Knjige.

Club Books

NASLOV IZVORNIKA
Book Lovers
by Emily Henry

ČITAM TE
KAO KNJIGU
S engleskoga prevela
Tanja Jelinic

Sken i obrada:
Knjige.Club Books

2
 Knjige.Club Books

Noosha, ova knjiga nije za tebe. Vec znam koja ce biti za tebe,
pa ces morati pricekati.
Ova je knjiga za Amandu, Dache', Danielle, Jessicu, Sareer
i Taylor. Ova knjiga ne bi postojala bez vas. A kad bi nekako
i postojala, nitko je ne bi citao. Hvala vam, hvala vam,
hvala vam.

3
 Knjige.Club Books

PROLOG

K ad su knjige vas zivot — ili, u mojem slucaju, vas posao — onda

postanete jako dobri u pogađanju smjera u kojem se razvija neka
prica. Kliseji, arhetipovi, uvrijezeni preokreti u zapletu — svi oni vam se
pocnu organizirati u katalog u mozgu, podijeljeni prema kategoriji i zanru.
Suprug je ubojica.
Strebericu uljepsaju, a bez naocala nevjerojatno je zgodna.
Decko osvaja curu — ili je osvaja druga cura.
Netko objasni komplicirani znanstveni koncept, a netko drugi kaze:
»Ovaj, moze li to na obicnom jeziku, molim te?«
Detalji se mogu promijeniti od knjige do knjige, ali nema niceg uistinu
novog pod suncem.
Uzmimo, primjerice, ljubavnu pricu smjestenu u mali grad.
Onu vrstu price u kojoj cinicnu veliku facu iz New Yorka ili Los
Angelesa otpreme u Malograd, SAD — gdje bi on, kao, trebao unistiti
posao obiteljskom rasadniku koji prodaje bozicna drvca kako bi rascistio
prostor za bezdusnu korporaciju.
Ali dok je spomenuta Osoba iz Velikoga Grada u malom gradu, stvari
ne idu prema planu. Zato sto, naravno, rasadnik bozicnih drvaca — ili
slasticarnicu, ili sto god junak bio poslan da unisti — posjeduje i vodi
netko nevjerojatno privlacan i, prikladno, dostupan za snubljenje.
U velikom gradu, glavni lik ima partnera. Nekoga nemilosrdnog tko ga
ohrabruje da ucini ono sto je dosao uciniti i upropasti nekoliko zivota u
zamjenu za to veliko promaknuce. Od te osobe prima pozive, tijekom kojih
ga ona prekida u razgovoru, lajuci bezosjecajne savjete dok sjedi na
sjedalu svojeg sobnog bicikla marke Peloton.
Znas da je zla po tome sto joj je kosa neprirodno plava, zalizana

4
 Knjige.Club Books

unatrag a la Sharon Stone u Sirovim strastima i, osim toga, mrzi bozicne

ukrase.
Kako junak provodi sve vise vremena sa sarmantnom
slasticarkom/sveljom/... osobom iz rasadnika drveca, stvari se za njega
mijenjaju. Spoznaje pravo znacenje zivota!
Vraca se kuci, preobražen ljubavlju dobre zene. Tamo pita svoju
ledenu kraljicu od djevojke da prosece s njime. Ona blene u njega, kaze
nesto poput: U ovim Manolo cipelama?
Bit će zabavno, on joj kaze. Dok secu, mozda ce je zamoliti da pogleda
gore u zvijezde.
Ona prasne: Znaš da ne mogu sad pogledati prema gore! Upravo sam
bila na botoksu!
I tada on shvaca: ne moze se vratiti svojem starom zivotu. Ne zeli!
Prekida svoju hladnu, nezadovoljavajucu vezu i zaprosi svoju novu
draganu. (Kome treba hodanje?)
U tom trenutku, zateknes se kako vristis na knjigu: Ni ne poznaješ je!
Koje joj je srednje ime, budalo? S druge strane sobe, tvoja mlađa sestra,
Libby, utisa te i baci ti kokice u glavu, a da pritom i ne podigne pogled s
vlastite izguzvane knjige iz knjiznice.
I zato kasnim na ovaj poslovni rucak.
Zato sto je to moj zivot. Klisej koji upravlja mojim vremenom. Arhetip
na koji je nadodano nekoliko mojih detalja.
Ja sam ta osoba iz velikoga grada. Ne ona koja upozna zgodnog
farmera. Ona druga.
Ustogljena, manikirana knjizevna agentica, koja cita rukopise na
svojem Pelotonu dok spokojni prizor plaze na cuvaru zaslona prelazi,
neprimijecen, ekranom njezinog racunala.
Ja sam ona koja bude ostavljena.
Procitala sam pricu, i prozivjela je, dovoljno puta da znam da se
događa upravo sada, dok se probijam kroz kasnopopodnevno pjesacki
promet u Midtownu, s telefonom pritisnutim na uho.
Nije to jos izgovorio, ali dlake mi se na potiljku jeze, u zelucu mi se
otvara praznina dok on razgovor usmjerava prema padu s litice kakav se
vidi u crtanim filmovima.
Grant je trebao u Teksasu provesti samo dva tjedna, taman dovoljno
dugo da pomogne u sklapanju ugovora između svoje tvrtke i butik hotela

5
 Knjige.Club Books

izvan San Antonija koji su pokusavali kupiti. Buduci da sam iskusila vec
dva prekida nakon poslovnih putovanja, na vijest o njegovu putovanju
reagirala sam kao da je objavio da ce se pridruziti mornarici i brod mu
isplovljava sutradan ujutro.
Libby me pokusala uvjeriti da je moja reakcija pretjerana, ali nisam
bila iznenađena kad je Grant propustio nas vecernji poziv triput zaredom,
ili kad je druga dva naglo zavrsio. Znala sam kamo to vodi. A onda se, prije
tri dana, nekoliko sati prije njegova leta, i to dogodilo.
Visa se sila umijesala s namjerom da ga zadrzi u San Antoniju duze od
planiranoga. Puknulo mu je slijepo crijevo.
Teoretski, mogla sam smjesta rezervirati let, susresti se s njim u
bolnici. Ali upravo sam trebala progurati ogromnu prodaju i morala sam
biti zalijepljena za telefon sa stabilnim pristupom Wi-Fiju. Moja je
klijentica racunala na mene. To je za nju bila prilika od zivotnog znacenja.
A osim toga, Grant je istaknuo da je operacija slijepog crijeva rutinska
operacija. Njegove su tocne rijeci glasile »nije to velika stvar«.
Pa sam ostala, a duboko u sebi znala sam da predajem Granta
bogovima ljubavnih romana smjestenih u mali grad, da ucine s njim ono
sto najbolje rade.
Sada, tri dana kasnije, dok prakticki trcim na rucak u svojim petama
Koje Nose Srecu, stiscuci telefon toliko da su mi zglobovi na prstima
pobijeljeli, odjek posljednjeg cavla u lijesu moje veze odzvanja mnome
izrecen Grantovim glasom.
»Reci mi to jos jednom!« Mislila sam to reci kao pitanje. Izaslo je kao
naredba.
Grant uzdahne. »Ne vracam se, Nora. Stvari su se za mene ovaj
protekli tjedan promijenile.« Nasmije se. »Ja sam se promijenio.«
Osjetim tup udarac u svojem hladnom srcu gradske osobe. »Je li u
pitanju slasticarka?« upitam.
Na trenutak je tih. »Sto?«
»Je li u pitanju slastičarka?« kazem, kao da je to savrseno razumno
prvo pitanje koje netko moze postaviti kad ga decko ostavi preko telefona.
»Zena zbog koje me ostavljas.«
Nakon kratke tisine, on se preda: »Kci je para koji posjeduje hotel.
Odlucili su da ga nece prodati. Ostat cu, pomoci im s upravljanjem.«
Ne mogu si pomoci: nasmijem se. To je uvijek bila moja reakcija na

6
 Knjige.Club Books

lose vijesti. Vjerojatno sam tako i dobila ulogu Zle Negativke u svojem
vlastitom zivotu, ali sto bih drugo trebala uciniti? Rastopiti se u placnu
lokvu na ovom pretrpanom plocniku? Kako bi to pomoglo?
Stanem ispred restorana i njezno protrljam oci. »Pa, da bude jasno,«
kazem, »napustas svoj sjajan posao, svoj sjajan stan, i mene, i selis se u
Teksas. Da bi bio s nekime cija se karijera moze najbolje opisati kao kći
para koji posjeduje hotel?«
»Ima vaznijih stvari u zivotu od novca i atraktivne karijere, Nora«,
ispljune on.
Opet se nasmijem. »Ne znam mislis li to ozbiljno ili se salis?«
Grant je sin hotelijerskog tajkuna milijardera. »Rođen sa zlatnom
zlicom« ne moze to ni priblizno opisati. Vjerojatno je imao toaletni papir s
listicima zlata.
Za Granta, fakultet je bio formalnost. Staziranje je bilo formalnost.
Dovraga, nosenje hlaca bilo je formalnost! Dobio je posao na cisti
nepotizam!
I to je upravo ono sto njegovu posljednjem komentaru daje pokrice,
figurativno i doslovno.
Mora da sam taj posljednji dio rekla naglas, zato sto je on upitao: »Sto
bi to trebalo znaciti?«
Provirim kroz prozor restorana, onda na telefonu provjerim koliko je
sati. Kasnim — ja nikad ne kasnim. To nije prvi dojam na kakav sam ciljala.
»Grante, ti si trideset-cetverogodisnji nasljednik. Za vecinu nas, posao
je izravno vezan za to hocemo li moci jesti.«
»Vidis?« kaze on. »To je upravo ona vrsta pogleda na svijet s kojom
sam zavrsio. Nekada znas biti tako hladna, Nora. Chastity i ja zelimo...«
Nehotice — ne pokusavam ga srezati — izgovorim njezino ime kroz
smijeh. Radi se samo o tome da, kad se dogodi nesto urnebesno lose,
napustim vlastito tijelo. Gledam stvari kako se događaju izvan sebe i
mislim: Stvarno? Ovo je svemir odabrao učiniti? Malo nepristojno, nije li?
U ovom slucaju, odabrao je odvesti mojeg decka u narucje zene
prozvane po sposobnosti ocuvanja himena netaknutim1. Mislim, jest
smijesno.
On frkne na drugom kraju linije. »To su dobri ljudi, Nora. Dobri su kao

1
Chastity znači nevinost, op. prev.

7
 Knjige.Club Books

kruh. Takva osoba zelim biti. Gledaj, Nora, ne glumi da si uzrujana...«

»Tko glumi?«
»Nikada ti nisam trebao...«
»Naravno da nisi!« Naporno sam radila da izgradim zivot koji je samo
moj, tako da nitko drugi ne moze ugasiti svjetla i ostaviti me da stojim u
kozmickoj tami.
»Nikada nisi prespavala kod mene...«
»Moj je madrac objektivno bolji!« Provela sam devet i pol mjeseci
istrazujuci prije nego sto sam ga kupila. Naravno, tako otprilike pristupam
i vezama, a opet zavrsim ovdje.
»...pa se ne pretvaraj da ti je srce slomljeno«, kaze Grant. »Nisam
siguran ni u to da si sposobna osjećati kao da ti je srce slomljeno.«
Opet, moram se nasmijati.
Zato sto u tome grijesi. Radi se samo o tome da, jednom kad ti je srce
istinski smrskano, telefonski poziv poput ovoga nije nista. Stezanje srca,
mozda mrmor. Ni u kojem slucaju lom.
Grantu je sad krenulo: »Nikada te nisam vidio kako places.«
Nema na čemu, razmisljam da bih mogla reci. Koliko nam je puta
mama rekla, smijuci se kroz suze, da joj je njezin najnoviji dragi rekao da
je previse emotivna?
U tome je stvar. Nema dobrog nacina da budes zena. Pokazuj otvoreno
emocije, pa ispadas histericna.. Drzi ih skrivenima tako da im se tvoj decko
ne mora posvetiti, pa ispadas hladna kuja.
»Moram ici, Grante«, kazem.
»Naravno da moras«, on odgovara.
Cini se da je to sto postujem prethodne dogovore samo jos jedan
dokaz toga da sam ledeni, zli robot koji spava u krevetu napravljenom od
novcanica od stotinu dolara i nebrusenih dijamanata. (Da barem.)
Prekinem liniju bez pozdrava i sagnem se pod ceradu restorana. Dok
uvlacim dah kako bih se smirila, cekam da vidim hoce li mi krenuti suze.
Ne krecu. Nikada mi ne krenu. To mi ne smeta.
Imam posao koji moram obaviti i, za razliku od Granta, obavit cu ga,
za sebe i sve ostale u Knjizevnoj agenciji Nguyen.
Poravnam kosu, ispravim ramena, i krenem unutra, dok mi se koza na
rukama jezi od naleta klimatiziranog zraka.

8
 Knjige.Club Books

Kasno je u danu za rucak, pa nema puno ljudi i lako uocim Charlieja

Lastru u straznjem dijelu prostorije, od glave do pete obucenog u crno kao
da je metropolitanski vampir izdavacke industrije.
Nikada se nismo osobno susreli, ali dodatno sam provjerila objavu u
Publishers Weeklyju o njegovu promaknucu u izvrsnog urednika u
Wharton House Booksu i zapamtila izgled s fotografije: stroge, tamne
obrve; svijetle smeđe oci, mali urez u bradi ispod punih usana. Ima onu
vrstu tamnog madeza na obrazu za koji bi se kod zene sigurno smatralo da
pridonosi njezinoj ljepoti.
Ne moze biti puno stariji od sredine tridesetih, s vrstom lica koje bi se
moglo opisati kao djecacko, da ne izgleda tako umorno i da nema sivih
vlasi kojima je njegova crna kosa gusto prosarana.
Također, mrsti se. Ili se duri. Napucena usta odaju durenje. Celo
mrstenje. Duštenje.
To nije dobar znak. Netom prije nego sto sam izasla iz ureda, moja
sefica, Amy, upozorila me da je Charlie poznat po razdrazljivosti, ali nisam
se brinula. Uvijek sam tocna.
Osim kad sa mnom prekidaju preko telefona. Onda kasnim sest i pol
minuta, cini se.
»Zdravo!« Ispruzim ruku kako bih se rukovala s njime dok mu
prilazim. »Nora Stephens. Tako mi je drago sto se konacno osobno
upoznajemo.«
On ustane, povlaceci noge stolca po podu. Njegova crna odjeca, tamna
kosa i oci te opcenito drzanje imaju na prostoriju priblizan ucinak crne
rupe, isisavajuci iz nje svu svjetlost i u potpunosti je gutajuci.
Kod vecine je ljudi nosenje crnog oblik lijene profesionalnosti, ali kod
njega to izgleda kao Izbor s velikim »i«, a kombinacija njegova lezernog
pulovera od merino vune, hlaca i mokasina daje mu ozracje zvijezde koju
je paparazzo ulovio na ulici. Zateknem se kako racunam koliko americkih
dolara upravo nosi na sebi. Libby to zove »uznemirujucim salonskim
trikom srednje klase«, ali zapravo se samo radi o tome da volim lijepe
stvari i cesto zavirujem u internetske izloge da se odmorim nakon
stresnog dana.
Charliejevu bih odjecu procijenila na negdje između osam stotina i
tisucu. Tocno u rangu moje, iskreno, iako je sve sto ja nosim, osim mojih
cipela, kupljeno u trgovinama rabljenom robom.
Proucava moju ispruzenu ruku dvije duge sekunde prije nego sto je

9
 Knjige.Club Books

stisne. »Kasnite.« Sjedne, a da se pritom nije ni potrudio susresti moj

pogled.
Postoji li ista gore od muskarca koji misli da je iznad zakona
drustvenog ugovora samo zato sto je rođen s pristojnim licem i debelim
novcanikom? Grant je vec na brzinu potrosio moju dnevnu kolicinu
tolerancije za umisljene seronje. Ipak, moram igrati tu igru, za dobrobit
mojih pisaca.
»Znam«, kazem, smijeseci se sirom kao da se ispricavam, ali ne
ispricavajuci se zapravo i rijecima. »Hvala vam sto ste me cekali. Vlak mi se
zaustavio na tracnicama. Znate kako je.«
Oci mu se napokon podignu prema mojima. Sada izgledaju tamnije,
toliko tamno da nisam sigurna postoje li sarenice oko tih zjenica. Njegov
izraz porucuje mi kako ne zna kako je to, u pogledu vlakova zaustavljenih
na tracnicama zbog razloga i gnjusnih i prizemnih.
Vjerojatno se nikada nije vozio podzemnom zeljeznicom.
Vjerojatno svuda ide u sjajnoj crnoj limuzini, ili u gotickoj kociji koju
vuku konji pasmine Clydesdale.
Skinem svoj sako (riblja kost, Isabel Marant) i sjednem preko puta
njega. »Jeste li narucili?«
»Ne«, kaze on. Nista drugo.
Moje nade potonu jos dublje.
Zakazali smo ovaj rucak upoznavanja tjednima ranije. Ali prosloga
petka poslala sam mu novi rukopis jedne od mojih najstarijih klijentica,
Dusty Fielding. Sada se pitam mogu li prepustiti nekoga od svojih pisaca
ovome covjeku.
Uzmem u ruke jelovnik. »Imaju fantasticnu salatu s kozjim sirom.«
Charlie zaklopi svoj jelovnik i promotri me. »Prije nego sto
nastavimo,« kaze, mrsteci se tim gustim crnim obrvama, glasom dubokim i
prirodno hrapavim, »trebao bih vam reci, Fieldingicina nova knjiga bila mi
je necitljiva.«
Zinem. Nisam sigurna sto da kazem. Kao prvo, nisam planirala
spomenuti knjigu. Ako ju je Charlie mislio odbiti, mogao je to jednostavno
uciniti u e-mailu. I bez da se posluzio rijecju nečitljiva.
Ali cak i ostavljajuci to po strani, svaka bi pristojna osoba pricekala
barem da se na stolu nađe kruh prije nego sto pocne s izbacivanjem
uvreda.

10
 Knjige.Club Books

Zatvorim vlastiti jelovnik i isprepleteni prste na stolu. »Mislim da joj

je to najbolja knjiga dosad.«
Dusty je objavila vec tri knjige, i svaka je od njih bila fantasticna, iako
se nijedna nije dobro prodavala. Njezin prosli izdavac nije bio voljan jos
jednom riskirati s njom, pa je opet na vjetrometini, trazi novi dom za svoju
novu knjigu.
I dobro, mozda mi to nije najdraža koju je napisala, ali ima ogroman
komercijalni potencijal. S pravim urednikom, znam sto ta knjiga moze
postati.
Charlie se nasloni, dok tezina i pronicljivost njegova pogleda salju
trnce niz moju kraljeznicu. Osjecam se kao da gleda ravno kroz mene,
mimo svjetlucave pristojnosti i u neravne rubove ispod nje. Njegov pogled
govori: Skini taj ledeni smiješak s lica. Nisi tako ljubazna.
Okrene svoju casu s vodom u mjestu. »Njezina je najbolja knjiga Slava
malih stvari«, kaze, kao da su mu tri sekunde gledanja u oci bile dovoljne
da procita moje najskrovitije misli i zna da govori za nas oboje.
Iskreno, Slava mi je jedna od omiljenih knjiga prosloga desetljeca, ali
to ne znaci da je ova skroz za baciti.
Kazem: »Ova je knjiga isto toliko dobra. Samo je drugacija — manje
suptilna, mozda, ali to joj daje filmski ton.«
»Manje suptilna?« Charlie zaskilji. Barem mu se zlatna smeđa
ponovno uvukla u oci, pa se osjecam manje kao da ce pogledom progorjeti
rupe u meni. »To je kao da kazete da je Charles Manson bio guru za zivotni
stil. Mozda je istina, ali tesko da je u tome poanta. Ova je knjiga kao da je
netko pogledao onu reklamu Sare McLachlan za prevenciju okrutnosti nad
zivotinjama i pomislio: Ali što ako bi svi psići umrli pred kamerama?«
Iz mene prokulja razdrazeni smijeh. »Dobro. Nije to nesto u cemu vi
uzivate. Ali mozda bi pomoglo,« pjenim se, »kad biste mi rekli sto vam se
svidjelo kod knjige. Onda cu znati sto da vam posaljem u buducnosti.«
Lažljivice, kaze moj mozak. Nećeš mu poslati još knjiga.
Lažljivice, kazu Charliejeve uznemirujuce, sovolike oci. Nećeš mi
poslati još knjiga.
Ovaj rucak — ovaj potencijalni poslovni odnos — zavrsio je prije nego
sto je i zapoceo.
Charlie ne zeli raditi sa mnom i ja ne zelim raditi s njim, ali
pretpostavljam da nije u potpunosti odustao od drustvenog ugovora, jer

11
 Knjige.Club Books

razmislja o mojem pitanju.

»Previse je sentimentalna za moj ukus«, kaze nakon nekog vremena.
»A postavu likova cine karikature...«
»Osobiti karakteri«, suprotstavim se. »Mogli bismo ih malo ublaziti, ali
radi se o velikoj postavi — prema njihovim ih je osobitostima lakse
razlikovati.«
»A mjesto radnje...«
»Sto nije u redu s mjestom?« Mjesto radnje u Jednom u životu glavna
je stvar koja knjigu cini privlacnom. »Sunshine Falls sarmantno je mjesto.«
Charlie se podsmjehne, doslovce kolutajuci ocima. »Potpuno je
nerealisticno.«
»To je stvarno mjesto«, odgovorim. Dusty je planinski gradic opisala
toliko idilicnim da sam ga ustvari potrazila na Googleu. Sunshine Falls je u
Sjevernoj Karolini, nalazi se u blizini Ashevillea.
Charlie odmahne glavom. Cini se iznerviranim. Pa, ja sam isto.
Ne sviđa mi se. Ako sam ja arhetipska Osoba iz Velikoga Grada, onda
je on Turobni Ustogljenac Kojega je Nemoguce Zadovoljiti. On je Rezeci
Mizantrop, Oskar Zanovijetalo, Heathcliff iz drugoga dijela knjige, svi
najgori dijelovi Georgea Knightleyja2.
Sto je steta, zato sto je također na glasu kao urednik carobnih ruku.
Nekoliko ga mojih prijatelja agenata zove Mida. U smislu: »Sve sto dotakne
pretvori se u zlato.« (Iako, neki ga drugi zovu Olujni oblak. U smislu: »Zbog
njega novac pada s neba, ali uz koju djenu?«)
Poanta je u tome da Charlie Lastera odabire pobjednike.
A nije odabrao roman Jednom u životu. Odlucna u tome da podignem
svoje pouzdanje u knjigu, ako vec ne njegovo, prekrizim ruke na prsima.
»Kazem vam, koliko god vam se neprirodnim cinilo, Sunshine Falls stvarno
je mjesto.«
»Mozda postoji«, kaze Charlie, »ali ja govorim vama da Dusty Fielding
tamo nikada nije bila.«
»Zasto je to bitno?« upitam, vise ne glumeci pristojnost.
Charliejeva se usta trznu, reagirajuci na moj ispad. »Zeljeli ste znati
sto mi se nije svidjelo kod knjige...«
»Sto vam se svidjelo«, ispravim ga.

2 Heathcliff
je glavni lik romana Orkanski visovi, a George Knightley glavni lik romana Emma
Jane Austen, op. prev.

12
 Knjige.Club Books

» ...i nije mi se svidjelo mjesto radnje.«

Ubod ljutnje sunovrati mi se niz dusnik i ukorijeni se u mojim
plucima. »Pa zasto mi onda samo ne kazete kakve biste knjige željeli,
gospodine Lastra?«
On se opusti naslanjajuci se, trom i ispruzen poput neke tropske
macke koja se poigrava svojim plijenom. Opet okrene svoju casu s vodom.
Pomislila sam da je to tik od zivaca, ali mozda je samo jeftina taktika
mucenja. Pozelim je oboriti sa stola.
»Zelim,« kaze Charlie, »ranu Fieldingicu. Slavu malih stvari.«
»Knjiga se nije dobro prodavala.«
»Zato sto je njezin izdavac nije znao prodati«, kaze Charlie. »Wharton
House to bi mogao. Ja bih to mogao.«
Obrve mi se izviju prema gore, i ja se potrudim da ih ponovno vratim
na njihovo mjesto.
U tom trenutku, konobarica priđe nasem stolu. »Mogu li vam nesto
donijeti dok proucavate jelovnik?« ljubazno upita.
»Meni salatu s kozjim sirom«, kaze Charlie, a da pritom nije pogledao
nijednu od nas.
Vjerojatno se veseli tome sto ce proglasiti moju najdrazu salatu u
gradu nejestivom.
»A za vas, gospođo?« upita konobarica.
Zatomim drhtaj koji mi prođe kraljeznicom svaki put kad mi se netko
u dvadesetima obrati s gospođo. Mora da se tako osjecaju duhovi kad im
ljudi prijeđu preko groba.
»Ja cu isto«, kazem, a onda, zato sto je dan bio uzasan i ovdje nema
nikoga koga moram impresionirati — i zato sto cu biti zarobljena jos
barem cetrdeset minuta s muskarcem s kojim nemam namjere ikada raditi
— kazem: »I martini s dzinom. Prljavi.«
Charliejeve se obrve jedva podignu. Tri je poslijepodne u cetvrtak, nije
bas happy hour, ali buduci da se izdavastvo gasi preko ljeta i vecina ljudi
uzima petak slobodno, prakticki je vikend.
»Los dan«, kazem ispod glasa dok posluziteljica odlazi s nasim
narudzbama.
»Ne onoliko los kao moj«, odgovori Charlie. Ostatak ostaje visjeti u
zraku, neizrecen: Pročitao sam osamdeset stranica romana Jednom u
zivotu, a onda sjeo s tobom.

