na razgledavanje iz zraka, s malog uzletišta u blizini.
»Avion nije moj, nego Clancyjev«, rekla je kao da taj podatak govori sve.
»To joj je nećak«, objasnila je Sheila, a Dora je kimnula glavom.
90
 Knjige.Club Books
»Tako je. Da ga zvrcnem?«
Ali nije bila sigurna; sve joj je to zvučalo malo čudno, možda i nezakonito,
no Stella se oduševila, a Sheila je već izvukla mali putni hladnjak iz ormarića
ispod stepenica da ga očisti. Dora je zatim nazvala Clancyja i idućeg jutra, u ranu
zoru, krenule su Alinim autom, s putnim hladnjakom punim boca vode za
slučaj da im, kako je rekla Sheila, auto crkne usred ničega. Sunce je tek izvirivalo
nad obzorom i gradić je još spavao.
»Upali grijanje, dušo«, rekla je Sheila. Sjedila je zamotana u debeli pončo od
vune alpake, ali svejedno se žalila da joj je hladno. Istina, bilo je još rano, ali novo
jutro obećavalo je mnogo: nebo je bilo bistro kao da ga je netko isprao vodom.
Savršen dan za letenje, rekla je Dora.
»Vidjet ćete«, uporno je ponavljala Stelli i Ali. »Nema ljepšeg prizora.«
Dora je sjedila naprijed s Ali, a Sheila otraga sa Stellom. Atmosfera je bila
vedra i vesela - kao kad se ide na školski izlet, rekla je Stella. Cesta je vodila
ravno, bez vijuganja, kao vrpca asfalta koja se odmotava kroz drevni pejzaž.
Zlatne farme na jugu planinskog lanca Flinders uskoro su ustupile mjesto nečemu
sasvim drukčijem, dramatičnim vidicima australske crvene pustinje, tu i
tamo prošarane neobičnim grmovima i stablima nalik na eukaliptuse.
Stella je kroz otvoren prozor auta fotografirala nezainteresirane klokane, a
jedanput su čak morale zastati jer je cestu prelazila skupina prašnjavih emua.
»Ovo je tako kul«, rekla je.
»To su vam boje pustinje«, rekla je Sheila. »Paleta hrđe i okera.«
»Mislila sam na emue«, rekla je Stella. »I klokane.«
Ali je pogledala u Stellu u retrovizoru i namignula joj. Stella je sva sjala od
sreće, kao sunce na površini vode.
Stigle su na uzletište malo poslije osam. Clancy ih je već čekao, naslonjen na
svoju Cessnu; bio je to sredovječan muškarac s pivskim trbuščićem i safari-
šeširom, odjeven u vojničke hlače i izblijedjelu traper-košulju. Nasmiješio se i
mahnuo kad se Alin stari karavan zaustavio ispred žičane ograde.
»Dobar dan, ženske«, rekao je kad su izišle. Dotaknuo je šešir u znak
pozdrava, zadovoljno odmjerio Ali i Stellu i rekao: »Vidik je upravo postao puno
ljepši.« Ali je prekrižila ruke i uputila mu pogled kao da želi reći »znam ja takve
kao što si ti«.
»Tajming vam je jebeno dobar«, rekao je Clancy. »Doći ćete dovoljno rano,
prije nego što se podigne istočnjak i otpuše vas u pizdu materinu.« Otvorio je vrata
svojeg malog aviona i gledao ih kako se penju unutra. »Velike guzice naprijed,
zbog ravnoteže«, rekao je i pljesnuo Stellu po stražnjici. »Seksi guzice otraga.
Dora, avion mi treba popodne pa se nemojte izgubiti.«
Dora je zakolutala očima.

91
 Knjige.Club Books
»Seljačino stara«, rekla je i poslala mu poljubac dok je on zatvarao vrata.
Podignuo je palac u zrak, odmaknuo se i rukom pridržao šešir kad je avion, u
Dorinim vještim rukama, pojurio niz pistu i uzletio visoko u zrak. Sad su morale
vikati da bi ih se čulo, ali gotovo su iste sekunde sve četiri utihnule; zaboravile su
na razgovor i gledale dolje, s divljenjem i strahopoštovanjem, dok je aviončić letio
prema čudesnoj stjenovitoj kruni Wilpena Pounda, tog iskonskog amfiteatra u
planinama, proporcija tako veličanstvenih da je okolni krajolik izgledao
patuljasto. Sunce, koje se sada malo uzdignulo na čistom nebu, prolijevalo je po
planinskim hrptima nestvarne zlatne boje, i dok je Cessna pratila isprekidanu
elipsu ovog monumentalnog geološkog bazena, Stella je snimala fotografiju za
fotografijom, a onda se okrenula prema Ali, povukla je za rukav i rekla nešto što
se zagušilo u brujanju avionskog motora.
»Što?« Ali je vikala. »Što?« viknula je još glasnije.
Stella se nagnula bliže njoj. »Rekla sam: jebeno dobar pogled«, viknula je, i
možda je to bilo zbog visine od koje im se mantalo, ili nadzemaljske ljepote ovog
planeta, ili blistave plave boje neba, ali počele su se smijati i nisu mogle prestati.
Sheila se okrenula prema njima i razdragano ih gledala, pa se nasmiješila jer je
poznavala taj osjećaj: ekstaza radosti.

Kasnije su se odvezle skroz do Hawkera i otišle na rani ručak, u restoran jednog

malog hotela gdje je Dora poznavala gotovo svaku osobu. Sheila je rekla da je s
Dorom uvijek tako; kao da je živjela desetak života, ni na jednom mjestu nije
sama. Dora je iza sebe imala i nekoliko brakova pa je tako imala brojnu širu
obitelj, ljude koji su je voljeli i izgubili. Sad je bila Dora Langford, ponovno je
uzela svoje djevojačko prezime kad je upoznala Sheilu, ali nekoć, jako davno -
kratko, doduše - bila je Dora Franklin. Franklini su bili slavni proizvođači vune i
nekoliko godina Dora je uživala u novcu i privilegijima što ih je nosilo to prezime.
A onda je ostavila mladoga Franklina i udala se za Williama Tremblatha, rumenog
momka čiji su preci bili rudari u Penzanceu.
»Kako dobro zvuči«, rekla je Stella. »Dora Tremblath!«
»Da, to sam ja«, rekla je Dora vraćajući se za stol s bocom dobrog bijelog
vina u posudi s ledom i bocom Coca-Cole za Stellu. »Hoću reći, to sam bila ja.«
»Dva muža i jedna žena, Dora«, rekla je Ali. »Bravo.«
»Tri muža, draga moja«, ispravila ju je Sheila. »Bio je tu i onaj koji je radio
u rudniku opala u Andamooki.«
»Oh, da, bio je«, rekla je Dora. »Zamisli, njega sam skoro zaboravila.«
Natočila je vino u tri čaše pa jednu dodala Ali, a drugu Sheili, koja je odmah
nazdravila. »Za djevojke na izletu«, rekla je, a onda su se sve četiri kucnule
čašama. Restoran se polako punio: trgovački putnici, kamiondžije, turisti.
Konobar im je donio jela - hamburgere i pomirit - a Stella je pljesnula rukama.
»Cola i burger«, rekla je. »Beatriz bi dobila šiz.«

92
 Knjige.Club Books
»Da«, rekla je Ali. »A i tvoj tata kad bi te čuo kako govoriš.«
»Kad već spominješ velikog McCormacka,« Dora se obratila Ali, »zar nisu
njegovi bili industrijski magnati u Burri? Bavili su se proizvodnjom vune, je l’
da?«
»Prvo bakra pa onda vune«, rekla je Ali. »To je bilo davno prije nego što sam
ja došla.«
»Ali tamo je još uvijek prekrasna farma ovaca, zar ne?«
»Oh, da«, ubacila se Stella. »I ogromna kuća s vlastitom kapelicom, gdje su
se ženili svi McCormackovi, sve dok moji tata i mama nisu prekršili pravila.«
Dora je pogledala u Ali. »Pričaj.«
»Ah, da, vjenčali smo se odmah i bili smo vrlo mladi«, rekla je Ali lišavajući
svoje riječi i najmanje doze dramatičnosti.
»Vjenčali su se u Americi«, rekla je Stella. »Mama je imala samo osamnaest
godina, je li tako, mama? Upoznali su se i vjenčali dok su putovali. Bože, ovaj
hamburger je tako dobar.«
»Oh, kako je Michaelova majka bila bijesna.« Ali je podignula čašu, otpila
gutljaj rizlinga, a bio je tako hladan i čist da ga je htjela iskapiti odjednom, kao
Sheila i Dora. Ali morala je voziti natrag do Quorna, a da se koja čak i ponudila
da vozi, ona to ne bi dopustila. Dora je već popila jednu čašu i natočila drugu, a
sad je točila još jednu i Sheili. Navalile su na vino kao da je voda.
»Pa, naravno«, rekla je Sheila. »Vjerujem da je bila izvan sebe. Ti matrijarsi
iz Adelaidea su posebna sorta.«
»A čemu takva žurba?« upitala je Dora.
Ali je slegnula ramenima. »Nije bilo žurbe, uopće. Njemu je to bilo
romantično, a ja sam valjda htjela novi početak.« Nasmiješila se Stelli i dodala:
»Baka McCormack je mislila da ganjam obiteljsko bogatstvo.«
Stella je na to rekla: »Šteta što više nije živa jer si ti sada puno bogatija od
tate.«
»Oh, Stella!« rekla je Ali. »To su sve gluposti.«
»I po tvojoj knjizi će se snimati film.«
»Da!« uskliknula je Sheila. »Čitala sam o tome. Netko će udahnuti život toj
prekrasnoj glazbi. Obožavam Baza Luhrmanna. Je li već odabrao glumce?«
»Čula sam da će imati otvoreni casting za djecu Aboridžine«, rekla je Dora.
Ali je rekla: »Nitko ne zna hoće li se film zbilja snimati. Možemo li
razgovarati o nečem drugom?«
»Alison, gle,« nastavila je Sheila, »ti si uspješna. Djevojka iz radničke klase
kojoj se klanja čitav svijet.«
»Ne bih baš tako rekla. Ja sam samo kotačić u velikom mehanizmu.«

93
 Knjige.Club Books
»Što ćeš napraviti s tolikim novcem?« Ovo ju je pitala Dora, već pripita i
potpuno nesvjesna nelagode koju ju je Ali osjećala. »Hoćeš li kupiti trkaćeg
konja? Ili Maserati? Kućerinu uz more u Port Willungi?«
»Oh, daaa, mama, kupi kuću uz more«, rekla je Stella.
»Ne«, mirno je odvratila Ali, puštajući da joj se u glavi materijalizira jedna
ideja. »Dat ću sve u dobrotvorne svrhe.«
Sheila se srčano nasmijala, uvjerena da je ovo rekla samo zato da ih sve
ušutka. »Ne govori to, draga. Samo pogledaj Stellin izraz lica, vidi koliko jako
želi kuću uz more.«
»Ne, ozbiljna sam«, Ali je odvratila. »Upravo sam doživjela spoznaju života.«
Škrinjama McCormackovih ne treba pomoć od Ali Connor, ali kad već zgrće
bogatstvo na likovima glazbenika koje je izmislila, zašto taj novac ne bi
upotrijebila da financira stvarne glazbenike? Sjetila se jedne davne večeri kad je
bila s Cass na koncertu u Port Adelaideu. Nastupala je mlada, karizmatična
Aboridžinka, koja sama piše svoje pjesme, neke i na svojem jeziku. Stihovi su joj
pulsirali poetskim gnjevom, a imala je tako moćan glas i tako neopisiv talent da
je Cass, kad je koncert završio, počela pljeskati i pozivati na bis, i za sobom povela
cijelu malobrojnu publiku. Ali ju je nakon toga slušala još mnogo puta, ali ta prva
večer koja se dogodila prije desetak godina, ta djevojka i njezina glazba, upravo je
to posijalo sjeme za Ispričaj svoju priču, otpjevaj svoju pjesmu. A sada je Ali
imala moć da stvori sretan završetak i u stvarnom svijetu. Odjednom je osjetila
čudesnu lakoću duha i preplavio ju je odlučan optimizam, imala je dojam da joj
nitko ništa ne može, da je iznad svih. Nasmiješila se svojoj kćeri, svojoj divnoj
Stelli, koja se nije smiješila, ne još, dok joj se majka ponaša ovako čudno.

Kasnije, kad su se počele pripremati za povratak kući, Ali je uključila mobitel,

prvi put u cijelom danu, i odmah je među notifikacijama pronašla onu kojoj se
nadala. Dan Lawrence ti šalje link. Polako je ustala i zaputila se prema WC-u;
zaključala se unutra i naslonila se na vrata, zatvorenih očiju. Zamislila je u glavi
njegov lik i pokušala, premda neuspješno, čuti mu glas. Pustila je da joj misli
lutaju kuda žele i onda je shvatila (što joj je bilo nevjerojatno) da želi podijeliti
svoju veliku ideju s njim: želi mu reći sve i čuti što on o tome misli, želi ga učiniti
stvarnim.
Međutim, nije imala njegov broj i u Velikoj Britaniji nije bila ni zora;
uostalom, tko zna što bi on pomislio kad bi ga nazvala tako iznenada, nakon
tolikih godina, i još s australskim naglaskom? Hej, Dan, ovdje Alison, kako je?
Ne, ne. Samo će pogledati što je na linku, to je sve; poslušat će pjesmu koju
joj je poslao. Otvorila je oči, otvorila je link i ugledala Thinking Bout You, Frank
Ocean. Nije čula ni za tu pjesmu ni za tog pjevača, i to neznanje ispunilo ju je
slatkim iščekivanjem nečega novog, još neotkrivenog.

94
 Knjige.Club Books
Slušalice su joj bile u torbi, a torba za stolom, pa je samo stisnula play i začas
se našla okružena nečim sjajnim, čarobnim. Ponovno se naslonila na vrata i
pustila da pjesma teče, i začula stihove koji su je natjerali da se sjeti koliko je toga
zaboravila. Govorili su o prvoj ljubavi, nesigurnosti, o vezi koja je bila
izvan dohvata, a riječi je pratila prekrasna, gotovo nestvarna melodija. Daniele
Lawrence, pomislila je, ti si bio i ostao moja srodna duša u glazbi. A onda je
shvatila da netko uporno kuca na vrata WC-a i začula je Stellin glas, koji je zvučao
kao da je u šoku.
»Mama? Jesi to ti unutra?«
Ali je odmah zaustavila pjesmu. »Hej, dušo«, rekla je. »Jesi dobro?«
»Mama? Što radiš?«
Otključala je vrata i izišla. »Slušam pjesmu«, rekla je.
Stella ju je gledala, zbunjena. »Zašto?«
»Zašto ne?« Ali se nasmiješila i pogladila Stellu po glavi. »Je li tamo sve
okej?«
»Pijane su k’o letve«, rekla je Stella. »Drže se za ruke preko stola, nisu ni
primijetile da sam otišla.«
»A joj«, rekla je Ali. »Bolje da ih odvezemo kući.« Gurnula je mobitel u džep
traperica pa isprala ruke i osušila ih. »Trebaš li na WC?«
»Ne. Samo sam došla po tebe.«
»Dobro, onda krenimo po one dvije raspuštenice.«
»Mama?«
»Da?«
Stella je htjela nešto reći, ali je odustala. »Ništa.«

Kad su se vratile u Quorn, u tišini što je zavladala nakon što su se Dora i Sheila
srušile u krevet da odspavaju i otrijezne se, a Stella ponovno izišla s fotoaparatom
da uhvati zlatnu svjetlost rane večeri, Ali je odabrala pjesmu za Dana. Odvela ga
je u prošlost s Carole King i So Far Away. Ljubav, gubitak, čežnja, žaljenje
i snažna povezanost, koja prelazi i najdalje granice.
Da. Njegovo lice, na njezinim vratima. To bi bilo lijepo. Zbilja, zbilja lijepo.
Ležala je na starom naslonjaču i slušala Tapestry, poslušala je cijeli album, od
početka do kraja. Nisu to slušali kad su bili klinci, nije to bio njihov đir tada, ali
hej, pomislila je, ako se Danu Lawrenceu pjesma ne svidi, sve ovo pada u vodu.
Što god to bilo.
Stella se vratila u kuću kad je zašlo sunce.
»Mama«, rekla je. Ali se pridigla. Osjetila je ozbiljnost u kćerinu glasu.
»Što je, dušo?«
»Ja stvarno, stvarno ne želim imati dijete«, rekla je Stella i počela plakati.

95
 Knjige.Club Books

13

SHEFFIELD, ENGLESKA
27. SRPNJA 1979.

DAN JE POVREMENO RADIO kao roadie za lokalni bend. Tri momka iz Sheffielda i
jedan iz Rotherhama: Mark Vernon, John Spencer, Steve Levitt, i takozvani
Dooley. U početku su nastupali pod imenom the National Union, a sad su bili
samo the Union. Bila je to talentirana post punk grupica, s honorarnim
menadžerom i snovima o sjajnoj rock ‘n roll budućnosti. Steve, čak osam godina
stariji od ostalih, bio je osnivač benda i nedodirljivi šef; on je krojio blisku
budućnost cijelog the Uniona. Karizmatičan, samouvjeren, ambiciozan i pomalo
»zločest dečko«: sitna krađa, lakši fizički napad - otad jesu prošle godine i u
ovom gradu to nije bilo ništa čudno, ali takva reputacija nimalo ne
šteti bendovima kao što je bio njihov. John Spencer je pušio travu, ili je šmrkao
speed, kod sebe je u svakom slučaju uvijek imao ili jedno ili drugo, a njihov
menadžer - bolje reći sponzor - lokalni biznismen koji je živio u iluziji da će
postati drugi Malcolm McLaren, razmišljao je o tome da ga prijavi policiji samo
zbog publiciteta.
Uglavnom, the Union je bio bolji od većine bendova koji su se u to doba borili
za malo pažnje u Sheffieldu i dobivali su gaže i izvan svojega grada - svirali su u
manjim klubovima, pred malobrojnom publikom, ali glas o njima širio se sve brže,
a onda su dobili poziv da sviraju na velikom festivalu u Mayflower Clubu u
Manchesteru; ponuđeni termin bio je daleko od dobrog, bili su na dnu
hranidbenog lanca, kako se kaže, ali svirali su s ozbiljnim punk i new wave
bendovima koji su tada postajali poznati u svijetu glazbe: Joy Division, the Fall,
the Distractions, the Frantic Elevators. Festival se zvao Stuff the Superstars
Special i bila je to velika prilika za ove momke, ali dva dana prije gaze Marka
Vernona udario je automobil u samom centru grada; on je poginuo na licu mjesta,
a vozač pobjegao s mjesta nesreće. Nije tu bilo emocija i nije bilo ni govora o
tome da se svirka propusti, Steve nije htio čuti nijedan prigovor; rekao je da
Daniel Zna sve stvari koje će svirati na festivalu, kužio je njihov zvuk, bio je
zgodan. Ali njegova gitara je smeće, Daniel je rekao Steveu, i nikad nije svirao
nigdje osim u svojoj spavaćoj sobi.
»Vernon je mrtav, ali njegova gitara nije«, rekao je Steve. »Uzmi je.«
I tako je Daniel izvadio Markova sjajnog Gibsona iz kombija, a imao je jednu
noć da uvježba stvari s bendom; održali su hitnu probu u stražnjoj prostoriji krčme

96
 Knjige.Club Books
rudarskog kluba u High Greenu, gdje je Johnov tata radio kao šanker. Daniel se
osjećao kao varalica, varalica u odijelu mrtvog čovjeka, ali gitara je bila kao san,
izgledala je dobro i zvučala bolje nego što se uopće usudio nadati.
Alison je došla s njim da posluša probu. Zavukla se otraga, daleko od moćnih
pojačala, u zavjetrinu nabacanih metalnih stolica, i promatrala bend usredotočeno
i ocjenjivački. Bili su dobri skupa. A Steve je bio i više nego dobar. Bio je
briljantan, pravi frontmen, s hipnotičnim vokalom i neponovljivim stilom:
izgledao je kao dandy iz radničke klase. Daniel je bio dovoljno talentiran da glumi
da je talentiraniji nego što jest; Dooley, na bas gitari, bio je vješt i pouzdan, a John
je svirao bubnjeve kao maestro kad je trebalo, i kao manijak kad bi mu to
dopustili.
Steve je otpjevao sve pjesme gledajući ravno u Alison. A onda je, odlučno i
brzim korakom, došetao prašnjavim drvenim podom do nje i pitao je zna li pjevati.
Steve je bio visok - viši od metar osamdeset. Na sebi je imao besprijekorno čiste
radničke čizme, one s metalnom kapicom kakve su nosili u čeličanama, maskirne
vojničke hlače, jarko žutu majicu kratkih rukava i kaputić od smeđeg tvida. Daniel
je gledao ovo s udaljenosti, a gitara Marka Vernona još mu je bila prebačena preko
ramena. Osjećao se kao dvanaestogodišnji mulac.
»Mogu li što?« Alison je odvratila, sa skeptičnim izrazom lica. Nije pala na
Steveove čari, ali on to nije znao.
»Izgledaš tako dobro da bih te mogao pojesti«, rekao je. »Tko si ti?«
»Alison Connor«, odgovorila je pa pokazala na Daniela na drugom kraju
prostorije. »S njim sam.«
Steve se osvrnuo prema Danielu i pogledao ga lagano raširenih očiju, kao da
odjednom mijenja svoje mišljenje o njemu, pa se vratio Alison. »Možda ću htjeti
ženski vokal, a sigurno ću htjeti da izgleda kao ti«, rekao je. »Treba mi pratnja,
na dvije-tri stvari. Znaš li pjevati?«
»Za koje stvari?«
Steve se kratko nasmijao i rekao, strpljivo, kao da joj ugađa: »Juliet. No Safe
Place. I možda Evermore.«
Alison je kimnula. »Okej.«
Steve se na trenutak zagledao u nju. Nakrivio glavu. Odmjerio je od glave do
pete. »Jebeno si zgodna, Alison Connor. Ali znaš li pjevati?«
Alison je pogledala u Stevea i njegove proračunate oči, hladno i smireno. »Da,
znam pjevati«, rekla je. »Ali morat ćeš me lijepo zamoliti.«
Isuse, ona je neustrašiva, Daniel je pomislio. Nije znao da Steve traži ženski
vokal, a to je bila novost i za Dooleyja i Johna, sudeći po njihovim zbunjenim
izrazima lica. Već im je utrapio jebenog roadieja da im svira gitaru - zašto sad
hoće ugurati pjevačicu koju nitko nikad nije čuo kako pjeva? Jedino ju je
Daniel čuo kako pjeva, u svojoj spavaćoj sobi, opušteno i nesvjesno pratila je
Debbie Harry i Marca Bolana i Elvisa Costella i Bowieja.
97
 Knjige.Club Books
On je znao koliko je dobra. Pitao se bi li trebao otići tamo. Došetati se do njih,
nonšalantno, samo da Steveu naglasi da je ona nedostupna. Ali nije napravio ništa,
nego je stajao na drugom kraju prostorije s ostatkom benda i gledao svoju
djevojku kako lagano podjebava lokalnu legendu.
»Alison Connor,« rekao je Steve, »hoćeš li pokušati otpjevati prateće vokale
za mene, molim te?«
»U redu«, rekla je. Alison je otprije poznavala njihove pjesme i upravo je
slušala stvari koje će odsvirati na festivalu, a stihovi koji su joj se sviđali ulazili
su joj u glavu kao neka vrsta evanđelja. Zaobišla je Stevea, otišla do mjesta gdje
je stajao ostatak benda i stala ispred Daniela. Leđima okrenuta Steveu, zakolutala
je očima. Daniel joj se nasmiješio.
»Bio si dobar«, rekla mu je.
On je kimnuo glavom prihvaćajući kompliment. »Ali ti ćeš biti bolja«, rekao
je.
»Dobro«, rekao je Steve, ponovno za mikrofonom. »Juliet. Dooley, daj joj
mikrofon. Alison, hoću da me pratiš, tako da kreneš od zadnjeg stiha prve strofe.
Samo ponovi, dvaput možda, pa vidi kako zvuči, malo ćemo se poigrati. A poslije
se opet ubaci na refrenu, kad misliš da bi bilo dobro. Isprobat ćemo i vidjeti.«
Dooley joj je donio mikrofon, uključio ga.
»Hvala«, Alison mu je rekla, a onda se okrenula prema Steveu. »Pokušat ću.«
»Joj, sranje, trebat će ti riječi. Dooley, daj nađi neke riječi, u kurac.«
Dooley, ponovno pogrbljen nad svojom bas gitarom, spreman da zasvira,
pogledao je u njega s ranjenim izrazom lica. »Što?«
»Jebene riječi pjesama!« Steve je viknuo kao da razgovara s idiotom. »Daj
riječi za Alison.«
»U redu je, Dooley, ne treba«, rekla je Alison. »Već ili znam napamet.«
Steve je pogledao uvis, tamo gdje su bogovi rocka sjedili i čekali. »Ona ih
već zna«, rekao je. »Aleluja, jebote.«

Nakon tri-četiri ponavljanja Alison je rasturala. Glas joj je zvučao kao med uz
Steveov tamni hrapavi, riječi pjesama poznavala je skoro bolje nego on i imala je
nepogrešive instinkte: pjevala je bez isticanja ega, mogla je čuti praznine koje su
čekale da ih popuni, svojim glasom obogaćivala je Steveov dodajući mu nov sloj
zvuka, dražestan i prozračan. Samo se u Juliet poigrala riječima i ubacila sladak i
malčice drzak odgovor na njegovu mačističku poluispriku djevojci koju je
ostavio. Dooley je pogledao u Daniela s izrazom istinskog oduševljenja, a Daniel
je, jednako impresioniran, samo slegnuo ramenima.
Kad je proba završila, Steve je nagovarao Alison da im se pridruži na
nadolazećim probama i gažama, uzvrpoljio se oko nje, gnjavio s pitanjima i
koračao za njom iz prostorije u sparnu ljetnu noć i natrag dok im je pomagala da

98
 Knjige.Club Books
odnesu opremu u kombi što je čekao ispred kluba rudara. Johnov tata stajao je na
vratima i gledao ih, ruku prekriženih iznad pivskog trbuha, sa snopom ključeva u
debeloj šaci.
»Rekao sam do deset«, ponavljao je svaki put kad bi netko prošao pored njega.
»Deset nula-nula. A ne jedanaest i dvadeset. Deset.«
Alison je zastala i pokajnički mu se nasmiješila. »Stvarno mi je žao,
gospodine Spencer«, rekla je. »To je zato što su htjeli da ja pjevam.«
On je pogledao u nju, sumnjičavo - zapravo ju je tek sad primijetio. »Ti nisi
prije bila s ovim dangubama, je l’ da?« Lice mu je bilo rumeno, nos natečen, slika
i prilika gostioničara koji previše voli pivo i premalo mari za dojam koji ostavlja.
»To nije muzika, to je samo buka.«
Alison se nasmijala. »Čujte, kad bi se vama svidjelo, to bi značilo da nešto
radimo krivo«, rekla je, ali tako razumno i s tako razumnim smiješkom da je on
to primio kao kompliment za svoj dobar ukus.
»E, imaš pravo, curo,« rekao je, »imaš ti pravo.« Nakon toga je fućkao i u
miru čekao da bend odvuče svoje stvari u Steveov kombi. A onda su se i oni
ukrcali unutra; Dooley i John sjedili su otraga na podu, naslonjeni na vrata kao
taoci, a Daniel i Alison bili su naprijed na sjedalima, sa Steveom. Čim je
upalio motor, iz zvučnika je doslovno eksplodirao zvuk Buzzcocksa, i kao da to
nije bilo dovoljno glasno, Steve je još pojačao, toliko da su se na ulici okretali
prolaznici i u čudu odmahivali glavama. Zatim je zapalio cigaretu, gladno
povukao dim; držao je tu cigaretu između palca i kažiprsta desne ruke i vozio
lijevom, vješto, razuzdano i opušteno, na trenutke sasvim puštajući volan da
promijeni brzinu. Namjeravao je Alison iskrcati zadnju - naravno - ali ona je
iskočila van s Danielom u Nether Edgeu i nije se htjela vratiti unutra.
»Ajde, daj«, Steve je rekao, naginjući se preko suvozačkih sjedala da
razgovara s njom kroz otvoren prozor. »Što se bojiš, pa držat ću prste k sebi.«
»Bogami hoćeš«, ubacio se Daniel, no Alison ih je ignorirala obojicu i krenula
niz ulicu. Daniel je potrčao za njom. »Hoćeš da te odveze doma?« pitao ju je.
»Mogu se ja voziti s tobom do Attercliffea, sjedit ću između tebe i njega. Da ne
moraš čekati autobus?« Alison je odmahnula glavom. Bilo je kasno, ali nije
još htjela ići kući, a pogotovo nije htjela da je netko odveze skroz do vrata. Steve
se ionako već polukružno okretao nasred ceste; iduće sekunde nabio je gas i
odjurio, pa su njih dvoje otišli k Danielu.
Ondje su zatekli Claire i Joea - Joe bi se i dalje svako toliko pojavio u
roditeljskoj kući. Sjedili su u dnevnom boravku, uz blagu svjetlost lampe i
televizora, i bilo je nečega tako umirujućeg, čak lijepog, u tom prizoru
svakodnevice da je Alison uhvatila Daniela za ruku, ispreplela svoje prste s
njegovima, kao da će tako pripadati ovdje još i više.
»Hej, vas dvoje«, rekao je Joe ne skidajući pogled s ekrana. »Evo, tek je počeo
film.«

99
 Knjige.Club Books
»Hej, Alison«, zapjevušila je Claire. Iz njezina glasa i osmijeha zračila je čista
radost. Potapšala je kauč pored sebe. »Sjedni tu kod mene dok Daniel pristavi
čaj.« Namakala je noge u lavoru punom pjene. »Kupka za stopala«, objasnila je
prije nego što je Alison stigla pitati. »Super stvar kad si na nogama cijeli
dan.« Promigoljila je nožnim prstima i malo praćakala stopala, a Alison se
nasmijala. Claire, rumena i njegovana, bila je umotana u svijetloplavi kućni
ogrtač. Izgledala je maženo i paženo. Ruke, dražesno sklopljene u krilu, bile su
joj mliječno bijele boje, a nokti namazani lakom boje maline. Alison je sjela pored
nje. Daniel je otišao u kuhinju.
»Lijepo mirišeš«, Alison je rekla.
»Okupala sam se maloprije, stavila sam malo Radoxa u vodu«, odvratila je
Claire pa je zasukala rukav i podignula podlakticu da je Alison pomiriše. Alison
ju je pomirisala.
»Predivno.«
»Morski minerali ili nešto tako«, rekla je Claire. »Vidi kako mi je koža meka
od toga.«
Joe je kratko pogledao u njih. »Claire, umukni«, rekao je. »Gledam ovo.«
Claire se nasmiješila, toplo i dražesno. Alison je pogledala u ekran, gdje se
upravo odvijao prizor nekakvog psihodeličnog sna. »Što je to?« pitala je.
»Zapisi iz podzemlja«, rekao je Joe. »Po knjizi. Knjiga je dobra.«
»Mene ne zanima baš«, rekla je Claire. »Ali nema ničeg drugog na televiziji
u ovo doba.«
Joe je pojačao zvuk.
»Gdje ste bili?« Claire je pitala Alison. Sada je morala govoriti mrvu glasnije.
»Negdje zanimljivo?«
»High Green, klub rudara«, rekla je Alison, a Claire se začudila. U sobu se
taman vratio Daniel s četiri šalice čaja pa je odmah dodala: »High Green,
Daniele? Nije neko mjesto za izvesti djevojku van.«
Daniel je stao ispred Alison, a ona mu je uzela šalicu iz ruke i nasmiješila mu
se. Kosa mu je opet pala preko očiju i on ju je otpuhnuo, onako iz kuta usnica, da
je može bolje vidjeti. To mu je bila nesvjesna navika, njoj već toliko poznata i
draga. Pogledali su jedno u drugo, a onda je Alison ustala.
»Idemo gore?«

Probudila se naglo, kao da ju je nešto probolo. Svanuo je dan. Bila je u Danielovu

krevetu, on je spavao pored nje, na leđima. Jedna ruka bila mu je iznad glave, a
drugom je obavijao Alison, tako da se morala pažljivo odlijepiti od nje i izvući se
iz njegove topline. Nikad još nije prespavala ovdje, i sad je tvrdila samoj sebi da
to nije ni namjeravala, premda je zadnji autobus za Attercliffe već bio otišao kad
su skinuli odjeću i bacili se u krevet. Sa svakim novim seksom Alison je postajala

100
 Knjige.Club Books
sve manje stidljiva, a Daniel sve vještiji - oboje su se sve više osjećali kao da su
na svojem terenu. Sinoć je, dok su im tijela još bila priljubljena, Alison prislonila
usnice na Danielovo uho i rekla mu da ga voli, ali on je već tonuo u san i nije ju
zapravo čuo; promrmljao je nešto nerazumljivo, nešto što nije ni nalikovalo na
riječi. A onda su oboje zaspali, i spavali su duboko sve dok taj tračak sunčeve
svjetlosti koji se provukao kroz otvor u zavjesama nije pao na Alisonino lice i
natjerao je da otvori oči.
Izvukla se iz kreveta i brzo se obukla, pitajući se bi li probudila Daniela.
Stajala je iznad njega nekoliko trenutaka, proučavala mu konture usnica,
razmišljala da ga poljubi, pa se predomislila. Ako se Daniel probudi, to će samo
još više odgoditi njezin odlazak kući, a ionako će se ponovno vidjeti praktički za
nekoliko sati. Steve će ih sve pokupiti na autobusnoj stanici u jedan, a zatim kreću
za Manchester.
I zato se išuljala iz sobe, s cipelama u jednoj ruci i šalicama sinoćnjeg čaja,
hladnog i netaknutog, u drugoj. Sišla je stubama, oprezno i nečujno kao mačka. U
dnu stuba spustila je cipele na pod i ušla bosa u kuhinju da ostavi šalice; unutra je
sjedio Danielov tata i čitao jučerašnje novine. Pred njim je stajao čajnik, s još
vrućim čajem. Podignuo je pogled i rekao: »Je li sve u redu, dušo?« - kao da ništa
nije bilo prirodnije od toga da se Alison Connor pojavi u njegovoj kuhinji, u
subotu, tek nakon što je svanula zora. Alison se zacrvenjela, osjećala se kao
uhvaćena u zločinu, ali on je samo rekao: »Sjedni, dušo. Moraš staviti nešto toplo
u želudac prije nego što kreneš. Ionako ti još nema autobusa.« I Alison je izlila
hladni čaj u sudoper, oprala šalice, dok je Bill Lawrence iza nje točio dvije nove.
Zbilja je voljela gospodina Lawrencea. Voljela je i gospođu Lawrence, i
gospođa Lawrence je voljela nju, u suštini; radilo se samo o tome da je bila na
oprezu zbog svojeg mlađeg sina i zato je bila mrvicu rezervirana i pitala se je li
ova djevojka možda previše mlada i previše nestabilna da bi joj se povjerilo
Danielovo srce. Ali Bill - Bill je bio očaran. Daniel je rekao da je to zato što mu
Alison jedina postavlja pitanja o golubovima, dok nikog drugog to ne zanima. To
je možda bila istina, ali nju nisu zanimali razlozi zašto se tako dobro slaže s Billom
Lawrenceom: uvijek se mogla osloniti na njegov osmijeh, i to joj je bilo dovoljno.
»Stvarno mi je žao, gospodine Lawrence«, rekla je kad je sjela za stol nasuprot
njega. »Trebala sam otići još sinoć.«
»Ma ne«, rekao je on. »Ne onako kasno, kad više ni autobusi ne voze. Dobro
si napravila, što si ostala ovdje.«
»Hvala vam«, Alison je rekla. Znala je da je on neće pitati čeka li je tko kod
kuće. Činilo se da razumije njezine tabue, nije mu nitko morao ništa reći.
Ona je pijuckala svoj čaj, Bill je svoj srkao.
»Uvijek ustajete ovako rano?« pitala je.
»Da. U ovo doba godine uvijek.«
»Zato što rano svane dan?«

101
 Knjige.Club Books
»Da. I zato što volim tišinu.«
»I golubovi se bude rano, pretpostavljam?«
»Da, da.«
Uslijedio je ugodan trenutak tišine, a onda je Alison rekla: »Možemo li popiti
čaj u golubinjaku?«
Bill se ozario. Osjećala se kao da ju je obasuo sunčevim zrakama. »Dođi«,
rekao je i ustao. Otključao je stražnja vrata i pridržao ih da ona iziđe prva.
»Izvolite, gospođice.«
Alison se nasmijala i krenula bosa, oprezno, vrtnom stazom prema kućici. Bill
ju je slijedio. Tih dana je dresirao mladu golubicu po imenu Bess, i objašnjavao
je Alison kako joj ide - išlo joj je odlično. Upitao ju je bi li išla s njim za desetak
dana gledati Bess kako prvi put polijeće na put dug osam kilometara.
»Oh, da, rado!« rekla je.
»Evo nas«, rekao je Bill kad su zakoračili u toplu, pernatu prašinu vrtne kućice
pretvorene u golubinjak. Ptice su živnule čim su dobile društvo, njihale su se i
plesale, spuštale i podizale savršeno oblikovane glavice. Gospodin Lawrence i
Alison čavrljali su o ispitima, o Steveovu bendu, golubovima. Već su se
dogovorili da u siječnju idu zajedno u Blackpool, u Zimske vrtove, gdje se
održava izložba golubova pismonoša. Odsjest će u pansionu blizu velike šetnice
uz plažu, svatko će uzeti svoju sobu. Daniel je mislio da je luda, ali sve je već bilo
rezervirano, a Alison je govorila da ne može dočekati taj dan.

Prije nego što je ušla, zastala je na vratima da osluhne situaciju, da vidi kako puše
vjetar, ali kuća nije odavala ama baš ništa; jest bilo tiho, no to nije uvijek značilo
mir. Ovog proljeća Catherine jedno vrijeme nije pila. To nije bio prvi put da je
prestala piti, ali išlo joj je bolje nego ikad prije. Od početka ožujka do sredine
travnja. Šest tjedana bez vina i votke u kući. Nije bilo pišanja u krevet, nije bilo
umrljane odjeće. Nije bilo ispada bijesa i suznih pokajanja. Nije bilo ni Martina,
ni drugih nezdravih muškaraca koji bi dolazili s njom nakon što bi barovi prestali
raditi, na još jedno piće prije spavanja i usputnu ševu na starom kauču, s
pijandurom u polukomatoznom stanju. Ali 15. travnja - taj datum ostao je
u Alisoninu pamćenju zato što je to bio njezin sedamnaesti rođendan - njezina je
majka ponovno pokleknula, i to u velikom stilu. Bilo je to pijančevanje kao
nijedno dotad, puna dvadeset četiri sata sustavnog uništavanja. Odonda ju je bilo
nemoguće kontrolirati, njezine reakcije više se nisu mogle predvidjeti. Vratio se i
Martin Baxter, s vlastitim ključem i stavom kao da je on sada gazda, kao da se,
nakon što je preživio to kratkotrajno izgnanstvo, vratio još jači, još moćniji, među
svoje kmetove.
Alison je ušla u kuću i zatvorila vrata, a Peter je očito osluškivao i čekao na
njezin povratak jer je odmah začula njegove korake na katu; dok je skinula kaput,
on je već bio iza nje. Izgledao je strašno, izmučeno, bio je blijed kao krpa i oči su

102
 Knjige.Club Books
mi bile crvene od umora, ili plakanja, Alison nije mogla odrediti. Raširila je ruke
da ga zagrli i on joj je prišao. Stajali su tako, bez riječi, neko vrijeme, on u krugu
njezina zagrljaja, petnaest centimetara viši od nje, ali pasivan kao tužno, tužno
dijete. »Moram ti nešto reći«, napokon je prozborio.
»Što?« Alison je pitala, ali on se okrenuo i otišao kroz kuhinju u dnevni
boravak. Krenula je za njim. Srce joj je divlje tuklo. Peter nije sjeo, nego je
uznemireno hodao po sobi.
»Peter, molim te, reci mi što se dogodilo?«
Peter je stao i pogledao u nju. »Stiže nevolja«, rekao je.
»Kakva nevolja?« Alison se već ionako činilo da u kući Connorovih i nema
ničeg drugog osim nevolje. Nije se moglo dogoditi ništa s čim se već nisu
susretali.
Peter je šmrcnuo pa uzdahnuo - bio je to dugačak uzdah, kao da se priprema
na ono što će upravo reći.
»Peter, samo mi reci.«
»Dobro. Reći ću ti. Reći ću ti. Ja sam homoseksualac.« U pogledu mu se
vidjelo da čeka njezinu reakciju. Alison je šutjela, ali mu je prišla i primila ga za
ruku. Peter je drhtao, kao da mu je jako hladno, i nastavio: »Ja i Toddy, mi smo...«
Zastao je, bijesno odmahnuo glavom, i rekao: »A jebeni Martin Baxter zna.«
Oči su mu se napunile suzama.
Alison je pokušavala procesirati u glavi njegove riječi, pokušavala ih je
procesirati što brže. Peter ju je trebao, a sve dosad bilo je obratno, uvijek je ona
trebala njega. I sada je morala biti snažna, čvrsta, zbog njega. Na kraju krajeva, to
nije katastrofa, to nije nešto čega se treba bojati. Nije, doduše, znala to o njemu i
osjećala se glupom i bezobzirnom, kao da je čitav život gledala samo sebe i svoje
probleme i zato nije primjećivala što stoji u srži bića njezina divnog, nježnog,
strpljivog brata.
»To nije važno«, rekla je. »Ti i Toddy... to nije važno, Peter, je l’ da?«
»Pratio nas je neko vrijeme.« Glas mu je napukao od ljutnje i straha. »Govnar.
Slikao nas je, Alison. Pokazao mi je.« Alison je bila šokirana, užasnuta, zbunjena.
Nije bila sigurna što joj Peter želi reći. Slike? Zašto? Slike čega? Smatrala se
previše mladom i neukom da bi se znala nositi s bratovom očiglednom agonijom.
»Slike?« pitala je. »Kako to misliš?«
Peter je zurio u nju, sav jadan i žalostan. Nije htio reći svojoj mlađoj sestrici
da je Martin Baxter imao slike s polaroida - koje su snimljene na lošem svjetlu,
izdaleka, ali koje nepogrešivo otkrivaju da su to Peter Connor i Dave Todd - iz
pokrajnje uličice iza kina Gaumont, gdje su njih dvojica uhvaćena u teško
kompromitirajućem činu. Nedoličnom činu. Nezakonitom činu. Pokrio je
lice dlanovima i počeo ridati, a Alison se odmaknula od njega pa je i sama
zaplakala; nije mogla prestati plakati, nije si mogla pomoći; strah ju je ščepao i
držao u moćnom stisku, osjećala se kao da se smrznula. Vani na ulici neki je
103
 Knjige.Club Books
dječak napucavao loptu u zid i na njega je vikao raznosač mlijeka: »Pazi na te
boce. Samo razbij jednu i vidjet ćeš svog Boga.« Uzimao je prazne boce s
kućnih pragova i na njihova mjesta stavljao pune iz svojega vozila, boce sa
zlatnim čepom, boce sa srebrnim čepom, zveckale su u svojim sanducima, a
mljekar je veselo zviždukao, te sasvim uobičajene subote krajem srpnja.

104
 Knjige.Club Books

14

EDINBURGH, ŠKOTSKA
2. PROSINCA 2012.

DUNCAN JE SPAVAO kod Dana i Katelin, u gostinskoj sobi, ali Katelin se nije mogla
natjerati da razgovara s njim. Rekla je Danu da poruči svojem prijatelju da ako
Lindsay Miller samo kroči nogom u njezinu kuću, može odjebati odatle i spavati
na ulici što se nje tiče.
»Ozbiljno mislim, Dan«, rekla je. »Ako osjetim samo tračak njezina parfema,
on leti.«
Dan joj nije rekao da Lindsay Miller nije tip koji stavlja parfem; Lindsay
Miller miriše na cigarete i gaže u prljavim noćnim klubovima. Ali joj je rekao da
bi mogla biti malo tolerantnija i manje osuđivati ljude. Razumio je da je odana
Rose-Ann, naravno da joj je odana. Ali Duncana je poznavala puno dulje od Rose-
Ann, bio im je stari prijatelj i bio je u problemima. Uostalom, to je bila prolazna
glupost, Duncan uopće nije bio s Lindsay, on je njoj bio samo jedan u nizu, a sada
se čitav njegov svijet raspao.
»Nemoj mu još više otežavati stvari«, rekao je Dan. »On pati, a njoj je to samo
beznačajan flert. Lindsay ne treba Duncana i on bi se vjerojatno vratio Rose-Ann
kad bi se svi malo smirili.«
Katelin je na ovo samo slegnula ramenima. »Onda zna što treba napraviti«,
rekla je.
»A Što treba napraviti? Dopuzati u New Town na koljenima i usput se
bičevati?«
»Da«, odvratila je Katelin. »Zašto ne? Gle kako su se flagelan ti znali
iskupiti.«
»A jesi li se uopće zapitala zašto se malo zagledao u drugu?« pitao je Dan, ali
Katelin je i na ovo samo slegnula ramenima. Znao je da nju ne zanima slušati o
Rose-Anninim manama, o tome kako zna biti hladna i gledati sve svisoka. U
svakom slučaju, priča s Lindsay je završila. Dan ju je upoznao prije dva
tjedna, onog dana kad je doputovao iz Londona u Glasgow da se sastane s
Duncanom. Lindsay je bila s njim u Ulici Gordon kad je Dan izišao iz podzemne.
Poderane traperice, bajkerska jakna, Levis majica, crne kubanske čizme, istaknute
jagodice, izblajhana kosa i hrabar, vragolast smiješak. Bila je glavna gitaristica i
kantautorica u indie rock bendu po imenu Many Minds. Članovi tog benda svirali

105
 Knjige.Club Books
su zajedno već deset godina, ali još uvijek su bili u onom stadiju da se raspamete
na nečije (lažno) obećanje da će im pustiti stvar na radiju. Dan se našao s njima
na piću, u prepunom pubu s preglasnom glazbom, uz tri piva i vrećicu čipsa s
aromom sira i luka; Lindsay je sjela na stolicu nasuprot Duncanu, a ne pored njega
na klupu, što je Dan cijenio jer je situacija tako bila manje čudna. Duncan je
izgledao mršavije, premda je prošao tek tjedan otkad ga je Dan posljednji put
vidio. Njegovo prirodno blijedo lice bilo je ispijeno i tamno od umora, ali oko
njega je kružila neka nabrijana energija i u očima mu je bio vatren sjaj. Lindsay je
čavrljala, smijala se, postavljala Danu pitanja, nazivala Duncana Dunc, ali nije
primjećivala njegovu očiglednu želju da se nagne k njoj preko onog ljepljivog
drvenog stola. Izgledala je mlado, gipko i seksi, i da je mogao, Dan bi je pitao što
to izigrava i što pokušava time što se vucara s Duncanom. Kad je ispila svoje pivo,
ustala je i rekla da mora ići. Sigurno žele razgovarati o njoj, a ne mogu dok je ona
tamo, objasnila je, pa se nasmijala promuklim pušačkim glasom kao prava
djevojka iz Glasgowa. I onda se okrenula i odšetala, samouvjereno, zaobilazeći
prepune stolove. Jedino je načas zastala na vratima da zapali cigaretu.
»Bože, smiluj se«, rekao je Duncan i uzdahnuo, gledajući za njom sve dok
nije nestala.
Dan nije rekao ništa, nego je otišao na šank. Vratio se s još dva piva i ponovno
sjeo. »Evo nas, Duncane. Reci mi, je li zbilja gotovo s Rose-Ann?«
Duncan ga je zbunjeno pogledao. »Kakvo je to pitanje? Pa ja sam zaljubljen
u Lindsay!«
»To mi je jasno, frende. Samo se pitam osjeća li ona isto? Lindsay.«
Duncan nije odgovorio, iako se činilo da se zamislio nad ovim pitanjem. A
onda je rekao samo: »I? Kako ti se čini?«
»Sviđa mi se«, rekao je Dan bez oklijevanja. »Ali kako će to sve završiti?«
»Kako će završiti?«
»Da.«
»Pitaš me kako...?«
»Pitam te kako će to završiti, da.«
Gledali su se neko vrijeme, ozbiljnih izraza lica, a onda je Duncan odvratio:
»Otkud da ja znam?« Obojica su se nasmijala na ovo, ali smijeh je bio pomalo
neveseo.
Dan je odmahnuo glavom. »Joj, Duncane.«
Duncan je kimnuo. »Da, znam.«
Već je bio ovdje, stajao među ruševinama stare veze na desnoj strani
pozornice, dok na lijevoj strani pozornice čeka nova žena. I Rose-Ann je jednom
bila nova žena, bogata Amerikanka škotskog podrijetla - nekoć odvjetnica, a
danas investitorica, s kućerinom u New Townu i slabošću na muškarce kao što je
Duncan, koji je bio njezina sušta suprotnost: šarmantno ofucanog izgleda,

106
 Knjige.Club Books
bez imalo zanimanja za materijalno, vođen beznadnim i uzaludnim umjetničkim
ambicijama. Ulovila ga je zato što on voli kad ga se obožava, ali joj je možda
netko trebao reći da Duncan nikad nije bio bez žene, još od svoje dvadesete, a u
proteklih petnaest godina ostavio je Alice radi Rose-Ann, Sharon radi Alice, i
Monicu radi Sharon. Za tipa koji po svim uobičajenim kriterijima nije bio nimalo
privlačan, Duncan je očito bio pravi zgoditak. Lindsay je pak bila arhetipska
vrtirepka - nema šanse da se ta veže na dulje razdoblje.
»I?« rekao je Dan. »Je li te pitala da se useliš?«
»Ne! Gdje, u njezin stan u Lauriestonu?«
»Pa, da.«
»Ma neee, ona je tamo samo privremeno, trenutačno ni ne plaća stanarinu, i
malo je to sve još neodređeno. I dijeli stan s još šest, sedam ljudi.«
»Alta, znači, to je skvot?«
Duncan se malo trznuo na ovu riječ. »Pa, dobro,« rekao je, »ona je ionako
uvijek na turnejama, kužiš?«
»Kužim.«
»Ide im bolje na kontinentu nego ovdje. Na kontinentu je posao.«
»Da, dobro.« Dan je dobio sasvim jasnu sliku, u čemu mu je pomoglo i ovo
Duncanovo izmotavanje. Pomislio je na Rose-Anninu prekrasnu, udobnu
viktorijansku kuću, i naravno, čovjek ne bi smio ostati s nekim samo zato što ima
veliku kuću, ali isto tako žena mora biti jebeno posebna da je slijediš u nekakav
skvot, i to u pripizdinu od kvarta.
Uzdahnuo je. »Trebao bi se vratiti u Edinburgh, prijatelju.«
»Da, znam to. Znam.« Duncan je tužno kimnuo.
»Imaš posao koji treba voditi i, oprosti što ću biti brutalan, da nije bilo Rose-
Anninih para, taj posao bi ti odavno propao. Sredi se, molim te. Ovo s Lindsay,
to su samo sanjarije. Sjebat će te na kraju.«
Duncan nije ništa odgovorio na ovo, ali nije ni porekao. Sjedili su neko
vrijeme u tišini, Duncan je piljio u svoju kriglu. Dan je piljio u stare mrlje od
nikotina na stropu. Misli su mu odlutale u druga vremena kad je s Duncanom
dolazio u Glasgow, a to je uvijek bilo zbog nekog koncerta. Dan se nije mogao
sjetiti da je ikad došao ovdje zbog bilo kojeg drugog razloga osim ovog danas.
Nakon nekog vremena je rekao: »Sjećaš se onog koncerta Comsatsa u King Tut
su?«
Duncan je podignuo pogled i odmah se razvedrio. »Dvadeset šesti šestog,
tisuću devetsto devedeset treće«, rekao je.
»Odličan koncert, odličan. Iako, nisam baš volio taj album.«
»Nisi. Ali ja jesam.«
»Nije loš, ali to nije bilo to, ne ako si ih slušao sedamdeset devete, kad su tek
počeli.«
107
 Knjige.Club Books
»To kužim«, rekao je Duncan.
»E, ali King Tuts...«
»Fenomenalno mjesto, bilo i ostalo.«
»Najbolje mjesto koje sam vidio«, rekao je Dan.
Duncan je kimnuo glavom, popio gutljaj piva pa rekao: »Joj, i ona večer je
bila dobra, kad je svirao Oasis...«
»E, da«, rekao je Dan. »Ti, ja i još dvanaest ljudi u publici. I Alan McGee, na
svojem trećem Jack Danielsu s Colom, govori: ‘ili su ovi dobri, ili sam ja pijan.’«
Stara priča, ali smijali su se svejedno, obojica. I ponovno im je bilo ugodno,
ponovno su se osjećali dovoljno sigurno da se mogu oprostiti jedan od drugoga.
Izišli su na ulicu i kratko se zagrlili. Duncan je rekao da će se vratiti u Edinburgh
uskoro, preksutra ili dan poslije toga, a Dan je rekao: »Dobro, u redu, nazovi me
ako me trebaš, možeš biti kod nas ako ne budeš mogao doći kući.« Zatim je
krenuo natrag prema podzemnoj, a Duncan je spustio bradu u ovratnik kaputa da
se zaštiti od kasnovečernje hladnoće i zaputio se prema divljinama Glasgowa da
pronađe Lindsay.

A cijelo vrijeme, cijelo vrijeme, cijelo vrijeme.

S Duncanom, s Katelin, sa svima, Dan je u svojim mislima držao Ali Connor,
lagano i konstantno, i ako to jest bilo licemjerje, njemu nije izgledalo tako, i ako
to jest bila nevjera, nije imao dojam da radi nešto loše. Ona je pronašla način da
se infiltrira u njegov um i kamo god išao, išla je i ona. Nikad je nije morao
prizvati; jednostavno je bila s njim. Izgradila je čitav svijet u njegovoj glavi,
i samo je on znao za taj svijet. Većina tog svijeta bila je samo maštarija i Dan nije
znao što to znači, ali bio mu je izvor čuđenja i radosti. Njemu nitko nije trebao
dokazivati moć i efekt dobre pjesme, pa kad je bio slao Pump It Up, zamišljao ju
je kako se smiješi, kako se prisjeća, ali ništa više od toga. U svakom slučaju nije
mu ni na kraj pameti bilo da će se dogoditi ovo... što je to uopće? Intiman dijalog
kroz glazbu, rječitost bez riječi. Bilo je genijalno. Trebao bi ovo patentirati,
izmisliti aplikaciju za mobitel ili nešto slično.
Kad mu je bilo osamnaest, ne bi ni sekunde vremena odvojio da posluša
glazbu Carole King. A sada mu je Ali poslala tu divnu pjesmu, to remek-djelo
varljive jednostavnosti. Poslušao ju je u vlaku i začudio se kakav su učinak te
riječi imale na njegovo ciničko srce koje misli da je čulo i zna sve, jer to je bila
Ali Connor, Alison, ta davno nestala djevojka obraćala mu se kroz ovu pjesmu,
i bila mu je kao utjeha za bol koju nije znao da osjeća. Isuse, pomislio je, ovo je
ludo. Ovo je strašno. Strašno na dobar, dobar način. Triput je poslušao pjesmu,
iscijedio iz nje svako moguće značenje, pa uzvratio s Let’s Dance u obradi M.
Warda, zbog poetske čarolije koja se krije u tim iznova stvorenim Bowiejevim
stihovima i zbog - ne može se pobjeći od istine - sirove, bolne želje. Alison je
bila tisućama kilometara daleko, gdje je šteta u tome?

108
 Knjige.Club Books
Nakon što joj je poslao Warda, nije slušao više ništa, a shvatio je da ne može
ništa ni napisati ni čitati. Nazvala ga je Katelin pa su razgovarali o Božiću i
njegovoj obitelji, o tome gdje će tko spavati, što će jesti. Lagan razgovor o
stvarnom svijetu. Ali on je htio razgovarati o Alison Connor. Htio je da mu
mobitel ponovno zazvoni i da to bude ona..
Odsutno je zurio u krajolik dok je vlak ucrtavao put prema sjeveru, i pustio
da mu misli otputuju u Sheffield, u sumorno, teško ljeto 1979., i ono što se
dogodilo te večeri u srpnju. Pitao se što je mogao napraviti drukčije. Pa se sjetio
Duncana i njegova uzaludnog flerta, koji se u Danovoj glavi nikako nije
mogao usporediti s njegovim osjećajima prema Alison. Razmišljao je o Katelin i
njezinu krhkom, ali neumoljivom osjećaju za dobro i loše, razmišljao je o ljubavi
i njezinim brojnim oblicima, o odanosti, o povjerenju. Međutim, svaki put njegove
bi se misli vratile na Alison Connor. Nije znao kamo sve ovo vodi, nije znao
hoće li je moći ponovno vidjeti, i ako bude, kako i kada će to biti. Ove pjesme bile
su nevjerojatne, uljepšavale su mu dane; ipak, htio je razgovarati s njom, htio ju
je ponovno zagrliti, to je sve.

Kraj prosinca, dva dana prije Božića. Alex je kolonizirao dnevni boravak,
dovukao kauč na sredinu sobe, ponovno spojio svoj Xbox na TV i sada je predano
vodio Sheffield Wednesday kroz senzacionalnu sezonu u nogometnom prvenstvu,
prema doigravanjima i promociji. FIFA, Career Mode: okus moći i slave za
traumatizirane navijače tima koji je u stvarnom svijetu pod teškom opsadom.
Ovo je bio Alexov protuotrov za muke što su mu ih zadavali Platon, Kant i
Nietzsche na Trinity Collegeu u Cambridgeu, a Sove nikad nisu imale menadžera
ovako mudrog, vještog i inspirativnog kao što je Alexander Lawrence. Postojao
je jedan dobro znani game hack, dostupan već nakon dvije sekunde potrage na
Googleovoj tražilici, kojim bi mogao osigurati neograničen budžet za
transfere, no Alex nije htio varati. I zato je radio malo-pomalo, sa sredstvima koja
su mu bila dodijeljena, i gradio svoju momčad, vodio talentirane mlade igrače
prema vrhovima poredaka. Njegov tata je bio ponosan. Čvrsta kontrola nad
situacijom, malo domaćeg talenta, nekoliko mudrih kupovina iz izvora koji ne
kotiraju visoko, i rezultat po rezultat koji pokazuje da uspjeh u nogometu ne
možeš samo kupiti, moraš ga uzgajati, njegovati. Upravo je ovo Dan sada
objašnjavao Katelin nakon što je prigovorila da mali sjedi na dupetu i da je
protratio puna dva dana u dnevnoj sobi, s navučenim zastorima.
»To je stvarno jadno«, odvratila je ona sada Danu. Bili su vani s
McCullochom, umotani u kapute šetali su se uz rijeku Leith.
»Ma daj,« rekao je Dan, »pusti ga da malo odahne. Pa to je bezopasno.«
»Nisam mislila da je Alex jadan, nego ti, i način na koji govoriš o glupoj
videoigri, kao da se to događa u stvarnom životu. Domaći talent, mudre kupovine,
i te pizdarije.«

109
 Knjige.Club Books
Dan je rekao: »Igrica nije glupa. Jesi li vidjela tu grafiku? Fenomenalna je. A
ekipa Wednesdaya - svi su isti kao u stvarnosti, doslovce.«
Katelin je zakolutala očima. »Da, ali to nije Match of the Day. Nema pravog
razloga da sjediš tamo i piljiš u to cijeli dan, je li tako?«
Dan se nasmijao. Nije se dao uzrujati. »Dobro, kriv sam«, rekao je. »Ali, gle,
to je bio derbi.«
Plan je bio da se prošeću dva-tri kilometra, prema Roseburnu i Murrayfieldu,
ali sad kad su zbilja bili vani, nisu vidjeli smisla u tome. Čak je i psić bio
nezadovoljan, koračao je uz Danovu nogu bez imalo radosti. Dan je čak mislio da
će trčati s njim, što je katkad i radio da natjera tu malu lijenu živinu da s vremena
na vrijeme ubrza tempo, i čak se bio i spremio, i stavio iPod u džep trenirke, kad
je Katelin rekla da je nemirna i da joj treba zraka i pitala može li ići s njim. Ali
ona nije trčala, mrzila je džoging, ne bi potrčala ni na autobus da mora, i tako su
sada bili ovdje i vukli se s noge na nogu. A vrijeme uopće nije bilo za šetnju, dan
je bio sumoran i zimski, vlažan, ali bez kiše, i hladnoća im se uvlačila u kosti.
Katelin je ovih dana bila u jednoj od svojih predbožićnih šiza, kad bi skori
dolazak njegove obitelji - ili njezine, jer jedne godine dolazili su njegovi, a druge
njezini - obojio njezine misli u različite nijanse sive. Kad bi vrijeme posjeta stiglo,
Katelin bi osvanula savršeno ugodna i druželjubiva, ali bilo je nečega napetog u
danima koji su tome prethodili, sa silnim očekivanjima, dugačkim popisima za
kupovinu, hladnjakom nakrcanim puricom, povrćem, pivom, vinom... A
nemilosrdnost toga svega, ta neminovnost, pritajeni način na koji se sve to
približavalo, jedne sekunde još je listopad, a druge je već Božić. Strašno. Pa
pravljenje kreveta, dovlačenje dodatnih madraca za rođake, kupaonica i WC u
prizemlju koji su - je li to neko univerzalno pravilo? - morali biti čišći nego u
ostatku godine, i ta slavljenička gužva, kao dobronamjerna invazija, s trodnevnim
maratonom ludila i šarenih lampica...
»Hej«, rekao je Dan i ležerno prebacio ruku preko njezina ramena. »A da
odemo natrag? Vratimo se doma i natočimo si piće?«
Katelin ga je pogledala i nasmiješila se. »Hoću da se Alex makne s tog
kauča«, rekla je. »Dnevni boravak nam izgleda kao smetlište.«
»Dogovoreno«, odvratio je Dan. »Veličanstveni uspon Wednesdaya morat će
pričekati do iza Božića.«
»Ionako trebamo početi pripremati ono povrće.«
»To će Alex. Trebat će zaposliti ruke kad konačno spusti taj džojstik.«
Katelin se napokon nasmijala. Okrenuli su se i pošli natrag, a zrak oko njih
kao da je bio koji stupanj topliji, atmosfera malo opuštenija. Čak je i McCulloch
izgledao veselije, ali to je možda bilo zato što je nanjušio da se vraća kući.

Bilo ih je sve zajedno deset na božićnom ručku. Dan, Katelin i Alex, Bill i Marion,
zatim Claire i njezin muž Marcus, i njihovo troje djece, Will, Jack i Molly. Joe je
110
 Knjige.Club Books
ovih dana radio kao instruktor skijanja u Courchevelu. Nije bio kod kuće za
Božić već godinama, skijao je cijelu zimu i početak proljeća, a svako ljeto i ranu
jesen provodio je biciklirajući na tim istim planinama. Alex je obožavao svoje
bratiće i sestričnu iz Sheffielda, nikad nije bio sretniji kod kuće nego onda kad bi
im oni došli u posjet. S ove engleske strane imao je samo njih troje jer stric Joe
nije imao djece, ali s majčine strane, iz Corelainea i okolice, imao je ukupno
devetnaest bratića i sestrični, iako je samo njih pet dolazilo k njima u Edinburgh.
Katelin je imala četiri sestre i dva brata, a među njih šest, zajedno s njihovih šest
supružnika i devetnaestero potomaka, bilo je i onih koje doslovno nije mogla
smisliti.
Ah, svi oni Božici koje su proveli u kući na farmi u Sjevernoj Irskoj... To je
bilo kao suvremena grčka tragedija: intrige, suparništvo među braćom/sestrama,
borbe oko nasljednog prava, zemlje i novca, a sve to dobro zaliveno Guinnessom,
Jamesonom i takozvanim poitinom, rakijom od krumpira koju je Katelinin otac
pravio u dvjesto godina starom kodu njezina praprapradjeda. Danu su svi ti prizori
bili jako zabavni, ali Katelin više nije htjela tamo odlaziti. Govorila je da ne voli
ono u što se i sama pretvori kad je ondje.
Danas nije bilo takvih problema u klanu Lawrenceovih, gdje je božićno jelo
epskih razmjera upravo bilo veselo satrano - od purice su ostale samo izglodane
kosti, a povrće, nadjev i umak bili su tek uspomena.
Bilo je kasno poslijepodne, vani je već bio mrak, po pustim ulicama četvrti
Stockbridge padala je susnježica, ali kuća je pjevušila i sjala slavljeničkom
radošću. Mlađi članovi obitelji slagali su darove na hrpice, jer došao je red i na
darivanje; uskoro su se otvarale kutije, šuškali su ukrasni papiri, svi su
svima zahvaljivali. Čarape i bokserice, čokoladne naranče za cijelu obitelj od
Marion i Billa, šminka za Molly, šalovi, rukavice, parfemi, rokovnici, ove godine
sve novo, a opet nekako poznato; Dan i Alex uvijek su si poklanjali glazbu, uvijek
LP, ove godine Alex je dobio Kelleyja Stoltza, a Dan Fionu Apple. U metežu koji
ih je okruživao pokušavali su razgovarati o tome što su jedan drugom darovali i
objasniti svoj izbor, a onda je Dan začuo Katelin kako govori: »O, Marion, divan
poklon! Baš sam namjeravala ovo pročitati.«
Dan se okrenuo da vidi što to njegova žena drži u rukama - bio je to bestseler
Ali Connor, Ispričaj svoju priču, otpjevaj svoju pjesmu.
»Gle«, Katelin je rekla Danu i mahnula mu knjigom ispred nosa. On je
pokušavao ostati kul. »Slušala sam je nedavno na radiju. Sad je Australka, ali je
inače iz Sheffielda. Htjela sam ti ispričati poslije, ali sam zaboravila.«
Dan je otvorio usta da nešto kaže, ali preduhitrila ga je majka.
»Nemoguće!« rekla je. Oduševljeno je pogledala u Dana pa u Katelin. »Nisam
imala pojma. Nisam imala pojma da je autorica iz Sheffielda. Samo sam spazila
knjigu u Smithsu, prodavačica je rekla da se prodaje kao luda pa sam pomislila da
bi se Katelin mogla svidjeti, jer znam koliko voliš čitati, dušo.«

111
 Knjige.Club Books
»Da, super izbor, Marion, hvala ti.« Katelin se provukla kroz kutije, vrpce i
razderane papire i poljubila Danovu mamu u obraz.
»Ono tamo,« rekao je Bill pokazujući glavom prema fotografiji na poleđini
knjige, »ono tamo je Alison.«
To je bio prvi put da je progovorio otkad su nazdravili za ručkom. Bill je,
zbog gluhoće, starosti i sklonosti depresiji, uvijek bio najtiši od svih, pustinjak u
obiteljskom čoporu. I zato je njegov glas imao učinak, privukao je pozornost svih
u sobi, a osobito Claire.
»Molim? Daj da vidim«, rekla je i uzela knjigu iz Katelininih ruku. Okrenula
ju je i ugledala fotografiju Ali Connor - onu koju je i Dan vidio kad ju je tek
pronašao na internetu, i koju i dalje vidi svaki put kad mu ona pošalje pjesmu.
Pamučna plava košulja, valovita tamna kosa ošišana u visini brade, plave, gotovo
zelene oči, senzualne usnice i inteligentan, zainteresiran, vedar izraz lica.
»O, Bože, pa to jest Alison«, rekla je Claire. »Izgleda isto kao prije.« Dodala
je knjigu bratu. »Pogledaj, Daniele. Alison Connor! Možeš li vjerovati?«
Dan je uzeo knjigu i pretvarao se da čita kratku biografiju na prvoj stranici.
Ali nije ju čitao. Piljio je u slova i pokušao za to vrijeme složiti rečenicu-dvije za
suočavanje s Katelin i njezinim pogledom. Katelin nije znala ništa o Alison, ama
baš ništa. Kad ju je Dan upoznao, već je proveo četiri godine u svjesnom naporu
da zaboravi Alison. Bilo je u međuvremenu još djevojaka, a Katelin ga je ispitala
nadugo i naširoko o svakoj od njih. Ali za Alison nije znala. Šutnja o Alison
postala je navika, rođena iz nužde, svima u obitelji, a pogotovo Danu.
Bill je, s tonom koji je zvučao vedrije i življe nego što je bio godinama, rekao:
»Bila je divna, Alison. Divna djevojka.«
»Nije mi ni palo na pamet!« rekla je Marion. Više nije bila sigurna je li ovaj
njezin dar dobra ili loša stvar. Pogledala je u Dana, pa u Billa, pa u Claire.
»Možete li vi ovo vjerovati? Kakva slučajnost! Znači, ona se sad zove Ali, a ne
Alison? I zamisli ti to, živi u Australiji!«
»Da«, Dan je rekao Katelin, koja je i dalje zurila u njega. »Bivša cura.«
Ništa posebno.
»A-ha«, rekla je Katelin. Nakrivila je glavu i prekrižila ruke. »A jesi li znao
da je ta Ali Connor napisala roman?«
»Alison«, rekao je Bill. »Onda je bila Alison.«
»Ne«, Dan je odvratio lažući bez problema, bez grižnje savjesti, jer istina neće
nikom koristiti. »Nisam imao pojma da je napisala roman.«
Will je uzeo knjigu iz Danove ruke.
»Opa, ne izgleda loše, striče Daniel«, rekao je, što nije nimalo pomagalo
situaciji.
Molly je rekla, tonom kakvim se služe tinejdžerice: »Ovo je čudno.« I jest
bilo malo čudno jer je Katelin još uvijek pokušavala odlučiti hoće li se nasmijati

112
 Knjige.Club Books
ili naljutiti zbog ove nove bivše cure. »Hm, mislila sam da znam za sve tvoje
bivše, kad ono, evo još jedne.«
»Ma to je bilo davno«, rekao je Dan. »Bili smo još djeca.«
»Ali uvijek je bila fantastična u engleskom i književnosti, je li, Daniele?
Sjećaš li se? Držala je sve svoje knjige kod nas, i poeziju i sve živo. Praktički se
bila uselila, je l’ da?« To je bila Claire, u koju se uvijek moglo pouzdati da će
iskopati još dublju rupu, nakon što su svi već odavno odložili svoje lopate. A
Marion je, koja se pak svesrdno trudila da ih sve izvuče na sigurno, brzo rekla:
»Uglavnom, nadam se da ti se sviđa, draga Katelin. Prodavačica u knjižari kaže
da je fenomenalna.«
Uslijedila je kratka tišina, a Katelin se nije potrudila da išta kaže.
»Drago mi je što je Alison dobro«, ponovno se ubacio Bill. »Moram priznati
da sam se jako brinuo što se dogodilo toj maloj.«

113
 Knjige.Club Books

15

ADELAIDE, JUŽNA AUSTRALIJA

9. SIJEČNJA 2013.

LJETO U ADELAIDEU. Dan za danom život u gradu onesposobljavale su temperature

koje su mogle i asfalt otopiti - penjale su se i iznad četrdeset, sve dok ne bi stigla
večer. Tada bi mnoštvo ljudi nahrupilo na plaže Brighton i Glenelg, gdje je
zalazeće sunce, prije nego što bi sasvim potonulo, pravilo spektakl u
bojama. Michael McCormack nije volio plaže i ljetnu atmosferu pa se obitelj u
ovim kasnim poslijepodnevima uglavnom okupljala za večerom u vrtu, gdje je
zrak mirisao na račiće s roštilja, bifteke, češnjak, ružmarin, mediteranski limun i
vječne engleske ruže koje je još davno posadila Margaret McCormack - ti meki
cvjetovi bili su punašni od sunca i preteški na svojim stabljikama da bi podizali
glave prema nebu.
Thea je stigla iz Melbournea na duge ljetne praznike; obitelj je ponovno bila
na okupu pa je Beatriz bila zadovoljna. Doduše, kad bi se okupili da jedu,
razgovaraju ili čitaju u vrtu, u hladovini nadstrešnice ukrašene hibiskusom, često
ih je bilo, samo četvero zato što je ljupka Stella uglavnom bila u kući, zatvorena
u svojoj sobi, ispružena na krevetu, blijeda i beživotna kao lutka. Više nije bila
trudna. Dan nakon što je u Sheilinoj kući u Quornu u suzama rekla majci da nije
spremna roditi dijete, spontano je pobacila, kao da ju je vlastito tijelo odlučilo
poštedjeti muka i uzeti stvar u svoje ruke. Bilo je nevjerojatno koliko je brz i
temeljit bio cijeli proces. Bilo je potrebno samo devedeset minuta i hrpa Sheilinih
ručnika. Šok je bio neopisiv za sve njih - puno krvi i kratkotrajna, ali prodorna
bol, i sve to dok su tako daleko od vlastite kuće, a nakon toga nastupila je
beskrajna krivnja i golemo, tiho olakšanje. Istog dana Stellu je pregledala neka
medicinska sestra, ozbiljna i vješta, a Ali je promatrala kako joj pritišće i pipka
abdomen, izvana i iznutra, procjenjuje, ispituje. Žena je cijelo vrijeme govorila
o prirodi i njezinim zakonima, o čvrstim razlozima koji stoje iza svega što se
događa u životu.
»Postoji razlog zašto si ga izgubila, dušo«, rekla je Stelli. »Kad odrasteš na
farmi, brzo shvatiš da i kobila ponekad pobaci ždrijebe, uvijek postoji razlog.«
Stella nije ništa na to rekla. Ležala je zatvorenih očiju, samo je nježno stisnula
Alinu ruku. »D-dobro«, rekla je sestra, skupljajući svoje instrumente. »Malo
ćemo te očistiti i spremna si za pokret.«

114
 Knjige.Club Books
»To je sigurno bila Brianna«, rekla je Dora kad joj je Ali poslije pričala kako
je bilo. »Pristojna k’o pračovjek, ali zna što radi. Stella će biti sasvim dobro.«
I bila je dobro, iako na neki način nije. Manje je bila ona stara Stella i sve se
više pretvarala u pasivnu, zamišljenu, mnogo tišu verziju sebe. Beatriz je govorila
da joj treba dati vremena, ali Michael, koji je uvijek morao pronalaziti rješenja i
sanirati probleme, smatrao je da će obiteljsko putovanje u Burru biti baš ono što
joj treba - ići će samo njih četvero, jer Beatriz nije voljela divljinu; provest će dva-
tri tjedna u Lismore Creeku, kao nekoć, kada su djevojke bile male i kada su
čitavo ljeto moglo provesti u ljuljanju na vratima staje za šišanje ovaca i jahanju
ponija uz čuvare stoke i njihove konje.
»Prošlo je sto godina otkad smo bili tamo svi zajedno«, rekla je Ali svojem
mužu.
»E, upravo zato i idemo.«
»Zbilja želimo biti u unutrašnjosti zemlje, na ovoj vrućini?«
Michael je slegnuo ramenima. »Čuj, ja želim«, rekao je. »Hajde, htio bih
provesti malo vremena sa svojim kćerima. Život je ondje puno usporeniji, sjećaš
se?«
»Jasno da se sjećam. Uostalom, Stella i ja smo nedavno bile u Quornu, je li
tako?«
Michael je odmahnuo rukom, kao da Quorn nije ništa. Njegove uspomene iz
djetinjstva na obiteljskoj farmi ovaca bile su ružičaste i pozlaćene, kao platna koja
uokviruju najsavršenije prizore. To imanje, veliko i elegantno, izgradili su njegovi
preci još 1866.; sastoji se od prostrane seoske kuće s konjušnicama i spremištem
za kočiju, što je danas dio australske povijesne baštine. Tu je i čitavo prostranstvo
okolnog terena, ukroćenog i pretvorenog u travnjake, sa živicama obrezanim u
raznim oblicima, bujnim svodom od ruža i stazama raznobojnog cvijeća, a sve su
to održavala i manikirala četiri vrtlara zaposlena na puno radno vrijeme. Michael
i njegova dva mlađa brata, Rory i Robert, trčali su ovuda kao djeca, slobodni kao
ptice, gradili brane na potoku, vozili kamionet već od devete godine, ganjali
patke, pijuckali koštice trešanja na seoskim sajmovima, hvatali zečeve i pucali na
klokane. I zato je Ali znala, dok je sjedila pokraj Michaela na ljuljački na trijemu
njihove kuće, da je ova rasprava samo farsa. Jednosmjerna ulica. On je već
odlučio.
»Rob je sigurno već tamo, prekriva vinovu lozu«, rekao je Michael. »Ti voliš
Roba.«
»Znam da volim Roba.«
Uslijedio je trenutak tišine, a zatim je Michael nastavio: »Osim toga,
razmišljao sam o Gilu i Aimi. Ovih nekoliko tjedana sigurno su im bili teški.
Pakleni, uz svu pomoć. Požari su bili strašni u tim krajevima. Znaš kakav je Gil,
previše je toga vidio da bi se mogao opustiti...«

115
 Knjige.Club Books
»Da«, rekla je Ali. »Znam.« Gil Henderson, veliki šef, glavni čovjek na
imanju, i Aima, njegova žena, kraljica imanja.
Zajedno su vodili farmu kao da je njihova. Gila je zaposlio James McCormack
još kao naučnika davne 1962.; Alma je došla 1968. pomoći čistiti imanje. Njih
dvoje bili su osnova i potka svijeta Mc Cormackovih.
»Uglavnom«, rekao je Michael. »Mislim da stvarno trebamo otići onamo.«
Trebamo otići. Eto je, blaga promjena u naglasku - najprije je bila želja da se
ide, a sada je to obaveza. No, dobro, pomislila je Ali. Otići će u Lismore Creek,
svi četvero. Zašto ne? Michael je vjerojatno bio u pravu: Stella im se možda vrati,
a i Thei će goditi promjena okoline - vukla se po kući, nezainteresirana za bilo
što, kao da je u kućnom pritvoru.
»U redu«, rekla je Ali. »Samo mi daj nekoliko dana. Moram riješiti stvari s
izdavačima i obaviti još neke sitnice.«
Michael je bio zadovoljan. Zagrlio ju je jednom rukom oko ramena i privukao
k sebi, a Ali je znala da to ne bi učinio da se oduprla njegovu planu odlaska u
Lismore. Eto, s godinama je naučila biti poslušna. Zatvorila je oči i povukla se u
vlastiti um: zamijenila je realnost Adelaidea svojim drugim svijetom, svijetom u
kojem je Daniel cijelo vrijeme čekao i mislio o njoj. Da, znala je da on razmišlja
o njoj, jer je i ona razmišljala o njemu; bila je u doticaju s njegovom prisutnošću
i on je bio u doticaju s njezinom.
Razmišljala je o onoj divnoj pjesmi koju je poslao, i o tome kako su joj potekle
suze dok ju je slušala. A onda se sjetila pjesme koju je ona nakon toga poslala
njemu, Bowiejeve verzije Wild Is The Wind, pune emocija i uvjerenja, i zamišljala
kako leži pored njega dok je on sluša.
Pogledala je na sat. U Škotskoj je oko devet ujutro. Razmišljala je o
Edinburghu, pitala se što je Daniela odvelo tamo. Znala je da ima Katelin i da njih
dvoje zajedno imaju Alexa, jer se sve to moglo pročitati na internetu, i to je u njoj
potaknulo neobične osjećaje žaljenja i nesigurnosti, ali i olakšanja što on ipak
ima dobar život. Nikad ga ne bi bila potražila na internetu da nije došla ona prva
pjesma od njega. Nikad. On bi ostao u 1979., kao i sav njezin život u Sheffieldu,
dalek i mračan, jer satovi su svi bili zaustavljeni, trezor sjećanja zauvijek je bio
zapečaćen. Ali Daniel je sada bio tu, u središtu njezinih privatnih misli, i zbog
njega su i drugi duhovi počeli polako plivati prema svjetlu, druga sjećanja iz
njezine mladosti počela su izbijati na površinu, a među njima i sjećanje na brata.
Uspomena na njegov smiješak natjerala ju je da obori glavu od stida što je toliko
dugo - tvrdoglavo, stoički i sebično - okretala glavu od vlastite prošlosti, misleći
da će to biti lijek.
Michael je govorio o poslu, o problemima s osobljem, o nesposobnoj tajnici.
Ali ga je tek djelomice slušala, jer slušala je i pjesmu zrikavaca u grmlju, i
kakadue koji su se nešto prepirali prije spavanja, i prskalice koje su polijevale
suncem opaljen travnjak. Ovo je zbilja bio raj, ali se zapitala je li možda cijelo
vrijeme pripadala nekom drugom mjestu? Nekom drugom životu, drugom svijetu,
116
 Knjige.Club Books
gdje siječanj nije donosio paklene vrućine nego kišu i susnježicu, gdje autobus za
Attercliffe zalijeva neoprezne pješake ledenim smeđim lokvama, i gdje njezina
majka, koja je uvijek nakon Božića zapadala u mračna raspoloženja i bijes, čini
sve, doslovno sve, za još jedno piće. Zapitala se je li možda pripadala životu u
Sheffieldu 1979. i blaženstvu Danielove spavaće sobe, i Danielovoj glazbi, i
toplini njegova tijela uz njezino. No njezino najveće utočište, mjesto potpune
sigurnosti, bila je zaštićena tišina golubinjaka Billa Lawrencea, gdje joj je on
jednog dana u dlanove stavio golubicu, a drhtavo srce te ptice učinilo je da se -
makar na tren - osjeti nepobjedivom.

Cass je rekla da je već vrijeme da je netko pozove u Lismore Creek, a kako je

Michael to nikad neće pitati, smatrala je da bi trebala Ali. Ali je prasnula u smijeh
i pritom prolila malo vina.
»Što je?« rekla je Cass. »Što je smiješno?«
»Ti.« Ali je malo obrisala stol podloškom za čaše. »Ti kako predlažeš odlazak
u zemlju kopita i rogova. U Lismoreu ti nema lattea s obranim mlijekom, znaš.«
»Hej, ja sam nekoć bila izviđačica. Mogu izdržati sve, i još uvijek mislim da
je skandalozno što me nikad nisi odvela tamo«, rekla je Cass.
»Čuj, ne idem ni ja baš tamo. I...« zastala je Ali.
»I imanje je Michaelovo, a ne tvoje?«
»Da, tako nekako.« To je bila istina, i jest bilo malo čudno. Lismore Creek je
pripadao legendi McCormackovih, bio je ponosni simbol njihove povijesti i
statusa i Ali se nikad nije osjećala više kao Connorica i manje kao McCormackica
nego onda kad je bila na tom imanju. Da povede Cass u Lismore, bez Michaelova
odobrenja, na vlastiti prijedlog? Teško.
Sjedile su u baru u Ulici Pirie. Mjesto je bilo mračno, prepuno ljudi, glasno.
Dolazile su tu povremeno, petkom, kad je svirala glazba uživo. Na pozornici na
katu izmjenjivali su se i genijalci i mediokriteti, a večeras u deset i trideset
nastupala je Tahnee Jackson i Ali je samo zbog nje i došla. Tahnee je bila ona
Aboridžinka koja ih je prije desetak godina oduševila svojim koncertom u
Port Adelaideu, a svaki put kad bi došla u grad, Ali se potrudila da je dođe slušati.
Sada joj je bilo dvadeset osam godina, glas joj je postao zreliji, puniji, bogatiji
novim znanjima i spoznajama.
Koncerti su joj uvijek djelovali kao neka vrsta ispovijedi, kao da ne postoji
ništa što ne bi podijelila s publikom, i dok ju je Ali slušala, podsjećala ju je na
Joni Mitchell, Ninu Simone, Carole King. A ipak, Tahnee Jackson imala je nešto
što je bilo samo njezino: bila je jedinstvena trubadurka australskog sjevera,
pjevala je odanoj skupini neznanaca, o svojem životu, mislima i pustinji u kojoj
je odrasla. Ali je već razgovarala s jednim čovjekom iz Arts South Australia,
programa za potporu mladim aboridžinskim glazbenicima, i sastat će se
u ponedjeljak, prije nego što obitelj McCormack otputuje u Burru.

117
 Knjige.Club Books
Cass ju je pitala hoće li još biti prijateljice kad ona postane mogul u svijetu
glazbe, s uredom u staklu i Kanyeom Westom na brzom biranju.
Naručile su si bocu bijelog vina, čavrljale, zafrkavale se, čekale da na katu
počne koncert. Ali se osjećala dobro. Cure su dobro primile vijest da idu u
Lismore Creek i bilo joj je drago vidjeti osmijeh na Stellinu licu. Što se tiče nje
same, pokušat će iskoristiti to vrijeme za pisanje. Ili će razmišljati o pisanju, u
nadi da će nakon toga zbilja nešto napisati. Ispričaj svoju priču, otpjevaj
svoju pjesmu bio je zaokružen roman i nije otvarao prostor za nastavak i Ali se
osjećala kao da je pod opsadom agenata, urednika i izdavača - Cass ih je nazivala
»njezinim ljudima u Sydneyju« - koji su uvijek htjeli razgovarati o rokovima i
novim naslovima.
»Ma što se brineš«, rekla je Cass. »Ti si sad šefica, pa dosegla si vrh. Ili budi
kao Harper Lee i nemoj više napisati ništa, nikad.«
»Ne, ne, napisat ću novu knjigu.«
»O čemu će biti?«
»Ne znam. Možda bude ljubavna priča.«
Cass je podignula obrve.
Ali se nasmijala. »Zašto ne?« rekla je. »Pa tko ne voli ljubavne priče?«
Gurnula je čašu naprijed da joj Cass natoči još. »Ovo je jako dobar rizling.«
»Da,« rekla je Cass, »pogotovo kad uzmeš u obzir ovo mjesto.« Tolerirala je
ove mračne i pretrpane barove u koje ju je Ali vodila, no sama je uvijek birala
ekskluzivna mjesta s puno svjetla, naprimjer koktel-barove na krovu zgrade ili
kakav novi restoran za koji postoje liste čekanja.
Ali je podignula čašu da nazdrave; nakon toga zadovoljno je uzdahnula i
pogledala uokolo, u ljude koji su se okupili u ovom baru, u sve te strance koji su
večeras odlučili raditi upravo ovo što su odabrale ona i Cass - slušati Tahnee
Jackson - i osjetila je neizmjernu toplinu prema svima njima; tko god bili, ona
je pripadala među njih, među ove sljedbenike glazbe uživo.
»Znaš,« rekla je, »možda ovo vino govori iz mene, ali stvarno imam neki
dobar osjećaj vezano za budućnost.«
Cass ju je kratko pogledala i rekla: »Vidim da imaš.«
Ali se nasmijala. »Ma nemoj, stvarno?«
»Da. Izgledaš drukčije. Zašto izgledaš drukčije?«
»Kako drukčije?«
»Izgledaš jako sretno.«
Ali se naslonila i pogledala u Cass, sumnjičavo. »Pa, to je zato što jesam
sretna, sve u svemu.«
»Hoću reći, izgledaš sretnije. Vedrije, veselije. Prije si bila onako, malo
depra.«
»Ah, čuj, sve ovo sa Stellom...«
118
 Knjige.Club Books
»Ne, ne, prije toga. Puno prije. Bila si nekako ravnodušna, a sad si živnula.«
Ali je uzela bocu da ima što raditi s rukama pa je dopunila obje čaše. Cass je
zurila u nju.
»Zašto me tako gledaš?« pitala je Ali.
»Nekako... sjajiš.«
»Da, dosta je vruće ovdje.«
»Sjajiš kao da si zaljubljena.«
Ali je sada već bila uplašena. Bojala se da joj vlastito tijelo i lice ne odaju
tajne koje joj se kriju u glavi i srcu.
»I rekla si da bi mogla napisati ljubavnu priču.«
»Pa što onda?« Ali je odvratila. »Pa ja sam književnica. Ja izmišljam priče.«
»Čekaj malo,« rekla je Cass, »jesi li možda našla ljubavnika?«
Ali se uspjela nasmijati i odglumiti čuđenje, ali nije mogla zaustaviti crvenilo
koje joj se širilo obrazima i vratom. »Ne, Cass. Nisam.«
»Ne bi imala ljubavnika a da meni ne kažeš za to, je li tako?«
»Nemam ljubavnika.«
»Ma daj, reci mi. Jedna drugoj govorimo sve, sjećaš se? Ti znaš sve moje
prljave tajne.«
Ali je pogledala u svoju prijateljicu i načas je pomislila da joj kaže: da joj
kaže da to nije ljubavna veza, ali nešto jest, nešto što ju je sasvim obuzelo. Nešto
između nje i Dana Lawrencea. Ali nije joj rekla ništa. Pustila je da Dan Lawrence
ostane skriven, zadržala je tu njihovu povezanost samo za sebe, jer bila joj
je previše dragocjena da je izloži nečijem pogledu; čak se ni ovdje, s Cass, svojom
najboljom prijateljicom, koja joj možda može čitati misli, nije osjećala sigurno.
»Ne možeš prevariti prevaranticu«, rekla je Cass. »Ja sam bila u tvojoj koži.
Što se zbiva? Tko je on?«
Ali je bila čvrsta. »Ne zbiva se ništa«, odvratila je. »I ne postoji nitko.«
»Dobro, reći ćeš mi kad budeš bila spremna.« Cass ju je ispitivački motrila,
no Ali i dalje nije govorila ništa, samo je pogledala na sat.
»Skoro je deset i trideset«, rekla je. »Hajde, idemo gore.«

Ali je prvi put došla u Lismore Creek kad se slavio Robov osamnaesti rođendan.
Bio je to velik i svečan događaj koji je organizirala Margaret u duhu tradicionalnih
zabava iz vlastite mladosti. Bio je ožujak, dvije godine nakon što je Michael prvi
put doveo Ali u Adelaide. Ali je prije toga u životu bila samo na jednoj farmi, koja
je pripadala stricu njezine prijateljice iz osnovne škole. Farma se nalazila na
neuglednim rubovima Rotherhama, a sastojala se od pustih i jednoličnih polja
ograđenih ruševnim suhozidima i mršavom živicom. U Lismore Creeku Ali je
zato vidjela svijet kojem nema kraja, i sve je to pripadalo obitelji McCormack.

119
 Knjige.Club Books
Michael ju je vozio iz Adelaidea u Clare Valley, pa kad je rekao »evo nas« i
s glavne ceste skrenuo na bijeli kameni put, Ali je zaključila da su stigli. No
Michael je nastavio voziti, sve dalje i dalje, kroz valoviti krajolik sav obojen
nijansama zelene, zlatne i smeđe: pašnjaci, uredno podrezano grmlje i vinova loza
prostirali su se unedogled, u beskrajnoj gracioznosti. Napokon, došli su do kuće,
impozantne i prekrasne, s lijeve i desne strane omeđene veličanstvenim
hrastovima; Alma im je mahala iz hladovine verande, gdje ih je čekao vrč hladne
limunade i pladanj sendviča od krastavaca i kopra, a Gil je izišao iz staje, radosno
pljesnuo rukama kad je ugledao Michaela i primio Ali oko struka da zapleše s
njom valcer kroz prašinu dvorišta.
Ali je bila oduševljena što je dobila slobodan ulaz u ovu očigledno čarobnu
zemlju, gdje su se McCormackovi malčice pomaknuli unutar svojih privilegiranih
položaja da naprave mjesta za Ali, izgubljenu djevojku bez pedigrea i bez
prošlosti. Robova zabava bila je spektakularna; staja za šišanje ovaca svjetlucala
je toplom svjetlošću ukrasnih lampica i sva je blistala od cvijeća i slavljeničkih
zastavica, tu je bio i bend, i Dj, i vrhunski catering pod Margaretinom palicom.
Ali i Michael pili su i plesali, jurili i skakali, a onda su se napokon povukli,
smjestili na deku uz potok i vodili ljubav pod Južnim križem, zviježđem koje se
vidi samo na južnom nebu. Ujutro su svi igrali kriket, još u zgužvanim odijelima
i haljinama od sinoć, i doručkovali palačinke i slaninu. A poslije je Ali - koja
nikad nije zajahala konja i koja se iskreno užasavala konja - sjedila na drvenim
stepenicama malog paviljona i gledala svojeg muža kako igra polo, vješt i
neustrašiv, zlatan na sunčevoj svjetlosti, rođen za ovaj život, kao princ, nasljednik
očeva kraljevstva.

Zapravo, Michael jest bio kralj ovdje. Uopće nije bilo važno što nije imao doticaja
s ovcama i vunom - uvijek je Rory, srednji brat, bio tu kad su se strizale ovce i
kad se išlo na sajmove. A Rob je, najmlađi od njih trojice, vodio brigu o
vinogradima i živio na imanju od siječnja pa sve do berbe; zalijevao, obrezivao,
prekrivao vinovu lozu, pjevušio grozdovima budućeg shiraza i rizlinga. Ali ne, to
nije bilo važno. Svaki put kad bi Michael stigao na imanje s Ali, Theom i Stellom,
Alma je plakala od sreće, a Gilovo smežurano, preplanulo lice razvuklo bi se u
topao smiješak; on bi zatim raširio ruke, a Thea i Stella kao psići bi mu potrčale
u zagrljaj. Bili su stari sada, Alma i Gil, no bili su vitki i u dobroj formi, puni one
staromodne vitalnosti i elana. Vjerovali su da su vodili blagoslovljen život, a zato
što nisu imali svoje djece, još su više voljeli McCormackove. Ni on ni ona nisu u
Michaelovim dugim odsustvima s imanja vidjeli nemar; naposljetku, on je bio
doktor, i to ni manje ni više nego »doktor za djecu«. Obožavali su ga i ponosili su
se njime, no to je oduvijek bilo tako pa on to više nije ni primjećivao.
Idućeg jutra Ali je spavala dokasna. Kad je sišla u kuhinju, Michael je već bio
vani, uzeo je njihov stari kamionet i otišao u obilazak imanja s Theom. Alma je
čistila kuhinjske ladice i ormariće, što je već tradicionalno radila kad zatopli, i

120
 Knjige.Club Books
slagala krpe, tanjure i ostalo posuđe na kuhinjski stol. Čavrljale su o vrućinama, i
o tome kako se odjeća na žici osuši i stvrdne kao karton prije nego što iduća tura
bude oprana u perilici. Zatim je Ali izišla na verandu sa šalicom kave i gledala
kako Gil i Stella šmrkom polijevaju drvena spremišta i staje, natapaju ih
vodom da ih zaštite od mogućeg uništenja. Gilu se nije sviđao vjetar koji je
dopirao iz pustinje, a istočno od Burre divljali su požari koji su proždrli gotovo
tisuću hektara zemlje i nisu još ni izbliza bili pod kontrolom. Većina zaposlenika
Lismore Creeka danas je bila ondje, išli su pomagati u gašenju. Stella je, u staroj
majici kratkih rukava, kratkim hlačicama i gumenim čizmama, mahnula Ali
i prišla joj da joj ispriča jednu od Gilovih priča, o stablu eukaliptusa koje je
planulo puna tri mjeseca nakon što ga je pogodio grom, jer mu je korijenje polako
i pritajeno tinjalo, tiho je gorjelo duboko ispod zemlje sve dok nije zapuhao
jugozapadnjak, baš kao ovaj danas, raspirio zakopani plamen i uništio dvanaest
tisuća hektara poljoprivrednog zemljišta, kao i sve kuće na putu.
»Vatra...« Stella je rekla. Bila je mokra od vode i prljava, kosa joj je bila
nevezana i nepočešljana. Izgledala je prelijepo. »Čudesna je, zapravo.«
»Kao ocean«, dodala je Ali. »Čini da se osjećaš malenim.«
»Da«, rekla je Stella i pogledala u Gila kako štiti svoj teren. »Malenim, ali ne
i sasvim bespomoćnim.«
»Sigurno ne bespomoćnim kad imamo Gila. On stvarno misli da će požar doći
do nas?«
»Ma ne, mislim da ne. Malo je paničar.« Stella je sjela blizu Ali. »Drago mi
je što smo došli ovdje.«
»Onda je i meni drago.«
Sjedile su u tišini minutu-dvije, a onda je Stella rekla: »Mama, ima nekih ljudi
u Adelaideu koje više nikad ne želim vidjeti.«
»O, dušice.« Ali ju je pomilovala po kosi, mirno čekajući još informacija.
Nikad nije pritiskala Stellu, jer znala je da će Stella sama odlučiti koliko joj želi
reći.
»I mislim da ne bih išla na dramsku akademiju.«
»Pa onda nemoj, draga.«
Stella ju je pogledala. »To je tako jednostavno?«
Ali se nasmiješila i poljubila Stellu u obraz. »Naravno.«

121
 Knjige.Club Books

16

SHEFFIELD, ENGLESKA
28. SRPNJA 1979.

ALISON SE NIJE POJAVILA te subote poslijepodne, na dan kad su svirali na festivalu

u Manchesteru. Daniel je pretražio autobusnu stanicu uzduž i poprijeko, koračao
amo-tamo, gledao na sat, provjeravao raspored autobusa. Dooley, John i Steve
čekali su u kombiju uz cestu, na mjestu gdje se ne smije ni zaustavljati ni parkirati;
Steve je kuckao prstima po volanu, dok je motor tiho brujao u leru. Čekao je dulje
nego što je trebao, dulje nego što bi ikoga čekao, i kad je konačno odjurio cestom
bez nje, već su dobrano kasnili i bio je bijesan i razočaran. Daniel, koji se na neki
način osjećao odgovornim za ovo, najprije je bio ljut, pa uznemiren, pa ga je
ulovila tjeskoba; bio je zarobljen obavezom da ostane s bendom, dok je zapravo
htio iskočiti iz kombija i pronaći je. Ali još uvijek nije znao gdje ona točno živi, i
sad se zbog toga stidio, iako je ona bila vrlo žestoka u svojem odbijanju da ga
dovede doma i već su prošli tjedni - mjeseci čak - otkad je posljednji put
spomenuo tu temu. Ona je dolazila k njemu u Nether Edge, s toliko sigurnom
pouzdanošću da se i prestao pitati o njezinoj kući i tome gdje bi se ona u onom
mravinjaku Attercliffea mogla nalaziti. I dok je bijeli kombi punim gasom jurio
prema Manchesteru, Daniel je šutio, izjeden brigom, ostala trojica mislila su samo
na svoj koncert, a svi su oni imali snažan osjećaj da je nešto krenulo po zlu prije
nego što je uopće i počelo.

Peteru je trebala pomoć. Alison je to bilo jasno, samo što nije znala što da radi.
Prestao je plakati, više nije onako bolno jecao, ali to je sada zamijenila gusta tišina
i lice mu je bilo sasvim nepomično. Ako bi uopće pogledao u Alison, to je bilo
tek na sekundu, kao da je uporno zaboravljao da je ona tu, i kad bi je ponovno
ugledao, sjetio bi se da je nevažna. »Peter«, Alison je ponavljala. »Molim te,
molim te, Peter.« Vukla ga je za rukav, za ruku, pokušavala pronaći svojeg brata
iza te maske i dovući ga natrag, ali vlastiti glas zvučao joj je suviše naporno i
suviše molećivo pa je prestala i umjesto toga pokušala smisliti neko rješenje.
Toddy. Mora pronaći Toddyja. Ako on zna za Martinovo izopačeno
ponašanje, ako zna da ih je on pratio i slikao ih u mraku, mogao bi doći ovamo i
biti s Peterom, pomoći mu da prevlada ovu bol. A ako ne zna, onda mora saznati.
Poljubila je Petera u tjeme, rekla mu da će se brzo vratiti i izišla iz kuće. Još je
bila u odjeći koju je nosila sinoć, odjeći u kojoj se probudila kod Daniela, ali nije

122
 Knjige.Club Books
sad o tome razmišljala. Nije razmišljala ni o koncertu u Mayflower Clubu; štoviše,
nije joj ni pao na pamet.
Dave Todd živio je tek nekoliko ulica dalje, praktički u sjeni čeličane Brown
Bayleys. Kvart je dijelom već bio demoliran i u ostacima interijera bivših domova
Alison je prolazila pokraj kauboja i Indijanaca, policajaca i razbojnika i njihove
mlađe braće i sestara koji su se vukli za njima, djece ne starije od tri godine koja su
bez ičijeg nadzora čučala među raspadnutom opekom i čeprkala po prašini. Alison
je znala u kojoj ulici živi Toddy, no nije znala kućni broj pa je kucala po svim
vratima, na rubu histerije, dok joj nije otvorila neka žena; kroz vrata je provirilo
namrgođeno lice, kao da je ova kuća iduća na redu za uništavanje i kao da će svaki
čas ugledati kuglu za rušenje. Kad je vidjela da je to samo Alison, otvorila je vrata
širom i strpljivo je poslušala njezin isprekidan, zadihan govor. Toddy. Dave Todd.
David Todd. Živi li obitelj Todd u ovoj ulici?
»Da, dušo«, rekla je žena. »Oni su ti na broju četrdeset pet. Ali vidjela sam ga
jutros rano kako odlazi. Probaj vidjeti je li u tvornici.« Nasmiješila se Alison,
kojoj je ova uobičajena, ugodna razmjena riječi donijela malo utjehe, a zatim je
kamiončić za sladoled pustio veselu dječju pjesmicu, pa ju je i to malo
smirilo. Sada je mrvicu lakše disala, primijetila je da je dan prekrasan, da na nebu
nema ni oblačka, i da joj sunce grije noge i gole ruke. Ali svejedno je lagano
drhtala dok je trčala prema prijetećim zgradama koje su sačinjavale Brown
Bayleys, i nije imala pojma gdje će u tom gigantskom industrijskom kodu pronaći
Toddyja. Već na samom ulazu zaustavio ju je krupan tip u radničkoj jakni i
reflektirajućem prsluku.
»Curo«, rekao je. »Ne možeš unutra.«
Podignuo je mesnate dlanove uvis kao da joj brani ulaz. Dvorištem su prolazili
muškarci s kacigama, a neki od njih otvoreno su zurili u djevojku u kratkim traper-
hlačama i tankoj majici kratkih rukava.
»Moram naći Davea Todda«, Alison je rekla čovjeku na ulazu.
»A je li?« rekao je. »A što da mu kažem, tko ga traži?«
»Alison Connor.«
»A je li?« rekao je opet. »Ti si Peteova sestra?«
»Da.« Spremno je kimnula glavom, zahvalna, a onda je shvatila da joj on neće
pomoći i da je samo zavlači da bi se malo zabavio, jer se odjednom smijao na sav
glas, privlačeći pažnju ostalih radnika u dvorištu koji su radoznalo gravitirali
prema njemu.
»Ej! Gle ovo, ova cura traži Toddyja«, viknuo je, a netko je dobacio: »Gubiš
vrijeme, mala, ti nisi njegov tip«, nakon čega su uslijedili zvižduci i klicanja, i još
podrugljivog smijeha. Oči su joj se ponovno napunile suzama i htjela je pobjeći,
ali zadržala ju je pomisao na Petera i prizor kako sjedi s glavom između
dlanova, nepomičan, nečitljiv.
»Je li Toddy ovdje?« pitala je. »Je li on ovdje?«

123
 Knjige.Club Books
Sada je morala vikati da nadglasa taj žamor. Jedan ili dva čovjeka
među njima, stariji od ostalih, vidjeli su da je u mukama pa su pokušali stišati
okupljene, ali onda je ta noćna mora zašla u još dublje sfere, jer sada je prema
Alison koračao Martin Baxter, pobjedonosno, kao glavni glumac u predstavi.
Čekao je na ovo, i već mu se na iskrivljenom, podrugljivom osmijehu moglo
vidjeti što misli: Droljica ne zna što je čeka. Spustit ću je ja na zemlju. Alison je
gledala uokolo, tražeći Toddyja, ali Toddyju nije bilo ni traga ni glasa, a Martin
joj je bio sve bliže i nešto je turao prema njoj. Nije mogla pomaknuti udove, noge
joj nisu htjele potrčati, ruke joj se nisu htjele braniti. Gurao joj je to u lice, to što
je držao u ruci. Bila je to fotografija na kojoj se vidio muškarac koji kleči pred
drugim muškarcem. Alison je registrirala taj prizor, ali tek nakratko; zatim je
odlučila prkositi Martinu i zatvorila je oči.
»Da,« rekao je Martin, »samo ti zatvaraj oči, kravetino, ali to ti neće pomoći.
Tvoj prljavi, bolesni brat je gotov.«
Alison je sada otvorila oči, približila mu se onoliko koliko je to mogla
podnijeti, i pljunula mu u lice. Grupica je sada bila veća, i svi su viknuli od
oduševljenja što je Alison uspjela tako dobro naciljati. Ona je pogledala u njih, u
njihov bijedni ushit, njihovo zajapureno uzbuđenje, i sve ih je prezirala. Martin je
zamahnuo rukom da je udari, ali ona se uspjela izmaknuti njegovoj šaci pa je ispao
budala.
»Kurvo jedna«, rekao je Martin brišući lice rukavom. »Kurvo.«
Alison je zgrabila fotografiju, uzela mu je iz ruke, ali on se samo nasmijao i
rekao: »Slobodno je zadrži. Ionako su ih svi već vidjeli, vidjeli su što pederčine
rade subotom navečer.«
Nije razumjela što joj govori, ali je pratila njegov pogled preko dvorišta i
vidjela drvenu građevinu, nekakvo spremište, na čijim su zidovima bile neuredno
polijepljene fotografije. Ponovno je pogledala u Martina, koji je sada prekrižio
ruke i smješkao se, hladno, pobjednički. Uvijek je prezirala tog čovjeka, ali sad je
taj prijezir potpirio čisti, istinski bijes koji joj je dao snagu i cilj. Progurala se
naprijed kroz okupljenu gomilu; muškarci na njezinu putu nisu imali izbora nego
maknuti se u stranu. Bacila se na fotografije, počela ih trgati sa zida. Neki
muškarci su se cerekali, neki su joj nešto dovikivali, na vratima se čulo
nekakvo komešanje, ali ona se nije osvrtala, bila je usredotočena na svoj zadatak.
Nije se obazirala ni na Martinov glas, glasniji od ostalih, koji ju je nazivao
droljom, kurvom i koječim - to ju je samo tjeralo da nastavi kidati te slike. A onda
se pokraj nje stvorio jedan stari čovjek - doista je izgledao prestaro za rad u
čeličani, ali je na sebi imao svu opremu, kacigu, čizme i radno odijelo. Nije
joj rekao ni riječ, samo je stavio ruku na njezino rame, polako, kao da smiruje
uznemirenu životinju. Alison je zastala pred njegovim suosjećajnim pogledom i
pribrala se, a on joj se zatim nasmiješio i počeo joj pomagati; zajedno su pokupili
slike koje su pale na pod i skinuli preostale sa zida, slažući ih licem prema dolje

124
 Knjige.Club Books
da se ne vide, i nije prošlo dugo prije nego što ih je sve imala u ruci, skupljene u
hrpu.
»Hvala vam«, rekla mu je, a on je pričekao dok nije umirila svoje disanje.
Njegova dobrota u ovom medvjeđem brlogu djelovala joj je kao čin spasenja i,
možda upravo zbog toga, rulja se razišla. Samo je Martin Baxter ostao, bijesan,
ali bez publike njegova moć više nije djelovala tako strašna.
»Eto«, rekao je starac. »Sad idi kući.«
»Ali došla sam pronaći Davea Todda. Znate li gdje je?«
Odmahnuo je glavom. »Ne znam, cvijete«, rekao je.
»Netko mi je rekao da bi mogao biti ovdje.«
»Ne bih ti preporučio da ga ideš tražiti. Ovo nije mjesto za djevojku. Idi kući.«
Pogledala ga je, a njegov razum bio joj je kao melem na rani. Kimnula je
glavom, nasmiješila se i otišla. Prošla je pokraj Martina Baxtera a da ga nije ni
pogledala. Kako je udaljenost između njih rasla, tako je on sve više vikao i siktao,
dobacujući joj uvrede i psovke, ali bila mu je izvan dosega, nije joj mogao
više ništa i znao je to. U njemu je kuhalo od bijesa.

Kad se vratila kući, majka joj je bila ondje. Ležala je na kauču, leđima okrenuta
prema Alison.
»Catherine«, Alison ju je zazvala. Fotografije su joj još uvijek bile u ruci, nije
odmah znala kako da ih uništi. Peter bi ih trebao imati, pomislila je; neka ih on
nekamo odnese i spali. Ali Petera nije bilo.
»Catherine.«
»Što je?« Catherine se odazvala, ali nije se ni pomaknula i nije se okrenula
prema Alison. Glas joj je zvučao sneno i promuklo. Na prijepodnevnoj svjetlosti
soba je izgledala sumorno i nevoljeno; bijedna zbirka rasparenog namještaja,
jeftina grijalica iskopčana iz struje, tepih na mjestima progoren čikovima cigarete.
»Jesi li razgovarala s Peterom?«
Nije bilo odgovora.
»Catherine? Jesi li vidjela Petera?«
Catherine se okrenula, polako i oprezno. Lice joj je bilo natučeno i umrljano
krvlju. Na desnoj sljepoočnici imala je posjekotinu koja očigledno nije bila
očišćena. Alison nikad u životu nije osjetila takav umor od svega toga. Odložila
je slike na policu, otišla u kuhinju po krpu, vodu i flastere, pa se vratila i sjela na
rub kauča. Umočila je krpu u vodu i počela nježno brisati majčino lice. Catherine
se prepustila ovoj pažnji kao malo dijete; uzdahnula je i privila se bliže Alison.
Užasno je zaudarala. Često je zaudarala posljednjih dana - na znoj, cigarete,
izlučevine.
»Maloprije sam vidjela Martina Baxtera«, Alison je rekla. Nagnula se da joj
pregleda posjekotinu. Nije bila jako duboka, nije trebalo šivati, samo dezinficirati
125
 Knjige.Club Books
i staviti zavoj. Ponovno je namočila krpu, oprala krv i ostatke maškare i
tamnoplavog sjenila za oči koje je njezina majka obožavala. Alison je radila ovo
otkad zna za sebe, a zadatke je dijelila s Peterom: čistila je za svojom majkom i
uklanjala tragove cjelonoćnog pijančevanja. Catherineine oči bile su zatvorene.
Bila je opuštena i bilo joj je ugodno, još je bila previše pod utjecajem votke da bi
osjećala bol.
»Catherine?«
Njezina majka je otvorila jedno oko. »Ti si dobra djevojčica«, rekla joj je.
»Jesi li vidjela Petera?«
Catherine je omamljeno kimnula glavom. »Gore je.«
»Peter ima problema. Martin ga je slikao s Toddyjem.«
»Pomogni mi da ustanem, srećo«, rekla je Catherine. »Moram pišati.«
»Za sekundu. Prvo mi reci znaš li što je Martin učinio?«
Catherine je napravila grimasu i rekla: »Ne bi smio biti tako zločest.«
»Martin?«
»Ne, nego naš Peter. Zločest je pa Martin poludi.«
»Nije Peter kriv za to. Martin je govno, on je čudovište, a ti mu puštaš da radi
što hoće.«
Catherine se zgrozila. »Ja?«
Alison ju je gledala s neopisivom tugom, a Catherine je rekla: »Što je?«
»Misliš da te mi ne trebamo, Peter i ja?«
Catherine je zakolutala očima. »Evo ga, opet ista priča«, rekla je.
»Moramo mu pomoći, Catherine.« Alison je drhtao glas. »Mislim da ovo neću
moći sama. Ne znam što da radim.«
Catherine je prasnula u smijeh i lagano udarila Alison u rame. »Ne znaš što
da radiš? Otiđi odavde, pobjegni«, rekla je. Uperila je kažiprst ravno u Alisonino
lice. »Ti si moje pametno dijete. Ti si moja svijetla točka.« Zijevnula je i protrljala
se po licu, pa kad su joj prsti dotaknuli ranu na sljepoočnici, trznula se. »Au«,
rekla je. »Koji kurac je ovo?«
Alison je pogledala u krpu u svojoj ruci, u posudu s vodom u svojem krilu.
Voda je sada bila tamna i mutna, krpa je bila umrljana krvlju i šminkom. Njezina
majka počela se trijezniti, što je značilo da će ubrzo opet posegnuti za bocom, a
Peter je pak bio previše tih. Morala je otići gore, razgovarati s njim, ali to
nije htjela sama. Ništa u ovoj kući nije valjalo. Ništa nije bilo dobro. Otići će k
Danielu. Najprije će provjeriti je li Peter dobro, a onda će otići k Danielu. Uzet će
torbu i nešto odjeće. Ne može ostati ovdje.
»Hej«, rekla je Catherine pokušavajući iz sebe izvući malo suosjećanja. »Ne
plači, maco. Zašto plačeš?« Uspravila se u sjedeći položaj. »Ajde, makni se«,
rekla je. »Moram do WC-a, a ti mi smetaš.«

126
 Knjige.Club Books
Alison se pomaknula da njezina majka može ustati s kauča. »Nemoj se
zaključati unutra, u redu?« rekla joj je.
»Nemoj se zaključati unutra, u redu?« ponovila je njezina majka za njom i
cerekala se.

Catherine je padala i rušila stvari po kupaonici, Peter je bio u svojoj sobi, a Alison
u svojoj. Stajala je pred ogledalom i proučavala svoj odraz.
Najprije je potražila Petera. Oprezno je otvorila vrata njegove sobe i vidjela
ga kako leži na krevetu, mirno, zatvorenih očiju. Ovo ju je malo umirilo pa je
otišla u svoju sobu, presvukla se u čistu odjeću, počešljala se i zavezala kosu u
rep. Dobro bi joj došlo tuširanje. A kupka još i bolje.
Ali kupaonicu je okupirala njezina majka, i samim time što se presvukla već
se osjećala ugodnije. Stajala je pred ogledalom neko vrijeme i tražila u svojem
odrazu tragove Catherine. Znala je da joj sliči, znala je da izgleda onako kako je
Catherine nekoć izgledala - vidjela je njezine stare fotografije. Catherine s
grupicom djevojaka na izletu u Blackpoolu. Catherine u haljini otvorenih ramena,
ide na ples. Catherine u čipki, s buketom đurđica u ruci, stoji na ulazu u prekrasno
crkveno dvorište u Doreu, blista od uzbuđenja i sreće. Peter je bio isti otac, tako
su svi govorili, ali to više nitko nije mogao potvrditi jer je Geoff Connor bio
naprasito uklonjen iz obiteljskog arhiva, istrgan sa svake fotografije na kojoj ga
se nekoć moglo vidjeti. Geoff Connor, poznat po tome što se seksao s vlastitom
šogoricom na dan vlastitog vjenčanja, i još mnoge dane nakon toga, i s njom i s
drugim ženama, s čitavim legijama žena - iako je danas bilo teško reći gdje
završava istina, a počinje mit. Gdje je on sad? Zbrisao je nedugo nakon što se
Catherine vratila kući iz rodilišta s Alison, no između njih već odavno nije bilo
ni mrve ljubavi pa to i nije bila neka žalost. Geoff je, dakle, otišao, ali je barem
dao Catherine ovo: osobu koju može kriviti za sve loše što se otad događalo.
Uglavnom, Geoff je bio prošlost. Alison je sada promatrala sebe u zrcalu. Oči
su joj bile crvene - previše je plakala danas, zaključila je - ali osim toga izgledala
je dobro, kad se sve uzme u obzir. Mlada, zgodna, djevojka s budućnošću. Još
godinu dana i otići će odavde. Upisat će fakultet, u Durhamu možda, jer tamo će
ići Daniel ako bude imao dobre ocjene. Ili će otići u neki drugi grad, daleko,
naprimjer u Exeter. Bit će to njezin novi početak, početak novog početka. Polako
je podignula ruku i prislonila je na ogledalo, na odraz svojeg dlana, pa se tiho
zaklela samoj sebi da će ove godine biti odlučnija i da neće dopustiti da je
zastraše okolnosti. Čovjek može odlučiti da bude sretan, i nakon toga sreća će
sigurno uslijediti. To će reći Peteru kad se probudi. Stvari sada jesu loše, ali
sigurno neće postati gore? Martin je učinio ono najgore što je mogao, i ako se
Peter više neće moći vratiti u Brown Bayleys, pa što onda? Ionako mrzi to mjesto.
Sad može biti što god želi. Znao je raditi rukama, bio je praktičan, vješt;
propadao je na onoj dizalici u čeličani, propadao.

127
 Knjige.Club Books
Začuo se glasan zvuk, kao da je nešto palo. Alison je uzdahnula, izišla iz sobe
i stala pred vrata kupaonice.
»Catherine?« Primila je kvaku. Majka ju je konačno poslušala i nije se
zaključala. Bila je samo u gaćicama, sjedila je na WC školjci i pokušavala odrezati
nokte na nogama.
»Ti mi ih odreži«, rekla je ne podižući pogled. »Zajebane su ove stvarčice,
čovjek ih ne može držati u ruci.«
»Čula sam neku lomljavu«, Alison je rekla.
»E, ovaj put nisam ja.« Catherine je pogledala u nju s polusmiješkom i pružila
joj grickalicu za nokte.
»Odmah se vraćam«, rekla je Alison.
Požurila je prema Peterovoj sobi i otvorila vrata. Peter je bio okrenut prema
njoj, viseći na omči koju je zakačio za kabel od svjetla - i gledao je ravno u nju,
raskolačenih očiju, prestravljen. Na podu sa strane bila je prevrnuta stolica, a
činilo se da se Peter bori da ostane živ; ruke su mu uzaludno potezale uže na
vratu, noge su mu se bacakale po zraku u pokušaju da dohvate stolicu. Usta su mu
se otvarala i zatvarala, ali iz njih nije izlazio nikakav zvuk. Alison je trebao
trenutak da se sjeti disati, a onda je ušla u sobu, podignula stolicu i namjestila je
ponovno ispod njegovih nogu, da podupre njegovu težinu. Peter je osjetio tu
čvrstu sigurnost pod sobom pa je spustio ruke prema sestri u gesti pokajanja,
molbe za oprost. Alison je zurila u njega i odmaknula se. Nije mogla vjerovati da
je Peter bio u stanju... da ju je pokušao ostaviti, i to na tako ružan, sebičan,
kukavan način. Vidjela mu je lice, mokro od suza, ali u ovom trenutku srce kao
da joj je bilo skamenjeno.
»Prereži ga«, Peter je rekao hrapavim šapatom. Stolica je stajala pod čudnim
kutom i bila je nestabilna; bila je obična drvena, s krhkim nogama, nije bila
izrađena tako da spriječi čovjeka da se ubije. Oprezno je pomicao stopala,
pokušavao ili centrirati i održati stolicu uspravnom. »Alison«, rekao je opet. Pa
opet. »Alison.«
Alison je odjednom shvatila da mora reagirati pa se okrenula i otrčala dolje
po škare. Ručke su bile crne, plastične, a oštrice tupe i zahrđale od starosti. Jedva
su mogle i papir rezati, i bilo je sigurno da nikad nikom nisu poslužile za
spašavanje života. Alison, koja je bila neprirodno smirena, donijela je u sobu još
jednu stolicu, da može stajati pored brata a da ga pritom ne ugrozi. Stavila je tu
stolicu pored njega, popela se i počela rezati uže. Peter je drhtao i plakao, pa ju je
pokušavao primiti za rame. Ona ga je ignorirala. »Ovo neće ići«, rekla je samoj
sebi. »Morat ću prerezati žice.« Otrgnula se od njegove ruke, sišla sa
stolice, spustila se u prizemlje i isključila glavni osigurač za struju. Vratila se gore
i ponovno se popela na stolicu.
»Ne diraj me«, rekla je Peteru. »Moram se protegnuti skroz do gore, a ne
mogu ako me ti hvataš.« Znala je da zvuči hladno i neprijateljski, ali imala je

128
 Knjige.Club Books
posla. Ispružila je ruke iznad bratove glave, do strujnih žica koje su - premda
tvrdoglave u početku - na kraju popustile tupim oštricama kuhinjskih škara. Taj
iznenadni nestanak napetosti odozgo poljuljao je Peterovu ravnotežu i on je pao
na pod, glasno. Alison je sišla sa stolice. Gledali su jedno u drugo, a zatim je ona
kleknula pored njega i olabavila omču tako da se može skinuti preko njegove
glave. On ju je promatrao, ali ona njega sada nije htjela pogledati u oči.
»Evo.« Odložila je uže i žicu, na kojoj je još uvijek bila žarulja, na pod pokraj
brata, a zatim je pričekala minutu da se smiri i sakrije ljutnju. Peter je htio umrijeti.
Bio je spreman na to da je ostavi zauvijek. Preplavio ju je osjećaj usamljenosti i
ledena realnost izdaje.
Mora otići k Danielu. Potreban joj je sada.
»Peter«, rekla je. »Moram otići na neko vrijeme, ali obećaj mi da ćeš biti ovdje
kad se vratim.« Peter je zatvorio oči i potvrdno kimnuo. Suze su mu se slijevale
niz obraze, ali ona nije imala snage baviti se sada njegovom tugom. Sagnula se,
doduše, da ga pomiluje po glavi, i ostala tako nekoliko trenutaka. Zatim je ustala,
izišla iz sobe i zatvorila vrata, pa je na trenutak naslonila glavu na njih.
»Alison«, Catherine je vikala iz kupaonice, mrzovoljno, zahtjevno. »Alison,
dolazi ovamo!«
Alison je, međutim, samo sišla u prizemlje, ponovno uključila glavni
osigurač, uzela svoju već spakiranu torbu i izišla iz kuće. Na satu je pisalo da je
dva i četrdeset pet, premda je imala dojam da već danima pati zbog ovoga što se
događa s Peterom. Autobus je polazio iz Ulice Shortridge za pet minuta. Za manje
od jednog sata bit će u Danielovoj kući, gdje je svijet sigurnije mjesto.

129
 Knjige.Club Books

17

EDINBURGH, ŠKOTSKA
17. SIJEČNJA 2013.

KATELIN SE NADALA da će joj knjiga biti grozna, ali Ispričaj svoju priču, otpjevaj
svoju pjesmu bio je briljantan roman: pametan, pristupačan, liričan, bogat, i sve
ono drugo što je pisalo u kritikama, samo još više, nažalost. Katelin nije mogla
zabraniti samoj sebi da se oduševi tom knjigom. Nije mogla ni prestati govoriti o
njoj; pobudila je u njoj neku vrstu intelektualne znatiželje prema Australiji, zemlji
o kojoj nikad prije nije razmišljala, a koju odjednom ne može izbaciti iz glave.
Sada je čitala Brucea Chatwina, Pjesmu snove, i neprekidno govorila Danu o
sanjanju, o drevnim pjesmama koje prožimaju australsko do, o precima, o svetim
totemima. Dan je nije baš mogao pratiti i, ruku na srce, Katelin baš i nije shvatila
bit knjige, ali to jest bio složen koncept i teško ga je bilo objasniti. Doduše, Katelin
to nije sprečavalo da i dalje pokušava. Također, nije ju sprečavalo ni u ispitivanju.
Njezino zanimanje za Ali Connor bila je prirodna i nesretna posljedica svega
ovog; Dan je pak bio umoran od pretvaranja da se više ne sjeća Alison tako dobro
i da ona nije bila toliko bitna u njegovu životu. Claire mu nije nimalo pomogla s
onim »praktički se bila uselila«. Morao je uporno izbjegavati tu temu i stvoriti
priču da mu je Alison više bila prijateljica, a ne djevojka. Nije imao ni najmanju
namjeru reći joj istinu; Katelin to ne bi koristilo. Bila je posesivna duša,
ljubomorna po prirodi, i da joj je Dan rekao, sada ili u bilo kojem trenutku njihove
prošlosti, da je nekoć postojala djevojka po imenu Alison koja ga je zamalo
uništila, slomila njegovu vjeru u ljubav na nekoliko godina i skoro slomila i srce
njegova oca, nikad ga više ne bi pustila na miru. Srećom, do onog dana kad
je upoznao Katelin, koja je uvijek bila gladna informacija iz njegove prošlosti,
imao je već dovoljno priča - dovoljno veselih priča o seksu na jednu noć i
značajno beznačajnim vezama - da se zaštiti od ponovnog preživljavanja traume
s Alison a da pritom opskrbi Katelin svim pojedinostima koje su joj očito trebale.
Bivše djevojke za Katelin su bile poput rane na kojima se napravila krasta, a ona
si nije mogla pomoći pa ih je neprestano raskopavala da ponovno prokrvare. Dan
ovo nije mogao razumjeti, nije mu bilo jasno zašto se toliko zamara djevojkama s
kojima je on bio u vezi prije nego što je upoznao nju. Njega je doslovno bolio đon
s kim se ona žvaljakala iza spremišta za bicikle. To mu jednostavno nije bilo
važno. Ali Katelin, Isuse... Kao pas kojem daš kost.

130
 Knjige.Club Books
»Sigurno je bila pametna«, govorila je jutros dok je stajala pred ogledalom u
spavaćoj sobi i nanosila korektor na podočnjake. Dan je, naravno, odmah znao na
koga misli i u sebi je zastenjao od muke. Ležao je u krevetu i požalio što nije još
malo spavao umjesto da odgovara na ova pitanja i brani se od njezinih zaključaka.
»Hoću reći, sigurno je bila pametna kad je napisala ovakvu knjigu?« rekla je
Katelin. Da, ovo je zvučalo sasvim bezazleno, ali ne. Ne, ne, ne. Upravo su
zakoračili na opasan teritorij.
»Da, išli su joj engleski i književnost,« Dan je odgovorio pa kao mjeru opreza
dodao, »ja mislim.«
»To je rekla i Claire kad su bili ovdje za Božić. Ali sigurno je bila naprednija
u školi?«
»Nije«, rekao je Dan. »To jest, možda. Išli smo u različite škole pa ne znam
točno.«
Tišina. »Pa kako ste se onda upoznali?«
Dan je uzdahnuo i pridignuo se da može vidjeti Katelin, koja je još stajala
pred ogledalom leđima okrenuta njemu. Bio je mrtav umoran, išao je spavati tek
u dva ujutro jer je imao live chat s jednom radijskom stanicom u New Yorku, gdje
je njegov stari prijatelj iz razdoblja NME-a imao tjednu emisiju o klasičnom
britanskom rocku. Uzeo je mobitel i pogledao na sat. Sedam i deset. Isuse! Trebao
je otići spavati u Alexov prazni krevet - stvarno je bio glup što je došao ovamo
očekujući da će biti na miru. Katelin ga je kratko pogledala pa se vratila svojem
odrazu u ogledalu, i čekala.
»Već sam ti rekao, ponekad smo se vozili istim autobusom«, Dan je rekao.
»Počeli smo razgovarati i to je bilo to.«
»Razgovarati o čemu?«
»Ti to ozbiljno? Je li tebi jasno koliko je to davno bilo?«
»Pitam samo jeste li imali puno toga zajedničkog? Ili ti se samo sviđala
fizički?«
»Postaješ opsjednuta time.«
Katelin se nasmijala i okrenula se prema njemu. »Samo me zanima«, rekla je,
vedro i nekako prijeteće. »To je sve.«
»Okej, voljela je istu glazbu kao ja.«
Katelin je polako kimala glavom. »Aha, kužim. Glazba«, odvratila je, kao da
je rekao »skupljanje markica« i očekivao da će mu ona povjerovati.
»Da.« Odlučio je da se neće dati uznemiriti. »Razgovarali smo o glazbi.«
»Znači, to što je očito bila jebeno zgodna nije imalo veze s tim?«
Zatvorio je oči. Proklinjao je majčinu nesmotrenu kupnju. Proklinjao je
Katelininu patološku nesigurnost. Naravno, nanjušila je nešto, to nije bila samo
njezina bujna mašta, ali - uporno je sam sebi ponavljao - ovo nije scenarij Katelin
protiv Alison, zato što... prvo i osnovno, jedna je u Edinburghu, s njim, a druga

131
 Knjige.Club Books
je tisućama kilometara daleko. I što bi on sad uopće trebao? Ispričati Katelin
cijelu istinu? Nema šanse.
»Sto posto si je guglao?« Katelin je nastavila.
Dan je šutio, ali ona je znala da jest, i naravno da jest. Špijunira je skoro svaki
dan, već više od tri mjeseca.
»Ja sigurno jesam«, rekla je Katelin. »Nisam pronašla nijednu sliku na
Googleu na kojoj ne izgleda fantastično.«
Istina, pomislio je Dan. Poslušao je i onaj intervju s njom na radiju, u emisiji
Vrijeme za ženu; pronašao ga je na internetu nakon što mu je Katelin rekla za to.
Glas Ali Connor zvučao je drukčije i imao je australski naglasak, što nije čudno
nakon toliko godina. Ali u tim vokalima tu i tamo pojavili bi se tragovi
Alison Connor, pa je pomislio: odvedite tu ženu natrag u Sheffield i sve će joj se
vratiti. Boljelo ga je dok ju je slušao kako govori, ali mu je i godilo. Ni dandanas
nije znao zašto je otišla. Znao je samo da je to imalo neke veze s njezinom
sjebanom obitelji, majkom, bratom, ali nije mogao tada pobjeći od pomisli da je i
on, Daniel, iznevjerio Alison na nekoj temeljnoj razini, i da je njezin bijeg na neki
način bila njegova kazna. I to kakva kazna... Osjećao se kao da mu je bio uskraćen
kisik. Dugo se nalazio u čistilištu, a sigurno je da je zbog toga zajebao i faks; nije
se dobro nosio s tom situacijom, sa svim privilegiranim momcima i djevojkama s
njegove godine i u njegovu studentskom domu, koji su otvarali šampanjce i
miješali koktele, partijali uz glazbu Queena i Abbe i putovali kroz život s
nadmoćnim i neospornim samopouzdanjem jer su svi prijatelji s kojima su išli u
privatne škole očito bili s njima ondje, u Durhamu. Dan je izdržao tri semestra i
odustao. Gak i sad kad čuje Bohemian Rapsody, u mislima je ponovno na faksu,
sam u svojoj studentskoj sobi, ponovno je onaj vječno nadrkani momak iz
Sheffielda koji je izgledao kao da mu svi idu na živce. Ulagao je sav mogući trud,
međutim, da zaboravi Alison: istjerivao je njezin duh glazbom koju njih dvoje
nikad nisu slušali zajedno i redovitim seksom s djevojkama s Veleučilišta
Newcastle, koje su uglavnom bile alternativke i odgovarale mu više nego djevojke
s njegova faksa, a poslije i s još alternativnijim djevojkama iz Camdena i Kentish
Towna. Ulagao je i sav mogući trud da ih zadovolji i da postane bolji u seksu nego
što je ikad bio s Alison Connor. Bio je vrlo ozbiljan u tome, usredotočen, i na taj
način davao je ovoj aktivnosti novu dimenziju, podignuo je običnu ševu na
višu razinu. Bila je potrebna godina da bol malo popusti, pa još jedna da prestane
žudjeti za njom, a zatim još jedna prije nego što se Alison Connor prestala
pojavljivati u njegovim mislima. Ali bio je mlad, rane zacjeljuju, i on je zbilja
nakon nekog vremena izbrisao iz svojeg pamćenja uspomenu na nju, ili ju je
barem smanjivao dok nije sama iščeznula. A sad je opet bila ovdje, vratila se u
obliku Tantalovih muka, tako blizu a tako daleko, očito još povezana s njime,
vezom tankom kao nit paučine. I on neće pustiti da se ta nit prekine, neće više biti
u situaciji da je mora zaboravljati. On je poznaje. Ona je pomogla u njegovu
stvaranju. Ona je bila dio njegova DNK-a. Na početku one emisije na radiju bila

132
 Knjige.Club Books
je malo osorna, obrambenog stava, i Dan je shvatio da se nije puno promijenila.
Govorila je kako je sretna u Adelaideu, ali toliko je puta to ponovila da je on znao,
jednostavno je znao da nije sretna koliko tvrdi. Doduše, nitko nikad nije toliko
sretan koliko tvrdi.
»Zašto ja ne znam za nju, Dan?« pitala je Katelin.
Dan je ponovno legao na jastuk, duboko uzdahnuo i Zagledao se u strop.
»Katelin, molim te, molim te povuci se prije nego što se posvađamo. Ovo mi je
tako nedostojanstveno.«
Katelin ga je pogledala u ogledalu. »Znam«, rekla je. »Znam da misliš da sam
djetinjasta. Ali ja sam vidjela prelijepo lice te žene na koricama najbolje knjige
koju sam pročitala u posljednjih dvadeset godina. Nađi mi žensku osobu koja ne
bi bila ljubomorna da se u njezinu životu odjednom pojavi bivša cura tog kalibra.«
Dan ju je razumio, potpuno je razumio što mu želi reći. I suosjećao je s njom,
zbilja jest. Ona je tražila istinu, a dočekivalo ju je samo neiskreno, umorno
strpljenje s njegove strane. Ali isto je tako znao da neće ništa dobiti time da joj
otkrije sve; samo će ga zasuti paljbom novih pitanja na koja neće moći odgovoriti.
»To je samo slučajnost, Katelin«, rekao je. »Ništa drugo.«
»Ne, žao mi je, ali ne vjerujem ti. To mi jednostavno ne zvuči kao istina.«
»Okej. Dobro.«
»Mislim da ti je bila važna.«
»Bila mi je samo prijateljica! Imao sam još puno prijateljica koje ti nisam
spomenuo. Hoćeš prozivku generacije sedamdeset devete?«
»Da, prijateljica. S tim izgledom i tom pameću. Nemoj mi reći da ti kao
osamnaestogodišnjaku nije palo na pamet da pokušaš nešto s njom?«
»Ona je bila predobra za mene«, odvratio je Dan pokušavajući krenuti drugim
putem. »Bila je izvan mojeg dosega.«
»O, divno!« Katelin je povisila ton, uvrijeđena. »Prekrasno. Znači, umjesto
toga spustio si se stepenicu niže? Blago meni.«
Dan je sada sasvim odustao od ideje da će ponovno zaspati. Zbacio je
pokrivače sa sebe i ustao.
»Što radiš?« Katelin ga je pitala.
Prišao joj je, stavio joj jednu ruku na bedro i klizio prema stražnjici, a drugu
je zavukao u njezinu kosu i privukao je k sebi. Katelin je rekla: »Ti se sigurno
šališ! Pa neki od nas moraju raditi.«

Osamnaest i trideset, isti dan. Danu je proteklo cijelo popodne u pijuckanju piva
i slušanju glazbe. To nije bio loš način da se provede jedan četvrtak u siječnju.
Slušao je Nicka Drakea i pokušavao odabrati odgovor koji će poslati Ali, no takve
odluke ne mogu se donijeti tek tako, pogotovo ne nakon četiri piva. Jedna
pjesma vodi do druge, druga do treće, a onda sve one zahtijevaju da ih se posluša
133
 Knjige.Club Books
opet. Složio je listu od njih deset, pa ju je skratio na pet, pa na tri, a onda je shvatio
da ne može odabrati samo jednu i poslao ih sve: Northern Sky, jednu od najljepših
pjesama ikad napisanih, nabijenu emocijama; From The Morning, zato što je
pomislio da bi joj se mogla svidjeti; i Road, jer ga jednostavno baci na
koljena svaki put kad je čuje. Tri pjesme Nicka Drakea, bum, bum, bum. Nakon
toga si je pustio malo Roryja Gallaghera - genij, genij - i sjetio se svoje sobe u
Sheffieldu, i kako se osjećao uzvišeno dok je s Alison slušao zvukove blues gitare.
Čovječe, kakav su ukus njih dvoje imali, a bili su praktički djeca! Odličan ukus!
Daniel i Alison, stvoreni jedno za drugo. Tako su svi govorili, pogotovo nakon
što je ona nestala, nakon što je isparila u srpanjsko nebo bez traga. Propustila je
koncert u Mayfloweru, onaj koji ih je sve trebao učiniti slavnima. Prvo je Steve
Levitt kipio od bijesa sve do Manchestera, a poslije je ogorčeno krivio nju nakon
što im je svirka bila loša. Doduše, u tome jest bilo istine. Dan je znao da je te
večeri zaribao jer se ona nije pojavila. Pogledavao je prema stražnjim vratima
tijekom cijele svirke, očekujući da će se ona ušetati u posljednji čas. A zato što se
nije ušetala, previše je popio.
Izvadio je još jedno pivo iz hladnjaka pa joj je odlučio poslati i Roryja,
zajedno s ostalim stvarima. Zapravo, nije mu bilo jasno zašto to već nije učinio.
To mora biti I Fall Apart. Savršen izbor. Idealan. Dakle, četiri pjesme. Je li to
previše? A onda, kao točka na »i«, poslao joj je i I’m Not Suprised, kao
svojevrstan udarac nogom u dupe, od njega za nju, zato što ga je napustila. Pet
pjesama. Ozbiljno je pretjerao, ali nema veze, ionako su već poslane, čudesno
teleportirane na njezin zaslon. Neka je ove bombe zaspu. Popio je pivo i ponovno
poslušao pjesme, redom kako ih je poslao, i čak je razmišljao o tome da joj pošalje
i treću pjesmu Roryja Gallaghera kad su iznenadan nalet hladnog zraka i
glasan tresak naznačili otvaranje i zatvaranje ulaznih vrata i odjednom je Katelin
bila prvo u hodnika pa u dnevnoj sobi. Upalila je svjetlo. McCulloch, sklupčan u
toplu lopticu u Danovu krilu, podignuo je glavu i uputio joj nezadovoljan,
prijeteći pogled.
»Isuse Kriste, pa što vas dvoje radite u mraku?!« rekla je nadglasavajući
muziku, sva žustra i profesionalna u baloneru i čizmama od antilopa. »Dan? Pa ti
si gori od Alexa! Ne mogu čuti vlastite misli!« Skinula je kaput, sjela u naslonjač
i izula čizme. Dan je stišao veliki Bose zvučnik i ugasio mobitel. Sjedio je
na podu, leđima naslonjen na kauč.
»Ozbiljno, što radiš?« upitala je Katelin, gledajući čas u njega čas u boce, koje
su bile poredane kao čunjevi na stazi za kuglanje. »Nisi valjda pijan? I nemoj mi
reći da piješ sam, k’o stari jadnik?«
Dan je potapšao mjesto na podu pored sebe. »Pridruži mi se«, rekao je. »Za
dobra stara vremena.«
»Za dobra stara vremena? Daj se saberi.«
Dan je zurio u grlo pivske boce u svojoj ruci.
»Aaah, da, pijan si. Jesi li pijan?«
134
 Knjige.Club Books
Dan se zamislio. Moguće da jest. U svakom slučaju, bio je blaženo umrtvljen.
»Jesi li napravio večeru?«
Nije, naravno. Ali se zato nahranio vrhunskim zvukovima gitare Nicka
Drakea i Roryja Gallaghera. Joj, sranje, upravo je ovo izgovorio naglas.
Katelin je ustala i uputila mu sažaljiv pogled. Rekla mu je da se sredi i pridruži
joj se u kuhinji za dvadeset minuta, ali on je bio dovoljno pametan da zna da je ne
smije uzeti za riječ: maknuo je McCullocha s krila, ustao i odmah pošao za njom.
»I?« rekao je, gledajući njezine ubrzane pokrete. Malo mu se vrtjelo u glavi
od te njezine zaposlenosti. »Što se zbiva u svijetu?«
Katelin je izvadila lonac iz ladice, napunila ga vodom i ponovno pogledala u
Dana kao da ga sažalijeva. »Zar čamiš ovdje cijeli dan?« pitala je. Dan je kimnuo.
Stavila je lonac na štednjak, upalila plin na najjače i bacila se na rezanje luka. Dan
se naslonio i proučavao joj profil. Upravo ju je iz ovog kuta prvi put vidio, u onom
baru u Bogoti. Odmah mu se bila svidjela, iako nije bila lijepa u klasičnom smislu.
»Upečatljiva«, tako je rekla njegova majka kad ju je nekoliko mjeseci kasnije
doveo doma. »Ona je baš upečatljiva djevojka«, Marion je rekla i nekako uspjela
progutati ono »ali« koje je trebalo uslijediti. To je, međutim, bila Katelin, i to ga
je i privuklo njoj. Bila je prava sila, u to doba. Sredinom osamdesetih nije bilo
mnogo djevojaka koje su putovale same Kolumbijom; Dana je to istinski
impresioniralo, ta neovisnost, ta samouvjerenost. Bila je svoja. I upravo je zato
bila toliko seksi. Te večeri u baru natjecala se s nekim gaučo tipom u ispijanju
žestica; pred njom je stajalo poredano šest čašica, a svi su navijali za nju. Daniel
ju je gledao kako eksira to piće, dok joj se kosa gibala kao crvenkasti val, a
naušnice - perje, ako se Dan dobro sjeća; perje, vrpce i minijaturni zvončići -
bljeskale su, zveckale i šuškale.
Luk, oguljen i narezan na sitne kockice, bio je ubačen u tavu s vrućim
maslinovim uljem. Katelin je zatim zdrobila češnjak oštricom noža pa je ogulila i
narezala i njega. I on je završio u tavi.
»Budi koristan i naribaj malo parmezana, ili napravi bilo što«, rekla je
miješajući luk i češnjak.
»Gdje su ti one naušnice koje si nosila u Bogoti?« Dan ju je upitao.
»Molim?« Pogledala ga je onako kako bi učiteljica mogla pogledati
spektakularno glupog učenika.
»One sa zvončićima i perjem.«
»Kakvo pitanje.«
Dan je slegnuo ramenima. »Da, nema veze...«
»To ti je od piva. Popiješ previše i postaneš depra.«
»Nisam depra!«
»Dobro«, odvratila je. »Ne bi ni trebao biti. Jer nema nas puno koji možemo
piti pivo i slušati glazbu cijeli dan, i nazivati to poslom.«