13
 Knjige.Club Books

Puhnem. »Stvarno vam se nije svidjelo mjesto radnje?«

»Jedva mogu zamisliti gdje bih manje uzivao provesti cetiri stotine
stranica.«
»Znate,« kazem, »tocno ste onoliko ugodni koliko su mi rekli da cete
biti.«
»Ne mogu kontrolirati to kako se osjecam«, kaze on hladno.
Nakostrijesim se. »To je kao da Charles Manson kaze da nije on bio taj
koji je pocinio ubojstva. Mozda je tehnicki istinito, ali tesko da je u tome
poanta.«
Konobarica stavi na stol moj martini, a Charlie progunđa: »Mogu li i ja
dobiti jedan?«

Kasnije te noci, moj telefon oglasi se zvukom pristizanja e-maila.

Pozdrav, Nora,

slobodno me imaj na umu za Dustyne budude projekte.

Charlie

Ne mogu si pomoci, zakolutam ocima. Nema Drago mi je što smo se

upoznali. Nema Nadam se da si dobro. Nije se udostojao ni drzati se
osnovne pristojnosti. Skrgucuci zubima, otipkam odgovor, oponasajuci
njegov stil.

Charlie,

ako napiše išta o guruu za životni stil Charlieju Mansonu,

ti deš prvi saznati.

Nora

Gurnem telefon u dzep trenirke i odgurnem vrata kupaonice kako bih

zapocela sa svojim postupkom njege koze lica od deset koraka (također
znanih kao najboljih cetrdeset i pet minuta mojega dana). Moj telefon

14
 Knjige.Club Books

zavibrira, pa ga izvucem van.

N.,

zeznula si se: to bih jako rado pročitao.

C.

Odlucna u tome da imam posljednju rijec, napisem, Noć.

(Laku noc definitivno nije ono sto mislim.)
Srdačno, otpise Charlie, kao da potpisuje e-mail koji ne postoji.
Ako postoji ijedna stvar koju mrzim vise od cipela bez potpetica, to je
gubljenje. Otpisem: x.
Nema odgovora. Sah-mat. Nakon dana iz pakla, od ove male pobjede
osjecam se kao da je sa svijetom sve u redu. Privedem kraju svoju njegu
lica. Procitam pet blazenih poglavlja kriminalistickog romana s gnjusnim
detaljima, i zaspim na svojem savrsenom madracu, bez ijedne misli o
Grantu ili o njegovu novom zivotu u Teksasu. Zaspim kao beba.
Ili ledena kraljica.

15
 Knjige.Club Books

DVIJE GODINE KASNIJE

G rad se pece. Asfalt cvrci. Smece na kolnicima zaudara. Obitelji pored

kojih prolazimo nose ledene stapice koji se smanjuju sa svakim
korakom, topeci im se po prstima.
Svjetlost sunca odbija se od zgrada poput sustava osiguranja temeljenog
na laserima u zastarjelom filmu o pljacki, a ja se osjecam kao krafna s
glazurom koja je cetiri dana ostavljena vani na vrucini.
S druge strane, cak i pet mjeseci trudna i usprkos temperaturi, Libby
izgleda kao zvijezda reklame za sampon.
»Tri puta.« Zvuci zapanjeno. »Kako itko bude ostavljen uslijed
potpune promjene zivotnog stila tri puta?«
»Samo treba imati srece, pretpostavljam«, kazem. Zapravo, bila su
cetiri puta, ali nikada se nisam mogla prisiliti da joj ispricam djelu pricu o
Jakobu. Prosle su godine, a jedva jos sama sebi mogu ispricati tu pricu.
Libby uzdahne i provuce ruku ispod moje. Koza mi je ljepljiva od
vrucine i vlage sredine ljeta, ali koza je moje mlađe sestre zacudno suha i
svilenkasta.
Mozda sam naslijedila maminih sto i osamdeset centimetara visine,
ali ostatak njezinih karakteristika sav se prenio na moju sestru, od kose
boje ruzicastog zlata do sirokih ociju boje Sredozemnog mora i pjegica
posutih po njezinu nosu. Njezin nizak stas s oblinama ocito je dosao iz
oceve genske zalihe — ali mi to ne mozemo znati; otisao je kad su meni
bile tri godine, a Libby se jos nije ni rodila. Kad je svoje prirodne boje,
moja je kosa bez sjaja, pepeljastoplava, a moje su oci nijanse plave boje
koja je manje idilicna-voda-za-odmor, a vise posljednja-stvar-koju-vidis-
prije-nego-sto-se-led-smrzne-iznad-tebe-i-utopis-se.

16
 Knjige.Club Books

Ona je Marianne ako sam ja Elinor, Meg Ryan ako sam ja Parker
Posey.3
Ona mi je definitivno najdraza osoba na cijelom svijetu.
»O, Nora.« Libby me stisne k sebi kad dođemo do pjesackog prijelaza,
a ja uzivam u toj blizini. Bez obzira na to koliko uzurbani i kaoticni zivot i
posao nekada bili, uvijek je bilo kao da nas neki unutrasnji metronomi
drze usklađenima. Uzela bih telefon da je nazovem, a on bi vec zvonio, ili bi
mi ona poslala poruku da pita hocemo li skupa na rucak i onda bismo
shvatile da smo vec u istom dijelu grada. Proslih nekoliko mjeseci,
međutim, brodovi smo koji se mimoilaze u noci. Ustvari, vise smo bile
poput podmornice i pedaline u potpuno odvojenim jezerima.
Propustam njezine pozive dok sam na sastancima, a ona vec spava do
vremena kad. je povratno nazovem. Konacno me pozove na veceru iste
veceri kad sam obecala izvesti van klijenta. Gori je od svega toga blagi,
nelagodni osjecaj da nešto nije u redu kad ustvari i jesmo skupa. Kao da je
ona tek napola ovdje. Kao da su oni metronomi poceli otkucavati u
razlicitim ritmovima i, cak i kad smo tocno jedna pored druge, nikada se
ne uspijevaju uskladiti.
Isprva sam to pripisivala stresu zbog novog djeteta, ali kako je vrijeme
prolazilo, moja se sestra cinila sve udaljenijom. Fundamentalno smo
neusklađene na nacin za koji se cini da ga ne znam imenovati, i cak ni moj
madrac iz snova i oblak rasprsenog ulja lavande nisu dovoljni da me
sprijece u tome da lezim budna, prevrcuci po nekolicini nasih posljednjih
razgovora kao da trazim sitne pukotine.
Znak se promijenio u HODAJ, ali bujica vozaca projuri kroz crveno
svjetlo koje se tek upalilo. Kad tip u lijepom odijelu zakoraci na ulicu,
Libby me povuce za njim.
Opceprihvacena je istina da vozaci taksija nece pokositi ljude koji
izgledaju kao taj tip. Njegova odjeca govori: Ja sam čovjek koji ima,
odvjetnika. Hi mozda samo: Ja sam odvjetnik.
»Mislila sam da je tebi i Andrewu dobro zajedno«, kaze Libby,
neprimjetno nastavljajuci razgovor. Dokle god je covjek voljan zanemariti
cinjenicu da je mojem bivsem ime Aaron, a ne Andrew. »Ne razumijem sto
je krenulo po zlu. Jesu li bile neke stvari vezane za posao?«
Pogled joj brzo poleti prema meni na rijeci vezane za posao, i to

3 Marianne i Elinor sestre su i glavni likovi romana Razum i osjećaji Jane Austen, a Parker
Posey i Meg Ryan zajedno su glumile u filmu Imaš poruku, op, prev.

17
 Knjige.Club Books

potakne u meni jos jedno sjecanje: ja kako se uvlacim natrag u stan

tijekom zabave za Bein cetvrti rođendan i Libby kako mi upucuje pogled
povrijeđena stenca iz Pixarova filma dok pita, pretpostavljajuci: Poslovni
poziv?
Kad sam se ispricala, rekla mi je da se ne moram ispricavati, ali sada
se pitam nije li to bio trenutak kad sam je pocela gubiti, tocna sekunda kad
su se nasi razilazeci putovi razdvojili samo malo previse jedan od drugoga
i savovi se poceli rasplitati.
»Ono sto je krenulo po zlu,« kazem, vracajuci se na svoje mjesto u
razgovoru, »jest to da sam ja, u proslom zivotu, izdala jako mocnu vjesticu
i ona je bacila kletvu na moj ljubavni zivot. On se seli na Otok Princa
Edwarda.«
Zastanemo na sljedecem raskrizju, cekajuci da se promet uspori.
Subota je sredinom srpnja i apsolutno su svi vani, nose onoliko malo
odjece koliko je to moguce da bi jos uvijek bilo legalno, jedu komete
sladoleda iz Big Gaya koji se tope ili rucno rađene ledene stapice ispunjene
stvarima koje nemaju sto raditi nigdje u blizini ikakvog deserta.
»Znas li sto ima na Otoku Princa Edwarda?« upitam.
»Anne od Zelenih zabata?« kaze Libby.
»Anne od Zelenih zabata dosad bi vec bila mrtva«, kazem.
»Ajme«, kaze ona. »Spojler.«
»Kako itko od zivota ovdje dođe do, toga da se seli na mjesto gdje je
najpopularnija destinacija Muzej kanadskog krumpira? Smjesta bih umrla
od dosade.«
Libby uzdahne. »Ne znam. Prihvatila bih malo dosade otprilike tocno
sada.«
Bacim pogled iskosa na nju, i srce mi se spotakne preko svojeg
sljedeceg otkucaja. Kosa joj je jos savrsena i koza joj je lijepo rumena, ali
sada mi postaju ociti novi detalji, znakovi koje sam isprva propustila.
Razvuceni rubovi njezinih usana. Suptilna istanjenost njezinih obraza.
Izgleda umorno, starije nego inace.
»Oprosti«, kaze ona, gotovo kao da govori sebi. »Ne mislim biti Tuzna,
Klonula Mama — ja samo... samo se stvarno moram malo naspavati.«
U mojem se umu vec okrecu kotacici, u potrazi za mjestima gdje bih ja
mogla ponijeti dio tereta. Brendanova i Libbyna vjecna je briga novac, ali u
tom pogledu godinama odbijaju pomoc, pa moram nalaziti kreativne

18
 Knjige.Club Books

nacine da im pomognem.
Ustvari, telefonski poziv zbog kojeg se mozda ljuti ili se ne ljuti bio je
Trojanski Konj od Rođendanskog Poklona. »Klijent« je »otkazao
putovanje« i za »sobu u St. Regisu« nije bilo moguce »dobiti povrat«, pa je
»jedino bilo smisleno« odrzati tamo pidzama-party s curama.
»Nisi Tuzna, Klonula Mama«, kazem sada, ponovno joj stiscuci ruku.
»Ti si Supermama. Ti si bespogovorni komad u trenirci na Bruklinskom
buvljaku, dok nosis svojih pet stotina prekrasne djece, golemi buket
poljskog cvijeca i kosaru punu nepravilnih rajcica. U redu je umoriti se,
Lib.«
Ona zaskilji prema meni. »Kad si posljednji put prebrojila moju djecu,
sestrice? Zato sto ih imam dvoje.«
»Ne zelim da se osjecas kao uzasan roditelj«, kazem, bockajuci joj
trbuh, »ali prilicno sam sigurna da je unutra jos jedno.«
»Dobro, dvoje i pol djece.« Pogled joj pobjegne prema mojem, odajuci
oprez. »I kako si ti, zapravo? Nakon prekida, mislim.«
»Bili smo skupa samo cetiri mjeseca. Nije bilo ozbiljno.«
»Ozbiljno je priroda nacina na koji ti izlazis«, kaze ona. »Ako netko
dođe do trece vecere s tobom, znaci da je vec ispunio cetiri stotine i
pedeset pojedinacnih kriterija. Nije neobavezno izlazenje ako znas krvnu
grupu druge osobe.«
»Ne znam krvnu grupu ljudi s kojima izlazim«, kazem. »Od njih mi
treba samo cjeloviti izvjestaj o kreditnoj sposobnosti, psiholoska procjena
i krvna zakletva.«
Libby zabaci glavu, cerekajuci se. Kao i uvijek, to sto sam nasmijala
sestru posalje nalet serotonina ravno u moje srce. Ili mozak? Vjerojatno
mozak. Serotonin u srcu vjerojatno ne bi bio dobra stvar. Poanta je, od
Libbyna smijeha osjecam se kao da mi je svijet na dlanu, kao da imam
potpunu kontrolu nad Situacijom.
Mozda me to cini narcisoidnom, ili me mozda samo cini trideset-
dvogodisnjom zenom koja se sjeca cijelih tjedana kad nije mogla izmamiti
iz kreveta svoju tugujucu sestru.
»Hej«, kaze Libby, usporivsi kad je shvatila gdje smo, prema cemu smo
se podsvjesno primicale. »Gledaj!«
Da nam se preko ociju stavi povez i iz zraka nas se ispusti u grad,
vjerojatno bismo i tad zavrsile ovdje: ceznutljivo gledajuci u Freeman

19
 Knjige.Club Books

Books, knjizaru u West Villageu iznad koje smo nekada zivjele. Sicusan
stan gdje se mama vrtjela s nama po kuhinji, dok smo sve tri pjevale
pjesmu Baby Love grupe Supremes pretvarajuci se da su kuhinjska
pomagala mikrofoni. Mjesto gdje smo provele nebrojene noci sklupcane
na kaucu s cvjetnim uzorkom ruzicaste i krem boje gledajuci filmove s
Katharine Hepburn s cijelom gomilom nezdrave hrane rasirenom na
stolicu za kavu koji je pronasla na ulici, sa slomljenom nogom koju je
zamijenila hrpa knjiga u tvrdom uvezu.
U knjigama i filmovima, likovi poput mene uvijek zive u potkrovljima s
cementnim podovima i ispunjenim turobnim modernim umjetnickim
djelima i vazama visima od metra zbog nekog neobjasnjivog razloga
ispunjenih, sto ja znam, krzljavim crnim grancicama.
Ali u pravom zivotu, odabrala sam svoj trenutacni stan zato sto je
izgledao vrlo slicno nekadasnjem: stari drveni podovi i njezne zidne
tapete, radijator koji sumi u jednom kutku i ugrađene police za knjige do
vrha ispunjene rabljenim mekim uvezima. Stukatura pri stropu prebojena
je vec toliko puta da je izgubila svoje ostre rubove, a vrijeme je iskrivilo
visoke, uske prozore.
Ta mala knjizara i stan iznad nje najdraza su mi mjesta na svijetu.
Cak i ako su nam ovdje zivoti prelomljeni napola prije dvanaest
godina, volim ovo mjesto.
»O, moj Boze!« Libby me zgrabi za podlakticu, masuci prema izlosku u
izlogu knjizare: piramidi knjiga neviđene uspjesnice Dusty Fielding,
Jednom u životu, s prigodnom novom slikom na naslovnici iz filma
snimljenog prema knjizi.
Ona izvadi svoj telefon. »Moramo ovo slikati!«
Nitko ne voli Dustynu knjigu koliko je voli moja sestra. A to nesto
govori zato sto je, u sest mjeseci, vec prodana u milijun primjeraka. Ljudi
je zovu onom knjigom godine. Čovjek po imenu Uve i Malo života4 u
jednom.
Evo ti sad, Charlie Lastra, pomislim, kao sto to cinim svako toliko kad
se sjetim onog sudbonosnog rucka. Ili kad god prođem pored cvrsto
zatvorenih vrata njegova ureda (sto je jos slađe sada kad je presao u
izdavacku kucu koja je objavila Jednom, gdje je okruzen konstantnim
podsjetnicima na moj uspjeh).

4
Radi se o romanu A Little Life, autorice Hanye Yanagihare, op. prev.

20
 Knjige.Club Books

Dobro, cesto pomislim Evo ti sad, Charlie Lastra. Covjek nikada

stvarno ne zaboravi prvi put kad ga je kolega natjerao na krajnje
neprofesionalno ponasanje.»Pogledat cu film pet stotina puta«, Libby mi
govori. »Zaredom.«
»Stavi pelenu«, posavjetujem.
»Nece biti nuzno«, kaze ona. »Previse cu plakati. Nece uopce vise biti
mokrace u mojem tijelu.«
»Nisam imala pojma da imas tako... obuhvatno shvacanje znanosti«,
kazem.
»Posljednji put kad sam je citala toliko sam plakala da sam istegnula
misic u leđima.«
»Trebala bi razmisliti o tome da vise vjezbas.«
»Kako nepristojno.« Ona mahne prema svojem trudnickom trbuhu,
onda nas ponovno usmjeri prema kaficu sa sokovima. »Uglavnom, vratimo
se natrag na tvoj ljubavni zivot. Samo se moras vratiti u igru.«
»Libby«, kazem. »Razumijem da si ti upoznala ljubav svojega zivota
kad ti je bilo dvadeset godina i da nisi nikada stvarno izlazila. Ali zamisli
na trenutak, ako bi bila tako dobra, svijet u kojemu trideset posto tvojih
spojeva zavrsi otkricem da muskarac preko puta tebe ima fetis na stopala,
laktove ili casice koljena.«
Najveci je sok u mojem zivotu bio kad se moja hirovita, romanticna
sestra zaljubila u racunovođu devet godina starijeg od sebe koji jako voli
citati o vlakovima, ali Brendan je također najpouzdaniji muskarac kojega
sam upoznala, i vec sam davno prihvatila da su, unatoc svim izgledima, on
i moja sestra srodne duse.
»Trideset posto?!« uzvikne ona. »Na kakvim si ti to dovraga
aplikacijama za pronalazenje spojeva, Nora?«
»Na normalnima!« kazem ja.
U svrhu potpune otvorenosti, da, izravno unaprijed pitam za fetise.
Nije da trideset posto muskaraca objavi svoje nastranosti dvadeset minuta
nakon sto ih upoznas, ali u tome je moja poanta. Posljednji put kad je moja
sefica, Amy, otisla kuci s neprovjerenom zenom, ispalo je da ona ima sobu
koja je bila djela ispunjena lutkama. Keramickim lutkama, od poda do
stropa.
Koliko bi nezgodno bilo zaljubiti se u osobu samo kako bi saznao da
ima sobu punu lutaka? Odgovor je »vrlo«.

21
 Knjige.Club Books

»Mozemo li sjesti na sekundu?« upita Libby bez daha, i mi zaobiđemo

grupu njemackih turista kako bi sjele na rub prozorske klupice kafica.
»Jesi li dobro?« upitam. »Da ti nesto donesem? Vodu?«
Ona odmahne glavom i zatakne kosu iza uha. »Samo sam umorna.
Treba mi pauza.«
»Mozda da odemo u toplice na jedan dan«, predlozim. »Imam poklon-
bon...«
»Kao prvo,« kaze ona, »lazes, vidim to. A kao drugo...« Zubima lagano
zagrize svoju usnicu premazanu ruzicastim sjajilom. »Imala sam nesto
drugo na umu.«
»Dva dana u toplicama?« pokusam.
Ona se pazljivo nasmijesi. »Znas kako se uvijek zalis na to da se
izdavacka industrija vise-manje ugasi u kolovozu i kako nemas sto raditi?«
»Imam puno toga za raditi«, usprotivim se.
»Nista sto iziskuje to da budes u gradu«, dopuni ona. »Pa kako bi bilo
da odemo nekamo? Odemo na nekoliko tjedana i samo se opustimo? Dobro
bi mi dosao dan bez tuđih tjelesnih tekucina po sebi, a ti mozes zaboraviti
na to sto se dogodilo s Aaronom i mozemo samo... uzeti pauzu od toga da
budemo Umorna Supermama i Otmjena Poslovna Zena koje moramo biti
ostalih jedanaest mjeseci u godini. Mozda cak mozes malo prepisivati od
svojih bivsih i upustiti se u bumu romansu s mjesnim... lovcem na
jastoge?«
Zurim u nju, pokusavajuci zakljuciti koliko je ozbiljna.
»Ribicem? Ribicem za jastoge?« kaze ona. »Ribolovcem?«
»Ali mi nikada nikamo ne idemo«, istaknem.
»Točno«, kaze ona, ,a glas joj lagano zadrhti. Uhvati me za ruku, i ja
primijetim koliko su joj nokti izgrizeni. Pokusam progutati slinu, ali
osjecam se kao da mi je jednjak uhvacen u skripcu. Zato sto sam, upravo
sada, odjednom postala sigurna da se kod Libby radi o necem vecem od
uobicajenih problema s novcem, nedostatka sna i iznerviranosti mojim
radnim rasporedom.
Prije sest mjeseci, znala bih tocno sto se zbiva. Ne bih morala ni pitati.
Svratila bi do mojega stana, nenajavljeno, skljokala se dramaticno na moj
kauc i rekla: »Znaš što me muči u posljednje vrijeme, sestrice?« Ja bih
privukla njezinu glavu u svoje krilo i prolazila joj prstima kroz kosu dok
mi ispreda svoje brige uz casu trpkog bijelog vina. Stvari su sada drugacije.

22
 Knjige.Club Books

»Ovo je nasa prilika, Nora«, kaze tiho, s hitnoscu. »Hajdemo na

putovanje. Samo nas dvije. Posljednji smo put to ucinile kada smo otis le u
Kaliforniju.«
Zeludac mi propadne, onda se vrati na svoje mjesto. To putovanje —
kao i moja veza s Jakobom — dio su mojega zivota kojega se radije ne
prisjecam.
Uglavnom je sve sto radim, zapravo, usmjereno na osiguravanje od
toga da se Libby i ja nikada ponovno ne nađemo u mraku u kakvom smo
bile nakon sto je mama umrla. Ali neporeciva je istina da je nisam vidjela
da ovako izgleda, kao da je na rubu, od tada.
Tesko progutam. »Mozes li ici bas sada?«
»Brendanovi ce roditelji pomoci s curama.« Stisne mi ruke, a siroke joj
plave oci prakticki gore od nade. »Kad se beba konacno rodi, neko cu
vrijeme biti prazna ljustura od osobe, ali prije nego sto se to dogodi,
stvarno, stvarno zelim provesti vrijeme s tobom, kao nekad. I također,
otprilike sam tri besane noci daleko od toga da izvedem nesto poput Kamo
si otišla, Bernadette? ako ne vec nesto poput Nestale. Treba mi ovo.«
Stegne me u prsima. Slika srca u premalenom metalnom kavezu
bljesne mi u umu. Nikada joj nisam mogla reci ne. Ni kad joj. je bilo pet
godina i kad je zeljela posljednji zalogaj kolaca od sira ni kad joj je bilo
petnaest i kad je zeljela posuditi moje najdraze traperice (cija se straznja
strana nikada nije oporavila od njezinih nadmocnih oblina), ili kad joj je
bilo sesnaest i kad mi je rekla kroz suze, Samo ne želim biti ovdje, i ja sam
je pokupila i otisla s njom u Los Angeles:
Nikada me ustvari nije molila ni za jednu od tih stvari, ali sada me
moli, spojenih dlanova i isturene donje usnice, i od toga me hvata panika i
ponestaje mi daha, jos vise od pomisli da nemam nadzora nego od pomisli
da odem iz grada. »Molim te.«
Od brige izgleda neznatno, izblijedjelo, kao da bi mi, da joj pokusam
odmaknuti kosu s lica, prsti mogli proci ravno kroz nju. Nisam znala da je
moguce da ti neka osoba toliko nedostaje dok sjedi pokraj tebe, toliko jako
da te sve u tebi boli.
Točno je tu, kazem sama sebi, i dobro je. O čemu se god radilo, ti ćeš to
popraviti.
Progutam svaku izliku, prituzbu i argument koji kipe u meni.
»Hajdemo na putovanje.«
Libbyne se usne razdvoje u osmijeh. Pomakne se na prozorskoj

23
 Knjige.Club Books

klupcici da bi vrpoljeci se nesto izvukla iz straznjeg dzepa. »U redu, dobro.

Zato sto sam vec kupila karte i nisam sigurna da ih se moze vratiti.«
Pljesne mi otisnute karte za avion u krilo, i stvari su bile takve kao da .se
trenutak otprije nikada nije dogodio. Kao da sam u nula tocka pet sekundi
dobila natrag svoju bezbriznu malu sestru, i dala bih bilo koji broj organa
da nas obje zacementiram u ovom trenutku, da zauvijek zivim ovdje gdje
ona tako jarko sjaji. Prsa mi se opuste. Dah mi dolazi lako.
»Zar neces niti pogledati kamo idemo?« upita Libby kao da se
zabavlja.
Otrgnem pogled od nje i procitam sto pise na karti. »Asheville,
Sjeverna Karolina?«
Ona odmahne glavom. »To je zracna luka najbliza Sunshine Fallsu. Ovo
ce biti putovanje na kakvo se ide samo... jednom u životu.«
Ja zastenjem, a ona me zagrli objema rukama, smijuci se. »Toliko cemo
se zabaviti, sestrice! A ti ces se zaljubiti u drvosjecu.«
»Ako me jedna stvar uzbuđuje,« kazem ja, »to je deforestacija.«
»U etickog, odrzivog, organskog drvosjecu koji ne jede gluten«, dopuni
Libby.

24
 Knjige.Club Books

U zrakoplovu, Libby inzistira na tome da narucimo Bloody Mary.

Ustvari, pokusa na mene izvrsiti pritisak da narucimo kratka pica, ali
na kraju se pomiri s Bloody Mary (i obicnim sokom od rajcice za sebe).
Sama nisam veliki ljubitelj pica, i nikada nisam bila za pijenje alkohola
ujutro. Ali ovo mi je prvi odmor u deset godina i osjecam se toliko
tjeskobno da strusim svoje pice u prvih dvadeset minuta nasega leta.
Ne volim putovati, ne volim uzimati slobodne dane, i ne volim
ostavljati klijente u skripcu. Ili, u ovom slucaju, jednog prilicno
neophodnog klijenta: provela sam cetrdeset osam sati prije leta
pokusavajuci istovremeno umiriti Dusty i podia joj raspolozenje.
Vec smo odgodili rok za njezinu novu knjigu za sest mjeseci, i ako ne
bude mogla poceti dostavljati stranice, svojem uredniku ovoga tjedna, to
ce poremetiti cijeli raspored objavljivanja.
Toliko je praznovjerna sto se tice postupka pisanja prve verzije da cak
niti ne znamo na cemu radi, ali svejedno ispalim jos jedan ohrabrujuci
možeš-ti-to e-mail sa svojeg telefona.
Libby mi uputi znakovit pogled, izvijenih obrva. Ostavim telefon i
podignem ruke u zrak, nadajuci se da time porucujem: Prisutna sam.
»Pa«, kaze ona, umirena, i povuce svoju smijesno veliku torbicu kao iz
crtica na sklopivi stolic, »pretpostavljam da je sada dovoljno dobar
trenutak da prođemo kroz plan.« Izvuce van pravi fascikl, pune
standardne velicine, i otvori ga.
»O, moj Boze, sto je ovo?« kazem. »Planiras li pljacku banke?«
»Krađu, sestrice. Pljačka zvuci tako deplasirano, a mi cemo cijelo
vrijeme nositi trodijelna odijela«, kaze ona, ne zbunivsi se ni na trenutak
dok izvlaci dva identicna spojena lista papira s otisnutim naslovom POPIS
ZA GODIŠNJI OD ŽIVOTNOG ZNAČENJA.