135
 Knjige.Club Books
Odlučio je ne reagirati na ovo. Izvadio je sir iz hladnjaka i ribež iz ladice i
počeo stvarati hrpicu parmezana na dasci. »Ma razmišljao sam o onom baru u
Bogoti i kako si voljela te naušnice.«
»Mislim da sam ih bacila još prije dvadeset godina. Počele su se linjati.«
»Sjećaš li se benda?«
»Tamo je bio neki bend?«
»Da, bio je bend! Dva tipa i jedna ženska, na španjolskoj gitari. Jedan od
tipova svirao je trubu. Bilo je fenomenalno, sjećaš se?«
»Ne, ne sjećam se.«
»To je bila lokalna ekipa, nisu bili profići, ali bili su nevjerojatni.«
Katelin je samo napravila grimasu koja je govorila »nemam pojma o čemu
govoriš, ali nije me ni briga«. »Dodaj mi špagete«, rekla je i pružila ruku prema
njemu.
»Ma daaaj!« rekao je Dan dodajući joj pakiranje špageta. »Plesali smo na te
pjesme.«
»Dan, ne sjećam se.«
»Ne sjećaš se da smo plesali?«
»Sjećam se da smo se nešto glupirali, pretvarali se da plešemo tango, ali zbilja
nemam pojma ni tko je svirao, ni što je svirao, ni kako je svirao. Iskreno, da me
pitaš, rekla bih da je sviralo nešto na radiju.«
Stavila je tjesteninu u kipuću vodu, pritisnula je malo rukom da potone. Zatim
je nasjeckala čili papričicu i dodala je u luk, pa je ubacila i dvije svinjske kobasice
koje su im ostale od neki dan, istresla paketić slanine narezane na kockice pa
pojačala vatru. Kad je Alex bio mali, nazvao je to jelo »pašta svašta«. Jeli su ga
kad god u kući nije bilo ničega drugog, osim nekakvih ostataka. Unutra je ubačeno
još pola zdjelice mini rajčica, par listova špinata koji su ostali u dnu vrećice. Sol.
Papar. I zatim je Katelin okrenula tavi leđa i pustila stvar da se krčka.
»Evo ga«, rekla je. »Još pet-šest minuta i možemo jesti. To je dovoljno sira,
Dan. Ne hranimo cijelu ulicu.«
Natočila si je čašu bijelog vina iz otvorene boce u hladnjaku i sjela za stol
nasuprot njemu. »U čudnom si raspoloženju«, rekla je. »Bogota, naušnice.«
Dan je slegnuo ramenima i ustao da si uzme još jedno pivo. Čudna su ovo
vremena, pomislio je, čudni dani. Pitao se koliko je sati sada u Adelaideu.
»Bože, kako se radujem odlasku«, Katelin je rekla. Podignula je lijevu nogu
na desno koljeno i masirala si stopalo, onako kroz najlonke. »Baš sam zaslužila
ovo putovanje.«
Za tjedan dana Katelin polijeće u Sjedinjene Države. Neko vrijeme čitav je
plan bio pod upitnikom, nakon što je Duncan nakratko otišao od kuće zbog svoje
mlade rokerice, a Rose-Ann se raspala na tisuću komadića i zapadala čas u tugu
čas u gnjev.
136
 Knjige.Club Books
Međutim, Duncan se vratio, malo prije Božića, i Rose-Ann je trijumfirala.
Lindsay ga uopće nije trebala, samo bi ga poželjela s vremena na vrijeme, i on se
u početku uz nju osjećao čudesno mladim, a onda, vrlo brzo, počeo se osjećati
užasno starim. I tako ga je Rose-Ann primila natrag i otad ga drži za jaja. Danu je
bilo deprimirajuće gledati ih skupa. Njegov prijatelj ostat će zauvijek stjeran u
kut.
»Dan?«
Pogledao je u Katelin. »Da?«
»Nemoj da sve ode kvragu dok me nema.«
»Ma daj, prestani«, rekao je. Promiješao je tjesteninu. »Mislim da je ovo
gotovo.«
»Pa onda je ocijedi, ali ubaci malo te vode u umak. Iskreno, upravo sam te
našla pijanog, kako sjediš u mraku i slušaš bogzna što.«
»To je bio Rory Gallagher«, Dan je odvratio. »Irac. Ti bi trebala znati za
njega.« Prebacio je špagete u cjedilo pa ih je iz cjedila ubacio u umak. Ponovno
je sve krčkalo.
»Uglavnom,« rekla je Katelin, »pripazi.«
»Gle, dok tebe ne bude bilo, radit ću ono što uvijek radim: pisat ću o glazbi,
slušat ću glazbu, buljiti u zid i koji put popiti pivo u mraku. Eh, da,« rekao je, jer
se sjetio telefonskog poziva što ga je primio jutros, »zvala me Tess s Radija 6.
Žele mi dati redovan termin, kao neku panel-raspravu, ja i još par njih koji pišu o
glazbi.«
»Odlično«, odvratila je Katelin, tonom koji je katkad znala upotrijebiti i koji
je njega izluđivao. A još nije ni odlučio hoće li prihvatiti taj poziv - to je bila
emisija koja se pušta četvrtkom ujutro, i odlaziti svake srijede navečer na
snimanje u Salford nije mu baš zvučalo najprimamljivije. Ali tu je bila Katelin i
njezin superiorni »odlično«, kao da se jadan već godinama neuspješno trsi i sada
mu se konačno posrećilo.
»Zašto kažeš ‘odlično’?« upitao je.
Katelin je podignula obrve, kao da je odgovor očit. »Pa, redovit posao.«
»Katelin, ja imam redovit posao, samo što ga radim na neredovit način, i nikad
nas nije iznevjerio.«
»Da, znam, ali uvijek je tu neki osjećaj da sve to može nestati.«
Zurio je u nju preko vrha svoje boce. »Ne, nije«, rekao je. »Ja nemam takav
osjećaj.«
»Znaš što bi ti trebao? Trebao bi napisati još jednu knjigu.«
Nasmijao se na ovo. »Ma nemoj?«
»Prošlo je već dugo otkad si napisao prošlu, onu Made in Sheffield.«
Ona Made in Sheffield... Knjiga koju Katelin nije nikad pročitala, knjiga o
glazbi koju ona nikad nije slušala. »Da, dobro. Sve u svoje vrijeme. Knjige o
137
 Knjige.Club Books
glazbi se ionako baš ne prodaju. Više ne dijele predujmove kako su ih nekoć
dijelili.«
»Ali ti imaš toliko slobodnog vremena.«
»Katelin, to su gluposti!«
»Ali imaš!« rekla je pokazujući rukom na njega kao da je izložbeni primjerak
»A«, utjelovljenje novinara bez posla.
»Ne, nemam. Ja sam do grla u poslu.«
»Odlično«, rekla je opet, veselo, da prikrije svoj skepticizam. »Super.
Hajdemo sad jesti.«

Dan se poslije večere zavukao u svoj brlog i radio do kasnih noćnih sati. Napisao
je članak o Bon Iveru za Uncut, i još jedan za Quietus, o novom albumu
Bunnymena koji je trebao izići krajem godine. Počeo je pisati i tekst za omot
remasteriranog albuma grupe The Clash, preslušao je intervju s lanom
McCullochom za Guardian, pročitao tekst koji je napisao za Pitchfork, o top 50
indie albuma 2012., primio poziv novinara Rolling Stonea, koji je htio čuti
njegovo mišljenje o Hunteru S. Thompsonu. Katelin je bila dolje, gledala je TV u
dnevnom boravku; otišla u krevet u deset i trideset, ne znajući ništa o ovim
njegovim pothvatima. Tako je to bilo. To je bila srž problema. Katelin zapravo
nije imala pravu ideju o tome što on radi. To je bio njegov svijet, ne njezin, i nije
bilo šanse da se u tome razumiju. Dan je još prije mnogo godina shvatio da je
Katelin oduvijek bila uvjerena da će njegovo pisanje o glazbi ustupiti
mjesto nečemu... nečemu respektabilnijem, recimo; nije znala čemu točno, ali u
svakom slučaju nečemu konkretnijem od ovoga što sada radi. Dan nikad nije
rekao ni učinio ništa što bi nju ohrabrilo u ovakvim uvjerenjima; tako je
jednostavno funkcionirao svijet u njezinoj glavi, takav je bio prirodni tijek stvari,
pa nije mogla razumjeti zašto je sve manje-više isto i čudila se što tolike godine
iskustva još nisu dovele do pravog zaposlenja u nekakvom uredu. Ali on je znao
što radi, oduvijek je znao, i zar nije sve ispalo kako treba? Napisao je knjige koje
je htio napisati, zaradio nešto love, zarađuje još uvijek, na ovaj ili onaj način.
Istina, imalo je to svojih mana; barem jedanput na tjedan proveo bi čitav dan
ganjajući neplaćene račune, a honorari za online tekstove ionako su bili bijedni,
ali novac je uvijek dolazio odnekud, i nikad, u cijelom svojem radnom vijeku, nije
imao loš dan na poslu. Imao je samo, s vremena na vrijeme, loš dan kod kuće.
Uzeo je mobitel, pogledao na sat. Bilo je već pola tri ujutro. Kao i inače,
zaslon mu je bio krcat notifikacija, hrpa ljudi tražila je njegovu pozornost, ali
samo mu je jedna osoba zapela za oko. Ali Connor ti šalje privatnu poruku.
Ozbiljno mora isključiti ove notifikacije s Twittera, jer samo mu još treba da
Katelin spazi to ime na zaslonu, u ovom delikatnom razdoblju njihova
zajedničkog života. Ali ona je sada čvrsto spavala pa je opušteno otvorio
Alinu poruku i vidio da mu na onaj napad muzičkom artiljerijom nije odgovorila
linkom na pjesmu, nego je napisala rečenicu, odnosno stih koji bi on trebao
138
 Knjige.Club Books
prepoznati. I prepoznao ga je, samo ga još nije mogao smjestiti: And I feel your
warmth and it feels like home.
Zurio je u taj redak jednostavnih riječi, procesirao ih, čekao prosvjetljenje.
Nije mu trebalo dugo. Depeche Mode, Here Is The House. Ooo, ta žena zbilja ima
stila. Gledao je u tu poruku koju je ona natipkala za njega, nadajući se da će iz
toga izvući nešto više, pokušavajući iščitati nekakvu namjeru, ali shvatio je
da može govoriti samo u svoje ime i da je sada stvarno gotov. Njegovi zidovi su
pali. Očaravala ga je, prolazila kroz vrijeme, opet je bila njegova. Gotovo je
mogao ponovno osjetiti mekoću njezine kože, mekoću njezine kose. Spustio je
glavu na stol i čekao da se ta silovita čežnja povuče. Isuse Kriste, ona ga je
potpuno zaposjela i to ga je izluđivalo.
A zatim se uspravio. Znao je što će učiniti - otići će k njoj. Hoće sigurno.
Samo će se pojaviti u Adelaideu da vidi je li sve ovo stvarno. Etičnost ovog plana,
i laži i hrabrost što ih on zahtijeva - ništa ga od toga sada nije zamaralo. Stvar je
bila vrlo jednostavna i izrazito potrebna. Otvorio je njihov zajednički thread i
odgovorio na isti način, stihom, savršenim komadićem genijalnosti Bunnymena,
iz pjesme All That Jazz.
See you at the barricades, babe.
Ona možda neće primijetiti, ali ovaj stih imao je svu puninu značenja. Ovim
stihom Dan je mislio ozbiljno. Ustao je i odšetao se do karte svijeta što mu je
stajala na zidu i pogledom ucrtavao dugački trag od Škotske sve do Južne
Australije. Tamo je moja cura, pomislio je; tamo je moja cura s drugim tipom.
Što prije stigne na prvu crtu bojišta, to bolje.

139
 Knjige.Club Books

18

ADELAIDE, JUŽNA AUSTRALIJA;

13. SIJEČNJA 2013.

BEATRIZ SE RASPLAKALA od olakšanja kad su se McCormackovi vratili kući. Bila

je uvjerena da će svi izgorjeti u požaru jer na večernjim vijestima nije viđala ništa
osim drame i užasa. Sedmero je poginulo nedaleko od Burre prije dva dana kad je
vatra probila kontrolnu liniju i sve ih zarobila u vrtlogu vrućine i dima, a
jedna djevojčica i njezin otac jedva su izvukli živu glavu nedaleko od Koonoone;
spasili su se tako što su namočili vunenu deku u korito za pojenje životinja,
prekrili se njome i čekali da vatra prijeđe preko njih.
»Otvorio se pakao, doslovno«, rekao je Michael te večeri kad su se vratili.
»Ali mi smo imali sreće.« Izvadio je savršeno ohlađeni Clare Valley Riesling i
počeo ga točiti u pet čaša.
»Meni samo malo«, rekla je Beatriz. »I, da znaš, sreća nema veze s tim. Ja
sam molila Boga, svakog jutra i svake večeri, da vas poštedi, i on vas je poštedio.«
Zvučala je vrlo ozbiljno. Pedeset godina službe u ovoj obitelji, a Bogu još nitko
nije priznao zasluge za svu njegovu dobrotu.
»Bog, Gil i vatrogasci«, rekao je Michael. »Sveto Trojstvo.« Dodao je preko
stola napunjene čaše Stelli, Thei i Ali, i natočio polovicu Beatriz pa nazdravio s
njom.
»Nazdravlje, draga Beatriz«, rekao je. »Tvoje molitve svima su nam utjeha.«
»Vatra je došla tako blizu, Beatriz«, rekla je Stella. »Strašno je koliko se brzo
širi. Jedne minute je miljama daleko, a druge kreće prema tvojem sjeniku.«
Beatriz je odmahnula glavom od nevjerice i užasa; osjećala se blagoslovljeno
što su preživjeli, kad se, barem njoj, činilo da se katastrofa neće moći izbjeći. Čak
je pripremila caldeiradu koliko je bila sretna što joj se obitelj vratila kući živa i
zdrava. Portugalski riblji brudet koji se sprema u posebnoj keramičkoj posudi
- slavljeničko jelo, iskaz zahvalnosti. Izvadila je brudet iz pećnice i podignula
poklopac da vidi treba li još začiniti, a miomirisi su se izdignuli u pari kao
obećanje iz pouzdane stare posude.
»Alma nikad ne sprema ribu«, rekla je Thea. »Kaže da joj od toga smrdi
kuhinja.«
»Hm«, rekla je Beatriz. »Kuharica koja ne sprema ribu nije nikakva
kuharica.«

140
 Knjige.Club Books
Rijetko je imala dobru riječ za Almu, što nije bilo u redu jer ju je vidjela samo
dvaput u životu, no Aimina vladavina u Lismore Creeku predstavljala je
imaginarnu prijetnju njezinoj nadmoći ovdje, u Adelaideu.
»Ali moraš priznati da malo smrdi«, rekla je Thea. »Naprimjer, ujutro, kad
kuhaš temeljac od ribljih glava i kosti, Beatriz. Malo je fuj.« Thea je namreškala
svoj prćasti nosić.
»Nezahvalnice«, rekao joj je Michael. »Vino je savršeno, Ali. Ali? Kušaj
vino.« Ali je bila izgubljena u svojim mislima i malčice se trznula na zvuk svojeg
imena.
»Oprosti, nisam te čula?« rekla je. Razmišljala je o Danielu Lawrenceu, Nicku
Drakeu i Roryju Gallagheru.
»Kušaj vino, odlično je.« Gledao ju je kako otpija gutljaj i kima glavom s
odobravanjem. Michael je volio dobiti povratnu informaciju o svojim odabirima
vina i zapravo bi preferirao nešto više od običnog kimanja glavom, kratku
pohvalnu analizu, naprimjer.
Međutim, Ali nije bila poznavateljica vina, nije mu uspjelo učiniti to od nje,
unatoč silnom trudu; ako je vino bilo rashlađeno, bijelo i suho, njoj je bilo dobro.
Beatriz je rekla: »Kad sam bila dijete, cijela moja ulica petkom je mirisala na
kuhane riblje glave. Cijela ulica!«
»Mogla bih otići i u Portugal kad budem na svojim putovanjima«, rekla je
Stella usputno. »Italija, Francuska, Španjolska, Portugal.« Promatrala je svoju
čašu i mućkala vino, gledala je kako tekućina oplakuje stijenke.
Ali je kimnula glavom, a onda se sjetila da Michael ne zna da se Stella
predomislila u vezi odlaska na dramsku akademiju u Sydney. Taman je otvorila
usta da načne tu temu, kad je Thea, pronicljiva kao i uvijek, rekla: »Nakon faksa,
misliš?«, a Stella je odgovorila: »Ne, umjesto faksa.« O, ne, pomislila je Ali,
sad će početi...
»Molim?« rekao je Michael, s čašom na pola puta do usta, zgranuto gledajući
u svoju mlađu kćer. Stella je pogledala u Ali. Michael je spustio čašu na stol i
također pogledao u Ali.
»Stella je odlučila da ipak ne želi na akademiju«, rekla je Ali. Nije znala kako
se dogodilo da nije ništa rekla svojem mužu. Bio je to golem previd s njezine
strane.
»O!« rekao je Michael. »Lijepo od tebe što si mi to spomenula. A kad je to
odlučeno?«
»Kad smo bili u Lismoreu«, odgovorila je Stella. »Ali to nije bio neki važan
trenutak. Vas dvoje ste bili vani, išli ste u obilazak kamionetom, ja mislim. Nije
nam bila namjera da vam ne kažemo.«
»Nije bio važan trenutak?«

141
 Knjige.Club Books
»Joj, Stella, s tobom uvijek neki problemi«, rekla je Thea i glasno uzdahnula.
»Sad ćemo opet morati razgovarati o tebi cijelu noć.«
»Tko ide u Portugal?« Beatriz je upitala sa širokim osmijehom; upravo je
donijela jelo, potpuno nesvjesna napetosti koja je iznenada ispunila cijelu
prostoriju, od poda do stropa. Stavila je posudu na sredinu stola. »Sada možemo
jesti«, rekla je.
»Doslovno si pomela sve na prijamnom«, Michael je rekao Stelli. »Oduševila
si ih. Nisu morali ni sekunde razmišljati, odmah su ti ponudili mjesto.«
»Ali ne idem.«
»Ideš.«
»Mama!« Stella se; okrenula prema Ali.
Michael je uzeo žlicu i počeo vaditi gulaš u najgornju zdjelicu, od njih pet što
su stajale pred njim naslagane jedna na drugu. Uvijek kad su jeli zajedno, Michael
bi dijelio hranu koju Beatriz skuha. Zašto je to bilo tako? Ali je pomislila. Zato
što je to prije njega radio njegov otac. Zato što ga je Beatriz smatrala glavom kuće.
Zato što je Michael uvijek uzimao stvar u svoje ruke, jednostavno, prirodno, bez
rasprave.
»Michaele«, rekla je Ali. »Pustimo ovaj razgovor za kasnije.«
»Dovoljno je loše što je uopće izabrala glumu«, Michael je nastavio,
lopatajući zveckave školjke u zdjelice. »Ali je barem pucala visoko pa izabrala
NIDA-u. A izgleda da sad nije spremna ni za to.«
»Tata!« rekla je Stella. Oči su joj se napunile gnjevnim suzama.
Michael ju je pogledao, ozbiljan, namrgođen. »Imala si fenomenalan rezultat
na maturi«, rekao je. »Fenomenalan. Mogla si izabrati što god želiš. Za Boga
miloga, rezultat ti je bio bolji nego Thein, a ona je studentica medicine.«
»Michaele! Ne spominji Božje ime uzalud«, rekla je Beatriz, a Thea je dodala:
»bivala, tata, jako cijenim ovo.« Uzela je zdjelicu koju je napunio i dala je Beatriz,
iduću je dodala Ali, pa Stelli, a zatim uzela jednu sebi. Michael je napunio i
posljednju zdjelicu i gurnuo ostatak brudeta natrag na sredinu stola. Žuto od
šafrana, crveno od rajčica, zeleno od začinskog bilja, jelo je izgledalo bogovski,
ali čak je i Beatriz sada shvatila da njezina hrana više nije glavni događaj večeri.
»Ako misliš da ćeš se vucarati Europom sama, razmisli još jedanput«, rekao
je Michael. Bio je ljut, više na Ali nego na Stellu; štoviše, bio je blijed od
potisnutog bijesa.
»Ideš sama?« pitala ju je Beatriz.
»Neću biti sama, ne u početku«, Stella je odgovorila.
Stella je pokušavala govoriti smireno, trudila se ne pokazati emocije. Ona je
bila buntovnica u obitelji, uvijek je imala plan, drukčiji od ostalih, a ipak,
primijetila je Ali, očevo neodobravanje svejedno ju je duboko pogađalo. Uvijek
je znao učiniti da se osjeća kao nesigurna djevojčica. Ali Stella se izborila za

142
 Knjige.Club Books
svoje pravo da se prijavi na dramsku akademiju, iako je on - kao i svi njezini
profesori - smatrao da je stvorena da studira strane jezike. A sada se bori za pravo
da ne upiše ni dramsku. Stella će pobijediti; Ali je to znala.
»Volontirat ću tri mjeseca za jednu nevladinu organizaciju u Italiji«, Stella je
nastavila.
»Stvarno?« rekle su Ali i Thea u isti čas, obje impresionirane ovom njezinom
izjavom.
»Ne«, rekao je Michael. »Ne, Stella. Nema šanse.«
»Mislim da je ti nećeš moći spriječiti, tata«, rekla je Thea, još uvrijeđena
njegovim osvrtom na njezin rezultat na maturi - zaista je imala tri boda manje od
sestre.
»Stvarno bih voljela da o ovome raspravljamo kasnije«, rekla je Ali. »Beatriz
je pripremila ovo divno jelo, trebali bismo svi uživati u njemu i odgoditi ovaj
razgovor za vrijeme nakon večere.«
Beatriz je pogledala u Ali i kratko kimnula, u znak podržavanja. Stella je
odmah rekla: »Da, Beatriz, oprosti, jelo je super, obrigada.« Beatriz joj se
nasmiješila. Nakon toga svi su zašutjeli. Kuckanje pribora za jelo na porculanskim
zdjelicama bilo je neugodno glasno. Ali je ispila svoje vino, prebrzo. Thea je u
ruku uzela napola otvorenu dagnju i sumnjičavo gledala u njezinu unutrašnjost,
pa ju je bockala vilicom, a zatim ju je pokazala Beatriz; Beatriz je kimnula glavom
- da, sve je u redu s dagnjom, jedi.
»Stella«, rekao je Michael odjednom i svi su pogledali u njega. Michael nije
bio tip koji zna pustiti stvar tek tako, morao se prije toga pobrinuti da bude po
njegovu. »U posljednjih par mjeseci pokazala si mi da ne znaš paziti na sebe.
Možeš putovati kasnije, nakon što završiš studij na koji si se prijavila i
malo odrasteš.«
Stella je pažljivo spustila vilicu i žlicu. »Kad sam rekla mami da ne želim ići
na faks, ona je rekla ‘onda nemoj’.«
»Da, ali to je zato što tvoja mama ne zna što ćeš propustiti ako ne odeš.«
»Molim?« sad je Ali bila zgranuta. Dohvatila je bocu i natočila si još vina.
»Želim reći, ni ti nisi išla na faks«, Michael je rekao. »Nisi ni srednju školu
završila. Tako da ti nisi najbolje mjerilo.«
Ali se nasmijala, kiselo. »Ne, Michaele«, odvratila je. »Ne radi se o tome da
nisam dobro informirana o svijetu, nego o tome da želim da Stella sama donosi
odluke. Može ići na dramsku akademiju iduće godine, ili za dvije godine. Primit
će je - nikad na audiciji nisu imali tako talentiranu djevojku, tako su rekli.«
»Želim reći«, Michael je nastavio, »da je premlada da putuje po svijetu.«
»Ja sam imala samo osamnaest kad si me upoznao u Španjolskoj.«
Michael je pogledao u svoju ženu s čuđenjem i nevjericom što se usudila
navesti vlastiti primjer da podrži svoj stav.

143
 Knjige.Club Books
»Ja sam te pronašao, a ne upoznao«, rekao je. »Sam Bog zna gdje bi bila da
nisam.«

Alison Connor sjedila je prekriženih nogu na tlu, sama, u hladovini kamene volte,
među srednjovjekovnim zidinama mjestašca po imenu Santo Domingo de la
Calzada u Španjolskoj. Na sebi je imala kratke traper-hlačice, maslinasto zelenu
majicu na kojoj je pisalo Wild Willy Barrett i ravne kožne sandale. Imala je
pamučni šeširić, također maslinasto zelene boje, koji je ležao pored nje na tlu, i
platnenu torbu koju je nosila dijagonalno preko ramena. Lice i udovi bili su joj
preplanuli od sunca, ali stopala, na dijelovima koje nije prekrivala iznošena koža
njezinih sandala, bila su iste blijedo sive boje kao prašina na cesti. Tamna smeđa
kosa bila joj je odrezana do visine ramena, ali je izgledala kao da ju je rezala sama,
tupim škarama i bez ogledala. Oči su joj bile zatvorene. Činilo se da se odmara,
ali nije bila jedina; ondje je bilo mnoštvo takvih hodočasnika koji su nažuljanih
stopala zastali na svojem putovanju da vide ovaj prekrasni gradić. I tako je svijet
tekao oko nje i pored nje, lako i prirodno kao potok.
Michael McCormack zurio je u nju sve dok se nije probudila i pogledala u
njega.
»Hej«, rekao je. »Kako si?«
Ona nije pokazala ni iznenađenost ni zabrinutost što je ovaj stranac promatra.
Samo ga je mirno pogledala. On je najprije pomislio da je prosjakinja, ali pored
nje nije bilo nikakve posude za sitniš, nije bilo znaka naškrabanog na komadu
kartona. Ona je bila samo djevojka koja je spavala i koja se sada probudila.
Čučnuo je, pa je više nije gledao odozgo. Imala je zelenkasto smeđe oči i tamne
trepavice, zlatnu kožu, savršeno simetrično lice. Pružio joj je ruku i rekao:
»Michael, Michael McCormack.« Nakon kratkog oklijevanja i Alison je njemu
pružila ruku.
»Alison Connor«, rekla je.
»I ti si na Caminu?« pitao je.
»Molim?« Zijevnula je i kratko protrljala lice, a zatim prošla rukom kroz
kosu. On ju je gledao.
»Pa, staza, do Santiaga.«
»Ah, da«, rekla je. »Tako nekako. Ti?«
Michael se nasmijao. On je imao ogroman ruksak, čvrste čizme, opremu za
kišu, šator, vreću za spavanje.
»Mogu li te počastiti pićem?« pitao je. Pokušavao je zvučati opušteno, kao da
mu nije važno hoće li pristati ih neće.
»Ti si Australac«, rekla je.
»A ti si Engleskinja.«
Alison se nasmiješila. »Poznajem jednu ženu u Australiji.«

144
 Knjige.Club Books
Michael je ustao. »Ma nemoj? Kako se zove? Sigurno je i ja poznajem.«
Alison je ovo bilo duhovito pa je primila njegovu ispruženu ruku i dopustila
da joj pomogne ustati. Bio je zgodan, pepeljasto plave kose, širokih ramena i
uskih bokova kao plivač. Izgledao je zdravo, njegovano, snažno, i nevjerojatno
dobro organizirano, pomislila je Alison.
Upoznala je svakakve tipove otkad je, sasvim slučajno, postala hodočasnica
na Caminu, a Michael McCormack pripadao je onoj kategoriji koju je ona
nazivala »planinari« - bio bi idealan za planinarski kamp na Mount Everestu, imao
je sve što mu treba za uspon do vrha.
Pronašli su nekakav kafić i naručili dva piva. Dok su čekali, ispričala mu je
da je hodala dovde skroz iz Logrona, s tri časne sestre iz Njemačke koje su
spremno s njom dijelile svoj kruh i sir. Prije toga pješačila je od Los Arcosa do
Logrona, od Estelle do Los Arcosa, od Puente la Reine do Estelle. Ponekad je išla
sama, ali najčešće je oko nje bilo još ljudi, koje je sretala putem.
»Uglavnom, znaš što želim reći. Ljudi ti se jednostavno pridruže, kužiš, ili se
ti pridružiš njima i počnete čavrljati.«
Michael se zamislio na trenutak; sjetio se uskih prašnjavih staza koje se
protežu unedogled. »Mislim da ja hodam prebrzo za takve stvari«, rekao je.
Aha, Alison je pomislila; trkač, dakle, natjecateljski tip, a ne planinar. Srela
je jednu Skotkinju neki dan, koja je vikala »u jedan red, svi, ulijevo, jedan red« i
prestizala one što se vuku s noge na nogu.
»Eto,« rekla je, »ako se vučeš kao ja, upoznaš svakakve ljude.«
»Ali ne govore svi engleski.«
O, Bože, pomislila je.
Prišao im je konobar, donio pivo i na stol stavio tanjur tortilja narezanih na
trakice. »Ah, gracias«, rekla je Alison, a konobar joj je namignuo i nasmiješio se.
Michael je primijetio ovo; također, primijetio je i to da je Alison najprije ponudila
tortilje njemu, prije nego što je i sama uzela komadić.
»Gdje držiš opremu?« pitao ju je.
»Opremu?«
»Za pješačenje?«
»To je to«, rekla je. »Ovo što vidiš je sve što imam.«
»Isuse. Pa jesi ti luda?«
Alison je slegnula ramenima. »Camino će ti dati sve što ti treba, kažu. I očito
mi je dao. Nisam ovo planirala, nego sam samo krenula jedan dan. U Pamploni
sam upoznala nekog čovjeka koji je rekao da pješaci s kćeri u Santiago de
Compostelu. Pitali su me hoću li ići s njima i ja sam išla.«
Michael se zamislio nad ovom izjavom i njezinom čudesnom jednostavnošću.
On je planirao ovu pustolovinu punih osamnaest mjeseci, iz svoje kuće u
Adelaideu. Proučavao je turističke knjižice, vodiče, uspoređivao prednosti i
145
 Knjige.Club Books
nedostatke različitih ruta, analizirao udaljenosti i teren, procjenjivao gdje ima
najviše prirodne raznolikosti i ljepota, gdje ima najviše povijesnih spomenika,
koji je najbolji put da se doživi onaj srednjovjekovni duh. Prije nego što je krenuo
iz Australije, rezervirao je sobe u hostelima i pansionima sve od Le Puya do
Santiaga. Imao je čitav snop putnih čekova u torbici za novac što mu je bila
zakopčana oko struka, i privatni telefonski broj u australskom veleposlanstvu u
Madridu, gdje je stari prijatelj njegova oca bio šef, za slučaj da mu se nešto
dogodi. Smatrao je da su svi ovi rezervni planovi ne samo mudri, nego i nužni, i
tek je sada, kad je sjeo s ovim spontanim, prekrasnim, nepromišljenim bićem,
pomislio kako se ipak previše pripremio i osjećao se malčice glupo.
»A gdje su oni sada, ti tvoji prijatelji iz Pamplone?«
Alison je slegnula ramenima. »Nemam pojma. Stali su u Laredu na dvije noći,
ali ja sam nastavila. Ti pješačiš sam?«
Michael nije htio razgovarati o sebi, ni misliti o sebi. Nije htio misliti o
stotinama kilometara koje još treba prijeći prije nego što ovo dugačko,
samotnjačko putovanje završi. Nije mu ispalo kako je očekivao. On je mislio da
će doživjeti nekakvo prosvjetljenje, da će naučiti nešto o povijesti, o životu, o
sebi; tako su obećavale turističke knjižice. Umjesto toga, činilo mu se da se
natječe sa svakim tko bi se zatekao na stazi ispred njega. I imao je snažan dojam
da cijelu ovu stvar radi naopako. I zato je ignorirao njezino pitanje i postavio još
jedno svoje.
»Imaš li barem kartu?«
Alison je odmahnula glavom i nasmijala se. »Pa nema baš puno šanse da ćeš
pogriješiti, ali iskreno, svejedno mi je hoću li doći do kraja puta ili ne«, rekla je.
»Ja ne tražim duhovno prosvjetljenje, nego samo uživam u šetnji. I ljudi su dragi.
Nevjerojatno dragi. Kad mi netko kaže Ola, buen camino!, osjećam se nekako
veselo, kao da sam dio ovog ludog zajedničkog pothvata. Ti ne? Nadam se da da,
nakon toliko truda koji si uložio, i toliko stvari koje si spakirao.«
Michael je zurio u nju.
»Što je?« pitala ga je.
»Gdje spavaš?«
»Gdje god stignem.«
»Vani?«
»Jedanput ili dvaput spavala sam i vani, ali toplo je, ne?«
»A imaš li novaca?«
»Sada ne, ali uvijek mogu naći posao u kafiću ili baru, ako treba. U Pamploni
sam nekoliko tjedana prodavala karte za kino.«
Isuse, pomislio je, ovo je stvarno kul. Osjećao se kao takva budala.
Razmažena, tetošena budala.
»Znaš španjolski, pretpostavljam?«

146
 Knjige.Club Books
Alison je kimnula glavom. »Govorim francuski, ali španjolski nisam, sve
dosad. Sad se znam sporazumjeti.«
Gledao ju je neko vrijeme, gledao ju je kako pije pivo, gledao joj je grlo dok
guta, a onda mu je pogled kliznuo niže. »Tko je Willy Barrett?« upitao je kad je
pročitao riječi na njezinoj majici. »Neki kauboj?«
Ona se nasmijala, iskreno, grleno, a on se nasmiješio; svidjelo mu se kako je
zabacila glavu, kako joj se kosa zanjihala i oči promijenile oblik.
»Znači, nije kauboj«, rekao je.
»Nije kauboj. On je glazbenik. John Otway i Wild Willy Barrett? Nije ti
poznato? Uglavnom, pronašla sam ovu majicu na buvljaku u Parizu i pomislila
kako bi je bilo šteta protratiti na Francuze pa sam je spasila.«
Pariz, Michael je pomislio. Buvljak u Parizu, kino u Pamploni.
»Dobro,« rekao je, »sad znam tko je Wild Willy Barrett, ali tko si ti?«
»Molim?«
»Tko si ti?«
Zbunjeno ga je gledala. »Rekla sam ti već. Alison Connor.«
»Ne, tko si ti zapravo? Jesi li stvarna?«
Glupo pitanje, pomislila je. Što on misli? Da je ona plod njegove mašte?
Iskapila je svoje pivo i odložila praznu čašu na stol. »Da«, rekla je. »Stvarna
sam.« Ustala je, a njega je odjednom uhvatila panika. »Nemoj ići«, rekao je. Htio
joj je reći: nemoj nikad otići od mene, ali koji luđak to kaže nekome koga prvi put
vidi? Pogledala ga je kao da ne zna što bi s njim, kao da joj ga je mrvicu žao. I on
je ustao, zavukao ruku u džep, izvadio hrpicu pezeta i stavio ih na stol.
»Stavio si otprilike triput više nego što ovo košta«, rekla je. »Uljepšat ćeš
konobaru cijeli tjedan.«
Nije mogao smjestiti njezin engleski naglasak; uopće nije zvučala kao
Britanci koje je poznavao u Adelaideu, i dok su se udaljavali od kafića, pitao ju
je odakle je, ali ona se samo nasmiješila i odmahnula glavom. »To pitanje se ne
pita na Caminu. Zar ne znaš da se ovdje radi samo o tome kamo ideš, a ne otkud
si došao?«
»Ah, dobro«, rekao je. Bio je svjestan toga da je prati, ali čini se da njoj to
nije smetalo. Namjestio je golemi ruksak na svojim leđima, proklinjući u sebi i
njegovu težinu i malo plinsko kuhalo koje mu se zabijalo u kralježnicu.
Alison ga je pogledala. »A što točno imaš unutra, hodočasnice?« upitala je.
Ponovno mu se smijala, a on je nije mogao kriviti. Ona - neopterećena, slobodna.
On - nosio je čitav svijet materijalističkih klopki na svojim leđima.
»Kamo ideš sada, Alison?« pitao je. »I mogu li s tobom?«
Alison je zastala i dugo ga gledala. Sviđao joj se njegov osmijeh, njegovi ravni
bijeli zubi, njegove svijetloplave oči. Sviđao joj se način na koji su je te oči
promatrale. Sviđala joj se njegova energija i dječački entuzijazam, sviđalo joj se
147
 Knjige.Club Books
što je svjestan toga da joj je mrvicu smiješan. Nije joj smetalo što ne zna tko je
Wild Willy Barrett. Nije joj smetalo uopće.
Putovala je već godinu dana, živjela iz dana u dan, radila na raznim mjestima,
prihvaćala usluge od neznanaca, autostopirala od Francuske do Španjolske. Nije
se nigdje dulje zadržavala, nigdje ne bi pustila ni najtanji korjenčić, i to je bilo baš
ono što joj je trebalo, taj vječni nomadski život, iako je bio zamoran.
Strašno zamoran. A pred njom je sada stajao ovaj mladi Australac, čovjek s
drugog kraja svijeta, koji nije znao ništa o njoj, ama baš ništa, ali ju je želio -
vidjela je to, jasnije nego da je nosio natpis na kojem to piše - i izraz njegova lica
bio je tako umiljato pun nade.
»Jesi li vidio onog pijetla i kokoš u katedrali?« pitala ga je.
»Kokoši u crkvi?«
Nasmijala se. »Da. Dogodilo se čudo tamo, a uključivalo je perad.«
Michael se nasmiješio i rekao: »Vodi me.« Ona je osjetila slatko zadovoljstvo,
blagu smirenost, a njezina prošlost odmaknula je još dalje.

Djevojke su otišle svaka u svoju sobu, a za njima i Beatriz. Michael je dotad od

Ali čuo sve Stelline razloge zbog kojih nije htjela ove godine ostati u Adelaideu.
Nije htjela biti u krugovima koji su uključivali Misterioznog Dečka, s kojim je
spavala bez zaštite u kući na plaži u Victor Harboru, taj jedan jedini put, i kojeg
više nikad u životu nije htjela vidjeti. Michael je ovo poslušao, ali nije promijenio
mišljenje. Stella mora otići na faks, to je bila njegova presuda. Bit će u Sydneyju,
dovoljno daleko od orbite od koje se htjela odvojiti. Nakon toga učinio je ono što
je smatrao da treba: ispričao se Ali što je ponovno izvukao staru legendu
McCormackovih, da ona, Ali, ne bi bila nitko i ništa bez njega. Međutim, bila je
to polovična isprika, nije ni mogla biti više od toga jer je duboko u sebi zaista
vjerovao da ju je spasio: spasio ju je od katastrofe koja ju je sigurno negdje
čekala dok je putovala Europom bez zaštite obitelji, bez kontakata i bez novca.
Ali je na prošlost gledala drukčije, ona je njega pamtila kao jadnog i
bespomoćnog, s njegovim uštogljenim itinerarom, sigurnosnim mrežama i
rezervnim planovima. Ponosila se svojom snalažljivošću u tim mjesecima što ih
je provela na putu, prvi put daleko od doma, iako sam Bog zna da ju je dom naučio
svemu što je trebala znati - naučio ju je da se brine sama za sebe.
Ipak, Michael ju je privukao, svojim veselim australskim duhom i pričama.
Njegove pustolovine iz djetinjstva na obiteljskoj farmi ovaca zvučale su kao da
su ispale iz one dječje serije o klokanu Skippyju. Alison je voljela tu seriju zato
što je u tim vrućim australskim krajolicima živjela Sheila, gospođa koja je slala
njezinoj majci ona pisma, a Michael joj je sada govorio da će je odvesti u
Elizabeth, ako Sheila još živi ondje - od Adelaidea dotamo ima svega pola sata,
najviše četrdeset minuta. Rado će je odvesti onamo, zbilja rado, a onda će je
dovesti natrag u Adelaide, u svoj prekrasni dom, gdje će piti daiquiri na verandi i

148
 Knjige.Club Books
gledati kakadue kako kljucaju šljive na stablima. Alison je ovo zvučalo kao sjajan,
fantastičan prijedlog, a Michael joj je uporno ponavljao, »to nije fantazija,
nije izmišljotina, to ti je život u Adelaideu, kao na dlanu«.
Naravno, ostali su zajedno u Španjolskoj. Propješačili su preostalih
petstotinjak kilometara Camina, i ona je spavala s njim u onim hostelima što ih je
on bukirao mjesecima unaprijed, a s vremena na vrijeme nagovorila bi ga da
spavaju vani, gdje bi ih zorom budile koze koje su se sa zvoncima oko vrata
spuštale niz kamene puteljke prema suhim mirisnim padinama. U Santiagu
je Michael stao u red s još nekoliko stotina hodočasnika i čekao da mu nadležni u
katedrali izdaju potvrdu da je prepješačio cijeli put, dok je Alison, kojoj nije
trebao papir da joj dokaže što je odradila, niti se smatrala nekom hodočasnicom,
sjedila na fontani na Trgu Platerías i čekala ga. Hladna voda na stopalima bilo je
sve što joj je u tom trenutku trebalo, ali ju je jedna stara Španjolka svejedno
blagoslovila galicijskom molitvom i utisnula joj papirnato suh poljubac u čelo.
Nakon toga Alison i Michael nastavili su putovati zajedno cijelom južnom
Francuskom, a zatim i Italijom. Tri tjedna brali su grožđe u Umbriji, pa putovali
sve do Puglije. Alison je dobila svoj ruksak i novu odjeću: pamučnu ružičastu
haljinu, zelenu suknju od svile, bijelu lanenu košulju, plave espadrile. Michael joj
je sve to kupio, molio ju je - kad se odupirala tome - da mu dopusti da joj ugodi,
a Alison je morala priznati da joj je bilo ugodno popustiti, nakon što je mjesecima
preživljavala na mrvicama. Michael je bio očaran. Opčinjen. On, koji je imao sve,
htio je samo Alison Connor. U Garganu ju je zaprosio, ali ona je pristala tek tjedan
dana kasnije, dok su bili u baroknom gradu Lecceu. U Ostuniju im je Michaelov
novac olakšao stvar u borbi s lokalnom birokracijom i vjenčala ih je matičarka,
pred svjedocima koje uopće nisu poznavali, a isti dan otputovali su iz Brindisija
u Kefaloniju, odakle su još mjesec dana plovili od otoka do otoka, a onda su se
otisnuli na dugačko putovanje prema Adelaideu, kao gospodin i gospođa
McCormack, Michael i Alison, Michael i Ali.
Nije imala što izgubiti tada, ništa osim svoje slobode, koju nije držala osobito
dragocjenom. Sloboda je u njezinu slučaju bila rođena iz nužde, i znala je da bi
mogla naučiti voljeti tog čovjeka, jer je on volio nju, a takva odanost morala se
nagraditi, smatrala je. I zavoljela ga je. Voljela ga je i dalje. Da, izgubila je jedan
dio sebe tijekom svih ovih godina, ali možda je izgubio i on, možda je to bio uvjet
braka, da žrtvuješ dio svojeg duha da bi imao materijalnu ugodu, djecu i osobu
koja će biti uz tebe. Doduše, u jednom trenutku, nedugo nakon svojeg dolaska u
Adelaide, shvatila je da se već pomirila s činjenicom da su McCormackovi uvijek
u pravu; kao ujedinjena fronta bili su jednostavno neodoljivi i nepobjedivi. Alison
Connor bila je njihova, položili su svoje pravo na nju, i njoj je na brojne načine
bilo tako ugodno prepustiti se.
Pogledala je u Michaela sada. Ispričao joj se previše lako, previše površno,
što je bio nesmotren i bahat, i lijeno je listao novine, potpuno zadovoljan svojim
ponašanjem. Nije imao pojma da je njegov svijet nestabilan, da njegova riječ nije

149
 Knjige.Club Books
uvijek zakon, da Stella gore u svojoj sobi traži letove za Rim. Nije imao pojma da
je Ali, iz te iste prostorije, upravo poslala pjesmu Danu Lawrenceu - Arctic
Monkeys, Do I Wanna Know?, pjesmu za koju Michael sigurno nije čuo, jer to je
bio zvuk iz Sheffielda, od šefildskog benda.
Nije imao pojma kako se Ali osjeća dok sluša stihove te pjesme, niti je mogao
znati što joj te riječi govore. Nije imao pojma - kad je Ali popila svoje vino, ustala
i rekla laku noć - da se nešto maleno, ali značajno moglo spasiti, da je samo
podignuo pogled s novina i nasmiješio joj se, ili spustio novine i poljubio je. Ali
on nije učinio ništa od toga pa se ona samo okrenula i otišla spavati.

150
 Knjige.Club Books

19

SHEFFIELD, ENGLESKA
28. SRPNJA 1979.

KAD JE POKUCALA NA VRATA Danielove kuće i njegova joj ih majka otvorila,

nastupila je kratka, čuđenjem ispunjena stanka u kojoj su obje shvatile da Alison
u tom trenutku nije trebala biti ondje, pa kad je Marion Lawrence rekla: »Oh!
Mislila sam da si u Manchesteru s Danielom«, Alison je odgovorila: »Ne...
O, Bože, da! Trebala sam biti«, i počela neutješno plakati.
Eto u čemu je problem, pomislila je Marion kad ju je, uplašena i zabrinuta,
pozvala unutra: Alison Connor je previše nestabilna, ružno je pogledaj i rasplakat
će se, ili će pobjeći glavom bez obzira. Oh, bila je prelijepa, i dobra za Daniela,
do određene mjere, jer je bio puno bolje raspoložen otkad su njih dvoje počeli
izlaziti, ali ona je bila jedna velika briga; bila je dijete opterećeno brojnim
tajnama.
»Zar si zaboravila?« pitala ju je, a Alison od tolikih suza nije mogla ni
govoriti, i gospođi Lawrence nije bilo jasno zašto toliko plače zbog običnog
koncerta. Zagrlila ju je i tješila, a u sebi je zahvaljivala Bogu na Claire i njezinoj
jednostavnoj, vedroj prirodi. »Ma u redu je«, rekla joj je. »Sve je u redu. Nema
potrebe za ovim, pa to je samo glupi koncert.«
Alison je odmahnula glavom i izvukla se iz zagrljaja gospođe Lawrence. Nije
imala ni riječi ni volje da joj objasni svoj problem, da joj objasni ovaj izljev tuge
koji je imao veze s Peterom, a ne propuštenim koncertom.
»Pristavit ću čaj«, rekla je gospođa Lawrence. Otišla je u kuhinju, zahvalna
što se ima čime okupirati, a Alison je ostala stajati u dnevnom boravku, kao
zarobljena. Oko nje je mirisalo na laštilo za namještaj, jastučići na kauču bili su
svježe protreseni, sve je bilo besprijekorno čisto. Htjela se neprimijećeno
odšuljati u Danielovu sobu, obući njegovu majicu i sklupčati se u njegov krevet,
napraviti gnijezdo u plahtama. To bi joj pružilo utjehu. Čekala bi ga ondje, čekala
bi sve do noći da se on vrati i legne pokraj nje, pa da mu sve objasni. A opet, kako
da mu objasni? On je bio potpuno zaštićen od sramotne realnosti njezina
života, toliko je bila pažljiva i predana u naporima da svoj svijet drži odvojeno od
njegova, da prikrije taj kaos. Kako da mu sad sve to istrese: sve teške, bijedne
detalje svojeg privatnog života, sve probleme s Catherine, Martinom, Peterom?
Zatvorila je oči kad se ponovno sjetila brata, ali onda ga je opet vidjela onako
prestravljenog, kako gleda u nju s ruba smrti, pa ih je brzo otvorila: pred njom je

151
 Knjige.Club Books
stajao gospodin Lawrence, Danielov tata, gledao je u nju s vrata, a lice mu je bilo
naborano od brige i suosjećanja.
To je Marion otišla po njega u golubinjak i rekla mu da je došla Alison i da je
sva uznemirena; on ipak zna bolje s njom, ima više strpljenja. Gospodin Lawrence
rado je došao i sad je ušao u sobu, a Alison je ponovno počela plakati, nije mogla
zaustaviti suze. Bill joj je rekao: »Imam dva nova goluba, dođi ih vidjeti.«
Govorio je sasvim normalno, kao da nigdje nema nikakvih problema, pa ju je
primio za ruku i poveo je kroz kuhinju u vrt. Posjeo ju je na klupu u golubinjaku
i pričao joj o svojem novom paru golubova, koji su potjecali iz legla vrhunskih
natjecatelja. Alison je nepomično sjedila, iscrpljena od svih događaja, i slušala ga.
To joj je godilo, umirivalo ju je.
»Nju sam nazvao Violet, a njega Vincent«, rekao je. Violet i Vincent bili su
stisnuti jedno uz drugo na širokoj polici i gledali su u Billa, kao da i oni sudjeluju
u ovom razgovoru. Kao i svi njegovi golubovi, bili su prekrasni, bijeli sa svijetlim
i tamnim sivim mrljama. »Ne znam zašto sam im dao baš ta imena, jednostavno
mi je tako došlo, ali znaš što, pristaju im, jer njih dvoje su dostojanstven par,
gospodin i gospođa. Ovdje su tek dva dana, ali dobro su se držali na putu, i nema
svađe između njih. Bit će to sjajni letači kad budu spremni. Vratit će se k’o dva
bumeranga, ja mislim.«
Pažljivo je uzeo Violet i pružio je Alison, a Alison ju je primila u dlanove.
Bila je već naviknuta na ovo; već je znala držati Billove golubove, više se nije
bojala njihova kljuna i osjećaja njihovih brzih crvenih nožica u svojim rukama.
Podignula je Violet i gledala joj u oči; pustila je da joj prsti utonu u njezinu
mekoću i toplinu. To je ptičji život, pomislila je - kako lijepo mora biti tim
golubovima dok ih mazi i pazi čovjek kao što je gospodin Lawrence. Mogla je
osjetiti kako Violetino srce mirno kuca i bila je dirnuta i počašćena što ta ptica
ima povjerenja u nju.
»Vidiš li kako joj sjaje oči?« rekao je gospodin Lawrence. »I kako se uspravno
drži? Tako se drže pobjednice, znaš. Vidiš kako te gleda? Kad sam je izabrao,
osjećao sam se kao da je ona zapravo odabrala mene, tako me pozorno gledala. A
to znači da je fokusirana. Strašna je, zbilja.«
Uzeo je Violet iz Alisoninih ruku i vratio je na njezino mjesto pored Vincenta.
»Ali sigurno znaš da je kod nje najbolje upravo ono što se ne vidi. To što se ne
vidi učinit će je šampionkom.«
»Njezin um, njezino srce i njezina pluća«, rekla je Alison.
»Tako je, na to će se oslanjati kad bude odletjela osamsto kilometara odavde.«
Nasmiješio joj se. »Ljudi mi kažu, sto se toliko gnjaviš, to su samo ptice, i ja znam
da sam ti ovo već rekao, Alison, ali nema ljepšeg osjećaja od onog kad mi se ptica
vrati. Nema ljepšeg. Upregnu svaki djelić svoje snage i inteligencije da se vrate
gdje pripadaju. Ove ptice pomogle su mi da sačuvam razum kad više nisam
mogao raditi. I još uvijek mi pomažu.«

152
 Knjige.Club Books
Zastao je i pogledao u Alison s takvom brigom i ljubavlju da se osjećala kao
da je i ona njegovo dijete. »Ne znam što te toliko rastužilo, draga, i znam da bi mi
rekla kad bi mogla. Volio bih da ti mogu pomoći. Znaj samo da možeš doći ovdje
kad god želiš. Dođi i sjedni tu među ptice, i pronađi malo mira.«
»Gospodine Lawrence,« rekla je Alison, »tako ste dobri prema meni.«
»Pa ti si krasna djevojka i s puno se toga boriš, kako vidim.«
Čulo se kucanje na vratima - ušla je gospođa Lawrence noseći šalicu čaja u
svakoj ruci. »Donijela sam vam ovo«, rekla je i dodala im čaj; ptice su se malo
uskomešale i zalepetale krilima u kolektivnom nemiru koji je potrajao tek
nekoliko sekundi.
»I?« rekla je, gledajući čas u Alison čas u svojeg muža. »Što je sve ono bilo?«
Bill ju je pogledao i kratko odmahnuo glavom, kao znak upozorenja da ne
navaljuje. Ona je dobro znala što joj želi poručiti, ali svejedno je rekla: »Bill, dosta
okolišanja. Hoću znati što se dogodilo, jer ako je ona ovako uznemirena, to
može utjecati na našeg Daniela.«
»Oh«, Alison je rekla, uplašena. Brzo je ustala.
»Ne, draga, sjedni«, rekao joj je gospodin Lawrence, ali ona nije htjela više
sjediti.
»Alison, reci mi što se dogodilo.«
Gospođi Lawrence je bilo dosta, Alison joj je to mogla osjetiti u glasu, u
držanju, i pokušala je, zbilja je pokušala, odvratiti na isti način, biti otvorena i
izravna kao što je bila ona, ali uspjela je samo prozboriti: »Pa... moj brat... on
se...« I onda je stala.
»Tvoj brat se što?« rekla je gospođa Lawrence. »Što je bilo s tvojim bratom,
Alison?«
Nije bila gruba, nimalo; davala je sve od sebe da joj glas bude nježan i
suosjećajan. Ali Marion Lawrence nije znala biti strpljiva i čekati; što god muči
ovu mladu ženu, ne smije zbog toga patiti Daniel. I neće patiti, ako ona uzme stvar
u svoje ruke. Netko mora prodrijeti u srž problema, pa ako neće Bill, ona će.
Alison je odložila čaj na klupu na kojoj je do maloprije sjedila. Osjećala se
stjeranom u kut; troje ljudi u ovom malom prostoru prepunom golubova bilo je
previše, a gospođa Lawrence stajala je prekriženih ruku i podignute brade,
čekajući odgovore. »Tako mi je žao«, rekla je. »Tako mi je žao.« Bila je potpuno
neravnopravna u ovom okršaju i očajnički je htjela otići. Nije imala pravo biti
ovdje bez Daniela, nije imala pravo tražiti ljubaznost i vrijeme ovih dobrih ljudi.
Mora otići, mora.
Gospodin Lawrence je rekao: »Alison, nema ti zašto biti žao«, ali njegova
žena je rekla: »Žao zbog čega?«
»Marion«, rekao je Bill. »Nježno.«
»Alison, što želiš reći?«

153
 Knjige.Club Books
Zahtjevni ton gospođe Lawrence. Žalosno lice gospodina Lawrencea.
Pozorne oči tih ptica.
»Moram ići«, rekla je Alison. Izjurila je iz golubinjaka, a gospođa Lawrence,
koja ni izbliza nije bila tako brza, ali je bila odlučna u tome da otkrije makar djelić
istine iza cijele ove drame, uputila je Billu ljutit pogled - jer je bio beskoristan, jer
je bio previše mekan - i krenula za njom prema kući.
»Alison!« viknula je. »Što da kažem našem Danielu?«
Alison je zastala na pragu ulaznih vrata. »Recite mu da mi je žao zbog
koncerta. Recite mu da mi je užasno, užasno žao. Ali sada moram kući. Ovo nije
u redu, ne bih trebala biti ovdje. Oprostite, gospođo Lawrence.« Izišla je iz kuće
na ulicu i nastavila hodati. Do kuće ima dva autobusa. Što ako je Peter zadobio
neke ozljede koje ona nije vidjela? Što ako je imao nekakvu zakašnjelu reakciju?
Pa što joj je bilo u glavi? Mislila je da će zaboraviti sve kad bude s Danielom, ali
zaboravila je jedino to da njega neće biti kod kuće i sada se nalazila na krivom
mjestu. Nije imala što raditi u Nether Edgeu bez Daniela.
»Što ću mu reći, što se dogodilo?«
Gospođa Lawrence je morala vikati za Alison, u mirno subotnje poslijepodne,
na svojim dvorišnim vratima. Ovo nije bilo baš dolično ponašanje u njihovoj
drvećem omeđenoj aveniji, ali nije ju bilo briga hoće li je tko čuti, samo je htjela
odgovore. Alison, međutim, nije rekla ništa, samo je nastavila hodati.
»Alison! Ima li nešto što bi moj Daniel trebao znati?« Opet ništa.
»Alison!« ponovno je viknula, još jače, i sad se Alison okrenula. Izgledala je
slomljeno, pomislila je Marion: slomljeno, poraženo i možda - zbog svega toga -
opasno. Ta djevojka nije za njezina sina.
»Volim ga, gospođo Lawrence«, rekla je Alison. »Volim ga. To je sve što vaš
Daniel treba znati. Ne brinite se, molim vas, sve je u redu.«
Podignula je ruku u znak pozdrava pa se ponovno okrenula i nestala s vidika.

Trebalo joj je više od sata da se vrati u Attercliffe; kad je napokon stigla, ušuljala
se u kuću onako kako bi se ušuljao miš, otvorila je vrata tek malčice, koliko joj je
trebalo da se provuče. Srce joj je luđački lupalo od straha, osjećala se kao da ulazi
na mjesto zločina, ali nije ju dočekalo ništa neugodno, barem ne u kuhinji. Stajala
je i osluškivala, onako kako je činila još od djetinjstva, ali nije se čulo ništa.
Šokirala se sada nad samom sobom, šokirala što je tako odlučno otišla iz kuće,
nedugo nakon što je prerezala omču oko Peterova vrata i spasila ga. Sad joj je bilo
žao što je otišla, i nije imala objašnjenje za to, osim što je možda pretrpjela snažan
emocionalni udarac na ovu zamjenu uloga - uvijek je brat spašavao nju i nikad je
nije razočarao, sve dosad. Ali znala je kad je odlazila da on to neće pokušati opet,
znala je da ga neće pronaći mrtvog u njegovoj sobi, zato što mu je pogledala u
oči i vidjela da mu to nije bila namjera, on nije htio umrijeti. Samo što toga nije
bio svjestan sve dok smrt nije postala mogućnost.

154
 Knjige.Club Books
Otišla je stubama gore i pokucala mu na vrata.
»Da«, Peter se odazvao.
Sjedio je na podu, leđima naslonjen na krevet. Pogledali su se s tugom u
očima. Alison mu je mogla vidjeti masnice na vratu, jarko crvene na mekoj koži,
na mjestima gdje ga je zatezalo i grebalo uže. Ali osim toga izgledao je
uobičajeno. Traperice, majica s kapuljačom, Gola teniske. Izgledao je kao da mu
je petnaest, šesnaest, kao da se sprema za igralište, gdje će napucavati loptu
s prijateljima. Sjela je pored njega, a on ju je zagrlio.
»Alison...« Glas mu je bio hrapav, zvučao je kao brusni papir. Alison je
zadrhtala i rekla: »Nemojmo razgovarati o tome.«
Nije htjela razmišljati o onome što je učinio, što je pokušao učiniti. Dan je bio
dugačak i težak, prepun događaja i straha. Peter nije znao ni polovicu priče:
dvorište čeličane, Martin, ružna fotogalerija. Ponovno se sjetila tih fotografija,
nadala se da su još dolje gdje ih je ostavila.
»Samo sam ti htio reći da mi je žao.«
Kimnula je glavom. Promatrala je Peterovu sobu, koja nikad nije poprimila
osobnost kao što ju je imala njezina. Peter je bio previše zatvoren, previše stisnut.
Na zidu nije bilo plakata, nije bilo slika, nije bilo knjiga i ploča i kaseta, nije bilo
ničega što bi nešto govorilo o njegovim interesima i strastima. Soba je bila čisto
funkcionalna: mjesto za spavanje, oblačenje, skrivanje. Na neki način bila je kao
zatvorska ćelija.
»Stvarno mi je žao što sam te izložio svemu tome, Alison.«
»Znam.«
»Gdje si bila?«
»Kod Daniela, ali nije ga bilo doma.« Nije htjela reći Peteru da je trebala biti
s njim sada u Manchesteru. »Što Catherine radi?«
Peter je slegnuo ramenima. »Ustala je i izišla prije sat vremena. Nalazi se sa
svojim pajdašima u Carltonu, pretpostavljam.«
»Jesi li je vidio? Imala je šljivu na oku i posjekotinu na licu.«
Peter je odmahnuo glavom.
»Nije zavirivala ovdje. Bila je previše zaokupljena odlaskom u bar i
pronalaženjem neke budale koja će joj platiti piće.«
»Ponekad pomislim da bismo trebali promijeniti bravu dok je nema, i da je
jednostavno ne pustimo unutra. Ali ona bi sigurno zvala policiju i lupala po
vratima.«
Peter se okrenuo prema njoj. »Alison, hoću da odeš odavde.«
»Što, sada, ovaj čas?«
Ona se šalila, ali Peter je kimnuo glavom. »Čim središ sve što trebaš. Želim
da odeš.« Šaptao je da poštedi grlo, ali zbog toga je zvučao još čudnije, i premda
je govorio iskreno, Alison ga nije shvaćala ozbiljno; samo je uzdahnula, spustila
155
 Knjige.Club Books
glavu na njegovo rame i zatvorila oči. Često je zamišljala kako bi bilo da je netko
drugi; bio bi to sjajan život, imala bi lijepu odjeću i bicikl, pedalirala bi ulicama
punim zelenila i išla na koledž obrastao u bršljan, gdje bi razgovarala s nekim
profesorom o Jane Austen, Shakespeareu ili Miltonu. Pila bi čaj s kolegicama,
pekla tost na dugačkoj vilici na pravom kaminu.
»Slušaj«, Peter je nastavio. »Imam plan bijega za tebe. Već ga neko vrijeme
smišljam.«
Alison se nasmiješila. »Ma nemoj? Da se spustim na užetu kroz prozor?«
»Govorim ozbiljno, Alison. Ja sam zapeo ovdje, ali ti nisi. Tebi je suđeno da
budeš netko, tako je priroda namijenila.«
»Ne bih te mogla ostaviti«, rekla je. Još nije shvaćala da on misli ozbiljno.
»Nas dvoje smo tim.«
»Ja sam u komi, Alison. Moj život je upropašten. Tvoj nije - nije još. Ali ako
ostaneš ovdje, propast ćeš. Ne mogu dopustiti da se to dogodi. I zato idi, bježi,
odi preko La Manchea, odi bilo gdje. Stavi more između sebe i Sheffielda. I ne
osvrći se.«
Pomaknula se u stranu da ga može bolje vidjeti i shvatila je, po izrazu njegova
lica, da on zaista misli što joj govori. Bio je to čudan, bizaran prijedlog, ali Peter
je nastavio: »Učini to.« Izgledao je tako ozbiljno, pribrano. Slika i prilika Geoffa
Connora, govorili su ljudi; slika i prilika onoga koji je otišao, tvorca njihovih
muka. Čini se da mu je Peter zbilja sličio, imao je istu pepeljasto plavu kosu,
prirodno valovitu, i isti patricijski, orlovski nos. Da je Peter na posao nosio odijelo
i crne oksfordice, i da se češće brijao i šišao, mogao je proći za mladog člana
parlamenta, ili odvjetnika. Ali on nikad nije imao priliku zasjati; napustio je školu
sa šesnaest, hranio i oblačio obitelj mizernim nadnicama što ih je zarađivao u
čeličani, mjestu koje je oduvijek mrzio, sve dok nije upoznao Toddyja, kad mu je
život napokon postao vedriji. Alison je bila svjesna koliko mu duguje, potpuno
svjesna. Bila je svjesna i toga da je očev nestanak puno teže pao Peteru nego njoj,
jer njemu je bilo šest godina kad je on otišao; bio je dovoljno star da ima kakve-
takve uspomene na njega, i da osjeća onu vječnu bol kakva prati napuštene osobe.
Geoff se nikad više nije vratio. Nikad nije posjetio svoju djecu, nikad im nije
pisao, nikad nije poslao dar za Božić, čestitku za rođendan, čokoladno jaje
za Uskrs. Mogao je biti i mrtav, tko zna. Alison ionako nije bilo briga. Ali Petera
jest bilo briga. Peter je imao tatu, pa izgubio tatu. A onda je, zato što je istinski
dobar, popunio prazninu koju je za sobom ostavio Geoff Connor, pa je već sa šest,
sedam, osam godina potpuno preuzeo brigu o Alison. On se brinuo o tome da ona
preživi. A to je radio i sad, to jest pokušavao je, no Alison nije htjela ni čuti.
»Gladna sam«, rekla je. Nije jela cijeli dan. »Odi sa mnom dolje, pravi mi
društvo.«
Ustala je i pružila mu ruku, ali on je ustao sam, bez njezine pomoći. Linije na
njegovu vratu bile su jarko crvene, a vidjele su se i modrice gdje je uže bilo najviše
zategnuto. Ovo je bio dan kad se Peter pokušao ubiti, a onda se predomislio; ovo
156
 Knjige.Club Books
je bio dan kad je zamalo umro. Ali postoji sutra, i novo sutra, i novo sutra. Izdržat
će, zajedno.

Podgrijala je malo juhe od rajčice i spekla sardine na tostu; Peter ju je gledao, ali
nije ništa pojeo. Bio je vrlo smiren i pribran, i priznao je da je planirao njezin bijeg
zbilja dugo, stavljao novac na stranu svaki tjedan. Pitao ju je sjeća li se kako ju je
prije tri godine nagovorio da napravi putovnicu. Njoj je to bilo čudno, pitala ga je
u čemu je smisao toga, ali na kraju je potpisala formular što ga je on već bio
ispunio za nju i odveo je da se slika, u fotokabinu u robnoj kući. Alison je rekla:
»O, Bože, da, skoro sam zaboravila na to. Jesi li odnio papire onda?«
Peter je kimnuo glavom. »Jesam. Putovnica je stigla poštom ovamo. Naći ćeš
je u staroj limenoj kutiji ‘Oxo’. Unutra ti je i novac koji sam stavljao sa strane,
skoro sto četrdeset funti.«
Alison je zinula od čuda. Sto četrdeset funti! Njezina ušteđevina od slaganja
polica u supermarketu bila je ravna nuli. Povremeno bi platila račun za plin ili
struju, ali najčešće je taj novac trošila na glazbu ili - puno rjeđe - odjeću.
»To ti je da možeš pobjeći ako budeš morala«, rekao je. »A ja bih volio da to
učiniš odmah.«
»Ali Peter, imam još godinu dana škole«, rekla je. »Što će biti s mojom
maturom?«
»Maturirat ćeš drugi put. Ili nemoj maturirati uopće.«
Zbunjeno ga je pogledala. Nije bilo logike u njegovim riječima. To je bila
samo panična reakcija na događaje od proteklih četrdeset osam sati. Engleski,
francuski, povijest, to su bili njezini predmeti, namjeravala ih je položiti i upisati
se na fakultet.
»Nalazi se u mojoj najgornjoj ladici«, rekao je Peter.
»Što to?«
»Tvoja limena kutija. U mojoj sobi, najgornja ladica, prekrivena drugim
stvarima. Trebao sam ti i prije reći.«
Alison je gledala u svoju juhu. Prije nego što se pokušao objesiti, htio je reći.
Kao da bi ona mogla ikamo otići da je on umro. Nastavila je jesti, mehanički je
hranila svoj prazni želudac, kao da je lopatala ugljen u lokomotivu ili punila
automobil gorivom, i slušala Petera kako joj govori i govori, svojim
privremeno zagušenim glasom, hrapavim šapatom. Htjela je da prestane.
Ponovno joj je rekao da mora otići, da ima osjećaj da stižu još gore stvari, jer
Catherine više nema pomoći, a psihopat Martin sada ima ključ njihove kuće.
Rekao joj je da se kloni tog čovjeka, da je poremećen, i kad već mora maturirati,
neka se preseli k Danielu Lawrenceu i bude na sigurnom.
Alison je slušala, ali nije ništa govorila. Mislila je da je poludio. Nekoć je
slušala svaki savjet svojeg brata zato što je uvijek bio u pravu. Ali sad je bio

157
 Knjige.Club Books
iracionalan, vidjet će to i sam za dan-dva. Ona u idućih dvanaest mjeseci ne ide
nikud. Može joj dati taj novac iduće godine ako bude htio, ili ga može potrošiti na
sebe. Kako god, iduće godine u rujnu nje više neće biti ovdje.

Peter je izišao, na nekih sat vremena, rekao je, ali nije rekao kamo. Alison ga nije
ni pitala. Vjerojatno je išao pronaći Toddyja. Barem se tako nadala. Nadala se da
će mu on pomoći da preživi sve ovo u narednim tjednima i mjesecima. Oprala je
posuđe pa je otišla u dnevni boravak, uzela fotografije s police i spalila ih jednu
po jednu; bacala ih je u metalnu kantu gdje su se svijale i stiskale u bezopasne
crne ostatke. Martin je imao negative, naravno, ali osim ako ih nije planirao
prodati novinama, nije više mogao učiniti mnogo štete s njima.
Kuhinja je zaudarala na oštri dim od fotografija pa je otišla u svoju sobu i
legla na krevet. Osjećala se malo bolje nakon što je nešto pojela, ali bila je
iscrpljena do kosti. Zamišljala je Daniela u Mayflower Clubu, kako otvara
koncert, zagrijava publiku, dijeli račun za piće s momcima iz Joy Divisiona i
Falla, i poželjela je da je ondje, kao jedina djevojka u bendu, i svojim glasom
prati zločestoga dečka Stevea Levitta. Ali dobro, pomislila je, bit će još prilika,
pobrinut će se ona za to i nagovorit će ih da joj oproste.
Upalila je radio, a da nije to učinila, možda bi čula Martina Baxtera kako ulazi
u kuću. Donna Summer ispunjavala je cijelu sobu; brzi ritam Bad Girls nije baš
odgovarao Alisoninu raspoloženju, ali subotom se na Radiju i nije moglo čuti ništa
drukčije. Ležala je na krevetu, zatvorenih očiju, i polako je tonula u san, pa kad je
on ušao u njezinu sobu, nije ga odmah čula, jer bio je trijezan i dovoljno pribran
da izuje čizme u dnu stepenica. A onda je osjetila nečiju prisutnost, osjetila je
prijetnju u sobi, i otvorila oči, ali bilo je prekasno. Nakon toga sve se odvilo brzo
i grozničavo, kao u najgoroj noćnoj mori ili horor-priči. Zgrabio ju je za kosu
i povukao na pod, u usta joj je zagurao maramu koju je kupio baš za tu svrhu,
istodobno joj kidajući haljinu, gaćice, grudnjak. Nije govorio ništa, ali zato je ona
vrištala, u pokušaju da dozove nekog s ulice, dok joj marama u ustima nije
prigušila bijes; nakon toga se borila kao životinja, grebla i udarala, ali bila je
previše sitna naspram njega onako teškog. Pritisnuo ju je o pod, zarobio ju je u
podčinjen položaj; jednom rukom držao joj je vrat, a drugom ju je zgrabio za kosu
i tako se nabijao u nju, nazivajući je kurvom i pičkom, kurvom i pičkom, u
ujednačenom ritmu svojeg nasilja. Nije žurio kako bi ona u potpunosti razumjela
dubinu njegova prijezira i razmjere svoje bespomoćnosti. Kad je završio,
nasmijao se. A onda je ustao, zakopčao hlače i pogurkao je nogom u slabine, pa u
trbuh, kao da su je valovi izbacili na plažu, a on nije siguran što je to. Zurio je
nekoliko trenutaka u njezino golo tijelo i tragove što joj ih je ostavio na koži, a
onda joj je pljunuo u lice i otišao. Sve to nije potrajalo dulje od deset minuta.
Peter je došao kući, kako je i rekao, sat vremena nakon što je izišao, trideset
minuta nakon što je Martin Baxter napustio kuću.

158
 Knjige.Club Books
Dotad je Alison već bila otišla. Nije si dala vremena za plakanje, ionako se
već dovoljno naplakala. Oprala se, obukla i zakopala poderanu haljinu na dno
kante za smeće. A zatim je ostavila poruku za Petera, vrlo kratku; nije spominjala
Martina, ni ono što je učinio, jer bi to pokrenulo novu lavinu događaja i gnjusnom
činu dalo još važnosti i težine, i poslije bi njoj bilo još teže sve zaboraviti.
Nije htjela povući nikoga u svoj očaj, a pogotovo ne svojeg brata, pa je
napisala samo ovo: Dragi Peter, u pravu si, ne mogu ostati ovdje. Voli te Alison.
Spakirala je osnovne stvari u svoju platnenu torbu: putovnicu, novac, nešto odjeće
i kompilaciju, jedinu koju je imala, Najbolje zadnje dvije, koju je snimio Daniel.
Za njega nije ostavila ništa - nije bilo vremena, previše je toga mogla reći.
Pisat će mu čim bude mogla. Pisat će mu, i on će doći k njoj, i više se nikad neće
morati rastati.

159
 Knjige.Club Books

20

EDINBURGH, ŠKOTSKA
14. SIJEČNJA 1013.

NA ŽELJEZNIČKOJ STANICI Waverley Katelin nije mogla prestati grliti Dana, a to

nije bilo tipično za nju. Rekla mu je da ju je odjednom uhvatio strah što će biti
tako daleko od kuće, a on je njoj rekao da će joj poveći džin-tonik u vlaku ubrzo
umiriti živce. Ona se nije nasmiješila na to.
»Ozbiljno«, rekla je. »Mislim da ću patiti za domom.«
Odmaknuo ju je od sebe da je pogleda u oči i utješi. »Katelin, nećeš.
Garantiram ti to«, rekao je. »Prvo i osnovno, bit ćeš s Rose-Ann, a drugo, vidjet
ćeš i raditi svašta i nećeš imati vremena plakati za našim kišovitim kvartom.«
»Hoću li ti nedostajati?« upitala je, a on bi najradije da nije, jer nije mogao
reći »nećeš«, a mrzio je kad se njime manipulira. I zato je rekao: »Možeš se kladiti
u to«, jer mu je tako bilo lakše i zvučalo je ljepše. »Ali,« brzo je dodao, »ja neću
nedostajati tebi, toliko ćeš se dobro zabavljati.«
Katelin se napokon nasmiješila. Malo dalje na peronu Duncan i Rose-Ann
nešto su ozbiljno razgovarali. Katelin ih je pogledala i rekla: »Pripazi na njega,
može?« Danu je osmijeh odmah nestao s lica. »Joj, ne traži to od mene, Katelin.«
»Ali ti si njemu na neki način uzor«, rekla je.
»Ja nisam njegov čuvar.«
»Znam, ali on te sluša, znaš da te sluša.«
»Rose-Ann nema razloga za brigu«, rekao je. »Duncan nije ni vidio ni čuo
Lindsay još od prije Božića, ona ga ne želi, a on nju ne treba.«
»Da, dobro«, rekla je Katelin.
»Ukrcaj se na taj vlak i ne osvrći se«, rekao je Dan. »Iskoristi tih nekoliko
tjedana, potrudi se da ti bude dobro.« Ozbiljno je to mislio, zaista je htio samo
najbolje za nju. Htio je da ovo putovanje bude vrhunac njezina života, ali je
istodobno bio svjestan toga da skriva vlastitu nelagodu - bilo je mnogo ironije
u molbi da pripazi na Duncana i održi ga na pravom putu.
Naime, bilo je sasvim jasno da on nije čovjek za taj posao. U ovih nekoliko
tjedana koji su prethodili Katelininu odlasku stalno je bio dezorijentiran, okupirali
su ga događaji i emocije iz nekog drugog života, dok je Katelin - nedužna,
potpuno nedužna - nastavljala bezbrižno živjeti u njihovoj sadašnjosti. Jedva je

160
 Knjige.Club Books
čekao da ode. Jučer je kuća bila u općem neredu, preplavljena stvarima i tihom
panikom. Pakiranje u svim mogućim fazama, biranje kovčega i torbe koju će
ponijeti u kabinu, hrpe odjeće za sunčano vrijeme, za hladne večeri, za kišu. Dan
je davao sve od sebe da joj pomogne što više, iskopao je nekoliko adaptera za
američke utičnice, a onda mu je Alison poslala pjesmu Arctic Monkeysa, Do I
Wanna Know?, i bio je gotov. Usisao ga je vremenski tunel i vratio u Nether Edge,
u 1979. - iako je njegova prva misao bila »kvragu, ovo sam trebao ja poslati njoj«.
Mogao je čuti vlastite misli kako mu se vraćaju kroz stihove Alexa Turnera, i to
na šefildskom naglasku. Morao se prisiliti da se vrati u sadašnjost, u Stockbridge
- Katelin mu je već upućivala onaj pogled, pogled kojim mu je govorila da vidi da
je odsutan - i posveti svojoj ženi stopostotnu pažnju na ovaj veliki dan, dan prije
njezina odlaska.
I tako se osjećao kao govno, kao osoba vrijedna prijezira, ali znao je da mora
dobiti odgovore na sva mučna pitanja iz prošlosti, da sačuva razum, i namjeravao
je iskoristiti Katelinino odsustvo da pronađe Alison Connor, stane pred nju i vidi
što će se dogoditi dalje. Poljubio je na rastanku svoju dragu partnericu, kojoj je
zbilja želio samo sreću, a zatim, čim je vlak krenuo s perona, njegove neposlušne
misli vratile su se na Alison. Mislio je na njezino lice i kako bi se uvijek
ugnijezdilo uz njegov vrat kad su se grlili, i kako ga je udisala kao da joj je samo
on potreban za preživljavanje. Osjećao je uspomenu na nju više nego što je
sad osjećao samu Katelin, koja je još prije nekoliko trenutaka stajala pred njim.
Alison Connor, neopipljiva a konkretna, nestvarna a istodobno i suviše stvarna.
Vrtjelo mu se u glavi. Nije nikad ovako nešto iskusio.
Vlak je otišao, dva prijatelja penjala su se stepenicama prema mostu Waverley
i Dan je pomislio kako bi mogao razgovarati s Duncanom o svojoj izgubljenoj i
ponovno pronađenoj ljubavi iz Adelaidea. Ali iskreno, nije htio, i zapravo je bilo
vrlo lako odgoditi taj razgovor zato što je Duncan mljeo sto na sat o
raznim pjevačima i pjevačicama koje je imao na umu za svoju diskografsku kuću
koju će, tako je mislio, osnovati s Danom. Dana to uopće nije zanimalo - imao je
previše posla, Duncan je bio previše idealističan, tržište već zasićeno - ali nije još
ništa rekao Duncanu jer je njegov prijatelj bio toliko pun energije i oduševljenja
da nije imao srca išta mu reći. Duncan je već odabrao tri kandidata: ribar Willie
Dundas iz Anstruthera; bend pod nazivom Truth Bites Back, solidan sastav koji
su činila četiri momka iz Leitha koji su dugovali sve - izgled, stihove, rifove, ritam
- škotskoj grupi Aztec Camera; zanimljive blizanke iz Largsa, Katriona i Jeanie
McBride, koje su u jezivoj harmoniji pjevale o drogi, seksu i urbanom rasapu, s
opipljivo prijezirnim stavom koji ih je činio neobično privlačnima. Ove djevojke
bile su najprofitabilniji prijedlog na Duncanovoj listi - daleko najprofitabilniji - i
Dan je to shvatio čim ih je čuo, one večeri kad ga je prijatelj dovukao na koncert
u polupraznu prostoriju nekakvog studentskog kluba. Izgledale su kao otpadnice,
mršave, krupnih očiju na blijedim licima, kose spletene u čupave pletenice, s
naušnicama u nosu, obrvama, usnicama, svugdje samo ne u ušima. Obje su držale
gitare toliko nisko da su morale svijati mršava ramena da bi svirale. Katriona je u
161
 Knjige.Club Books
jednom trenutku zijevnula u mikrofon, ali se zvuk stopio s riječima pjesme pa je
to možda bilo i planski. Bile su potpuno opuštene, kratke i jasne u svojim
stihovima, i u pravim rukama sestre McBride mogle bi se vinuti u zvijezde.
Nazivale su se Jeanie and the Kat, što je bio još jedan iskaz genijalnosti.
Međutim, na svijetu je već postojao dovoljan broj moćnih i efikasnih
promotora, i to sa svime što je bilo potrebno da se dvije talentirane, inteligentne
djevojke lansiraju u orbitu globalne slave, pa je bilo teško zamisliti Duncana kako
odjednom i on postaje jedan od konkurenata u tom polju, makar on bio taj koji je
ove djevojke otkrio. Napokon, to je bio dragi, naivni Duncan Lomax, koji je dane
provodio u slušanju glazbe u svojoj trgovini ploča, puhanju prašine s gramofonske
igle, ispijanju kave s kupcima koji uglavnom ništa ne kupe.
Tijekom svih tih godina koliko vodi tu trgovinu nikad se nije potrudio
napraviti internetsku stranicu, nikad nije pokušao prodavati svoju robu online, pa
ako bi netko tražio, naprimjer, neki rani album Status Quoa, ili specijalno vinil
izdanje pjesme Sound and Vision, morao je doći u Edinburgh, razgovarati s
Duncanom i čekati pun nade dok ovaj kopa po svim mogućim kutijama. Dakle,
Danu je bilo jasno ne samo to da su na ovu zabavu već odavno zakasnili, nego i
to da nemaju sredstava da se uopće u tako nešto upuste. Najbolji savjet koji mogu
dati sestrama McBride jest taj da potpišu suradnju s nekom postojećom
diskografskom kućom, prošire glas o sebi, izgrade digitalnu prisutnost i nadaju se
uspjehu.
Duncanova trgovina nalazila se na kraju Ulice Jeffrey i unatoč tome što je to
trebalo biti njegovo odredište, i što je bilo još prerano za piće, iznio je dobre
argumente zašto bi trebali stati na pivo u jednu novootvorenu pivnicu, uređenu u
chic industrijskom stilu, sa zidovima od gole opeke, građevinskom skelom unutra
i klupama izrađenima od komada željezničkih tračnica. Naručili su si njemačko
pšenično pivo, od mladića s gustom bradom i dugačkom pregačom, a onda je Dan
odlučio da je vrijeme da mu kaže istinu. »Gle, frende, to nema smisla.«
»Što?« rekao je Duncan, s čašom na pola puta do usta.
»Nas dvojica nemamo potrebne vještine za to«, rekao je Dan. »Niti imamo
vremena. Barem ja nemam.«
Duncan je gledao u njega, žalostan, kao da je doživio najveće razočaranje u
svojem životu.
»Jesi li surfao internetom?« Dan ga je pitao. »Jesi li vidio koliko se toga već
pruža novim glazbenicima? Njima više ne treba velika diskografska kuća koja će
ih progurati, sad postoje gomile manjih izdavača kojima se mogu obratiti. Mogu
začas s nekim sklopiti ugovor, mogu lako dogovoriti sve oko tantijema, zarade od
YouTubea, vođenja nastupa, i to bez nekih obaveza.«
»Pa?« rekao je Duncan. »To možemo i ti i ja.«
»Ne, ne možemo.«

162
 Knjige.Club Books
»Ma daj, čovječe, mi smo pobjednička kombinacija. Mi živimo i dišemo ovaj
svijet.«
»Nije dovoljno samo voljeti glazbu, Dunc. Tu moraš voditi i administraciju, i
imati sve tehničke vještine.«
»Ali moji glazbenici nemaju ni s kim ugovor.«
»Znam da nemaju.«
»Pa hajdemo onda otvoriti diskografsku kuću koja će ih zastupati, bacimo se
na posao.«
Dan je uzdahnuo. Katelin je bila u pravu kad je rekla da je on Duncanu uzor;
zbilja se ponekad osjećao kao da razgovara s djetetom. Uopće ga nije smio
ohrabrivati. Zapravo, Dan je bio uvjeren da ga nije ohrabrivao, ali radilo se o tome
da ga nije ni obeshrabrio, a to je u Duncanovu slučaju bila ista stvar.
»Jednostavno se ne mogu sada na to obvezati«, rekao je Dan. »To zahtijeva
stopostotnu predanost.«
»A čime si toliko zaposlen?«
»Pa, uobičajenim stvarima, a moguće i ugovorom za novu knjigu. Idući tjedan
se sastajem s izdavačem - prihvatio sam ponudu s Radija 6, ne znam jesam li ti
rekao za to? Kvragu, Duncane, nemoj me tjerati da ti se opravdavam.«
»Slušaj«, Duncan je nastavio. »Daj tome godinu dana pa vidi kako će ići. One
dvije mršavice su genijalne.«
Dan je kimnuo. »Jesu, stvarno jesu. Trebaju nekoga iza sebe, to sigurno.«
»Onda?«
Dan je odmahnuo glavom. »Uđi sam u to. Ja ću gledati.«
»Možda postaneš poznat kao čovjek koji je odbio Jeanie and the Kat.«
»To je rizik koji sam spreman preuzeti«, Dan je odvratio. Znao je, doduše, što
Duncan misli: ako on, Dan, nije htio ući u taj posao, onda to vjerojatno nije bila
tako dobra ideja kao što je isprva mislio. Duncan je vjerovao da Dan zna što radi
i da uvijek donosi samo pametne odluke, odluke koje ga neće uvaliti u nevolju.
Zbilja bi mu trebao reći za Alison Connor, pomislio je Dan. I zamalo mu je
rekao; uvukao je dah i samo što nije počeo. Ali nije rekao ništa.

Kad se vratio kući, McCulloh ga je dočekao sa suludim veseljem, kao da je bio

uvjeren da će zauvijek ostati sam. Cvilio je i vrtio se u krug, provlačio se Danu
kroz noge; Dan se sagnuo da ga pogladi po ušima, pa se uspravio i rekao: »E, nije
ti lako«, a McCulloch, koji je dobro znao pravila, odmah se primirio i pripremio
da bude Danova sjena.
»Sad smo sami, ti i ja«, Dan je rekao psu.
U kuhinji je pristavio vodu za kavu i upalio radio - zadovoljno je prebacio
stanicu s Katelinina omiljenog BBC-jeva Radija 4 na svoj omiljeni Radio 6, i sobu

163
 Knjige.Club Books
je odmah ispunio glas Hueyja Morgana i taj prepoznatljivi naglasak njujorškog
East Sidea; Huey Morgan smjesta je odveo Dana u devedesete, u živahnu Osmu
ulicu i noćni klub u suterenu jedne zgrade, s minijaturnom pozornicom,
glasnom glazbom, ljepljivim podom i prigušenim crvenim žaruljama, gdje je
cijelu noć bančio s dečkima iz Fun Lovin’ Criminalsa. O, kako su se naroljali te
noći. Svaki put kad bi čuo Hueyja na radiju, Dan bi osjetio miris svježe pečenih
krafni, iako se nije mogao sjetiti da je tada ijednu pojeo. Teorija o Proustovim
madlen kolačićima malčice se iskrivila.
Natočio si je kavu i popeo se gore, u svoju radnu sobu. McCulloch je koračao
za njim i veselo dahtao, u kući ispunjenoj novom, dobrodošlom tišinom. Kad su
ušli u sobu, McCulloch se odmah bacio na svoju dekicu, a Dan je upalio računalo
i otvorio Twitter da vidi što kaže @AliConnorWriter - nije kazala ništa, kao i
obično. Dan je dobio dojam da su je u taj cirkus društvenih medija uvukli izdavači
ili publicisti, jer bilo je očito da joj srce nije u tome. Njezina zadnja objava bila je
stara nekoliko tjedana, a govorila je o mladoj pjevačici iz Adelaidea. Dan ju je
potražio na internetu - Tahnee Jackson. Svidjelo mu se to ime; samo ime već bi
joj moglo donijeti ugovor s diskografima, ali djevojka je bila i pravi slavuj, a uz
to je bila lijepa, egzotična, drukčija.
Kliknuo je ikonu za slanje privatne poruke i na brzinu pregledao listu pjesama
koje je dijelio s Ali - zasad ih je bilo četrnaest. To nije bilo puno, sve u svemu, a
gle kamo ga je dovelo: dovelo ga je natrag k njoj.
Bila je prvo na što bi pomislio kad bi se ujutro budio. Pitao se gdje je, kako
je, kakva je; to su bile njegove opsesije. Pripremio joj je pjesmu Richarda
Hawleyja, momka iz Sheffielda koji je znao pobuditi nostalgiju u ljudima. To mu
se činilo idealnim. Poslao joj je Open Up Your Door i nadao se da će shvatiti
poruku, jer svaki album što ga je ovaj pjevač snimio odavao je počast njihovu
gradu. Uz to, glazba mu je bila prekrasna, topio bi se na zvuk tog glasa. Zatim je
odlučio potražiti let za Adelaide, pa je malo odugovlačio, jer ipak je to bio
velik skok s ideje u krutu realnost; iako je znao da će otići - i neće joj ništa reći da
joj ne bi dao priliku da zbriše - trebalo mu je ipak još malo vremena da sve dobro
promisli: bio je to dugačak put, trebalo je lagati Katelin, procijeniti kolike su šanse
za uspjeh u nepoznatom ambisu budućnosti.
A onda mu je zazvonio mobitel. To je bila Terri Nichols, glazbena kritičarka
i publicistkinja; zanimljivo, jer upravo je ona prije mnogo godina poslala Dana u
East Viliage, gdje se oblokao s Hueyjem Morganom.
»Ovo je čudo«, rekao je Dan čim se javio.
»Pa, hvala ti, srećo«, odvratila je Terri, a u glasu joj se osjetio smijeh.
»Upravo sam čuo Hueyja na radiju i sjetio se onog putovanja.«
»Hej, znaš kako kažu, ako ga se sjećaš, to znači da nisi bio ondje.«
»Sjećaš li ga se ti?«

164
 Knjige.Club Books
»Sjećam se nepovezanih isječaka nekakvih nadrealnih zbivanja. Ali nisam te
zvala da razgovaramo o starim danima. Kako stojiš s rasporedom?«
»Ovisi«, rekao je Dan.
»Hm, tajnovit si.«
»Ma ne, samo kažem da sam dosta nakrcan ovih dana, ali što nudiš?«
»Pa, znam da su male šanse jer je u posljednji čas, sigurno ćeš mi reći da to
nije za tebe...«
»Ako ti misliš da nije za mene, Terri, onda sigurno nije.«
»Dan! Daj me poslušaj do kraja!«
»Hajde.«
»Znači, imamo par DJ-a, i oni su dio jednog većeg nastupa u...«
»A ne, nema šanse da pišem o raveu i trance pizdarijama.«
»Ne, Dan, to nije rave kao iz devedesetih, nego festival elektroničke dance
glazbe, a ti dečki su zbilja face, izdaju vlastite albume.«
Dan je uzdahnuo i odsutno listao mailove na računalu. »Ne, Terri. Radije pitaj
nekog dvadesetogodišnjaka.«
Ali Terri Nichols je bila vrlo uvjerljiva. »E, pa to je baš ono što ne želim«,
rekla je. »Ne želim nekog klinca koji nema nijedno sjećanje prije pojave Spice
Girls. Ja želim tebe, i tvoje znanje o glazbi, želim da ih poslušaš i objasniš svima
njihovu kreativnu genijalnost.«
Dan je zagunđao. »Ma daj, molim te.«
»Ozbiljno ti govorim, ovo je velika stvar. Ti momci rade mukotrpno, kao što
su nekoć radili rock-bendovi. Idu na turneje, vježbaju, snimaju, nastupaju. Osim
toga, lokacija je fenomenalna, u umjetničkoj četvrti Kowloon.«
»Molim? Gdje je to? Ja sam mislio da se to odvija ovdje, u Britaniji?«
Terri se nasmijala. »Ne, ne, u Hong Kongu.«
»U Hong Kongu?«
»Da, u Hong Kongu. Kowloon.«
Dan je na trenutak ušutio.
»Dan, jesi li još tu?«
»Da, da, nastavi, slušam«, rekao je, i dok je Terri govorila, pustio je da mu
misli krenu sasvim drugim putem. Koliko ima od Hong Konga do Adelaidea,
pomislio je, osam, devet sati najviše? Začas si tamo, u globalnom smislu. A Terri
Nichols nudi mu besplatan dugački let u pravom smjeru, let zbog potpuno
legitimnog razloga, dajući mu lijek za njegovu bolnu savjest i pružajući mu
gotovo savršen alibi. To je sudbina, pomislio je. Preuranjeni rođendanski dar od
vlastitog, privatnog božanstva. Nevjerojatno, zaista.
»Može«, rekao je i prekinuo Terri usred rečenice. »Može, dogovoreno.«
Terri je zastala i počela se smijati. »Pa, odlično! Ali ti još ne znaš kada je to.«
165
 Knjige.Club Books
»Kada je to?«
»Idući vikend. Letio bi u srijedu trinaestog.«
Odmah se sjetio sastanka s izdavačem, ručka s agentom, emisije na Radiju 6
s Lauren Laverne, članaka koje je trebao napisati u skorijem roku, ali ništa od toga
nije zaokupilo njegovu pažnju u odnosu na ovaj nevjerojatni preokret u
zbivanjima. To što se dogodilo ovo, što je Terri nazvala s tom ponudom baš
na ovaj dan - bilo je ludo. Bilo je savršeno. Bilo je suđeno.
»Odlično«, rekao je. »Nema problema. Hvala ti, Terri. Pošalji mi detalje
mailom.« Poklopio je i nasmijao se toliko glasno da je probudio psa, koji ga je
mrko pogledao.
»Oprosti, stari«, rekao je McCullochu. »Bojim se da ti se ovo neće svidjeti.«

Naravno, pas će biti problem. Dana neće biti deset dana, a od prve susjede, stare
Bridie, koja je otvarala McCullochu stražnja vrata kad bi jadan bio u kući cijeli
dan, nije se moglo tražiti da pazi na njega toliko dugo. Točnije, moglo bi je se
pitati, ali ona nikad na to ne bi pristala jer se brine o četiri mačke i kući
punoj zahtjevnih orhideja. Nekoć bi ga uzeli njegovi roditelji, ali sada ne, kad je
Bill bio u stanju kakvom je bio. Nije mogao zamoliti ni Duncana, zato što bi
McCulloch vjerojatno umro od gladi i žeđi. Zamalo je pitao Terri Nichols, jer mu
je bila vrlo zahvalna što je prihvatio posao, ne znajući da mu je otvorila put da
ostvari svoju najveću želju i olakšala mu muke. Da stvar bude bolja, bez problema
je pristala kad ju je Dan zamolio da mu produlji putovanje - šteta da prijeđe toliki
put a da se malo ne prošeta, rekla je - a taj vremenski okvir dao je Danu dovoljno
slobode da odleti iz Hong Konga u Adelaide i vrati se prije nego što mu avion
krene natrag u Škotsku. Ako se pokaže da Alison nije ondje, onda... Ne, pomislio
je. Ona mora biti ondje. I bit će ondje.
Uglavnom, nije morao pitati Terri da mu pričuva psa jer se odjednom sjetio
starog Jima na Veronici Ann - starog, usamljenog Jima. Jim je već upoznao
McCullocha, vjerojatno je otad prošlo deset godina, kad su Dan i Alex došli u
London na vikend - Wednesday je igrao protiv Crystal Palacea - a Katelin ih
je natjerala da uzmu psa sa sobom. Ostavili su ga s Jimom cijeli dan, a kad su se
vratili iz Selhurst Parka, McCulloch je sjedio na pramcu, s mornarsko plavom
maramom oko vrata. »On je maskota ovog broda«, objasnio je Jim. »Sjajan
momak. Dovedi mi ga kad god hoćeš, Dan, kad god hoćeš.«
I tako je, nakon toliko vremena, Dan uzeo Jima za riječ i uljepšao mu tjedan.
»Fantastično«, uporno je ponavljao Jim. »Fantastično. Sad ću imati društvo.
Savršeno ćemo se slagati.« Idući dan ispratio je Dana, s McCullochom na uzici, a
McCulloch je gledao za svojim voljenim vlasnikom sve dok ovaj nije nestao s
vidika. Dan je osjećao njegov pogled na svojim leđima sve do Avenije Warwick.
Kad je stigao na Heathrow, ostavio je Alexu glasovnu poruku da ga obavijesti
da ga neće biti kod kuće, iako nije bilo ni najmanje šanse da je Alexa briga za to,

166
 Knjige.Club Books
s obzirom na ritam njegova života u Cambridgeu: učenje, djevojke, koncerti. Ali
bilo je lijepo čuti mu snimljeni glas.
Dan je odmah prizvao u pamćenje inteligentne smeđe oči svojeg sina, njegov
šarmantni osmijeh, raščupanu tamnu kosu. Bili su toliko slični, njih dvojica:
boja kose i očiju, smisao za humor, beznadna ljubav prema Wednesday Sheffieldu
- Alex je sve to pokupio od njega. Da su imali drugo dijete, sličilo bi Katelin, Dan
je bio uvjeren u to. Maleni Kelt ili Keltkinja, blijede puti i crvenkaste kose. Ali
Katelin je htjela imati samo jedno i odluka je na kraju bila njezina, premda,
kako su godine prolazile, Danu bi ponekad nedostajalo to drugo, a možda i treće.
Znao se pitati kakvi bi ispali, što su mogli postati.
Nije imao prtljagu koju treba prijaviti, uvijek je putovao samo s jednom
torbom koja je mogla ići gore, u kabinu; ta platnena torba bila je s njim svugdje,
prošla je i vidjela sve. Imao je kartu u prvoj klasi, koja je uključivala boravak u
modernom, prostranom loungeu, besplatne novine, hranu, vino, pivo.
Međutim, Dan je bio u kontemplativnom raspoloženju pa je samo sjeo u kožni
naslonjač i gledao kroz prozor kako avionsko osoblje sprema kovčege u trbuh
aviona u koji će se uskoro ukrcati. Razmišljao je o toj ludosti koju čini, o tome što
mu ona može donijeti, a što oduzeti. Morao je ponovno vidjeti Alison i uvjeriti se
da su osjećaji što ih je izazvala u njemu čvrsti, ali osim toga nije mogao reći što
točno želi, niti je znao kako će sve to završiti. Bio je svjestan da je sebično od
njega što kreće u potragu za njom, kroz tolike izgubljene godine, samo da bi je
opet vidio i uvjerio se da takva osoba, koja duhom i tijelom tako savršeno
odgovara njegovu duhu i tijelu, uopće postoji. Jednostavno se morao uvjeriti. Da,
to jest bio čin izdaje, ali od svih odluka, velikih i malih, koje su pomogle izgraditi
njegov život, nijedna nije bila toliko važna kao ova da odleti u Adelaide i pronađe
Alison.
Pogledao je ima li novih poruka u mobitelu. Terri mu je poslala informacije
o DJ-evima koje ide slušati. Stigao mu je mail od izdavača, pomaknuli su sastanak
za drugi dan. Radio 6 mu je potvrdio da će emisiju snimati nakon što se on vrati.
I pjesma, od Ali Connor. Otvorio je link i gledao u taj dar, u tu iskrenu, toplu
gestu, i osjetio puls čiste ljubavi prema njoj zato što mu je poslala Pretenderse, i
to baš ovu pjesmu: Go To Sleep. Ljubav, požuda i žaljenje.
Znao je da će ona biti ondje kad on stigne, bio je potpuno siguran u to.
Jednostavno je to osjećao. A znao je da je ona ondje i sada: misli na njega, svjesna
toga da i on misli na nju.

167
 Knjige.Club Books

21

ADELAIDE, JUŽNA AUSTRALIJA

3. VELJAČE 1013.

MICHAEL JE POZVAO neke ljude na večeru, ljude koje je Ali jedva poznavala: Moiru
Thiemann, novoimenovanu konzilijarnu pedijatricu u bolnici, i njezina muža
Grega Goldinga, koji je imao neku visoku funkciju u Ministarstvu zaštite okoliša.
Da ne bi bili samo njih četvero, Ali je pozvala i Cass da im se pridruži, a kako je
Cass trenutačno bez dečka, pozvala je i Tahnee Jackson, da ih ne bude neparan
broj.
»Tahnee Jackson?« Michael je rekao. »To je malo pasivno-agresivno.«
Ali je odvratila: »Zašto? Zato što će se tvoja majka okretati u grobu?«
»Ne, nego zato što si ljuta što mi se ne sviđa tvoj filantropski plan, od kojeg
svejedno ne odustaješ.«
»Michaele, nisam je pozvala da bih nešto dokazivala«, rekla je Ali trudeći se
da joj glas zvuči smireno. »Pozvala sam je zato što smo postale prijateljice«, no
Michael se samo nasmijao i rekao: »Možeš misliti.« Ali mu je na to rekla da
promijeni ton jer počinje zvučati ružno, a on je progunđao kako očito ne može reći
ništa što valja pa će onda šutjeti.
Tako je to često bilo ovih dana s Michaelom, a evo što je bio razlog tomu: Ali
je donirala novac jednom udruženju koje podupire domorodačke glazbenike, a
počela je i financirati karijeru Tahnee Jackson. U isto vrijeme Stella je službeno
odustala od faksa i sad je planirala jednogodišnje putovanje po Europi. Svemu
ovom Michael se žestoko protivio. Protivio se neprekidno, strastveno, intenzivno
- ali onda se morao suočiti s njemu dotad nepoznatim osjećajem neuspjeha jer
njegovo mišljenje nije prevladalo. To mu je bilo teško zato što nije bio naviknut
na neposluh; u tome zbilja nije imao iskustva.
Istina, Stella mu je zadala dosta muka u proteklih nekoliko godina, otkad se u
svojoj petnaestoj godini pretvorila iz slatke djevojčice u veliku buntovnicu, no
Ali se, sve dosad, uvijek slagala s njim, makar mlako. Cijeli njihov zajednički
život lagano se priklanjala njegovoj volji, birala je njegov pogled na stvari. A sad
je čvrsto držala svoju poziciju, branila svoje i Stelline planove i davala njihovoj
mlađoj kćeri svu podršku koja joj je trebala - premda Stelli nije trebalo puno jer
je bila dovoljno odlučna.

168
 Knjige.Club Books
»Tata, smiri se, lako ću se prijaviti opet«, rekla je Michaelu bezbrižno. »Primit
će me drugi put ako sam im se toliko svidjela. Drugi put ću im se sviđati još više,
nakon što skupim malo životnog iskustva.«
Uskoro je kretala u Italiju, sad kad je donijela konačnu odluku da ne ode na
dramsku akademiju. U Adelaideu više nije bilo nikoga s kim se htjela družiti, čak
nije bilo nikoga koga bi htjela susresti u trgovačkom centru ili na plaži. Krajem
mjeseca održavala se velika godišnja zabava, raskošno i formalno događanje u
jednoj kući izvan grada, i silno je željela nestati prije nego što fotografije sa
zabave osvanu na Facebooku. Michaelu ovo nije imalo smisla. Uporno je
ponavljao da će je dramska akademija u Sydneyju odvesti dovoljno daleko od
njezinih demona u Adelaideu. Ali Stella je rekla ne. Htjela je staviti kontinente
između sebe i svoje pogreške; htjela je staviti čitavu hemisferu. Onaj dečko -
kojega još nije htjela imenovati - hvalisao se uokolo svojim osvajanjem u
Victor Harboru, toliko je Stella rekla Ali. Hvalisao se, i time je pokrenuo lavinu
tračeva i ogovaranja, a njezine nekadašnje prijateljice držale su se kao da ona više
nije dobra za njih. »Sve ih mrzim«, rekla je Stella. »Okrutne su i licemjerne. Želim
novi početak, kao da se ništa od ovoga nije dogodilo. Sve ih želim izbrisati.«
»To možeš i u Sydneyju, dušo«, Michael joj je rekao.
»Tata, ne! Koliko ti puta moram ponoviti? Ne mogu to u Sydneyju, moram
pobjeći, treba mi nešto potpuno drukčije od ovoga. Mama me razumije, je li tako,
mama?«
Ali je kimnula glavom. »Potpuno.«
»Baš se čudim«, odvratio je Michael.
Obje su pogledale u njega. Ali je otvorila usta da nešto kaže, a onda se začulo
zvono na vratima.
Stigli su Moira i Greg, prvi su put došli u dom McCormackovih, i donijeli
vino, cvijeće i široke osmijehe, pa je razgovor završio.

Večera je išla naopako od samog početka. Najprije se pojavio onaj vječni problem
kako nekom objasniti tko je Beatriz, jer uvijek je bilo teško pronaći pravi ton da
je se predstavi ljudima koji prvi put dođu u kuću. Michael je običavao reći: »... a
ovo je Beatriz, ona je prava šefica ovdje«, što je nekako uvijek impliciralo da
je istina upravo suprotna: ako postoji šef, to je on, a nipošto Beatriz. Ali bi
najčešće rekla ovako: »Ovo je Beatriz, ona živi s nama.« Međutim, to još uvijek
nije objašnjavalo zašto Beatriz živi s njima. Je li im ona podstanarka? Jesu li je
pokupili s ulice? Večeras su se ova pitanja samo nakratko zadržala u zraku između
domaćina i gostiju jer je Beatriz dala do znanja, u svojem dugačkom i pretjerano
rječitom pozdravljanju, da je ona u ovoj kući jedinstveno korisna. Kad su Moira i
Greg stigli, ona je taman izlazila, išla je na nekakvo druženje u crkvi, sva u
ljubičastom šifonu, ali se još malo zadržala na vratima da ponudi svoje
objašnjenje kako se priprema autentična piri-piri piletina, pa je dala Michaelu

169
 Knjige.Club Books
nepotrebne savjete o tome kako se navedena piletina mora peći sporo i kako se
stavlja umak u meso - s puno peršina, nikad s kistom - a na kraju je napomenula
da obavezno ostave posuđe na stolu jer će to ona riješiti kad se vrati, što je bila
jedina njezina uputa koju će ukućani ignorirati. Kad je ona izišla, nastupio je
kratak trenutak tišine, kao nakon manjeg potresa, a onda je Ali rekla: »Eto,
čestitam vam na detaljnoj i uspješnoj beatrizaciji«, a Greg i Moira su se kratko i
neuvjerljivo nasmijali. Ubrzo se pojavila i Cass, već pomalo »razveseljena«, s
vrećicom u kojoj su zveckale boce vina, a nedugo zatim stigla je i Tahnee, ravno
iz zračne luke.
Stella, koja nije znala da Tahnee stiže, pitala je smije li im se pridružiti na
večeri, i sve je to bilo u redu, osim što se pokazalo da je Greg u ministarstvu vodio
nekakav odjel zadužen za zaštitu od radijacije, a Stella je baš ove godine u školi
imala istraživački projekt o posljedicama radijacije u Maralingi, gdje su se
provodila ispitivanja nuklearnog oružja, a zatim - kako je razgovor odmicao -
pokazalo se i to da je Tahneen djed bio među brojnim Aboridžinima koje su
pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća s vlastite zemlje protjerali bijelci u
vojnim kamionima da bi britanska vlada, u dogovoru s australskom, mogla ondje
provoditi nuklearne eksperimente.
Michael je stajao za roštiljem i pratio kako večer, koju je tako pomno
isplanirao, odlazi kvragu. Pričekao je da Tahnee završi pa je pročistio glas i rekao:
»Piletina je gotova. Sad još samo treba umak. Nadam se da ste svi gladni.«
Sjedili su vani, u sjenici ukrašenoj biljkama penjačicama i malim lampionima
u kojima su gorjele lučice. »Ovo su malo teške teme za ovako krasno okupljanje«,
rekla je razumna i pažljiva Tahnee, a Greg se na to malo opustio - više nije
izgledao kao da mu je nelagodno. Michael je počeo premazivati piletinu umakom
piri-piri koji je Beatriz za tu svrhu pripremila, s predanošću i koncentracijom
doktora.
»To su bila puno drukčija vremena«, rekla je Moira. Ove večeri govorila je
samo u klišejima, ali Greg ju je sada zadovoljno pogledao i potvrdno kimnuo, kao
da je ta njezina izjava svima pružila vrlo dubok uvid.
»Tako je«, rekao je.
»Da, da, drukčija«, ubacila se Stella. »Pa je bilo u redu da Velika Britanija
pretvori dio Južne Australije u radioaktivnu pustinju.«
»Ah, da«, Greg je dodao, ignorirajući njezin borbeni ton. »Hladnoratovske
vrijednosti.«
»Prije bih rekla da se Australija uvlačila u dupe Britancima«, nastavila je
Stella. »I nitko nikad nije odgovarao za to.«
»Zemlja je sad očišćena, znaš, Stella«, rekla je Moira.
»Tako je«, dodao je Greg. »Čišćena je u više navrata. Da, još uvijek postoji
mala doza rizika, ali zadovoljili smo međunarodne smjernice.«

170
 Knjige.Club Books
»Razgovarala sam s jednim čovjekom koji mi je rekao da se plutonij smatra
opasnim još stotinama tisuća godina«, rekla je Stella. »Eto, samo kažem.«
»Stella, bi li otišla po salatu?« upitao je Michael.
Stella mu je uputila pogled, ali je smjesta ustala i otišla u kuhinju, a Tahnee
je rekla: »Moj djed je to znao bez ikakvog razumijevanja atomske fizike.«
»Kako to misliš?« upitala je Cass.
Cass se zabavljala bolje nego što je očekivala. Voljela je ovakve napetosti za
stolom, bila je to lijepa promjena; po njezinu mišljenju, tim večerama kod
McCormackovih dobro dođe nuklearnog goriva u dupetu da stvar poprimi malo
akcije. Nije imala ništa protiv Michaela McCormacka - da, bio je uštogljeni snob,
ali na večerama je uvijek posluživao samo najbolje vino i bio je daleko bolji od
one stare lopovčine od svojeg oca. Ipak, voljela je imati Ali samo za sebe. Uvijek,
svaki dan. Pokazala je svojoj prijateljici na bocu crnog pinota, no ona se tugaljivo
nasmiješila i odmahnula glavom jer je obećala Tahnee da će je voziti kući u Port
Adelaide nakon večere. Ali zato je Greg pogurao svoju čašu da mu natoči još,
a Moira se namrštila i rekla: »Ah, vidim da ću ja morati voziti.«
»Razumio je da je zemlja zatrovana«, Tahnee je objasnila. »To su znali svi,
cijela njegova obitelj, još godinama nakon što je područje proglašeno sigurnim za
lov. Znao nam je reći da su klokani bili žuti iznutra.«
Ali je pitala: »Gdje je tvoj djed otišao kad se to događalo?«
Tahnee je slegnula ramenima. »Sve su ih smjestili u nekakve rezervate. A to
je pokrenulo novi niz problema.«
»Sve ti to piše u mojem referatu, mama.« Stella se vratila sa salatom.
»Isuse«, rekla je Cass. »Žuti klokani.«
Greg je rekao: »Gledajte, ja ne opravdavam ono što se tamo dogodilo«, a
Michael, koji je upravo donio za stol pladanj sjajne, pečene piletine, dodao je:
»Naravno, Greg. Pa to je bilo 1956., puno prije tvojeg vremena.«
Tahnee je pročistila glas i rekla: »Život Aboridžina uništen je daleko prije
pedeset šeste, Michaele.«
»Da, da, da, naravno,« brzo je odvratio Michael, »sad navalite, ljudi, slobodno
se poslužite.«
»Michaele, ovo izgleda predivno«, rekla je Moira. Međutim, Moira je -
mršava kao čačkalica, ravnih, praktički konkavnih prsa ispod tanke haljine - samo
gledala u piletinu i nije uzela ni komadić. No zato je Greg uzeo dvostruku porciju
i poslao pladanj dalje.
Miris češnjaka i čilija primamljivo je strujao zrakom. »Ah, ima li ičeg boljeg
od dobro začinjene piletine? Ovo je kao u KFC-u.« Nitko se nije nasmijao na ovo,
osim Ali i Stelle.
»Beatriz uvijek kaže da se to mora jesti prstima«, rekla je Stella. »Ali tata nam
to brani, je l’ da, tata?«

171
 Knjige.Club Books
»Hej, samo izvoli, Stella, to je sada tvoj novi đir, zar ne?« Michael se smiješio
dok je govorio, ali svi su mogli čuti hladan ton u njegovu glasu.
Ali je pogledala u svojeg muža i vidjela da su mu usta stisnuta u onu tanku
liniju koja ukazuje na nezadovoljstvo. Osjetila je tračak krivnje što je pozvala
Tahnee i Cass na večeru kad je Michael naumio da to bude zbližavanje s Moirom
i Gregom, ali krivnju je vrlo brzo zamijenio prkos. Moira je na tanjur stavila samo
salatu, no činilo se da je s time sasvim sretna. Jedino je Michael večeras patio, a
uzrok tome nisu bile ni Tahnee ni Cass, nego Stella.
»Odlučila sam da neću ići na dramsku akademiju u Sydneyju«, Stella se
obratila gostima. »Na to se moj tata referira s ovim ‘samo izvoli’.«
»O, stvarno?« rekla je Moira i pristojno gledala čas u Stellu čas u Michaela,
ali nije dobila dodatno objašnjenje ni od jednog ni od drugog.
»Ide na putovanje po Europi«, Ali se ubacila u ovu prazninu. »Mala promjena
plana.«
»To je glupost, eto što je«, rekao je Michael.
»Italija, Francuska, Španjolska, Portugal«, rekla je Stella brojeći na prstima,
koji su bili ljepljivi od piri-piri umaka. »Možda i grčki otoci. I Maroko.«
»Maroko?« ponovio je Michael za njom. »Otkud sad to?«
»Pa, evo, sad mi je palo na pamet.«
»Predivno«, rekla je Moira. »To je fascinantna zemlja, je l’ da, Greg?«
Greg je samo kimnuo glavom jer je imao osjećaj, točan osjećaj, da je najbolje
da ne iskaže nikakvo mišljenje o Maroku u ovom trenutku.
Tahnee je rekla: »Dobra odluka, Stella, treba raširiti krila, vidjeti svijet,
iskusiti druge kulture. Ja nikad nisam putovala dalje od Australije.«
»E, to će se sada promijeniti«, rekla je Ali. Stavila je ruku oko njezina ramena
i dodala: »Tahnee Jackson, talent kakav se rijetko viđa. Gledajte ovamo, svi.«
Moira je rekla, malčice otrovno: »Oh, Greg itekako gleda.« To je bila istina
pa je Greg brzo odvratio pogled i pokunjeno se nasmiješio. Ali on nije bio jedini;
svi su bili svjesni Tahneene hipnotičke privlačnosti, jednostavno je privlačila
pažnju.
»Tahnee, hoćeš li nam večeras nešto otpjevati?« Moira je upitala.
»Ona je gošća ovdje, Moira, a ne zabavljačica«, rekla je Stella, na što su
Michael i Ali, ujedinjeni nad nepristojnim ponašanjem svoje kćeri, viknuli:
»Stella!« Stella je podignula ruke u vis kao da se predaje i rekla: »Dobro, dobro,
smirite se. Moira, ispričavam se.«
»Rado bih vam nešto otpjevala,« rekla je Tahnee, »ali glasnice su mi
iscrpljene od sinoćnjeg koncerta.« Nasmiješila se Moiri, koja kao da se malo
opustila pod njezinim toplim pogledom. »Bilo je dosta zahtjevno.«
»Gdje si nastupala?« upitao je Michael, a onda mu je sinulo da je to već trebao
znati, da mu je Ali to sigurno bila rekla, samo što je on - zbog nedostatka pravog
172
 Knjige.Club Books
zanimanja nije slušao. Opet. No Ali je pustila da to prođe, a Tahnee je odgovorila:
»Na malom festivalu pored Melbournea. Pjevam na mnogo festivala ove godine.«
»Voljela bih da sam mogla doći«, rekla je Ali. »Dogodine, možda.«
»Eh, ona dogodine neće pjevati po festivalima,« rekla je Cass, »nego u
Americi, Velikoj Britaniji, imat će turneje.« Tahnee je na to samo rekla: »Korak
po korak, daleko sam još od toga.«
Ali ju je pohvalila kako je mudra djevojka, a ona je njoj zauzvrat poslala
poljubac. Michael ih je gledao i zapitao se otkud ta velika ljubav između njih, ta
sestrinska povezanost, a tek su se upoznale - Tahnee je bila tako opuštena za
njihovim stolom, a Ali se prema njoj ponašala kao prema staroj prijateljici.

Moira i Greg otišli su rano, malo prije devet, s potpisanim primjerkom Aline
knjige pod rukom. Obećali su da će poslušati Tahneen debitantski album kad
iziđe.
»Simpatični ljudi«, Ali je rekla Michaelu iako uopće nije mislila tako. Bili su
joj dosadni, pogotovo Moira, koja je grickala salatu i brzo prekrivala rukom čašu
svaki put kad bi boca kružila stolom.
Michael si je natočio još čašu crnog i rekao: »Onda je šteta što su morali sve
ono slušati.« Cass mu je na to dobacila: »Daj, Mike, ne budi sroljo«, a to nije
nimalo pomoglo situaciji. Michael je uzeo svoju čašu i rekao da ide staviti posuđe
u perilicu, a Cass je ponjušila zrak i pitala, glumeći šapat: »Vidi li još tko
gorućeg mučenika?« Ali joj je rekla da začepi gubicu pa je predložila Stelli da ode
u kuhinju pomoći tati, možda ga malo oraspoloži. Tako će se iskupiti, rekla je,
zato što se ružno ponašala za večerom.
»Nisam se ponašala ružno,« Stella je odvratila bezbrižno, »nego samo
kontroverzno«, ali je svejedno otišla za Michaelom u kuhinju zato što je cijela
obitelj McCormack, pa tako i najmlađa članica, uvijek vodila računa o tome da
Beatriz ne dočeka prljavo posuđe.
»Ajme, Greg«, rekla je Cass. »Kakva dosada od čovjeka.«
»Bio je zabavniji od Moire«, rekla je Ali. »On barem zna prepoznati tanjur
dobre hrane kad ga vidi. Oprosti, Tahnee, nije mi bila baš dobra ideja što sam te
dovukla ovamo.«
»Ma ne, uopće mi nije bilo loše«, rekla je Tahnee. »Bilo je... zanimljivo.«
»Jeste li joj vidjeli tanjur?« pitala je Cass. »Dva lista salate, pola kriškice
krastavca, kriška rajčice, bez dresinga. Je li ono bila anoreksija u akciji?«
Ali je odmahnula glavom. »Nemam pojma. Tako se činilo.« Izvukla je iz
džepa mobitel i listala notifikacije dok je govorila.
»Teška samokontrola, u najboljem slučaju.« Nije bilo ničega od Dana. Prema
njezinoj računici, prošla su već četiri dana a da nije ništa poslao. Bilo je teško
znati točno, zbog te lude vremenske razlike, njemu je nešto bilo danas, a njoj

173
 Knjige.Club Books
jučer, ali u svakom slučaju činilo joj se da je prošlo previše vremena bez ijedne
pjesme, bez odgovora na njezine Pretenderse. To ju je mučilo više nego što si je
htjela priznati.
Cass i Tahnee su čavrljale o festivalu na kojem je Tahnee sinoć pjevala i o
festivalima koji je čekaju do kraja godine, u Sydneyju i Perthu. Imala je novi tim
menadžera, profesionalce koji će unaprijediti njezinu karijeru. Bilo joj je čudno,
rekla je, nakon što se godinama snalazila sama, a sada su uz nju bili Donal i Darcy,
i veseli roadieji koji će joj spremati opremu. Ali je, malčice odsutna mislima zbog
Dana, tek napola slušajući ovaj razgovor, pitala tko je Darcy. Tahnee joj je rekla
da je to Donalova pomoćnica, a Cass je pak pitala tko je Donal. Tahnee se
nasmijala. »Moj menadžer«, rekla je.
»Eh, ti ćeš postati glavna zvijezda ovdje«, rekla je Cass. Pogledala je zatim u
Ali i vidjela joj zabrinutost na licu. »Je li sve okej?« pitala ju je.
Ali je podignula pogled s mobitela i spremila ga natrag u džep. »Da, da,
naravno«, rekla je, a u sebi je mislila Dan Lawrence, reci nešto.
Tahnee je zijevnula i protegnula se kao mačka. »Prebijena sam«, rekla je.
»Dođi, draga«, rekla je Ali i ustala. »Imala si dug dan, vozim te kući.«

Cass je bila željna još zabave i društva pa je zamolila prijevoz do Ulice Hindley.
Nakon što su je ostavile ondje, Ali i Tahnee nastavile su se voziti u tišini, prema
zapadnom dijelu grada, ususret drukčijem svijetu. Bio je to svijet koji se jako
svidio Ali kad je tek stigla u Adelaide - tu je bilo pristanište brodova, s lučkim
skladištima i starim brodarskim poduzećima, gdje su još živjeli duhovi pomorske
prošlosti ovog grada. Port Adelaide. Ali se ovdje uvijek osjećala kao kod kuće,
puno više nego u gospodskom i samodopadnom North Adelaideu. Bilo je nečega
ovdje - možda je to bio miris industrije, radničkog duha i velikih pothvata - što
se obraćalo njezinoj urbanoj duši. Michael se nasmijao kad mu je, prije mnogo
godina, predložila da kupe ovdje stan, nešto staro, s visokim stropovima i
ogromnim prozorima koji gledaju na more, što će preurediti u svoj dom. To je
bilo prije nego što su mu umrli otac i majka, kad je Ali smatrala da je život u
roditeljskom domu nešto neprirodno i čudno, nešto što odraslog čovjeka svodi na
malo dijete. Na kraju je shvatio da se ona ne šali, no svejedno nije podržao ideju
o preseljenju u Port Adelaide. Umjesto toga skrasili su se u Norwoodu, koji nije
bio nimalo nalik na ovu lučku četvrt, ali je vjerojatno bio bolje mjesto, prepuno
mladih obitelji, modernih kafića i širokih ulica gdje su Thea i Stella učile voziti
bicikl i igrale se s djecom iz susjedstva. Kuća nije bila onako impozantna i
raskošna, nego je bila baš onakva kakva treba biti, i Ali je ondje uživala, no samo
nakratko - živjeli su tamo tek tri godine zato što je u to vrijeme umro James, a
Margaret je zakoračila u proces umiranja, i Michaelu je nedostajala ta
grandiozna kuća, i vrtovi, i bazen. Netko mora živjeti ondje, rekao je, a nije htio
da to budu njegova braća ili - ne daj Bože - neki stranac. Kuća je bila bliže školi,
rekao je, i zar nije da Thea i Stella više vole biti u North Adelaideu, gdje imaju
174
 Knjige.Club Books
bazen i gdje su im parkovi blizu? Kad je to tako predstavio, djevojčice su se
morale složiti, a Ali je, poražena, pristala na neizbježno. Prodali su jednokatnicu u
Norwoodu i vratili se mjestu kojem je Michael pripadao, ali ondje je barem bila
Beatriz: čekala ih je sa strpljenjem žene koja je cijelo vrijeme znala da će se
odbjegla obitelj vratiti kući. Doduše, Ali taj povratak u sjedište McCormackovih
nije mogla nazvati žrtvovanjem i znala je da se ne može žaliti. I nije se žalila.
Nije htjela biti nezahvalna. Jedino je ponekad imala osjećaj, zato što je Michael
uvijek bio tako nepopustljiv u svojim odlukama, da živi tuđi život, a ne vlastiti.
Ali je ostavila Tahnee kod njezine zgrade, uvjerila se da je ušla, a onda se
polukružno okrenula na cesti i krenula natrag kući. Čula je da joj je stigla poruka,
ali mobitel joj je bio u pretincu u suvozačevim vratima, a i znala je da je to Cass,
sigurno joj piše da je odmah nazove, pa nije žurila pogledati na zaslon. Izvadila
je mobitel tek kad je stigla na iduće crveno svjetlo na semaforu. Dan Lawrence ti
šalje poruku. Olakšanje ju je doslovce prelilo: tekuće, zlatno, neopisivo, čisto
olakšanje. Znala je da nije trebala sumnjati u njega. Trebala bi biti više kao
Beatriz, pomislila je, i vjerovati u višu silu, vježbati iscjeljujuće umijeće
strpljivosti. Stala je sa strane i ugasila auto da u miru otvori poruku. Poslušat će
odmah njegovu pjesmu, pomislila je, ushićena i presretna, poslušat će što god joj
je poslao i pustiti da je ti zvuci prate sve do kuće, no nije bilo nikakve poveznice
na pjesmu. Bila je samo poruka. Hej, Alison, ja sam u baru hotela Exeter u Ulici
Rundle. Čuvam ti mjesto, xxx.
Čitav svijet oko nje - automobili, benzinske postaje, kafići, restorani, ljudi...
sve se pretvorilo u bujicu beskonačnosti koja je otjecala sve dalje od nje i nestajala
u vodopadima, sve dok se nije povukla, a ona ostala sama na cesti, drhtavih ruku,
ubrzanog pulsa. Gledala je u nevjerici u riječi ispisane na zaslonu, ali one se nisu
mijenjale, nisu se otopile, nisu bile plod njezine mašte. Ostale su gdje jesu, a ispod
je pisalo i vrijeme, 22:17. Sad je bilo točno 22:20, prošle su tek tri minute otkad
ih je on napisao, s barske stolice u Ulici Rundle. Ona je bila tu, u Adelaideu, a
on je došao k njoj.
Nemoj paničariti, rekla je samoj sebi. Nemoj paničariti, nemoj ovo zaribati,
nemoj se sakriti, nemoj pobjeći, nemoj ga razočarati, nemoj, nemoj, nemoj
zaboraviti disati.

Nije trebala razmišljati, ali nije mu ništa odgovorila. Poslala je Michaelu poruku
da je još s Tahnee, da će doći malo kasnije jer imaju neke stvari o kojima moraju
raspraviti, a ta savršeno prihvatljiva laž došla joj je tako lako da ju je trebalo biti
sram. Međutim, osjećala je samo ushit i nevjerojatnu odlučnost. Pobijedila je
drhtanje, maknula ruke s volana i natjerala se da duboko diše, pa se pogledala u
retrovizor, i sada je jednostavno odgovarala na zapovijedi svojeg srca, i njegova.
Vraćala se kući, u pravom smislu riječi. Nije mislila o tome kako je on došao
ovamo, kakav je rizik poduzeo, i koliko je bila luda ta ideja da se stvori ovdje
nenajavljen. Ne, nije preispitivala zakone ove neumoljive sile; na koncu, svijet se

175
 Knjige.Club Books
može prijeći u jedan dan i jednu noć, a njih dvoje morali su se vidjeti, morali su
biti u istom gradu, u istoj prostoriji, morali su razgovarati i dodirnuti jedno drugo
- nisu mogli provesti ostatak života u izmjenjivanju pjesama kroz virtualni
prostor. Ova misao držala ju je tih dvadesetak minuta koliko joj je trebalo da
stigne do East Enda i parkira auto, a onda je, kad se približila poznatom sjaju finog
starog hotela Exetera, pomislila: stani malo pa unutra je Daniel Lawrence.
Nekoliko trenutaka bila je kao skamenjena, iako joj je ruka već posezala za
kvakom. Stajala je na stepenici pred vratima, zamrznuta u vremenu, začarana, a
mladić iza nje pristojno ju je pitao ulazi li ili izlazi, pa ju je zaobišao i
otvorio vrata, i Ali je ugledala Dana, ugledala ga je odmah, prepoznala ga je
odmah, iako on nije vidio nju jer je unutra bila svirka uživo i gledao je u bend, a
ne u vrata: gledao je u bend, s pivom u ruci, i čekao Alison kao da to radi već
cijeli život.
Ali je bila tako sigurna u njega. Ušla je kroz otvorena vrata, prišla mjestu gdje
je on stajao, naslonjen leđima na šank, a on je okrenuo glavu prije nego što mu se
obratila, kao da je osjetio da je ona tamo. Nasmiješio joj se. Samo to, osmijeh, ali
taj osmijeh bio joj je toliko poznat i mio da se nasmijala. Bila je ispunjena
ljubavlju i čuđenjem. Daniel je odložio čašu na šank. Gledali su jedno u drugo,
njegov pogled pretraživao je njezino lice.
»Ne mogu vjerovati da si to ti«, rekao je pa ju je primio za lice, podignuo
prema svojem i poljubio, vrlo nježno, pažljivo, u usta. »Eto«, rekao je i odmaknuo
se da je pogleda, ali ona mu se opet primaknula, toliko da su im se doticala tijela.
Privukla je njegovu glavu k sebi i ponovno su se ljubili, a zatim je, kad je poljubac
završio, spustila glavu na njegovo rame i udisala miris njegove tople kože, a on
ju je obujmio rukama, i stajali su tako neko vrijeme, kao dvoje brodolomaca,
sretni što su tu gdje jesu.

176
 Knjige.Club Books

22

ADELAIDE, JUŽNA AUSTRALIJA

3. VELJAČE 2013.

U KUTU JE BIO PRAZAN STOL, daleko od gužve. Ali je zalazila u ovaj bar, poznavali
su je ovdje, a ipak je stajala točno ispred šanka i ljubila se s Danom Lawrenceom
kao da imaju čitavo mjesto samo za sebe. Bacila je oko na gomilu dok joj je
konobar pripremao bocu Shiraza i dvije čaše, ali nije bilo poznatih lica, nije bilo
očiju punih nevjerice ili osude, jedino joj je mladi konobar na šanku namignuo,
na pomalo napuhan i drzak način, ali ona ga je oštro pogledala, uzela vino i čaše
i zaputila se prema stolu gdje ju je čekao Daniel. »Prelijepa si, ljepša nego što
imaš pravo biti«, rekao joj je.
Ali nije ništa rekla, samo je sjela pokraj njega i gledala ga, upijala ga.
»Ostao si isti«, rekla je. »Malo si ostario, naravno, kao i ja, ali dobro to nosiš.
Prepoznala bih te svugdje.«
»A ti si Australka«, rekao je on. »Tvoj naglasak... kao da slušam Kylie.«
Ali se nasmijala pa im je natočila vino i podignula čašu. »Živio, Daniele.«
»Živjela, Alison.«
Otpili su gutljaj, gledajući jedno u drugo.
»Došao si u Adelaide«, rekla je. »Mislim da je to nešto najljepše što je netko
učinio za mene.«
Daniel se nasmiješio i rekao: »Čuj, bio sam u Hong Kongu poslom pa...«
Ali se nasmijala. »Što bi učinio da nisam bila ovdje?« pitala ga je.
Posegnuo je rukom i zataknuo joj pramen kose iza uha. To je bila gesta tako
uobičajene, svakodnevne intimnosti da je odmah osjetila tugu za svim onim
trenucima koje su propustili. »Znao sam da ćeš biti«, rekao je. »Osjećao sam to u
kostima.«
»Tako je lijepo vidjeti te«, rekla je.
»I tebe.«
»Ali ovo je ludo, potpuno ludo, je l’ da?«
»Da«, rekao je Dan. »I ne.«
Sjedila je u Exeteru s Danielom Lawrenceom, sa svojom prvom ljubavi, s
mladićem koji ju je poznavao dok je još bila Alison Connor, sa svojim dečkom iz
Nether Edgea, koji je imao sezonsku ulaznicu za utakmice Sheffield Wednesdaya,
177
 Knjige.Club Books
divnu obitelj i neobičnu strast prema snimanju kompilacija; ta činjenica, tako
nevjerojatno jednostavna, bila joj je poput čuda. Osjećala se kao da je u oblacima
i malo joj se vrtjelo u glavi.
»Alison? Jesi li dobro?«
»Da. I ne«, rekla je, kao i on maloprije.
Dan ju je pogledao s nježnim zanimanjem, pustio je da mu oči lutaju linijama
njezina lica.
»Mislila sam da ću naučiti da te potpuno zaboravim«, rekla je.
»Ja sam bio uvjeren da jesi.« Nasmiješio se, odložio čašu, prekrižio ruke.
»Bila si najveća bjegunka u povijesti. Znaš, imali smo koncert taj dan. Mogli smo
postati slavni, ti si bila naša pobjednička karta, naša Chrissie Hynde, naša Debbie
Harry.« Ton mu je bio vedar dok se šalio o njihovoj prošlosti, ali pogrešno
je protumačio njezino raspoloženje, njoj nije bilo do šale. Odjednom joj je sve
bilo previše, doslovno ju je zaskočilo sve ono poznato: njegov glas, njegov
naglasak, način na koji spusti glavu dok gleda u nju, linija njegove brade,
jagodice, oblik očiju. Bio je ovdje, on, njezina druga polovica, dio nje koji je
nedostajao. Osjećala je olakšanje, ali i tugu; nije namjeravala plakati, no suze su
joj došle previše brzo i pritajeno pa ih nije stigla zaustaviti.
»Alison«, Dan je rekao i zagrlio je. »Oprosti. Baš sam kreten. Svjestan sam
koliki ti je ovo šok, a svejedno blebećem kao idiot.« Prestao je govoriti i poljubio
je u tjeme. »Još uvijek mirišeš isto«, rekao joj je u kosu.
»I ti. Tako sam sretna što ponovno slušam glas i osjećam tvoje ruke kako me
grle. Ovo je predobro.«
»Alison«, rekao je opet.
Odmaknula se i pogledala u njega, a on joj je obrisao preostale suze s lica.
»Što bi htjela raditi?«
»Raditi?«
»Da. Sada, sutra, preksutra. Što bi htjela raditi?«
»U ovom trenutku želim samo popiti ovu bocu vina s tobom«, rekla je.
»Odlično.«
»A onda ću ostaviti auto ovdje i uzeti taksi do kuće.«
»Aha.« Ovo nije zvučalo tako dobro.
»I sutra ujutro ću se ponovno naći s tobom, ovdje, u Ulici Rundle.«
»Dobro.« Da, ovo je bilo bolje, puno bolje, iako ju je očajnički htio odvesti u
svoju hotelsku sobu, skinuti joj odjeću, provesti noć s njom, na njoj, pod njom.
»Moramo razgovarati«, rekla je.
»Naravno. A ima li šanse da te se malo dočepam nakon toga?«
Zabacila je glavu i nasmijala se, a on je gledao u taj divni vrat. Sjetio se koliko
ju je volio nasmijavati i koliko se rijetko smijala onda kad ju je poznavao, kad je

178
 Knjige.Club Books
imala šesnaest. »Stalno mislim kako ćeš nestati, Alison«, rekao je. »Da ćeš nestati
ovog trena, ispariti kao duh.«
»Neću«, rekla je, odmah ozbiljna. Primila ga je za ruku.
»Tražio sam te, znaš. Kad si nestala. Tražio sam te. Nisam znao gdje živiš, i
to me gotovo ubilo, sramio sam se što to nisam znao. Ali znao sam da si negdje u
Attercliffeu, i tvoju kuću nije bilo teško pronaći čim sam počeo ispitivati ljude
okolo poznaju li Alison Connor.«
Alison je sada bila vrlo blijeda, i tiha. Dan joj nije htio zadavati bol i izvlačiti
ružnu prošlost, ali nikad u životu nije toliko patio kao onda kad ga je ostavila, a
dandanas ne zna zašto je otišla. »Našao sam ti mamu.«
Ali je povukla ruku s njegove; osjetila je hladan znoj ispod košulje i staro,
poznato stezanje u grlu i želucu, stezanje koje joj nije dalo disati. Mogla je vidjeti
Catherine, golih nogu punih modrica, u kratkoj suknji, s dekolteom koji jamči
nekoliko besplatnih pića i ustajalim mirisom cigareta, prolivenog pića i urina. I
mogla je vidjeti Daniela, tog prelijepog dečka, kako pokušava izvući nešto
smisleno iz nje, pokušava složiti dijelove priče koju nikad neće moći sasvim
razumjeti.
»Nije mi pomogla«, rekao je Dan. »Nije mogla.«
Ali je odmahnula glavom, kratko, gotovo neprimjerno, ali taj pokret je
otkrivao svu žalost i jad. »Možemo li prestati govoriti o ovome?« pitala je.
»Zasad?«
Dan je slegnuo ramenima i zagledao se u čašu. Smatrao je, zapravo, da bi
vrijeme za razgovor trebalo biti upravo sada, jer već predugo čeka objašnjenje.
Međutim, osjećao je njezinu uznemirenost - bila je opipljiva, doslovce - a koliko
se sjeća susreta s Catherine Connor, mogao je razumjeti da je to bila majka koju
bi čovjek rado zaboravio. Peter je bio pristupačniji, u tim očima bilo je ljudskosti.
Ali bio je napet, činilo se da se izmotava, neprestano je pogledavao u vrata, u
prozor, u Catherine, kao da se nečega boji. Ipak, ponudio je Danielu čašu vode i
posjeo ga prije nego što mu je rekao da je Alison otišla zauvijek.
»Pisala sam ti«, rekla je Ali. Dan je bio zbunjen, začuđen.
»Pisala si mi? Kada?«
»Otprilike tri mjeseca nakon što sam otišla. Tada sam već bila u Parizu i
poslala sam ti tri pisma, čim sam imala stalnu adresu. Mislila sam da ćeš se možda
pojaviti, ili da ćeš mi barem odgovoriti, a onda sam shvatila da me vjerojatno
mrziš.«
»Alison, Bože mili, Alison. Da sam dobio pismo od tebe, ništa me ne bi
spriječilo da dođem k tebi.«
»Znači, pisma uopće nisu stigla?«
»Ne znam. Tada sam već bio u Durhamu i pokušavao biti student.« Sjetio se
one uzaludne prve godine i bolnog osjećaja gubitka koji je donio sa sobom iz
Sheffielda.
179
 Knjige.Club Books
»Ali moja pisma... je li ti mama ikad prosljeđivala poštu na faks?«
»Da«, rekao je. »S vremena na vrijeme. Uobičajene stvari koje je trebalo
potpisati i staru prljavu razglednicu od Keva Cartera.«
»Ali ništa od mene?«
Gledali su se.
»Mislim da mi nije vjerovala«, rekla je Ali.
»O, Bože.«
»Mislim da me smatrala problematičnom.« Sjetila se onog poslijepodneva u
srpnju kad je Marion Lawrence vikala za njom na ulici. Ima li nešto što moj Daniel
treba znati?
»Nije mi poslala tvoja pisma.« Danu je mozak počeo ubrzano raditi,
pokušavao je iznova presložiti pojedinosti iz prošlosti.
Sve bi bilo drukčije, sve! Bilo bi drukčije za njega, za Alison, za njihovo
mjesto na ovom svijetu. Alison je bila njegov san u tehnikoloru, njegova žuta
podmornica, njegov smisao života, a onda, godinama poslije, sve boje bile su
nestale, a on je bio bačen u crno-bijeli ponor. »Sjećam se kako mi je govorila da
je najbolje da te zaboravim«, rekao je. »Kad si otišla, a ja te nisam mogao pronaći,
rekla je da joj se čini da imaš velikih problema i da je najbolje da zaboravim da
sam te uopće poznavao. Ja sam joj rekao da odjebe, a ona je poludjela, počela
plakati i urlati od bijesa. Nikad je nisam vidio takvu. S druge strane, ja joj nikad
prije toga nisam rekao da odjebe i morao sam joj se stoput ispričati. Tata se bio
sakrio u golubinjak, nije izlazio puna dva dana.«
Alino lice se smekšalo. »Bill... Jako sam ga voljela.«
»I on je tebe volio. Vjerojatno te još voli, iako jedva da išta govori ovih dana.«
»Daniele, tako mi je žao. Nisam te htjela povrijediti, ali morala sam pobjeći.
Ne od tebe, naravno, nego od svega drugog.«
»Izgledala si jako sretno noć prije, u klubu rudara u High Greenu.«
Ali je zašutjela. Nitko na svijetu ne zna što je sve pretrpjela te strašne subote
kad joj je Martin Baxter zauvijek promijenio život. Ta noć u High Greenu
pripadala je nekom drugom vremenu, drugoj zemlji, a nakon toga, još dugo nakon
toga, Alison se osjećala ukaljanom, posramljenom.
»Oprosti«, rekao je Dan. »Nisam ti mislio ništa prigovarati.«
»Ne, ne, u redu je. Postoji objašnjenje iza svega toga, ali sada ne mogu pronaći
riječi.«
A ti si spisateljica, pomislio je Dan. Zapitao se koliko mračna mora biti
njezina priča, no nije ništa pokazao, samo se nasmiješio i rekao: »Drugi put,
onda.«
»Je li ti mama rekla da sam te tražila taj dan?« upitala je Ali odjednom. »Te
subote kad si bio u Manchesteru?«

180
 Knjige.Club Books
»Nije. Rekao mi je tata. I rekao je da si bila jako uznemirena i da si samo
otrčala. Bio je zabrinut, jako zabrinut.«
»Znam«, rekla je Ali. »Znam, i žao mi je. Jednostavno sam te morala vidjeti.«
»Ali valjda si znala da me neće biti doma?«
Odmahnula je glavom pokušavajući otjerati to sjećanje. »Bila sam zaboravila.
Joj, toliko je toga što ne znaš, tako da ne krivim tvoju mamu, ona je mislila da
nisam baš čista u glavi.«
»Ali ja je krivim!« rekao je Dan. »Nakon toga se sve promijenilo.«
Ali je kimnula glavom pa se nagnula prema njemu i nježno ga poljubila. Bila
je ispunjena kajanjem, suosjećanjem, žaljenjem, ali dopustila je samoj sebi da
uživa u ovom osjećaju pripadanja. Znala je točno što je pronašla u Danu
Lawrenceu i znala je koliko joj je to važno.
Otpila je još malo vina; gledala je u njega, i on je gledao u nju. »Znaš, kad si
mi poslao onu prvu pjesmu, i to baš onu pjesmu... To je bila čista genijalnost.«
Dan je polako kimnuo glavom, kao da se slaže.
»Zato smo ovdje«, dodala je.
On je ponovno kimnuo.
»Uhodila sam te na internetu nakon što si mi je poslao«, rekla je.
»Pa naravno da jesi«, rekao je. »Tko ne bi?«
»Znam što radiš, što si postao, što si sve napisao, gdje živiš, s kim živiš.«
»Eto.«
»Katelin, Alex i McCulloch.«
»Michael, Thea i Stella.«
»Naši voljeni.«
»Naši drugi voljeni«, ispravio ju je Dan.
Zavukla je prste u njegovu kosu, polako, kao da su joj prsti češalj. Imala je
osjećaj da će se raspasti od nježnosti koju osjeća prema njemu.
»Samo sam ti jedanput rekla da te volim. Ti si tada čvrsto spavao, nisi me
čuo.«
»Zao mi je zbog toga«, rekao je. »A jesam li ja tebi kada rekao da te volim?«
Odmahnula je glavom.
»Evo, volim te«, rekao je. »Volim te. Uvijek sam te volio i uvijek ću te
voljeti.«

Razgovarali su sve dok se nisu upalila svjetla, svjetla koja bi i mrtve probudila, i
shvatili su da u baru više nema nikoga osim njih dvoje. Momak za šankom, onaj
s vragolastim, znalačkim pogledom, pozdravio ih je na izlazu i rekao »čvrsto
spavajte«, tonom koji je sugerirao da on dobro zna da za njih dvoje noćas neće
biti spavanja. Eh, ali prevario se - Ali je išla kući. Zajedno su prešli kratku
181
 Knjige.Club Books
udaljenost do stajališta za taksije u Ulici Pulteney pa su pričekali da se jedan
pojavi, a pritom se nisu dodirivali, stajali su malo razdvojeni, s blagim osjećajem
nelagode što su opet zajedno, kao da ta promjena okoline iz intime prepunog bara
do ponoćne tišine na ulici - na neki način mijenja pravila igre. S hrpe deka pored
vrata jedne trgovine gledao ih je stari domorodac prašnjavog lica i svijetlih očiju.
Negdje u daljini toplu noć zaparala je policijska sirena. Kad je stigao taksi, Ali je
kroz otvoren prozor rekla vozaču svoju adresu, a zatim se još jedanput okrenula
prema Danu.
»Budi u Exeteru sutra u podne, može?« rekla je. »Spakiraj stvari i ponesi sve,
trebat će ti.« Ušla je u auto, a Dan je zatvorio vrata za njom, otpuhnuo joj poljubac
i gledao kako se udaljava. Očito je ostavljao dojam napuštenog čovjeka, jer je onaj
starac koji je sjedio ispred vrata trgovine podignuo u zrak svoju bocu ruma
i ponudio mu piće za utjehu.
»Hvala ti, prijatelju,« rekao je Dan, »ali ne bih.« Doduše, zadržao se još malo
pokraj njega jer je prepoznao u tom čovjeku bratsku solidarnost i nije htio ispasti
nepristojan i grub. Starac mu se pohlepno zagledao u oči, kao da u njima vidi mali
otisak Danove duše. Nije, međutim, izrekao nikakvu spoznaju, nije iskazao ni
odobravanje ni neodobravanje, niti se činilo da je stvorio ikakav zaključak. Samo
je gledao u Dana neko vrijeme, a onda je odjednom izgubio zanimanje. Zagledao
se u drugom smjeru, otpio dugačak gutljaj iz svoje boce i zapjevao nešto sasvim
nepovezano, na jeziku koji je Danu bio potpuno nepoznat. Kako je ovo čudno,
pomislio je Dan - vrućina, postojana kao zid opeke iako je već prošla ponoć, starac
na krevetu od deka, njegove svijetle, mliječne oči i neobična, mistična prisutnost.
Nestvarno. Ali nimalo nestvarnije od poljupca s Alison Connor, prvi put
nakon više od trideset godina.
Trebalo mu je deset minuta da shvati gdje je i pronađe hotel. Kad se vratio u
hotelsku sobu, skinuo se i legao na krevet, spreman da neće spavati - bio je fizički
iscrpljen, ali mozak mu je bio budan, jet lag ga je dotukao još u Hong Kongu. Nije
palio računalo, nije provjeravao mailove, zato što je odande vrebao stvarni život.
Umjesto toga, razmišljao je o Alison, o crtama njezina lica, valovima u njezinoj
kosi, trapericama koje joj jako dobro stoje i njezinoj bijeloj lanenoj košulji, liniji
njezinih bokova. Razmišljao je i o njezinoj neočekivanoj, divnoj reakciji na
poruku koju joj je poslao. Došla je ravno k njemu, nije se uspaničila, nije se
kolebala, nije pobjegla. Samo mu je zakoračila u zagrljaj, kao da se vratila kući,
prirodno, bez inhibicija. Ona je bila njegova srodna duša, njegova djevojka iz
Sheffielda. Tko zna kako je završila na drugom kraju svijeta, s australskim
naglaskom i australskim mužem. Zar taj čovjek ne zna gdje ona pripada. Okrenuo
se na trbuh i od muke zastenjao u jastuk. Toliko ju je želio, trebao, žudio za njom;
ali dobro, čekat će sutra, morat će. Da, nevjerojatno je da imaju to »sutra« koje će
provesti zajedno.
U međuvremenu, odlučio joj je poslati pjesmu pa je izvadio mobitel. Poslat
će joj Johna Martyna i Go Down Easy. To je bilo jedino što je mogao, u toj prilici.