25
 Knjige.Club Books

»Tko si ti i gdje si zakopala moju sestru?« upitam.

»Znam koliko volis imati popis zadataka«, kaze ona vedro. »Pa sam si
dala slobodu da nam slozim jedan za nasu savrsenu avanturu u malom
gradu.«
Posegnem za jednim listom. »Nadam se da je broj jedan ples navrh
lokala Coyote Ugly. Iako ne znam bi li ti ijedan voditelj lokala koji ista
vrijedi to dozvolio u tvojem stanju.«
Ona odglumi da je uvrijeđena. »Zar se toliko vidi?«
»Neeee«, zatepam joj. »Uopce.«
»Tako si losa u laganju. Izgleda kao da ti misicima lica upravlja pola
tuceta lutkara-amatera. Uglavnom, natrag na popis stvari koje moramo
obaviti prije smrti.«
»Prije smrti? Koja od nas umire?«
Podigne pogled, a oci joj se zakrijese. Rekla bih da je to svjetlucanje
nestasluka, ali njezine se oci vise-manje uvijek krijese. »Rođenje je vrsta
smrti«, kaze ona, trljajuci svoj trbuscic. »Smrt sebe. Smrt sna. Smrt tvoje
sposobnosti da se nasmijes, a da se pritom nimalo ne popiskis. Radi se o
tome kako cemo obje biti preobražene carolijom maloga grada i postati
opustenije verzije sebe.«
Ponovno promotrim popis. Prije nego sto je Libby prvi put
zatrudnjela, nakratko je radila za najtrazenije organizatore događanja
(između mnogo, mnogo, mnogo ostalih stvari), pa je usprkos svojoj
prirodnoj sklonosti spontanosti (citaj: kaosu), na određeni nacin
napredovala u organiziranju, cak i prije nego sto je postala majka. Ali ova
razina planiranja jako podsjeca na... mene, i zacuđujuce sam dirnuta time
koliko je truda ulozila u to.
Također sam sokirana time sto je prva stvar na popisu Obući košulju
od flanela. »Ne posjedujem kosulju od flanela«, kazem.
Libby slegne ramenima. »Ni ja. Morat cemo kupiti neke rabljene —
mozda mozemo naci i neke kaubojske cizme.«
Kad smo bile u tinejdzerskoj dobi, provodile smo sate prekapajuci po
smecu kako bismo nasle rijetke dobre komade u nasoj najdrazoj
dobrotvornoj trgovini odjecom. Meni su bili najdrazi elegantni dizajnerski
komadi, a ona bi krenula ravno prema bilo cemu sarenom, s obrubom ili
ukrasnim kamencicima.
Ponovno osjetim ono stezanje srca, kao da mi nedostaje, kao da su svi

26
 Knjige.Club Books

nasi najbolji trenutci za nama. To je, podsjetim se, razlog zasto ovo radim.
Do vremena kad se ponovno vratimo u grad, sve male pukotine koje su se
namnozile između nas ponovno ce biti zatvorene.
»Flanel«, kazem. »Primljeno na znanje.« Druga je stvar na popisu
Ispea nešto. Nastavljajuci time trend prema kojemu smo krajnje
suprotnosti, moja sestra obožava kuhati, ali, buduci da je obicno sputana
okusnim pupoljcima cetverogodisnjakinje i trogodisnjakinje, uvijek cuva
svoje pustolovnije recepte za nase veceri kad ostajemo kod moje ili njezine
kuce. Pogledom preletim prema donjem dijelu popisa.

3. Potpuna promjena izgleda (raspustiti kosu/odrezati šiške?)

4. Izgraditi nešto (doslovce, ne figurativno)

Prve cetiri stvari gotovo su izravno povezane s Libbynim Grobljem

Napustenih Potencijalnih Karijera. Prije svojeg posla u organizaciji
događanja, nakratko je vodila internetsku trgovinu koja je drzala
zanimljive stvari nađene u trgovinama rabljene robe; prije toga zeljela je
biti slasticarka; a prije toga, frizerka; a na jedno vrlo kratko ljeto, odlucila
je da zeli biti stolarka zato sto »nema dovoljno zena u tom poslu.« Tada joj
je bilo osam godina.
Tako da sve dosad ima smisla — barem onoliko koliko djela ova stvar
ima smisla (sto ce reci, samo u Libbynoj glavi) — ali onda mi pogled padne
na broj pet. »Ovaaaaj, sto je ovo?«
»Otici na barem dva spoja s lokalcima«, procita ona, vidno uzbuđena.
»Taj nije za mene.« Podigne vlastitu kopiju popisa, na kojoj je broj pet
prekrizen.
»Pa, to mi se ne cini postenim«, kazem.
»Sjetit ces se da sam udana«, kaze ona, »i pet trilijuna tjedana
trudna.«
»A ja sam karijeristica s tjednom uslugom ciscenja kuce, gostinskom
spavacom sobom koju sam pretvorila u ormar za cipele, i kreditnom
karticom iz Sephore. Ne mislim da je moj idealni muskarac lovac na
jastoge.«
Libby se razvedri i nagne prema naprijed u svojem sjedalu. »Upravo
tako!« kaze ona. »Gledaj, Nora, znas da volim tvoj briljantan um
organiziran poput knjiznicnog kataloga, ali ti izlazis na spojeve kao da

27
 Knjige.Club Books

kupujes automobil.«
»Hvala«, kazem.
»I uvijek zavrsi lose.«
»O, hvala Bogu.« Stavim ruku na prsa. »Nadala sam se da se ova tema
nece rano pojaviti u razgovoru.«
Pokusa se okrenuti u sjedalu prema meni i zgrabiti mi ruke na
rukohvatu. »Samo kazem, uporno izlazis s tipovima koji su bas poput tebe,
sa svim istim prioritetima.«
»Stvarno mozes skratiti tu recenicu ako jednostavno kazes, s
muškarcima s kojima si kompatibilna.«
»Nekada se suprotnosti privlace«, kaze ona. »Sjeti se svih svojih
bivsih. Sjeti se Jakoba i njegove zene kaubojke!«
Nesto me hladno probode na njegov spomen; Libby to ne primijeti.
»Cijela je poanta ovoga putovanja da izađemo iz svoje sigurne zone«,
inzistira ona. »Da dobijemo priliku da... da budemo netko drugaciji!
Uostalom, tko zna? Mozda ako malo prosiris krug, pronađes vlastitu
ljubavnu pricu od životnog značenja umjesto jos jednog decka koji je
hodajuci popis karakteristika.«
»Sviđaju mi se popisi karakteristika kod izlazenja, samo da znas«,
kazem. »Popisi cine stvari jednostavnima. Mislim, sjeti se mame, Lib.« Ona
se stalno iznova zaljubljivala, i nikada u muskarce koji su za nju imali
ikakva smisla. Uvijek bi se to zavrsilo katastrofalno lose, i ona bi obicno
bila toliko slomljena da bi propustila posao ili audiciju, ili bi toliko lose
obavila obje stvari da bi je otpustili ili izrezali.
»Ti uopce nisi poput mame.« Ona to kaze olako, ali jos uvijek boli.
Potpuno sam svjesna koliko malo slicim mami. Osjecala sam te nedostatke
svake sekunde svakoga dana kad smo je izgubile, dok sam se trudila da
nas odrzim na povrsini.
I znam da to nije ono sto Libby govori, ali svejedno se ne cini previse
razlicitim od svakog prekida kojega se sjecam: dug, dosadan monolog koji
zavrsava necime u smislu izjave KOLIKO JA ZNAM, TI UOPĆE NEMAŠ
OSJEĆAJE.
»Mislim, koliko cesto se mozes jednostavno pustiti i ne brinuti o tome
kako se to uklapa u tvoj savrseni mali plan?« nastavi Libby. »Zasluzujes se
malo zabaviti bez puno pritiska, a iskreno, i ja zasluzujem malo posredno
zivjeti kroz tebe. Stoga, spojevi.«

28
 Knjige.Club Books

»Znaci li to da smijem izvaditi slusalicu za saptanje iz uha nakon

vecere ili...«
Libby digne ruke u zrak. »Znas sto, u redu, zaboravi broj pet! Iako bi to
bilo dobro za tebe. Iako sam prakticki osmislila cijelo ovo putovanje kako
bi ti mogla dozivjeti iskustvo ljubavnog romana smjestenog u mali grad,
pretpostavljam...«
»Dobro, dobro!« uzviknem. »Ici cu na spojeve s drvosjecama, ali bolje
im je da izgledaju kao Robert Redford.«
Ona zaskvici uzbuđeno. »Kad je bio mlađi ili stariji?«
Samo zurim u nju.
»U redu«, kaze ona. »Primljeno na znanje. Pa, da nastavimo. Broj sest:
Okupati se gola u prirodnom vodotoku.«
»Sto ako ima bakterija koje bi lose utjecale na dijete ili tako nesto?«
»Kvragu«, progunđa ona, mrsteci se. »Stvarno nisam o ovome
dovoljno dobro promislila.«
»Gluposti«, kazem. »Popis je odlican.«
»Mozes se ici okupati gola bez mene«, kaze ona, ometena.
»Tridesetdvogodisnja zena, sama, gola na mjesnom kupalistu. Zvuci
kao dobar nacin da me uhite.«
»Sedam«, procita ona. »Spavati pod zvijezdama. Osam: Prisustvovati
događanju u gradu — primjerice, mjesnom vjenčanju ili nekoj vrsti
festivala.«
Pronađem flomaster u svojoj torbi i dodam pogrebu, obrezivanju, ili
večeri za dame u mjesnoj dvorani za koturaljkanje.
»Pokusavas upoznati zgodnog doktora s hitne, ha?« kaze Libby i ja
prekrizim dio o dvorani za koturaljkanje. Onda primijetim broj devet.
Jahati na konju.
»Opet.« Mahnem neodređeno prema Libbynu trbuhu. Precrtam jahati
na konju i napisem podragati konja, a ona se slozi uz rezignirani uzdah.

10. Zapaliti vatru (kontroliranu)

11 . Ići na planinarenje???? (Je li vrijedno toga???)

Kad joj je bilo sesnaest godina, Libby je objavila da će slijediti svog

tadasnjeg decka i preko ljeta raditi u Yellowstoneu, na sto smo i mama i ja

29
 Knjige.Club Books

zatulile od smijeha.
Ako postoji jedna stvar koja je zajednicka svim zenama iz obitelji
Stephens — osim ljubavi prema citanju, serumima s vitaminom C i lijepoj
odjeci — to je izbjegavanje aktivnosti u divnoj prirodi. Najblize sto smo
ikada dosle do planinarenja bila je brza setnja setnicom Ramble u Central
Parku i cak je i u tim prilikama obicno bilo papirnatih posuda ispunjenih
vaflima iz pokretnog restorana i sladoleda. Nije nam bas bilo pretesko.
Nije potrebno naglasiti da je Libby ostavila tog tipa dva tjedna prije
nego sto je trebala otici.
Prstom zabibnjam po posljednjoj stvari na popisu: Spasiti mjesno
poduzeće. »Shvacas da cemo biti tamo samo mjesec dana?« Tri tjedna
samo za nas dvije, a onda ce nam se pridruziti Brendan i cure. Dobili smo
veliki popust za tako dugacak boravak, ali kako cu izdrzati dulje od jednog
tjedna nemam pojma.
Posljednji sam put na putovanju provela samo dva dana. Pogreska je
cak i dopustiti mislima da mi odlutaju u smjeru onog putovanja s Jakobom.
Prisilim se ponovno usredotociti na sadasnjost. Ovo nece biti tako. Necu to
dopustiti. Mogu ja ovo, za Libby.
»Uvijek postoji neko mjesno poduzece u ljubicima o malom gradu«,
govori ona. »Doslovce nemamo izbora. Nadam se farmi koza koja je zapala
u teska vremena.«
»Ooo«, kazem. »Mozda mozemo uvjeriti zajednicu za ritualno
prinosenje zrtvi da se udruze s nama kako bismo spasili koze. Zasad,
mislim. S vremenom ce morati umrijeti na oltaru.«
»Pa naravno.« Libby potegne gutljaj svojega soka od rajcice. »Takav je
to posao, draga moja.«

Nas vozac taksija izgleda poput Djeda Mraza, sve do u crvenu majicu
kratkih rukava i tregera koji drze njegove izblijedjele traperice. Ali vozi
poput taksista s cigarom iz Božićnih duhova Billa Murrayja.
Tiho skvicanje pobjegne Libby svaki put kad prebrzo skrene za ugao, i
u jednom trenutku, uhvatim je kako saptom svojem trbuhu obecava
sigurnost.
»Sunshine Falls, ha?« upita vozac. Mora vikati, zato sto je donio
jednostranu odluku da spusti sva cetiri stakla na prozorima. Kosa me tako

30
 Knjige.Club Books

zestoko udara preko lica da jedva mogu vidjeti njegove vodenaste oci u
retrovizoru kad podignem pogled sa svojeg telefona.
U vremenu koje smo provele u iskrcavanju i skupljanju prtljage —
puni sat, usprkos cinjenici da je nas let bio jedini dolazni let u tu sitnu
zracnu luku — broj se poruka u mojem ulaznom sanducicu udvostrucio.
Izgleda kao da sam se upravo vratila nakon sto sam osam tjedana provela
nasukana na pustom otoku.
Nista ne moze uciniti krug vec neuroticnih pisaca onoliko neuroticnim
koliko to moze godisnja sezona slabog posla u izdavackoj industriji. Cini se
da svaki zakasnjeli odgovor koji dobiju potakne lavinu pitanja poput MRZI
U ME MOJ UREDNIK????? MRZIŠ LI ME TI?? MRZE U ME SVI???
»Aha!« viknem potvrdno vozacu. Libby sada drzi glavu između
koljena.
»Sigurno imate rođake u gradu«, on zagalami, nadvikujuci se s
vjetrom.
Mozda je to Njujorcanka u meni, ili mozda zena u meni, ali ne mislim
mu priopciti kako ne poznajemo nikoga u gradu, pa samo kazem: »Po
cemu to zakljucujete?«
»Zasto biste inace dosle ovamo?« On se nasmije, sibajuci za ugao.
Kad se nekoliko minuta kasnije zaustavimo, mogu se samo suzdrzati
od toga da ne zapljescem poput nekoga ciji je zrakoplov upravo uspjesno
izveo prisilno slijetanje.
Libby osamuceno sjedne uspravnije, zaglađujuci svoju sjajnu
(cudesno nerazbarusenu) kosu.
»Gdje... gdje smo?« upitam, osvrcuci se oko sebe.
Naokolo nema nicega osim cupave, od sunca posvijetljene trave na
svakoj strani uske zemljane ceste. Ravno naprijed, cesta naglo zavrsava, a
obronak se doline uzdize prema gore, prosaran busenima zutog i
ljubicastog poljskog cvijeca. Slijepa ulica.
Sto povlaci pitanje: hocemo li sada biti ubijene?
Vozac sagne glavu da proviri gore prema vrhu obronka. »Goodein
ljetnikovac ljiljana, tocno s druge strane tog brda.«
Libby i ja također sagnemo glave, pokusavajuci dobiti bolji pogled. Na
pola puta uz brdo, niotkuda se pojavljuje stubiste. Mozda je stubište
previse velikodusna rijec: Drvene letvice urezuju put u travnatu padinu,
kao niz malih potpornih zidova.

31
 Knjige.Club Books

Libby napravi grimasu. »U oglasu jest pisalo da kuca nije pristupacna

osobama s invaliditetom.«
»Je li pisalo i da ce nam do nje trebati zicara?«
Djed Mraz vec je izasao iz automobila da izvuce nase torbe iz
prtljaznika. Iskobeljam se za njim na zarko sunce, a od vrucine se moja
potpuno crna odora za putovanje odmah ucini zagusujuce debelom. Gdje
zemljana cesta zavrsava stoji crni postanski sanducic, a na njemu je
naslikan bijeli viticasti natpis Goodein ljetnikovac ljiljana.
»Nema drugog nacina da se dođe gore?« upitam. »Ceste koja bi vodila
cijelim putom do gore? Moja sestra je...«
Kunem se da Libby uvlaci trbuh, trudeci se izgledati koliko god
netrudno bilo moguce. »Dobro sam«, inzistira ona.
Na trenutak razmatram to da pokazem na svoje cipele od antilopa s
desetcentimetarskom potpeticom, ali ne zelim svemiru priustiti
zadovoljstvo podlijeganja kliseju.
»Bojim se da vas ne mogu prebacit' nist' blize«, odgovori on dok sjeda
natrag u auto. »Sally zivi na kilometar ili dva s druge strane. To je drugi
najblizi put, ali svejedno je dosta daleko.« Ispruzi svoju posjetnicu kroz
prozor. »Ako vam opet zatreba prijevoz, nazovite ovaj broj.«
Libby prihvati komadic papira i preko njezina ramena procitam:
Hardy Weatherbee, usluge taksiranja i neslužbene ture lokacijama iz
Jednom u zivotu. Grohot njezina smijeha izgubi se u larmi koju podize
automobil Hardyja Weatherbeeja dok se u leru vraca niz cestu poput
sismisa iz pakla.
»Pa.« Cvilne, pogurivsi ramena. »Mozda da skines cipele?«
Sa svom nasom prtljagom, trebat cemo se vracati, posebno zato sto
nema sanse da ce Libby nositi ista teze od mojih cipela.
Uspon je strm, vrucina zagusljiva, ali kad pređemo preko vrha brda i
ugledamo ga, prizor je savrsen: zavojiti put kroz bujan, zarastao vrt vodi
do male bijele kucice, a njezin je visoki krov drazesne crveno-smeđe boje
zemlje. Prozori su na njoj prastari, od jednog stakla, bez zaluzina, i jedini
je ukras koji se moze vidjeti na zidu blijedi zeleni luk vitica oslikanih iznad
prozora na prvom katu. Sa straznje strane kuce, gusto je zbijeno cvornato
drvece, suma se proteze dokle pogled seze, a slijeva, na tratini, sjenica
prekrivena divljom lozom stoji u manjem sumarku. Svjetlucava vjetrena
zvona od krhotina stakla i pomalo slatke hranilice za ptice njisu se na
granama, a put se probija pokraj niza procvjetala grmlja, zavijajuci do

32
 Knjige.Club Books

mostica i onda nestajuci u sumi s druge strane.

Izgleda kao prizor iz slikovnice.
Ne, izgleda kao prizor iz knjige Jednom u životu. Sarmantno.
Staromodno. Savrseno.
»O, Boze.« Libby isturi bradu u smjeru sljedecih nekoliko stuba.
»Moram, li nastaviti hodati?«
Odmahnem glavom, jos uvijek hvatajuci dah. »Mogla bih ti zavezati
plahtu oko gleznja i odvuci te do gore.«
»Sto dobijem ako uspijem stici do vrha?«
»Mozes mi pripremiti veceru«, kazem.
Ona se nasmije i provuce svoju ruku kroz moju, i mi se krenemo
uspinjati posljednjim stepenicama, udisuci blago slatki miris tople trave.
Srce mi poskoci. Stvari se vec cine boljima nego sto su izgledale
mjesecima. Cine se vise poput nas, prije nego sto su se stvari zahuktale s
mojom karijerom i Libbynom obitelji i prije nego sto smo upale u svoje
posebne ritmove.
U svojoj torbici, cujem kako mi se, telefon oglasava zvukom dolaska e-
maila i odagnam poriv da pogledam sto je doslo.
»Vidi tebe«, stane me zadirkivati Libby, »prigibas se kako bi
pomirisala prave ruze.«
»Vise nisam Nora iz Velikoga Grada«, kazem, »odsada sam opustena
Nora koja se prepusta trenutku...«
Telefon mi se ponovno oglasi, i ja bacim pogled prema svojoj torbici,
jos uvijek drzeci korak. Oglasi se jos dvaput u brzom slijedu, i onda i treci
put.
Ne mogu to podnijeti. Stanem, ispustim nase torbe i pocnem
prekopavati po torbici.
Libby mi uputi pogled bezglasnog neodobravanja.
»Sutra«, obecam joj, »od sutra postajem ta druga Nora.«

Koliko god razlicite bile, iste sekunde kad se pocnemo raspakiravati, ne

moze biti vise ocito da smo izlivene iz istog kalupa: knjige, proizvodi za
njegu koze i vrlo fino donje rublje. Savrsena Trojka Luksuza Zena iz
Obitelji Stephens, kakvu smo naslijedile od mame.

33
 Knjige.Club Books

»Neke se stvari nikada ne mijenjaju«, uzdahne Libby, i to je sjetno

sretan zvuk koji se prelije preko mene poput sunceve svjetlosti.
Mamina je teorija bila da ce zena na mladolikoj kozi vise zaraditi (sto
je istinito i u glumi i u konobarenju), lijepo donje rublje dat c e joj vise
samopouzdanja (sto se dosad pokazalo istinitim), a dobre ce je knjige
uciniti sretnom (univerzalna istina), i obje smo se ocito spakirale s tom
teorijom na umu.
U roku od dvadeset minuta, smjestila sam se, umila se, obukla cistu
odjecu i upalila laptop. U međuvremenu, Libby je sklonila pola svojih
stvari, onda se onesvijestila na ogromnom bracnom krevetu koji cemo
dijeliti. Na poplunu pokraj nje smjestio se njezin magarecim usima krcat
primjerak romana Jednom u životu, okrenut licem prema dolje.
Do sada sam vec ocajnicki gladna, i treba mi sest minuta pretrazivanja
interneta (Wi-Fi je tako spor da se moram posluziti svojim telefonom kao
pristupnom tockom) kako bih utvrdila da je jedino mjesto koje dostavlja
hranu ovamo jedna mjesna picerija.
Kuhanje nije opcija. Kod kuce, jedem pedeset posto svojih obroka u
restoranu, a ostalih cetrdeset posto kombinacija su hrane za van i dostave.
Mama je znala govoriti da je New York odlicno mjesto za nemati
novaca. Ima toliko besplatne umjetnosti i ljepote, toliko nevjerojatne,
jeftine hrane. Ali imati novca u New Yorku, sjecam se da je rekla jedne zime
dok smo razgledavale izloge na Upper East Sideu, dok smo Libby i ja
visjele na njezinim rukama u rukavicama, no, to bi bilo čarobno.
Nikada to nije govorila s gorcinom, vec kao da se pita, kao da kaze:
Ako je već sada ovako dobro, kako tek mora biti kad se ne moraš brinuti
zbog računa za struju?
Nije se radilo o tome da se glumom bavila radi novaca (bila je
optimisticna, ali nije se zavaravala). Vecina je njezina novca dolazila od
napojnica za posluzivanje u restoranu, gdje bi smjestila mene i Libby s
knjigama ili bojicama cijelo vrijeme trajanja svoje smjene, ili od
povremenih poslova cuvanja djece koji bi bili dovoljno opusteni da nas
moze uzeti sa sobom prije nego sto sam ja napunila otprilike jedanaest
godina i ona imala dovoljno pouzdanja u mene da me ostavi samu kod
kuce ili u Freeman Booksu s Libby, pod prismotrom gospođe Freeman.
Cak i bez novca, nas smo tri bile toliko sretne u tim danima, lunjajuci
gradom s falafelom s ulicnog standa ili kriskama pizze koje su kostale po
dolar i bile velike koliko i nase glave, mastajuci o sjajnim buducnostima.

34
 Knjige.Club Books

Zahvaljujuci uspjehu romana Jednom u životu, moj je zivot poceo

nalikovati toj zamisljanoj buducnosti.
Ali ovdje, ne mozemo naruciti ni porciju pad thaija da nam je donesu
na vrata. Morat cemo hodati dva kilometra do grada.
Kad pokusam probuditi Libby pretresavsi je za rame, doslovce me
prokune u snu.
»Gladna sam, Lib.« Lako je udarim po ramenu i ona se okrene na
stranu, zakopavsi lice u jastuk.
»Donesi mi nesto kad se budes vracala«, progunđa.
»Zar ne zelis vidjeti svoj najdraži mali zaselak?« kazem, pokusavajuci
da to zazvuci primamljivo. »Zar ne zelis vidjeti ljekarnu gdje se Stari
Whittaker skoro predozirao?«
Ona mi pokaze srednji prst, a da pritom nije ni podignula glavu.
»Dobro«, kazem. »Donijet cu ti nesto na povratku.«
Kose nemamo skupljene u konjski repic, u tenisicama, krenem natrag
niz osuncani obronak prema zemljanoj cesti obrubljenoj zakrzljalim
drvecem.
Kad uska staza konacno skrene na pravu ulicu, skrenem lijevo,
slijedeci zavojitu cestu prema dolje.
Kao i ljetnikovac, gradic se cijeli pojavljuje na vidiku.
U jednom trenutku, na raspucanoj sam cesti uz rub planine, a u
drugom se Sunshine Falls pruza preda mnom poput scene iz nekog starog
vesterna, s brezuljcima prekrivenim drvecem u pozadini i beskonacnom
kupolom plavog neba u visini.
Malo je sivlja i otrcanija nego sto je izgledala na slikama, ali barem
uocim kamenu crkvu iz Jednom, kao i ceradu sa zelenim i bijelim prugama
iznad ulaza trgovine mjesovitom robom i limunski zute suncobrane ispred
staromodnog kafica s aparatima za sokove.
Vani je nekolicina ljudi u setnji sa psima. Starac sjedi na zelenoj
metalnoj klupi i cita novine. Zena zalijeva kutije s cvijecem ispred
zeljeznarije, kroz cije prozore vidim tocno nula musterija.
Ravno naprijed, uocim staru kamenu zgradu na uglu, koja savrseno
odgovara opisu stare knjiznice gospođe Wilder u Jednom, mojem
najdrazem mjestu zbivanja u knjizi zato sto me podsjeca na kisna subotnja
jutra kad bi mama smjestila mene i Libby ispred police za vise razrede
osnovne skole kod Freemana prije nego sto ce odjuriti na audiciju na

35
 Knjige.Club Books

drugoj strani grada.