182
 Knjige.Club Books
***
Idućeg dana, u ponedjeljak ujutro, Ali je plela svoju mrežu laži. Michael ju je
slušao u tišini dok mu je iznosila plan za taj tjedan: ponovno ide u Quorn, gdje će
se možda riješiti ove kreativne blokade koja je posljednjih tjedana drži. Mora
raditi na novom romanu, ostvariti nekakav pomak, a to jednostavno nije moguće
ovdje. U Quornu možda pronađe način da joj riječi ponovno poteku, da odmakne
kamen s ulaza u pećinu i pusti svjetlost unutra.
»To je pritisak kad napišeš uspješan roman pa onda traže i nastavak«, rekla
je. Michael joj je stajao leđima okrenut i promatrao ptice koje su se poslagale na
malom kamenom koritu punom vode. »Pritisak tuđih očekivanja«, nastavila je.
»Ovo mi se nije prije događalo. Prije nikoga nije bilo briga ni što pišem ni kad
ću završiti. A sad kažu gdje je knjiga? Treba nam za jučer!«
Slušala je svoj prijevarni glas. Bilo je istine u onome što je govorila - već
tjednima nije napisala ni riječ. Laž se nalazila u onome neizgovorenom.
Promatrala je svojeg muža, koji se nije htio okrenuti prema njoj nego je ostao
tvrdoglavo fasciniran papigicama koje su se gurkale za vodu na kamenom koritu.
Zapitala se znači li to da on možda već zna da to nije bila Tahnee s kojom je ostala
sinoć vani do ponoći; i ta pomisao izazvala je u njoj plimu tjeskobe, ali ta se plima
jednako brzo povukla nakon što se Michael okrenuo i sasvim normalnim glasom
pitao: »Jesu li Sheila i Dora tamo?«
Sad je bila malčice postiđena zbog ovog olakšanja, zato što je to odjednom
ukazivalo na nedostatak karaktera, odsustvo odlučnosti. »Nisam ih još nazvala«,
rekla je. »Nazvat ću ih uskoro, ali Sheila uvijek ostavi ključ ispod Budina kipića,
rekla mi je da je tamo za slučaj da navratim, a njih nema.«
»Navratiš? Teško da ćeš baš navratiti, osim ako nisi naumila ići u pustinju.«
Upravo si je točio kavu, drugu šalicu, što je značilo da će ubrzo izići iz kuće.
»Zao mi je zbog onih sitnili napetosti sinoć na večeri«, rekla je. »Cass je bila
već pijana kad je došla. Vidjela sam joj to na licu, oči su joj bile previše otvorene
i imala je onaj ludi pogled.«
Michael je odvratio: »Cass je opasnost čim kroči na vrata. Ali ne muči me ona
nego Stella. Stella je sinoć osvojila trofej za idiotsko ponašanje.«
»Sutra ide kod Thee u Melbourne pa će neko vrijeme biti izvan tvoje orbite.«
Oh, koliko se trudila da ga udobrovolji! Imala je dojam da joj se krivnja vidi na
licu, kao grimizno slovo koje ju obilježava kao grešnicu, zauvijek ukaljanu.
»Znam da ide. Bit će daleko od očiju, ali ne i od srca. Ta mala će me dovesti
do ludila.« Ispio je kavu i odložio šalicu u sudoper, a onda je još nekoliko
trenutaka stajao i gledao u nju kao da će mu talog na dnu ponuditi odgovore.
»Onda?« rekla je Ali, lagano tjeskobna. Jedva je čekala da ostane sama.
Michael se okrenuo od sudopera i odvratio: »Onda što?«
Stajali su jedno nasuprot drugom za kuhinjskim otokom, ali ona mu je zatim
prišla i stala mu dovoljno blizu da je može dodirnuti ako želi. Međutim, nije ju
183
 Knjige.Club Books
dodirnuo, niti je ona dodirnula njega. »Znači, nemaš ništa protiv? Da odem na
nekoliko dana?«
»Ti odlučuješ sama za sebe«, rekao je. Prekrižio je ruke na prsima i naslonio
se na sudoper. Odjeven za posao, bio je sav uglancan, suzdržan, kontroliran, i bilo
mu je teško procijeniti raspoloženje. »Ne trebam ti ja davati dopuštenja.«
»Ne tražim te dopuštenje. Pitam te imaš li što protiv.«
»Dobro«, rekao je i uzdahnuo kao čovjek čije je strpljenje na isteku. »Ako
ćemo staviti karte na stol, evo, najradije bih da ne ideš, iako ne mogu reći da imam
nešto protiv ako toliko osjećaš da moraš otići.« Pogledao je u nju, s izrazom lica
kao da je izaziva. Ali je shvatila da je cijelo vrijeme imao taj izraz na licu.
»Što se događa, Ali?« rekao je, i evo ga, vratio se onaj hladni, tekući strah,
protjecao joj je kroz utrobu, sušio joj usta, pokazivao joj da je slabašna, opet, čak
i sada, dok igra praktički nije ni započela, kad pravo zlo još nije bilo počinjeno.
Borba ili bijeg, pomislila je; uvijek ista priča, eto kako smo predvidljivi. Progutala
je knedlu i odabrala borbu.
»Kakvo je to pitanje?« Ali je odvratila.
Michael je krenuo u napad, bombardirao je pitanjima. »Distancirana si i
odsutna, na mobitelu si u čudna doba, kao sinoć za stolom - čim sam se okrenuo
i otišao u kuhinju, bio ti je u rukama. Zaključavaš vrata kupaonice, provodiš sate
zatvorena u radnoj sobi, odlaziš na trčanje umjesto da provodiš vrijeme sa mnom,
ne gledaš me onako često kao nekad, i više kao da me ne čuješ, kao da te ne
zanimam. Uz to, rijetko se smiješiš, osim ako cure nisu s nama. Osjećam, zbilja
osjećam, ovu udaljenost između nas, kao da se nalazimo na suprotnim stranama
ponora, i izgleda kao da se to dogodilo odjednom, preko noći, ali taj ponor je sve
veći i veći i ja to ne mogu zaustaviti jer ne razumijem što se događa.«
Prestao je govoriti, nastupila je tišina. Ali se odmah prepoznala u njegovim
rečenicama, ali nije prepoznala Michaela, Michaela koji ju je proučavao tako
pomno i primjećivao na njoj razlike koje ona nije mogla poreći. Nije prije bio
toliko zainteresiran, nikad nije komentirao njezine navike i rituale, ali sad je
shvatila da prije jednostavno nije imao razloga za to. Nije bila svjesna da je toliko
nesmotrena, toliko nepažljiva u svojem ponašanju prema njemu proteklih
nekoliko mjeseci. Zaboravila je koliko je dobro poznaje, nije vodila računa o tome
dok se polako udaljavala od njega i primicala Danu, da bi je on mogao motriti, da
bi se mogao pitati, da bi se mogao brinuti. Stavila je ruku na njegovo rame
i pomilovala ga, zato što je imala dubok poriv da ga utješi, čak i dok se spremala
da ga izda.
»Oprosti«, rekla je. »Oprosti, zbilja. Nemaš se zbog čega brinuti. To je samo
spisateljska kriza. Znam da sam se malo povukla u sebe, ali to će proći.«
»Da«, odvratio je. »Znao sam da ćeš to reći, ali ja mislim da je u pitanju nešto
drugo.« Glas mu je bio neutralan, ali vidjela mu je u izrazu lica koliko mu je teško
ostati smiren oči u oči s tim neimenovanim, neopipljivim strahom. »Svih tih

184
 Knjige.Club Books
godina što smo u braku nikad nisam imao razlog da sumnjam u našu budućnost,
ali posljednjih nekoliko tjedana...« Ponovno je utihnuo i u nevjerici odmahnuo
glavom, ali pogled mu je i dalje počivao na njezinu licu; njegove prodorne oči
odjednom su izgledale kao da traže više od onoga što vide. »Nešto se promijenilo,
Ali, a to nisam ja.«
Duboko je udahnula, da se osnaži, da otjera svoje sumnje i da se čvrsto uhvati
za svoje pravo - a to jest bilo njezino pravo, iskreno je osjećala - na to da napokon
napravi po svome, da istraži što joj život nudi, da misli samo na sebe. Međutim,
nije mu mogla reći tu istinu; nije mogla raznijeti njoj znani univerzum.
Ako je to kukavičluk, nije se kajala, jer i Dan Lawrence zaslužuje obzir,
zaslužuje objašnjenje, i kroz njega možda pronađe put do same sebe.
»Dobro,« rekla je, tonom koji je ukazivao na to da ovaj razgovor završava,
»ako sam djelovala distancirana i odsutna, žao mi je. Ali rješavam to.«
»Tako što bježiš.«
»U Quorn, a ne na mjesec! I to je samo na par dana.«
»Ali ti si temelj moje sreće.«
»Michaele...«
»Ti si sve što želim i sve što trebam.«
Dobro, pomislila je, ti si sretan, a što je sa mnom? Nije to izgovorila, naravno,
samo se podignula na prste i poljubila ga, poljupcem izdaje, i rekla: »Smiri se,
dragi, vraćam se najkasnije u petak.«

Čim je izišla iz kuće, nazvala je Cass i sve joj ispričala, jer morala je nekom reći
cijelu istinu, makar ta osoba imala manje skrupula od ikoga koga je poznavala.
Bilo je olakšanje napokon se pojadati, a Cass je sve pažljivo slušala, sve dok Ali
nije rekla: »I to je to. On me upravo čeka u Ulici Rundle i ja sam upravo izvalila
cijelu hrpu laži da dobijem par dana na miru.«
»Dobro došla u klub, draga. Ili, bolje reći, dobro došla na listu čekanja jer je
klub već krcat. Kvragu, znala sam! Je li tako da sam znala?«
»Da, znala si. Ali ništa se još nije dogodilo. Mogla bih se okrenuti, ove
sekunde, i nikom ništa.«
»Dan te čeka u Exu, znači?«
»Da.«
»I kako se osjećaš zbog toga?«
»Neopisivo sretno.«
»Onda moraš ići do kraja s tim. Nemam ništa protiv Michaela, ali ovdje se
radi o tebi.«
»Ali radi se i o izdaji.«
»Da, ako ćeš se sad furati na Bibliju.«

185
 Knjige.Club Books
»Ma nije tu samo Michael, nego i cure.«
»Daj, ne seri. Ali, te cure su već odrasle osobe koje vode svoj život.«
»Znam, ali neće mi nikad oprostiti.«
»Hoće. Pa jasno da hoće. Ti si kao ptica u kavezu, A i, tako je od dana kad
sam te upoznala. I sad je došao taj tip iz Edinburgha i otvorio ti vrata.«
»Ali sama pomisao na to da udovoljavam sebi... ne znam, to nisam ja. Nije
moj stil da zadajem drugima bol.«
Cass je uzdahnula. »Znaš, Ali, gubitak reputacije može biti vrlo oslobađajuće
iskustvo, čim prestaneš biti osoba kakvu drugi ljudi očekuju od tebe. Vjeruj mi,
znam o čemu govorim. Idi s tim do kraja i vidi kamo će te odvesti.«
»Gle, moram poklopiti sada«, rekla je Ali, jer je već stigla u Ulicu Rundle i
mogla je vidjeti Dana kako čeka malo dalje na pločniku, ispred hotela Exeter, u
izblijedjelim plavim hlačicama i maslinasto zelenoj majici, sa sivom platnenom
torbom prebačenom preko jednog ramena. Koliko sumnje, koliko brige, a
od samog pogleda na njega srce joj je skakalo od sreće. Izgledao joj je kao onda
kad su bili mladi, kad bi je čekao na autobusnoj stanici. Sada je stajao točno gdje
su se dogovorili, ali nije gledao gdje je ona, nego je čitao NME dok se nije
pojavila. Slušao je glazbu i izgledao potpuno opušten, čini se da nije ni
pogledavao u druge automobile koji su prolazili pokraj njega da vidi je li možda
ona za volanom, jer kad se zaustavila pored njega, naglo se prenuo, kao da je
zaboravio gdje se nalazi. Izvadio je slušalice iz ušiju, otvorio suvozačeva vrata i
sa smiješkom rekao »hej« pa je ubacio torbu na stražnje sjedalo i ušao u auto.
Nevjerojatno. U njezinu autu sjedio je Daniel Lawrence i vozili su se skupa prema
sjeveru, u Sheilinu kuću. Da, ovo jest bila izdaja, i svijet izvan Cassina mogao bi
je žestoko osuditi. Međutim, to je bila i potvrda prešutnog pakta što ga je nekoć
imala s Danielom pa u tome sigurno ima integriteta? I istine?
Dan se nagnuo prema njoj i poljubio je, najprije u usta pa u obraz, a onda se
naslonio, svezao pojas i nasmiješio se. »Sve u redu?« pitao je.
»Sve u redu«, odgovorila je.
Nije ju pitao kako je uspjela srediti ovo putovanje, kroz kakve je vatrene
obruče morala skočiti, kakve je laži morala izreći, isto kao što on njoj nije rekao
kakve je gluposti napričao Katelin prije sat vremena kad ga je pitala kako mu je u
Hong Kongu - jer je rekao da je ondje. Možda je to bilo zato što je bila
sretno zaokupljena vlastitom pustolovinom, vožnjom kroz čitavu Ameriku, ali
bila je prikladno nezainteresirana za podrobnije detalje njegova putovanja i
prepuna vlastitih priča o ljudima i mjestima. Dan je bio sretan zbog nje. Morat će
pronaći način da joj oprosti što neće stati u Nashville u Tennesseeju, ali na njihovu
radaru bio je Austin, pa je to barem nešto. I - kako je više puta ponovila - to je
njezino putovanje, a ne njegovo. Tako je, draga, pomislio je Dan, a ovo je moje
putovanje, ne tvoje.
»I? Kamo me vodiš?« rekao je sada Ali.

186
 Knjige.Club Books
»Čekaj pa ćeš vidjeti«, odvratila je ona. Glatko se priključila u promet i
ubrzala. »Ti se pobrini za glazbu, a ja ću se brinuti za vožnju.«
»Je li ti se svidio John Martyn sinoć, kad smo kod glazbe?«
»Itekako. Pusti mi još nešto od njega.«
»Ti se brini za vožnju, a ja ću se brinuti za glazbu.«
Ali se nasmijala, a on ju je gledao i rekao: »Alison Connor, kako je lijepo
vidjeti te.«
»I’ve been working my way back to you, babe«, zapjevušila je, ne skidajući
pogled s ceste. Zaista, osjećala se kao da je život jedna pjesma.

187
 Knjige.Club Books

23

QUORN, JUŽNA AUSTRALIJA

4. VELJAČE 2013.

U SHEILINOJ I DORINOJ KUĆI nije bilo nikoga; štoviše, cijeli Quorn je izgledao
napušteno. Prazne široke ulice, jarko plavo nebo, rustikalna arhitektura - Danu je
sve ovo izgledalo neobično i predivno, i neopisivo daleko od doma. Isključio je
mobitel još prije nekoliko sati da ga ne bi smetao vanjski svijet, a onda je zbrisao
kroz uski otvor u vremenu i prostoru da bi bio ovdje, usred ničega, s Alison
Connor. Cijelim putem od Adelaidea neprestano je pogledavao prema njoj,
proučavao joj profil, nalazio isprike da je dodirne. Da mu je netko rekao da nje
zapravo ondje nema, ne bi se iznenadio. Bio bi slomljen, ali ne i iznenađen.
Sheilin debeli Buda izgledao je kao da je sretan što ih vidi, no Ali je ignorirala
njegov osmijeh - samo ga je nagnula i uzela obećani ključ koji se krio ispod. No i
da nisu pronašli ključ, provalili bi unutra, razbili bi prozor ili srušili vrata, jer su
ih ovi sati što su ih proveli u autu tako blizu jedno drugom doveli do ludila; znali
su, dok ne zadovolje nagomilanu strast, neće moći izgovoriti nijednu riječ. Ali je
otključala vrata, ušli su, a onda ih je zatvorila nogom, bacila torbu na pod,
naslonila se na zid i gledala u Dana. On joj je bez riječi prišao, ljubio joj usta, lice,
vrat, a ona mu je uzvraćala s istim mahnitim žarom. Krenula je prema
stepenicama, vukući njega za sobom, i zajedno su uletjeli u onu sobu s tibetanskim
zastavicama, gdje je prozor bio otvoren, ali to nije nimalo ublažilo vrućinu; nije
bilo ni daška vjetra pa su zastavice iznad njihovih glava izgledale kao da su
naslikane na zidu, toliko su bile nepomične. Dan i Ali pali su na prostirku na
podu, u smijehu, u ludilu, trgajući odjeću jedno s drugog bez ceremonije, bez
erotskog rituala; samo su se bacili jedno na drugo, i ako su nekim slučajem trebali
odati dužno poštovanje Alison i Danielu iz tinejdžerskih dana - prisjetiti se prvog
puta, ih posljednjeg - nisu to učinili ni izbliza. Dok su još bili u autu, Ali se pitala
- točnije, brinula se - hoće li, kad taj trenutak stigne, biti nelagode ili srama, jer
njihova tijela više nisu onako prirodno i opušteno lijepa kao u mladosti. No na
kraju nije bilo važno ništa osim sadašnjeg trenutka i ovog delirija, vrućine i
vlažnosti, bujice osjećaja; bio je to čin očajničke, sebične potrebe, i kad su
završili, ležali su u tišini, zapanjeni, licem u lice, i udisali jedno drugome dah dok
su im srca pokušavala ponovno kucati uobičajenim ritmom.
»Alison. Alison, Alison, Alison«, rekao je, milujući joj kosu, leđa.

188
 Knjige.Club Books
A ona je ležala u njegovim rukama i osjećala se kao blago koje je dugo bilo
izgubljeno, i sada je ponovno pronađeno. Toliko je vremena prošlo otkad joj je
seks bio nešto drugo, a ne iskaz dobrote prema osobi do koje joj je stalo, čin
velikodušnosti, da se raščisti zrak i da se brod održi na površini. Želja poput
ove... o, to je nešto što je pripadalo prošlosti. Ali ona se sjećala te želje, i
dramatičnosti, i vrućine i strasti, i beskrajne žudnje koja je bila dio toga; to je bilo
nešto najuzbudljivije, najmoćnije, najljepše na svijetu. Ljubila ga je i ljubila i
ljubila, a on se smijao i uzvraćao joj poljupce, a poslije, kad se malo pribrala,
ustala je, potpuno opuštena pred njegovim pogledom, i otišla do vrata gdje je visio
stari satenski kimono, crven kao izlazeće sunce. Skinula ga je s kukice i okrenula
se prema Danu. On je gledao svaki njezin pokret; gledao je kako oblači taj tanki
ogrtač, veže široki svileni pojas.
Kimono je bio tako ugodno hladan na njezinoj koži, lagan kao zrak.
Gledali su jedno u drugo, osupnuti tim čudom što su sami u ovoj sobi. Dan je
rekao: »Izgledaš kao raščupana seksi gejša u tome. Kamo ideš?«
»Dolje, popiti vode. Ideš?«
»O, da.« Ustao je, navukao svoje kratke hlače i majicu i krenuo za njom.
»Gdje smo mi, točno?« pitao je gledajući oko sebe, u neobični namještaj kojim je
dnevna soba bila natrpana.
»Rekla sam ti već, to je Sheilina kuća, ona ovdje živi s Dorom, koja je nekoć
vozila lokomotivu na željeznici Pichi Richi, ali sad je samo nomad kao Sheila.«
»Lokomotivu? Pichi Richi?«
»To je parna lokomotiva, nazvana po prolazu Pichi Richi. Ma, duga priča.«
Dan je sjeo na široki zeleni kauč, prekrižio noge i potapšao mjesto pored sebe.
Ali je sjela. Bilo joj je tako ugodno s njim, bila je istinski opuštena, a on kao da
je to osjetio jer je rekao: »Znaš onu pjesmu Billa Withersa, Can We Pretend? Jer
tako se ja sada osjećam. Kao da jučer nije postojalo, kao da se sve ove godine koje
sam bio odvojen od tebe nisu dogodile.«
Spustila je glavu na njegovo rame. Nije ništa rekla, jer nije htjela misliti o
životu koji je mogla imati, životu koji je morala ostaviti za sobom, i ne može reći
da žali zbog godina što ih je provela s Michaelom - kako bi mogla žaliti kad su
stvorili divan život, a Thea i Stella, te prekrasne djevojke, bile su plodovi te
zajednice? Ali kad je pomislila na tu mogućnost, da je na Michaelovu mjestu
mogao biti Dan, osjetila je u sebi nemir, nemir zbog spoznaje da bi s njim bila još
sretnija, sretnija nego s Michaelom, svojim voljenim mužem i ocem svoje djece.
Nije bila sasvim svjesna, sve dok ponovno nije ugledala Dana, da ju je cijelo
vrijeme čekala neka druga vrsta ljubavi, i da je ta ljubav cijelu prožima, ispunjava
je na potpun, istinski način. I sad je to znala. Stvorio se u Adelaideu i sveo je na
romantični klišej, učinio da joj srce luđački tuče i da joj duša dobije krila i poleti.
Kad mu je pogledala u oči, vidjela je svoju drugu polovicu, onog momka iz
Sheffielda, i to nije bila nostalgija, premda je dijelom bila i to, nego apsolutno

189
 Knjige.Club Books
uvjerenje da je ovo suđeno, da se sve zvijezde poslože kad su ona i Dan zajedno.
Razmišljala je sada o tome, to ju je činilo melankoličnom, tjeralo ju je da se suoči
s realnošću tog života koji nije živjela, a koji joj se sad predstavio kao mogućnost
za budućnost, i to usred postojećeg, stvarnog života, gdje je već imala odabran
put, obveze, obitelj.
Bol i radost, radost i bol, obećane u jednakoj mjeri, neodvojive.
Popili su vodu i naslonili se jedno na drugo. Neko vrijeme sjedili su tako, u
tišini, svatko sa svojim mislima. A onda je Dan rekao da mu priča o Sheili, a Ali
mu je ispričala sve o staroj prijateljici njezine majke koja je emigrirala u Australiju
te na prijelazu iz šezdesetih u sedamdesete ovdje izgradila potpuno novi život. »Je
li ti nedostajala kad je otišla?« upitao je Dan, a Ali je rekla da nije, zato što je nije
ni poznavala; Sheila je prije odlaska u Australiju živjela u Liverpoolu, no pisala
je Catherine čudesna, prekrasna pisma, puna događaja i sunčeve svjetlosti.
»Catherine nije bilo briga za Sheilu tada, ali Sheila je nastavila pisati jer nije
imala pojma kakva je Catherine. Nadala se da će i ona doći tamo, u Elizabeth,
zato što je opisivala to mjesto kao raj na zemlji.«
»Elizabeth?«
»Sjeverno od Adelaidea. Tamo je živjela kad je tek stigla u Australiju. U
Elizabethu je bila industrija, puno ljudi je odlazilo ondje raditi u tvornici
automobila.«
Dan je rekao: »Odu na drugi kraj svijeta i zamijene jedan usrani posao drugim.
Čovjek bi pomislio da će probati nešto drugo...«
»Čuj, to im jest bilo nešto novo - vrućina, šarene papige, klokani, o tome nam
je Sheila pisala. Ljudi su radili ono što su znali. Rudari iz Cornwalla zapošljavali
su se ovdje u rudnicima bakra, velški ovčari vodili su farme ovaca, a ljudi s
industrijskog sjevera nanjušili su blato, strojeve i buku.«
»Hej, gubi ti se australski naglasak«, rekao joj je, a ona se nasmijala i nježno
ga gurnula. »A ti?« pitao ju je. »Ti nisi došla ovdje radi kositra, ovaca ili tvornice
auta. Zašto si ti došla i zašto si ostala?«
Ali se okrenula prema njemu i pogledala ga. »Iskreno? Zato što sam se u
Adelaideu osjećala potpuno sigurno.«
Nastupio je trenutak tišine, a zatim je Dan pitao: »A zašto se nisi osjećala
sigurno u Sheffieldu?« Bio je u šoku. Pa zar se ona uz njega nije osjećala sigurno?
Zar joj nije bio dovoljan? Jer ona je itekako bila dovoljna njemu. Morao je iznova
ispisati svoju budućnost nakon što ga je ostavila, a to nije lako kad si
osamnaestogodišnjak sa slomljenim srcem.
»Nisam bila sigurna u Sheffieldu«, rekla je. »Mislila sam da ću biti, ali nisam.
Štitila sam te od svih onih segmenata svojeg života kojih sam se sramila, a bilo ih
je more. Ja sam bila uronjena u sram, a ti to nisi znao.« Pogledala ga je, vidjela
mu lice i dodala: »Joj, nemoj misliti da si me ikako iznevjerio. Nemoj ni na
trenutak to pomisliti. Ti si bio moje utočište, ti i tvoja obitelj, ali na kraju sam

190
 Knjige.Club Books
morala otići. Barem sam se tada tako osjećala. Ne znam je li to bilo ispravno, ne
znam bi li možda bilo hrabrije da sam ostala, ali pobjegla sam, i eto, sad sam
ovdje.«
Oborila je glavu pa joj Dan nije mogao vidjeti izraz lica. Mogao je samo
vidjeti da duboko i polako udiše, da se umiri. Uzeo joj je napola ispijenu čašu
vode iz ruke i spustio je na pod, a zatim joj je podignuo kosu koja joj je zakrilila
lice. »Hej, ljubavi, pogledaj me.«
Odmahnula je glavom. »Ispričat ću ti sve,« rekla je, »ali ne mogu gledati u
tebe dok govorim«, pa se Dan odmaknuo, naslonio se i čekao. Pitao se kako bi joj
mogao pomoći - i može li joj uopće pomoći - a onda je shvatio da je najbolje da
bude strpljiv. Pustio je da mu misli lutaju i zagledao se kroz prozor,
u izvanzemaljski svijet s druge strane. U krošnji stabla na kojem je raslo neko
sitno voće bilo je cijelo jato papiga s krijestama kričavih boja; glasno su kriještale
i stvarale ubitačnu kakofoniju koja ga je podsjetila na AC/DC i vriskove Briana
Johnsona. Pomislio je: ova djevojka je odrasla uz vrapce, jedinu boju toj slici
davao je pokoji crvendać. Zamisli da se budiš uz tako jarko sunce, koje topi sve
pod sobom, i heavy metal zbor koji pjeva već ranom zorom? Zatvorio je oči i
pokušao se sjetiti riječi pjesme Back In Black, ali osim hit the sack i glad to be
back nije se mogao sjetiti ničega. Heavy metal ga nikad nije previše zanimao. A
onda je Ali nastavila govoriti i on je slušao nezamislivu priču, o svijetu za koji
nije znao da postoji. Catherine, Martin Baxter, Peter, a među njima Alison,
pokušava preživjeti, pokušava biti jaka u sumornom kaosu svojeg obiteljskog
doma. Dan je slušao, slomljen ovom ispoviješću o mračnom i nepodnošljivom
životu u Attercliffeu, ogorčen na samoga sebe što je onda nije više pritiskao, što
nikad nije pokušao izvući iz nje pojedinosti o tome gdje živi. Uvijek je bio
dovoljno sretan samim time što je čeka na autobusnoj stanici u Nether Edgeu, i
nikad nije otišao po nju, nikad je nije otpratio kući, nikad nije preispitivao
tu njezinu odluku koja mu je branila da radi išta od toga.
Nastavila je govoriti, dok je on sjedio pored nje, o pijanstvima, neredu, ulozi
koju je Peter imao kao njezin saveznik i podrška, sve dok ga vlastiti stid nije
natjerao da se pokuša ubiti.
Prepričala mu je cijeli prizor iz Brown Bayleysa, o fotografijama što ih je
Martin Baxter polijepio po zidu, i o tome kako ih je trgala, pa otrčala kući i morala
skidati Petera s užeta koje je visjelo sa stropa, pa kako je pobjegla k njemu,
zaboravivši da je on otišao u Manchester. Dan je zastenjao od muke jer se sjetio
kako ju je jučer zadirkivao što je propustila koncert. Međutim, priča još nije bila
gotova: Ali je nastavila govoriti istim bezizražajnim tonom, kao da čita ulomak iz
tuđe prošlosti, o tome kako joj je Peter otkrio svoju ušteđevinu za bijeg i molio da
ode iz Sheffielda i bude slobodna, o tome kako je ona to odbila jer je mislila da
će moći sve izdržati, a zatim i o Martinu Baxteru, koji je ispunio svoje prijetnje,
slomio njezin otpor i silovao je, iskazao joj najgori prijezir, pokazao joj koliko je
slaba i bezvrijedna.

191
 Knjige.Club Books
Danu je došlo da zaplače od boli, u beznadnoj agoniji što ju je izazvala
ova spoznaja, da je ona bila izložena tako okrutnom nasilju, sama i nezaštićena.
Prekrasna, pametna, talentirana, jedinstvena Alison Connor, njegovo svjetlo u
životu, njegova zvijezda.
»Postojale su dvije verzije mene«, rekla je. »Dvije Alison koje su vodile
zasebne živote. Peter i ja gradili smo zajedno nekakav svijet za sebe, ali pokazalo
se da je to bila samo kula od karata. Uvijek me bilo sram toga otkud dolazim, od
koga potječem. Catherine je bila vječni problem, sramotila nas je, nije bila
majka ni meni ni Peteru. Mi smo se morali brinuti za nju, otac nas je napustio i
prepustio nas sudbini, vjerojatno je zasnovao novu obitelj, s nekim
funkcionalnijim, vjerojatno više nije ni razmišljao o nama...« Prestala je govoriti,
iznenada, iako se činilo da će nastaviti. A onda je rekla: »To je to. Nemam ti više
što ispričati.«
Legla je na bok i sklupčala se, kao dijete koje spava, iako su joj oči bile
otvorene, pune tjeskobe, raširene kao da je zaboravila kako ih zatvoriti. Dan se
stisnuo pored nje i milovao joj obraz. Ona nije pustila ni suzu; lice joj je bilo kao
kamen.
»U redu je«, rekao je. »Sve je u redu.« Prstima joj je sklopio oči i nježno joj
poljubio vjeđe, a ona ga je, i dalje zatvorenih očiju, privila još bliže k sebi, da
može zaspati; on je samo gledao u nju, sve dok se nije promeškoljila i otvorila
oči, a zatim su ponovno vodili ljubav; ovoga puta bilo je vrlo tiho, sporo i
iscjeljujuće.

Dva sata kasnije oboje su se istuširali, presvukli i sad su pili džin-tonik, to jest
njegovu siromašniju verziju, bez leda i limuna - nije bilo ni jednog ni drugog u
kući - ali bolje išta nego ništa. Sjedili su, opušteni i bezbrižni, u dnevnom boravku,
čavrljali o svojim svjetovima, o ljudima koje su poznavali. Imali su mnoštvo tema,
i toliko si toga reći. Dan joj je upravo govorio o sadašnjoj situaciji u njegovoj
obitelji u Sheffieldu, toliko živopisno da se Ali osjećala kao da ih još uvijek
poznaje. Samo što je zbilja rijetko viđao svoje roditelje, priznao je, i pekla ga je
savjest zbog toga, ali nije ništa poduzimao. »Jednostavno ne volim ići ondje. To
je vremenska rupa, gdje sam zauvijek onaj natmureni tinejdžer iz Nether
Edgea. Ništa se nije promijenilo u toj kući, osim što mama priča još više, a tata
još manje.«
»Još uvijek drži golubove?«
Dan je odmahnuo glavom. »Prije deset godina dugo je ležao u bolnici i mama
nije mogla s njima. Sve ih je prodala, a nije mu ni rekla.«
Ali je bila užasnuta ovim. »One divne ptice«, rekla je. »Zar Marion nije znala
koliko ih on obožava?«
»Ma htjela ih se riješiti još godinama prije. Mrzila je njihov miris, i počela se
više baviti vrtom pa je htjela vrtnu kućicu, da unutra drži uobičajene stvari -

192
 Knjige.Club Books
lopate, škare za živicu i slično. Tata je proveo u bolnici gotovo godinu i nije bio
dobro, povukao se u sebe još više i pretpostavljam da je ona mislila da neće
ni primijeti, ali čini mi se da je nesvjesno uništila njegovu jedinu šansu za
oporavak. Već dugo je tužan, moj tata.«
»Jadni Bill«, rekla je Ali. Razmišljala je o tom golubinjaku. Sjediti unutra bilo
je kao sjediti u crkvi, crkvi s kongregacijom ptica. Prostor je odisao nečim svetim;
barem ga se takvog sjećala. A možda ga nakon toliko godina idealizira, tko zna.
»Kad si posljednji put bila u Sheffieldu?« Dan ju je pitao i odmah poželio da
nije, jer ga je pogledala kao da se pita je li slušao išta od onoga što mu je maloprije
ispričala.
»Aha, razumijem, nisi se više vraćala?« rekao je trudeći se sakriti nevjericu u
glasu. To je bogami bio bijeg i pol, pomislio je. Ali i dalje nije odgovarala, samo
je gledala u njega.
»Nisam znao...« rekao je. »Mislio sam da si možda dolazila vidjeti Petera,
pokazati djeci Sheffield...« Utihnuo je. »Bolje je da šutim«, dodao je.
»Ne, nikad se više nisam vratila. I nikad nisam govorila o tome, sve do danas.
Razumiješ li?«
»Nisi to ispričala Michaelu? Nisi mu rekla ništa od toga?«
»Dan, ne. Kažem ti, nisam o tome razgovarala ni s kim sve do danas, i nije mi
padalo na pamet da se vratim u Sheffield.«
Dan je uzdahnuo - bio je to polagan, dugačak uzdah. »Nije ti bilo lako, držati
sve to u sebi.«
»Manje riječi, manje štete, zar ne kažu tako u Yorkshireu?«
Odmahnuo je glavom. »Ali ti si na neki način još uvijek oštećena.«
Ali se uvrijedila na ovo. Kratko se i gorko nasmijala. »Kako znaš? Ti nemaš
pojma kakav je moj život ovdje.«
»Ne napadam te, Alison. I zapravo znam dosta o tvojem životu. Izgleda divan
i krasan, sudeći po onome što sam vidio na internetu. Samo kažem da postoji nešto
kao...«
»O, Bože, samo nemoj reći pomirenje«, rekla je i prekinula ga usred rečenice.
»Ne mogu podnijeti tu riječ.« Privukla je koljena k sebi i stisnula se; izgledala je
tako sitno, čvrsto, nedodirljivo.
»Ne, nisam namjeravao to reći.« Primaknuo joj se bliže, iako je govor njezina
tijela odjednom onemogućio fizički kontakt između njih i Dan je znao da mora
oprezno prelaziti njezine obrambene zidove. »Htio sam razgovarati o pravdi,
pravdi za tebe, za djevojku koja si nekoć bila, i htio sam reći kako povratak u
Sheffield može biti pozitivan pomak, ako tako odlučiš.«
»Ne treba mi pravda.« Ali je bila vrlo blijeda i nije htjela pogledati u njega.
»Ne mislim na pravdu na način da povlačiš Baxtera po sudovima, iako još
nije kasno da prijaviš to govno policiji. Mislim na pravdu u širem smislu, u smislu

193
 Knjige.Club Books
da uzmeš natrag ono što je tvoje, vratiš dijelove svoje prošlosti koji su ti još
potrebni.«
»Naprimjer?«
»Pa... Peter. Mislim na Petera.«
Ali je sada spustila glavu na koljena. Dan je nije htio rastužiti, htio je samo da
bude sretna. S druge strane, tko zna gdje je Peter i kako mu je u životu. Alison bi
trebala znati odgovore na ta pitanja, a ako ih ne zna, trebala bi saznati. Nježno je
spustio ruku na njezina leđa i ostao tako, ali ona je bila bez riječi jer je sama
spomen bratova imena za nju bila agonija; bio joj je na savjesti, uvijek. To što ga
je zanemarila bio je njezin križ. Nije htjela da se to dogodi, to kidanje svih veza s
osobom koja joj je bila najpouzdaniji prijatelj i zaštitnik; nije ga htjela
zauvijek napustiti, ali tada nije znala što da radi - tada nije bilo nikakvog plana. U
Parizu, kad je nakratko prestala bježati i našla posao kao konobarica, osjećala se
kao nova osoba, kao da je ipak moguće izbrisati prošlost i početi sasvim iznova.
Za svoje pariške kolege ona je bila samo Alizon, vrijedna Engleskinja koja solidno
govori francuski i koja im je bila osobito dragocjena kad bi u kafić navratili les
Americains., koji očito nisu shvaćali da osim njihova postoje i drugi jezici. Bila
je unajmila chambre de bonne, garsonijeru u potkrovlju jedne šesterokatnice u
Rue de Courcelles, i s te je adrese pisala Danielu. S te adrese pisala je i Petera,
samo jedanput, da mu kaže da je živa i zdrava, da mu iskaže ljubav i zahvalnost i
da mu kaže zbogom. Razmišljala je sada o tom pismu, koje joj je i nakon ovoliko
godina bilo još uvijek utisnuto u pamćenje. Nije mu rekla za silovanje - tu noćnu
moru nije htjela podijeliti ni s kim, a pogotovo ne s Peterom. Napisala je samo
ovo:

Ja sam tvoj život spasila jedanput, ali ti si moj spašavao svaki dan, i sad
kad sam otišla, želim da znaš da te volim. Ali mislim da si htio da odem
daleko, i to ću učiniti, pokušat ću živjeti život koji si za mene želio. Ne
znam kad ću te opet vidjeti, ali čuvat ću te u srcu i znam da ćeš i ti mene
čuvati u svojem.
Tvoja Alison xx

Nije mu napisala svoju adresu, zato što... da, zašto? Očito mu je trebala
okrenuti leđa da bi preživjela, pomislila je sada, i što je više vremena prolazilo, to
je put do njega bio sve dalji. Peter je omogućio njezin bijeg, ali i on je bio sastavni
dio tog horora. A Daniel... Daniel je živio u boljem svijetu nego Connorovi, ondje
je zrak bio lagan i čist. Zadržala se u Parizu mnogo dulje nego što je namjeravala,
u slučaju da joj on jednog dana pokuca na vrata.
»Vidio sam Petera, tog dana kad sam te tražio.«
Da Ali u ovom trenutku nije sjedila, vjerojatno bi je izdale noge. Polako je
okrenula glavu i pogledala u Dana, iako nije podizala glavu s koljena.

194
 Knjige.Club Books
»Rekao je da se više nećeš vratiti, ali rekao je to sa suosjećanjem.«
»Vidio si Petera.«
»Dan nakon što si nestala, da. Nije rekao zašto si otišla, ali nije se činilo da je
uzrujan zbog toga pa sam zaključio da zna više nego ja.«
Ali je napokon podignula glavu. »Peter je bio moj spasitelj, cijelo moje
djetinjstvo i mladost.«
»Jesi li se kad pitala gdje je on sada?«
Ovo pitanje bilo je sasvim logično i Ali je znala da je sramota što nema
odgovor. Slegnula je ramenima, s izrazom duboke tuge.
»Mogu samo reći da nije izgledalo tako strašno, sve dosad, dok to nisam
izgovorila naglas. Uvijek sam imala dojam da Michaela ni ne zanima moja
prošlost, njemu je bilo dovoljno što sam se uopće pojavila u njegovu životu, pa
kad smo zajedno otišli u Australiju, osjećala sam se kao da je moja točka
nestajanja napokon dovršena.
McCormackovi su me povukli u svoj svijet, a ja se nisam bunila, nisam
pružala otpor. Zašto bih? To je bilo olakšanje, na toliko razina.«
Daniel je duboko uzdahnuo i zagledao se u strop.
»Što je?« Alije stavila ruku na njegovu. »Reci.«
Dan ju je pogledao i razmislio o njezinu pitanju. Što je? Michael McCormack,
Španjolska, Australija, njezin nestanak: događaji su se nezaustavljivo, neumoljivo
nizali jedan za drugim i razdvojili ih, i to u doba kad su bili dovoljno mladi i kad
su osjećali dovoljno ljubavi jedno prema drugom da su mogli pobijediti sve.
»Što je?« Ali je ponovno upitala.
»Ništa«, odvratio je. »Treba mi još jedno piće.«

Spavali su u sobi s tibetanskim zastavicama - spavali su čvrsto i duboko, punih

osam sati, kao da su pod anestezijom - i ujutro se Ali probudila s osjećajem
neopisive lakoće duha, što joj je bilo čudno s obzirom na onako intenzivan
jučerašnji dan. To je katarza, rekao je Dan, smiraj nakon oluje. Možda, odvratila
je, a onda je rekla da umire od gladi pa se Dan zaputio do trgovine po namirnice:
jaja, kruh, svježu kavu, mlijeko. Kad se vratio, više nisu bili sami. Najprije je
primijetio mali crveni Renault parkiran pored Alina Holdena, a kad je ušao u
kuću, začuo je glasove, ženske glasove. Instinktivno je htio pobjeći i nestati
dok zrak ponovno ne bude čist, ali tad je shvatio, ako su to Sheila i Dora - jer tko
bi drugi mogao biti? - njih dvije sigurno neće otići nikamo.
Prošao je kroz maleni hodnik i ušao u kuhinju, a ondje je bila Ali s dvije
mnogo starije žene, koje su se odmah okrenule prema njemu i odmjeravale ga,
kao što poljoprivrednici odmjeravaju životinju na stočnom sajmu.
»Pa, zdravo«, rekla je jedna od njih, ona niža, iako ni ova druga nije izgledala
kao da je viša od metar šezdeset. »Dobro došao, Daniele, dobro došao. Ja sam

195
 Knjige.Club Books
Sheila«, rekla je i povukla ga u snažan zagrljaj. Dan je pogledao u Ali preko
Sheiline kuštrave sijede kose, a ona mu se nasmiješila i slegnula ramenima.
»A ja sam Dora«, predstavila se i Dora kad ga je Sheila napokon pustila.
Nakon što su se rukovali, prišla mu je još bliže i pogledala ga ravno u oči. »Znaš
što, mislim da smo se nas dvoje već upoznali.«
Dan je rekao: »Stvarno? Teško da je to moguće, ali tko zna, možda ste u
pravu.«
»U prošlom životu, ne u ovom«, Dora je objasnila. »Imaš vrlo snažnu auru i
poznata mi je.«
»Oh, ovo je uzbudljivo«, rekla je Sheila i okrenula se prema Ali. »Dora ima
šesto čulo za ovakve stvari. Ne događa se često, ali kad se dogodi, to je kao čudo.«
Ali se nasmijala i rekla Dori da prestane piljiti u Daniela jer ga plaši, a Dora
je rekla: »O, opasna sam, ha?« Pustila mu je ruku, koju je bila držala dok mu je
proučavala dušu.
»Bez brige, ne bojim se«, rekao je Dan. »Čujte, ako se sjetite tko sam bio u
prošlom životu, javite mi.«
»Sigurno se nada da je bio Rory Gallagher«, rekla je Ali.
»Nemam pojma tko je Rory Gallagher,« Dora je odvratila, »ali to ti ne ide
tako, dragi. To ti je puno apstraktnije.«
»Ne znam tko je bio prije,« rekla je Sheila, »ali sada je bogami zgodan
vražićak.«
»Ma dajte«, Dan se smijao. Još je u ruci imao vrećicu iz trgovine. Ali ju je
uzela i počela vaditi stvari.
»Kao što sam rekla prije nego što je ušao,« rekla je, »ovo je Daniel Lawrence
iz Edinburgha, rodom iz Sheffielda. To je duga priča, ali neću vam je pričati
praznog želuca.«
»Imaš ti pravo«, rekla je Dora pa je zgrabila pjenjaču iz staklenke s ostalim
kuhinjskim pomagalima i zamahnula njome ispred Dana. »Sad ćeš vidjeti što je
poslastica, prijatelju. Jaja na Dorin način. Prava bomba!«

196
 Knjige.Club Books

24

QUORN, JUŽNA AUSTRALIJA

5. VELJAČE 2013.

TOG POSLIJEPODNEVA SHEILA je primila Dana pod raku i rekla: »Idemo malo
pročavrljati.« Povela ga je u vrt, malen i prepun biljaka i cvijeća, djelomice
zakriven hladovinom što su je stvarale grane ukrasnog stabla.
Danu se strašno svidjela Sheila: bila je šašava, ali dobronamjerna, s velikim
srcem. Stalno se smijala, i voljela je pričati, ali je znala i slušati. Bila je tako
živopisna, govor joj je bio začinjen idiomima, odjeća joj je bila šarena i puna
uzoraka iz raznih zemalja što ih je proputovala. Kao flora i fauna koja ih je
okruživala, Sheila mu je izgledala kao »tropsko« stvorenje i nikad ne bi rekao da
dolazi sa sjevera Engleske. Teško ju je mogao zamisliti usred one hladne, sive
zime, pa čak i kad je bila mlada - imao je dojam da je bila stvorena iz crvene
australske zemlje, uzdigla se kao žar ptica iz suncem opaljene pustinje. Sheila se
smjestila na ljuljačku za dvoje, ali Dan se nije htio stiskati u taj mali prostor pa je
sjeo nasuprot njoj, na niski kameni zidić. Zidić je okruživao cijelo dvorište, a bio
je izrađen od pustinjskog kamenja, gdje su minijaturni kaktusi i sukulenti dijelili
dom s amuletima iz raznih zemalja - tursko oko, srebrna djetelina s četiri lista,
aligatorov zub, visjeli su na vrhovima ovih biljčica kao naušnice. Tu je bio i niski
stolić, sav u svjetlucavom mozaiku, na koji je Sheila sada odložila dvije zdjelice
u bojama dragulja; u jednoj je bio humus, a u drugoj baba ganoush. Umakala je
kruščiće u ove umake i trpala ih u usta dok je slušala Dana kako joj odgovara na
pitanja. Htjela je znati sve o životu na rijeci i Crazy Diamondu, pa je htjela čuti o
njegovu poslu, pa ga je pitala je li već bio u Australiji. Da, rekao je Dan, u
Sydneyju, u travnju 1997. kad su INXS objavili Elegantly Wasted, a Michael
Hutchence mu dao intervju, ali nakon što ga je zamalo ubio dok ga je vozio na
svojem motoru. Sheila je spremno rekla da je to bio najljepši muškarac kojega je
u životu vidjela, pa se sjetila i najružnijeg muškarca kojega je u životu vidjela,
svojega bivšeg muža Kalvina, a zatim je pričala Danu o svojem katastrofalnom
braku, i metamorfozi koju je doživjela nakon što ga je ostavila. Na kraju je rekla:
»Da te pitam - jesi li slobodan da voliš Alison onako kako ona zaslužuje?« Dan
uopće nije očekivao ovakvo pitanje.
»Ne«, rekao je, nakon vrlo kratke stanke. Odlučio je da bude što izravniji.
»Ne u smislu u kojem vi mislite.«
»A što ti misliš da ja mislim?«

197
 Knjige.Club Books
»Mislite reći, jesam li slobodan, jesam li sam? Nisam. Imam partnericu kod
kuće, i nas dvoje imamo sina, malo mlađeg od Alisonine Thee.«
Sheila je odmahnula glavom. »Ne pitam te to, nego te pitam jesi li
emocionalno slobodan?«
Dan je oklijevao s odgovorom.
»Ovo je vrlo važno, Daniele«, rekla je. »Nikad mi nije bilo jasno kako je
Michael uspio osvojiti tu djevojku - pretpostavljam da ju je ulovio dok je bila u
nekom teškom razdoblju, ne znam - ali imam dojam da nisu povezani, osim
materijalno.«
Dan ju je gledao sa zanimanjem; odjednom se sav unio u razgovor. »Što
mislite, hoće li ga ona ostaviti?« pitao je.
»Bi li ti to tražio od nje?«
Nakratko je utihnuo, jer nije bio siguran što da joj odgovori. A zatim je rekao:
»Da, tražio bih, dokle god sam siguran da to ona želi.«
»Zar ti još ne znaš da ona to želi?«
Dan se nasmijao. »Čuj, ovi rani pokazatelji idu mi u korist, ali još nismo imali
vremena o tome razgovarati.«
»Ma daj, što ti kaže srce?« pitala ga je nestrpljivo.
»Pa kaže mi da nas dvoje pripadamo jedno drugom«, rekao je. »Ali um mi
kaže da to nije tako jednostavno.«
»Pizdarije. Nemoj mi izgovarati te fore, razočarat ćeš me.«
Danu je ovo išlo malo na živce: Dora i njezino šesto čulo, Sheila i njezino
rešetanje pitanjima u new age stilu. »Pa vi me i ne poznajete«, rekao je. »Ne vidim
kako bih vas mogao razočarati.«
»Ponekad odmah vidim što neke ljude vodi u životu«, rekla je. »A tebi sam
vidjela ravno u dušu čim sam te ugledala.«
»Znači, Dora u meni vidi starog znanca, a vi - što?«
»Vidim da je voliš. To sam vidjela čim si ušao u kuhinju jutros.«
»Aha. Kako?« Danu se svidio ovaj njezin zaključak, ali nije pokušavao sakriti
sumnjičavost u svojem glasu.
»Gle«, rekla je Sheila. »Znam da ti ovo zvuči kao glupost, ali vidjeti vas dvoje
u istoj prostoriji? To je kao da uđeš u toplu kuću na hladan zimski dan. Alison
nije dolazila ovamo već godinama, a onda dođe dvaput u razmaku od dva-tri
mjeseca. Između vas dvoje postoji nešto snažno.«
Danu su ove riječi bile kao suho zlato, ali nije ništa komentirao, samo je
oborio pogled, dok se Sheila smješkala. Zbilja bi trebao razgovarati s Alison o
tome kamo sve ovo ide, pomislio je. Tijekom one usamljene, neprospavane noći
u Adelaideu zamišljao je budućnost bez Katelin; bilo je to teško zamisliti, ali ne i
nemoguće; voljeti Katelin bila mu je navika, ali možda ne i potreba. Katelin je
bila snažna, pametna, snalažljiva; bila je Alexu nenadmašna majka, ali on, Dan,
198
 Knjige.Club Books
počeo je tijekom ovih nekoliko mjeseci prihvaćati nešto što je možda duboko u
sebi uvijek znao: da ona nije bila ta koju obožava. Kad se Alison pojavila u
onom baru u Exeteru, pravio se da je opušten, pravio se da je užitak tog ponovnog
susreta sasvim jednostavan, ali zapravo ga je raspametila kao i prvi put kad ju je
vidio. Nije bio glup, dobro je razumio da je čovjeku uvijek draže ono što nema i
da bi svi najradije vratili mladost da mogu, ali je također pamtio onaj osjećaj čiste
radosti kad ju je ponovno ugledao. Svijet je divan zato što još uvijek sadrži Alison
Connor.
Sheila je zatim ponovno počela govoriti, pomalo nestrpljivo i prilično
odlučno, kao da je dovoljno dugo čekala da se on izjasni i sad više neće čekati ni
sekunde. »Dvije stvari u životu moraš zapamtiti«, rekla je. »Prvo: slijedi vlastito
srce. Drugo: ako je ikad povrijediš, iščupat ću ti grkljan.«
»Neću je povrijediti«, rekao je Dan.
»A hoćeš li slijediti svoje srce?«
Slegnuo je ramenima i uputio joj pomalo snužden osmijeh. »Pokušat ću.«
»A Katelin, je li ona prosvijetljeni tip osobe? Hoće li ona razumjeti ovo?«
»Ah,« Dan je odvratio, »Katelin će biti bijesna k’o ris.« Sheila je na to
prasnula u smijeh, a taj zvuk izvukao je iz kuće Doru i Alison. Sjele su s njima;
Dora se ugurala pokraj Sheile na ljuljačku, a Ali je sjela na zidić pokraj Dana. On
je prebacio ruku preko njezina ramena.
»Sheila me ocjenjuje«, šapnuo joj je na uho.
»I Dora isto«, rekla je Ali. »I ja. A ja ti dajem vrlo visoku ocjenu, čini se da
si popularan.«
Nasmiješili su se jedno drugome, ali onda se njegov izraz lica promijenio.
»Moramo razgovarati«, rekao joj je, a ona je odmah shvatila njegov ton. Ustala je
i pružila mu ruku. Sheila i Dora su ih gledale sa zanimanjem, ali par se primio za
ruke i bez ikakvog objašnjenja otišao u kuću, u sobu na katu.

Velike teme: ljubav, povjerenje, odanost. Velike teme, bolne teme, premda je
postojalo razdoblje kad ih je Ali smatrala vječnima, neospornima; dogovor je
dogovor - ove je riječi mogla ugravirati na unutarnju stranu vjenčanog prstena, ili
ih je, prevedene na latinski, mogla urezati iznad ulaznih vrata grandiozne
kuće McCormackovih. Margaret McCormack odgajala je svoje sinove tako da
odanost stavljaju iznad svih drugih vrijednosti, unatoč nevjerama njihova oca - a
možda baš i zbog njih - pa se tako i Ali, onog ljeta u Italiji 1980., udala za
Michaela uz obećanje da će zauvijek ostati s tim simpatičnim, velikodušnim
dečkom iz Adelaidea. U njoj nije bilo vatrometa, nije bilo čak ni iskre,
no prepoznala je u njemu onu vrstu pouzdanosti kakva joj je tada trebala. Uz to,
bio je očito lud za njom i nudio joj je jednosmjernu kartu za Australiju, gdje ljudi
odlaze da bi započeli iznova. No danas, dok je sjedila s Danom i razgovarala s
njim o budućnosti, pitala se gdje su te vrijednosti sada. Bile su rasute na podu,

199
 Knjige.Club Books
razbijene u komadiće, jer sve što je htjela u životu nalazilo se u ovoj sobi. Htjela
je njega. Htjela je njega i ništa drugo.
Sjedili su na prostirki, jedno nasuprot drugom, ispod tibetanskih molitvenih
zastavica, i držali se za ruke. Ne mogu te pustiti, rekao joj je. I nemoj me pustiti,
rekla je ona njemu, jer mora biti s njim. To su bili njihovi zavjeti. Nisu razgovarali
o tome kako će to izvesti, ni o tome kako će se s time nositi, ni o vjeri koju
će morati imati jedno u drugo u nadolazećoj oluji. Samo su iznijeli zajedničku
namjeru, svjesni da je put pred njima dug, i da će ih čekati i radost i tuga, ma što
odabrali.

»Hej, nisi valjda sa mnom samo zbog glazbe?« upitala je Ali malo kasnije, a Dan
je rekao: »Ne, nego zbog seksa.« Nasmijali su se, a Ali je pomislila: kako volim
ovog čovjeka; obožavam ga od glave do pete.
»Što je bilo s bendom poslije?« pitala je. »S Unionom?«
»Ništa, nije bilo uspjeha«, rekao je Dan. »Nick Lowe je pokazao zanimanje
pa odustao.«
»Je li ti bilo žao?«
»Mene tada više nije ni bilo«, rekao je. Dan se nije vratio u taj bend nakon što
je ona nestala, nije otišao ni na jednu probu, ali nije to sada spomenuo. Nježno ju
je gurnuo da legne pa se nadvio nad nju i proučavao joj lice. »Alison Connor.«
»Daniel Lawrence.«
»Pogledaj se samo.«
»Što?« rekla je i nasmiješila se znajući kamo ovo vodi.
»Prokleto si lijepa«, rekao joj je, kao i one večeri 1978. na tulumu Keva
Cartera, na gnijezdu od kaputa, u sobičku osvijetljenom jarko žutom svjetlošću
ulične lampe ispod prozora. Ispružili su se jedno pokraj drugog, kao i onda, i
tražili oblike u linijama na stropu - ovdje, u Quornu, to su bili australski oblici,
oblici guštera i zmija - a zatim mu je Ali pričala o svojem romanu i objasnila ono
što je razumjela o pjesmama domorodaca i Vremenu snova, kad su se duhovi
predaka kretali golom zemljom i mijenjali joj oblik, pa stvorili današnje planine i
rijeke, šume i brežuljke, stvorili ljude, životinje i elemente, sunce, mjesec i
zvijezde, a zatim su se vratili u zemlju. Sveta mjesta bile su stijene, drveće,
planine; duhovi predaka sami su ih stvorili, pa gdje je bijeli čovjek vidio samo
geološke formacije, urođenici su ondje vidjeli čudesne zavijutke vječno uspavane
zmije.
Dan ju je slušao i pratio pokrete njezinih usta dok je govorila. »Mi smo na
stropu Keva Cartera vidjeli samo Toblerone. Misliš li da smo bili nemaštoviti?«
pitao je.
»Ja mislim da sam bila rekla da vidim munju.«
»Eto, u tebi se rađala književnica.«

200
 Knjige.Club Books
»Jesi li pročitao Ispričaj svoju priču?«
»Ah, ne. Ja sam ti više za sport i biografije. Nisam pročitao roman već
godinama.«
Pogledao je u nju, da vidi zamjera li mu ovo, ali ona se samo nasmiješila. »A
Katelin?« upitala je.
Sada ju je pogledao kao da je zbunjen. No njezin pogled bio je potpuno
bezazlen. »To je knjiga koju je napisala žena. Zato će je češće čitati žene. Živa
činjenica«, rekla je.
»Ha, vjerovala ili ne, moja mama joj je darovala tu knjigu za Božić.«
Ali je raskolačila oči i počela se smijati.
»Mama uopće nije shvatila da si to ti«, rekao je Dan. »Ali je skužio tata. Vidio
ti je sliku na poleđini i rekao ‘ono tamo je Alison’. I onda je krenula paljba.«
»Kakva paljba?«
»Alison? Alison? Nikad mi nisi spomenuo nijednu Alison. Takva paljba.«
»Je li joj se svidjela knjiga?«
»Je. Mislim da se nadala da joj se neće sviđati, ali bila je oduševljena.«
Danova Katelin, u dalekom Edinburghu, oduševila se njezinom knjigom o
Južnoj Australiji, Ali je pomislila. A onda je rekla: »Voljela bih vidjeti tvojeg
tatu.«
»Povest ću te.«
»Ne znam.«
»Što ne znaš?«
»Ne znam mogu li se vratiti u Sheffield.«
»Mogla bi ako ideš sa mnom.«
Razmislila je o ovome, no nije ništa rekla.
»Dobro, zaboravi sada na Sheffield«, rekao je Dan. »Bi li mogla doći barem
u Veliku Britaniju?«
»Mogla bih,« rekla je, ali onda je osjetila svu težinu ove kratke izjave pa
dodala, »ja mislim.«
Dan je zatvorio oči i pomislio na Alison, krhku, punu trauma, odjednom
iščupanu iz australskog ognjišta i doma u Adelaideu, i bačenu natrag u Englesku,
gdje joj utjehu može dati samo on. Mislio je i o Katelin i Alexu, pogotovo Alexu,
kojeg nikad nije povrijedio, ni riječju ni djelom. Pokušao im je zamisliti lica
kad bude voljno i svjesno razorio njihov obiteljski život. Može li on to uopće?
Može li uništiti uvjerenja i slomiti srca? U ovom trenutku, ovdje, znao je da može,
ako to znači da će se svaki dan buditi pokraj Alison Connor i biti njezin muškarac,
upoznati svaki atom njezina bića, tijela i duše. Ako je zbog toga čudovište, neka,
jer svijet je pun čudovišta, a pogotovo glazbena industrija, koja je kao odlagalište
propalih veza. A ipak, nikad nitko nije umro od tuge što je ostavljen, svi na kraju

201
 Knjige.Club Books
krenu dalje, preslože djeliće svojeg života, promjene ga često i nabolje. Može on
to. Izdržat će.
»Hajdemo slušati Crocodiles.«
»Što?«
»Hoću te natjerati da zavoliš Echo and the Bunnymen. Otkrio sam ih bez tebe.
To mi je bilo strašno.«
»Dobro«, rekla je. Dan je već ustao i dohvatio njezin mobitel, pa se uspravila
u sjedeći položaj, naslonila na zid i privukla koljena k sebi. Gledala ga je kako na
internetu traži taj album i rekla: »Zaobišli su me, ne znam kako. Valjda je bio loš
tajming.«
»Ja sam ih gledao u Liverpoolu u rujnu sedamdeset devete. Oduševili su me
skroz. Bili su face, onako poredani sva četvorica u ravnu liniju - kužiš, ni bubanj
nije bio otraga. De Freitas, Pattinson, Mac, Sergeant, jedan do drugog. Izgledali
su fantastično, zvučali su fantastično. Kad su počeli sa svirkom, mislio sam da
ću prestati disati.« Zavukao je ruku u džep svojeg ruksaka i izvadio slušalice.
»Tebi jedna, meni jedna«, rekao je i dodao joj slušalicu. »O, Bože, ovo je još jedna
ostvarena želja, slušam Crocodiles s Alison Connor. Ako ti se ne sviđa album, tko
te šiša.«
Ali se nasmijala: »Hajde, da čujem.«
Odslušali su sedam pjesama i upravo su krenuli na Villiers Terrace kad je u
sobu provirila Sheila. Lice joj je bilo smrtno ozbiljno.
»Dušice moje«, rekla je. »Michael je dolje.«

Kako je brz i ružan taj put od opuštenosti do panike, kako je tek nedostojanstven...
Ali je čula što je Sheila rekla, Dan nije, pa se prepao kad je ona skočila i slučajno
iščupala slušalicu iz njegova uha. »Hej, što je bilo?« pitao je, ali ona mu nije
odgovorila, nije ga ni čula. Michael je dolje. Ova činjenica imala je trenutan
fiziološki učinak na nju, potjerala joj je srce da tuče iznad maksimuma i pretvorila
joj krv u otrov koji joj je šibao čitavim tijelom, šireći strah i samoprijezir; njezina
odlučnost se otopila, a obećanja što ih je praktički maloprije dala razbila su se u
tisuće komadića.
»Alison, što je bilo?« Dan je upitao. I on je sad bio na nogama, pokušavao je
doprijeti do nje, ali nje više nije bilo - fizički je bila u sobi, ali nije više ništa
vidjela, nije više ništa čula, razmišljala je jedino o činjenici da je dolje njezin muž
i da je čeka. Dan ju je zgrabio za ruku i natjerao da se okrene prema njemu. »Što
je bilo?« upitao ju je opet, glasnije. »Michael je ovdje«, rekla je pa je istrgnula
ruku iz njegove i istrčala iz sobe. Požalila je zbog ovoga kasnije, požalila je što
nije odvojila vremena da razgovara s Danom o tome kako će se nositi s ovom
velikom preprekom, prvom na njihovu dugačkom putu do sreće. Požalit će zbog
svojih neobuzdanih nagona, svojeg djetinjeg straha, nesposobnosti da reagira
dostojanstveno i smireno u prvoj neugodnoj situaciji. Zalit će duboko, ali to će

202
 Knjige.Club Books
doći poslije. U ovom trenutku htjela je samo jedno: da bude oslobođena sumnje i
krivnje, da održi sve na svojem mjestu, da sačuva status quo. Doduše, u jednom
trenutku se šokirala i razočarala u samu sebe što je bila toliko slaba onda kad se
od nje tražilo da bude hrabra, no nije to ni pokazala ni izgovorila, pa Dan nije
vidio ništa osim tog kukavičkog bijega.