Kad se vratila, odvela bi nas na sladoled ili glazirane pekan orahe u
Washington Square Parku. Setale bismo gore-dolje puteljcima, citajuci
ploce na klupama, izmisljajuci price o tome tko ih je mozda donirao.
Možete li se zamisliti kako živite igdje drugdje? — mama je znala
govoriti.
Nisam mogla.
Jednom, na fakultetu, jedna se skupina mojih prijatelja koji su se
preselili jednoglasno slozila da »nikada ne bi mogli odgajati djecu u
gradu« — to me sokiralo. Ne radi se samo o tome da sam ja voljela
odrastati u gradu — radi se o tome da, svaki put kad vidim djecu kako
pospano vuku noge kod muzeja Metropolitan, ili kako na vlaku spustaju na
pod svoje prijenosne zvucnike kako bi plesali breakdance za sitnis, ili kako
zapanjeno stoje pred prvoklasnim violinistom koji svira ispred Rockefeller
Centera, pomislim: Kako je sjajno biti dio ovoga, moći dijeliti ovo mjesto sa
svim ovim ljudima.
Također volim voditi Beu i Talu u istrazivanje grada, gledati sto
ocarava djevojcicu od cetiri i pol i drugu koja je tek napunila tri godine, a
pokraj kojih atrakcija samo prođu, prihvacajuci ih kao da su dijelom
svakodnevnice.
Mama je dosla u New York nadajuci se da ce on biti poput scene za
film Nore Ephron (moje imenjakinje), ali stvarni je New York toliko bolji.
Zato sto tu ima ljudi svake vrste, postoje ovdje zajedno, dijele prostor i
zivot.
Ipak, moja ljubav prema New Yorku ne prijeci me u tome da budem
ocarana Sunshine Fallsom.
Ustvari, podrhtavam od uzbuđenja dok prilazim knjiznici. Kad
provirim unutra kroz tamne prozore, podrhtavanje prestane. Bijela
kamena fasada zgrade bas je onakva kakvom ju je Dusty opisala, ali unutra
nema nicega osim televizora s treperecim ekranima i neonskih pivskih
natpisa.
Nije da sam ocekivala da ce obudovjela gospođa Wilder biti stvarna
osoba, ali Dusty je knjiznicu tako zivopisno docarala da sam bila sigurna
kako se radi o stvarnom mjestu.
Uzbuđenje mi splasne, a kad se sjetim Libby, nestane u potpunosti.
Ovo nije ono sto ona ocekuje, i ja vec pokusavam smisliti kako cu se nositi
s njezinim ocekivanjima, ili kako cu joj barem ponuditi zabavnu utjesnu

36
 Knjige.Club Books

nagradu.
Prođem pokraj nekoliko praznih izloga prije nego sto dođem do
cerade pred trgovinom mjesovite robe. Jedan pogled u izlog dovoljan mi je
da shvatim kako unutra nema polica svjezeg kruha ili bacvica ispunjenih
staromodnim slatkisima.
Staklene su plohe prljave i prasnjave, a s njihove druge strane vidim
stvari koje se jedino mogu opisati kao nasumično sranje. Police i police
smeca. Stara racunala, usisavaci, ventilator, lutke s otrcanom kosom. To je
zalagaonica. I to ne dobro odrzavana.
Prije nego sto mi se pogled moze sresti s pogledom covjeka s
naocalama pognutim nad pultom, nastavim hodati sve dok ne stignem do
trijema sa zutim suncobranima na drugom kraju ulice.
Ovdje barem ima znakova zivota, ljudi mile unutra i van, jedan par
razgovara iznad salica s kavom za jednim od stolova. To obecava. Malo.
Pogledam na obje strane ceste (nema nijednog automobila) prije nego sto
pretrcim ulicu. Zlatno ugraviran natpis iznad vrata glasi KAPLJOTRES5, a
unutra ima ljudi za pultom.
Zaklonim rukama oci, pokusavajuci vidjeti unutra kroz odbljesak
sunca na vratima, taman kad ih muskarac s druge strane krene otvarati.

5
U izvorniku je naziv Mug + Shot. Mug je velika šalica za kavu, a također može značiti
napasti i opljačkati nekoga, shot može značiti pucanj ili žestica, a mugshot je fotografija
osobe koja se snima u policijskoj postaji nakon uhičenja, op. prev.

37
 Knjige.Club Books

N jegove se zelene oci rasire. »Oprosti!« uzvikne dok ja brzo zaobilazim

vrata.
Ne budem cesto toliko zapanjena da ostanem bez rijeci.
Sada, međutim, zurim, tiha i napeta, u najdivnijeg muskarca kojega
sam ikada vidjela.
Zlatno-plava kosa, cetvrtasta celjust, i brada koja uspijeva izgledati
neuglađeno privlacno, a da ne izgleda neuredno. Kao od stijene odvaljen
— izraz mi padne na pamet, rezultat cijelog zivota prelistavanja maminih
starih mekih uveza ljubavnih romana izdavacke kuce Harlequin — njegova
kosulja (od flanela) pripijena je uz njega, rukavi su mu zasukani kako bi
otkrili njegove preplanule podlaktice.
Plaho se smijeseci, on se pomakne u stranu, pridrzavajuci mi vrata da
uđem.
Trebala bih reci. nesto.
Bilo sto.
O, ne, ja sam kriva! Našla sam se na putu.
Cak bih bila zadovoljna s Pozdrav, dobri čovječe.
Nazalost, to se nece dogoditi, tako da se odlucim na uzmak, prisilim se
na smijesak i kliznem pokraj njega i kroz vrata, nadajuci se da izgledam
kao da znam kamo idem i kao da sam definitivno namjerno dosla ovamo.
Nikada nisam voljela mamine ljubavne romane smjestene u mali grad
onako kako ih Libby voli, ali procitala sam ih dovoljno da me nije trebalo
iznenaditi sto mi je sljedeca pomisao: Miriše poput Crnogorke i nadolazeće
kiše.
Ali ipak me iznenadi, zato sto muskarci ne mirisu tako.
Mirisu po znoju, krutom sapunu ili kao da su stavili malo previse

38
 Knjige.Club Books

kolonjske vode.
Ali ovaj je muskarac mitski, previse bljestavi glavni lik iz ljubavne
komedije od kojeg pocnes vikati; NIJEDAN FARMER NEMA TAKVE
TRBUŠNJAKE!
I smijesi mi se.
Događa li se to tako? Odaberi gradic, otiđi u setnju, upoznaj neopisivo
zgodnog stranca? Jesu li moji bivsi bili na nekom dobrom tragu?
Osmijeh mu se rasiri (usklađene jamice na oba obraza; naravno) dok
kima i pusta vrata.
I onda ga gledam kroz staklo dok se udaljava, a srce mi bruji poput
pregrijanog laptopa.
Kad mi zvijezde u ocima izblijede, nađem se ne navrh planine Olimp,
nego u kaficu s izlozenim zidovima od cigle i starim drvenim podovima, s
teskim mirisom espressa u zraku. U straznjem dijelu kafica, vrata se
otvaraju na trijem. Svjetlo koje ulazi unutra pada na staklenu vitrinu s
pecivima i u plasticnu foliju zamotanim sendvicima, i prakticki zacujem
glazbu s nebesa.
Stanem u red i promotrim gomilu, mjesavinu modeme, aktivnostima u
prirodi sklone vrste ljudi u sandalama za planinarenje na cicak, i ljudi u
iznosenim trapericama i sa siltericama s mrezicom na potiljku. Pri pocetku
reda je, međutim, još jedan zgodan muskarac.
Dvojica u mojem prvom satu ovdje. Izvanredan omjer.
Nije toliko upecatljiv kao onaj Adonis koji mi je pridrzao vrata, nego je
zgodan na nacin obicna smrtnika, s grubom, tamnom kosom i vitko
elegantan. Otprilike je moje visine, mozda za dlaku visi ili nizi, odjeven u
crni gornji dio trenirke sa zasukanim rukavima i maslinaste hlace s crnim
cipelama koje nemam drugog izbora nego opisati kao seksi. Lice mu vidim
samo iz profila, ali to je lijep profil. Pune usne, blago isturena brada, ostar
nos, obrve negdje na pola puta između Caryja Granta i Groucha Marxa.
Ustvari, izgleda pomalo kao Charlie Lastra.
Zapravo, stvarno izgleda kao on.
Muskarac iskosa pogleda u vitrinu s pecivima i ista mi misao
uzastopno odjekne u umu poput niza eksplozija u boci: To je on. To je on.
To je on.
Osjecam se kao da mi je netko zavezao zeludac za ciglu i bacio ga
preko mosta.

39
 Knjige.Club Books

Nema sanse. Dovoljno je cudno sto sam ja ovdje — nema sanse da je i

on.
A ipak.
Sto ga dulje gledam, to manje sigurna postajem. Kao ono kad
pomislite da ste uocili neku zvijezdu na ulici, ali sto dulje buljite, to vise
postajete sigurni da nikada prije niste stvarno pogledali u nos Matthewa
Brodericka. Koliko se mozete sjetiti, mozda ga on niti nema.
Ili kad pokusate nacrtati automobil tijekom igranja Pictionaryja i
shvatite da nemate pojma kako automobili izgledaju.
Osoba na pocetku reda plati i red se pomakne prema naprijed, ali ja
sagnuvsi se izađem iz njega, skrivajuci se s druge strane police za knjige
ispunjene drustvenim igrama.
Ako je to stvarno Charlie, bilo bi uzasno sramotno da me vidi kako se
skrivam ovdje — kao da te tvoj najukoceniji ucitelj vidi pred klubom
iskljucivo za tinejdzere u majici do pupka i s laznim piercingom u pupku
(nije da sam to iskusila [jesam]) — ali ako nije, mogu s ovime lako zavrsiti.
Mozda.
Izvadim telefon i otvorim svoju aplikaciju za elektronicku postu,
trazeci njegovo ime. Osim nase prve zucne razmjene e-mailova imam samo
jednu noviju poruku od njega, masovni e-mail koji je poslao prije sest
mjeseci sa svojim novim podatcima za kontakt kad je presao iz
Wharton'Housea da bi bio slobodni urednik u Loggiji. Natipkam brzi e-
mail i posaljem ga na novu adresu.

Charlie,

sprema se novi rukopis. Pokušavam se sjetiti: što misliš

o životinjama koje govore?

Nora

Nije kao da ocekujem da u automatskom odgovoru da nije na poslu

bude navedeno kamo je otputovao, ili u kojem je tocno kaficu, ali barem cu
znati je li na poslu.
Ali telefon mi se ne oglasava zvukom automatskog odgovora.
Provirim iza police. Muskarac koji mozda je, a mozda i nije moj
neprijatelj izvlaci svoj telefon iz dzepa, saginjuci glavu i stiscuci usnice u

40
 Knjige.Club Books

nezainteresiranu crtu. Samo sto su jos uvijek previse pune, pa su prakticki

napucene. Tipka minutu, onda spremi telefon.
Pravi hladni srsi kliznu mi niz kraljeznicu kad mi telefon zabruji u
ruci.
To je slučajnost. Mora biti.
Otvorim odgovor.

Nora,

užasavaju me.
Charlie

Red se ponovno pomakne prema naprijed. On je sljedeci na redu za

narudzbu. Nemam puno vremena za to da pobjegnem, a da me ne vidi, jos
manje za to da potvrdim ili odbacim svoje strahove.

Charlie,

a erotika s Jetijem? Imam neke prijedloge u hrpi s

rukopisima. Odgovara li ti?

Nora

Cim stisnem pošalji, vrati mi se zdrav razum. Zasto, od svih rijeci koje
imam na raspolaganju, to bude ono sto odaberem reci? Mozda mi mozak i
jest organiziran kao knjiznicni katalog, ali trenutacno se cini kao da su svi
odjeljci u plamenu. Osjecaj srama prođe mi kroz zile kad iznenada u glavi
vidim Charlieja kako otvara taj e-mail i u istom trenutku stjece
profesionalnu nadmoc.
Muskarac izvadi svoj telefon. Tinejdzer ispred njega taman je zavrsio s
placanjem. Sankerica s veselim osmijehom pozove Mozda Charlieja da
priđe, ali on nesto promrmlja i zakoraci iz reda.
Sada je napola licem okrenut prema meni. Odlucno odmahne glavom,
a kutovi njegovih usana izviju se u grimasu. To mora biti on. Sada sam
sigurna u to, ali, ako potrcim prema vratima, to ce mu samo privuci pogled.
Sto bi zaboga mogao raditi ovdje? Svojim ga salonskim trikom srednje

41
 Knjige.Club Books

klase zbrojim od glave do pete: pet stotina dolara neutralnih tonova, ali
ako mu je namjera bila kamuflaza, nije mu uspjelo. Mogao bi isto tako
stajati pod reklamnim panoom bilo kojeg kina na kojemu je plakat za
DOŠLJAKA i strelica uperena ravno u njegovu sivim vlasima prosaranu
kosu.
Okrenem se prema polici za knjige, okrenuvsi mu leđa i pretvarajuci
se da proucavam igre.
S obzirom na to koliko je kratka, da ne spominjemo idiotska, moja
poruka bila, treba mu zacuđujuce puno vremena za odgovor.
Naravno, mogao bi citati i bilo koji drugi e-mail umjesto mojega.
Skoro ispustim telefon iz ruku u zurbi da otvorim sljedecu poruku.

Nemam još čvrstih uvjerenja, ali strašno sam znatiželjan.

Slobodno proslijedi.

Osvrnem se preko ramena. Charlie se vratio u red.

Koliko ga puta mogu natjerati da izađe iz reda? — zapitam se u naletu
uzbuđenja. Razumijem kako je to biti zalijepljen za telefon kad se radi o
vaznim stvarima vezanima za posao, ali iznenađena sam da mu je taj
instinkt tako duboko usađen da misli kako poruka o erotici s Jetijem
iziskuje trenutacni odgovor.
Ja ustvari i imam takav rukopis erotike s Jetijem u svojem ulaznom
sanducicu. Nekada, kad mi sefica ima tezak dan, izrazajno procitam
ulomak iz Jetijevih velikih stopala da je razvedrim.
Ne bi bilo eticno podijeliti rukopis izvan agencije.
Ali autor je ustvari ukljucio poveznicu na svoju web-stranicu, gdje se
moze kupiti nekolicina novela koje je sam objavio. Kopiram poveznicu na
jednu i posaljem je Charlieju bez popratnog teksta.
Ponovno bacim pogled i vidim ga kako se mrsti u svoj telefon. Mobitel
zabruji kad mi stigne odgovor.

Ovo košta 99 centi

Odgovorim: Znam, tako dobra prilika! Ako je moje profesionalno

ponasanje manikura s lakiranjem, onda je Charlie Lastra ocito aceton

42
 Knjige.Club Books

profesionalne robne marke koji ga je sposoban skinuti do temelja.

Upisem njegovo ime na Revolut i posaljem mu devedeset devet centi.
Novi e-mail stigne sekundu kasnije. Vratio mi je dolar, s porukom:
Odrastao sam čovjek, Nora. Mogu si sam kupiti erotiku s Jetijem, hvala lijepa.
Blagajnica ga ponovno pozdravi, i ovoga puta on zagura telefon u dzep
i zakoraci naprijed kako bi narucio. Dok mu je paznja zaokupljena, ja
iskoristim priliku.
Skapavam.
Ocajnicki zelim znati sto on radi ovdje.
I smugnem prema vratima gotovo trceci.

»Ma nema sanse!,« uzvikne Libby. Sjedimo za grubo tesanim drvenim

stolom u ljetnikovcu i prozdiremo grisine i salate koje smo narucili iz
Antonio's Pizza. Morala sam otpjesaciti natrag do postanskog sanducica
jer je dostavljac rekao da se ne smije popeti uz stepenice zbog
»osiguravateljskih razloga«.
Zvuci izmisljeno, ali neka.
»Onaj tip koji se tako nepristojno izrazio o Dustynoj knjizi?« upita
Libby za pojasnjenje.
Ja kimnem i nabodem iznenađujuce socnu rajcicu u salati te je ubacim
u usta.
»Sto on radi ovdje?« upita ona.
»Ne znam.«
»O moj boze«, kaze ona, »sto ako je ustvari veliki obozavatelj Jednom u
životu?«
Frknem. »Mislim da je to jedina mogucnost koju mozemo iskljuciti.«
»Mozda je on poput Starog Whittakera u Jednom. Samo se boji
pokazati svoje stvarne osjecaje. Potajno, voli ovaj grad. I knjigu. I
obudovjelu gospođu Wilder.«
Ustvari sam nepodnosljivo znatizeljna, ali necemo rijesiti zagonetku
nagađanjem. »Sto ti se radi veceras?«
»Da se posavjetujemo s popisom?« Ona iskopa list papira iz svoje
torbe i izravna ga na stolu. »U redu, previse sam umorna za bilo sto od
ovoga.«

43
 Knjige.Club Books

»Previse umorna?« kazem. »Da podragas konja i spasis mjesno

poduzece? Cak i nakon sto si odrijemala?«
»Mislis da je cetrdeset minuta dovoljno da se nadoknade tri tjedna sto
nam Bea dolazi u krevet svaku noc nakon sto je probudi nocna mora?«
Lecnem se. Tim djevojcicama mora da je unutarnja tjelesna
temperatura barem sto pedeset stupnjeva. Ne mozes spavati pokraj njih, a
da se ne probudis obliven znojem i sa sitnom/preslatkom nozicom
zabijenom u prsni kos.
»Treba vam veci krevet«, kazem Libby, izvlaceci telefon kako bih
pocela pretrazivati.
»Daj, molim te«, kaze Libby. »Ne stane nam veci krevet u tu sobu. Ne
ako ikada mislimo otvarati ladice komode s odjecom.«
U tom trenutku osjetim iskru olaksanja. Zato sto promjene u Libby —
ona iscrpljenost, ona cudna, neopipljiva udaljenost — odjednom imaju
smisla. Postoji uzrok, sto znaci da postoji i rjesenje.
»Treba vam veci stan.« Posebno s Bebom Broj Tri na putu. Jedna
kupaonica, za obitelj od petero ljudi, u skladu je s mojom predodzbom
cistilista.
»Ne bismo si mogli priustiti veci stan ni da je smjesten na vrhu
teglenice sa smecem cetrdeset pet minuta udaljene od Jerseyja«, kaze
Libby. »Posljednji put kad sam gledala oglase za stanove, svi su zvucali
kao, Jedna spavaća soba, bez kupaonice, šupljina u zidu stana serijskog
ubojice; režije uključene, ali vi osiguravate žrtve! I cak je i to bilo iznad
nasih mogucnosti.«
Mahnem rukom. »Ne brini se za novac. Ja vam mogu pomoci.«
Ona preokrene ocima. »Ne treba mi tvoja pomoc. Potpuno sam
odrasla zena. Sve sto mi treba mirna je vecer provedena unutra, i mjesec
dana odmora i opustanja nakon toga, u redu?«
Uvijek je mrzila uzimati novac od mene, ali jedini je razlog zasto ja
moram imati novaca to da se mogu pobrinuti za nas. Ako nece prihvatiti
jos jednu pozajmicu, samo cu joj morati naci stan koji si moze priustiti.
Problem napola rijesen.
»Dobro«, kazem. »Ostat cemo unutra. Hepburnska vecer?«
Na to se posteno naceri. »Hepburnska vecer.«
Kad je god mama bila pod stresom ili bi joj srce bilo slomljeno,
dopustila bi si jednu vecer da se prepusti tom osjecaju.

44
 Knjige.Club Books

Ona je to zvala Hepburnskom veceri. Voljela je Hepburnicu. Katharine,

ne Audrey, ne da je imala ista protiv Audrey. Tako sam ja zavrsila s
imenom Nora Katharine Stephens, dok je Libby dobila ime Elizabeth Baby
Stephens, pri cemu je »Baby« bilo po leopardu iz filma Silom dadilja.
Na Hepburnsku vecer, nas bismo tri odabrale svaka po jednu od
maminih ekstravagantnih starinskih kucnih haljina i sklupcale se ispred
televizora s frapeom od đumbirova piva i pizzom, ili s kavom bez kofeina i
cokoladnom pitom, i gledale neki stari crno-bijeli film.
Mama bi plakala tijekom svojih najdrazih prizora, a kad bismo je
Libby ili ja uhvatile, nasmijala bi se, brisuci suze nadlanicom i govoreci:
Tako sam pekmezasta.
Obozavala sam te veceri. Naucile su me da je slomljeno srce, poput
vecine stvari, zagonetka koju je moguce rijesiti. Popis stvari koje treba
obaviti moze osobu voditi kroz tugovanje. Postoji izvediv plan za to kako
nastaviti dalje. Mama je to svladala, ali nikada ustvari nije dosla do
sljedeceg koraka: iskorjenjivanja seronja.
Ozenjeni muskarci. Muskarci koji nisu zeljeli biti poocimi. Muskarci
koji nisu imali apsolutno nista novaca, ili oni koji su imali puno novaca i
clanove obitelji koji su gorjeli od zelje da sapucu sponzoruša.
Muskarci koji nisu razumjeli njezinu zelju da bude na pozornici, i
muskarci koji su bili previse nesigurni da bi dijelili svjetlo reflektora.
Dobila je na brigu djecu kad je i sama bila tek nesto vise od djeteta, ali
cak i nakon svega kroz sto je prosla, srce joj je ostalo otvoreno. Bila je
optimisticna i romanticna, bas poput Libby. Ocekivala sam da ce mi se
sestra zaljubiti desetak puta, da ce je desetljecima opetovano obarati s
nogu, ali umjesto toga zaljubila se u Brendana s dvadeset godina i skrasila
se.
U meni je, s druge strane, bila otprilike jedna trunka romantike, i u
trenutku kad je ona bila zdrobljena, a ja se uspjela ponovno sastaviti,
razvila sam rigorozni sustav provjere za izlazenje. Tako da ni meni ni
Libby nase staromodne hepburnske veceri nisu potrebne. Sada su izlika za
to da budemo lijene, i za to da se osjetimo blize mami.
Tek je sest navecer, ali preobucemo se u pidzame — ukljucivsi i nase
svilene ogrtace. Odvucemo pokrivace s kreveta u potkrovlju niz zeljezno
spiralno stubiste do kauca i pustimo prvi DVD iz kompleta »Najbolje od
Katharine Hepburn« koji je Libby ponijela sa sobom.
Pronađem dvije tockaste plave salice i pristavim lonac za caj, a onda

45
 Knjige.Club Books

utonemo u kauc kako bismo pogledale Priču iz Philadelphije, identicnih

maski u maramici s ugljenom prilijepljenih na lica. Sestrina mi glava padne
na rame, i ona zadovoljno uzdahne. »Ovo je bila dobra ideja«, kaze.
Nesto me probode u srcu. Za nekoliko sati, kad budem lezala u
nepoznatu krevetu, a sna ne bude nigdje na vidiku — ili sutra, kad Libby
prvi put ugleda bezivotan gradski trg — osjecaji ce mi se mozda
promijeniti, ali u ovom trenutku, sve je u redu sa svijetom.
Sve se slomljeno moze popraviti. Svaki se problem moze rijesiti.
Kad ona utone u san, ja izvadim telefon iz svojeg ogrtaca i natipkam e-
mail, saljuci skrivenu kopiju svakom agentu za nekretnine, stanodavcu i
upravitelju zgrade kojega znam.
Imaš sve pod kontrolom, kazem sama sebi. Nikada više nećeš dozvoliti
da joj se dogodi išta loše.

Moj se telefon oglasi cvrkutom novog e-maila oko deset navecer.

Sve otkako se Libby odgegala gore u krevet prije sat vremena, sjedim
na straznjem trijemu, pokusavajuci se snagom volje poceti osjecati
umornom i ispijajuci casu barsunastog pinota koji je Sally Goode, vlasnica
ljetnikovca, ostavila za nas.
Kod kuce sam nocna ptica. Kad sam na putu> vise sam poput
nesanicara1 koji je upravo umijesao gomilu kokaina u Red Buli i provozao
se na mehanickom biku. Pokusala sam raditi, ali Wi-Fi je toliko los da je
moj laptop prakticki sveden na uteg za papire, pa umjesto toga vec neko
vrijeme zurim u mracnu sumu na koju trijem gleda, promatrajuci
krijesnice kako se pojavljuju i nestaju s vidika.
Nadam se da je to poruka jednog od agenata za nekretnine kojima
sam se obratila Umjesto toga na vrhu mojeg sanducica masnim slovima
pise CCC. Dotaknem prstom poruku da je otvorim i skoro ispljunem svoje
vino.

Volio bih da sam proživio svoj život, a da nikada nisam saznao da ta

knjiga postoji, Stephensice.

Cak i mojim vlastitim usima, moj smijeh zazvuci kao cerekanje zle
macehe. Kupio si erotiku s Jetijem?

46
 Knjige.Club Books

Charlie odgovori: Poslovni trošak.

Molim te reci mi da si stavio trošak na Loggijinu kreditnu karticu.
Ova se zbiva za Božid, napise on. Ima po jedna za svaki blagdan.
Popijem jos jedan gutljaj, razmisljajuci o tome kako da odgovorim.
Mozda nesto u smislu: I, jesi li nedavno popio kakvu zanimljivu kavu?
Mozda je Libby u pravu: mozda je Charlie Lastra bio ocaran Dustynim
prikazom Sunshine Fallsa kao sto je to bio i ostatak Amerike i isplanirao
posjet tijekom godisnje hibernacije izdavacke industrije u kasno ljeto. Ne
mogu se prisiliti da potegnem tu temu.
Umjesto toga, napisem: Na kojoj si stranici?
Tredoj, napise on. I ved mi treba egzorcizam.
Da, ali to nema nikakve veze s knjigom. Opet, cim to posaljem, ne
mogu si pomoci da ne budem zapanjena-kosa crta-u panici zbog vlastitog
nedostatka profesionalnosti. Tijekom godina, razvila sam precizno ugođen
filter — vise-manje sa svima osim Libby — ali Charlie ga uvijek uspije
razoruzati, pritisnuti sve prave gumbe koji ce otvoriti vrata i dopustiti
mojim mislima da pojure van poput velocdraptora.
Primjerice, kad Charlie odgovori, Priznajem da je tempo vrhunski
izveden, ali osim toga još uvijek nisam impresioniran, moja je trenutacna
reakcija da otipkam: »Osim toga još uvijek nisam impresioniran« ono je što
de ti napisati na nadgrobni spomenik.
Ne stignem niti pomisliti Ne bih ovo trebala poslati prije nego sto sam
to vec poslala.
Na tvojemu, odgovori on, stajat de »Ovdje leži Nora Stephens, čiji je ukus
bio često izniman i povremeno uznemirujudi.«
Ne osuđuj me na temelju božidne novele, odgovorim. Nisam je pročitala.
Ne bih te nikad osuđivao na temelju pornjave s Jetijem, kaže Charlie.
Svakako bih te osuđivao da ti je Jednom u životu draža od Slave malih stvari.
Vino je olabavilo jednu jenga plocicu viska u mojoj glavi; napisem:
KNJIGA NIJE LOŠA.
»KNJIGA NIJE LOŠA.« — Nora Stephens, odgovori Charlie. Mislim da se
sjedam da sam vidio tu reklamu na naslovnici.
Priznaj da ne misliš da je loša, zahtijevam.
Samo ako ti priznaš kako ni ti ne misliš da joj je to najbolja knjiga, on
odgovori.

47
 Knjige.Club Books

Zurim u ostri sjaj ekrana. Moljci prolijecu ispred njega, a u sumi cujem
zamorenje zrikavaca, hukanje sove. Zrak je ljepljiv i vruc, cak i ovako kasno
nakon sto je sunce utonulo za drvece.
Dusty je toliko talentirana da je to smiješno, natipkam. Nesposobna je
napisati lošu knjigu. Razmislim na trenutak prije nego sto nastavim: Radim
s njom godinama, i najbolje joj ide uz pozitivno potkrepljenje. Ne zamaram se
time što ne funkcionira u njezinim knjigama. Usredotočim se na ono u čemu je
sjajna. Sto je nacin na koji je Dustyna urednica uspjela Jednom pretvoriti iz
dobre knjige u skandalozno neodlozivu knjigu. To je ono sto rad na knjizi
cini uzbudljivim: vidjeti njezin goli potencijal, znati sto pokusava postati.
Charlie odgovori: Kaže žena koju zovu Morski Pas.
Nasmijem se. Nitko me ne zove tako. Barem ne mislim.
Kaže muškarac kojega zovu Olujni Oblak.
Stvarno? upita on.
Nekad, odgovorim. Naravno, ja te nikad ne bih tako zvala. Previše sam
pristojna za to.
Naravno, kaze on. Po tome su morski psi poznati: bontonu.
Previse sam znatizeljna da bih to pustila. Zovu li me stvarno tako?
Urednici, otpise on, te se užasavaju.
Ne toliko da ne bi kupovali knjige mojih pisaca, odgovorim.
Toliko da ne bi da su knjige išta manje nego jebeno fantastične.
Obrazi mi se zazare od ponosa. Nije da sam ja napisala knjige o kojima
govori — ja ih samo prepoznam. I dajem prijedloge za uređivanje. I
zakljucim kojim ih urednicima treba poslati. I pregovaram za ugovor tako
da pisci dobiju najbolju mogucu ponudu. I drzim pisce za ruku kad dobiju
urednicke komentare duljine Tolstojevih romana, i umirujem ih kad me
nazovu u suzama. I tako dalje.
Misliš li, otpisem mu, da to ima ikakve veze s mojim sidušnim očima i
divovskom sivom glavom? Onda izbacim jos jedan e-mail s pojasnjenjem:
Nadimak, mislim.
Prilično sam siguran da je zbog tvoje krvožednosti, on kaze.
Otpuhnem na to. Ne bih to nazvala krvozednoscu. Ne uzivam u
pustanju krvi. Radim to za svoje klijente.
Naravno, imam nekih klijenata koji su i sami morski psi — spremni
ispaliti optuzivacke e-mailove kad misle da ih njihov izdavac zanemaruje

48
 Knjige.Club Books

— ali vecinom je vjerojatnije da ce dozvoliti da ih se gazi, ili ce drzati svoje

prituzbe za sebe sve dok im se zamjeranje ne skupi i oni se samouniste na
spektakularan nacin.
Ovo je mozda prvi put da cujem za svoj nadimak, ali Amy, moja sefica,
zove moj pristup poslu agentice smiješenje na nož, pa mi to nije potpuni
sok.
Sretni su sto te imaju, napise Charlie. Posebno Dusty. Svatko tko bi
isturio vrat za knjigu koja »nije losa« svetac je.
Ogorcenje se rasplamsa u meni. A za svakoga tko bi propustio ociti
potencijal te knjige moglo bi se reci da je nesposoban.
Po prvi put, on ne odgovori smjesta. Nagnem glavu unatrag, stenjuci
prema (uznemirujuce zvjezdanom; je li ovo prvi put da sam podigla
pogled?) nebu dok pokusavam smisliti kako da se povucem — ili trebam li
se uopce povuci.
Peckanje mi privuce pogled na moje bedro i ja pljuskanjem otjeram
komarca, samo da bih uhvatila jos dva kako mi slijecu na ruku. Odvratno.
Zaklopim laptop i odnesem ga unutra, zajedno sa svojim knjigama,
mobitelom i vecinski praznom casom vina.
Dok pospremam, telefon mi se oglasi kad stigne Charliejev odgovor.
Nije bilo osobno, kaze, onda stigne jos jedna poruka. Znam nekada biti
previše izravan. Izgleda da ne ostavljam bas najbolji prvi dojam.
A ja, odgovorim, sam ustvari poznata po tome što sam jako točna.
Uhvatio si me na loš dan.
Kako to misliš? upita on.
Onaj ručak, kazem. Tako je sve počelo, zar ne? Ja sam kasnila, pa je on
bio nepristojan, pa sam ja bila nepristojna zauzvrat, pa me on zamrzio, pa sam
ja zamrzila njega, i tako se nastavilo dalje.
Ne mora znati da je sa mnom netko bio upravo prekinuo u
cetverominutnom telefonskom pozivu, ali cini se vrijednim spomenuti da
su u pitanju bile olakotne okolnosti. Taman sam primila neke lose vijesti.
Zato sam kasnila.
On punih pet minuta ne odgovara. Sto je iritantno, zato sto nemam
naviku voditi razgovore u stvarnom vremenu preko elektronicke poste, i
naravno da bi on mogao jednostavno prestati odgovarati u bilo kojem
trenutku i otici u krevet, dok sam ja jos uvijek ovdje, zurim u zid, i uopce
mi se ne spava.

49
 Knjige.Club Books

Da imam ovdje svoj Peloton, mogla bih sagorjeti nesto od te energije.

Nije mi bilo važno to što si kasnila, odgovori on konacno.
Gledao si na sat. Znakovito, otpisem. I rekao si, ako se dobro sjedam:
»Kasnite.«
Pokušavao sam izračunati stignem li uhvatiti svoj let odgovori Charlie.
I jesi li stigao? upitam.
Ne, kaze on. Omela su me dva martinija s džinom i platinastoplavi morski
pas koji me želio vidjeti mrtvog.
Ne mrtvog, kazem. Blago osakadenog, možda, ali držala bih ti se podalje
od lica.
Nisam znao da ti se sviđa moje lice, on napise.
Drhtaj mi uz fijuk prođe niz kraljeznicu i vrati se odmah natrag gore,
kao da su mi gornji kraljesci upravo dotaknuli zicu pod naponom. Koketira
li on to? Koketiram li ja? Dosadno mi je, da, ali ne toliko dosadno. Nikad mi
nije toliko dosadno.
Obranim se sa: Samo pokušavam na oku držati te obrve. Da se tim
stvarima išta dogodi, to bi promijenilo cijelo tvoje olujno mrštenje, a onda bi ti
trebao novi nadimak.
Da izgubim svoje obrve, kaže on, mislim da ne bi bilo manjka novih
nadimaka za mene. Siguran sam da bi ti imala pokoji prijedlog.
Trebalo bi mi vremena da razmislim, kazem. Ne bih htjela donositi ikakve
ishitrene odluke.
Ne, naravno da ne, odgovori on. Pustit du te da se vratiš svojoj večeri.
A ja tebe da se vratiš svojim dogodovštinama s Jetijem, natipkam, onda
izbrisem poruku i prisilim se da ne odgovorim nista.
Odmahnem glavom, pokusavajuci izbaciti iz glave sliku mrzovoljna
Charlieja Lastre kako se mrsti prema svojemu citacu elektronickih knjiga u
nekom hotelu u blizini, a mrstenje mu se pojaca svaki put kad dođe do
neceg opscenog.
Ali ta je slika, cini se, sve cime se moj mozak zeli baviti. Dok te noci
lezim u krevetu, potpuno budna i pokusavajuci se uvjeriti da svijet nece
doci svojem kraju ako utonem u san, to je slika kojoj cu se vratiti, moje
vlastito mentalno mirno mjesto.

50
 Knjige.Club Books

P robudim se, srce mi lupa, a koza mi je hladna i vlazna.

Oci mi se otvore u mracnoj sobi, pogled mi skace od nepoznatih
vrata preko obrisa prozora do hrcuce hrpe pored mene.
Libby. Olaksanje je intenzivno i trenutacno, kanta ledene vode
odjednom izlivena po meni. Brujanje mojega srca zapocne svoje
karakteristicno hlađenje koje slijedi nakon nocne more.
Libby je ovdje. Sigurno je sve u redu.
Sastavim u glavi svoje okruzenje.
Goodein ljetnikovac ljiljana, Sunshine Falls, Sjeverna Karolina.
Bila je to samo nocna mora.
Mozda noćna mora nije prava rijec. San je sam po sebi lijep, do
samoga kraja.
Pocinje s time da se Libby i ja vracamo u stari stan, odlazuci kljuceve i
torbe. Nekada su s nama Bea i Tala, ili Brendan, i smijese se dobrocudno
dok ispunjavamo svaki kutak mahnitim brbljanjem.
Ovoga smo puta samo nas dvije.
Smijemo se necemu — predstavi koju smo upravo pogledale. Newsies,
mozda. Od jednog sna do drugog, ti se detalji promijene i cim sjednem
uspravno u krevetu, tesko disuci u nepoznatoj sobi, raspu se poput latica
na vjetru.
Ono sto ostaje duboka je bol, razjapljen kanjon.
San ide ovako:
Libby ubaci svoje kljuceve u zdjelu pokraj vrata. Mama digne pogled
sa stola u kuhinjici, nogu sklupcanih pod sobom, spavacice prebacene
preko njih.

51
 Knjige.Club Books

»Hej; mama«, kaze Libby, prolazeci ravno pokraj nje na putu prema
nasoj sobi, onoj koju smo dijelile kad smo bile male.
»Moje drage djevojke!« mama uzvikne, a ja se sagnem da joj utisnem
poljubac u obraz na svojem putu prema hladnjaku. Stignem sve do tamo
prije nego sto me obuzme osjecaj hladnoce. Osjecaj da nesto nije u redu.
Okrenem se i pogledam u nju, u svoju prekrasnu majku. Vratila se
citanju, ali kad me uhvati kako je gledam, zbunjeno se nasmijesi. »Sto je?«
Osjetim suze u ocima. To bi mi trebao biti prvi znak da sanjam —
nikada ne placem u stvarnom zivotu — ali nikada ne primijetim tu
nepodudarnost.
Izgleda isto, ni dana starije. Kao utjelovljenje proljeca, kao ona vrsta
topline koju ti koza zahvalno upije nakon duge zime.
Ne cini se iznenađenom sto nas vidi, samo zabavljenom, a onda
zabrinutom. »Nora?«
Priđem joj, ovijem ruke oko nje i cvrsto je zagrlim. I ona mene zagrli, a
njezin se miris limuna i lavande spusti na mene poput pokrivaca. Sjajni
valovi njezine kose boje ruzicastog zlata padnu mi na ramena dok mi
rukom prelazi po potiljku.
»Hej, draga moja«, kaze. »Sto nije u redu? Pusti to iz sebe.«
Ne sjeca se da je vise nema.
Ja sam jedina koja zna da ona vise ne pripada ovamo. Prođemo kroz
vrata, zajedno. Cinilo se tako ispravnim, tako prirodnim, da nijedna od nas
nije odmah primijetila.
»Pristavit cu caj«, kaze mama, otiruci mi suze. Ustane i prođe pokraj
mene, a ja znam i prije nego sto se okrenem da, kad to ucinim, ona vise
nece biti tu.
Ispustila sam je iz vida i sada je vise nema. Nikada se ne mogu
sprijeciti da ne pogledam. Da se ne osvrnem prema tihoj, spokojnoj
prostoriji, osjecajuci tu bolnu prazninu u svojim grudima kao da ju je
netko izrezao iz mene.
I onda se probudim. Kao da, ako ona ne moze biti tamo, nema uopce
smisla sanjati.
Provjerim, koliko je sati na budilici na nocnom ormaricu. Nije jos ni
sest, a ja nisam zaspala do nakon tri. Cak i s hrkanjem moje sestre koje je
potresalo krevet, kuca je bila previse tiha. Zrikavci su cvrcali i cvrcci su

52
 Knjige.Club Books

pjevali u postojanom ritmu, ali nedostajalo mi je usamljeno trubljenje

razdrazenog vozaca taksija, ili zvuk sirena vatrogasnog vozila koje
uzurbano prolazi. Cak i pijani tipovi koji vicu sa suprotne strane ulice dok
se vracaju kuci nakon noci obilazenja lokala.
Nakon nekog vremena, preuzela sam aplikaciju koja pusta zvukove
grada i stavila mobitel na prozorsku dasku, polako pojacavajuci zvuk tako
da ne probudi Libby. Utonula sam u san tek nakon sto sam ga pojacala do
maksimalne glasnoce.
Ali sada sam potpuno budna.
Moj ubod ceznje za domom i mojom majkom naglo se preobrazi u
ceznju za mojim Pelotonom.
Ja sam parodija same sebe.
Obucem sportski grudnjak i tajice i uz spoticanje se spustim u
prizemlje, onda navucem tenisice i zakoracim u prohladni mrak jutra.
Izmaglica lebdi nad livadom, a u daljini, kroz drvece, prve naznake
ljubicasto-ruzicaste boje protezu se horizontom. Dok prelazim preko
rosne trave prema mosticu, podizem ruke iznad glave, istezuci svaku
stranu prije nego sto ubrzam.
Na drugoj strani mostica, put vodi u sumu i ja prijeđem u laki trk, dok
mi se vlaga iz zraka skuplja u .svim pregibima. Postepeno, bol koja slijedi
nakon sna pocinje se ublazavati.
Nekad, bez obzira na to koliko je godina proslo, kad se tek probudim,
osjecam se kao da sam tek postala siroce.
Tehnicki, pretpostavljam da nismo sirocad. Kad je Libby prvi put
zatrudnjela; ona i Brendan unajmili su privatnog istrazitelja da pronađe,
naseg oca. Kad ga je pronasao, Libby je postom poslala dobrom, starom
Danu pozivnicu za darivanje djeteta. Nikada joj se nije povratno javio,
naravno. Ne znam sto je ocekivala od covjeka koji se nije potrudio pojaviti
na rođenju vlastita djeteta.
Ostavio je mamu kad je bila trudna s Libby, bez ikakva objasnjenja.
Istina, također je ostavio cek na deset tisuca dolara, ali prema tome
kako je mama pricala, imao je toliko novca da je to odgovaralo njegovoj
predodzbi sitnisa.
Bili su zajedno od srednje skole. Ona je bila previse zasticena, kod
kuce odskolovana djevojka bez novca i sa snom da se odseli u New York i

53
 Knjige.Club Books

postane glumica; on je bio imucan decko iz skole za bogatase s kojim je

ostala trudna kad joj je bilo sedamnaest godina. Njegovi su roditelji zeljeli
da moja mama pobaci; njezini su zeljeli da se vjencaju. Njihov je
kompromis bio da nisu ucinili nijedno od toga. Kad su poceli zivjeti
zajedno, i njezini i njegovi roditelji prestali su razgovarati s njima, ali
njegovi su mu predali njegovo nasljedstvo kao oprostajni dar, djelic kojega
nam je ostavio na svojem putu kroz vrata.
Potrosila je taj novac da se s nama preseli iz Philadelphije u New York
i nikada to nije pozalila.
Odagnam te misli i izgubim se u ugodnom zatezanju u misicima, u
udaranju stopala o zemlju posutu borovim iglicama. Citanje i rigorozna
tjelovjezba jedina su dva nacina na koje sam ikada uspjela prestati
razmisljati unedogled. U oba slucaja mogu kliznuti iz vlastita uma i predati
se tom bestjelesnom mraku.
Staza zavija prema dolje niz posumljeni obronak, onda skrece i slijedi
ogradu od poprecnih dasaka, iza koje se proteze pasnjak, sjajeci se na
prvim zrakama svjetlosti koja ocrtava siluete konja rastrkanih pasnjakom,
koji zamasima repova tjeraju komarce i muhe dok oni lebde i svjetlucaju u
zraku poput zlatne prasine.
Tu je i muskarac. Kad me uoci, podigne ruku na pozdrav.
Zaskiljim prema ostroj svjetlosti, a zeludac mi se pocne uzdizati kad
ga prepoznam kao onog Adonisa iz kafica. Glavni lik u malom gradu.
Da usporim?
Hoce li on doci ovamo?
Bih li ga trebala pozvati i predstaviti se?
Umjesto toga odaberem cetvrtu mogucnost: spotaknem se preko
korijena stabla i strovalim se u blato, a ruka mi zavrsi ravno u necemu za
sto se cini da je kakica. Puno kakice. U smislu, kao da je cijela obitelj jelena
odabrala bas ovo mjesto za vlastitu palacu dreka.
Osovim se na noge, a pogled mi poleti prema Glavnom Junaku Ljubica
samo kako bih otkrila da je propustio moju dramaticnu izvedbu. Gleda u
jednog od konja (ili razgovara s njime?).
Na trenutak, razmisljam o tome da ga pozovem. Odvrtim u glavi
fantaziju do njezina logicna zavrsetka, toga kako taj spektakularno zgodan
muskarac pruza ruku da se rukuje sa mnom, samo da bi vidio kako su mi
po cijelom dlanu razmazana jelenja govanca.

54
 Knjige.Club Books

Zadrhtim i okrenem se da se vratim stazom, ubrzavajuci trk.

Ako, s vremenom, upoznam iznimno zgodnog saptaca konjima, onda
odlicno, mozda mogu prekriziti zadatak broj pet s popisa. Ako ne... pa,
barem jos imam svoje dostojanstvo.
Odmaknem pramen kose s lica, i tek u tom trenutku shvatim da sam
se posluzila prljavom rukom.
Zaboravimo taj dio o dostojanstvu.

»Zaboravila sam kako je mirno ici u kupovinu bez cetverogodisnjakinje

koja, pa, lezi na tlu i lize plocice«, uzdahne Libby, bezbrizno koracajuci uz
policu s toaletnim potrepstinama poput engleske aristokratkinje na setnji
po vrtu nesto prije vremena vladavine kraljice Viktorije.
»I sav taj prostor — taj prostor«, kazem, puno vise entuzijasticno nego
sto se osjecam. Uspjela sam sprijeciti da Libby vidi oronuli gradski centar
Sunshine Fallsa tako sto sam inzistirala na tome da nas Hardy odveze u
Publixov supermarket u jedan od obliznjih gradova, ali jos uvijek sam u
modusu preventivne sanacije stete, cemu moze posvjedociti to da sam za
vrijeme nase voznje provela petnaest minuta pokazujuci na razlicito
drvece.
Libby se zaustavi ispred boja za kosu, a lice joj obasja zasljepljujuci
osmijeh. »Hej, trebale bismo jedna za drugu odabrati kako cemo izgledati
nakon uljepsavanja! Poput boja za kosu i duljine, mislim.«
»Necu odrezati kosu«, kazem.
»Naravno da neces«, rece ona. »Ja cu.«
»Ustvari, neces.«
Ona se namrsti. »Na popisu je, sestrice«, kaze. »Kako bismo inace
trebale montazom prikazati preobrazbu u nove verzije sebe? Bit ce u redu.
Uvijek sama sisam cure.«
»To objasnjava ono vrijeme kad je Tala imala frizuru kao Dorothy
Hamill.«
Libby me lupne po sisi, sto je potpuno neposteno zato sto ne mozes
uzvratiti lupanjem trudnice po sisi, cak ni onda kad je ona tvoja mlađa
sestra.
»Imas li stvarno toliko emocionalne gipkosti da ostavis popis

55
 Knjige.Club Books

neobavljenim?«
Nesto se u meni trzne.
Stvarno prokleto volim popise zadataka.
Ona me bocne pod rebra. »Hajde! Zivi malo! Bit ce zabavno. Zbog toga
smo ovdje.«
To definitivno nije ono zbog cega sam ja ovdje. Ali razlog zbog kojega
sam ja ovdje stoji ravno preda mnom, donje usnice melodramaticno
isturene, i sve o cemu mogu razmisljati mjesec je dana koji nam slijede, u
kojima cemo biti zaglavljene u gradu koji nije nimalo poput onoga kakvog
ona ocekuje.
A cak i ostavljajuci to po strani, povijesno gledano, Libbyne krize
mogu se pratiti prema dramaticnim promjenama u izgledu. Kad je bila
mlađa, nikada nije mijenjala boju svoje kose — mama je napravila veliku
stvar od toga kako su rijetke i upecatljive Libbyne kovrce boje ruzicastog
zlata — ali Libby se na vlastitoj svadbi pojavila s djecacki kratkom kosom
kakvu nije imala noc prije. Par dana kasnije, konacno mi je rekla o cemu se
radilo, priznavsi da ju je uhvatio nalet straha-na-granici-prestravljenosti i
da je morala donijeti jos jednu dramaticnu (iako manje trajnu) odluku
kako bi to prebrodila.
Ja bih osobno napravila bojom oznaceni popis argumenata »za i
protiv«, ali sto ljudi, sto cudi.
Poanta je, Libby se ocito razracunava s dolaskom jos jednog djeteta i
time sto ce to znaciti za njezino i Brendanovo vec klimavo financijsko
stanje i zivotni prostor. Ako je sada budem tjerala da govori o tome,
zatvorit ce se. Ali ako prođem kroz ovo s njom, govorit ce o tome kad bude
spremna. Taj bolni, brideci prostor između nas ponovno ce se zatvoriti,
fantomski ud ponovno ce biti potpun.
To je razlog zasto sam ovdje. To je ono sto zelim. Dovoljno jako da cu
obrijati glavu ako to bude potrebno (i onda naruciti jako skupu periku).
»U redu«, popustim. »Promijenimo izgled.«
Libby zacici od srece i podigne se na prste da me poljubi u celo.
»Znam točno koju ces boju dobiti«, kaze. »A sada se okreni, i bez virenja.«
Pokusam zapamtiti da moram dogovoriti termin kod frizera za dan
kad se vratim avionom kuci u New York.
Do vremena kad se tog poslijepodneva vracamo u ljetnikovac, sunce je

56
 Knjige.Club Books

visoko na plavom nebu bez ijednog oblacka, i dok se uspinjemo uz

obronak, znoj nam se skuplja na svakom nezgodnom mjestu, ali Libby
cijelo vrijeme nesmetano brblja. »Tako sam znatizeljna koju si boju
odabrala za mene«, kaze,
»Nema boje«, odgovorim. »Samo cemo ti obrijati glavu.«
Ona zaskilji kroz svjetlost, a koza se na njezinu pjegicama posutu nosu
namreska. »Kad ces nauciti da si tako losa u laganju da ti ne vrijedi niti
pokusavati?«
Unutra me posjedne na kuhinjski stolac i nanese mi boju na kosu.
Onda ja ucinim isto, a nijedna od nas ne pokaze karte. U trenutku kad sam
je birala, bila sam sigurna u svoj odabir, ali sada kad vidim tu boju, toliko
zarku da od nje peku od, natalozenu na njezinoj glavi, nisam toliko
sigurna.
Kad namjestimo tajmere, Libby nam zapocne pripremati rani rucak.
Ona je vegetarijanka otkako je bila dijete, a nakon sto je mama umrla,
automatski sam to postala i ja. Financijski, nije imalo smisla kupovati dvije
razlicite verzije svega. Također, meso je skupo. S cisto matematickog
stajalista, vegetarijanska prehrana imala je smisla za dvije djevojke od
dvadeset i sesnaest godina koje su upravo postale sirocad.
Cak i nakon sto je Libby pocela zivjeti s Brendanom, nacin se prehrane
zadrzao. Tijekom svoje faze u kojoj je htjela postati profesionalna
kuharica, pridobila ga je da prijeđe na prehranu temeljenu na biljnim
namirnicama. Iako je ono sto se przi u tavi pokraj kajgane koju radi za nas
ustvari tempeh, ipak mirise poput slanine. Ili barem dovoljno poput
slanine nekome tko deset godina nije jeo pravu slaninu.
Kad se tajmer oglasi, Libby me potjera da odem isprati boju,
upozoravajuci me da ne gledam u zrcalo, »da ne bi bilo«.
Zato sto sam tako losa u laganju, slijedim njezine upute, onda
preuzmem zadatak prebacivanja ranog rucka u pecnicu da bude na toplom
dok ona ispire svoju boju.
Kose zamotane u rucnik, odvede me na trijem kako bi podrezala moju.
Svakih nekoliko sekundi, oglasi se zloslutnim »hmm«.
»To mi stvarno ulijeva povjerenje, Libby«, kazem.
Odreze jos malo s prednje strane mojega lica. »Bit ce u redu.«
Za moj ukus, zvuci malo previse kao da samu sebe hrabri. Nakon sto ja