Ali on se nije htio skrivati gore; nije htio pristati na to da bude Alina sramotna
tajna. Nekakav znak, instinkt ili informacija doveli su tog čovjeka - tog Michaela
- skroz u Quorn; on se došao suočiti sa svojom ženom, pa neka se onda suoči i s
njim, njezinim ljubavnikom, i neka se u sljedećem činu ove drame otkriju
sve emocije. Požurio je drvenim stubama za njom, pa kad se pojavio u dnevnoj
sobi, tek nekoliko sekundi nakon Ali, ona je već stajala ondje s Michaelom i njih
dvoje zurili su u Dana, dvoje protiv jednoga.
»Ona se vraća kući s mnom«, rekao je Michael. »Ne znam tko si, niti me
zanima. Što se mene tiče, ti si nitko i ništa.« Bio je toliko siguran u svoja prava,
toliko uvjeren u svoju nadmoć nad ovim uljezom. McCormackovi od Adelaidea:
društvena mafija, nepobjedivi, svemoćni. Još nije otkrio sve detalje, reagirao je
samo na Beatrizinu zabrinutost i vlastiti predosjećaj, i još nije odlučio kako se
osjeća u vezi s Alinom izdajom, no znao je da je neće ostaviti, niti će tražiti od nje
da ode, ali bogami neće raditi ni ono što je cijeli život radila njegova majka:
zažmiriti na jedno oko i nastaviti kao da se ništa nije dogodilo. Najprije će je
odvesti kući, dobro porazgovarati o ovom fijasku, i ubuduće strogo držati Ali na
oku.
Dan je pogledao u Ali, i ona je pogledala u njega, molećivim očima. Nije znao
što mu tim pogledom želi reći. Pomogni mi? Prebij ga? Nemoj mi još više
otežavati život? Da, pomislio je, vjerojatno ovo zadnje.
»Dobro«, Dan se obratio Michaelu. »Budući da me Alison ne želi predstaviti,
ja sam Dan Lawrence, njezin stari prijatelj iz Sheffielda.« A zatim se okrenuo
prema Ali. »To je to?« rekao je. »Ovako će završiti?«
»Da, kompa,« ubacio se Michael, »tako će završiti. Točka.«
Dan ga je ignorirao, nije ni trepnuo. Nastavio je gledati u svoju curu.
»Alison?«
Njoj su tekle suze. Napravila je korak naprijed, samo jedan, prema njemu.
Dan se nije micao s mjesta. Neće joj pomagati, sada je sve na njoj: stajala je
između prošlosti i budućnosti, i samo ona može odabrati.
»Njezino ime je Ali«, ispravio ga je Michael. »I ovo ti je zadnji put što si
razgovarao s njom. Nećeš se ti posluživati mojom ženom. Ali, pokupi svoje stvari
i sjedni u auto.«
Sheila, koja je stajala u kuhinji i prisluškivala, uznemirena, ne znajući kako
da im pomogne, ušla je u dnevnu sobu i očajnim glasom rekla: »Michaele, barem
im daj malo vremena da razgovaraju.«

203
 Knjige.Club Books
Michael se okrenuo prema njoj, a lice mu se iskrivilo od bijesa, kao da je baš
ovaj trenutak čekao da se otrese. »Umukni, lezbačo stara, već si dovoljno štete
napravila.«
Ali je kroz suze rekla: »Michaele, prestani. Sheila nema veze s ovim. Sheila,
tako mi je žao.« Prekrila je lice rukama i jecala, slomljena od tuge, a nije dobivala
utjehu ni od koga u sobi. Dan je stajao na udaljenosti, udaljenosti koja dolazi sa
žalošću. Nije znao da će se Ali tako lako dati poraziti.
»Pokupi svoje stvari i sjedni u auto«, Michael je rekao Ali.
Ne bi smio tako razgovarati s njom, Dan je pomislio; ja nikad ne bih tako
razgovarao s njom, kao da je neposlušno dijete; ne bih nametao autoritet nad
njezinom sudbinom, kao da ona nema vlastitu volju, ili kao da ne zna sama
rasuđivati. Sheila je došla i stala pored njega, jer je vidjela koliko je povrijeđen,
ljut, razočaran. Primila ga je pod ruku i tako pokazala da je odabrala stranu, zabola
svoju zastavu.
Ali je u očaju i jadu oborila glavu. Razmišljala je o Thei i Stelli, o Beatriz, i
na kraju o Michaelu. Ne može ih sve ostaviti.
Njihova četiri srca bila su važnija od njezina jednog; ako ih napusti, njihova
udružena bol potpuno će je dotući. Kad je podignula pogled, Dan je zurio u nju,
kao skamenjen: »Zao mi je, Daniele«, jedva je prozborila kroz plač. Lice joj je
bilo umrljano suzama. »Oboje imamo svoj život.«
»Nemoj mu se opravdavati!« rekao je Michael. »Ova bijedna sapunica
završava ovdje i sada.« Pogledao je na sat, a ta mala gesta ispunila je Ali novim
očajem, zato što je znala da Michael razmišlja o prometu, računa kad će stići u
Adelaide i gleda hoće li izbjeći gradsku gužvu; činjenica da je bio sposoban za
tako dosadne kalkulacije usred ovako paklene krize bila joj je dokaz da joj je
mjesto uz Daniela, kojeg je voljela kao nikoga dosad, i koji ju je došao tražiti na
drugi kraj svijeta na temelju play-liste od šesnaest pjesama.
»Idemo«, Michael je rekao, ali ne s ljubavlju, nego s odlučnošću.
Kako Dan ne bi morao gledati Ali kako pakira stvari i odlazi s mužem u auto,
Sheila ga je povela u vrt. »Dođi, Daniele. Neka se situacija smiri«, rekla je, a
ostala je s njim ondje dok nisu začuli riku Michaelova Porschea koji se u bijesu
udaljavao cestom.

Sjedio je satima u vrtu sa Sheilom i Dorom. Pili su džin, razgovarali, slušali

muziku. Sheila i Dora bile su mudre žene, i zato što su voljele Alison, nisu je
htjele kritizirati i osuđivati, ali bile su na njegovoj strani i njemu je to godilo,
osjećao se podržano. Sheila ga je uvjeravala da je to samo jedna faza cijelog
procesa, a ne završetak. Dan nije znao više ništa, nije vjerovao više u ništa; pustio
je da mu kombinacija džina i njihove utjehe anestezira bol da može izdržati noć
koja slijedi.

204
 Knjige.Club Books
Alison mu je još bila na usnama, na rukama, a miris vrta u predvečerje
podsjećao ga je na miris njezine kose. Bila je svugdje, a više je nije bilo.
Razgovarao je, kimao glavom, smješkao se, ali iznutra je bio uništen.

205
 Knjige.Club Books

25

EDINBURGH, ŠKOTSKA
19. VELJAČE 2013.

POKUŠAVALA JE DOPRIJETI do njega, onako kako je i prije, ali njezine pjesme više
nisu bile dovoljne. Prva mu je stigla na aerodromu kad je odlazio iz Adelaidea:
You’re The Best Thing - Paul Weller i njegov Style Council. Vidio je link na
mobitelu, no nije ga otvorio; dobro je znao tu stvar, i jako mu se sviđala kao
ljubavna pjesma, ali se zapitao je li ona poslušala riječi kako treba? Jer nemaju
smisla kad dolaze od žene koja se vratila starom životu već na prvom izazovu.
Mogao bi joj stati pred kuću, u Aveniji milijunaša ili gdje li je već živjela, i
otpjevati joj tu pjesmu riječ po riječ, odsvirati sve njezine akorde, pa primiti još
jedan emocionalni udarac kad ona žalosno zatvori prozor i navuče zastore. Ili bi
mogao zatvoriti svoje srce i ignorirati je. Učinio je ovo drugo.
Kad je sletio u Hong Kong i ponovno uključio mobitel, stigao je i Van
Morrison i Someone Like You, uvjerljivo najljepša ljubavna pjesma ikad
snimljena. Isuse, ona je upotrebljavala te pjesme kao streljivo. A oko njega je bila
ludnica, košnica ljudi sa svih strana svijeta, dugi redovi i kaos do sigurnosne
provjere. Imao je manje od dva sata za presjedanje na drugi avion, što mu je
jedva dalo vremena da pronađe bar, gdje je vidio i taj drugi link. Poštedio se
agonije i nije ga otvorio, skupio je snagu i nije poslušao pjesmu, jer čemu pjesma
ako ne vodi nigdje? Ljubavna pjesma bez prave namjere samo je prazna gesta. I
gore nego prazna - to je bilo ismijavanje svega što su mogli izvesti u onoj
hipijevskoj vremenskoj rupi u Sheilinoj kući: mogli su izvesti spektakularni puč i
promijeniti svoj život, kako su i namjeravali prije nego što je stigao McCormack
- stigao i otišao u svojem sportskom autu, i odnio ono što je Danu bilo
najdragocjenije.

Sletjeti na Heathrow bilo je kao probuditi se u poznatom krevetu nakon

turbulentnog sna. Ovo je bio njegov svijet, među ljudima koji zvuče kao on, u
vlažnoj i hladnoj klimi, onakvoj kakva treba biti početkom veljače. Bože, kako je
bio sretan što živi ovdje; tko bi mogao podnijeti Australiju, tko bi to mogao
izdržati?
Previše je velika, previše daleko, previše sparna. On je s Australijom završio.
Krupnim koracima prošao je pored putnika koji su kružili oko pokretnih traka za
prtljagu, pa kroz carinsku provjeru, pa prema izlazu; u manje od pola sata već je
206
 Knjige.Club Books
sjedio u Heathrow Expressu i bio na putu u London. Linijom Bakerloo do Avenije
Warwick, pa niz šetnicu do kanala i Veronice Ann, gdje ga je čekao McCulloch -
činilo se da stoji na istom mjestu gdje ga je i ostavio. Danu su oči bile raskolačene
od napora da ostane budan i bijesan, pa kad je Jim izišao iz broda da ga pozdravi,
njegovo prijateljsko lice nabralo se od brige. »Dan, što se dogodilo, jesi li dobro?«
Nisam, Dan je pomislio, nisam, nisam, nisam. Došlo mu je da zaplače, htio je
ridati kao malo dijete, ali McCulloch, koji je očajnički čekao malo njegove
pozornosti, skočio mu je odjednom u naručje, bacakao se i tresao od neopisive
sreće što je ovaj znameniti dan konačno stigao, pa je Dan, umjesto u suzama,
našao utočište u smijehu. Bilo mu je osamnaest kad je posljednji put plakao, kad
je istinski plakao, slomljen od tuge, a taj put je Alison bila krivac. Odlučio je
prespavati na Crazy Diamondu, iako je mogao i putovati cijelu noć, toliko mu je
unutarnji sat bio poremećen. Pokazalo se da su umor i iscrpljenost dovoljni da
čovjek zaspi. U tri ujutro nazvao je Duncana - Duncane, Bog te blagoslovio - koji
se javio već nakon drugog zvona.
»Dan Lawrence. Nedostaješ mi, frende, ali znaš li ti koliko me ovaj poziv
košta?«
Dan se nasmijao. Već se osjećao bolje, čim je čuo glas svojeg prijatelja. »U
Londonu sam, cicijo«, rekao je. »Na brodu sam i dijelim krevet sa psom koji
hrče.«
»Vratio si se?« Duncan je bio zbunjen. »Pa to je bilo kratko.«
»Meni nije, Dunc. Meni je bilo malo stresno.«
»Što je bilo stresno? Što se dogodilo?«
»Znaš, ja...« Zastao je. Nije znao otkud da počne. »Gle, sutra dolazim kući.
Razgovarat ćemo uz pivo kod Gordona.«
»Jesi li dobro, Dan? Mogu doći tamo ako hoćeš, pa s tobom putovati natrag?«
Dragi Duncan, tako je dobar prijatelj. Dan je ponovno zahvalio nebesima i
Cathay Pacificu što su ga doveli natrag kući, na sigurno. »Ne, ne. Ulovit ću prvi
vlak do tamo, i imam McCullocha da mi pravi društvo.«
»Dobro. Pomalo i čuvaj se«, rekao je Duncan ne zvučeći uvjereno. Telefonski
pozivi u sitne noćne sate nisu bili Danov stil. Uz to, trudio se zvučati veselo, ali
zvučao je tužno, što također nije bio Danov stil. »Javi se kad stigneš. Čekam te.«
»Hvala ti, stari«, rekao je Dan i poklopio. Zatvorio je oči jer ga je gledanje u
strop podsjećalo na Alison. Međutim, nije ju mogao izbaciti iz glave i ovako i
onako; nalazila je način da se zavuče unutra, kao svjetlost koja prosijava u sobu
ispod vrata. Znao je da neće moći još dugo zadržati ljutnju u sebi, a to ga je
užasavalo, jer ljutnja je bila njegova jedina obrana.

Kad se vratio u Stockbridge, Dan je pomislio kako na svijetu nema ljepšeg mjesta.
Ponovno je bio u omiljenom pubu gdje je enigmatični Gordon Fuller, vlasnik,
točio njemu i Duncanu pivo - stavio je čaše pred njih na šank, bez smiješka i bez
207
 Knjige.Club Books
riječi, no Dan je vidio toplinu i utjehu u svakom dosadnom detalju svojeg
ljubljenog grada, a Gordonovo ravnodušno lice bilo je baš ono što je očekivao,
ono čemu se nadao. Iz zvučnika se razlijevao ćudljivi blues Johna Coltranea, pub
je bio poluprazan; mogli su birati stol, ali otišli su ravno u svoj kutak za kviz,
bez razmišljanja, i sjeli na drvenu klupu na koju se obično smjeste Katelin i Rose-
Ann. Nešto je u toj klupi poticalo čovjeka da otvori dušu - to je uvijek djelovalo
na njihove žene - i Dan je osjetio blaženo olakšanje kad je ispričao Duncanu svoju
priču, i to svaki njezin zanimljiv detalj, od početaka u Sheffieldu do beskrajnog
jada njihova posljednjeg dana.
Priča je potrajala, pa kad je Dan završio, Duncan je nakon kraćeg oklijevanja
rekao: »Znaš, volio bih da si se konzultirao sa mnom. Mislim da si pretjerao s tri
Nicka Drakea, i zašto joj nisi poslao Sunshine Superman? Pa zar ti to nije palo na
pamet? Tu si fulao, jer sve cure vole Donovana.«
Dan ga je pogledao, šokiran. »To je sve što imaš reći? Da sam fulao s
odabirom pjesama?«
»Ne, ne, ne«, brzo će Duncan svjestan svoje pogreške. »To nije sve što imam
reći, ma kakvi. Ali pjesme su ti najbolji dio priče, to je nešto fenomenalno. Pa
zato su i napisane.«
»Dunc, to nije samo priča. To se dogodilo, dogodilo se meni, i dogodilo se
sada, kužiš?«
»Da, znam,« Duncan je rekao, »znam.« Otpio je gutljaj piva, zafućkao kroz
zube pa nastavio: »Puno si toga držao za sebe, stari, ovih par mjeseci.«
»Jesam, oprosti.«
»Ja sam tebi otvorio dušu i rekao ti sve o Lindsay, a ti si cijelo vrijeme venuo
za svojom prvom djevojkom i slao joj ljubavne pjesme u Adelaide?«
»Čekaj malo, ja te nisam osuđivao zbog Lindsay.«
»Nisi, ali ja sam se svejedno osjećao kao negativac. Da si mi rekao da i ti
tražiš nešto drugo... osjećao bih se bolje.«
Dan je rekao: »Nisam ništa tražio. Jednostavno se dogodilo.«
»Da, da, i meni i tebi se dogodilo.«
»Okej, da, ali nije bilo isto. Možda sam cijelo vrijeme lagao samom sebi, ali
mislim da ne možeš varati ženu s nekim tko je deset tisuća milja daleko, a ne
radite ništa osim što si šaljete pjesme.«
»A gle, tako je stvar počela. Jer glazba je hrana ljubavi, kako se kaže.«
Dan se kiselo nasmijao. »E, da... Nisam smio otići ondje. Trebao sam je čuvati
u glavi kao fantaziju, fantaziju koja mi je izmakla, jer smo u par dana prošli sve,
od raja do pakla.«
»Da, gadno je to...«

208
 Knjige.Club Books
»Ne mogu razumjeti zašto se tako brzo predala. Izgubila je svaki... svaki djelić
vjere i snage. Jedne sekunde bili smo u Sheilinoj sobi zajedno, a druge sekunde
gledali smo jedno u drugo kao boksači u ringu, svaki u svojem kutu.«
»Bili ste u krevetu kad je on uletio?«
Dan se sav stresao. »Ne, ne, samo smo sjedili gore, slušali glazbu.«
»Kakvu?«
»Bunnymen.«
»Crocodiles?«
Dan je kimnuo glavom, a Duncan je rekao: »Bravo.«
»Eto vidiš,« rekao je Dan upirući prstom u njega, »opet to radiš, skrećeš temu
na jebenu glazbu.«
»Oprosti.« Duncan je otpio dugačak gutljaj, ispraznio čašu i spustio je na stol.
»Ne, ne skrećem nikamo, jer glazba je tu glavna, kužiš? Glazba vas je spojila,
otopila vam srca, i kladim se da znam što sad ona radi - sluša pjesme koje si joj
poslao, misli na tebe, jer ti si sve započeo, i to na najbolji mogući način, s Pump
It Up, koja čak i nije ljubavna pjesma. Ljubomoran sam. Volio bih da sam ja to
izveo.«
Ustao je i otišao na šank po novu rundu piva, a Dan je razmišljao o Alison
kako sluša njegove pjesme. Je li ih zbilja slušala? Nekako je imao dojam da ih je
izbrisala, da je počistila cijeli taj thread, pa je sad njezin mobitel potpuno nevin i
tragova više nema. S druge strane, ona mu i dalje šalje pjesme. Dobro, poslala je
samo dvije - od jučer više nije stigla nijedna - ali te dvije bile su vrhunske. Kad bi
dopustio samom sebi da ih posluša i da zamisli da su ti stihovi Alisonina poruka
njemu, morao bi priznati, ponovno, da je ona žena za njega i da je to bila rijetka i
posebna vrsta ljubavi... osim što je tu bila i neoboriva činjenica njezina naglog
povlačenja.
»Ali ona me ipak ostavila«, nastavio je Dan kad se Duncan vratio za stol.
»Čim joj se pojavio muž, šutnula me.«
Duncan je slegnuo ramenima, odmahnuo glavom. »Hajde, budi fer. Što bi ti
napravio da se umjesto njega pojavila Katelin?«
Dan je odgovorio iste sekunde. »Ostao bih pri svome. I sigurno ne bih učinio
ono što je učinila Alison.«
»Da, učinio bi«, odvratio je Duncan. »Učinio bi isto to. Otrčao bi dolje i izletio
van kao da ti guzica gori. To je ljudska priroda.«
Dan je gledao u svojeg prijatelja, bez riječi. Duncan nije bio u pravu, jer Dan
je bio sasvim uvjeren u to da nikad, ni pod kojim okolnostima, ne bi učinio Alison
ono što je ona učinila njemu. Da se Katelin pojavila tamo umjesto Michaela, stao
bi uz Ali i suočio se s Katelininim gnjevom. A to bi ga činilo još većom
budalom, jer ovo je već drugi put da ga je natjerala da se zaljubi u nju i drugi put
da ga je napustila, a svejedno ju je još volio, i vjerojatno će je uvijek voljeti. Činilo

209
 Knjige.Club Books
se da mu Alison kroz glazbu pokušava reći da i ona voli njega, ali on više nije
imao vjere ni u njezine pjesme ni u njezinu ljubav.
»Ne govori to«, rekao je Duncanu. »Ne govori da bih učinio isto što i ona.
Nemoj to ni pomisliti.« Njegov prijatelj je žalosno kimnuo glavom, a i Danov
izraz lica. bio je mračan i sumoran. »Ne bih pobjegao jer je previše volim.«
»Dobro, razumijem«, rekao je Duncan. Mogao je osjetiti patnju u Danovu
glasu i sad mu je bilo žao što se maloprije onako zafrkavao.
»Volim je, ali ona ne voli mene, i to je kraj.«
Duncan je razmislio o ovoj izjavi na trenutak i zapitao se je li možda najbolje
da se Dan drži toga, najbolje za Katelin, najbolje i za njega samog, ako to znači
da će Dan ostati ovdje, u Stockbridgeu. Ali onda je rekao. »To još ne znaš.«
A Dan je rekao: »Znam. Mislim da je situacija prilično jasna.«
»E, pa ja ne znam«, Duncan je odvratio. »Razmisli o ovome što si mi rekao.
Rekao si da Alison ima tešku prošlost i da ju je McCormack izbavio iz toga kao
vitez na bijelom konju, pa se možda osjeća kao da će mu biti dužna cijeli život?«
Dan je malo razmislio. Bilo je nešto istine u tome.
»Možda se osjećala kao da nema izbora«, Duncan je nastavio. »Možda nije
jaka kao ti, ali to ne znači da te manje voli.«
Duncan se naslonio i pogledao u Dana sa suosjećanjem. Bio je uvjeren da
nikad u životu nije toliko patio za ženom koliko Dan pati za ovom, i bio je
zadovoljan kad mu je prijatelj rekao: »Da, možda. Hvala ti na ovome.«
Doduše, bila je to mala utjeha, pomislio je Dan, ali možda je Duncan bio u
pravu. Možda je u pojačanom stresu što ga je taj susret izazvao Ali otišla s mužem
zbog osjećaja obveze, a ne ljubavi. Možda i ona pati. Možda je izjeda žaljenje.
Možda upravo sad sluša Roryja Gallaghera ili Johna Martyna i prisjeća se
Danovih usnica na svojem tijelu.
U tom trenutku zasvijetlio mu je mobitel na stolu, a Duncan se nagnuo da vidi
što je to. »Evo je, pridružila nam se«, rekao je.
Dan je pogledao u zaslon. Ali Connor šalje ti poruku. »Hajde, daj«, Duncan
je gurnuo mobitel prema Danu. »Da vidimo što je.«
Dan je uzeo mobitel i otvorio link, ali prvo je sam pogledao jer nije htio odmah
podijeliti s Duncanom. A zatim je rekao: »Joni Mitchell, A Case Of You.«
»Kakva pjesma«, rekao je Duncan, no Dan je samo ugasio mobitel i spremio
ga. Slušali su Blue na putu u Quorn; Alison je rekla da ga mora educirati i
»odviknuti« ga od tipova s električnim gitarama. You are in my blood, like holy
wine. Kako da ponovno sluša tu pjesmu a da se iznova ne slomi? Pogledao je u
svojeg prijatelja. Duncan je čekao.
»Pokušavam očvrsnuti svoje srce«, Dan je rekao. »Mislio sam da mi dobro
ide, ali samo sam se zavaravao. Kao da se pokušavam riješiti vlastite sjene.«

210
 Knjige.Club Books
Neko vrijeme su šutjeli, a onda je Duncan rekao: »Znači, namjeravao si
ostaviti Katelin?«
Tako jednostavno pitanje. Začuđujuće jednostavno. Ostaviti Katelin. Ostaviti
životnu partnericu, kao da to nije nimalo teže nego sići s autobusa i ukrcati se u
drugi. Da, u Australiji se to činilo lako. I više nego lako, činilo se da je to jedina
ispravna stvar, kao da njegovim životom i sudbinom upravlja neka viša sila. Tu je
bila i Sheila, koja ga je vozila u Adelaide na aerodrom i govorila mu da je njegova
glavna dužnost slijediti svoje srce. I na kraju, tu je bila Alison, prelijepa, ranjiva,
kompleksna, jedinstvena. Čak mu je i pjevala u autu, pjevala mu je Chelsea
Morning, još jednu pjesmu Joni Mitchell koju nije poznavao. To je bio jedan od
ključnih trenutaka u njegovu životu: Južna Australija oko njega, Alison Connor
pored njega, poezija Joni Mitchell, Alisonin glas. Alison.
»Onda?« Duncan ga je, još uvijek čekajući odgovor, vratio u sadašnjost.
»Da«, rekao je Dan. »Namjeravao sam ostaviti Katelin.«

Početkom ožujka Katelin i Rose-Ann sletjele su iz Londona u Edinburgh, ali nije

bilo ponovnog susreta na peronu željezničkog kolodvora Waverley; zajedno su
sjele u taksi koji je ostavio Rose-Ann u New Townu, a zatim nastavio s Katelin
do Stockbridgea. Dan nije znao kako će se osjećati kad je ponovno vidi, niti
je znao hoće li ona nanjušiti promjenu na njemu, ali pokazalo se da je bila toliko
zaokupljena doživljajima s putovanja da nije ni primijetila da je Dan bio malo
rezerviran. Lagano pjegava, vrlo brbljava, malo punašnija nego prije - porcije za
ubiti vola, rekla je - nosila je šiltericu LA Lakersa, a riđa kosa bila joj je
skupljena u konjski rep, izgledala je kao navijačica na dan utakmice. Bila je
preplanula od sunca, sva prpošna i pjenušava; ova pustolovina zbilja joj je godila,
rekla je. Bila je spremna na malo odmora od Rose-Ann, morala je priznati, ali bilo
im je fenomenalno skupa, fenomenalno. »Ona previše razmišlja o svemu«,
govorila je Katelin kad su ulazili u kuću. »To je sve što ću reći. Previše razmišlja
o svakoj odluci, važe za i protiv, i na kraju se više ni ne sjećaš o čemu se uopće
odlučivalo. A koliko je tek pričala o Duncanovu malom prijestupu... Pretresale
smo to od JFK-a pa sve do Cincinnatija.«
»Molim? Pa to je više od tisuću kilometara!« rekao je Dan. Kuhao joj je čaj i
Katelin je rekla da će to biti prva poštena šalica čaja koju je popila otkad je otišla
od kuće, jer se u Americi pije samo kava, odvratna filter-kava koja se podgrijava
cijeli dan pa nije ni čudo što je stalno toče besplatno, a od čajeva možeš piti
Liptons Yellow Label ili neki iz vrećice koju umoče u mlaku vodu. Govori kao
navijena, pomislio je Dan, ali jet lag zna imati takav efekt, nakrca te nekom
čudnom kemijskom energijom. Ili nanjuši tvoj najveći jad pa te povuče još dublje
u limb čemera, pomislio je; jet lag se jednostavno prilagodi svačijem stanju uma.
»Da, nemam pojma koliko je to bilo kilometara,« Katelin je nastavila, »ali
vozile smo se već dvanaest sati i meni se čini da bi razgovor na kraju bio dulji i
od njegove afere, ali onda sam joj rekla, pitala sam je, možemo li prestati
211
 Knjige.Club Books
razgovarati o Duncanu kad prijeđemo Cincinnati, a ona je rekla ajme meni,
Katelin, oprosti, ja meljem bez prestanka, a ti si tako strpljiva.« Katelin je tako
savršeno odglumila Rose-Ann i njezin američki naglasak da je Dan prasnuo u
smijeh.
Sjedili su na sofi u kuhinji, McCulloch je bio sklupčan između njih, a Katelin
je pričala i pričala, o seljačini u New Mexicu koji je ispalio metak na njihov auto,
o autostoperu koji im je gatanjem iz dlana platio vožnju do Austina. Rose-Ann je
imala mnogo linija novca na svojem dlanu, i bile su duboke i čiste, objasnio im
je.
»Zvuči istinito«, rekao je Dan. »A što je rekao za tebe?«
»Energična, kratak fitilj, donekle ambiciozna. Imam vatrene ruke, što zapravo
znači da su mi prsti malo zdepasti.«
»Nisam to prije primjećivao«, Dan je rekao i primio je za ruku. »Ali sad kad
si spomenula...«
Katelin se nasmijala i u šali ga ćušnula iza uha. »Dobro će mi doći kad te bude
trebalo udariti«, rekla je. »Rose-Ann ima vodene ruke. Lijepe su joj ruke, s dugim
prstima i ovalnim noktima. Ruke pijanistice.«
»Ali ona ne svira klavir.«
»Znam, ali mogla bi.«
»Ja ne bih htio znati svoju budućnost.«
»Ne radi se tu o budućnosti, kako kaže Devin.«
»Devon?«
»De-vin«, ispravila ga je Katelin. »Momak kojeg smo povezle. A linija života
ne govori ti koliko ćeš živjeti, to svi krivo misle.
Devin kaže da ta linija pokazuje samo kakav ćeš život voditi, koliko si vitalan
i energičan, razumiješ? Daj da vidim.« Zgrabila mu je desnu ruku, raširila dlan i
pratila prstom liniju koja mu se protezala od ruba dlana preko palca pa sve do
zapešća. »Evo tvoje linije života«, rekla je, mrvicu pobjedonosno, kao da nije
očekivala da će Dan uopće imati liniju života, pa se nagnula da bolje vidi. »Ooo,
vidim, tu je dvostruka linija. To ti je rijetkost. Devin je ima, pokazao nam je
svoju.«
»Kladim se da jest«, odvratio je Dan. »Nisam zadovoljan što skupljaš lutalice
po cesti. Zar nisi gledala Autostopera?«
»To znači da si ili pronašao svoju srodnu dušu ili vodiš dvostruki život. Što
je od toga dvoje?«
»Molim?« rekao je Dan.
»Mislim da je ovo prvo - našao si svoju srodnu dušu«, Katelin je nastavila.
»Jer ja bih znala da si bigamist. Prvo, imala bih manje odjeće za pranje.«
»Znaš što?« rekao je Dan i izvukao ruku. »Dosta je tih čara-bara.«

212
 Knjige.Club Books
Katelin je odjednom zijevnula i rekla: »Isuse, mislim da bih mogla spavati
tjedan dana. Sad bih se najradije zavalila u kadu, a poslije bih zaspala uz neki
film.« Način na koji je rekla film, kao da pokušava iz te riječi iscijediti još jedan
samoglasnik, bio je jedan od razloga zbog kojih se zaljubio u nju, taj njezin
irski naglasak. Katelin Kelly, nikad Kate - ne daj Bože da napraviš tu grešku i
tako je nazoveš. Bila je malo na svoju ruku, tvrdoglava i svadljiva, čvrsta i
nepokolebljiva, s njom nije bilo pregovora. »Teška«, kako je rekla njegova majka.
Katelin nije željela djecu pa se poslije predomislila, ali nije htjela više od jednog
djeteta, i oduvijek je na ideju braka gledala s podsmjehom; htjela je da ih uvijek
veže samo izbor i ništa drugo. To što nije bilo vjenčanja pogodilo je obje obitelji,
no Dan joj se beskrajno divio, smatrao ju je hrabrom i originalnom. I sad kad ju
je poljubio u obraz i ustao da joj ode napuniti kadu, zapitao se bi li poštovala
tu slobodu izbora kad bi joj rekao da je još voli, ali da drugu ženu voli više, i na
drugi način. Nema šanse. Garancija na taj dogovor davno je istekla.
»Joj!« doviknula je za njim kad je izišao iz kuhinje. »Nisam te pitala kako je
bilo u Hong Kongu.«
»Ma, to je bio samo posao,« rekao je, »može čekati.« Korak na stepenicama
bio mu je usporen i težak. Imao je neobičan osjećaj razočaranja, kao da ga je
Katelin iznevjerila samim time što je bila ono što jest.

Dva dana nakon što je došla kući, rekao joj je sve. Nije bilo potrebe, ona nije ništa
sumnjala; gotovo je sigurno da je to bio sebičan poriv, način da svoju vezu s
Alison učini stvarnom, da je iznese svijetu kao činjenicu, tako da se i sam uvjeri
da to nije bila samo fantazija. Oh, da, govorio je samom sebi kako je time što je
rekao istinu iskazao poštovanje prema Katelin, zato što je bio otvoren i iskren, ali
nije se radilo o tome, jer joj je mnogo toga zatajio u ovih trideset godina što su ih
proveli zajedno: flertovi, koji su katkad bili i nešto više od flerta, pa kratko
eksperimentiranje s kokainom prije nekoliko godina, pa povremena navika
pušenja trave, koja je bila puno redovitija nego što je ona mislila. Nadao se da je
i ona čuvala pokoju tajnu, zbilja se nadao, jer svatko ima pravo na to da ponekad
bude zločest, pa da mu je došla s pričom da se seksala s nekim tipom na plaži u
Santa Monici, on ne bi osjetio ništa osim olakšanja. Ali ona se nije seksala ni s
kim. Samo je sjedila na rubu kreveta, a on je gledao kako s njezina lica nestaje ta
nova, preplanula boja koju je dobila u Americi, kad joj je rekao, najnježnije što je
mogao, da se zaljubio u Alison Connor, ali da je to sad gotovo.
»Žena koja je napisala onu knjigu?« Katelin je pitala, zgrožena, iako joj se
činilo da je cijelo vrijeme znala. Dan je kimnuo glavom.
»Zato si išao u Hong Kong? Da ti bude lakše letjeti u Australiju?«
»Da«, rekao je. »Tamo jest bio festival, i ja jesam radio, ali da, to je bio glavni
razlog zašto sam išao.«
Očekivao je oluju, ali to je došlo poslije. Umjesto oluje, u sobi je bila
apsolutna tišina. Katelin je počela plakati, i plakala je još dugo, ali nije ispustila
213
 Knjige.Club Books
ni najmanji zvuk. Dan je nije mogao utješiti jer mu nije dopuštala da je dotakne,
nije htjela razgovarati s njim, nije ga htjela pogledati u oči. Potpuno ga je
isključila iz svoje žalosti i on nije znao što da radi. Promijenio je boju i
oblik njihova zajedničkog postojanja i duboko je žalio što nije šutio i zadržao sve
za sebe. Istina je bila precijenjena: ni jednom ni drugom nije donijela ništa dobro.

214
 Knjige.Club Books

26

ADELAIDE, JUŽNA AUSTRALIJA

7. SRPNJA 2013.

U ZIMSKIM MJESECIMA ovaj privlačni, prijateljski grad postajao je tako prokleto

sumoran, razmišljala je Ali: hladan, mokar, vjetrovit i krajnje negostoljubiv.
Cijelo ljeto i ranu jesen odvijali su se razni festivali - književni, glazbeni, dramski
- na plažama su se ljudi okupljali na piknicima, u vrtovima su se pekli
roštilji. Međutim, činilo se da se u dugim zimskim mjesecima nitko ne druži -
barem je tako bilo u orbiti McCormackovih - svi su se zatvorili u kuće i vodili
samotnjački život. Alin se duh bunio protiv toga, a Michael je to smatrao
promjenom u njezinu ponašanju. Prošle godine u ovo doba - u doba prije Dana,
smatrao je, ali nije izgovorio - bila je sasvim zadovoljna u provođenju zime kod
kuće; navukla bi zastore, gledala televiziju, jela Beatrizin zečji gulaš, satima
pisala za svojim radnim stolom i strpljivo čekala da sunce ponovno zasja.
»Jednostavno ne vidim zašto svi moraju hibernirati«, rekla je, mrzeći čitav
svijet i čineći sve da ga zamrzi još i više. Upravo je bila u vrtu, na koljenima, s
rukom u odvodu, i vadila mulj od trulog lišća što ga je nanijela kiša. Bacala je
pune šake tog blata na kamenu stazu, energično i bijesno, a smrad i sluz bili su
utjelovljenje njezina trenutačnog raspoloženja - u svojoj borbi da povrate bračnu
ravnotežu Ali i Michael cijelo su se vrijeme izmjenjivali u ljutnji. Sad je Ali bila
na redu da baci rukavicu. »Ne daj Bože da se malo zabavimo. Ja predložim da
pozovemo prijatelje, da napokon malo popunimo taj stol u blagovaonici, a ti
reagiraš kao da sam predložila svinganje. Dosadno mi je, Michaele, dosadno.«
Michael je stajao i mirno gledao u nju.
»Je li tebi jasno da mi živimo istim životom kakvim su živjeli tvoji roditelji,
a prije njih i njihovi roditelji?«
»Ja u tome ne vidim ništa loše«, Michael je odvratio da dokaže kako je odan
i svojoj ženi i uspomeni na roditelje. Stajao je iznad nje i osjećao se beskorisno,
uznemireno, napadnuto. Došao je kući s posla i pronašao nju u vrtu, iako je vani
padao mrak, kako zavlači ruku u odvod i izvlači smrdljive nakupine pocrnjele
vegetacije - ako to nije pasivno-agresivno ponašanje, neka mu netko kaže što jest.
»Daj, Ali, dobro znaš da si sve to mogla ostaviti Eddieju«, rekao je. »Bit će tu
sutra. On radi te stvari, zato ga i plaćam.«
»Mi ga plaćamo«, Ali je odvratila. »Mi ga doista plaćamo, Michaele.«

215
 Knjige.Club Books
»Da, dobro, mi ga plaćamo. Isuse.«
Ali se oslonila na pete. »Evo, počišćeno je«, rekla je. Pogledala je u otvor pa
u krov. »Lišće prolazi kroz oluke s kišom. To je od jasena, i onog kineskog stabla.
Samo problemi od njih.«
Michael je kratko šutio pa rekao: »Zamolit ću Eddieja da češće čisti žljebove.
A sad, možemo li ići unutra?«
Ali je rekla: »Ti idi. Ja ću doći brzo, za par minuta.« Michael je na trenutak
oklijevao, kao da mu je nešto na pameti, a onda se okrenuo i otišao u kuću. Ali je
vratila rešetku na mjesto pa pomirisala ruku - zaudarala je na trulež, ali nju to nije
bilo briga. Da vani nije bilo mračno i da nije puhao vjetar, očistila bi sve oluke
sama samo da ne mora provesti još jednu mirnu večer na kauču s Michaelom.
Zatvorila je oči i dopustila si da pet minuta misli na Dana, da pet minuta zamišlja
da mu se može obratiti, čak i sad: da može doprijeti do njega, gdje god bio,
i pjesmom iskazati što joj je na srcu.
Stavila je ruke pod vrtnu slavinu da ispere veći dio mulja prije nego što uđe u
kuću, jer Beatriz mrzi čudne mirise u besprijekorno čistom kuhinjskom sudoperu.
To jest, Beatriz je nekoć mrzila čudne mirise u besprijekorno čistom kuhinjskom
sudoperu, prije nego što je Stella otišla od kuće. Odonda je više nije bilo briga ni
za što. U ožujku, nekoliko dana prije nego što je Stella otputovala, Beatriz je
shvatila da ta djevojka ide sama, i ta ju je spoznaja zamalo ubila - odmah je vidjela
sve opasnosti koje u svijetu smrtnika samo čekaju na Stellu. I dok je ispirala
sluz sa svojih prstiju, Ali je mislila o Beatriz, koja je sada uglavnom provodila
vrijeme u svojoj sobi. U ovoj kući više ništa nije bilo isto. Stella je već
proputovala Italiju i sad je bila u Španjolskoj, Thea je bila u Melbourneu, Michael
je bio u mukama, Beatriz je bila u žalosti. A Ali? Gdje je bila ona? Dobro pitanje,
pomislila je; ipak, odgovoru se nije nadala.
Nakon nekog vremena ruke su joj gotovo poplavjele pa je ih obrisala u
traperice i ušla u kuću na stražnja vrata. Michael je u zamrzivaču pronašao pileći
složenac, koji je sad već bio u pećnici; kuhinja je mirisala ugodno i toplo, skoro
kao nekad. A onda je Ali pogledala gdje joj je mobitel i odmah vidjela da nije na
mjestu na kojem ga je maloprije ostavila; bio je pokraj čajnika, a ne pokraj njezine
torbe. Osjećaj ugode i topline zamijenilo je muklo udaranje u njezinim prsima; je
li to bio strah ili ljutnja, nije znala, samo je uzela mobitel, izišla iz kuhinje i ušla
u dnevni boravak, gdje je Michael gledao utakmicu. Igrao je Port Adelaide protiv
Essendona. Podignuo je pogled prema njoj i nasmiješio se; smiješak je zatim
nestao.
»Prčkao si mi po mobitelu«, rekla je.
To je bila ljutnja, pomislila je, a ne strah. I sad je imala pravo biti ljuta.
Michael je zastao pa je podignuo ruke kao da se predaje. Bio je uhvaćen na
djelu, ali se nije posramio, »To mi pomaže da sačuvam razum«, rekao je.

216
 Knjige.Club Books
»Ne možeš mi kopati po mobitelu«, rekla je Ali. Glas joj je malo drhtao.
»Imam pravo na privatnost. Ne možeš se i dalje ponašati kao da sam delinkventno
dijete.«
Sportski komentari na TV-u odjednom su postali gorljivo uzbuđeni pa je
Michael uzeo daljinski i stišao zvuk. »Tvoje pravo na privatnost više ne vrijedi«,
rekao je. »Još uvijek ti ne vjerujem. Nekoć sam ti vjerovao, ali više ti ne vjerujem,
iz očiglednih razloga.«
Mrzila je njegovu patricijsku moralnost, njegov napuhani osjećaj razočaranja.
Michael je bio konzilijarni pedijatar, s više od dvadeset godina iskustva u
rješavanju poteškoća, pa je u stresnim situacijama uvijek razgovarao na vrlo
specifičan način: mirno, promišljeno, racionalno. Zbog toga je Ali dobila poriv da
ga udari.
»Mislim da si u kontaktu s njim«, rekao joj je, a njoj je došlo slabo. Bila je
već umorna od ovoga.
»Nisam u kontaktu s Danom Lawrenceom«, rekla je, i to je bila istina, iako
ne cijela. Poslala mu je ukupno tri pjesme, u onih prvih nekoliko dana nakon što
su se rastali. Ali odonda ništa. Ništa već pet mjeseci.
Michael se nagnuo naprijed, oslonio se laktovima o koljena i dugo gledao u
Ali, prije nego što je progovorio: »Ljuta si kad si sa mnom. Ne pokazuješ mi
nježnost, nikad, baš nikad ne iniciraš seks, i jesi li se možda trznula jučer kad sam
te poljubio? Mogao bih se zakleti da jesi. Nezadovoljna si našim obiteljskim
životom.
I to ne samo obiteljskim. Imam dojam da ti cijeli ovaj grad više ne odgovara,
jer smo svi zatucani, ograničeni, škrti. Daješ sve od sebe da ti u ovoj kući bude
što neudobnije i neugodnije, pa sam tako danas došao kući i našao te na koljenima,
u mraku, kako golom rukom vadiš prljavštinu iz jebenog odvoda!«
Michael je rijetko psovao i nikad nije vikao, pa kad je upravo učinio i jedno i
drugo, Ali je znala da je isprovociran. No bila je i ona. Bila je i ona.
»Ja dajem sve od sebe da budem ono što ti od mene očekuješ, Michaele«,
rekla je tiho. »Ali ovaj brak neće biti održiv ako se nastaviš ponašati prema meni
kao da sam ti podređena.«
»Ne razumijem kako možeš izgovoriti ovaj brak neće biti održiv tako
hladnokrvno?« rekao je. »Kao da te uopće nije briga za naš brak.«
»Ja neću živjeti kao osumnjičenik«, rekla je. »I neću zauvijek biti ovo... ovo
niže biće, lošije biće, slabašno biće.«
»Priznajem da sam ti pogledao u mobitel maloprije, bila je to refleksna
reakcija. Ali nisam to radio već tjednima, i uopće ne volim to raditi. Samo moram
umiriti glavu.«
»I? Jesi li pronašao što si tražio?«
»Ne«, rekao je. »Ne znam što sam tražio, a ionako to zapravo nisam htio.«

217
 Knjige.Club Books
Odjednom je izgledao poraženo, a Ali je osjetila trunku istinskog suosjećanja
zbog onoga što mu je učinila - i onoga što mu još čini. Ni njemu ni njoj nisu trebale
ovakve scene. Ostavila je mobitel vani, on ga je primijetio, bacio oko na njega i
nastavio dalje. Nema drame.
»Kakva je utakmica?« pitala je, i kimnula glavom prema stišanim igračima u
kutu sobe.
Michael se na to malo smekšao, napetost je popuštala. Možda Michael uopće
nije tražio svađu, pomislila je. Možda je samo htio svoj stari život natrag. Na
koncu, taj stari život bio je sasvim u redu, nije li, za njih oboje? U suštini? Sjela
je pokraj njega.
»Nije dobra«, rekao je. »Zapravo, gadna je, ali nagazili su Port.«
»Koliko ja vidim, Portu i dalje ide bolje nego ovim vražjim Crowsima.«
Michael se naglo okrenuo prema njoj. »Nikad, nikad nisi upotrijebila riječ
'Vražji’. A sad to govoriš stalno.«
Ali je slegnula ramenima, no lice i vrat su joj se odjednom zažarili. Michael
je to primijetio.
»Tako govore u Sheffieldu, je li tako?« rekao je kiselo. »Izvukla si riječ iz
dobrih starih vremena?«
Dogodilo se to u samo nekoliko sekundi, ali nakon tih riječi cijela atmosfera
odjednom se zgrušala; Ali je znala da se neće moći opravdati, niti će moći
podnijeti još jednu scenu, pa je ustala i ostavila Michaela da prebire po
činjenicama, činjenicama znanim i neznanim, i da odgleda ostatak utakmice sam.

Izbrisala je njihovu zajedničku play-listu na Twitteru još onda, ali znala ju je

napamet zato što su sve te pjesme bile skupljene na njezinu iPodu, na play-listi
pod nazivom Kompilacija. Staviti slušalice i puštati te pjesme bez prestanka bilo
joj je jedno od najvećih zadovoljstava, od prvog ritma u Pump It Up do zadnje
note u Go Down Easy. Izbrisala je posljednje tri, one na koje joj Dan nije
odgovorio, jer je znala da ga je tad već bila izgubila. Ipak, obožavala je ovu
kompilaciju, obožavala je ono što su te pjesme govorile o njoj i Danu, i o putu
koji su zajedno prešli. Večeras ju je, međutim, kompilacija samo rastužila. I to se
ponekad događalo - ponekad je osjećala samo udaljenost i bol zbog gubitka. Stigla
je do Let’s Dance i M. Ward ju je dirnuo svojom intimnom melankolijom toliko
da je skinula slušalice, legla na pod i plakala; suze su joj se slijevale niz
sljepoočnice i padale na parket. Sva se pretvorila u mekanu masu samosažaljenja
i mrzila je sebe zato što je samoj sebi najveći neprijatelj, što želi ono što ne može
imati, što nije imala ni snage ni mašte da zamijeni jedan život drugim kad joj se
ta prilika bila pružila. Cass se najprije naljutila na nju, rekla joj je da će sad morati
žeti što je posijala, a onda je rekla »o, draga moja« i čvrsto ju je grlila kad je Ali
briznula u očajnički plač. To je bilo još u veljači, kad se tek vratila iz Quorna, i
odonda je bilo još mnogo, mnogo suza, a sad je opet prekrila lice rukama i

218
 Knjige.Club Books
prepustila se jadu i čemeru. Vrijeme ovu ranu još nije zaliječilo. Više nije mogla
misliti, nije mogla pisati. Nije mogla činiti Michaela sretnim - iako je to poricao,
on je vjerovao u prošlost, smatrao je da sreća leži u stvarima kakve su nekoć bile,
i kakve mogu biti opet. U početku je u takvom stavu nalazila utjehu, ali u
trenucima kao što je ovaj Ali je shvaćala da je vjera u savršeni poredak njihovih
bivših života tek vrsta sljepila koje ih sputava. Zar ne bi oboje mogli biti slobodni
od tih spona? Zar ne bi oboma bilo bolje da zbace sa sebe sve te nagomilane
slojeve navika i očekivanja? Ali kako osloboditi nekoga tko se ne smatra
okovanim? Michael bi uz to još rekao da to nije sloboda nego preljub. Bio je
brutalno moralan, prirođeno čestit. Bilo je tu i ovo: tvrdio je da je voli i da ne želi
drugu ženu.
No u međuvremenu su oboje zaboravili što znači imati harmoniju u svojoj
prekrasnoj kući. Svaki se dan barometar emocija mijenjao, a Ali je zato bila na
oprezu, pokušavala je čitati finese na izrazu njegova lica, prizvuke u glasu, govor
tijela. Bilo joj je više dosta toga, bilo joj je zlo što se i dalje smatra grešnicom u
toj kući, i rekla mu je to, ali on nije mogao razumjeti kakav je osjećaj biti suočen
s doživotnom kaznom krivnje zato što si - jedanput u cijelom besprijekornom
životu - tako spektakularno nekoga razočarao.
Pokušavala je voljeti Michaela više od ovoga, jače od ovoga. Pokušavala je
zaboraviti kako se osjećala uz Dana, ali previše je bilo uspomena i čovjek ne može
izbrisati ono što se dogodilo. Vezala ih je glazba, i spoznaja da su savršen par, i
činjenica da je on bio njezin put u jednu vrstu iskupljenja, možda čak i put k
izgubljenom bratu. I naravno, vezala ih je čista sreća, sreća, sreća. Nikad ne bi
mogla Michaelu objasniti da vođenje ljubavi može biti viši čin, kad u tom činu
sudjeluje dvoje ljudi koji si odgovaraju; Michael je tu temu općenito izbjegavao,
možda se tako instinktivno štitio od daljnje boli. Imao je svoje teorije, a sve su se
svodile na ovo:
Ali je pala - kratko - na lažne čari svoje izgubljene mladosti, no to je bila samo
varka, iluzija. Michael je rekao da prava veza na svojoj strani ima dugovječnost,
prave temelje i gomilu uspomena. Ona je, međutim, znala da je Michael u krivu,
ali držala je svoje mišljenje za sebe i dvosmisleno kimala glavom.

Malo poslije, kad se oporavila od svojeg pada u dolinu suza, ušla je u Beatrizinu
sobu. Starica je sjedila u stolici za ljuljanje i zurila u prazno.
»Hej, Beatriz«, pozdravila ju je Ali. Kleknula je pokraj nje i primila njezinu
krhku ruku u svoju. Koža joj je bila tanka kao kora kukuruza, i jednako suha. »Da
ti nešto donesem? Kavu, možda? Kruh s grožđicama?«
Beatriz je samo odmahnula glavom, tužno, kao da su ta jednostavna
zadovoljstva - jelo, piće - za nju zauvijek izgubljena.
Beatriz je, radišno, blaženo, živahno srce ovog kućanstva, odlučila da joj je
bilo dosta, da je toliko toga oko čega bi se trebala brinuti da se jednostavno više
neće brinuti ni o čemu. Samo se ljuljala na toj stolici, uljuljkivala se u drugu
219
 Knjige.Club Books
dimenziju, u svojoj je glavi provodila vrijeme s ljudima iz svoje davne
prošlosti. Ali je tugovala zbog nje i bila je svjesna da je jednim dijelom i ona kriva
što je draga Beatriz ovako klonula - bila je previše zaokupljena sobom i svojim
problemima pa je Beatriz postala sumnjičava. Uz to, Michael je zbog nje patio, a
Stellu je poslala u Europu sa smirenošću kakvu Beatriz nije mogla razumjeti.
Otkad je Stella otišla, Beatrizini dani izgubili su strukturu: više nije bilo
djeteta koje treba hraniti i njegovati, nije bilo one krasne djevojčice koju će
tetošiti svojim slatkim pitama i zagrljajima, a u pozadini svega, kao daleki ratni
bubanj, pulsirala je trauma Alina i Michaelova ranjenog braka. Njih dvoje su se
trudili, kad bi se sjetili ili kad bi imali dovoljnu kontrolu nad samima sobom, da
zaštite Beatriz od krivudave putanje svojih povrijeđenih emocija, no ta je
starica imala i oči i uši, i čitava desetljeća mudrosti: znala je sve, naravno da je
znala sve.
»Beatriz, danas sam razgovarala sa Stellom.«
»Rekla si mi«, hladno je odvratila Beatriz.
»Znam, ali spavalo ti se pa ti nisam prenijela što je rekla. Pogodi koje joj je
iduće odredište?«
Beatriz je uzdahnula i promeškoljila se u stolici. Pogledala je u svoju ruku u
Alinoj pa u raspelo na suprotnom zidu. »Reci mi«, odvratila je bez zanimanja.
»Portugal!« rekla je Ali. »Ići će vlakom preko Španjolske. Poslat će ti
razglednicu kad stigne u Porto. I poslat će ti sliku rijeke Douro kako svjetluca po
noći.«
»Je li još uvijek sama?«
Da, pomislila je Ali, još je sama i sasvim je dobro. »Ne, ne, ima cijelo
društvance«, rekla je naglas. »Prijatelje i prijateljice koje je upoznala putem.«
Beatriz se okrenula i pogledala u Ali. »Je li još uvijek sama?« ponovila je.
»Dobro, sama je«, rekla je Ali, jer je već dovoljno laži izgovorila u ovoj kući.
»Ali slušaj me, ona je tako sretna i dobro je. Šalje ti pozdrave.«
Odozdo se začuo Michaelov glas - bio je izrazito veseo i živahan da pokaže
da se više ne duri - dopro je do njih kroz zatvorena vrata. »Tko je gladan?« viknuo
je. »Večera je spremna.«
»Beatriz?« Ali ju je nježno zazvala. »Molim te, dođi dolje i večeraj s nama.«
Starica je odmahnula glavom. »Nisam gladna.«
»Kako nisi?« odvratila je Ali. »Ne sjećam se kad si zadnji put pojela pošten
obrok. Možda si gladna a da nisi ni svjesna. Možda kad bi sišla sa mnom...«
»Ali, ne mogu jesti, ne želim jesti, a ti ionako moraš s Michaelom razgovarati
o stvarima koje ne uključuju mene.«
»O, Beatriz...« Čeznula je za tim da joj Beatriz kaže »Ali, curo moja«.
»Idi«, rekla joj je Beatriz. »Čini svojeg muža sretnim, a mene pusti na miru.
Meni je najbolje ovdje samoj.« A zatim je okrenula glavu od nje, s takvom

220
 Knjige.Club Books
odlučnošću da joj je Ali pustila ruku, poljubila je u obraz i izišla iz sobe. Uvijek
je mislila da je Beatriz voli; i doista, Beatriz ju je voljela - sve dok nije razočarala
Michaela. Nakon toga Ali je počela uviđati, sa svom silinom spoznaje, da je
Beatrizina ljubav prema njoj bila uvjetna, da je ovisila o njezinu poštovanju
pravila ove kuće, i da je ovo bio kult McCormackovih na djelu: zbijali su redove,
ujedinili se protiv nje.

Otprilike tjedan poslije Beatriz je bila mrtva, a činilo se kao da je sama prizvala
svoju smrt, da je sama pošla na put k Bogu i obećanju vječnog života. Čak ni
Michael, koji je znao da iza svake smrti stoji čvrst biološki uzrok, nije poricao da
je na neki način sama pokrenula i vodila odlazak iz svijeta za koji više nije
imala snage. Upravo ju je on našao, u rano predvečerje, i na zvuk njegova plača
Ali je odmah dotrčala gore, s grčem u želucu, jer je bila uvjerena da je ona uzrok.
Međutim, našla ga je pored Beatrizina kreveta, na koljenima. Toliko nije plakao
ni za vlastitim ocem i majkom, jer nitko na svijetu nije volio Michaela kao
Beatriz. Prestao je plakati kad je Ali ušla u sobu, malo se pribrao, kao da je
smatrao da mu tuga oduzima muškost, no Ali ga je zagrlila i zajedno su plakali za
Beatriz. Da je Beatriz mogla vidjeti taj zagrljaj, vjerojatno bi joj donio malo
radosti.
Međutim, poslije, dok su čekali da dođu pogrebna kola i odvezu Beatrizino
tijelo, Ali je rekla: »Michaele, imam užasan osjećaj da sam ja kriva za ovo.«
Pokušavala je skinuti taj teret, teret svojeg najmračnijeg straha, u nadi da će je on
razuvjeriti i reći da je to glupost. »Za njezinu smrt, hoću reći. Bojim se da sam je
ja na neki način uzrokovala.«
Očajnički je htjela da joj nešto kaže, da joj proturječi, no on je najprije šutio,
a zatim je rekao: »Beatriz je znala da je voljena, to je jedino važno.« Ovim je
uopće nije razuvjerio, nije se čak ni dotaknuo te teme; samo je potvrdio nešto što
su oboje već znali. Ali je duboko uzdahnula i odmaknula se od njega. Obavila ih
je gusta, teška tišina; kružila je oko njih i između njih kao nevidljiva i prijeteća
treća osoba u prostoriji.
»Idem nazvati Theu«, rekla je odjednom i krenula prema telefonu na
kuhinjskom zidu. »I moramo reći Stelli, i ti moraš nazvati Roryja i Roba.«
»Hvala ti, znam što trebam raditi.«
»Oprosti, Michaele, očito je da pokušavam popuniti ovu strašnu tišinu.«
»Bio bih ti i više nego zahvalan kad to ne bi činila.«
Ali je zurila u njega. Zvučao je kao njegova majka, ovako ubojito i
nemilosrdno uljudan. »Michaele, misliš li i ti da sam ja kriva za ovo?«
On ju je pogledao. »Ne baš«, rekao je. »Ne u potpunosti. Ali ne mogu reći da
nisi nimalo upletena, je li tako?«
»A ti nisi upleten?«

221
 Knjige.Club Books
»Ja? Ja sam nedužan. Moja savjest je čista, a Beatriz je to znala, i vjerojatno
još zna, gdje god sad bila.«
»Beatriz je mrtva«, Ali je odvratila, pitajući se doživljava li njezin muž,
cijenjeni doktor, blagi slom živaca. »Završili su dani njezina davanja mišljenja.«
»Samo nazovi Theu«, rekao je i ustao. »A ja ću nazvati Roryja i Roba iz
ordinacije.« I izišao je, ostavio ju je ondje samu; ona se držala za naslon stolice,
za potporu, jer se odjednom osjetila slomljenom. No nazvala je Theu, koja je vijest
primila tužno ali klinički, kao prava studentica medicine, a potom je
nazvala Stellu, koja je plakala i plakala u svojoj hostelskoj sobi u Sevilli; Ali je
ostala s njom na liniji dok se nije smirila i obećala da će biti dobro, što joj je
potvrdila i osoba pored nje - Karin iz Düsseldorfa - koja je rekla da poznaje Stellu,
da su prijateljice, tek odnedavno doduše, ali da će provesti ostatak dana s njom
i nazvati Ali istog trena pokaže li se da je to potrebno. Na kraju je Ali zgrabila
torbu i ključ svojeg auta i odvezla se do Cassina stana, gdje je plakala zato što je
Beatriz umrla misleći loše o njoj, a Cass je dugo slušala njezine muke i rekla:
»Sad je dosta. Imam lijek koji će ti pomoći.« Zajedno su jele slane krekere s
briejem i gledale Vrijeme nježnosti i Čelične magnolije, filmove na koje se mogu
smijati, ali i plakati, rekla je Cass; u svakom slučaju, Cass je smatrala da ne postoji
ta tuga koju Shirley MacLaine ne može makar djelomično ublažiti.
Cass je poslije zaspala, a Ali je još dugo ležala, obuzeta teškom melankolijom,
suviše nesretna da bi se mogla isključiti iz svega, ali nije joj Beatriz bila u
mislima, nego njezin drugi gubitak, mnogo dublji i razorniji, gubitak koji si je
sama nanijela. Kad je odabrala Michaela umjesto Dana u onom strašnom okršaju,
govorila je samoj sebi da je donijela hrabru odluku, velikodušnu i
nesebičnu, isključivo da bi sačuvala ravnotežu u životima svojih kćeri, i da bi sve
njih poštedjela krize. No prevarila se, to joj je sad bilo jasno: prevarila se gadno,
prevarila se epski. Ukazala joj se prilika za drukčiju, briljantnu budućnost, a ona
ju je odbacila. Ležala je na velikom bračnom krevetu pored Cass koja je tiho
hrkala, i plakala od samosažaljenja, plakala za životom kakav je mogla imati s
Danielom, kojega je, u melodrami svoje žalosti, smatrala drugom polovicom
svojeg srca, svojim magnetskim sjeverom. Tek je nekoliko sati kasnije, kad se
probudila iz nemirnog sna, pomislila: sad je dosta, prestani cmizdriti i nešto
poduzmi.

222
 Knjige.Club Books

27

EDINBURGH, ŠKOTSKA
19. SRPNJA 2013.

MJESECIMA NAKON ŠTO joj je rekao istinu, Katelinina bol bješnjela je kao šumski
požar, kao poplava, i prožimala svaki aspekt njihova zajedničkog života. Kuća je
bila zaražena tugom; zagušila je zrak koji su disali, toliko da je Dan katkad morao
izići u noć kako bi napunio pluća nezaprljanim kisikom. Njegova nevjera iskrivila
je i izvitoperila njihovu prošlost i budućnost, kao i sadašnjost, i jedno kratko
vrijeme, u onim strašnim prvim danima, Katelin je bila neprepoznatljiva: divlja,
osvetoljubiva, opsesivna. Htjela je znati svaki detalj Danova preljuba, svaku malu
tajnu, jer dok ne sazna sve, ama baš sve što zna Ali Connor, neće biti na miru.
Nazvala ga je u vlaku da ga pita što je Ali imala na sebi kad su se sastali u
Adelaideu, pa ga je opet nazvala, odmah nakon toga, da pita što je Ali nosila u
krevetu. Zahtijevala je da joj kaže što to Ali Connor ima, što je to toliko
neodoljivo na njoj, da je riskirao sve samo da je pojebe. Dan joj nije mogao
odgovoriti iskreno pa je pokušao s »ništa, nema ničega neodoljivog, bio
sam budala«, a te su riječi bile beznačajne i njemu i njoj. Budila ga je noću s
novim pitanjima o seksu - koliko često, kad, kako - a kada Dan nije htio
odgovoriti, počela bi nova svađa i gađala bi ga novim pitanjima kao mecima iz
pištolja. A katkad bi Dana naglo prenula iz sna upravo njezina šutnja pa bi je
zatekao kako leži budna pored njega i raskolačenih očiju zuri u strop. U
tim trenucima činila se jačom, otpornom, neovisnom, odbijajući njegovu
ponuđenu ljubav i oslanjajući se na vlastite unutarnje resurse.
No ti su resursi bili tanki kao i koža; bol se nalazila točno ispod površine i bila
je ondje još tjednima - nepredvidiva, neumanjena, nezaustavljiva.
A Dan je pokušavao spriječiti raspad sistema; slušao ju je, odgovarao joj je
na pitanja, a istodobno joj je govorio što manje, jer da je iznio gole činjenice i
otkrio svoje osjećaje prema Alison, i izložio ih tako Katelininu bijesu bez prilike
da se brane, bila bi to još jedna, drukčija vrsta izdaje. Nije joj spomenuo
pjesme, nije ih mogao izložiti njezinu prijeziru, pa ih je zadržao za sebe i čuvao
uspomenu na ono što su mu značile. Iako ih sad više nije mogao slušati.

Dva mjeseca nakon što joj je Dan priznao nevjeru, Katelin je nazvala Alexa i sve
mu ispričala. Jedne večeri popila je previše, bila je sama kod kuće, rana je bila još
svježa, i nakon što joj je punih nekoliko sati jedino društvo bio vlastiti gnjev,
223
 Knjige.Club Books
zaključila je da bi njihov sin trebao znati istinu o svojem ocu. Kad se Dan
vratio kući, sva se tresla od kajanja, jer je Alex bio strašno, netipično šutljiv, nije
postavio nijedno pitanje, samo je nekoliko minuta slušao njezinu pijanu priču o
australskoj avanturi i rekao: »Oprosti, mama, ja ovo ne mogu«. I poklopio
slušalicu.
»Nisam mu namjeravala reći!« zavijala je poslije i lupala šakama o Danova
prsa. »Ti si me na to natjerao. On me sad mrzi, a ja sam samo htjela da mrzi tebe.«
»Ne mrzi te«, Dan joj je rekao. »On te obožava. Samo ne mora znati ništa o
ovome. Ja ću razgovarati s njim. Sve će biti u redu.«
»Zašto si tako jebeno smiren?« vrištala je.
»Jedno od nas mora biti«, rekao je i grlio ju je onoliko dugo koliko je njoj
trebalo da shvati da se svijet nije raspao, nego se samo zauvijek promijenio.
Znao je, bez sumnje je znao, da joj nije trebao reći, i uopće se nije mogao
sjetiti zašto joj je rekao; valjda je u onom jadu i očaju morao nešto razbiti, a život
s Katelin bio mu je prvi pri ruci. A onda mu je Katelin izrekla presudu: ostat će
zajedno, izgradit će iz tog pepela nešto novo, i premda mu je srce bilo natučeno i
duša poražena, i premda mu je bezbroj puta došlo da spakira svoju staru putnu
torbu i ode, znao je da mora pustiti da bude po njezinu. Mora joj dopustiti da
diktira uvjete, jer to je najmanje što je sada mogao učiniti za nju. I tako je
odrađivao svoju kaznu. Slušao ju je (opet i iznova), pa kad bi ga pitala je li gotovo,
jesu li njih dvoje još u kontaktu i osjeća li još uvijek nešto prema Ali Connor, Dan
je rekao da, ne, i ne, i samo je ovaj posljednji odgovor bio laž, no nadao se, kako
se tišina između njega i Alison bude produljivala, da će se njegovo uvjerenje da
će je zauvijek voljeti možda početi smanjivati. Gorko razočaranje što ga je nekoć
osjećao prema njoj odavno se povuklo, a zamijenilo ga je nešto mnogo strašnije:
neka vrsta sumorne pomirenosti da je savršena sreća sad izvan njegova dosega.

»Znači, ti si hodajući klišej«, rekla mu je Katelin u lipnju u jednom baru u New

Townu gdje su došli proslaviti godišnjicu svojeg prvog susreta u Bogoti; bila je
to njezina ideja, ne njegova. »A ja sam originalna u ovom partnerstvu, zato što se
nisam htjela prikloniti stereotipu i potjerati te iz kuće. Uvijek ću misliti da
si sebični šupak zbog toga što si napravio, ali zadržat ću te, ostajem s tobom i u
dobru i u zlu.«
Bila je to čudna zdravica kojom je potvrdila njihov vrli novi odnos, no Dan je
uspio održati neutralan izraz lica. Pitao se je li i Michael McCormack nemilosrdan
kao Katelin u pretvaranju oprosta u okrutan i neuobičajen oblik kazne.
Vjerojatno jest, ako je suditi po e-mailu što mu je poslao prije četiri mjeseca,
s apsurdnim viktorijanskim držanjem kao da mu je netko ugrozio imovinu. Tvoj
prijezira vrijedan i predatorski pokušaj pljačkanja mojeg života završio je
krajnjim neuspjehom, i premda je moj brak ranjen, nikad ti neću dati to
zadovoljstvo da dopustim da propadne. Nađi su drugu online družicu - moja

224
 Knjige.Club Books
supruga zauvijek se maknula od tvojega toksičnog utjecaja. Dan je natipkao puši
kurac, McCormack, ali nije poslao, pustio je da te riječi ostanu u skicama, da
skupljaju internetsku prašinu dok on ne odluči je li izostanak odgovora iritantniji
i učinkovitiji od uvredljivog odgovora.
»Upravo se zato nisam htjela vjenčati s tobom«, Katelin je nastavila. »Nisam
htjela da nas skupa drži nekakva papirologija, i muke i troškovi potencijalnog
razvoda.«
»Da, znam«, rekao je Dan. »Znam da to nisi htjela. I ja sam bio tamo, sjećaš
se?« Razmišljao je o mailovima i rokovima koji su ga čekali, i o bezbroj
profesionalnih obaveza koje su još uvijek bile potpuno sporedne Katelininoj
potrebi da iznova utvrđuje i pretresa činjenice njegova preljuba.
»Mrzim to što si učinio,« nastavila je, »i mrzim nju, i sretna sam što mogu
reći da primjerak njezine knjige, gdje sam joj išarala cijelo lice, još stoji na polici
u antikvarijatu, neželjena od cijelog Stockbridgea, ali moram ti ipak odati
priznanje što si mi sve priznao prije nego što sam sama saznala, jer bogami bih
saznala, čak mislim da sam na jednoj razini cijelo vrijeme znala. Ali ti si mi sam
rekao i to se racima.«
Dan je žalio svaki dan - duboko je žalio - što je podlegao tom porivu da joj
kaže; žalio je i zbog gotovo fizičke boli koju je nanio Katelin i koju je ona sad
neprekidno reciklirala i pretvarala u agresivno samouvjeren, postfeministički trip
moći; no bez obzira na sve to, nije se kajao zbog onoga što je učinio, ni najmanje,
jer je to vrijeme što ga je proveo s Ali Connor smatrao apsolutno potrebnim u
svojem životu i nije ga mogao gledati nikako drukčije.
»Voliš me, znam da me voliš«, rekla je Katelin. Zastala je ovdje, čekajući da
on reagira. Prošlo je pet-šest mjeseci otkad joj je priznao sve, a Katelin je još
odonda toliko govorila o tome što je on učinio i zašto je to učinio da se počeo
osjećati kao jedina osoba u publici, a gleda ubitačnu i sumornu predstavu koja
je već toliko puta bila izvježbana da je iz tih riječi bio iscijeđen sav život, i tekst
je sada ispadao iz Katelininih usta kao hrpa slova iz igre Scrabble koja se slažu na
podu u suhoparne sintagme. Međutim, Dan je prepoznao svoj signal, ne bi mu
nikad promaknuo, pa je pogledao u Katelin, s nekom vrstom ironične rezignacije:
daaa, potvrdio je, naravno da je voli.
I to nije bila laž. Volio ju je. Zaista jest. A opet...
»Bit ćemo i dalje otvoreni jedno s drugim«, rekla je Katelin. »Ostat ćemo
iskreni, jer to je naša obveza.«
Ah, iskrenost, pomislio je Dan: od svih ljudskih vrlina, ta je najzeznutija.