57
 Knjige.Club Books

odsijecem njezinu kosu na duljinu duge bob frizure — koja se dotad

vecinom osusila na zraku — vratimo se unutra kako bi svjedocile trenutku
istine.
Nakon usklađenih dubokih udaha, pripremajuci se za to da nam se
ego malo nauci poniznosti, zajedno zakoraknemo pred zrcalo u kupaonici i
pogledamo se.
Ona je meni napravila paperjaste siske oblikovane kao nesto između
siski ravnog ruba i oblika zavjese, i nekako zbog njih pepeljasto smeđa
boja vise podsjeca na slobodni duh Laurel Canyon nego na prljavu vodu od
pranja suđa.
»Stvarno je odvratno to koliko si ti dobra u svemu, znas to, zar ne?«
kazem.
Libby ne odgovori, a kad mi pogled poleti prema njezinu, kroz mene
propadne tezina. Zuri u odraz svojih raskosnih kovrca jarko ruzicaste boje,
a u ocima joj se skupljaju suze.
Sranje. Ogromna i ocita pogreska. Libby mozda nacelno vise voli
odvazan izgled, ali zaboravila sam uracunati to kako trudnoca obicno
utjece na njezinu predodzbu o sebi.
»Pocet ce se ispirati nakon nekoliko pranja!« kazem. »Ili se mozemo
vratiti u trgovinu i uzeti drugu boju? Ili mozemo naci neki dobar salon u
Ashevilleu — ja castim. Stvarno, lako se to popravi, Lib.«
Suze su sada vec dosle do rubne tocke, i spremne su se proliti.
»Samo sam se sjetila toga kako si preklinjala mamu da ti dopusti da
obojis kosu u ruzicasto kad si bila u prvom razredu srednje skole«,
nastavim. »Sjecas se? Nije ti to htjela dopustiti, pa si pocela strajkati glađu
i to je trajalo dok te nije pustila da obojis samo donji dio kose?«
Libby se okrene prema meni, a donja joj usnica podrhtava. Imam
djelic sekunde da se zapitam hoce li me napasti prije nego sto joj ruke
polete oko mojega vrata, a lice se zakopa sa strane moje glave. »Divno je,
sestrice«, kaze, a mene proguta njezin miris limuna i lavande.
Oluja panike koja je bjesnjela u meni smiri se. Napetost mi se izgubi iz
ramena. »Drago mi je«, kazem, uzvracajuci joj zagrljaj. »A ti si stvarno
napravila sjajan posao. Mislim, ne znam sto bi ikada nekoga nagnalo da
odabere bas tu boju, ali ti si nasla nacin da izgleda lijepo.«
Ona se odmakne, mrsteci se. »To je bilo najblize tvojoj prirodnoj boji
sto sam mogla naci. Uvijek sam voljela tvoju kosu dok smo bile male.«

58
 Knjige.Club Books

Srce mi se cvrsto stisne, a na straznjoj strani nosa osjetim peckanje

kao da mi se previse necega nakuplja u lubanji i sada pocinje nadirati van.
»O, joj«, kaze ona, pogledavsi se ponovno u zrcalu. »Upravo mi je
nesto palo na pamet: sto bih trebala reci Bei i Tali kad me pitaju mogu li
obojiti svoju kosu poput repa jednoroga? Ili potpuno obrijati glavu?«
»Ti reci ne«, kazem. »A onda cu im ja, sljedeci put kad ih budem
cuvala, nabaviti boju i brijace. A kasnije cu ih nauciti kako da smotaju
dzoint, kao seksi, kul, zabavna teta kakva i jesam.«
Libby se zagrcne od smijeha. »Ti si samo misliš da znas smotati dzoint.
Boze, kako mi nedostaje trava. Knjige o majcinstvu nikada te ne pripreme
za to koliko ce ti jako nedostajati trava.«
»Cini mi se kako postoji rupa na trzistu«, kazem. »Drzat cu oci
otvorenima.«
»Napušeni vodič za trudnoću.«
»Mamica i marica.«
»I popratni svezak, Odvaljeni očevi.«
»Znas,« kazem, »ako se ikada trebas zaliti na to koliko ti nedostaje
pusenje marihuane, ili na trudnocu — ili na ista drugo — tu sam za tebe.
Uvijek.«
»Aha«, kaze ona, pogleda ponovno usmjerena prema svojemu odrazu,
prstiju ponovno u kosi. »Znam.«

59
 Knjige.Club Books

M oj se telefon oglasi zvukom dolaska e-maila, a Charliejevo ime ispise

se duz ekrana podebljanim slovima. Rijeci omela su me dva martinija
s džinom i platinastoplavi morski pas zabljesnu mi u umu poput neonskog
znaka kasina, djelomicno predstavljajuci uzbuđenje, djelomicno
upozorenje.

Ne želim da mi poslovna elektronička pošta bude označena

zastavicom, ali ima toliko isječaka iz ove knjige koje ne mogu
zaboraviti. Zarobljen sam u filmu strave i nedu biti oslobođen ove
kletve dok je ne prenesem nekom drugom.

Tehnicki, Charlie vec zna moj broj telefona iz mojeg potpisa na e-

mailovima; pitanje je samo trebam li ga pozvati da ga upotrijebi.
Za: Mozda bi se prirodno pruzila prilika da spomenem kako sam u
Sunshine Fallsu, time smanjujuci rizik od toga da slucajno naletimo jedno
na drugo i bude nam neugodno.
Protiv: Zelim li stvarno da mi moj profesionalni neprijatelj u
porukama salje erotiku s Jetijem?
Za: Da, zelim. Znatizeljna sam po prirodi, a tako se barem razmjena
informacija odvija privatnim kanalima umjesto profesionalnima.
Natipkam svoj broj telefona i stisnem tipku za slanje.
Tada je vec vrijeme za moj kontrolni telefonski poziv s Dusty,
dvadesetominutni razgovor koji bi se mogao zamijeniti time da ja pustam
pjesme kakve bi svirale na sportskim natjecanjima i trcim oko nje u
krugovima, skandirajuci njezino ime. Izgovorim rijec genijalka barem sest
puta i do kraja razgovora uspijem je uvjeriti da posalje prvi dio svoje

60
 Knjige.Club Books

sljedece knjige — cak i ako je nedorađen — tako da njezina urednica,

Sharon, moze poceti s radom dok Dusty zavrsava s pisanjem.
Kasnije, ponovno se pridruzim Libby, koja se dotjeruje u kupaonici,
uvijajuci svoju odnedavno ruzicastu kosu u blage uvojke. »Hajdemo
pjesice na veceru«, kaze. »Vrat me boli od prosle voznje taksijem. Također
sam se od nje malo popiskila po sebi.«
»Sjecam se«, kazem. »Od nje si se malo popiskila i po meni.«
Ona baci pogled na moju odjecu. »Sigurna si da zelis id u tim
cipelama?«
Uparila sam svoju usku haljinu otkrivenih leđa s crnim natikacama
zatvorenih prstiju, sto su cipele s najsirom potpeticom koje posjedujem.
Ona na sebi ima ljetnu haljinu na naramenice s uzorkom tratincica iz
devedesetih i bijele sandale.
»Ako mi ponovno ponudis svoje kroksice, tuzit cu te zbog dusevne
boli.«
Ona se zagrcne. »Nakon tog komentara, ne zaslužuješ moje kroksice.«
Na putu niz obronak pokusam sakriti koliko se mucim, ali prema tome
kako se Libby zlurado smijesi, definitivno je primijetila da mi pete uporno
upadaju u travu i zakopavaju me u mjestu.
Sunce vise nije visoko na nebu, ali jos je uvijek neizdrzivo vruce, a
komaraca ima u rojevima. Navikla sam na stakore — vecina ih pobjegne
kad opaze ljudsko bice, a ostatak prakticki isturi sitne sesire moleci za
komadice pizze. Komarci su gori. Imam sest novih uboda do treputka kad
stignemo do ruba gradskog trga.
Libby nisu ugrizli ni jednom. Ona zatrepce ocima. »Mora da sam
previse slatka za njih.«
»Ili mozda nosis Antikrista i prepoznaju te kao svoju kraljicu.«
Ona zamisljeno kimne. »Dobro bi mi doslo takvo uzbuđenje,
pretpostavljam.« Zastane na vrlo praznom pjesackom prijelazu i promotri
jednako prazan centar grada, a usta joj se stisnu dok ga promatra. »Hmm«,
kaze konacno. »Malo je... uspavanije nego sto sam ocekivala.«
»Uspavano je dobro, zar ne?« kazem, malo previse revnosno.
»Uspavano znaci opuštajuće.«
»Tako je.« Ona kao da protrese samu sebe, i osmijeh joj se vrati.
»Tocno. Zato smo tu.« Izgleda vise zamisljeno negoli shrvano kad prođemo
pored trgovine mjesovite robe-ali-zapravo-zalagaonice, i ja napravim

61
 Knjige.Club Books

veliku pompu pokazujuci na Kapljotres da je ometem.

»Sjajno je mirisalo«, inzistiram. »Morat cemo sutra skupa otici tamo.«
Lice joj se jos vise razvedri, kao da radi na prekidac s regulacijom
kolicine svjetlosti. A ako je tako, spremna sam biti vraski optimisticna.
Nakon toga, prođemo pored kozmetickog salona. (»U redu, stvarno
smo trebale tu otici na frizuru«, kaze Libby, iako se u sebi ne slazem,
uzimajuci u obzir slova oblikovana kao da s njih kaplje krv na znaku i
cinjenicu da njima ispisano stoji Napni i reži6.) Poslije jos nekoliko praznih
izloga trgovina, naiđemo na zalogajnicu, jos jedan trosni lokal i knjizaru (u
koju se obecamo vratiti, usprkos prasnjavim i bezivotnim knjigama
izlozenim u njezinu izlogu). Na kraju bloka velika je drvena zgrada na
kojoj, ispisan hrđavim metalnim slovima, stoji tajanstveni natpis:
PUSTIMLAZ7.
U tom je trenutku Libby vec omeo njezin mobitel i ona pise poruku
Brendanu dok se gega uz mene. Jos uvijek se smijesi, ali to je ukocen izraz,
i gotovo izgleda kao da je na rubu suza. U zelucu joj kruli i lice joj je
rumeno od vrucine, a ja zamisljam da u porukama koje pise stoji nesto u
smislu: Možda je cijela ova stvar bila pogreška, i odjednom me ispuni nalet
ocajanja. Moram ovo nekako preokrenuti, i to brzo, pocevsi od
pronalazenja hrane.
Naglo se zaustavim pokraj drvene zgrade i zavirim unutra kroz
njezine prozore s tamnim staklima. Bez podizanja pogleda sa svojeg
telefona, Libby upita: »Zar spijuniras nekoga?«
»Gledam kroz prozor Pustimlaza.«
Obrve joj se polako podignu, »sto je... zaboga... Pustimlaz?«
»Pa...« Pokazem na znak. »Ili vrlo veliki javni zahod ili restoran sa
sankom i rostiljem.«
»ZASTO?« Libby vrisne, u mjesavini uzitka i nezadovoljstva, a svaki
trag razocaranja nestane. »Zasto to postoji?!« Ona se prilijepi uz tamni
prozor, pokusavajuci vidjeti unutra.

6
U izvorniku Curl Up N Dye; curi je kovrča, curl up znači sklupčati se, dye je boja (za
kosu), ali i igra riječima na die (umrijeti), op. prev.

7
U izvorniku Poppa Squat; to pop a squat znači čučnuti i pomokriti se (na otvorenom), a
poppa je neformalni izraz za tatu (pa je igra riječima u tome da se Squat shvati kao ime),
op. prev.

62
 Knjige.Club Books

»Nemam odgovora za tebe, Libby.« Koraknem u stranu kako bih

otvorila jednu od teskih drvenih vratnica. »Nekada je svijet okrutno,
tajanstveno mjesto. Nekada ljudi postanu iskrivljeni, uvrnuti, toliko
bolesni da nazovu mjesto na kojem se jede...«
»Dobrodosle u Pustimlaz!« rece zalutala konobarica kovrcave kose.
»Koliko vas je?«
»Dvije, ali jedemo za petero«, kaze Libby.
»O, cestitam!« kaze gazdarica vedro, motreci trbuhe nas obje i
pokusavajuci rijesiti nevidljivi matematicki zadatak.
»Ni ne poznajem tu zenu«, kazem, naginjuci glavu prema Libby.
»Samo me slijedi vec tri bloka ulica.«
»U redu, to je bilo nepristojno«, kaze moja sestra. »Bilo je puno vise
od tri bloka — kao da me uopce ne vidiš.«
Konobarica izgleda kao da je u nedoumici.
Zakasljem. »Za dvoje, molim.«
Ona s oklijevanjem mahne rukom prema sanku. »Pa, za sankom je
puna usluga, ali ako zelite stol...«
»Sank je u redu«, uvjeri je Libby. Konobarica nam objema preda
jelovnik, koji je... pa, cetrdeset stranica predugacak, i mi se smjestimo na
barske stolce presvucene laznom kozom, odlazuci svoje torbice na ljepljivi
pult i pogledom prelazeci preko svojeg okruzenja u tisini izazvanoj ili
sokom ili strahopostovanjem.
Mjesto izgleda kao da su restoran iz lanca restorana inspiriranih
Jugom i lokal specijaliziran za country glazbu imali dijete, i to je dijete sada
tinejdzer koji se ne tusira dovoljno i zvace rukave svoje trenirke.
Zidovi su, kao i stropovi, napravljeni od tamnih, neusklađenih drvenih
dasaka, a strop je od valovitog lima. Slike mjesnih sportskih momcadi
uokvirene su pokraj izvezenih natpisa DOM JE TAMO GDJE JE HRANA i
svjetlecih znakova pivovare Coors. Sank se proteze lijevom stranom
restorana, a u jednom je kraju na kupu nekoliko stolova za biljar, dok u
suprotnom kutu dzuboks stoji pokraj plitke pozornice. U toj je jednoj
zgradi okupljeno vise ljudi nego sto sam ih ukupno vidjela u ostatku
Sunshine Fallsa, ali mjesto svejedno uspijeva izgledati pusto.
Otvorim jelovnik i krenem ga proucavati. Trideset posto stavki na
jelovniku cine stvari przene u dubokom ulju. Sto god ti padne napamet.
Pusti, mlaz moze to isprziti.

63
 Knjige.Club Books

Pipnicarka, natprirodno prelijepa zena s teskom, tamnom valovitom

kosom i pregrst tetovaza zvijezđa po rukama, stane pred mene, dlanovima
se naslonivsi na sank. »Izvolite?«
Kao i tip iz kafica /s farme konja, izgleda manje poput pipnicarke, a
vise poput nekoga tko bi igrao ulogu pipnicarke u nekoj seksi sapunici.
Cega to ima u zraku ovdje?
»Prljavi martini«, kazem joj. »S dzinom.«
»Gaziranu vodu s limetom, molim«, rece Libby.
Pipnicarka se udalji, i ja se vratim prelijetanju pete stranice jelovnika.
Stigla sam do salata. Ili barem do onoga sto oni nazivaju salatama, iako mi
se cini da se, ako stavis rancerski preljevi cips na zelenu salatu i nazoves to
salatom, tom rijecju sluzis prilicno slobodno.
Kad se pipnicarka vrati, pokusam naruciti grcku salatu.
Ona se lecne. »Sigurno?«
»Ne vise.«
»Nismo poznati po salatama«, pojasni ona.
»Po cemu ste poznati?«
Ona mahne rukom prema svjetlecem znaku za Coorsovo svijetlo pivo.
»Po cemu ste poznati sto se tice hrane?« pojasnim.
Ona kaze: »Biti poznat ne znaci nuzno biti poznat po dobrom.«
»Sto preporucujete«, pokusa Libby, »osim Coorsova piva?«
»Przeni su krumpirici dobri«, rece ona. »Pljeskavice su u redu.«
»Vegetarijanske pljeskavice?« upitam.
Ona stisne usnice. »Nece te ubiti.«
»Zvuci savrseno«, kazem. »Ja cu jednu vegetarijansku pljeskavicu i
przene krumpirice.«
»Isto«, doda Libby.
Usprkos svojoj tvrdnji da nas pljeskavice nece ubiti, nacin na koji
pipnicarka slegne ramenima porucuje: Sama si kriva, stara moja.
Libby se cini potpuno u redu, cak sretno, ali u mojoj se utrobi jos
uvijek krije zrno tjeskobe, i ja slucajno popijem cijeli svoj martini i prije
nego sto nam stigne hrana. Dovoljno sam pripita da mi za sve treba vis e
vremena nego sto bi mi inace trebalo. Libby smaze svoju pljeskavicu i
skoci sa svojeg sjedala da ode do toaleta prije nego sto sam ja i nacela
svoju.

64
 Knjige.Club Books

Moj telefon zavibrira na ljepljivom pultu, a ja sam sto posto .uvjerena

da se radi o poruci od Charlieja.
Neopisivo je bolje od toga.
Dusty je konačno predala dio svojeg rukopisa, i to ni trenutka prerano
— urednica joj za mjesec dana odlazi na porodiljni dopust.

Hvala vam svima na strpljenju — znam da vam ovakav raspored nije

bio idealan, ali puno mi znači što mi dovoljno vjerujete da mi
dopuštate da radim onako kako mi najviše odgovara. Imam gotovu
prvu verziju rukopisa, ali imala sam prilike malo počistiti i urediti
samo ovaj prvi dio. Nadam se da du vam biti u mogudnosti poslati
još nekoliko poglavlja tijekom tjedna, ali ovo bi vam trebalo dati
neku predodžbu toga što možete očekivati.

Dodirom prsta otvorim prilozeni dokument, naslovljen Ledena 1.0.

Pocinje Prvim poglavljem. Uvijek je dobar znak kad se pisac po tom
pitanju ne pretvori u Jacka Torrancea, zakljucana sa svojim pisacim
strojem u hotelu Overlook. Oduprem se porivu da preletim tekst do kraja
poglavlja, tik koji imam sve otkako sam kao dijete shvatila da ima previse
knjiga na svijetu i premalo vremena. Uvijek sam se time sluzila kao
lakmus-papirom za to zelim li procitati knjigu ili ne, ali buduci da je rijec o
radu klijenta, morat cu je u svakom slucaju procitati cijelu.
Pa umjesto toga pogledom prijeđem preko prvog retka, koji me
pogodi kao saka ravno u zeludac.
Zvali su je morski pas.
»Koji kurac?« kazem. Stariji muskarac na rubu sanka naglo podigne
pogled sa svoje vodenaste juhe i namrsti se. »Ispricavam se«, progunđam i
ponovno vratim pogled na ekran.

Zvali su je morski pas, ali njoj to nije smetalo.

Ime joj je pristajalo. Kao prvo, morski psi
mogu plivati samo prema naprijed. Nadine
Winters imala je pravilo da se nikada ne
osvrće za sobom. Njezin se život temeljio na
pravilima, od kojih su mnoga služila tome da

65
 Knjige.Club Books

joj olakšaju savjest.

Da se osvrne za sobom, vidjela bi samo trag
krvi. Krećući se prema naprijed, jedina stvar o
kojoj je mogla razmišljati bila je glad.
A Nadine Winters bila je gladna.

Na minutu se ustvari ponadam kako cu otkriti da je Nadine Winters

doslovno morski pas. Da je Dusty napisala pricu o zivotinjama koje mogu
govoriti iz nocne more Charlieja Lastre. Ali cetiri retka nize, rijec iskace
kao da je, umjesto u fontu Times New Roman, ispisana istim fontom od
kojeg se ledi krv u zilama kojim je ispisan i znak za Napni i reži.
AGENTICA. .
Dustyna je glavna junakinja, Morski Pas, agentica.
Vratim se na rijec koja joj neposredno prethodi. Filmska.
Filmska agentica. Ne knjizevna agentica. Ta razlika uopce ne doprinosi
razvezivanju cvora u mojim prsima, ili utisavanju suma krvi u mojim
usima.
Za razliku od mene, Nadine Winters ima kosu crnu kao ugljen i guste
siske.
Poput mene, ne nosi potpetice samo kad se bavi tjelovjezbom.
Za razliku od mene, ide na treninge krav mage svakoga jutra umjesto
treninga na svojem Pelotonu.
Poput mene, ona narucuje salatu s kozjim sirom svaki put kad vecera
s klijentom i pije prljave martinije s dzinom — nikada vise od jednoga.
Mrzi bilo kakav gubitak kontrole.
Poput mene, nikada ne izlazi iz kuce a da nije potpuno nasminkana i
ide na manikuru svaka dva tjedna.
Poput mene, spava s telefonom pokraj kreveta, s glasnocom zvona
postavljenom na maksimum.
Poput mene, cesto zaboravlja pozdraviti na pocetku razgovora i
preskace doviđenja na kraju.
Poput mene, ima novca, ali ne uziva u trosenju, i radije bi gledala
stranicu Net-A-Portera, satima stavljajuci stvari u kosaricu, i onda je tako
ostavila dok se sve ne rasproda.
Nadme nije uživala u večini stvari, pise Dusty. Poanta života nije u

66
 Knjige.Club Books

užitku. Koliko je ona mogla vidjeti, poanta je u tome da ostaneš živ, a za to

su potrebni novac i nagon za preživljavanjem.
Lice mi sa svakom stranicom postaje sve avenije.
Poglavlje zavrsava time da Nadine ulazi u ured u pravom trenutku da
vidi svoje dvije pomocnice kako nesto veselo slave. Ostro ih strijeljajuci
pogledom, upita: »Sto je?«
Njezina pomocnica objavi da je trudna.
Nadine se nasmijesi poput morskog psa kakav i jest, cestita joj, onda
odlazi u svoj ured, gdje pocne razmisljati o svim razlozima zasto bi trebala
otpustiti Stacey, pomocnicu koja je trudna. Ne odobrava ista sto odvlaci
paznju, a to trudnoca cini.
Nadine ne odstupa od svojih planova. Ne dozvoljava iznimke od
pravila. Zivi prema strogom kodeksu, i nema mjesta ni za koga tko ne
ispunjava zahtjeve.
Ukratko, ona je novcem pokretan robot koji nogom udara stenad i
mrzi macice. (Udaranje stenaca implicitno je prisutno kao ideja, ali mozda
nakon jos nekoliko poglavlja uđe u kanon.)
Cim zavrsim s citanjem, pocnem ispocetka, pokusavajuci se uvjeriti da
Nadine — zena pokraj koje se Miranda Priestly cini poput Snjeguljice —
nije ja.
Trece je Citanje najgore. Zato sto onda prihvatim da je dobro.
Jedno poglavlje, deset stranica, ali funkcionira.
Ustanem osamuceno i krenem prema mracnoj nisi gdje su toaleti,
procitavajuci dok hodam. Libby mi treba sad odmah. Treba mi netko tko
me poznaje, tko me voli, da mi kaze kako nista od toga-nije istina.
Trebala sam gledati kamo idem.
Nisam trebala obuci tako visoke pete, ili popiti martini na prazan
zeludac, ili citati knjigu od koje prozivljavam nadrealno izvantjelesno
iskustvo.
Zato sto se zbog neke kombinacije tih odluka svom snagom zabijem u
nekoga. I pritom ne mislim na opusteno Joj, očešala sam te po ramenu —
kako sam samo preslatko nespretna! Mislim na »Jebote! Moj nos!«
Sto je ono sto cujem u trenutku kad mi se glezanj iskrivi, izgubim
ravnotezu, a pogled mi poleti prema gore u lice nikoga drugog do Charlieja
Lastre.
Upravo u trenutku kad se raspem kao vreca krumpira.

67
 Knjige.Club Books

C harlie me uhvati za podlaktice tako da ne padnem do kraja, pridrzavsi

me, a rijeci »Koji vrag?« izlete iz njega. Nakon boli i soka slijedi
prepoznavanje, koje brzo zamijeni zbunjenost
»Nora Stephens.« Moje ime zazvuci kao psovka.
On blene u mene; ja blenem u njega.
Bubnem: »Na odmoru sam!«
Njegova se zbunjenost poveca.
»Samo... ne uhodim te.«
On se namrsti. »U redu?«
»Ne uhodim.«
On ispusti moje podlaktice. »Postaje sve uvjerljivije svaki put kad to
kazes.«
»Moja je sestra zeljela doputovati ovamo«, kazem, »zato sto obozava
roman Jednom u životu.«
Nesto mu zatreperi duboko u ocima. On frkne.
Prekrizim ruke. »Covjek se mora zapitati zasto bi se ti nasao ovdje.«
»O«, rece on oporo, »uhodim te.« Na moje iskolacene oci, kaze: »Ja
sam odavde, Stephensice.«
Buljim u njega od soka tako dugo da mi mahne rukom pred licem.
»Halo? Jesi li se pokvarila?«
»Ti... si... odavde? Mislis odavde odavde?«
»Nisam rođen za sankom ovog nesretnog lokala«, kaze on, a usnica
mu se izvije, »ako na to mislis, ali da, nedaleko.«
Ne ulazi mi to u glavu. Djelomicno zbog toga sto je odjeven kao da je
upravo iskoracio s duplerice Toma Forda u casopisu GQ, a djelomicno zbog

68
 Knjige.Club Books

toga sto nisam uvjerena da ovo mjesto nije scena za snimanje filma koji je
produkcija napustila na pola puta dok su je gradili. »Charlie Lastra iz
Sunshine Fallsa.«
Njegove se oci suze. »Je li ti moj nos usao ravno u mozak?«
»Ti si iz Sunshine Fallsa, Sjeverna Karolina«, kazem. »Iz mjesta koje
ima jednu benzinsku postaju i restoran po imenu Pustimlaz.«
»Da.«
Moj mozak preskoci jos nekoliko vaznih pitanja i zavrsi na: »Je li Pusti
Mlaz stvarna osoba?«
Charlie se nasmije, sto bude iznenađujuci i tako hrapav zvuk da ga
osjetim kao struganje po vlastitom prsnom kosu. »Ne?«
»Sto je, onda,« kazem, »Pustimlaz?«
Kut njegovih usana trzne se prema dolje. »Ne znam — stanje uma?«
»I sto ne valja s grckom salatom ovdje?«
»Pokusala si naruciti salatu?« kaze on. »Jesu li te okruzili seljani
naoruzani vilama?«
»To nije odgovor.«
»Sastoji se od natrgane zelene salate bez iceg drugog«, kaze on. »Osim
kad je kuhar pijan i prekrije cijelu stvar sunkom narezanom na kockice.«
»Zasto?« upitam.
»Pretpostavljam da nije sretan kod kuce«, odgovori Charlie,
bezizrazajnim glasom. »Mozda ima neke veze s vrstom neostvarenih snova
koji dovedu osobu do toga da radi ovdje.«
»Nisam pitala zašto kuhar pije«, kazem. »Zasto bi itko prekrio salatu
kockicama sunke?«
»Stephensice, da znam odgovor na to pitanje,« kaze on, »vec bih se bio
uzdigao na visu razinu postojanja.«
U tom trenutku, primijeti nesto na podu i sagne se u stranu, podizuci
to. »Ovo je tvoje?« Preda mi telefon. »Ajme«, kaze, tumaceci moju reakciju.
»Sto ti je taj telefon ucinio?«
»Nije toliko telefon koliko sociopatska superkuja koja zivi u njemu.«
Charlie kaze: »Vecina je ljudi samo zove Siri.«
Tutnem mu telefon natrag u ruke, s jos uvijek otvorenim stranicama
koje je Dusty poslala. On se ponovno namrsti, a ja pomislim: Što to radim?
Posegnem prema telefonu, ali on se okrene od mene, a urez ispod

69
 Knjige.Club Books

njegove pune donje usnice produbi se dok cita. Pomice sadrzaj na ekranu
prema gore nemoguce brzo, a njegov izraz durenja s napucenim usnama
promijeni se u podrugljivi smijesak.
Zašto sam mu to pokazala? Je li kriv martini, nedavna ozljeda glave ili
cisto ocajanje?
»Dobro je«, rece Charlie konacno, utiskujuci mi telefon u dlan.
»To je sve sto imas za reci?« zahtijevam. »Ni na sto drugo nemas
komentara?«
»Dobro, iznimno je«, on kaze.
»Ponižavajuće je«, odbijem ja.
On baci pogled prema sanku, onda me ponovno pogleda u oci. »Gledaj,
Stephensice. Ovo je kraj posebno usranog dana, u posebno usranom
restoranu. Ako cemo voditi ovaj razgovor, mogu li barem uzeti Coors?«
»Ne cinis mi se kao tip za Coors«, kazem.
»I nisam«, kaze, »ali zakljucio sam da mi bespostedno ismijavanje
kojem me podvrgne pipnicarka ubija uzitak u koktelu Manhattan.«
Pogledam prema seksi pipnicarki iz televizijske serije. »Jos jedna tvoja
neprijateljica?«
Oci mu potamne, a usta mu se trznu i naprave grimasu. »Je li to ono
sto smo si mi? Saljes li svim svojim neprijateljima erotiku s Jetijem?«
»O, ne«, kazem, glumeci da mi je zao. »Jesam li ti povrijedila osjecaje,
Charlie?«
»Cinis se prilicno zadovoljna sama sobom«, kaze on, »za zenu koja je
upravo otkrila da je posluzila kao inspiracija za Zlicu od Opaka.«
Namrstim mu se. Charlie zakoluta ocima. »Dođi. Castit cu te
martinijem. Ili kaputom od stenaca.«
Martini. Tocno ono sto Nadine Winters pije, svaki put kad nema
pristup krvi djevica.
Zbog nekog razloga, pomisao na mojeg bivseg decka Jakoba pojavi mi
se u umu. Zamisljam ga kako pije pivo iz limenke na svojem straznjem
trijemu, a njegova mu je supruga sklupcana pod rukom, otpija gutljaj iz
vlastite limenke.
Cak i nakon cetvero djece, opustena je i apsurdno prekrasna, a opet
nekako »jedna od decki«.
Anti-Nora.

70
 Knjige.Club Books

Uvijek su takve, zene zbog kojih sa mnom prekidaju. Prilicno je tesko

nauciti kako biti »jedna od decki« kad ti se cijelo iskustvo s muskarcima
tijekom odrastanja sastoji od 1) toga da tvoja majka zbog njih place ili 2)
toga da te majcini prijatelji plesaci uce kako se izvode plesni koraci poput
zakoraci-prikljuci. Mogu biti jedna od decki, dokle god decki u pitanju
imaju najdrazu pjesmu iz Jadnika. Inace za mene nema nade.
»Uzet cu pivo«, kazem dok prolazim pored Charlieja. »I ti castis.«
»Kao... Sto sam i rekao?« promrmlja on, slijedeci me do sanka posutog
ljuskicama kikirikija.
Dok se on pozdravlja s pipnicarkom (definitivno nisu neprijatelji; u
zraku je nekakva vibra, pod cime mislim da je on petnaest posto manje
neljubazan nego sto je to obicno), ja se osvanem prema toaletu, ali Libby
se jos nije pojavila.
Ni ne primijetim da sam se vratila precitavanju poglavlja iz knjige dok
mi Charlie ne uzme telefon iz ruku. »Prestani se zamarati time.«
»Ne zamaram se.«
Proucava me svojim pogledom poput crne rupe, onom vrstom od koje
imam potrebu rukama traziti za sto cu se uhvatiti. »Iznenađen sam time
sto ti ovo predstavlja takav problem.«
»A ja sam iznenađena time sto ti tvoja umjetna inteligencija
omogucava da osjetis iznenađenje.«
»Pa, zdravo.« Lecnem se u smjeru Libbyna glasa i ugledam je kako se
smijesi poput macke iz crtica usta punih nekoliko kanarinaca.
»Libby«, kazem. »Ovo je...«
Prije nego sto dospijem predstaviti Charlieja, ona zapisti: »Samo sam
ti htjela reci da sam pozvala taksi. Ne osjecam se dobro.«
»Sto nije u redu?« Pocnem se dizati sa stolca, ali ona mi gurne rame
prema dolje, snazno.
»Samo sam iscrpljena!« Zvuci sve samo ne iscrpljeno. »Ti bi trebala
ostati — nisi cak ni do kraja pojela svoju pljeskavicu.«
»Libby, necu te samo pustiti da...«
»O!« Ona pogleda u svoj telefon. »Hardy je ovdje — ne smeta ti da
platis racun za nas, zar ne, Nora?«
Obicno ne rumenim lako, ali sada mi lice gori zato sto sam upravo
shvatila sto se događa, sto znaci da je vjerojatno i Charlie shvatio, a Libby
se vec povlaci, ostavljajuci me s napola pojedenom pljeskavicom,

71
 Knjige.Club Books

neplacenim racunom, i snaznom zeljom da me zemlja proguta u jednom

komadu.
Ona baci pogled preko ramena i glasno vikne: »Sretno s krizanjem
broja pet, sestrice!«
»Broj pet?« upita Charlie kad se vrata zalupe, a moja sestra nestane u
noci.
Stvarno mi se ne sviđa pomisao na to da se ona sama uspinje onim
stepenicama. Ponovno zgrabim telefon i posaljem joj poruku: JAVI Ml SE
ISTE SEKUNDE KAD DOĐES DO LJETNIKOVCA ILI...!!!!
Libby odgovori: Javi mi iste sekunde kad dođeš do drpanja s
gospodinom Zgodnidem.
Preko mojeg ramena, Charlie frkne od smijeha. Okrenem svoj telefon,
ispravljajuci ramena. »To je bila moja sestra, Libby«, kazem. »Ignoriraj sve
što kaže. Uvijek je napaljena kad je trudna. Što je stalno.«
Njegove se (stvarno izvanredne) obrve podignu, njegov se pogled s
teskim vjeđama fokusira. »Ima... toliko toga u toj recenici sto iziskuje
objasnjenje.«
»I tako malo vremena.« Zagrizem u svoju pljeskavicu da se
usredotocim na nesto sto nije njegovo lice. »Trebala bih se vratiti k njoj.«
»Znaci da nemas vremena za ono pivo.« Kaze to tako da zazvuci kao
izazov, kao Znao sam. Obrva mu je podignuta, najmanja naznaka
posprdnog smijeska skriva mu se u jednom kutku usana. Nekako to ne
uklanja do kraja njegov nadureni izraz s napucenim usnama. Samo ga cini
napurenim.
Pipnicarka se u tom trenutku vrati s nasim orosenim staklenim
bocama, a Charlie joj zahvali. Po prvi put, vidim njezin nevjerojatan
zasljepljujuci osmijeh. »Naravno«, rece ona. »Ako vam bude trebalo jos
nesto, samo recite.«
Kad se ona udalji, Charlie se okrene prema meni, ispijajuci dug gutljaj.
»Zasto ti dobijes osmijeh?« zahtijevam. »Ja uvijek ostavljam napojnice
u iznosu od minimalno trideset posto.«
»Da, pa, probaj se gotovo ozeniti njome i vidi pomaze li to ista«,
odgovori ori, ostavljajuci me toliko zapanjenom da ponovno samo blenem
u njega.
»Kad smo vec kod recenica u kojima ima puno toga sto iziskuje
objasnjenje.«

72
 Knjige.Club Books

»Znam da si zaposlena zena«, kaze on. »Pustit cu te da se vratis

ostrenju svojih nozeva i slaganju svojeg ormarica s otrovima, Nadine
Winters.«
Sve sto govori kaze tako bezizrazajnim tonom da je lako propustiti
kad se sali. Ali sada je u njegovu glasu nesumnjivo prisutna nota vabljenja,
koja prijeđe preko mene poput cetke i ja se osjetim poput nakostrijesena
psa.
»Kao prvo,« kazem, »nije to ormaric, nego smocnica. A kao drugo, pivo
je vec tu, i sad je vec doba dana nakon radnog vremena, pa bih ga bas
mogla i popiti.«
Zato sto ja nisam Nadine Winters. Zgrabim svoju bocu i nagnem iz nje,
osjecajuci tezak pogled Charliejevih sovolikih ociju na sebi.
On kaze: »Jebeno je dobro, zar ne?« Za promjenu, dopusti da mu u
glas uđe malo uzbuđenja. Oci mu bijesnu kao da mu je unutar lubanje
upravo sijevnula munja.
»Ako volis macju pisalinu i benzin.«
»Poglavlje, Nora.«
Celjust mi se stegne dok kimam.
Koliko sam dosad vidjela, Charliejeve obrve imaju tri funkcije:
mucaljivu zamisljenost, mrstenje i docaravanje necega sto je ili
zabrinutost ili zbunjenost. To je ono sto cine sada. »Ali ti si jos uvijek
uzrujana zbog njega.«
»Uzrujana?« uzviknem. »Jer moja najstarija klijentica misli da bih
otpustila osobu samo zato sto je zatrudnjela? Ne budi smijesan.«
Charlie zakaci jedno stopalo za precku na svojem barskom stolcu. »Ne
misli to ona.« Nagne glavu kako bi otpio jos jedan gutljaj. Kap piva klizne
mu kradomice niz vrat i na trenutak sam opcinjena dok gledam kako
ocrtava trag spustajuci se prema rubu njegove kosulje.
»A cak i ako to misli,« kaze Charlie, »to ne znaci da je istina.«
»Da napise djelu knjigu o tome,« ja kazem, »mozda bi drugi ljudi
pomislili da je to istina.«
»Koga briga?«
»Ovog tipa.« Pokazem na vlastita prsa. »Osobu koja treba ljude koji s
njom zele raditi kako bi imala posao.«
»Koliko dugo predstavljas Dusty?« upita on.
»Sedam godina.«

73
 Knjige.Club Books

»Ne bi radila s tobom, nakon sedam godina, da nisi sjajna agentica.«

»Znam da sam sjajna agentica.« Nije u tome problem. Problem je u
tome sto mi je neugodno, sto me sram i sto se osjecam pomalo
povrijeđeno. Zato sto, kako ispada, imam osjecaje. »U redu je. Dobro sam.«
Charlie me proucava.
»Dobro sam!« kazem ponovno.
»Ocito.«
»Tebi je to sada smijesno, ali...«
»Nije mi smijesno«, ubaci se on. »Jesam li se nasmijao?«
»Dobar argument. Sigurna sam da se to nikada nije dogodilo. Ali samo
cekaj dok jedan od tvojih pisaca ne preda knjigu o seronji od urednika
jantarnih ociju.«
»Jantarnih ociju?« kaze on.
»Primjecujem kako nisi propitivao onaj dio o seronji u toj recenici«,
kazem, i ponovno nagnem iz boce. Ocito se moj filter ponovno istopio, ali
barem je to dokaz da nisam zena s tih stranica.
»Naviknut sam na to da ljudi misle kako sam seronja«, rece on
ukoceno. »Manje sam naviknut na to da opisuju moje oci kao >jantarne<.«
»Te su boje«, kazem. »To je objektivni opis. Ne dajem ti kompliment.«
»U tom slucaju, suzdrzat cu se od toga da budem polaskan. Koje su
boje tvoje?« Nagne se prema meni bez i jednog nagovjestaja da bi mu
moglo biti neugodno, kao da je samo znatizeljan, i njegov me topli dah
poskaklja po celjusti. To je vise-manje trenutak kad shvatim da je zgodan.
Mislim, znam da sam mislila da je zgodan u Kapljotresu kad sam
mislila da je netko drugi, ali ovo je trenutak kad shvatim da je on — bas
odleđeno Charlie Lastra, ne netko tko izgleda poput njega — zgodan.
Popijem jos jedan gutljaj. »Crvene.«
»Stvarno isticu boju tvojeg racvastog repa i rogova.«
»Previse si ljubazan.«
»To,« kaze on, »je nesto za sto me nikada nisu optuzili.«
»Ne mogu zamisliti zasto.«
On izvije obrvu, a medeno zlatni prsten oko tih zjenica nalik crnoj
rupi zacakli se. »A mislis da ljudi spjevaju sonete u cast tvoje ljubaznosti?«
Frknem na to. »Moja je sestra ta koja je ljubazna. Ako se popiski vani,
od toga niknu vrtovi puni cvijeca.«

74
 Knjige.Club Books

»Znas,« kaze on, »Sunshine Falls mozda nije veliki grad, ali imamo
kanalizaciju u kucama. Sto je vise-manje jedina stvar koju je Dusty
pogodila.«
»Kvragu!« Zgrabim svoj telefon. Dusty. Ona se sada osjeca ranjivo, a
navikla je na to da ja budem sto posto dostupna. Izgledala ja zbog knjige
kao grofica Bathory8 ili ne, dugujem joj to da obavljam svoj posao. Pocnem
tipkati svoj odgovor, sluzeci se nesvojstvenim viskom usklicnika.
Charlie pogleda na sat. »Devet navecer, na odmoru, za sankom, a jos
uvijek radis. Nadine Winters ponosila bi se.«
»Rugala se sova sjenici«, kazem. »Cisto slucajno znam da je tvoja
sluzbena Loggijina elektronicka posta ovoga tjedna vidjela dosta akcije.«
»Da, ali ja nemam nista protiv Nadine Winters«, kaze on. »Ustvari,
mene ona fascinira.«
Pogled mi se zadrzi na rijeci koju tipkam. »Da? Sto je tako fascinantno
kod sociopatkinje?«
»Patricia Highsmith mozda bi imala nesto za reci o tome«, odgovori
on. »Ali ono sto je vaznije, Nora, ne sudis li o tom liku malo previse ostro?
Procitala si tek deset stranica.«
Potpisem poruku, stisnem tipku za slanje, i okrenem stolac natrag
prema njemu, a koljena mi se zaustave tocno između njegovih. »Zato sto
su, kao sto svi znamo, citatelji zloglasni po tome sto su previse blagi prema
zenskim likovima.«
»Pa, meni se sviđa. Koga jebeno briga sviđa li se ikom drugom, dokle
god zele citati o njoj?«
»Ljudi također stanu da bi buljili u saobracajne nesrece, Charlie.
Nazivas li me saobracajkom?«
»Uopce ne govorim o tebi«, kaze on. »Govorim o Nadine Winters i
svojoj zaljubljenosti u njezin lik.«
Obuzme me osjecaj kao da kroz mene propada uzarena opruga. »Volis
kosu crnu kao ugljen i krav magu, ha?«
Charlie se prigne naprijed, ozbiljna lica, tiha glasa. »Vise je zbog krvi
koja joj kaplje s ocnjaka.«
Nisam sigurna kako da odgovorim na to. Ne zato sto je odvratno, nego

8 Elizabeta Bathory, mađarska Krvava grofica, navodno je u 16. i 17. stoljeću mučila i
ubila više od 600 mladih žena, op. prev.

75
 Knjige.Club Books

zato sto sam prilicno sigurna da uopce ne govori o Morskom Psu, a to mi se

cini opasno blizu koketiranju.
I ja definitivno ne bih trebala koketirati s njim. Koliko ja znam, mozda
ima partnericu — ili sobu s lutkama — a onda je tu i cinjenica da je
izdavastvo mala bara i da bi je jedan krivi potez lako mogao zagaditi.
Boze, cak i moj unutarnji dijalog zvuci poput Nadine. Nakasljem se,
popijem gutljaj piva i prisilim se da ne razmisljam previse o tome kako
sjedim s nogama između njegovih bedara, ili o tome kako mi se oci uporno
fokusiraju na tu brazdu ispod njegovih usana. Ne moram previse
razmisljati. Ne moram uvijek imati stvari pod savrsenom kontrolom.
»Pa, reci mi nesto o ovome mjestu«, kazem. »Cega zanimljivog ima
ovdje?«
»Volis li travu?« upita Charlie.
»Velika sam obozavateljica.«
»Imamo je puno.«
»Sto jos?« upitam.
»Imamo restoran koji se nasao na popisu >Top 10 restorana s
najogavnijim imenima u Americi<.«
»Bila sam.« Mahnem rukom oko sebe, pokazujuci na nase okruzenje.
»I vidjela.«
On nagne bradu prema meni. »Ti meni reci, Nora. Mislis li ti da je ovo
mjesto zanimljivo?«
»U svakom je slucaju...« Pokusavam naci rijec. »Mirno.«
On se nasmije, i to bude hrapav, iskrzan zvuk, zvuk kakav pripada u
pretrpani lokal u Brooklynu, gdje ulicne svjetiljke iza prozora prosaranih
kapima kise daju njegovoj zlatnoj kozi crvenu nijansu. A ne ovdje.
»Je li to pitanje?« kaze on.
»Jest mirno«, kazem ja odlucnije.
»To znaci da samo ne volis >mirno<.« Ruga mi se smijeskom ponad
svojeg uobicajenog izraza s napucenim usnama kao da se duri. Duga mi se.
»Radije bi bila negdje gdje je glasno i napuceno, gdje se samo postojanje
cini poput natjecanja.«
Uvijek sam se smatrala introvertom, ali istina je da sam naviknula na
to da imam ljude svugdje oko sebe. Priviknes se na zivljenje zivota sa
stalnom publikom. To postane umirujuce.

76
 Knjige.Club Books

Mama je znala reci da je postala Njujorcanka onoga dana kad je

otvoreno plakala na voznji podzemnom zeljeznicom. Nije prosla posljednji
krug audicije, a starica koja je sjedila na suprotnoj strani prolaza vagona
dodala joj je rupcic, a da nije ni podignula pogled sa svoje knjige.
Cini mi se da to sto mi se misli uporno vracaju na New York dokazuje
da je u pravu. I opet, uznemiruje me osjecaj da Charlie Lastra vidi ravno
kroz moje pazljivo poravnate vanjske slojeve.
»Mozda sam savrseno sretna s mirom i tisinom«, inzistiram.
»Mozda.« Charlie se okrene na stolcu da bi uzeo u ruku svoje pivo, a
pokret kojim se vanjska strana njegovog koljena pritisne o moje potraje
taman onoliko dugo koliko mu bude potrebno da popije jos jedan gutljaj
prije nego sto se opet okrene prema meni. »Ili te mozda, Nora Stephens,
citam kao knjigu.«
Otpuhnem na to. »Zato sto imas tako visoku sodjalnu inteligenciju.«
»Zato sto si poput mene.«
Zarenje mi se prosiri od mjesta gdje se njegovo koljeno ocese o moje.
»Mi uopce nismo slicni.«
»I meni govoris,« kaze Charlie, »da od trenutka kad si izasla iz aviona
ne goris od zelje da se vratis u New York? Da se ne osjecas kao da... kao da
si astronaut u svemiru, dok se svijet i dalje samo vrti normalnom brzinom,
a do vremena kad se vratis, propustit ces vec cijeli svoj zivot? Kao da New
Yorku nikada neces biti potrebna onako kako je tebi potreban New York?«
Točno tako, pomislim, zapanjena po cetrdeset peti put u isto toliko
minuta.
Zagladim si kosu, kao da mogu svaku izlozenu tajnu zataknuti natrag
na njezino mjesto. »Ustvari, proslih mi je par dana ovdje doslo kao
osvjezavajuca pauza od svih natmurenih, jednobojnih knjizevnih tipova
New Yorka.«
Charliejeva se glava nakrivi, a vjeđe mu otezaju. »Znaš li da se to
događa?«
»sto, se događa?« kazem.
Prsti mu njezno dodirnu desni kut mojih usta. »Tu ti se stvori jamica
kad lazes.«
Pljesnem ga po ruci u zraku, ali ne prije nego sto sva krv u mojem
tijelu pojuri prema jagodicama njegovih prstiju. »To nije moja Jamica od
Laganja«, slazem. »To je moja Jamica od Zivciranja.«

77
 Knjige.Club Books

»Onda, ako je tako,« rece on oporo, »sto kazes na partiju pokera s

visokim ulozima?«
»Dobro!« Potegnem jos jedan veliki gutljaj piva. »To je moja Jamica od
Laganja. Ubij me. Nedostaje mi New York, a ovdje je pretiho da bih mogla
spavati i jako sam razocarana time sto je trgovina mjesovitom robom
zapravo zalagaonica. Je li to ono sto si htio cuti, Charlie? Da moj odmor nije
dobro poceo?«
»Uvijek sam bio veliki ljubitelj istine«, kaze.
»Nitko nije uvijek veliki ljubitelj istine«, kazem ja. »Nekada je istina
bas koma.«
»Uvijek je bolje odmah cuti istinu negoli zivjeti u zabludi.«
»Jos se nesto moze reci u prilog pristojnom ponasanju.«
»Ah.« On kimne, a oci mu se znalacki zakrijese. »Primjerice, trebao bi
pricekati do nakon rucka da nekome kazes da ti je knjiga njihova klijenta
bila grozna?«
»Ne bi te bilo ubilo.«
»Moglo je«, kaze on. »Kao sto smo naucili od Starog Whittakera, tajne
nas mogu zatrovati.«
Ispravim ramena u trenutku kad mi nesto padne na pamet. »Zato ti se
nije svidjela. Zato sto si odavde.«
Sad se on nervozno promeskolji. Nasla sam mu slabost; prozrela sam
jedan od vanjskih slojeva Charlieja Lastre, i time se nasla u maloj
prednosti. Veliki sam ljubitelj tog osjecaja — stvarno veliki.
»Daj da pogodim.« Isturim donju usnicu. »Lose uspomene.«
»Ili mozda,« rece on otegnuto, naginjuci se prema meni, »to ima neke
veze s cinjenicom da Dusty Fielding ocito nije guglala Sunshine Falls u
posljednjih dvadeset godina, a kampli ga posjetila.«
Naravno, ima pravo, ali dok proucavam razdrazljivu ukocenost
njegove celjusti i cudno senzualnog, iako ocigledno mrgodnog izraza
njegovih usana, znam da mi osmijeh postaje ostriji. Zato sto je vidim:
poluistinu njegovih rijeci. I ja mogu procitati njega, i osjecam se kao da
sam otkrila skrivenu supermoc.
»Hajde, Charlie«, podbodem ga. »Mislila sam da si uvijek bio veliki
ljubitelj istine. Pusti to iz sebe.«
On se namrsti (jos uvijek puci usne kao da se duri, pa nadršti?).
»Dobro, nisam najveci ljubitelj ovog mjesta.«

78
 Knjige.Club Books

»Vauuuuu«, kazem pjevno. »Sve ovo vrijeme govoris da je knjiga

grozna, ali zapravo imas samo veliku, mracnu tajnu zbog koje si odbacio
ljubav i veselje i smijeh i — o, moj Boze, ti jesi Stari Whittaker!«
»U redu, maestro.« Charlie mi iz ruke iscupa pivsku bocu kojom sam
dotad gestikulirala u zraku, i spusti je na sigurno mjesto na sanku. »Ohladi
se. Samo nikada nisam volio te price u kojima je >sve bolje u malom
gradu<. Moja je >najmracnija tajna< to sto sam vjerovao u Djeda Mraza sve
do dvanaeste godine.«
»Kazes to kao da nije nevjerojatno dobar materijal za ucjenjivanje.«
»Međusobno osigurano unistenje.« Potapsa moj telefon, sto je aluzija
na dokument Ledene. »Samo cinim igru postenom za tebe nakon tih
stranica.«
»Kako plemenito. Sada mi reci zasto je tebi dan bio toliko los.«
Promatra me na trenutak, onda odmahne glavom. »Ne... mislim da
necu. Ne dok mi ne kazes zasto si stvarno ovdje.«
»Vec sam ti rekla«, kazem. »Na odmoru sam.«
Ponovno se nagne prema meni, uhvati me za bradu, a palac mu zavrsi
ravno na jamici u kutu mojih usana. Zastane mi dah. Glas mu je dubok i
hrapav: »Lažeš.«
Odmakne prste i pokaze pipnicarki da nam donese jos dva piva.
Ne zaustavim ga.
Zato sto ja nisam Nadine Winters.