Katelin je rekla da ne kažu nikom drugom i Dan je dugo to poštovao, sve do jedne
lijene, maglovite srpanjske noći u Londonu kad je otvorio dušu i ispričao sve
svoje jade Franku i Liši, okružen mirisima luka i kurkume u prašnjavoj kabini
Ophelije. Godilo mu je ovo povjeravanje, jer znao je da ga to dvoje starih hipija,

225
 Knjige.Club Books
ta dva relikta slobodne ljubavi šezdesetih, neće osuđivati. Međutim, Lisa je tužno
odmahnula glavom, a Frank ju je pogledao i rekao: »Da, žalosna priča, je F da?«
»Što je?« Dan je odjednom stao s pričom. »Nemojte mi reći da ne odobravate
to što sam učinio?«
Lisa je ispuhnula dim iz svojih senzualnih usta. Pušila je Gitanes kroz srebrni
cigaršpic, a sjedila je nasuprot Danu na podu u ležernom položaju polulotusa.
Metalni lampioni što su visjeli sa stropa bacali su rešetkaste sjene na zidove.
»Trebao si joj reći, Dan.«
»Pa i rekao sam joj! Upravo vam govorim da sam joj rekao, u tome i jest
stvar.«
Lisa je ponovno odmahnula glavom. »Ne, trebao si joj reći prije nego što si
išao«, objasnila je. »Trebao si joj reći svoje planove.«
»Ti me zajebavaš?«
»Loše, loše, stari«, rekao je Frank. Frank je iz dana u dan stario sve više, i
stario je napušen. Lisa se jedno vrijeme bila odrekla trave zato što je, kako je sama
objasnila, Franku trebala i njezina »porcija«. Frank je ležao na uskom brodskom
ležaju, u džemperu i vrećastim bijelim gaćama; njegove preplanule i koščate noge
ispružile su se duž cijelog madraca. »To nikako nije kul«, dodao je gledajući u
strop.
Dana je malo šokiralo to što ga kori baš ovaj par, koji je živio na samim
marginama društva, potpuno nekonvencionalno i nesputano.
»Čekajte malo,« rekao je, »kad je itko tražio dopuštenje da prevari partnera
ili partnericu?«
Lisa i Frank pogledali su jedno u drugo. »Tisuću devetsto sedamdeset druge,
tisuću devetsto osamdesete«, rekao je Frank, neuobičajeno fokusiran, brojeći na
prste, a Lisa je kimala glavom pa dodala: »Tisuću devetsto osamdeset pete, sedme
i devete«, a onda su oboje svojim dobroćudnim smeđim očima pogledali u Dana.
»Nevjerojatno«, rekao je on. Nikad ih prije nije vidio ovako detaljne u
davanju informacija. »Govorite jedno o drugom, je li tako? Dobro, vas dvoje ste
vrlo posebne osobe, ali znajte da tako nešto ne bi prošlo kod Katelin. Katelin ne
zna dijeliti.«
»Ali tebi bi savjest bila čista. Rekao bi joj, to je važno«, Lisa je objasnila.
»Dijeli svoje namjere s drugima, čovječe«, dodao je Frank. »To ti je tako
dobro da nećeš znati što te snašlo.«
Dan je zatvorio oči. »Ma mogu samo zamisliti«, rekao je i odlučio u tom
trenutku da više s njima neće dijeliti ništa osim njihovih uspomena i marihuane,
no Lisa još nije bila završila. Nagnula se prema njemu i položila ruku na njegovo
koljeno.
»Mi te volimo, Dan«, rekla je. »Budi sretan.«

226
 Knjige.Club Books
Dan je otvorio oči, a ona ga je promatrala i obasipala ga svojim osmijesima.
Imala je topao i velikodušan duh, i upravo je zato još uvijek bila lijepa. Poseban
je to bio osjećaj kad vas Lisa pogleda, kad se usredotoči samo na vas, kao da vam
netko masira sljepoočnice eteričnim uljem. Kad to ne bi značilo da bi sad
bio starac, ne bi imao ništa protiv da je sam pronašao Lisu kad joj je bilo dvadeset,
da se on ukrcao na taj vlak. Frank je u onom ašramu zaista našao zlato. Možda je
malo lutao, ali sigurno nikad nije odlutao daleko, i nije lutao dugo.
»Pričaj mi o Alison«, rekla je. »Reci mi sve što možeš reći o njoj.«
Oh, ovo je bilo lijepo, i neočekivano, i nekoliko trenutaka Dan je bio na rubu
toga da se osramoti i rasplače od silne zahvalnosti što ga je to pitala. Govoriti o
Alison, o tome tko je ona, kako izgleda, kako se uz nju osjeća, što mu znači, na
koji su se način povezali; da, to je ono što mu je trebalo, jer što je dulje bio u
nemogućnosti o tome govoriti, to mu je bilo teže vjerovati vlastitim prosudbama.
Govorio je kao navijen, a Frank nije glumio da ga to zanima, samo je zaspao, no
Lisa je slušala pažljivo, pa kad je Dan završio, rekla je »tebi ona zbilja nedostaje«,
i to je bila izjavna rečenica, a ne upitna, no Dan je svejedno rekao »da, osjećam
se kao da sam ostao bez ruke ili noge«.
»Pokaži mi kako si, pobogu, poslao pjesmu u Australiju«, rekla je, a on se
nasmijao i dohvatio mobitel pa otvorio Twitter i sve joj objasnio; Lisa je gledala,
s blagim izrazom zabrinutosti, kao da nakon ove male demonstracije očekuje
nekakav test. Dan je znao da će se ona sjećati Donovana i zato je pronašao
Sunshine Superman, kopirao link i zalijepio ga na thread koji je dijelio s Ali - i
koji je još bio tu, netaknut. Katelin nije tražila od njega da išta izbriše, a i da jest,
on ne bi pristao. Postoji jedna prednost kad čovjek prizna nedjelo prije nego što
ga otkriju: još uvijek ima pravo na koliku-toliku privatnost. Više nije bio u
kontaktu s Ali Connor, tako je morao reći Katelin, koja ionako nije znala ništa
o ovim pjesmama. Lisa je zurila u ekran i linkove koji su njoj izgledali kao
matematičke jednadžbe, potpuno nepovezane s njezinom idejom o tome što bi
pjesma trebala biti.
»I ona je sad ovo dobila, je l’?« pitala je.
»Ne, ma ni u ludilu. Nisam joj ga poslao. Vidiš, ovdje piše pošalji, ali to više
ne radimo, sve je to gotovo, odabrala je drugog tipa. Samo Bog zna zašto, jer je
tip napuhani idiot. Ali mogu ti svejedno pustiti pjesmu, iako nije poslana.«
Otvorio je link i kad se taj niz riječi rascvjetao u pjesmu, Lisa je gledala oko sebe
u čudu, kao da nema pojma otkud taj zvuk dolazi.
»Joj, što volim ovu pjesmu«, rekla je pa se nagnula i protresla Franka za nogu,
da ga prizove k svijesti. Pjevala je when you made your mind up skupa s
Donovanom, pratila je njegove slatke note šezdesetih. Frank se promeškoljio,
zaškiljio i polako se okrenuo prema njima.
»Sjećaš li se ovoga, dušice?« Lisa ga je upitala. Nastavila je pjevati, podižući
se s poda kao zmija iz košare, njišući bokovima i praveći rukama oblike.

227
 Knjige.Club Books
»Lisa, ti si jebeno genijalna«, rekao je Dan. Pjevala je kao Janis Joplin: s
dušom, čežnjom, glasom pušačice, lagano napuklim i uništenim, ali upravo zbog
toga ljepšim. Frank je sve to gledao iz svojeg ležećeg položaja i u ritmu kuckao
kvrgavim nožnim prstima po drvenom zidu.
»Hej, znaš što, pusti nam cijelu listu«, rekla je Lisa kad je pjesma završila.
»Pusti nam sve vaše pjesme, neka to bude proslava ljubavi.« Ali Dan je samo
odmahnuo glavom.
»Ne mogu«, rekao je. »Polovica ovih pjesama je njezina.«
»Ne, ne«, rekao je Frank. »Pjesme pripadaju svemiru.« Pridignuo se u sjedeći
položaj i počeo petljati po svojoj limenci s travom - mrvio ju je u sitnije komadiće,
za novi džoint. Prsti su mu u posljednje vrijeme bili toliko ukočeni da nije mogao
ni običan čvor svezati, ali još uvijek je bio virtuoz s hrpicom marihuane i
cigaretnim papirom. Činilo se da ni ne jede, nego samo puši. Želim se jednog dana
probuditi mrtav, rekao je.
»To je previše osobno«, Dan se i dalje protivio. »Kao da čitaš njezin dnevnik
naglas.«
»Ma kakvi, čovječe«, rekao je Frank, još snen. »Pa te pjesme su ondje negdje,
u visinama, kao krijesnice. Možeš ti njih zarobiti, i tvoje su, sve dok ih ponovno
ne pustiš.«
»Tako je, tako je«, rekla je Lisa oduševljena ovom usporedbom. »Upravo si
zarobio Sunshine Superman i stavio ga u staklenku za mene.«
Frank je pružio novosmotani i novozapaljeni džoint i rekao: »Dar za tebe, Dan
Lawrence. Pridruži mi se u sedmom nebu, prijatelju.« Bilo je nečega toliko lijepog
u ovome, jer ništa nije liječilo nesretno srce kao Frankova domaća trava. Dan je
uzeo džoint. Lisa se nasmiješila. Svijet se još više stisnuo u ovaj zatvoreni,
začarani prostor, a Dan je povukao dugačak, dugačak dim, uvodeći taj
halucinogeni eliksir duboko u svoja pluća, duboko u svoj krvotok, sve do
uznemirenih neurona i premorenih sinapsi svojega mozga. Odmah se osjetio
mekšim, lakšim, opuštenijim.
»Pusti nam onu zadnju pjesmu koju ti je poslala«, rekla je Lisa. »Samo nju.«
Joni, pomislio je Dan, razdragan, kao da je Joni Mitchell djevojka koju je on
poznavao. Pa dobro, zašto ne bi pustio malo izvrsnog bluesa Laurel Canyon?
Slobodnom rukom skrolao je po ekranu do posljednjeg linka što ga je Ali poslala,
a Lisa je rekla: »Vidi ovo, Frank, cijela pjesma je zarobljena u ovim plavim
slovima«; Frank se, međutim, nije ni pomaknuo, samo se nasmiješio i rekao »neka
me preplavi pjesma«, pa je Dan otvorio link. Joni Mitchell zasvirala im je na gitari
i zapjevala im svoju usamljenu ljubavnu pjesmu, a Dan se osjećao nevjerojatno
dobro, i kad je pjesma nakon posljednjeg žalobnog akorda sasvim zamrla, Lisa je
još neko vrijeme mirno sjedila, zamišljena, osluškujući tišinu koju je Joni ostavila
za sobom. I zatim je rekla: »Nema šanse da je Ali izabrala tog drugog tipa. Nema
šanse.«

228
 Knjige.Club Books
Dan ju je pogledao. Već je bio pošteno napušen i zbog toga je sporo procesirao
njezine riječi.
»Odabrala je tebe, Dan«, objasnila je Lisa. »Odabrala je tebe.«
Dan je odmahnuo glavom. »Gledao sam je kako odlazi s njim«, rekao je.
»Gledao sam je vlastitim očima.«
»Pošalji joj Sunshine Superman«, rekla je Lisa pa uzela mobitel iz njegove
ruke i počela nasumce nabadati prstom po ekranu. »Bit će oduševljena, jer širiš
ljubav i sreću. Hajde, oslobodi Donovana, pusti ga da leti na drugi kraj svijeta.«
»Ne. Ne dolazi u obzir«, Dan je odvratio. Kroz maglu je pomislio da mu nije
trebao ovaj džoint, ali to je pomislio tek nakratko, na napušen, poluistinit način.
»Taj konj je već odjurio«, rekao je. »Taj vlak je već napustio peron. Taj džoint je
već popušen.«
Ovo je Danu i Franku bilo urnebesno smiješno; smijali su se do suza i
hroptanja, obavijeni ludom radošću, pa je Lisa morala neko vrijeme čekati prije
nego što je rekla. »Uglavnom, nisam baš sigurna, ali mislim da sam ga upravo
poslala.« Stavila je Danu mobitel ravno pred lice da mu pokaže.
»O«, rekao je Dan, škiljeći u ekran i ono što se uopće moglo vidjeti pod onom
slabašnom svjetlošću svijeća u lampionima. »Da, da. Nema ga više. Otišao je.«
Frank je podignuo ruku u znak pozdrava veličanstvenoj sili univerzuma.
»Slijedi sreću«, rekao je. »Odleti.«
Negdje u dubini Danove otopljene svijesti čučalo je zrno tjeskobe, maglovit
osjećaj da stiže nevolja, da se bliži oluja; međutim, kao polumjesec na nebu
prepunom oblaka taj osjećaj nestao je s vidika i istog je trena pao u zaborav. Lisa
je rekla: »Ona možda baš sad sluša našu pjesmu.« I zato što je cijeli svijet
trenutačno bio preliven prekrasnim medenim sjajem, Dan se samo nasmiješio i
otpjevao svoju verziju Donovanova stiha; I’ll pick up her hand and slowly blow
her little mind.

229
 Knjige.Club Books

28

SVUGDJE POMALO
21. SRPNJA 2013.

MOMCI SU PILI neko fancy svijetlo pivo, cure su bile na prošeku. Upravo je
odsvirao cijeli Sketches of Spain, a zamijenio ga je Simonov i Garfunkelov album
Greatest Hits, Katelinin omiljeni. Dan nije mogao reći da mu je to bio grozan
album, premda nikad nije bio ljubitelj Arta Garfunkela i nije mogao podnijeti
Bridge Over Troubled Water koja je trenutačno svirala, napuhana i
pretjerano isproducirana. Diskretno je stišao zvuk i dao Duncanu mot. Duncan se
vragolasto nasmiješio.
Sjedili su u dnevnom boravku koji je bio besprijekorno čist i sređen za ovu
priliku, a svakodnevne tričarije Danova i Katelinina života - časopisi, knjige,
singlice, daljinski upravljači - sve je to bilo zgurano u ormarić ispod televizora.
Vratašca samo što nisu prsnula pod pritiskom, a tko god ih bude otvorio, oslobodit
će cijelu lavinu. Došli su im samo Duncan i Rose-Ann, na nedjeljni ručak, no
Katelin je nedavno odučila stilizirati njihov dom i pretvoriti ga u smireniji,
neutralniji prostor - Rose-Annine riječi, iz Katelininih usta - kao i očistiti sav
nered i nagomilane stvari, i općenito sve preurediti, malo-pomalo. Zidovi su sad
bih »rustikalno bijele« boje, koja uopće nije bila bijela nego siva, ili
zelenkasta, ovisno o tome gdje stojiš i kako pada svjetlost. Nove zavjese Danu su
izgledale kao da su napravljene od prastarih jutenih vreća za brašno, ali to je bila
organska konoplja, kako Katelin reče, održiv i biorazgradiv materijal. Rose-Ann
je zadivljeno uzdisala nad ovim makeoverom, koji je »otvorio sobu« (kako?) i
»preusmjerio fokus s općeg na specifično« (zašto?). Dan, koji je odlučio mudro
držati jezik za zubima, mogao je zamisliti kako će reagirati njegova majka kad im
idući put dođe u posjet. »Malo je jednolično,« reći će, i dodati, »ja mislim da je
žuta baš krasna, vesela boja za dnevni boravak.« Ali barem su njegove
gramofonske ploče još uvijek na svojem mjestu.
U sredini sobe, na novom staklenom stoliću, stajale su dvije zdjele: u jednoj
su bili srebrnkasti marinirani inćuni, a u drugoj prženi bademi preliveni
limunovim sokom.
Ova elegancija iz lokalne trgovine delikatesama predstavljala je predjelo, za
čiju je svrhu Katelin u istoj trgovini kupila i keramičke zdjelice, izrađene u
Turskoj, jako lijepe, u kombinaciji tirkizne i narančaste, boja Mediterana. Duncan
je zgrabio jedan inćun za rep i ubacio ga u otvorena usta kao tuljan.

230
 Knjige.Club Books
»Sjećate li se vi«, rekao je, »kad nam je vrećica čipsa od sira i luka bilo jedino
što smo grickali uz piće?«
»I nije nam trebalo ništa drugo«, dodao je Dan.
»Da skoknem do prve trgovine?« rekla je Katelin. »I kupim vam nešto
jeftinije?«
Bila je malo »nabrijana« danas. Preosjetljiva. Bila je vrlo zadovoljna svojim
novim zdjelicama, a Rose-Ann, koja je imala velik utjecaj na Katelinine odluke u
kupovanju, primijetila ih je čim je ušla u sobu i rekla: »Preslatke su ti ove zdjelice,
Katelin, prekrasne boje, zbilja se ističu uz ove neutralne boje«; Dan ih je
pogledao, zbunjen, jer se mogao zakleti da ih je i prije viđao, pa je rekao, »pa zar
ih nemamo već godinama?«, nakon čega se sjetio Sheilinih zdjelica s baba
ganoushem i humusom na vrtnom stoliću od mozaika. Vjerojatno nisu bile
identične, ali bogami su bile slične, i eto ti opasnosti dvostrukog života, pomislio
je. Katelin je na to rekla da ne zna zašto se uopće trudi, a to zapravo nije imalo
veze s novim posuđem, nego je imalo veze s činjenicom da je Dan od jutra bio
previše tih i previše zaokupljen svojim mislima, pa kad ga je na kraju pitala što,
odnosno tko mu je u glavi, Dan je odvratio »Donovan«, a ona ga je samo tupo
pogledala pa zakolutala očima i otišla.
Međutim, bila je u pravu. Dan jest bio previše tih i previše zaokupljen svojim
mislima, i premda jest mislio na Donovana, to je bilo u kontekstu Alison Connor,
koja mu nije odgovorila na tu pjesmu. Istina, nije ju on poslao; to je izvela Lisa, i
to sasvim slučajno. No Alison to nije znala pa je vrlo lako mogla pomisliti da on
ponovno pokušava privući njezinu pozornost. Ljutila ga je i obeshrabrivala
činjenica da izostanak njezina odgovora na pjesmu koju joj nije htio poslati može
toliko zaposjesti njegovo raspoloženje i ozbiljno ugroziti sve njegove pomno
izgrađene obrambene zidove. Kako god bilo, to mu je samo potvrdilo ono što je
već znao: Ali Connor nikad neće ostaviti Michaela McCormacka. I ne samo to -
pomislio je da je možda otpočetka sve krivo shvaćao i da ona nikad nije htjela
ništa drugo nego uzbuđenje što ga pruža relativno sigurna ljubavna afera na
daljinu, afera temeljena samo na mobitelu, i da je ta čarobna veza između Alison
i Daniela za nju bila stvarna koliko i bajka.
Mučila ga je još jedna stvar - svrdlala ga je neprestano - a to je bilo sljedeće:
da joj je zbilja htio poslati posljednju pjesmu, to ne bi bila Sunshine Superman, s
tim veselim, samouvjerenim, ubrzanim ritmom, nego bi to bilo nešto mračno,
sumorno, nešto ranjeno, nešto što se izvija od boli. I tako je jutros sjedio u
novom, neutralnom dnevnom boravku i razmišljao o tome neko vrijeme, a onda
joj je poslao još jednu pjesmu, konačnu pjesmu, koja je najbolje odražavala
njegovo stanje uma: I Want You, užarena himna Elvisa Costella koja pjeva o onoj
tankoj granici između ljubavi i mržnje, mračna balada o slomljenim srcima,
studija o opsesivnoj čežnji. Ta stvar nosila je ožiljke čiste, nerazvodnjene istine, i
ako su pjesme koje su si međusobno slali išta značile, Dan je jednostavno morao
biti iskren i ovaj, posljednji put.

231
 Knjige.Club Books
Osjećao se bolje kad ju je poslao. Nadao se da će ona osjetiti trnce žaljenja u
svojoj finoj tankoj kralježnici. Nadao se i da će shvatiti taj sinkronicitet, taj
Costellov puni krug, koji započinje nostalgijom, a završava demonskom
tužaljkom o onome što se čovjeku dogodi u glavi i srcu kad njegova najdraža ode
s drugim tipom. To je to, pomislio je. A onda je ustao i otišao u kuhinju napraviti
smjesu za jorkširski puding.

Rose-Ann je nježno kucnula nožem o čašu i viknula »zdravica!«, a Danu je došlo

slabo. Podignula je svoje vino. »Za nas koji smo preživjeli oluju«, rekla je, tipična
Rose-Ann - uvijek kaže naglas nešto za što misli da svi znaju, ali nitko osim nje
nema muda i izgovoriti.
»Ma daj, Rose-Ann, zajebi to«, rekao je hrabri čovjek Duncan, iz kojega je
vjerojatno progovaralo pivo. »Za sretne dane«, rekao je, i njegovu ženu odmah su
nadjačali svi ostali. »Za sretne dane«, ponovili su i kucnuli se čašama, a zatim je
razgovor za stolom kliznuo u svoj poznati, ugodni ritam, šećući između dobrih
starih tema koje prijatelji uvijek vole iznova posjetiti, ne zato što imaju nešto novo
dodati, nego zato da utvrde i potvrde ono što već znaju. Glazba je bila zabranjeno
područje kad su svi četvero bili na okupu - jer je tema bila zamorna (Katelin)
i isključivala je njih dvije iz razgovora (Rose-Ann) - ali isto tako možete pokušati
reći svećeniku da prestane spominjati Boga. Glazba je bila Danov i Duncanov
svijet, to je bio razlog njihova prijateljstva; glazba je bila ono što ih tjera da ujutro
ustaju iz kreveta. Uz to, Duncan je imao važnu vijest. Jeanie and the Kat objavile
su četiri originalne pjesme na Spotifyu i spremale su se za turneju po Norveškoj i
Švedskoj. I jučer je čuo njihovu pjesmu u kafiću u Ulici Cockburn.
»Totalna ludnica«, rekao je. »Stojim u redu za kavu i kažem tipu, ‘hej, koja
vam je to muzika, a on odgovori to je play-lista. na Spotifyu, zašto?’, a ja rekoh
'ne, ne, baš ova stvar koja sad svira, to su Jeanie and the Kat, je l’ da?’, a tip je
slegnuo ramenima i pokazao mi iPod, i eno ih, bile su na jednoj od tematskih play-
lista, škotski indie rock ili tako nešto, i ja rekoh ‘ja sam otkrio ove cure! Ja sam
ih lansirao u zvijezde!’«
»Čudesa modernog svijeta«, zaključio je Dan.
»Istog trena sam nazvao Katrionu, ona je već bila na fucking trajektu za
Stockholm!«
»Tko je Katriona?« upitala je Rose-Ann, odjednom zainteresirana.
»The Kat, iz Jeanie and the Kat«, objasnio je Dan. »Duncanove štićenice.«
»Imaju hrpu koncerata - Stockholm, Göteborg, Oslo - a svime time iz svojeg
računala upravlja momak po imenu Gavin, tip iz neke diskografske kuće koja se
bavi tantijemama i ostalim stvarima.«
»Rekao sam ti, Dunc, to ti je sve sad jednostavno, sve radiš iz fotelje«, Dan
je dodao.
»Švedska i Norveška,« rekla je Katelin, »po čemu je to tako dobro?«

232
 Knjige.Club Books
»Nije važno gdje ćeš zgrabiti svoju priliku«, rekao je Duncan. »Ti streaming
servisi, oni ne poznaju međunarodne granice. Dolazi do lančane reakcije, stvar se
širi k’o šumski požar i začas postaneš globalna indie senzacija.«
Dan se nasmiješio. »Bravo, Duncan Lomax.«
»Hej, hoćemo ii mi što zaraditi od tih cura?« upitala je Rose-Ann, no Duncan
joj je odmah rekao: »Ne, ne, zaradit će one. Već ubiru zaradu, skuplja ih ta tvrtka
za njih, zadrži dvadeset posto sebi, a ostalo šibne na Katin račun u banci. Jako
su zadovoljne.«
»Znači, kad kažeš da si ih ti lansirao u zvijezde,« rekla je Rose-Ann, »to
zapravo znači da ih nisi lansirao u zvijezde?«
Nastupila je kratka, nelagodna tišina, a onda je Katelin upitala: »Tko želi još
govedine?« Dosadio joj je ovaj razgovor, a dosadio je i Rose-Ann sad kad je
shvatila da Duncan nije uložio novac u karijeru tih djevojaka. I dalje je prodorno
gledala u Duncana čekajući odgovor, no Duncan nije rekao ništa.
»Zao mi je, stari«, rekao mu je Dan. »Volio bih da je bilo drukčije. A što je s
onim drugim tipom, onim ribarom? I onima što kopiraju Aztec Cameru?«
»Želi li netko još govedine?« Katelin je bila odlučna u tome da istrgne tu temu
iz usta ove naporne dvojice, koji nisu znali kad trebaju prestati. »Još mrkve?
Krumpira?«
»Ja ne«, rekao je Dan. »Ali može još vina.« Dopunio je svima čaše, na to se
nitko nije bunio, a onda je natočio i sebi pa se naslonio i promatrao ova lica oko
sebe; nijedno od njih nije mu izgledalo osobito sretno. Odjednom ga je obuzeo
čudan osjećaj kao da ne pripada ovdje, a zatim ga je pogodio i vrtoglav osjećaj
nestabilnosti, doslovno mu se zavrtjelo, toliko da je položio dlanove na stol da
povrati ravnotežu; poslije će se ovog trenutka sjećati kao svojevrsnog pretkazanja,
gdje je njegova podsvijest bila korak ispred tvrdokornih činjenica: začuo se veseli
»ping« koji je značio da je nekome od njih stigla poruka i Rose-Ann je zavukla
ruku u torbicu na podu. »Ne, nije moj«, rekla je i gurnula mobitel natrag u tamnu
unutrašnjost. Katelin je, još uvijek na nogama i još uvijek nudeći meso i povrće
gostima koji više nisu htjeli jesti, vidjela Danov mobitel među stvarima na
kuhinjskom ormariću sa strane pa je nakrivila glavu da vidi ekran, približila se da
vidi bolje, a zatim je, u tekućem, bijesnom, žestokom pokretu, podignula veliki
ovalni pladanj visoko u zrak i snažno ga bacila na pod, tako da se sav smrskao i
iskrvario - užasan zvuk, užasan prizor - na kuhinjske pločice. Rose-Ann je
vrisnula i uhvatila se za srce, a Duncan se okrenuo, uvjeren da se Katelin
poskliznula ili pala u nesvijest, ali ona je stajala napeta kao žica, spremna
da pukne, mračnog pogleda uperenog ravno u Dana, koji je brzo skočio i zgrabio
telefon, pa izišao iz kuhinje da pročita ono što je Katelin upravo pročitala.

Ali je bila na putu. Ostavila je Michaela najiskrenije i najsuosjećajnije što je

mogla, no ta njezina iskrenost i suosjećanje bili su uzaludni pred njegovom

233
 Knjige.Club Books
nesmiljenom nevjericom. Rekla mu je da je gotovo, on je njoj rekao da nije. Rekla
mu je da odlazi, on joj je rekao da ne odlazi. Rekla mu je da ga još uvijek voli, ali
da Dana voli drukčije, i više, a on je njoj rekao kako ona ne razmišlja svojom
glavom i kako trenutačno nije pri sebi. Čak i dok ju je gledao kako pakira ruksak,
traži putovnicu, zove taksi koji će je odvesti na aerodrom, predano je vjerovao da
ona neće imati hrabrosti, ili okrutnosti, da iziđe iz te kuće i njihova života, a kad
je konačno prihvatio da je ona sposobna za to, urlao je na nju, bijesan, lud.
»Ti fantaziraš, ganjaš glupi tinejdžerski san«, rekao je, užasnut njezinim
postojanim otporom.
»Michaele,« rekla je, »žao mi je.«
»Je li ovo Cassina ideja? Ona te na ovo nagovorila?«
Ali je odmahnula glavom u šoku. »Ti zbilja misliš da ja nemam vlastitu volju?
Da radim ili ono što ti kažeš ili ono što Cass kaže?«
»Da«, rekao je. »Da, zapravo i mislim tako o tebi. Uvijek si bila prilagodljiva,
poslušna, i ovo sada nisi ti. Znači, ili je Cassina ideja ili si sišla s uma.«
Sa svim što kaže samo se još dublje zakopava, pomislila je Ali; svako njegovo
mišljenje dodatno je radilo protiv njega. Bila je vrlo smirena. Sad je bila izvan
njegova utjecaja. »Ovo sam ja«, rekla je. »Ovo sam ja pri zdravoj pameti i vrlo
odlučna.«
»Ali, ovo je glupost. Uopće ne razumijem što radiš.« Provukao je ruke kroz
kosu i preko lica, u očaju i frustraciji. Bilo joj ga je žao, jer ništa ga na njegovu
laganom i bezbrižnom putu kroz život nije moglo pripremiti na neuspjeh ovakvih
razmjera.
»Slušaj me,« rekla je što je nježnije mogla, »ima tu i drugih stvari. Pokušala
sam ti objasniti kako se s Danom osjećam bližom svojoj prošlosti?«
»Da, i to sad koristiš protiv mene, je li? Moj navodni nedostatak zanimanja
za tvoje teške početke. Što ti misliš, da ja znam čitati misli? Zar sam trebao znati
tvoje najdublje tajne bez ijedne tvoje riječi?«
»Ne. Znam da sam ti mnogo toga prešutjela, ali to je bilo zato što se ni sama
nisam znala s time nositi. Ali sad kad sam ponovno pronašla Dana...«
Presjekao ju je usred rečenice glasnim smijehom. »Aha, da, ponovno
pronašla. Tako se to sad zove? Nemoj pokušavati uzvisiti to što si učinila, Ali, jer
to je bila samo tajna ševa.«
Počela se tresti, i na trenutak si je pogledala u ruke, bijesna na njih što su je
izdale dok je pokušavala ostati mirna, pažljiva, obzirna. S druge strane, napuštala
ga je, i nije bilo pažljivog i obzirnog načina da se to izvede. Postojao je samo
jedan, onaj uobičajeni, okrutan način. »Moram ići«, rekla je. »Oprosti što sam te
toliko povrijedila.«
»Pa onda me nemoj povrijediti«, rekao je. »Nemoj otići. Prestani misliti samo
na sebe, misli na cure, misli na mene - kako da se nosim sa svim pritiscima na
poslu kad se moram nositi i s ovim?«
234
 Knjige.Club Books
Ali ga je pogledala s mješavinom sažaljenja i razočaranja. »Snaći ćeš se«,
rekla je, a zatim je, na izlazu iz kuće, dodala da prvo ide Thei u Melbourne da joj
sve objasni, a odande će u Portugal da vidi Stellu, za koju je smatrala da treba čuti
drukčiju verziju priče, malo blažu, jer je predaleko od kuće i ne treba u ovom
trenutku čuti cijelu istinu.
»E, stvarno si sebična, proračunata kučka, je li tako?«
»Ne. Nisam.« Još uvijek je drhtala, ali njezina odlučnost bila je sazdana od
čelika. »Moram ovo učiniti, Michaele. I učinit ću to«, rekla je, a Michael je,
odmahujući glavom, s prijezirom odvratio: »Taj čovjek je nitko. On je ništa.«
»Nije istina«, rekla je Ali. »Ja mislim da bi on mogao biti sve.«

U Melbourneu, suočena s činjenicom da će povrijediti svoju voljenu stariju kćer,

Ali je ustuknula pred istinom i rekla samo to da odlazi na neko vrijeme u Veliku
Britaniju. Međutim, kad je Thea iste sekunde pitala: »A tata?«, Ali se uspjela malo
osloboditi pa je rekla da ona i Michael trebaju provesti neko vrijeme odvojeno.
Thea se zatim bacila na krevet i počela plakati i vikati: »Vi ćete se rastati!« i
prošao je čitav sat prije nego što je htjela poslušati ikakvo objašnjenje, a čak je i
onda šmrcala i strijeljala Ali pogledom preko zgužvane maramice, i stala je
potpuno na tatinu stranu, jer njezin jadni tata ne bi smio ostati sam u Adelaideu
sad kad je Beatriz umrla. Ovo je ponovno bila ona trinaestogodišnja Thea koja
zahtijeva da bude po njezinu i nikako drukčije, no Ali je strpljivo i uporno
razgovarala s njom kao s odraslom osobom; ispričala joj je nekoliko pojedinosti
o Danu i svojem nesretnom djetinjstvu u Sheffieldu, i majci alkoholičarki, koja je
odavno mrtva, i bratu za kojega im nikad nije rekla, i neriješenim problemima
svoje prošlosti zbog kojih joj se ponekad čini da su Alison Connor i Ali
McCormack dvije različite osobe, jedna drugoj stranci. Thea ju je slušala bez
prekidanja, a kad je Ali završila, rekla je: »Zar ostavljaš tatu zbog tog tipa?«
»Sve što on sad zna jest to da ga moram ponovno vidjeti i suočiti se s onim
dijelom svojeg života koji sam tako dugo potiskivala. Ali ne ostavljam tebe, Thea.
Vratit ću se, obećavam.«
Thea je grickala donju usnicu. Izgledala je tako mlado. »Kad smo bile male,
govorila si da nemaš drugu obitelj osim nas.«
»Znam. Valjda mi je tako bilo lakše. Oprosti.«
»Jesi li rekla Stelli za sve ovo?«
»Nisam. Rekla sam joj nešto, ali ne sve, i voljela bih da joj ni ti ne kažeš dok
je na putovanju, može?«
»Ali reći ćeš joj da odlaziš?«
»Da. Vidjet ću se s njom preksutra u Lisabonu.«
»I nakon toga ideš u Englesku?«
»Da, u London. A onda ne znam. U Sheffield, pretpostavljam.«

235
 Knjige.Club Books
»A što ako ti je brat umro, kao i mama?«
»Ništa. Barem ću znati što je.«
»Što će biti s tatom? Je li on dobro?«
»Još uvijek se pokušava pomiriti s ovim«, rekla je Ali, a u sebi je pomislila:
blago rečeno. Ponovno se sjetila trenutka kad je konačno izišla iz kuće;
Michaelovo lice predstavljalo je prizor skamenjene mržnje dok je prizivao
iscjeljujuću moć svoje ljutnje da mu razvodni šok, bol, strah. »Znaš li što sam
upravo shvatio?« rekao je. »Shvatio sam da ti nemaš pojma što znači nekoga
voljeti.« A zatim je zatvorio vrata prije nego što se ona okrenula da ode, kao da
više ne može ni sekunde čekati da mu se makne s očiju.

Stigla je na Heathrow, iscrpljena i nesigurna. Posjet Thei, posjet Stelli, promjena

vremenskih zona, iznenađujuća tjeskoba što putuje sama, stres presjedanja iz
aviona u avion, uobičajeni kaos međunarodnih aerodroma: svi ovi elementi urotili
su se protiv nje i užasno joj se plakalo dok je čekala prtljagu, kao da ova
odiseja preko svijeta nije to što je tražila i nije ispadala kako je ona namjeravala.
Da stvar bude gora, dok je čekala da se njezin ruksak pojavi na traci s prtljagom,
zavukla je ruku u torbu da izvadi mobitel - i shvatila da ga nema. Nije ga bilo ni
u džepovima jakne ni u džepovima traperica. U nevjerici, u panici, ponovno
je opipavala iste džepove, ispraznila kaotični sadržaj svoje torbe na pod pa sjela
među razbacane stvari i pustila da je preuzme očaj. Prvo na što je pomislila u tom
košmaru bila je pjesma koja joj je stigla od Dana prije trideset šest sati, dok je bila
u Lisabonu, divna, neočekivana Sunshine Superman, kao čudo s neba. Ta
pjesma položila je svoje iscjeliteljske ruke na njezino tjeskobno, bolno srce, ali u
tom trenutku bila je sa Stellom pa mu nije odgovorila, a poslije, kad je bila sama
na lisabonskom aerodromu, shvatila je da joj je baterija opasno prazna pa mu nije
ni mogla odgovoriti; umjesto toga isključila je mobitel da mu sačuva
posljednje minute života za London, jer će joj trebati kad tamo stigne. I sad
mobitela više nije bilo, i to joj je izazvalo novi val tjeskobe, a onda se sjetila
jednog susreta na terminalu za odlaske, s mladom ženom odsutnog pogleda, s
djetetom na boku. Tražila je sitno od Ali, višak eura, bilo čega; Ali je ispraznila
džepove i istresla šaku kovanica u ispruženi dlan te mlade žene, i kad se
okrenula da ode, osjetila je da ju je nešto okrznulo, i kao da je čula nekakvu
užurbanu ispriku, previše prolaznu da bi bila važna. Nije bilo dokaza, naravno, no
bila je uvjerena da joj je u tim trenucima nepažnje i smetenosti mobitel ukraden.
I što sad, pomislila je u očaju: kako da pronađem Daniela Lawrencea?
»Oprostite, trebate li pomoć?«
To je bio stariji gospodin, Englez, također putnik koji je čekao svoju prtljagu.
Gledao je u Ali s razdraganim suosjećanjem.
»O, ne baš«, odvratila je. Ustala je s poda i pribrala se,- a zatim se sagnula
pokupiti stvari. Sagnuo se i ovaj Englez pa joj je dodao njezin upotrijebljeni
rupčić, balzam za usne, karticu za australski metro, ogledalce. »Izgubila sam
236
 Knjige.Club Books
mobitel, to je sve.« Bio je to čudan osjećaj, dijeliti sadržaj svoje torbice s ovim
uljudnim neznancem.
»Ah, da, to baš uznemiri čovjeka, je li tako?« rekao je. »Strašno je koliko svi
ovisimo o tim telefonima, pa čak i ja, iako sam se nekoć zaklinjao da ga nikad
neću imati! Želite li posuditi moj, ako se trebate nekome javiti?«
Ali se nasmiješila, slabašno. »Trebala bih se ulogirati na Twitter«, rekla je.
»Ali poslat će mi sigurnosnu šifru na mobitel, koji nemam.«
»Oprostite, nisam vas razumio. Ulogirati?«
»Nema veze. Komplicirano je.«
»Ah«, odvratio je gospodin razočarano.
»Ne brinite se, nešto ću smisliti. O, eno mi torbe. Morala bih ići.«
»Možete ostaviti broj u izgubljeno-nađeno«, odvratio je starac odlučan da joj
pomogne na bilo koji način. »Neki broj na koji mogu nazvati ako se pronađe?«
»Hm, da«, Ali je odvratila, iako nije bilo broja koji je mogla ostaviti jer
nijedan nije znala napamet i nitko je u Engleskoj ne očekuje. »Hvala vam na
ljubaznosti.« Podignula je ruksak s pokretne trake i pozdravila gospodina pa se
zaputila prema carinskoj kontroli. Prateći znakove za taksi, Zahvaljivala je Bogu
što joj nitko nije ukrao novac i kreditne kartice. Nije mogla procijeniti gdje se
točno nalazi Heathrow u odnosu na ostatak Londona, niti gdje je privezan Danov
brod, ali nadala se da će ići u pravom smjeru. Londonski vozači taksija bili su
poznati po tome što sve znaju, pa je ušla u prvi koji je vidjela, i kad ju je vozač
pitao: »Kamo ćemo, dušo?«, ona je rekla: »Ja sam se nadala da ćete to vi meni
reći.«
»Kako, molim?« rekao je vozač gledajući je u retrovizoru.
»Što?«
»Što si ono rekla, kamo ćemo?«
»Moram doći do kanala, do jednog broda u kanalu.« Znala je samo to da se
Danov brod zove Crazy Diamond i da su Lisa i Frank s jedne, a Jim s druge strane.
Ovo bi u Adelaideu možda bila dovoljna informacija, no ovdje se osjećala kao
budala, tako nespremna za ovaj prenapučeni, golemi grad.
»Aha«, rekao je taksist. »Znaš, trebat će mi više informacija, draga. Gdje je
taj brod privezan?«
»U kanalu?« rekla je Ali misleći da je kanal samo jedan i da brod može biti
ili u kanalu ili na Temzi. Bilo joj je strašno neugodno.
Taksist je pomaknuo taksi da oslobodi mjesto taksistu iza sebe, a zatim se
zaustavio malo dalje niz cestu. Razgovarao je s Ali u retrovizoru, a oči su mu se
smiješile kad joj je rekao: »U Londonu ima jako puno kanala, dušice. I ima jako
puno mjesta gdje možeš privezati brod. Limehouse Basin? Batdebridge Basin iza
Kings Crossa?«

237
 Knjige.Club Books
»Nemam pojma, žao mi je.« Bila je svjesna da trepće okicama i pokušava mu
se umiliti, u nadi da on neće odustati i zamoliti je da iziđe iz taksija.
»Lisson Grove? Little Venice? Cumberland Basin?«
»Da!« rekla je vedro. »Mislim da bi mogao biti taj Little Venice.«
»Taj Little Venice, dakle. Dobro, nadajmo se onda da je brod na
Blomfleldovoj cesti«, rekao je i ponovno se priključio u promet.
»Zove se Crazy Diamond, ako to pomaže«, rekla je Ali. »Brod se tako zove,
hoću reći.«
»Okej. Vrlo rock and roll. Nije to valjda brod Davea Gilmoura, ha?«
»Nije, ali mogao bi biti«, rekla je i nasmiješila se. Imala je osjećaj da je naišla
na najsimpatičnijeg taksista u cijelom Londonu. Ili su svi ovako veseli i
prijateljski nastrojeni? I tako je dobro poznavao ceste! Nijedan taksist u Adelaideu
ne zna se snaći bez Google Mapsa, a ovaj čovjek bio je kao raketa; začas se udaljio
od aerodroma i vijugao kroz promet kao da ga netko ganja.
»Otkud si, dušice?« upitao je.
»Iz Adelaidea«, Ali je odgovorila.
»A gdje je to?«
»Južna Australija.«
»O, bogami si daleko od kuće. Tko je sretni momak?«
»Zove se Dan«, rekla je. »I uopće ne zna da dolazim.«
Taksist joj je namignuo u retrovizoru. »E, onda će se ugodno iznenaditi.«
»Nadam se«, odvratila je. »Teško je još reći.«

Vidjela je stablo vrbe koje se klanja vlastitom odrazu u tamnoj vodi, dva
kraljevska labuda koja su utirala svoj put kroz jarko zelene alge na površini, i
Crazy Diamond, prekrasan tamnoplavi brod s mjedenim oknima, s imenom
ispisanim žutim slovima. Vidjela je i to da u brodu nema nikoga; na vratašcima
su stajala dva lokota, a preko palube je bila navučena cerada. Ipak, Ali
se pozdravila sa svojim novim prijateljem taksistom - stigla je na svoje odredište,
a činjenica da Dan nije ondje bila je nevažna. Zapravo je i znala da ga neće biti.
Bila je nedjelja i on je sigurno bio u Edinburghu, provodio uobičajeni vikend s
Katelin, ali trenutačno nije imala kamo ići i nije imala drugu ideju osim te da stoji
na Blomfieldovoj cesti i snagom misli natjera Dana da se pojavi, da došeta njoj
ususret, ulicom omeđenom drvećem, kao što to bude u filmovima.
Spustila je ruksak na pločnik da se može nasloniti na crnu metalnu ogradu i
promatrati ovo idilično mjesto, da se može diviti Crazy Diamondu i oplakivati
činjenicu da brod spava, prazan, napušten. Što je uopće očekivala? Naravno da
Dan nije bio tu; uostalom, vjerojatno je mrzi što ga je onako ponizila, iako ga
nije mogla kriviti za to, i vjerojatno ga više nikad neće ni vidjeti, unatoč tome što
je došla k njemu onako kako je on bio došao k njoj. Razmatrala je ovu strašnu
238
 Knjige.Club Books
mogućnost kad ju je nepoznat, lijen glas prenuo iz deprimirajućih misli. »Oj,
mala! Ti si Alison, je l’ da?« Ali se okrenula prema zvuku iako nije znala gdje da
točno gleda, jer na stazi uz kanal nije bilo nikoga.
»Ovamo, srećo, gore.«
Na ravnom krovu susjednog broda, dijelom sakrivena pod granama vrbe,
sjedila je vitka starica, bosa, u traper-kombinezonu, kose obojene u živahne
nijanse, s gomilom narukvica na rukama i tetovažama iscrtanim kanom, i
ogrlicom od ažurnih perlica omotanom oko vrata. To je Lisa, pomislila je Ali.
Danova divna Lisa. Nasmiješila se, nasmiješila se i Lisa. »Došla si«, rekla je
mudro kimajući glavom, kao da je cijelo vrijeme znala.
»Jesam.«
Lisa je ustala i podignula ruke u zrak kao neka slavljenica, a narukvice su joj
kliznule prema dolje i kucnule jedna o drugu kao zvonca. »Dobro došla«, rekla je
pa lagano skočila s broda na stazu. »Bit ćeš kod nas dok Dan ne dođe.«
»On ne zna da sam ovdje«, rekla je Ali. Bila je očarana Lisom, čiji je zagrljaj
mirisao na ulje pačulija i čije su bose noge bile ukrašene srebrnim prstenjem za
nožne prste.
»Pa onda mu moraš javiti«, rekla je Lisa. Uzela je Ali za ruku i povela je na
palubu Ophelije. »Dođi upoznati Franka.«

Dan je zurio u poruku koja se stvorila na ekranu njegova mobitela, poruku koju
je Katelin maloprije pročitala. Iznad toga je stajalo Jimovo ime - Jim s Veronice
Ann, i to je bilo potpuno neobjašnjivo, ali još je više bila neobjašnjiva sama
poruka, u kojoj je stajalo: Hej, Daniele, ovdje Alison, bit ću u baru u dvorcu
Warwick večeras u 20 sati, čuvam ti mjesto, xxx.
Stajao je u hodniku ispred kuhinje, a Katelin je unutra rigala vatru, doslovno,
a Rose-Annin je glas među tim zvukovima predstavljao jedan ekstra sloj, mekan
i konstantan, bio je kao dekica umirujućih otrcanih fraza; u međuvremenu,
Duncan je otvorio vrata i uzbuđeno šapnuo: »Koji kurac, što je ovo, što se
dogodilo?« Dan je podignuo pogled, ali gledao je kroz njega, a ne u njega.
»Ona je u Londonu«, rekao je. Po glavi su mu se rojili problemi i mogućnosti,
šteta koju je već počinio i šteta koju će tek počiniti.
»Onda idi, čovječe«, Duncan je rekao iste sekunde. Vidio je na licu svojega
prijatelja takvu agoniju i previranje da je morao donijeti tu odluku umjesto njega.
»Samo idi. Mi ćemo se pobrinuti za Katelin.«
Nekoliko trenutaka ova dva prijatelja samo su gledala jedan u drugoga, a Dan
je zamišljao kako bi se bilo jednostavno okrenuti i otići, zamišljao je taj blaženi,
neodgovorni osjećaj olakšanja koji bi mu takav čin donio, ali onda je rekao: »Ne,
moram pokušati ovo riješiti.« Vratio se u kuhinju, gdje je Katelin nasrnula
na njega i počela ga lupati šakama po ramenima i prsima, šibati ga psovkama,
bespomoćno i bolno ridati.
239
 Knjige.Club Books
»Katelin, molim te«, rekao je Dan. »Katelin.« Uhvatio joj je ruke i držao ih
čvrsto u svojima. »Molim te, možeš li me poslušati, možeš li?«
Stajali su na krhotinama razbijenog porculana, razbacanim pečenim
krumpirima, lokvicama jezivog krvavog soka iz govedine, iako je ostatak rebra
već maznuo McCulloch, koji se zgurio nad tim komadom u svojoj košari kao da
ne zna je li to što radi legalno ili nije. Katelin se napokon stišala, ali nije bilo
dojma da je kriza prošla, ovo je bila samo kratka stanka u nasilnom izljevu
netrpeljivosti. Atmosfera u kuhinji bila je nabijena nepovjerenjem, ljutnjom i
strašnim, teškim osjećajem kraja. Rose-Ann držala je ruku na Katelininim leđima,
potpuno nepotrebno, a Duncan se trudio da ne proizvede ni najmanji zvuk dok je
spremao čaše i tanjure sa stola u sudoper da Katelin ne bi ponovno posegnula za
streljivom. Dan joj je zatim pustio ruke i primio je za lice, i gledali su jedno u
drugo s užasnutom tugom.
Toliko ga je dobro poznavala, znala je što znači svaki izraz koji je ikad vidjela
na tom dragom i istodobno joj mrskom licu, pa je znala i sada, samo iz njegova
pogleda, što će joj reći.
»Ne govori ništa«, rekla je. »Ne govori da ti je žao. Samo idi.«
Rose-Ann i Duncan povukli su se sa strane, kao dva promatrača koji čekaju
da ova paklena gozba završi.
»Katelin.«
»Idi. Ionako ti ne vjerujem i zlo mi je više od tog osjećaja.«
»Ja ovo moram učiniti, i ne znam kamo će me to odvesti, ali najprije ti želim
pokušati objasniti.«
»Ne zanimaju me tvoji razlozi, samo odjebi, odlazi.«
Plakala je, ta žena koju je volio, žena koja je voljela njega, i on joj je htio reći
da ne bi ništa promijenio, da je divna i fenomenalna, i da mu je bila čast što je
dijelio život s njom, ali da sad mora ići. Mora, jednostavno mora, kao da je čipiran
ili programiran one davne 1979. u Sheffieldu da bude s Alison Connor pod
svaku cijenu ako se njihovi putovi ponovno susretnu, ako je ponovno pronađe. To
nije bila sudbina, nego životinjski instinkt, iskonski poriv, moćan i nedokučiv,
kao i ona sigurnost koja lastavici daje snagu za njezin dugačak let, za njezin
povratak kući. No nije rekao ništa. Oborio je glavu, uzdahnuo, pa uzeo jaknu,
ključeve, novčanik i izišao iz kuće. Već je bio na ulici kad je začuo Duncanov
glas, dozivao ga je da pričeka, pa je pričekao, a njegov prijatelj stvorio se pored
njega s McCullochom na uzici.
»Kaže da uzmeš psa.«
»Isuse, Dunc, pa nisam se u stanju sada brinuti o njemu.«
»Nema veze. Ona kaže da ti moraš uzeti psa. Reci mu da uzme jebenog psa.
Ja ga neću, tako je rekla, zapravo. Pa eto.« Pružio mu je povodac. Dan ga je uzeo.
»Okej«, rekao je. McCulloch je njuškao poslijepodnevni zrak i čekao upute.

240
 Knjige.Club Books
»Jesi dobro, stari?« Duncan ga je pitao.
»Ni najmanje.«
»Nazovi me, bilo kada.«
»Hvala ti, prijatelju. I pripazi na Katelin, hoćeš li?«
»Nema problema.«
»Hvala ti, Duncane. Hvala ti puno.«
»Nema na čemu. Eh, da.« Zavukao je ruku u džep. »Donio sam ti i ovo. Bile
su na ormariću u hodniku.«
Slušalice, Bože, skoro je otišao bez slušalica. »Ti mi stvarno spašavaš život«,
rekao je Dan. »Gle, sad bih zbilja trebao...« Pokazao je rukom u smjeru
željezničkog kolodvora. Morat će požuriti, a trebat će mu i taksi ako misli stići na
vlak za London u tri i dvadeset.
»Idi, naravno, idi«, Duncan je rekao, ali svejedno se još nije micao s mjesta;
nije mu se dalo vratiti u kuću, znajući da će u najboljem slučaju stajati tamo kao
panj, a u najgorem će biti žrtveno janje Katelinina bijesa.
Dan je gledao uokolo bez previše nade, a onda je na vrhu ulice ugledao
čudesno žuto svjetlo slobodnog taksija, koji im je baš dolazio u susret. Podignuo
je ruku i dozvao ga pa uzeo psa u naručje.
»Barem McCulloch izgleda sretno«, rekao je Duncan. »Ipak nije sve tako
strašno.«
Dan se kratko nasmijao, sjeo u taksi pa zatvorio vrata i mahnuo Duncanu kroz
prozor dok je odlazio. Ali poslije, kad je sjeo u vlak, pomislio je; da, istina. To je
bio samo jedan postariji, artritični terijer Jacka Russella, no u njegovoj vječnoj
odanosti i smirenom prihvaćanju svake promjene u životnim okolnostima bilo je
nečega tako utješnog i dobrodošlog. Ovom psiću tako malo treba u životu,
njegove potrebe tako je lako zadovoljiti, pomislio je Dan; da smo barem svi te
sreće.

241
 Knjige.Club Books

29

LONDON, ENGLESKA
KASNIJE TOGA DANA

DAN I MCCULLOCH ušetali su se u kafić dvorca Warwick u osam i deset i ondje je

bila Alison Connor, sjedila je za šankom kao ukazanje.
»Hej«, rekla je, kao da su se još jučer vidjeli, kao da nisu morali puzati preko
emocionalnih žeravica da bi došli jedno do drugog.
»Hej.« Dan je samo stajao i upijao je pogledom: sjedila je na toj barskoj stolici
tako opuštena, kao da je kod kuće, a opet, bila mu je potpuno izvan konteksta
ovdje. Nepovezanost ovih dviju činjenica usporila mu je svaku reakciju; osjećao
se kao da je u snu, kao da pokušava dosegnuti nešto što želi, ali ruke su
mu preteške i ne žele poslušati signale koje šalje njegov mozak. Zurio je u nju i
nije se micao, nije govorio, i ona ga je gledala pomalo nesigurno, a onda se
spustila sa stolice i sagnula se da počeša psića iz uha. »Znači, ti si McCulloch?«
rekla je. McCulloch se primaknuo bliže njoj, zatvorio oči i sav zadrhtao od
zadovoljstva.
Dan se kratko nasmijao, a užasna težina koja ga je cijelo vrijeme pritiskala
popustila je za nekoliko stupnjeva. Alison se uspravila i prišla mu, zagrlila ga
jednom rukom oko vrata i nježno poljubila.
»Alison«, rekao je napokon, a bio je na rubu suza, više nego što je bio čitavog
dana, toliko ga je dirnula ova nježna gesta. Bio je uvjeren da je nikad više neće
vidjeti, pokušavao je stvrdnuti vlastito srce i okrenuti ga protiv nje, pokušavao ju
je gledati kao neiskrenu, slabu, nepostojanu. Ali samo ovaj pogled na nju iznova
ga je uništio, i čak se uplašio - možda je podcijenio njezinu odlučnost i snagu, ali
kako će joj ikad više vjerovati? Odmaknuo se korak, a ona je pustila da joj ruke
padnu uz tijelo.
»Daniele«, rekla je. »Molim te, oprosti mi.«
Oprostio bi ovoj ženi sve, pomislio je. U tome i jest problem.
»Nisam smjela otići s Michaelom onog dana. Nisam smjela dopustiti da onako
razgovara s tobom, jednostavno nisam smjela otići s njim. Trebala sam slušati srce
i ostati s tobom. Oprosti mi, Daniele. Sad sam ovdje ako me još želiš.«
Nastupila je kratka tišina. Sve što je Alison u tom trenutku mogla čuti u
prepunom kafiću bili su otkucaju vlastitog srca.
»Poslala si poruku s Jimova mobitela«, rekao je konačno.
»Izgubila sam svoj«, objasnila je. »Mislim da su mi ga ukrali na putu ovamo.«
242
 Knjige.Club Books
»Ah«, rekao je Dan. »Poslao sam ti pjesmu. Dvije pjesme, zapravo, ali prva
je poslana slučajno i bila je previše vesela pa sam ti poslao drugu, baš jutros, tako
da se potpuno uvjeriš da sam dokazano lud.«
»Joj, Daniele, baš mi je žao!« rekla je užurbano. »Dobila sam Donovana, ali
u tom sam trenutku bila sa Stellom u Lisabonu, i odgovorila bih, sigurno, i znam
točno što bih poslala, ali onda...«
Stavio je ruku na njezino rame. »Šššš«, rekao je. »Nema veze.«
»Ali stvarno mi je žao, Daniele. Jako mi je žao. Zao mi je što ti nisam odmah
odgovorila na Sunshine Superman.«
Danu se na licu još uvijek nije moglo ništa pročitati, još uvijek nije bio siguran
kako da reagira, ali ona mu se lagano nasmiješila, bojažljivo, i to ga je dirnulo
ravno u srce. Kad ju je vidio kako stoji pred njim, puna tjeskobe, iščekivanja i
ljubavi - bio je to melem za njegovu dušu. Volio ju je neopisivo. Bio je uvjeren
da ona nikad neće zaista znati koliko su golemi, duboki i široki njegovi osjećaji.
»Što si htjela poslati?« pitao je.
»The Cure«, odmah je odgovorila. »Lovesong.«
Dan je kimnuo glavom. »Whenever I’m alone with you...«
»... you make me feel like I am home again.«
Sad su se oboje nasmiješili. A zatim je ona nakrivila glavu i rekla: »Dokazano
lud?«
»Psihotičan«, rekao je. »Nisam očekivao da ću te ikad više vidjeti pa sam ti
poslao - ali ti nisi dobila - I Want You. Nesumnjivo poremećen.«
»Ah«, rekla je Alison. »Ah, da, ta pjesma...«
»Prošao sam pakao zbog tebe«, rekao je. »Znaš to, je li tako?«
»Znam, ali to se neće više ponoviti. Volim te sada, voljela sam te onda, i ako
mi dopustiš, voljet ću te zauvijek.« Govorila je smireno, jednostavno, s čvrstim
uvjerenjem. A Dan nije mogao govoriti uopće, nije znao zašto - zapravo, znao je.
»Želim samo tebe«, rekla je. »Moj dečko iz Sheffieida.«
Puno je bolje vladala situacijom nego on. Pogledala je u njega, nijemog i
bespomoćnog pored nje. »Hajde, idemo na brod«, rekla je.

Čim bi zakoračio na Crazy Diamond, stvarni svijet utonuo bi u zaborav. To je ono

što je ovaj brod činilo toliko posebnim. Možda je to bilo zato što je plutao na vodi,
ili zato što je bio kao kukuljica, ili zato što je svjetlo u kabini bilo drukčije,
koprenasto. Bilo ga je teško napustiti, premda je znala da će se vratiti, naravno,
no sad je bio ponedjeljak, Daniel je u četvrtak trebao biti u Salfordu, a prije toga
trebali su otići u Sheffield.
Sheffield. Čučao je u njezinoj glavi kao žaba krastača, poput onih iz priča
braće Grimm, zlokobna, strašna. Dan je rekao da je dovoljno da samo siđe s vlaka
u centru i već će vidjeti da je grad nevin u svakoj optužbi, pogotovo zato što ga
243
 Knjige.Club Books
uopće neće prepoznati - i on se jedva snalazi po tim ulicama otkad je gradsko
vijeće počelo s preuređenjem. Ton mu je bio vedar, no to nije značilo da ne
razumije kakve muke joj zadaje posjet rodnom gradu i susret s duhovima iz
prošlosti. Međutim, bili su zajedno, ona mu je došla vlastitom voljom, i
jednostavno nije mogao a da ne bude sretan, iako je ovo njezino putovanje na
sjevernu polutku zemaljske kugle pomalo bilo nalik na plovidbu rijekom Stiks u
podzemni svijet. Što se njega tiče, osjećao se kao ponovno rođen, ispran od svake
sumnje i gorčine i žaljenja, i malčice premoren od seksa: pobjednička
kombinacija njezina jet laga i njegova uzbuđenja i sreće držala ih je budnima
cijelu noć, sve dok se nisu praktički onesvijestili u pet sati kad se svjetlo
dana počelo probijati kroz zavjese u kabinu. McCulloch ih je probudio tri sata
poslije, zahtijevajući - i to opravdano - da ga se pusti van, pa su se nekako izvukli
iz okova sna da se pozabave psom i naprave planove. Došla im je Lisa, kao
milosrdni anđeo, i donijela španjolski omlet; jeli su ga ravno iz male crne tave u
kojoj ga je pripremila, sjedili su zajedno za rasklopnim stolićem, i dok su jeli, ona
je pušila svoje francuske cigarete. Pridružio im se i Jim, koji je bio ponosan na
svoju ulogu u njihovoj priči, spreman da je iznova prepriča kad god mu se pruži
prilika, no Ali je začaralo ono dvoje hipija; grijala ju je Lisina šašava ljubav i
zabavljala Frankova prijateljska ludost. Lisa nije gajila ni mrvu znatiželje za
pojedinostima iz tuđih života, zanimala ju je samo šira slika - dugine boje ljudskih
duša, velikodušnost ljudskih srca. Frank, koji se bližio svojim posljednjim
danima, uglavnom se držao sjena brodske kabine, no jučer, dok je Alison čekala
Daniela, odjednom je bio pun života, razveseljen njezinim dolaskom, pa joj
je ispričao dugačku priču o Beatlesima i ašramu u Rishikeshu i jednom
nevjerojatnom danu kad su tamo bili John i Paul, Ringo i George, Lisa i Frank, a
svi su prekriženih nogu sjedili na ravnom, vrućem krovu bungalova i meditirali,
dok su ih promatrali mali sivi sumnjičavi majmuni. Najbolji dio njegova
dugačkog života, rekao je, a onda je ponovno zaspao izmoren vlastitim
uspomenama, a Lisa i Alison nastavile su razgovarati, o svemu i svačemu, o
marokanskim začinima, zvijezdama u južnoj hemisferi, moći glazbe da mijenja
ljudske živote. Lisin um lepršao je s jedne važne teme na drugu, kao kolibrić na
cvjetni grm, čas je tu čas tamo, nikad miran. Alison je znala da se to zapravo zove
manjak koncentracije što ga život na marihuani nesumnjivo ostavlja u nasljeđe,
no bilo joj je oslobađajuće slušati njezin nev age pogled na život, i bilo joj je
nekako ugodno i toplo, pogotovo zato što ju je Lisa umotala u dekicu koja je
mirisala na dim i dala joj chai i zdjelicu chana dal, jer se zbilja smrzavala, kao
osjetljivi cvijetak iz vrućeg Adelaidea kojemu londonski ljetni dan nije nimalo
topliji od australske zore u rano proljeće. Kad je Dan napokon stigao u Little
Venice, Alison i Lisa bile su zauvijek povezane, a kad su u ponedjeljak nakon
doručka odlazili na vlak za Sheffield, Lisa ju je poljubila u čelo i stavila joj na
ruku jednu od svojih srebrnih narukvica s gravurama, da čuva Ali dok se ne vrati.
Ali se svidjela ova gesta, talisman je bio točno ono što joj treba, talisman i

244
 Knjige.Club Books
toplo McCullochovo tjelešce koje joj je spavalo uz stopala, i Dan koji je sjedio u
vlaku nasuprot njoj, sa svojim smirenim pogledom i podrškom.

Danov mobitel ležao je na stolu između njih. Zvonio je neprestano, a svaki put
kad bi se Dan javio, ona bi stavila slušalice i slušala glazbu da mu pruži malo
privatnosti, premda je svaki put prije nego što bi se javio, vidjela ime pozivatelja
na zaslonu. Katelin.
Katelin. Alex. Katelin. Katelin. Duncan. Katelin. Katelin. Katelin. Nijednom
ga nije isključio, a ona ga to nije ni tražila. »Tvoj život je u slobodnom padu«,
tekla je u jednom trenutku bolno zabrinuta. »Strašno mi je žao.«
On se nagnuo prema njoj i primio je za ruku. »Volim te«, rekao joj je, i ona
je njemu rekla »volim te«, a on je kimnuo glavom. »Onda ne postoji ništa s čime
se neću moći nositi«, rekao je.

Konačno se vratila u Sheffield i morala je priznati da je Dan bio u pravu, donekle:

pejzaž ovoga grada uopće joj nije bio poznat, ali zato jesu glasovi, glasovi i
naglasci koji su sad bili svuda oko nje, oni organski, monotoni, kratki govorni
obrasci radničke klase engleskoga sjevera, njezinih ljudi, ljudi vrijednih,
skromnih, hladnih, i na neki su joj čudan način nedostajali, shvatila je odjednom,
i oni su je smjesta povukli trideset godina unatrag, vratili su je u prošlost
uspješnije nego što bi to jedna arhitektura ikad mogla. Dan ju je držao uza se cijelo
vrijeme dok ju je vodio kroz željeznički kolodvor prema izlazu, ali ona se zapravo
osjećala dobro, uz Dana i McCullocha, tog odanog malog terijera koji joj se
pokazao kao predivan saveznik. Njegove tamne oči djelovale su tako inteligentno
i osjećajno, i kad bi gledao u nju, njezino bi srce naraslo, iako je bila svjesna da
možda tome pridodaje previše značenja i da je pas vrlo vjerojatno samo gladan.
»Uvijek sam htjela imati psa«, rekla je. Držala je McCullocha za uzicu, koji
je hodao ispred nje pa je izgledalo kao da on vodi nju po užurbanim pločnicima.
»Kao dijete, hoću reći. Htjela sam imati škotsku ovčarku, onakvu kao Lassie.«
»Ja sam htio klokana, onakvog kao Skippy«, rekao je Dan. »Mama mi ga nije
htjela kupiti.«
Unajmio je auto bojeći se da bi ih taksiji i autobusi mogli razočarati ako budu
morali brzo otići. Također, nazvao je Marion, rekao joj da sjedne i posluša ga.
»Mama, ja sam u Sheffieldu s Alison Connor - da, Alison Connor - možemo li
doći do vas kratko? Ne, Katelin je u Edinburghu. Ne, stvari su malo komplicirane.
Pokušat ću ti objasniti poslije. Ne, mama, rekao sam ti da Katelin nije sa mnom.
Alison je sa mnom. Navratit ćemo, u redu? I nemoj se brinuti.«
Dok je slušala njegovu stranu ovog razgovora, Ali se obeshrabrila i pomislila
da je sve to ipak neizvedivo, da nije fer prema nikom osim prema njima dvoma,
pa kad je poklopio slušalicu, odmah se potužila što je muči. »Daniele, kako da nas
dvoje budemo sretni kad ćemo rastužiti toliko ljudi oko sebe?«

245
 Knjige.Club Books
»Moja mama nije tužna, samo je malo zbunjena.«
»Čuj, još ne zna da će biti tužna. Katelin je tužna, je li tako?«
»Katelin je jebeno bijesna, već je spakirala pola moje odjeće i poslala je u
Crveni križ. Duncan pokušava spasiti moje ploče, ali morat će biti brz, prije nego
što ona napravi garažnu rasprodaju.«
Ali se jednostavno morala nasmijati na ovo. Dan se nasmiješio i rekao: »Gle,
stvari možda postanu gore prije nego što postanu bolje, ali izdržat ćemo to, ti i ja.
Ima li ovo vozilo bluetooth?« Pritiskao je tipke na upravljačkoj ploči. »Aleluja,
ima, i ja ću sad ispuniti svoj tinejdžerski san i provozati Alison Connor kroz
naš grad dok slušamo Reproduction.«
»Ah, Human League,« rekla je Ali, a zatim, točno u isti čas, oboje su dodali,
»prije nego što su stigle cure.«
»Kakva je to bila čast, slušati ih uživo 1979.«, rekla je. »Privatni klub, samo
za poznavatelje.«
»Kev Carter i dalje tvrdi da ih je on otkrio zato što je slučajno bio na njihovu
prvom koncertu.«
»Kev Carter, o, Bože. Ovo je tako ludo.«
»Ludo dobro ili ludo loše?«
»Ludo oboje. Vidiš li ga još?«
»Ne, nismo se vidjeli godinama, ali mogli bismo. Kladim se da bi on volio
vidjeti tebe.« Pogledao je u nju. »Ali nisam siguran hoću li mu dopustiti.«
Alison je odmahnula glavom i u šali zakolutala očima pa se zagledala kroz
prozor, u Sheffield 21. stoljeća, pokušavajući se priviknuti na ono što vidi, a onda
je zasvirala pjesma, unutrašnjost auta ispunio je sintesajzerski zvuk Almost
Medieval i ponovno je bila veljača 1979. Alison je svečano podignula ruke i
rekla: »Marsh, Ware, Oakey, pozdravljamo vas.«
»Evo zašto si bila i ostala moja cura«, rekao je Dan i pojačao.

Alison je rekla: »Spremna sam. Idem u Attercliffe.« Međutim, ulica u kojoj je

živjela davno je nestala, demolirana je prije mnogo godina, ni čeličane više nije
bilo; ništa nije izgledalo kao nekad, i njoj to uopće nije smetalo, jer nije mogla
žaliti za mjestima na kojima je bila toliko nesretna. A opet, kad je stavila sve te
osjećaje na stranu, shvatila je kako je njezin stari kvart u tom rušenju i
preuređivanju izgubio dio svoje sjevernjačke duše. Istina, ako ste odrasli u kući
gdje je WC bio vani, a umjesto kade ste imali limeni kabao, vjerojatno bi vas bolio
đon za povijesni integritet kućica u nizu iz 19. stoljeća, i sasvim je sigurno da
nitko nije vidio industrijski šarm u oronulim viktorijanskim skladištima kakvih je
sedamdesetih godina ovdje bilo previše. Ali sve je bilo drukčije, i bio je to pomalo
osiromašen krajolik, bez onih starih blokova zgrada, čađavim ciglama i valovitim
limom, bez one moćne tvornice čelika.

246
 Knjige.Club Books
Stali su na ugibalište uz cestu da se dogovore i naprave plan i vidjeli da je glavna
ulica u kvartu, Attercliffe Road, prepuna salona za masažu - kičastih, jeftinih,
eksplicitnih.
»Zamisli ti ovo«, rekla je Ali promatrajući nove prizore.
»Da...« odvratio je Dan. »Mislim da je seks novi čelik ovdje.«
»Da je ovakvih mjesta bilo u Catherineinim danima...«
Dan nije poznavao njezinu majku pa nije ništa komentirao, nije znao što da
kaže.
»Catherine bi spavala s bilo kim za čašu vina. Tako se jeftino prodavala.«
»Jesi li je uvijek zvala Catherine?«
Alison je slegnula ramenima. »Mislim da jesam. Možda sam kao beba rekla
ono mama, ali ona se nikad nije trudila to i biti pa se ime nije zadržalo. I mislim
da je to što smo je zvali Catherine pomagalo i meni i Peteru da se nosimo s tim.
Morali smo se distancirati od nje - tako se manje razočaraš, razumiješ? Danas se
to možda naziva živjeti u poricanju. Nije ona bila kriva, bila je ovisnica i bila je
ostavljena, nije imala pomoć ni od koga.« Zastala je i pogledala u njega.
»Vjerujem da ti sve ovo zvuči jako disfunkcionalno?«
»Ne, ne. Zvuči tužno, jako tužno.«
Alison je uzdahnula i zagledala se kroz prozor, izgubljena u mislima. A onda
je rekla: »Ovo nije u redu. Nije u redu već dugo.«
»Što to?«
»Ova moja tišina. Moje nejavljanje, i pogotovo to što sam zanemarila Petera.
U početku mi je to imalo smisla, imala sam dobre razloge da odem, ali nakon što
su se Thea i Stella rodile, trebala sam se vratiti. Trebala sam ispraviti neke stvari.«
»Alison, ti si bila žrtva, a ne krivac.«
»Jako puno dugujem bratu, Daniele. A napustila sam ga.«
»Učinila si ono što je on htio da učiniš. On te praktički spakirao.«
Alison je odmahnula glavom, nije se mogla otarasiti osjećaja krivnje.
»Moja je dužnost bila da se vratim, jer kako bi me drukčije mogao pronaći?
Ali što sam dulje izbivala, to mi je bilo teže vratiti se.« Tužno je uzdahnula i
ponovno se zagledala kroz prozor. Ne okrećući se prema Danu, dodala je: »I kako
da ga sad pronađem?« Zvučalo je kao da razgovara sama sa sobom.
Dan je zapravo već bio pokrenuo taj proces, samo što ona to nije znala. Alison
je na pola sata zaspala u vlaku, a on je za to vrijeme brzo pretražio društvene
mreže, znajući da ta vrlo očita strategija njoj nije pala na pamet, to nije bio njezin
stil, a uz to je i izgubila mobitel. Međutim, Dan ju je poštedio tih muka, jer Petera
na društvenim mrežama nije bilo, osim ako nije promijenio ime.
»Čuj, možemo pitati ljude uokolo«, rekao je. »Mogli bismo obići pubove -
pogotovo one starije. Kladim da su ovdje ljudi još uvijek donekle povezani, a
zajednica nije baš tako velika.«
247
 Knjige.Club Books
»Mislim da je vrlo mala mogućnost da je još u Attercliffeu.«
»Zašto to misliš? Moji roditelji su još uvijek na istom mjestu gdje sam ih i
ostavio. Ljudi odavde ne odlaze predaleko, čak ni oni kojima su srušili kuće.«
Bilo je istine u ovome i Alison je kimnula glavom. »Dobro, krenimo u
obilazak«, rekla je i izišla iz auta. McCulloch je kliznuo za njom, a ona mu je
zakačila povodac i pomazila ga po glavi.
»Dobro ti pristaje taj pas«, rekao je Dan kad im se pridružio. »Okej, od kuda
ćemo krenuti? Pubovi?«
»Hm, on je rijetko pio«, rekla je Alison.
»A onaj Toddy?«
»Njegova ulica više ne postoji, kao ni moja.«
»Dobro,« rekao je Dan, »idemo se malo raspitati. Preko ceste je pub, to nam
je neki početak. Pričekaj ovdje.«
Požurio je preko ceste, a Alison ga je gledala kako ulazi u pub koji bi izgledao
kao da već godinama ne radi da nije bilo znaka »OTVORENO« na prljavom
prozoru u prizemlju. Tko bi uopće bio unutra u podne, na ovako ugodan i vedar
ponedjeljak?
Zamišljala je čudesan scenarij, gdje Dan izlazi iz ovog puba zajedno s
Peterom, koji je u njezinoj mašti još uvijek isti, još uvijek mlad, i čije bi se lice
razvuklo u najsunčaniji osmijeh čim bi je ugledao.
No Dan je izišao s kiselim izrazom lica, a ona se tužno nasmiješila. Pričekala
je da joj se skroz približi pa je rekla: »Onda? Nije ti došao gušt da popiješ pivo?«
»Gazdarica izgleda kao sumo-borac, a nisam se ni ja njoj svidio, odmah sam
shvatio.«
»Znači, nema radosti unutra.«
»Ni mrvu. Dva tipa stoje za šankom, ali ne pokazuju baš znakove života, a iz
zvučnika trešte jebeni Captain & Tennille. Isuse.«
Alison se nasmijala, a Dan je spustio glavu i ukrao poljubac, i u tom trenutku
ugledao joj je na licu novi sjaj, tračak zlatne topline. Vidi, vidi, pa situacija ide
nabolje, pomislio je.
Nježno ju je primio za ramena i rekao: »Ever since the day I met you, baby,
I’ll believe I had a hold on you«, a ona je odvratila: »Je li to test?«
»Možda«, nasmiješio se, a Alison je rekla: »Dr. Feelgood, Because You’re
Mine. Daniele Lawrence, ne možeš mene uhvatiti da nešto u glazbi ne znam. Ja
sam ti malo čudna.«
»Čudna na meni omiljen način«, rekao je Dan pa joj je podignuo bradu i
poljubio je. »Moja najdraža frikuša. Hajde sada, idemo pronaći Petera Connora.«
Raspitali su se u još jednom pubu, pa u ljekarni, salonu za tetoviranje,
brijačnici, trgovini egzotičnih ljubimaca - možda Peter drži zmije, rekao je Dan -
pa u pošti, nekoliko indijskih restorana, trgovini alkoholnih pića i kiosku. Ljudi
248
 Knjige.Club Books
su bili ljubazni, no ime Peter Connor nije im bilo poznato. U zgradi Johna
Bannera, nekadašnjoj robnoj kući, ušli su u mali kafić, gdje se njihovo pitanje
prenosilo od osobe do osobe sve dok netko nije podignuo pogled s komada vruće
pite i rekao: »Pitajte kod Rashida. Tko god ovdje živi, ide tamo.« Uputili su ih na
jednu trgovinu kućanskih potrepština koja je Ali i Dana podsjećala na Aladinovu
pećinu, gdje im je Pakistanac ponosnog držanja i privlačnog lica rekao da ne
poznaje Petera, ali je zato bio itekako spreman pomoći i žustro se bacio na
zadatak; uzeo je telefonski imenik, otpuhnuo s njega prašinu i nudio im svoj
telefon da nazovu svaku osobu koja je u imeniku navedena pod imenom »P.
Connor«.
»Facebook? Twitter? Instagram?« predložio je kad ova staromodna metoda i
niz neuspjelih poziva nisu dali nikakvih rezultata. »To su mjesta gdje u današnje
doba možete pronaći izgubljene.« Imao je bijeli osmijeh, osmijeh od sto vati, a
njegova želja da pomogne bila je herojska.
»Već smo probali«, rekao je Dan.
Ali ga je zbunjeno pogledala: »Jesmo?« pitala je.
»I ništa?« gospodin Rashid je rekao Danu. »Onda trebamo ozbiljno
razmisliti.« A zatim je počeo pričati o svojoj unuci i unuku, blizancima, koji
studiraju medicinu na Sveučilištu u Manchesteru, pametna, jako pametna djeca,
mukotrpno uče da bi bili svojoj obitelji na ponos. U međuvremenu im se
pridružila i njegova žena, ali ona je stajala u sjeni i nije govorila, samo je gledala.
»Moja žena se boji vašeg psa«, rekao je; svi su pogledali u McCullocha koji
je upravo zijevao. »Četrdeset godina u Sheffieldu, a Raiqa još uvijek pati za
Islamabadom«, dodao je. Ali se nasmiješila Raiqi, no žena je samo skromno
kimnula glavom. »Jako je sramežljiva«, nastavio je gospodin Rashid. »I ne
zna engleski, nikad ga se nije potrudila naučiti.« Odmahnuo je glavom kao da je
strašno razočaran, iako je očito uživao u tome da melje sto na sat, i u svoje i u
ženino ime. Žive iznad trgovine, objasnio je Danu i Ali, a još uvijek šalje polovicu
zarade u Pakistan, gdje zabrinjavajuće velik broj rođaka ovisi o toj
njegovoj pomoći, i da se može vratiti tamo, otišao bi, ali samo na godišnji odmor,
jer je njegov dom bio ovdje, Attercliffe je njegov dom.
Dan je, svjestan da vrijeme teče, brzo rekao: »Hvala vam na svemu, gospodine
Rashid«, i baš su krenuli prema vratima, pozdravljajući se, kad je u trgovinu ušao
stariji gospodin i stao na vrata kad su Dan i Ali htjeli izići. Bio je zadihan, onako
starački, i lupao se po prsima, ali uspio je reći »dobar dan« gospodinu Rashidu.
Gospodin Rashid je odmah rekao: »Ovo je gospon Higgins, on vam poznaje sve,
je li tako, gospodine Higgins?«
»Poštar«, objasnio je gospodin Higgins, kratko, čuvajući dragocjeni dah. »U
mirovini.«
»I lokalni vijećnik«, rekao je gospodin Rashid, kao da je to stvar osobnog
ponosa. »Vrlo cijenjen.«

249
 Knjige.Club Books
»Pa sad...« Gospodin Higgins je prihvatio ovaj kompliment s ozbiljnim
smiješkom. »Oblast Darnall - što sam zaslužio, to sam i dobio«, našalio se.
»Mi tražimo mojega brata«, Ali mu je rekla iz pristojnosti, a ne zato što je
gajila ikakvu nadu. »Peter Connor. Nekoć je radio u čeličani Brown Bayley s, ali
to vam vjerojatno ne pomaže.«
»E, odavno je nema«, rekao je gospodin Higgins. »Ovdje se više ne proizvodi
čelik.«
»Da, da, znamo. Hvala, svejedno«, rekao je Dan i otvorio da Ali iziđe prva s
McCullochom, no gospodin Higgins još nije bio završio.
»Ima jedan Pete Connor, drži zalogajnicu malo dalje, kad se ide prema
Tinsleyju.« Zastao je da udahne. »Krupan čovjek, i malo mu bježi oko pa nikad
ne znaš koga poslužuje, tebe ili onog do tebe.«
Ali je rekla: »Peter nije bio debeo, možda sad jest, ali sigurno mu ne bježi
oko.« Nije htjela pogledati u Dana; bojala se da ne prasne u smijeh. Polako se
primicala vratima. Gospodin Higgins je ponovno udahnuo zrak, spreman
nastaviti.
»I ima jedan Peter Connor, ne Pete, nego baš Peter, u bolnici Northern
General«, rekao je.
»Ne,« rekla je Ali, »ne bih rekla. Nije bio tip doktora ili bolničara.«
»Nosač je. Nosač pacijenata u bolnici.« Ponovno se lupao po prsima, ljut na
vlastita pluća.
Gospodin Rashid se nagnuo preko pulta da se pridruži ovom razgovoru.
»Klinika za astmu, znate«, rekao je. »Respiratorne bolesti. Gospodin Higgins je
tamo stalni gost.« Gospodin Higgins je uzeo zraka i spremno nastavio. »Peter
Connor me vozio na onim kolicima puno puta kad nisam mogao ni hodati koliko
me disanje mučilo. Divan čovjek. Ali nema sestru.«
»Oh«, rekla je Ali nakon što se ugasila još jedna nada. Nosač pacijenata u
bolnici, da, to joj je imalo smisla. Peterova brižna, uslužna, velikodušna narav.
Njegov manjak obrazovanja. Njegova spremnost da pomaže.
»A kako znate da nema sestru?« upitao je Dan.
»On nema nikoga«, odvratio je Higgins. »Sam mi je to rekao.«
Ali i Dan su izmijenili poglede. Njezino srce počelo je lupati brže pa je tjerala
samu sebe da se umiri i bude razumna. »Gdje živi?« pitala je.
»To vam ne mogu reći.«
»Oh, molim vas, zašto ne?« Ali je upitala, očajna, i predugo odsutna iz ovoga
grada da bi znala prepoznati nijanse u govoru.
»Pa zato što ne znam, draga. Nikad ga nisam pitao.«
Prsa su mu se bolno uzdizala i spuštala na svaki mukotrpni udah, a tiha žena
gospodina Rashida izvukla je stolicu i ponudila mu da sjedne, polako i oprezno,

250
 Knjige.Club Books
zaobilazeći McCullocha u širokom luku. Higgins se spustio na stolicu. »Hvala
puno«, rekao je.
»Baš nemam zraka.« Ali se sažaljivo osvrnula na izlazu. Osjećala se nekako
odgovornom za ove njegove muke.

»A što ako je on stvarno ovdje?« rekla je Ali.

Nalazili su se u blještavoj bjelini bolničke recepcije, čekali su da netko od
osoblja pronađe trenutak za njihova banalna pitanja. Dezinficijens je prikrivao
bolest; miris bolnice svugdje je isti, pomislila je Ali pa se sjetila Michaela.
Neprimjetno je zadrhtala i primila Dana za ruku. On ju je nježno stisnuo.
»Ako je Peter ovdje,« rekao je, »onda će biti vrlo zahvalan što jadni Higgins
ima astmu koja je toliko strašna da svako toliko treba u bolnicu.«
Pogledao je u ženu kojoj se Ali obratila kad su tek ušli. Žena se javljala na
telefone, davala upute pacijentima i posjetiteljima, čije je kretanje labirintima ove
goleme zgrade bila dodatna muka, povrh one koja ih je uopće dovela na ovo
mjesto.
Konačno je i ona pogledala u Dana i sjetila se da je potpuno zaboravila na
njih dvoje. No nije se ispričala, samo je rekla: »Kažite mi, zbog koga ste ono
došli?«
»Peter Connor«, rekla je Ali. »On radi ovdje kao nosač pa sam mislila...«
»Samo tren, gospođo, da provjerim gdje je.«
Uzela je telefon i birala neki interni broj. Ali je ponovno osjetila kako joj srce
ubrzano tuče, tuče luđački, samo zato što ova ljubazna neznanka ide pitati kolegu
ili kolegicu je li Peter Connor danas u smjeni. Iskreno, Ali više nije znala koji
ishod priželjkuje.
»Da, da, Angie. Hvala ti, draga.« Žena je pogledala u Ali. »Noćna smjena«,
rekla je. »Od osam do osam.«
»U redu«, rekla je Ali razmišljajući. Dan je čekao. Pogledala je u njega. »Ne
znam uopće je li to on«, rekla je, a zatim se ponovno okrenula prema ženi za
pultom. »Imate li možda negdje njegovu sliku? Ili mi možda možete reći njegov
datum rođenja?«
»Ne, gospođo, nemam, i ne, ne mogu«, odvratila je. Ponovno je zazvonio
jedan od telefona i bilo je jasno da žena mora nastaviti s poslom. »Možete ostaviti
poruku, ako želite, i reći da ste bili ovdje?«
Ovo je bila dobra ideja. Poruka koja kaže: ako si ti moj Peter Connor, ja sam
tvoja Alison. Ako to nije on, štete nema. A ako jest, Peter će se na ovaj način moći
pripremiti - ili će moći pobjeći, jer i to se može dogoditi. Ali da, bilo bi razborito
od nje da mu da prostora, da se ne šokira kad mu tako nenajavljena dođe na posao.
Izvadila je bilježnicu i olovku iz torbe pa napisala:

251
 Knjige.Club Books
Dragi Peter, oprosti što se javljam ovako iznenada, ali moje ime je Alison
Connor i napustila sam Attercliffe 1979. Sad sam se vratila i tražim brata,
a nadam se - vjerujem - da si to ti. Vratit ću se ovamo ujutro, u osam, kad
završiš svoju noćnu smjenu.

»Možemo se vratiti i večeras u osam?« Dan je predložio, ali ona je odmahnula

glavom.
»Mrtva sam umorna, a i tada mu tek počinje smjena, bolje je da ga uhvatim
kad završava.«
Ako je to on.
A mogao bi biti. Samo da to bude on.
Dodala je »Alison, x« na kraju poruke pa ju je presavila i napisala »za Petera
Connora« na drugoj strani. »Hvala vam«, rekla je ženi, koja je povukla papir
prema sebi, praktički ni ne gledajući u Mi - samo je kratko kimnula glavom jer je
već bila u drugom telefonskom razgovoru. Alison je vidjela kako njezina poruka
za Petera odlazi na cijeli snop papira, gdje će je sigurno prekriti još takvih papira.
Šansa da ta njezina poruka stigne do Petera Connora ove večeri činila joj se još
manjom od one da je taj čovjek zaista Peter Connor, njezin voljeni brat, onaj
Peter kojega je poznavala.

252
 Knjige.Club Books

30

SHEFFIELD, ENGLESKA
22. SRPNJA 2013.

KAKO BI DANU DALA PRILIKU da bude malo nasamo s Marion i Billom, Ali je
inzistirala da ostavi nju i McCullocha u jednom kafiću u Nether Edgeu, nedaleko
od njegove kuće. Neka si uzme barem pola sata, rekla je, da im objasni situaciju,
a ona će se onda došetati sa psom i pokucati na vrata. Dan isprva nije htio pristati
na ovo, htio je da ona bude uz njega kad uđe u tu kuću, no Ali je rekla: »Ne, bilo
bi u redu prema njima da im sve ispričaš dok ja, razaračica obitelji, ne stojim ondje
pored tebe.« Dan je odmah odvratio da to ne želi slušati i da preuzima
punu odgovornost za svoj razoreni brak, ali se brinuo da se ona možda ne uplaši i
pobjegne.
»Pobjegnem gdje?« upitala je Ali. »Ja sam već pobjegla ovdje i više nemam
kamo bježati. Samo idi, doći ću.« Dan je otišao i shvatio da je imala dobar instinkt,
jer kad je ušao u kuću na broj četrdeset dva - otključao je sam, ključem koji je još
uvijek čuvao - Marion mu je dojurila u susret užasnuta. »Daniele, kako si mogao?
Kako si mogao?« vikala je, jer Katelin ih je već nazvala i napunila im glave
Danovom izdajom. Napunila je Marioninu glavu, točnije, jer je do Billa rijetko
što dopiralo ovih dana.
Dan nije htio ulaziti u emocije ovog slučaja, htio je raspraviti samo o
činjenicama, a vidio je na licu svoje majke da ona traži da je se umiri, utješi, htjela
je da joj Dan potvrdi da zna što radi. Marion je uvijek, zaista uvijek, stajala na
stranu svoje djece, u svakoj nevolji, pa je to htjela i sada. Bila je ona vrsta majke
koja dolazi pitati učiteljicu zašto je Joe dobio šibom po ruci, ili zašto je Claire
izostavljena iz hokejaškog tima, ili zašto Dan - njezin ljubimac - nije dobio ulogu
u božićnoj predstavi. Da, stvarala im je neugodu, ali znali su, cijelo vrijeme, da
nikad neće ostati sami u svojem kutu, da će Marion uvijek biti ondje, čuvati im
leđa i vjerovati u njih kao u šampione. Ali ovo: ovo joj je jednostavno bilo previše
i povlačilo je za sobom jednu dozu sramote. Već se zamišljala kako govori svojim
prijateljicama da su se Daniel i Katelin rastali. I sad, dok je slušala svojeg
sina, bila je blago svjesna onog samozadovoljstva kojega je bila puna sve ove
godine dok je slušala slične priče od drugih, one prikrivene samodopadnosti zato
što njezina djeca nisu takva - da, zajednički život jest težak, ali njezina djeca znaju
što je odanost i poštenje. Doduše, Joe se nikad nije oženio. No Claire i
Daniel donijeli su svoje odluke, i zar nisu gledali kako je ona uvijek bila uz Billa,
bez obzira na sve što se događalo? Pa ne možeš tek tako nekoga odbaciti? Ali sad

253
 Knjige.Club Books
je Daniel odbacio Katelin i Marion nije znala što misliti. Istina, Katelin je bila
malo naprasita, nije joj se moglo ništa reći, bilo ju je vrlo teško zadovoljiti, i zašto
se nikad nije htjela vjenčati s Danielom, Marion nije mogla razumjeti. Ali to jest
bio brak, nije li tako? Nije bio brak na papiru, ali bio je brak u svakom drugom
smislu, zar ne? I Marion će biti jako teško podržati svojeg miljenika u ovome;
ostavio je Katelin, i to radi Alison Connor, od svih žena na svijetu. Pitala se je li
možda ona sve to pokrenula kad je kupila Katelin onu knjigu za Božić? O, kako
joj je sada zlo kad se sjeti... Zbilja nije imala lošu namjeru, i da je znala tko je
autorica, odmah bi je pustila iz ruke. Problem na kvadrat, da, takva je bila ta
djevojka! Koliko im je muka zadala! Daniel je mjesecima bio depresivan, odustao
je od faksa, bio sa svakom djevojkom koja bi ga pogledala, putovao uokolo
za nekakvim bendovima kao izgubljena duša. Te rane, rane što ih je zadala
Alison, bile su duboke i vječne na nježnom srcu Marion Lawrence. Nikad nije
zaboravljala i rijetko je opraštala, i najmanju uvredu nanesenu njezinoj djeci, pa
čak i u prepirkama na dječjem igralištu, a pogotovo nije opraštala Alison Connor.
Neće joj oprostiti nikad.
Ali zamisli, ona joj je sad kucala na vrata, ulazila je u njezinu kuću s
Danielovim psom na uzici i bilo je nečega u toj spontanoj gesti - u Alisoninoj
poznatoj kretnji, s tim malim terijerom na uzici - što se dojmilo Marion; bilo je
nečega ugodnog, intimnog, kao da su sve nesuglasice već riješene. Bila je
iznenađena. Očekivala je crvenjenje, odvraćanje pogleda, nelagodu. No Alison
Connor imala je sedamnaest godina kad ju je posljednji put vidjela... samo
sedamnaest, i bila je jako uznemirena tada. Sjeća se da je gledala za njom kako
trči niz njihovu ulicu. I sjeća se kako je pomislila da bi možda bilo najbolje da se
Alison više nikad ne vrati. Međutim, pokazalo se da nije bilo najbolje, ne za
Daniela.
»Zdravo«, Ali je rekla i uputila joj tako divan, širok, iskren osmijeh da se
Marion našla malo poljuljana u svojim odlukama. Ali joj je prišla i zagrlila je i
ona joj je uz mrvu oklijevanja uzvratila zagrljaj. »Zvat ću vas Marion,« rekla je
Ali, »iako ćete vi za mene zauvijek biti gospođa Lawrence.«
Australski naglasak. Vitka kao curica. Tamnosmeđa kosa, smeđe oči, blijeda
put, i lijepo, zaista lijepo lice. Uvijek je bila lijepa.
»Alison. Nisi se puno promijenila«, rekla je Marion kad se odmaknula da je
malo bolje pogleda. »Ne mogu reći da mi ovo nije šok, dušo, ali drago mi je što
te vidim. Kao da sam se vratila u prošlost!«
»I meni je drago što vidim vas.« Ali se nije namjeravala ispričavati, ni za
prošlost ni za sadašnjost. Bila je ovdje i to je bilo to. »Je li gospodin Lawrence
kod kuće?« pitala je, a onda se nasmijala. »Ne mogu ga zvati Bill, jednostavno ne
mogu.«
»Tata je gore«, rekao je Dan. Pokušao je pogledom komunicirati s njom,
poručiti joj da je jebeno ponosan na nju, i na način na koji se suočila s cijelom

254
 Knjige.Club Books
ovom situacijom. Isuse, čak je i pas bio očaran. McCulloch nikad nije poklanjao
previše pažnje ženama, no potpuno se predao Alison.
»Mogu li otići gore da ga vidim?«
Marion i Dan su izmijenili poglede. Dan se iznenadio kad je vidio u kakvom
mu je stanju otac, koliko je propao od posljednjeg puta kad ga je vidio - vidio ga
je prošlog Božića i sad ga je bilo sram zbog toga.
»Naravno«, rekao je. »Ali on je... znaš, malo se povukao u sebe. Teško je
znati više što mu je u glavi.«
»Razumijem, ali stvarno bih voljela otići gore i malo sjesti s njim, ako je to u
redu?«
»Naravno, dušo«, rekla je Marion. »U spavaćoj sobi je. Voli sjediti uz prozor
i gledati van. Donijet ću vam malo čaja kad ga skuham.« Marion je čak i
odgovaralo da ponovno ostane nasamo s Danielom. Imala je toliko pitanja koja
mu nije htjela postaviti pred Alison.

Ponekad kad bi čekao dovoljno dugo pokraj prozora, golubovi bi sletjeli na

vanjsku prozorsku dasku i gledali u njega crnim, dijamantnim očima. Nijedna od
tih ptica nije bila njegova. Znao je doletjeti i pokoji piljak; napravili su gnijezdo
pod strehom, ali oni će ubrzo odletjeti na jug, a ionako nikad nisu mirovali
ni sekunde, niti su bili dovoljno hrabri da ga proučavaju kao što su to činili
golubovi. Vidio je on s tog prozora i druge stvari, iako je nekim čudom mogao
vidjeti samo ono što je bilo vrlo blizu i samo ono što je bilo vrlo daleko; sve ono
u sredini bila je tek siva tvar, kao vječni pokrivač magle koja je prekrila cijelu
ulicu. Marion je tvrdila kako ne može biti i kratkovidan i dalekovidan, ali on je
znao što vidi, a što ne vidi. Vidio je ptice na prozoru i stvari koje su bile vrlo
daleko, poput oblaka na sjeverozapadu; znao je točno kakvo vrijeme dolazi; kad
bi se Marion požalila da joj je kiša smočila rublje na žici, on bi uvijek pomislio,
pa mogao sam ti reći da će se to dogoditi. Ali nikad to ne bi izgovorio naglas.
Otkrio je da čovjek vrlo lako izgubi naviku govora; kad je izgubiš, teško je
ponovno početi. Marion je pak cvrkutala kao glasna papigica, govorila je
neprekidno. A on joj je samo htio reći »tiho, molim te, budi tiho«.
Znači, stigao im je Daniel, lijepo. Marion je razgovarala s nekim, nekim tko
nije Claire. Joe nije došao. Joea nije vidio još od onog razdoblja kad je bio u
bolnici. Joe mu je došao u posjet, sjeo pokraj kreveta, gledao ga kako diše i nakon
toga više se nije vraćao; možda je vidio sebe u tom tihom, žalosnom starcu
na bolničkoj postelji. Joe je volio biti sam sa sobom; nije bio obiteljski čovjek.
Živio je u planinama, u Francuskoj, daleko od rodne kuće.
Netko mu je pokucao na vrata. Bill se nije odazivao, a onda je ženski glas,
glas njemu nepoznat, rekao: »Gospodine Lawrence, to sam ja, Alison.«

255
 Knjige.Club Books
Nije rekao ništa, tako mu je uvijek bilo najlakše, ali ona je svejedno ušla, čuo
ju je kako mu prilazi. Tko je to, medicinska sestra možda? Ili jedna od onih
srdačnih njegovateljica iz centra.
Ruka na njegovu ramenu, meki poljubac u obraz, lagani dodir njezine kose na
njegovu licu, kao pero goluba šampiona. Podignuo je pogled i odmah shvatio da
je to Alison Connor. Gledao je kako izvlači Marioninu stolicu i sjeda što bliže
njemu.
»Znao sam da ćeš se vratiti«, rekao je, a riječi su mu se kotrljale iz usta kao
kamenčići, teški i rasuti. Alison ga je primila za ruku i protrljala je palcem, nježno
i s ljubavlju.
»Oprostite što mi je ovoliko dugo trebalo«, rekla je.
»Znao sam da ćeš se vratiti«, rekao je opet, uvježbavajući riječi, prve što ih je
izgovorio u posljednjih šest mjeseci. Liječnici to nazivaju selektivnim mutizmom,
no Bill se - kad bi govorio - ne bi s time složio. Stvar je bila puno jednostavnija
od toga. Cijeli je život, naime, uživao u tišini. Što manje govoriš, to manje moraš
i slušati. Sad, nakon toliko vremena, više mu nije bilo ni prirodno govoriti, no bilo
mu je prirodno sjediti pored Alison ovako kao sada. Zaboravio je mnoge
pojedinosti svojeg života, ali sjećao se, kao da je jučer bilo, onog dana kad je prvi
put posjetila njegov golubinjak i kad je prvi put bez straha primila jednu od
njegovih ptica u dlan. Sjećao se s kakvim ga je poštovanjem slušala kad joj je
govorio o golubovima; u njezinim očima nije bilo podsmijeha, samo žive
usredotočenosti. Draga, tiha, iskrena djevojka. Čekao ju je da se vrati milijun
godina.
»Kao jedna od vaših golubica«, rekla je Alison. »Kao Clover.«
Njegove slabe oči ispunile su se suzama, a ona je brzo rekla: »Joj, gospodine
Lawrence, oprostite mi, nisam vas htjela uznemiriti.« Bill je na to samo odmahnuo
glavom i premda nije uspio oblikovati riječi, ona mu je na licu pročitala da nije
tužan, samo je preplavljen emocijama. Alison mu je zato pričala, pričala mu je
o svemu čega se sjećala iz njegova golubinjaka, svemu što je voljela na tim
hrabrim, inteligentnim, ponositim pticama, i svemu što ju je gospodin Lawrence
o njima naučio. Nabrajala je njihova imena, prepričavala kako je Clover preletjela
gotovo tisuću kilometara iz Lerwicka, pa je govorila o Violet i Vincentu, i o tome
što ih je učinilo šampionima, i kako je on prema sjaju u njihovim očima i držanju
ramena znao da će biti pobjednici. Gospodin Lawrence je malo podignuo glavu,
zatvorio oči; slušao je Alisonine riječi u nekoj vrsti blaženstva, onako kako neki
ljudi slušaju glazbu ili podižu lica k toploj i ljekovitoj tropskoj kiši.
Kad je Marion ušla s čajem, koji je natočila u svoje najfinije porculanske
šalice, iznenadio ju je prizor koji je vidjela. Spustila je čaj na najbližu površinu i
nečujno izišla iz sobe. Kad je zatvorila vrata, dopustila je sebi da pošteno zaplače,
ali samo kratko i vrlo tiho da ne ometa ovaj susret unutra, pa se izula i lagano se
spustila stubama, zastajkujući između koraka, kao nekoć, kad su njezina djeca
bila još bebe i kad se bojala da im ne omete dnevni san.
256
 Knjige.Club Books
***
»Što si rekao Alexu?« Marion je pitala Dana.
»Skraćenu verziju istine«, rekao je. »Katelin ga je ionako već uvukla u sve to
još prije nekoliko mjeseci kad sam joj prvi put bio rekao za Alison.«
Marion je odmahnula glavom na umoran, poražen način koji je njega nervirao.
»Sjećaš li se da si bacila Alisonina pisma? Pisma koja je poslala iz Pariza?«
»Ma kad? Ja nisam bacila ništa tvoje!« Međutim, sva se zacrvenjela i tako se
odala.
»Mislim da jesi, prije trideset godina.«
»Ah, trideset godina«, Marion je rekla i odmahnula rukom.
»Što? Ako je prošlo trideset godina, to znači da se ne računa?«
»Bili ste djeca. Učinila sam ono što sam smatrala najboljim za sve.« Marion
nije izbrisala to sjećanje, naravno, ostao je u njoj neki težak osjećaj nakon što je
uništila ta tri neotvorena pisma naslovljena na Daniela, ispisana Alisoninim
urednim kosim rukopisom. »Bio si slomljen, Daniele, i nisam vidjela kako bi ti
ta njezina pisma pomogla.«
»Nisi to smjela napraviti«, rekao je Dan, a Marion se pobunila.
»Sada ti se tako čini, ali onda nije bilo tako«, rekla je.
»Nije važno sad,« rekao je Dan popuštajući, »nisam došao ovamo da te
napadam zbog toga.«
»Ali ja se brinem zbog tebe«, rekla je. »Sve ovo je... strašno.«
»Pokušaj ne razmišljati o tome previše. Imaj povjerenja u mene da mogu sam
srediti svoj život.« Pripremao je lazanje, jelo koje je Marion voljela jesti, ali nikad
ga nije pravila. Marion ga je promatrala kako slaže mljeveno meso, tjesteninu,
bešamel; divila se, kao što se uvijek divi, muškarcu koji zna kuhati. Doduše,
Billu nikad nije dala priliku za to. A on nikad nije ni pitao.
»Kako da ne razmišljam o tome? Pa moj unuk je zahvaćen time.«
»Alex je prilično zreo, mama, on živi svoj život, ide dalje. Razgovaram s njim
kad god on želi razgovarati sa mnom. Bit će dobro.«
»Bit će?« rekla je Marion. »Znači, sad nije dobro?«
»Gle, nijedan klinac ne voli promjene«, rekao je. »Nijedan klinac ne želi
misliti o tome da mu roditelji imaju svoj život, a kamoli da imaju seksualni život.«
»Daniele!«
»Oprosti, ali to je istina, je li tako?«
»E, pa ne bih znala«, odvratila je. »Ali ja ni tebi ni tvojem bratu ni sestri nikad
nisam dala razloge za brigu, to znam.«
»Tako je, nisi.« Nasmiješio joj se, ali ona mu još nije bila spremna uzvratiti
osmijeh.
»Nije lako biti u braku s tvojim tatom.«
257
 Knjige.Club Books
»Vjerujem.«
»Ali ostala sam, je li tako? Nisam morala, ali ostala sam.«
Dan je ubacio lazanje u pećnicu i brzo zatvorio vrata da ne iziđe toplina iz nje.
»Nadam se da si to učinila i zbog sebe, a ne samo zbog mene, Claire i Joea?«
rekao je. »Jer nitko od nas ne bi tražio od tebe da budeš nesretna.«
Marion je odmahnula glavom. »Nisam bila nesretna. Samo kažem da ne misliš
da nisam imala i drugih ponuda.«
»Bože, mama, nikad ne bih tako mislio«, rekao je i nasmiješio se. »Ali ako
govoriš o onom starom konju Wilfu Barnesu, mislim da si se dobro izvukla. Taj
bi te ganjao po spavaćoj sobi i s devedeset pet.«
Marion se nasmijala na ovo, morala je. »Ma vidi ti bezobraznika«, rekla je i
lagano ga pljesnula po ramenu. »Ne, ne govorim o Wilfu Barnesu.« Zapravo nije
znala o kome govori i zapravo nikad nije bilo konkretne alternative onome što je
imala, nije bilo nikoga tko bi je namamio da skrene sa svojeg ravnog, uskog puta.
Samo je htjela da Daniel zna da je cijeli život radila najbolje što je mogla, za sve
njih.
»Poslušaj me.« Dan se okrenuo prema njoj, prekrižio ruke i pogledao je s
ljubavlju. Ona je čekala da čuje što će joj reći, puna vjere, zato što je to bio Daniel,
njezino milo najmlađe dijete, dar koji nije očekivala, njezin kasni blagoslov.
»Beskrajno sam ti zahvalan što si ostala s tatom jer ne znam što bi se dogodilo
s njim da nisi. Razumijem što govoriš, potpuno. Razumijem te i ne radim sve ovo
olako. Neću razočarati Katelin i Alexa, ne više od ovoliko. Ali i ti moraš shvatiti
da Alison ima ono što meni treba. Zar to već ne vidiš? Ne vidiš koliko se uklapa
u moj život?«
Marion je razmislila o ovome pa rekla: »Da, vidim. Ona je divna žena i zna s
tvojim ocem onako kako nitko drugi ne zna. Ali i ona je ostavila nekoga u
Australiji, pretpostavljam?«
»Svojeg muža, Michaela.«
»Djeca?«
»Dvije kćeri, obje odrasle.«
»Dobro.«
»Dobro što?«
»Dobro, u redu, razumijem, i vidim koliko je divna, ali to ne znači da
odobravam sve ovo.«
»U redu«, rekao je Dan. »Razumijem.«

Claire je dojurila kao metak kad joj je Marion rekla tko im je došao u posjet.
Njezino živahno, pomalo djetinje zanimanje za Alison i potpuni izostanak bilo
kakve osude bio je pravo olakšanje za Alison; premda je Bill izgledao puno
sretnije, još uvijek je jeo lazanje kao da se žuri na vlak i bio je tiši nego ikad,

258
 Knjige.Club Books
Marion se previše hrvala s brigama u svojoj glavi da bi se sasvim opustila.
Ali Claire... Uletjela je u kuću hopsajući kao Tigar iz priče o Winnieju Poohu, iz
nje je prštalo čisto oduševljenje i jedna tako ugodna bezazlenost. Dosta se
udebljala tijekom godina, ali bila je dotjerana kao i uvijek, sva istimarena i
mirišljava, a vjerojatno se čak i dodatno potrudila prije svojeg ponovnog susreta
s Alison. Njezina kosa, šminka, nokti, sve je bilo sjajno i besprijekorno. Nosila
je jarko žuti strukirani sako koji je jednostavno zahtijevao komentar, a kad ga je
Ali zadivljeno pohvalila, Claire ga je odmah skinula i rekla: »Probaj ga, to je
MaxMara, kupila sam ga u robnoj kući House of Fraser u pola cijene.« Uopće nije
bila začuđena što se njezin brat pojavio ondje bez Katelin. Kao da je, što se nje
tiče, bitno samo ovo ovdje i ovo sada. Alison Connor? Odlično!
»Ma daj, Claire,« rekao je Dan, »pa ti si tri broja veća od nje«, a Ali ga je
prostrijelila pogledom. »Hajde, da vidim«, rekla je okrenuvši se prema Claire i
obukla sako. Da, bio joj je prevelik, ali Claire to apsolutno nije bilo briga, samo
je skupila u šaku suvišnu tkaninu i rekla: »Odlično ti stoji! Ali bogami si
mršava! Imaju i male brojeve ako hoćeš, oni su ti uvijek na lijevoj strani, trideset
šest, trideset osam, kao i cipele, uvijek su najmanji brojevi nalijevo, ali ja imam
nogu četrdeset, a odjeća mi je broj četrdeset četiri ili četrdeset šest, a ovdje ti veliki
brojevi prvi odu, moram biti jako brza.«
Sve je ovo bilo ionako teško pratiti, a Claire je već bila na drugoj temi,
govorila je o susjedi koja vodi čitateljski klub, pa hoće li Ali ostati u Sheffieldu
još neko vrijeme da ode s njom na prvi sastanak kluba koji će se održati idući
mjesec, pa da kaže nešto o svojoj novoj knjizi?
»Claire,« rekao je Dan prije nego što je Ali stigla išta reći, »uspori malo.«
»Ups, oprostite«, rekla je Claire puna osmijeha. »Baš sam se navila, ali tako
je divno vidjeti te, Alison, valjda sam samo previše uzbuđena, velik je to događaj,
pojaviš se ti, velika književnica.« Daniel ju je pogledao. »Oprostite«, rekla je opet
i bacila se na lazanje, trudeći se da izgleda pokunjeno.
»Ma sve je u redu, Claire, zaista,« rekla je Ali, »i meni je tako drago što te
vidim, i ne znam koliko ću se dugo zadržati, ali doći ću na sastanak kluba ako
budem mogla.« Claire je rekla: »Ne mogu se načuditi tvojem australskom
naglasku«, a onda se zacrvenjela jer nije bila sigurna je li to zvučalo glupo, no Ali
se samo nasmijala. Sjetila se koliko ju je Claire razveselila onog dana kad ju je
upoznala; nalakirala joj je nokte istom roza bojom kakvu je i sama imala, divila
se njezinoj kosi, bila je tako otvorena, puna ljubavi. Claire je bila potpuno
neiskvarena i draga, ista kao što je bila i onda. Daniel je svoju sestru smatrao
previše šašavom, no Ali je, nekim čudom ponovno u kući Lawrenceovih, smatrala
da on ne zna koliko je sretan što ima ovakvu obitelj, obitelj koja ga može
uzrujavati, na koju se može osloniti, obitelj koja ga voli i koju on voli. Uzimao ih
je zdravo za gotovo - moji roditelji su još uvijek na istom mjestu gdje sam ih i
ostavio - ali ovo ležerno zadovoljstvo, sigurnost i povjerenje u obitelj počivali su
na cijelom životnom vijeku ispunjenom ljubavlju.

259
 Knjige.Club Books
Alison ih je promatrala za stolom, bilo joj je ugodno i toplo u tom njihovu
okruženju, i znala je da nema toga na svijetu zbog čega bi oni prestali voljeti jedni
druge, neće ih omesti čak ni ova kriza, o kojoj Marion zapravo nije znala što da
misli. Alison joj je u nemirnim očima i nesigurnim osmijesima mogla vidjeti da
je zabrinuta i oprezna, i imala je pravo to biti; bojala se za Danielovu sreću, a
Alison doista puno toga nije išlo u prilog. Eh, da je ona imala majku tako brižnu
i postojanu kao što je Marion! Alison ju je pogledala, vidjela zabrinutost na
njezinu licu, kao i uzrujanost na Danielovu, i htjela je reći, »budi dobar prema
njoj, sve što ona radi, radi iz ljubavi«, a istodobno se pitala hoće li ikad
zadobiti povjerenje te žene. Sumnjala je da je preostalo dovoljno godina da ostvari
taj zadatak, no vrijedilo je pokušati, kakav god bio ishod.

Idućeg jutra u 7:45 u bolnici Northern General bilo je puno manje gužve i
užurbanosti, što je bio blagoslov jer je Ali morala dobro pogledati svako lice koje
je izlazilo iz raznih hodnika što su vodili u predvorje gdje je ona upravo stajala,
drhteći na jutarnjoj hladnoći, ignorirajući bol u želucu i lupanje u prsima. Već joj
je bilo dosta ovih simptoma koji su nalikovali na teži slučaj anksioznosti. Marion
joj je, znajući što joj jutro nosi, ponudila Valium čim je ustala - Valium i šalicu
čaja - i Alison je sad bilo žao što ga nije uzela, jer bi joj itekako dobro došlo
malo one meke opuštenosti. Međutim, morala je biti izrazito usredotočena, nije
mogla riskirati da bude smušena, makar smušenost sa sobom nosila ugodu.
Štoviše, osjećala se i više nego usredotočeno, bila je hiperfokusirana, sva osjetila
bila su joj napeta, istezala su se naprijed, prema cilju, iako zapravo nije znala
hoće li ga prepoznati i nije znala je li taj Peter Connor uopće njezin brat. Nije
imala nijednu njegovu sliku, imala je samo sjećanja stara tri desetljeća. Međutim,
nadala se, ako je čovjek kojeg sada čeka zaista Peter, da će on prepoznati svoju
jedinu sestru - on je imao slike, na koncu. Doduše, bilo je moguće i to da on
više nema njezine slike. U svakom slučaju, pod pretpostavkom da to jest on i pod
pretpostavkom da će je prepoznati na prvi pogled, onda će izraz na njegovu licu
otkriti sve, otkrit će njegov identitet, pa mu ona neće morati reći da je zaboravila
njegovo drago lice, nakon što je toliko dugo izbivala. Osim ako je već nije
vidio pa pobjegao na drugi izlaz.
Osjećala se usamljeno dok je stajala ondje i čekala. Nedostajala joj je
Danielova hrabrost, njegova lakoća, ali on ju je ostavio ispred ulaza u bolnicu i
otišao, jer to je između Alison i Petera. Vratit će se po nju u devet.
Veliki sat na zidu zurio je u nju i nije se uopće žurio. Usporavao je. Išao je
unatrag.
Promatrala je sve, i muškarce i žene. Neki su joj uzvraćali poglede, zapitane
ili uzrujane, pa je brzo okretala glavu na drugu stranu.
Nečiji nagli, glasni smijeh ju je iznenadio, gotovo ju je uvrijedio čak. Ovo joj
nije izgledalo kao mjesto za veseljenje.
Osam i petnaest.
260
 Knjige.Club Books
Pored nje je protrčao čovjek s djetetom u rukama, a dijete je vrištalo i krvarilo
iz čela; njihov dolazak izazvao je mali tornado brzih i efikasnih kretnji, osoblje je
umirivalo dijete, umirivalo oca.
Osam i dvadeset pet, a njega nema. Ali nije znala koliko bi dugo trebala stajati
i čekati.
Ovaj plan više joj se nije činio tako dobar. Bio je loše zamišljen, bilo je previše
mogućnosti.
Nada je demon, ali beznađe je puno gore.
Sjetila se Petera kad mu je bilo šesnaest, bio je to njegov prvi dan na poslu;
nadzornik ga je poslao u radionicu po nekakav nepostojeći predmet, ali to je bio
samo trik, šala na račun novog momka u čeličani. Pustili su ga da stoji tamo i čeka
punih sat vremena i tek su mu onda rekli da može ići. Kad je to poslije ispričao
Alison, ona se rasplakala zbog te nepravde, a on se nasmijao, nježno je uštipnuo
za uho i rekao joj da mora razviti deblju kožu, jer će joj trebati.
Ugledala je muškarca, visokog, širokih ramena, sijede kose. Stajao je i
pogledom tražio nekoga, bez velike nade u očima. Ali je zakoračila naprijed,
podignula ruku da mu mahne, no njegove oči pogledale su kroz nju, prema nekoj
drugoj ženi koja je sjedila na plastičnoj stolici u blizini i listala časopis.
»Maureen«, zazvao ju je glasno, a ona je podignula glavu, ustala i bez
smiješka rekla: »Brzo, isteći će mi parking za pet minuta.« Ali je gledala kako
odlaze pa se opet okrenula prema unutrašnjosti predvorja. Petnaest to devet.
Ovdje je već sat vremena, a Petera nema. Razočaranje je jedino što ju je još držalo
na mjestu - golema težina razočaranja, pregolema da bi se mogla dovući do izlaza.
Čekala je još pet minuta, pa deset, petnaest, dvadeset. Pet minuta iza
devet odlučila je otići, jer Dan se sigurno već vratio, i čeka je u autu na Herries
Roadu.
Gledala je u kazaljke sata; u devet i petnaest okrenula je leđa odbjegloj nadi i
izišla iz bolnice, spuštala se stepenicama kad je začula Peterov glas kako je
doziva. To je bilo i više od dozivanja, to je bio urlik, glasan, unezvijeren, kao da
cijeli Sheffield mora znati da je on traži. Okrenula se i ugledala ga prije nego što
je on ugledao nju. Stajao je točno na ulazu i pogledom skenirao lica oko sebe,
manično, brzo, dezorijentirano, i Alison je shvatila da bi ga prepoznala svugdje,
mogla bi ga uočiti među tisućama ljudi. Preplavile su je emocije, i šok, i olakšanje,
čak i neka vrsta straha koji joj je zapeo u grlu, jer kad je pokušala viknuti njegovo
ime, ništa se nije dogodilo, iz nje nisu izlazile riječi. Peter je izgledao očajnički
uplašen, Alison je mogla vidjeti kako gubi nadu i to joj je bilo strašno, pa je
potrčala prema njemu i on ju je tada vidio - vidjeli su je svi, svi su se okrenuli da
pogledaju ženu koja trči ususret muškarcu, i vidjeli su kako taj muškarac širi ruke
i prima ovu ženu u zagrljaj i podiže je s tla. A onda su oboje zaplakali, i smijali
se, i grlili se, pa su ljudi oko njih odvratili poglede da im daju malo privatnosti na
ovom bučnom javnom mjestu.

261
 Knjige.Club Books
»Peter, oprosti mi, tako mi je žao.« To je bilo prvo što je Alison rekla kad je
ponovno pronašla glas, a on ju je primio za lice i pogledao u nju.
»Nema ti zbog čega biti žao«, rekao je Peter, a glas mu je pucao od radosti.
»Ama baš ni zbog čega. Meni je žao, nisam se mogao izvući s posla, bojao sam
se da si već otišla.«
»Pronašla sam te«, rekla je razdragana, u nevjerici.
»Pronašla si me. Upravo si odlazila, je li tako?«
»Samo nakratko. Vratila bih se. Vraćala bih se svaki dan dok ne bih saznala
jesi li ti pravi Peter Connor.«
»A kako si uopće...?«
»Gospodin Higgins, jedan od pacijenata ovdje, s astmom.«
Peter je kimnuo glavom na ovo, nije se doimao iznenađen ovakvom životnom
slučajnošću. Gledao je u Alison, i ona u njega, i oboje su se idiotski smješkali dok
su se sva pitanja što su ih htjeli jedno drugom postaviti rojila oko njih
neodgovorena. Poslije, poslije.
Ali je mislila: moj brat, Bože, koliko ga volim, no nije to izgovorila naglas,
jer to je bio Peter, i njih dvoje ne razgovaraju o ljubavi. »Ne znam zašto nisam
došla prije«, rekla je. »Ne mogu to objasniti, jednostavno mi je postajalo sve teže
i teže.«
»Hej, hej, pusti sad to«, rekao je on. »Ovdje, si i to je jedino važno.«
»Tako mi je drago što nisi otišao iz Sheffielda.«
»Ja? A kamo bih išao?«
Alison se nasmijala. »Bilo kamo.«
»Ja ne. Ali ti si otišla daleko, sudeći po tome kako zvučiš. Kakav je to
naglasak?«
»Australski«, rekla je. »Adelaide. A oni dolje svi misle da imam engleski
naglasak. Hej, sjećaš li se Sheile i onih pisama što ih je slala?«
Peter je kimnuo. »Papige, zmije i klokani. Zar si je potražila? Jesi li je
pronašla?«
Pa on mi ne zamjera, pomislila je Ali. Ne zamjera mi ni najmanje.
»Da«, rekla je. »Mogu te povesti da je upoznaš jednog dana, ako želiš.«
Odmahnuo je glavom. »Ne, ne«, rekao je opet. »Osim ako dotamo ne vozi
bus.«
Oboje su se nasmijali, a zatim ga je Ali ponovno zagrlila, privila se uz njegova
prsa kako bi osjetila da je on zbilja ovdje. I on je grlio nju, i razmišljao o svim tim
novim osjećajima koji su mu ispunili dušu.
Prema njima je žustrim korakom hodala jedna medicinska sestra; zastala je,
pogledala u njegovo uplakano, razdragano lice i rekla: »Jesi li dobro, Peter? Pa
tko je ovo?«

262
 Knjige.Club Books
»Moja sestra«, rekao je. »Naša Alison.«
»Baš lijepo. Nisam znala da imaš sestru.« Nasmiješila se Ali i predstavila se.
»Ja sam Dawn, drago mi je. Nije vas dugo bilo?«
»Moglo bi se reći«, odvratila je Ali.
»Da, da«, rekao je Peter, a lice mu je sjalo od sreće. »Ali sad se vratila.«
»Lijepo«, rekla je Dawn. »Eto. Puštam vas, uživajte.« Dawn je ušla u bolnicu,
a njezin odlazak bio im je znak da bi se i oni trebali maknuti odande. Kad su
krenuli, Alison je vidjela Daniela kako ih gleda, stajao je na povećoj udaljenosti i
smiješio joj se s ljubavlju. Prišli su mu, a Peter je odmah znao tko je on, nije
mu trebalo objašnjenje. Jutros je već doživio čudo; to što ih je ispred parkirališta
čekao Daniel Lawrence bilo je, u usporedbi s time, nešto što se događa praktički
svakodnevno.

Dan je u četvrtak ujutro otišao u Salford na snimanje radijske emisije, a Alison i

McCulloch ostali su u Sheffieldu i proveli dan s Peterom; ovaj psić unio je malo
normalnosti u ove emocionalno nabijene trenutke i njihov povratak u prošlost.
Peter je imao stančić u jednoj niskokatnici nedaleko od bolnice; bio je to prostor
bez šarma, zapušten, pust. Kuhinjske površine bile su pune praznih ambalaža
hrane za van; nalikovale su na one instalacije u muzejima moderne umjetnosti.
Živio je samotnjačkim životom, kako je rekao, odlazio je jedino na posao i u
Bramall Lane na utakmice Sheffield Uniteda. Tako mu je odgovaralo. I volio
je svoj stan takav kakav jest. Nije dopustio Alison da ga počisti; počistit će ga sam
kad nered bude malo veći. McCulloch je pojeo okrajak stare pizze koji je našao
ispod stola, a onda je cvilio i grebao po vratima jer je htio van, pa su mu privezali
povodac, sjeli u autobus i zaputili se prema botaničkim vrtovima, gdje su se prvo
šetali zavojitim stazicama, a zatim sjeli na željeznu klupu i razgovarali, polako,
oprezno, uzbuđeno, o svemu. Najprije ju je pitao pije li. Ona je rekla da pije, ali
da ima pravila: nikad sama, nikad kad je tužna, i nikad votka. Peter nije pio uopće.
Ni kapi. Nekoliko se puta toliko napio da nije znao za sebe, to je bilo nakon što je
prestao raditi u Brown Bayley su, i shvatio da ima to u sebi, tu sklonost prema
autodestrukciji, pa već trideset godina nije ni pomirisao alkohol.
Alison je rekla da ta sklonost prema autodestrukciji nije bila samo
Catherineina, nego i Martinova ostavština: ispričala mu je, bez nepotrebnih
detalja, što joj je Martin Baxter učinio prije nego što je pobjegla, a Peterove oči
zacrnile su se od mržnje dok ju je slušao; on je njoj zatim rekao da je Martin
Baxter poginuo u prometnoj nesreći, netko ga je pregazio i pobjegao, ni
godinu dana nakon što je ona napustila Sheffield. »Krivac nikad nije pronađen,
ali zna se da ga je udario neki nabrijani Escort, pri punoj brzini. Srušio ga je pa se
još vratio u rikverc preko njega.«
Alison je slušala ovo i čudila se. »Kako znaš sve to?«
Peter je slegnuo ramenima.

263
 Knjige.Club Books
»To si bio ti?« pitala ga je.
»Toddy.« Nije ju mogao pogledati na spomen svoje bivše ljubavi, samo je
sjedio, posve nepomičan, i piljio u livade, u ruže.
»Volio bih da sam bio ja«, rekao je. »Volio bih da sam ga ja ubio.« Alison ga
je nakon toga pitala o Catherine i ispričala mu kako je ona od Sheile saznala za
njezinu smrt, i kako nije pustila ni suzu, nego je samo bila sretna što je on napokon
oslobođen tog tereta. »Jesi li bio s njom kad je umrla?« pitala je.
Peter je kimnuo glavom. »Ali ona nije znala da umire. Tjednima je već ležala
u bolnici i to joj je bilo jedno od duljih razdoblja bez pića u životu.« Tako je i
završio u bolnici Northern General, rekao je; kad je već toliko tamo, neka mu
barem plaćaju.
»Peter, strašno mi je žao što sam te ostavila samog ovako dugo.«
»Ne,« rekao je, »dobro si postupila.«
Takva ekonomičnost izraza, a u njemu čitav svijet značenja. U tri riječi Peter
ju je razriješio krivnje, priznao vlastitu ulogu u njezinoj traumi, prvi se put suočio
sa svim razmjerima štete koju je počinio Martin Baxter i u potpunosti odobrio
njezinu odluku da ode što je dalje mogla, i ostane ondje sve dok se ne bude
spremna vratiti kući.
Primila ga je za ruku i nježno stisnula; i on je stisnuo njezinu. »Je li Toddy
još ovdje?« pitala je.
»Ne. Davno je otišao, radi na platformi, oženio se za Škotkinju. Nemaju djece.
Uzgajaju pse. Rodezijske goniče.«
»On ti je to rekao?«
»Ne, njegova gospođa. Mislim da mi je htjela dati do znanja da više nije
homoseksualac.«
»Hm, možeš misliti«, rekla je Alison.
Peter se kratko nasmijao. »Da.«
»Imaš li nekog, Peter?«
Odmahnuo je glavom, stisnuo usnice. Alison je pomislila na sav teret što ga
je podnio u životu, žrtve koje je dao, kratkotrajnu sreću koju je ugrabio s Daveom
Toddom iza kina Gaumont. Njegov život bio je osakaćen stidom, neznanjem i
netolerancijom. Zauvijek će mu biti dužna, ali svaki put kad je to pokušala
izraziti, kad mu je htjela zahvaliti za sve, on bi je prekinuo. Htio je voditi običan
život i htio je da ga se pusti na miru, ništa mu više od toga nije trebalo.
»To i nije neka ambicija.«
»A eto...« rekao je i oborio pogled.
»Nemoj očekivati da ću te ostaviti samog«, nastavila je Ali. »Nikad više.«
Nagnula se prema njemu i poljubila ga u obraz, što mu je izmamilo smiješak.
Nekoć davno dok je bila još djevojčica, on je za nju bio kao princ, sretan i lijep,
visok i plavokos, duhovit i hrabar. Sad je izgledao kao ruševina od čovjeka, koji
264
 Knjige.Club Books
se sam do toga doveo, u onoj samoći i nerazriješenom stidu. A opet, tinjao je u
njemu neki tračak zadovoljstva. Zaklela se u sebi da će mu odsad nadalje
pomagati da bude sretan. »Zaglavio si sa mnom, zauvijek.«
Bili su sretni sada, jedno pored drugoga, na toj klupi u parku. Još su dugo
sjedili ondje. Ona mu je opisivala Adelaide, svoju kuću, ulicu, ocean, parkove.
On nije imao pojma da je napisala bestseler, i njoj je bilo drago zbog toga, premda
nije znala zašto. Rekao je da će ga pročitati ako mu donese primjerak, iako
nije pročitao knjigu još od osnovne škole i Stig of the Dump. Njoj je ovo bilo
smiješno pa je time zarazila i njega, i uskoro su oboje umirali od smijeha, ne
dajući bijednim duhovima svoje prošlosti da ih poraze.

»Mogla bih živjeti u Sheffieldu«, Alison je rekla Danu. »Barem jedan dio
godine.« Bio je ponedjeljak navečer, tjedan nakon što su stigli u Sheffield. Dan ju
je doveo u pravi irski pub u jednoj od pokrajnjih uličica na čašu Guinnessa i
porciju čipsa sa sirom i lukom. McCulloch im je sjedio pored nogu, a Ali se
saginjala da ga počeška po glavi. »Možda bismo mogli kupiti kuću
pored botaničkih vrtova«, rekla je.
Dan se užasnuo. »Joj, ručak s mamom i tatom, pregorjele kobasice s roštilja s
Claire i Marcusom.«
»Ali ja stvarno mislim da bih ovdje mogla pisati. Mogla bih napisati knjigu o
Sheffieldu, o ovdašnjim ljudima.«
»Zanimljivo ti je samo zato što ti je sve još novo.« Da je Dan htio živjeti u
Sheffieldu, živio bi već odavno. Volio je svoje roditelje, ali najdraži su mu bili
kad su bili daleko.
»Mogao bi odlaziti na utakmice Sova.« Alison se sviđalo izgovarati riječ
»Sove«; Adelaide ima Vrane, a Sheffield Sove.
»To i nije neki spektakl ovih dana.«
»Mogla bih ići s tobom, pjevati navijačke pjesme, naučiti što je ofsajd.«
»E, da, istina«, rekao je. »To bi moglo ići.« Nasmiješio joj se. Ma živio bi
bilo gdje s ovom ženom, budimo realni. »Dobro, ako ćemo zbilja živjeti u
Sheffieldu, to neće proći bez prethodne borbe s moje strane.«
Alison je prekrižila ruke, nakratko se zamislila pa rekla: »Morat ću se vratiti
u Adelaide uskoro. Suočiti se s posljedicama, postići nekakav dogovor s
Michaelom.«
»Ići ću s tobom kad god budeš išla.« Nema šanse da će pustiti McCormacka
natrag u igru. Borit će se do smrti ako treba.
»I morat ću se sastati s Tahnee i njezinom ekipom, valjda ću je uhvatiti u
nekom trenutku kad nema koncerte.«
Dan je kimnuo. Znao je sve o čudesnom talentu po imenu Tahnee Jackson. »I
tamo ću ići s tobom«, rekao je. »Kamo god ti išla, idem i ja.«

265
 Knjige.Club Books
»Može.«
»Trebali bismo povesti Petera sa sobom«, rekao je Dan. »Doduše, trebat će
najprije napraviti putovnicu. I morat će biti drogiran i vezan.«
Alison se nasmijala. »Pitam se hoćemo li ga ikad uspjeti nagovoriti da sjedne
u avion. A baš bih mu voljela pokazati Adelaide.« To bi mu promijenilo život,
pomislila je; sezona cvjetanja egzotičnog cvijeća, večeri na plaži, sunce koje grije
kosti.
Ispila je polovicu svojeg Guinnesssa i pomislila kako se ponekad - i upravo
sada - sve čini mogućim i sreća struji njome kao struja žicama, a ponekad su sva
njezina uvjerenja prošarana pukotinama i prijete urušavanjem. Kupila si je novi
mobitel, što je bio zbilja potreban potez, ali to je otvorilo vrata lavini
mailova, telefonskih poziva, poruka, i Ali je poželjela da ga može zavitlati u
rijeku Don. U međuvremenu, Danov mobitel zvonio je deset puta dnevno, a
obično je to bila Katelin, i Dan je uvijek bio smiren i strpljiv dok je razgovarao s
njom, bez obzira na njezine optužbe i bijes. Dobro je znao da je on krivac u ovoj
priči; znao je da ne može reći da je s Katelin bio nesretan, kao što to Alison može
reći za Michaela. Jednostavno se radilo o tome da mu je mjesto uz Alison.
Oduvijek mu je bilo mjesto uz Alison.
Dan je otišao do šanka po još dva Guinnessa, a dok ga nije bilo, oglasio se
Alisonin mobitel; stigao joj je novi mail, koji je otvorila i odmah požalila. To je
bio Michael, pisao joj je iz budućnosti. U Adelaideu je već bio sutradan ujutro,
premda još nije bila zora - bilo je tek 3:12, a ta je činjenica Alison mnogo govorila.

Dok sam spavao pored tebe ovih proteklih mjeseci, nisam imao pojma
koliko si se već bila udaljila od mene, i kad si konačno odlučila otići, više
nije bilo nade da do tebe doprem.
Znam da misliš da mi nedostaje mašte, i možda je to istina, jer mašta
je u mojem svijetu rijetko potrebna. Ali moji osjećaji prema tebi duboki
su koliko i istiniti, i nadam se da ćeš dobro pogledati u svoje srce, i da ćeš
pogledati još bolje ako treba, pa ćeš napokon shvatiti da je sve što želiš,
i sve što trebaš, upravo ovo što si već imala.

Dan nije izbivao ni pet minuta, ali kad se vratio s pivom, vidio je da je blijeda
od muke. »Što je?« pitao ju je. Ona mu je pokazala mobitel preko stola. Pročitao
je Michaelove riječi pa pogledao u nju. Alison je čekala da nešto kaže, računala
je na njegovu smirenost.
»Da«, rekao je Dan, polako. »Znam da ti je teško ovo čitati, i vidim da on pati,
ali gle, još je rano, sve je još vrlo svježe. Ono što je sad neuobičajeno nakon nekog
vremena postat će sasvim uobičajeno i ova oluja će se ispuhati.«

266
 Knjige.Club Books
Alison je kimnula glavom. Mogla se uhvatiti za ovo; Danova sigurnost održat
će je na površini. Međutim, dah joj je bio zastao u grlu kad je pročitala
Michaelovu poruku, i zadrhtala je kad je pomislila na njega, kako sjedi budan u
sitnim noćnim satima, nemoćan da nanovo sastavi svoj razbijeni svijet. Napisao
joj je mnogo poruka otkad je otišla, ali ovo je bio prvi put da je izrazio svoje
osjećaje tako učinkovito, iako su njihovi razgovori u danima koji su prethodili
njezinu odlasku iz Adelaidea bili najotvoreniji i najiskreniji razgovori što su ih
ikad vodili. Michael je htio znati zašto je, kad je već bila tako nesretna, čekala
toliko dugo da ode. Zato što se čovjek na neke vrste tuge može naviknuti,
objasnila je. On joj je na to rekao da time što ga ostavlja zbog Dana Lawrencea
samo mijenja jedan oslonac za drugi, i Alison to nije mogla poreći - mogla mu je
jedino reći to da je Dan probudio u njoj nešto što je odavno bila zaboravila, a onda
ga je pitala zar nije istina da su se i njegovi osjećaji prema njoj u posljednje
vrijeme promijenili, i da su počivali samo na navici, na što se on naljutio. Rekao
joj je da ima pravo odlučiti da ga ne voli, ali da nema pravo reći da on ne voli nju.
To je bilo točno u onom trenutku kad je odlazila iz kuće, kad joj je odbrusio da
ona ne zna što znači nekoga voljeti i zalupio vratima, i to sjećanje ostalo je u njoj
kao pokvareno sjeme, posađeno duboko u njezin um.
Ona zna što znači nekoga voljeti. Zna.
Osim toga, zar nije imala teške početke? Catherine nipošto nije znala značenje
riječi ljubav, a zar dijete na neki način ne uči od majke?
Uglavnom...
Dan ju je promatrao i vidio je sjene svega ovog na njezinu licu, ali je znao da
on posjeduje dovoljno snage za njih oboje, kao i to da će mu ta snaga itekako
trebati. Alison je pogledala u njega i rekla: »Ma samo... svaki put kad osjetim
istinsku sreću, sjetim se da će svaki čas stići telefonski poziv, poruka, što god, da
me podsjeti na cijenu koju plaćamo da budemo zajedno.«
»Alison«, rekao je. »Bit će još mailova od Michaela i još poziva od Katelin,
još zahtjeva, još objašnjenja, isprika, suza. Ali to nije ništa s čime se ne možemo
nositi. Zajedno ćemo pronaći put i voljet ćemo se, i pokazat ćemo taj put svojim
obiteljima.«
U tom trenutku otvorila su se vrata puba, a nalet hladnog zraka oboje ih je
natjerao da se okrenu. U pub je ušetao stariji čovjek, nizak i debeljuškast, ćelav,
grubih crta lica, rumenih obraza. Dan je rekao »joj, ne« u isto vrijeme kad je taj
čovjek rekao »hej, Dan Lawrence, pa ja sam mislio da si umro«.
»Tko je to?« šapnula je Alison.
Dan je ustao i odgovorio: »Ma samo neki dosadnjaković koji poznaje nekoga
tko poznaje Joea Cockera. Jednom mi je sredio intervju pa sad misli da smo
kolege zauvijek. Idem pročavrljati s njim, ali tebe ću poštedjeti tog iskustva.
Odmah se vraćam, u redu?« Alison je kimnula. Dan je zastao i pogledao u nju.
»Ne gubi vjeru, okej?« rekao je, da ona nekim slučajem ne bi promijenila
mišljenje čim joj on okrene leđa, pa je prišao tom došljaku koji je stajao za
267
 Knjige.Club Books
šankom. Vidjela je da ga Dan časti pićem i razgovara s njim, a svako toliko
pogledao je u Ali da vidi kako diše, da joj pročita izraz lica.
Oči bi im se susrele svaki put kad bi je pogledao, jer ona nije prestajala gledati
u njega. Oh, nije mu htjela zadavati nikakve brige! Nije htjela da mora sumnjati u
njezina uvjerenja, ni na tren. Ovo je bila njezina glavna misao, u gomili misli što
su joj se rojile glavom: htjela je da Daniel bude potpuno siguran u nju, da zna s
čeličnim uvjerenjem da ona više nikad, nikad neće otići od njega. Uzela je mobitel
i brzo pronašla pjesmu za njega, jer je tako njihova ljubav i pronašla svoj glas, i
ona ju je sada morala potvrditi nečim lijepim, neponovljivim, emotivnim i
ozbiljnim, nečim što će joj pomoći da izrazi ovo more emocija, i svoju vjeru u
njega, svoju odlučnost.
Vidjela je da mu je mobitel zavibrirao u džepu i promatrala ga je kako ga vadi,
gleda, a zatim - kao da stoji za tim šankom sam, a ne s prijateljem prijatelja Joea
Cockera - otvara link da čuje Dusty Springfield I Close My Eyes, pjesmu meku,
intimnu, savršeno odmjerenu. Okrenuo se prema njoj i nekoliko trenutaka samo
su se gledali.
A zatim je prijatelju prijatelja Joea Cockera izgovorio neku užurbanu ispriku
i vratio se k njoj za stol dok je Dusty još pjevala. Poljubio ju je i rekao: »Hvala
ti.«
Ona je podignula pogled prema njemu. »Znaš, Daniele, ti si meni sve.«
»Odlično«, rekao je i nasmiješio se iako je ona bila potpuno ozbiljna. »Jer i ti
meni značiš sve.«
Nitko ne bi smio okrenuti leđa ovakvoj sreći, pomislila je. »Ovo je naše
vrijeme, Alison«, Dan je rekao. »I zato, prepustimo se, može?«
»Može«, odvratila je. »Ali morat ćeš mi i dalje govoriti da će sve biti u redu
jer ću još neko vrijeme morati zapitkivati.«
Pub je bio prepun, stolovi su bili zauzeti i premda su ljudi gledali u njih kad
ju je nježno povukao da ustane i priđe mu u zagrljaj, Daniel i Alison nisu vidjeli
nikoga, bili su sami u tom mnoštvu. »Hej«, rekao je i podignuo njezino lice prema
svojem da joj pokaže kako misli ozbiljno. »Poslušaj me, Alison Connor. Every
little thing... gonna be all right.«
Alison se nasmijala. »Znam što je to.«
»Znam da znaš. Jer tebe se ne može uhvatiti da nešto u glazbi ne znaš. Malo
si čudna.«
Ponovno je sjela, sjeo je i on, ovoga puta pokraj nje, dovoljno blizu da mu
osjeti toplinu tijela kroz rukav svoje košulje. Dovršila je piće pa se zagledala u
prostor oko sebe, pohranjujući u sjećanje prizore iz ovog sasvim običnog,
pretjerano osvijetljenog puba, slike muškaraca i žena koji su se ovdje našli, ovog
šarolikog mnoštva koje pijucka, razgovara, razmišlja. Neki su primijetili da ih
promatra, nekolicina se čak i nasmiješila, ali svi oni, pomislila je, bili su svjedoci

268
 Knjige.Club Books
njezine sreće, znali oni to ili ne. Kad se napokon okrenula prema Danu, otkrila je
da on već gleda u nju.
»Jesi dobro?« pitao ju je.
Ona se nasmiješila. »Nikad bolje.«
»Ah,« rekao je, »to je glazba za moje uši.«

269
 Knjige.Club Books

Zahvale

Ne bih mogla napisati ovu knjigu bez znanja i iskustva nekih ljudi: veliko hvala
Terryju Stauntonu, Dereku Owenu, Martinu Daviesu, Francesci Best, Darcy
Nicholson, Michaelu Westonu Kingu, Andrewu Gordonu i Chrisu Couchu u
Ujedinjenom Kraljevstvu, i Maggie Dawkins, Louise Rogers, Craigu
Cooku, Seanu Williamsu i Jaredu Thomasu u Adelaideu.
Pitchfork, Uncut i Rock’s Backpages bili su mi dragocjeni izvori, kao i The
History of the NME Pata Longa i zvjezdani BBC-jev Radio 6 Music - nek’ još
dugo vlada.
Hvala Elly, Joeu i Jakeu Vineru što mi i dalje pomažu da sačuvam dobar ukus
za glazbu, i Brianu Vineru na mnogo toga, ali najviše zato što je pronašao onu
veličanstvenu i neponovljivu pjesmu Dusty Springfield.

270