79
 Knjige.Club Books

Š to misliš,« Charlie kaze, »o tome da odigramo partiju biljara? Ako ja

pobijedim, reci ces mi zasto si stvarno ovdje, a ako ti pobijedis, reci cu
ti o svojem danu.«
Frknem i svrnem pogled, skrivajuci svoju lazljivu jamicu dok
spremam telefon u torbu nakon sto sam dobila potvrdu da je Libby
sigurno stigla kuci. »Ne znam igrati.«
Ili barem nisam igrala od fakulteta, kad smo cimerica i ja svaki tjedan
tako lovile decke iz bratstva.
»Pikado?« predlozi Charlie.
Izvijem obrvu. »Zelis mi u ruke dati oruzje kad dobro znas kako se
provodim ove veceri?«
Nagne mi se blizu, ociju sjajnih na prigusenom svjetlu sanka. »Gađat
cu lijevom rukom.«
»Mozda ni ja ne zelim tebi u ruke dati oruzje«, kazem. Njegovo je
preokretanje ocima suptilno, vise kao trzanje nekih kljucnih misica lica.
»Biljar lijevom rukom, onda.«
Proucavam ga. Nijedno od nas ne trepce. U osnovi se natjecemo u
tome tko ce prvi skrenuti pogled poput dvoje dvanaestogodisnjaka, i sto
duze to traje, to se vise cini kao da zrak bruji od nekakvog metafizickog
nakupljanja energije.
Kliznem s barskog stolca i iskapim svoje drugo pivo. »U redu.«
Probijemo se do jedinog slobodnog stola. Na ovoj je strani restorana
mracnije, pod je ljepljiviji od prolivene cuge, a iz zidova se siri miris piva.
Charlie zgrabi stap za biljar i trokut te zapocne skupljati kugle na sredinu
igracega stola. »Znas pravila?« upita, vireci odozdo u mene dok se naginje
preko zelene povrsine.

80
 Knjige.Club Books

»Jedno od nas ima pune, a drugo ima prazne?« kazem.

On uzme plavu kockicu krede s ruba stola i prođe njome po vrhu taka.
»Hoces li prva poceti?«
»Naucit ces me, zar ne?« Pokusam izgledati nevino, kao Libby kad
trepce ocima.
Charlie se zabulji u mene. »Stvarno se pitam sto mislis da tvoje lice
izvodi upravo sada, Stephensice.«
Suzim pogled; on na to pretjerano suzi i svoj.
»Zasto te briga za to sto radim ovdje?« upitam.
»Morbidna znatizelja. Zasto tebe briga za moj los dan?«
»Uvijek je dobro znati slabosti svojeg protivnika«
On ispruzi tak prema meni. »Ti prva.«
Uzmem stap, prislonim ga uz rub stola i pogledam preko ramena. »Ne
slijedi li sad onaj dio kad ovijes ruke, oko mene i pokazes mi kako se to
radi?«
Usta mu se izviju. »To ovisi. Nosis li kakvo oruzje?«
»Najostrija stvar na meni moji su zubi.« Namjestim se iznad taka,
drzeci ga kao da ne samo da nikad nisam igrala biljar, nego kao da sam
mozda upravo otkrila vlastite ruke.
Charliejev miris — topao i uznemirujuce poznat — nahrupi mi u nos
kad on stane iza mene, jedva me dodirujuci. Osjecam prednju stranu
njegova dzempera kako mi grebe otkrivenu kraljeznicu, dok mi kozom
prolaze trnci od trenja, a njegove se ruke oviju oko mojih i usta mu se
nađu pokraj mojega uha.
»Olabavi stisak.« Njegov priguseni glas odjekne kroz mene, a njegov je
dah topao na mojoj celjusti dok mi odvaja prste od taka i prilagođava im
polozaj. »Prednja je ruka za ciljanje. Neces je pomicati. Zamah« — dlan mu
se spusti niz moj lakat sve dok me ne uhvati za zapesce i povuce ga natrag
niz stap prema mojem kuku — »dolazi odavde. Samo ti je bitno da drzis
stap ravno kad pocinjes. I ciljaj tako da se savrseno poravnas s kuglom
koju zelis ubaciti u rupu.«
»Shvacam«, kazem.
On odmakne ruke od mene, i ja snagom uma prisilim svoju kozu da se
prestane jeziti dok nisanim. »Jednu sam stvar zaboravila spomenuti« —
udarim vrhom stapa u kuglu, saljuci punu plavu preko stola i u rupu — »a
to je da jesam prije igrala.«

81
 Knjige.Club Books

Prođem pokraj Charlieja kako bih nanisanila za svoj sljedeci udarac.

»A ja sam mislio da sam samo stvarno dobar ucitelj«, kaze on
bezizrazajnim tonom.
Sljedecu spremim u rupu zelenu, a onda promasim bordo kuglu. Kad
se odvazim pogledati prema njemu, ne samo da ne izgleda iznenađeno
nego se doima upravo samodopadno. Kao da sam time nesto dokazala.
Izvuce mi tak iz ruku i obiđe stol, motreci nekoliko mogucnosti za svoj
prvi pogodak prije nego sto odabere zelenu praznu kuglu i stane u polozaj.
»A ja pretpostavljam da sam trebao spomenuti« — blago pogurne bijelu
kuglu, koja pospremi zelenu praznu kuglu u rupu, a onda i ljubicastu
praznu odmah za njom — »da sam ljevak.«
Zatvorim naglo usta kad me pogleda na putu do mjesta gdje ce
nanisaniti za svoj sljedeci pogodak. Ovoga puta spremi u rupu narancastu
praznu, onda bordo, prije nego sto konacno promasi i bude moj red.
Izbaci usnicu kao sto sam i ja ucinila kad sam ga zadirkivala da
sigurno ima lose uspomene. »Bi li manje peklo kad bih te castio jos jednim
pivom?«
Iscupam mu stap iz ruke. »Neka bude martini, i uzmi jedan i za sebe.
Trebat ce ti.«

Charlie dobije prvu partiju, pa se jedna partija pretvori u dvije. Ja dobijem

tu, a on ne zeli da ostane nerijeseno, pa odigramo i trecu. Kad on pobijedi,
podigne tak izvan mojeg dohvata prije nego sto mogu zatraziti da
odigramo i cetvrtu. »Nora«, kaze, »imali smo dogovor.«
»Ja se nikad nisam s time slozila.«
»Igrala si.«
Nagnem glavu unazad, uzdahnuvsi.
»Ako to ista pomaze,« kaze on karakteristicnim oporim glasom,
»voljan sam potpisati sporazum o povjerljivosti prije nego sto mi kazes
koja te duboka, tajna, uvrnuta fantazija dovela ovamo.«
Oci mi se pretvore u proreze.
On pomakne moju casu s ubrusa za koktele i prekopa po dzepovima
dok ne nađe Pilotovu G2 kemijsku, koja je, iskreno, i meni omiljena
kemijska olovka, iako se ja uvijek sluzim crnom tintom, a on ima
tradicionalnu urednicku crvenu. Nagne se naprijed i nazvrlja:

82
 Knjige.Club Books

Ja, Charlie Lastra, pri zdravoj pameti izjavljujem da ću čuvati mračnu,

prljavu, uvrnutu tajnu Nore Stephens pod krivičnom i materijalnom
odgovornošću od pet milijuna dolara, koja god prije nastupila.
»U redu, ti apsolutno nikada nisi vidio ugovor«, kazem. »Mozda
nikada nisi bio u istoj sobi s ugovorom.«
On zavrsi s potpisivanjem i ispusti olovku iz ruke. »To je jebeno dobar
ugovor.«
»Jadni neinformirani knjizevni urednici, sa svojim cudnim idejama o
tome kako se sklapaju dogovori.« Potapsam ga po glavi.
On me pljesne po ruci. »sto bi zaboga moglo biti tako lose, Nora? Jesi li
u bijegu? Jesi li opljackala banku?«
U mraku, zlatna boja njegovih ociju izgleda zacudno svijetla uz
njegove prevelike zjenice. »Jesi li otpustila trudnu pomocnicu?« zadirkuje
me, dubokim glasom. Ta aluzija bude sok mojem organizmu, udar
elektriciteta od glave do pete.
Cudesno, zaboravila sam na stranice Dustyna rukopisa. Sad se Nadine
ponovno pojavila, drazeci me.
»Sto nije u redu s time da uvijek imas stvari pod kontrolom?« upitam,
zahtijevajuci odgovor od svemira opcenito.
»Nemam pojma.«
»I samo bih zato sto ne zelim djecu, trebala navodno kazniti zenu zato
sto je donijela drugaciju odluku od mene? Najmilija mi je osoba trudna! A
ja obozavam svoje necakinje. Nije svaka odluka koju zena donese optuzba
protiv zivota drugih zena.«
»Nora«, kaze Charlie. »To je roman. Fikcija.«
»Ti to ne razumijes, zato sto si ti... ti.« Mahnem rukom prema njemu.
»Ja?«
»Mozes si priustiti to da budes osoran i ostar i ljudi ce ti se zbog toga
diviti. Pravila su za zene drugacija. Moras pogoditi pravu ravnotezu kako
bi te shvatili ozbiljno, a opet ne mislili da si kuja. To zahtijeva stalan trud.
Ljudi ne zele raditi sa zenama koje su poput morskih pasa.«
»Ja zelim«, kaze on.
»A cak i muskarci koji su tocno poput nas ne zele biti s nama. Mislim,
naravno, neki od njih misle da zele, ali jedva se okrenes, a vec te ostavljaju
u cetverominutnom telefonskom pozivu zato sto te nikada nisu vidjeli
kako places i sele se na drugi kraj zemlje da bi se ozenili nasljednicom

83
 Knjige.Club Books

bozicnih drvaca!«
Gharliejeve pune usne skupe se u cvor, a on zaskilji. »... Sto?«
»Nista«, progunđam ja.
»Vrlo određeno >nista<.«
»Zaboravi.«
»Malo vjerojatno«, kaze on. »Bit cu budan cijelu noc izrađujuci
dijagrame i grafikone, pokusavajuci dokuciti sto si to upravo rekla.«
»Prokleta sam«, kazem. »To je sve.«
»O«, kaze on. »Naravno. Shvacam.«
»Jesam«, inzistiram.
»Ja sam urednik, Stephensice«, kaze. »Trebat ce mi vise detalja da
povjerujem toj prici.«
»Ja sam stereotipni knjizevni lik«, kazem. »Ja sam hladnokrvna,
previse ambiciozna gradska sminkerica koja postoji kao protivnica Dobroj
Zeni. Ja sam ona koja bude ostavljena radi djevojke koja je ljepsa bez
sminke i voli rostilje i, nekako, kad ona izmrcvari pjesmu na karaokama, to
izgleda preslatko!«
I zbog nekog razloga (moje niske tolerancije na alkohol), ne ostane na
tome. Sve se pocne izlijevati iz mene. Kao da samo naocigled svima
pocnem povracati svoju sramotnu zivotnu povijest na pod prekriven
ljuskicama kikirikija.
To kako me Aaron ostavio radi Otoka Princa Edwarda (i, sto je
potvrdilo lagano uhođenje na drustvenim mrezama, crvenokose po imenu
Adeline). To kako je Grant prekinuo sa mnom radi Chastity i malog
svratista njezinih roditelja. Luca i njegova zena i njihov nasad visanja u
Michiganu.
Kad dođem do nultog pacijenta, Jakoba romanopisca-koji-je-postao-
rancer, prekinem se. Ono sto se dogodilo između njega i mene ne pripada
na kraj popisa; pripada tamo gdje sam to ostavila, u krateru iz kojega se
pusi i koji mi je zauvijek promijenio zivot. »Jasno ti. je.«
Oci mu se pretvore u proreze, a nagib njegovih usana odaje
zabavljenost. »... Iako, je li mi jasno?«
»Stalni motivi i kliseji moraju doci odnekud, zar ne?« kazem. »Zene
poput mene ocigledno su uvijek postojale.
Stoga je to ili vrlo određena vrsta sabotaze same sebe ili drevna

84
 Knjige.Club Books

kletva. Sad kad razmisljam o tome, mozda je pocelo s Lilit 9. Previse je

cudno da bi to bila slucajnost.«
»Znas,« kaze Charlie, »rekao bih da je to sto je Dusty napisala cijelu
knjigu o gradu iz kojega dolazim i to sto sam onda naletio na njezinu
agenticu u recenom gradu previse cudno da bi to bila slucajnost, ali, kako
smo vec ustanovili, ti me >ne uhodis<, stoga se slucajnosti nekada
događaju, Nora.«
»Ali ovo? Cetiri veze koje su zavrsile zato sto su moji decki odlucili
otici u divljinu i nikada se vise ne vratiti?«
Bori se protiv toga da se ne nasmije, ali gubi bitku.
»Nisam smijesna!« kazem, smijuci se sebi usprkos. U redu, zbog sebe.
»Tocno nesto sto bi rekla osoba koja nije smijesna«, Charlie potvrdi
kimanjem. »Gledaj, jos uvijek pokusavam dokuciti kakve veze usrani bivsi
decki koji zele biti poput Jacka Londona imaju s time da si ovdje.«
»Moja je sestra...« Razmisljam na trenutak, a onda se odlucim reci:
»Nas je odnos pomalo zategnut posljednjih nekoliko mjeseci, a ona je
zeljela nekamo otici. Uz to, cita previse ljubavnih romana smjestenih u
malome gradu i uvjerena je da se rjesenje svih nasih problema krije u
tome da dozivimo iskustvo koje ce nas preobraziti, kao sto se dogodilo
mojim bivsima. Na mjestu poput ovoga.«
»Tvojim bivsima«, kaze on izravno. »Onima koji su se odrekli karijera i
preselili se u divljinu.«
»Da, tim bivsima.«
»I, sto onda?« kaze. »Trebala bi pronaci srecu ovdje i ostaviti New
York? Prestati se baviti izdavastvom?«
»Naravno da ne«, kazem. »Ona se samo zeli malo zabaviti, prije nego
sto dođe dijete. Uzeti predah od nasih uobicajenih zivota i napraviti nesto
novo. Imamo popis.«
»Popis?«
»Gomilu stvari iz knjiga.« I to je razlog zasto inace nikad ne popijem
dva martinija. Zato sto cak i u pet sati i jedanaest minuta popodne, moje
tijelo nije sposobno nositi se s alkoholom, sto potvrđuje cinjenica da mu

9
Lilit, ženski demon, prva Adamova žena koja je, poput njega, stvorena iz zemlje te je na
osnovi toga zahtijevala ravnopravnost s njim. No kako se nije uspjela izboriti za jednak
položaj, u ljutnji je napustila raj, op. prev.

85
 Knjige.Club Books

pocnem navoditi stvari s popisa: »Nositi odjecu od flanela, ispeci nesto od

osnovnih sastojaka, promijeniti izgled u stilu malog grada, izgraditi nesto,
ici na spojeve s lokalcima...«
Charlie se ostro nasmije. »Ona te pokusava udati za svinjara,
Stephensice.«
»Ne pokusava.«
»Rekla si da ti zeli priustiti vlastito iskustvo ljubavnog romana u
malom gradu«, rece on zajedljivo. »Znas kako takve knjige zavrsavaju, zar
ne, Nora? Velikim vjencanjem u stali, ili epilogom koji ukljucuje djecu.«
Frknem. Naravno da znam kako zavrsavaju. Nisam samo gledala svoje
bivse kako ih proživljavaju, nego sam, dok smo Libby i ja jos dijelile stan,
gotovo kompulzivno citala posljednje stranice knjiga koje je ona citala. To
me nikada nije zapravo nagnalo na to da ih pocnem citati od prve stranice.
»Gledaj, Lastra«, kazem. »Sestra i ja ovdje smo kako bismo provodile
vrijeme zajedno. Vjerojatno to nisi naucio u tom labosu u kojem si se
izlegao, ali odmori su relativno tipican nacin za povezivanje i opustanje s
najmilijima.«
»Da, zato sto, ako ce ista biti opustajuce za osobu poput tebe,« rece on,
»to je provođenje vremena u gradu koji je prikladno smjesten na jednakoj
udaljenosti između dvije Dressbamove trgovine zenskom odjecom.«
»Znas, nisam bas toliko ustogljena i ne moram uvijek imati sve pod
kontrolom, kao sto se cini da i ti i Dusty mislite. Mogla bih se bas dobro
zabaviti na spoju sa svinjarom. I znas sto? Mozda je to dobra ideja. Nije da
sam imala puno srece s Njujorcanima. Mozda jesam bacala udicu u krivoj
bari. Ili, mozda, u krivom ogranku kanala za otjecanje nuklearnog otpada.«
»Ti si,« kaze on, »puno cudnija nego sto sam mislio.«
»Pa, ako ti to ista znaci, prije ove veceri mislila sam da odes u ostavu
za metle i pokrenes program za ocuvanje energije kad god nisi na poslu,
tako da pretpostavljam kako smo oboje iznenađeni.«
»Sada jesi smijesna«, kaze. »Kad nisam na poslu, spavam u svojem
lijesu u podrumu stare viktorijanske vile.«
Zagrcnem se u svoju casu, od cega se on prilicno ljudski nasmijesi.
Živo je, pomislim.
»Stephensice«, kaze on, a u glas mu se vrati opori ton, »ako si ti
zlocinka u necijoj tuđoj ljubavnoj prici, onda sam ja vrag.«
»Ti si to rekao, ne ja«, odgovorim.

86
 Knjige.Club Books

On podigne obrvu. »Veceras si svadljiva.«

»Uvijek sam svadljiva«, kazem. »Veceras se samo to ne trudim
prikriti.«
»To je dobro.« Nagne se prema naprijed, govoreci tisim glasom, a kroz
mene prostruji nalet elektriciteta. »Uvijek mi je bilo draze kad su se stvari
govorile otvoreno. Iako svinjari Sunshine Fallsa mozda ne misle tako.«
Njegov pogled iskosa pronađe moj, a mirise neodređeno po zacinima i
nekako poznato. Nedobrodosla tezina smjesti mi se između bedara.
Stvarno se nadam da jamica u mojoj bradi nije nasla nacina da razglasi
kako sam uzbuđena.
»Vec sam ti rekla«, kazem. »Ovdje sam zbog svoje sestre.«
I koliko se god tjeskobno osjecam zato sto sam daleko od doma, istina
je da ionako provodim cijelo trajanje Libbynih trudnoca u stanju blage
panike. Ovako je barem mogu drzati na oku.
Nikada nisam sanjala o tome da cu imati vlastitu djecu, ali to kako sam
se osjecala za vrijeme Libbyne prve trudnoce zapecatilo je tu odluku.
Jednostavno postoji previse stvari koje mogu krenuti po zlu.
Krenem se podici na barski stolac u kutu sanka i skoro se presamitim
dok to radim.
Charlie me uhvati za ruke i zadrzi me. »Sto kazes na malo vode?« kaze,
sjedajuci na prazni stolac do mojega, a taj potisnuti posprdni
osmijeh/izraz s napucenim ustima/ sto-je-to-uopce povlaci mu pune
usnice blago u stranu dok mase pipnicarki.
Ispravim ramena, pokusavajuci izgledati dostojanstveno. »Neces me
omesti.«
On podigne obrvu. »Od cega?«
»Dobila sam jednu od onih partija. I ti meni dugujes informacije.«
Posebno kad se u obzir uzme zastrasujuca kolicina koju sam ja upravo
izbrbljala njemu.
On nagne glavu unatrag i pogleda me duz nosa. »Sto zelis znati?«
U mislima mi se nađe nas rucak od prije dvije godine i to kako je
Charlie razdrazljivo pogledavao na sat. »Onog dana kad smo se upoznali,
rekao si da si pokusavao stid na let. Zasto?«
On potegne rub svojeg ovratnika, mrsteci se, celjusti obiljezene
napetoscu. »Zbog istog razloga zbog kojega sam ovdje sada.«
»Zanimljivo.«

87
 Knjige.Club Books

»Kunem se da nije.« Nasa se voda pojavi na sanku. On okrene jednu od

casa u mjestu, a celjust mu se stegne. »Moj je otac imao mozdani udar.
Jedan tada, a jedan prije nekoliko mjesed. Ja sam ovdje da pomognem.«
»Sranje. Ja... ajme.« Vid mi se smjesta razbistri i izostri dok ga
promatram, a alkoholna se izmaglica raziđe. »Bio si toliko... priseban.«
»Obvezao sam se da cu doci«, rece on, pomalo obrambenim tonom, »i
nisam vidio kako bi spominjanje toga moglo biti produktivno.«
»Nisam rekla... gledaj, mene je netko ostavio cetrdeset sest sekundi
ranije, a ipak sam sjela da popijem martini i pojedem salatu s potpunim
neznancem, tako da te razumijem.«
Charliejeve oci ulove moje, i to bude toliko intenzivno da moram na
sekundu skrenuti pogled.
»Je li bio... je li tvoj tata dobro?«
On ponovno okrene casu. »Kad smo mi bili na rucku, vec sam znao da
nije u opasnosti. Sestra mi je taman rekla za mozdani udar, ali on se
ustvari dogodio tjednima ranije.« Lice mu otvrdne. »On je sam odlucio da
ja ne moram znati, i to je bilo to.« Promeskolji se na stolcu, odajuci
nelagodu osobe koja je upravo rekla previse.
Cak i uzevsi u obzir dzin i pivo koji mi buckaju u tijelu, sokirana sam
kad cujem samu sebe kako govorim: »Nas je tata ostavio kad je mama bila
trudna. Ne sjecam ga se ustvari. Ono sto je slijedilo nakon toga bila je vise-
manje parada decki gubitnika, pa nisam neki strucnjak za oceve.«
Charliejeve se obrve skupe, prsti mu se umire na orosenoj casi. »Zvuci
grozno.«
»Nije bilo tako lose«, kazem. »Nikada nije dopustila vecini njih da nas
upoznaju. To joj je dobro islo.« Posegnem za casom, isprobavajuci njegov
tik, okrecuci je u krugu vlastita znoja. »Ali jednoga bi dana plutala na
oblaku, pjevajuci svoje najdraze pjesme iz Hello, Dolly! I namjestajuci
izvezene jastuke iz trgovine rabljene robe poput Snjeguljice u New Yorku,
a sljedecega bih...«
Nije da mi glas zamre, vec se vise samo prekine bez najave.
Ne sramim se svojeg odrastanja, ali sto vise kazes nekoj osobi o sebi,
to im vise moci nad sobom dajes. A ja posebno izbjegavam dijeliti sjecanja
na mamu s neznancima, kao da je njezina uspomena izrezak iz novina i
svaki put kad ga izvadim, jos malo vise izblijedi i izguzva se.,
Charlie odsutno prijeđe palcem preko mojega zapesca.

88
 Knjige.Club Books

»Stephensice?«
»Ne treba mi tvoje sazaljenje.«
Zjenice mu se prosire. »Ne bih se usudio.« Glas mu zvuci točno kao da
se usuđuje.
U nekom smo se trenutku primaknuli blize jedno drugome, moje su
noge ponovno između njegovih, a tamo gdje se dodirujemo djeluje
beskrajni, brujeci mehanizam povratne sprege. Pogled mu je tezak na
mojemu, zjenice su mu skoro progutale sarenice, koje su samo blistavi
prsten meda oko duboke, mracne jame.
Vrucina mi se skuplja između bedara, i ja prebacujem nogu preko
noge, raspetljavajuci ih i ponovno krizajuci. Charliejev pogled padne kako
bi pratio taj pokret, a njegova casa s vodom ostane stajati u zraku uz
njegovu donju usnicu, kao da je zaboravio sto radi. U tom trenutku, mogu
ga sto posto procitati.
Mogla bih isto tako promatrati sebe u ogledalu.
Mogla bih mu se primaknuti.
Mogla bih pustiti da mi koljeno klizne dublje u prazninu između
njegovih koljena, ili mu dodirnuti ruku, ili podici bradu, a u svakom od tih
potencijalnih scenarija, zavrsimo na poljupcu. Mozda mi se on bas i ne
sviđa, ali dio mene umire od zelje da sazna kakav je dodir njegove donje
usnice, dok me je dodirivala ta ruka na mojem zapescu.
Onda pocne kisiti — lijevati — i krov od valovitog lima pocne
odzvanjati od groznicave bubnjave kapi. Izvucem ruku iz Charliejeve i
ustanem. »Trebala bih se vratiti kuci.«
»Hoces li da podijelimo taksi?« upita on, glasom dubokim, hrapavim.
Vjerojatnost da se u ovo doba pronađu dva taksija u ovom gradu nije
velika. Vjerojatnost da se pronađe i jedan koji ne vozi Hardy jako je slaba.
»Mislim da cu se prosetati.«
»Po toj kisi?« upita on. »I u tim cipelama?«
Zgrabim svoju torbu. »Necu se otopiti.« Vjerojatno. Charlie ustane.
»Mozemo podijeliti moj kisobran.«

89
 Knjige.Club Books

O tputimo se iz Pustimlaza zgureni ispod Charliejeva kisobrana.

(Nazvala bih to slučajnošću, ali ispada da on opsesivno provjerava
aplikaciju za vremensku prognozu, tako da sam ocito nasla nekoga jos
predvidljivijeg od sebe.) Miris trave i poljskog cvijeca snazan je u vlaznom
zraku, i osjetno je zahladilo.
On upita: »Gdje ste smjestene?«
»Zove se Goodein ljetnikovac ljiljana«, odgovorim. On kaze, gotovo
samome sebi: »Bizarno.«
Vrucina mi se siri vratom od mjesta na kojemu osjecam njegov dah.
»Zelis reci da ne postoji mogucnost da bih mogla biti sretna bilo gdje
drugdje osim u stanu na najvisem katu ispunjenom crnim mramorom i s
kristalnim lusterom?«
»Tocno ono sto sam mislio.« Baci pogled u mojem smjeru dok
prolazimo ispod kruga svjetla ulicne svjetiljke, a kisa svjetluca poput
srebrnih konfeta. »Također ga iznajmljuju moji roditelji.«
Obrazi mi se zarumene. »Ti si... Sally Goode tvoja je mama? Odrastao si
u neposrednoj blizini farme konja?«
»Zelis reci,« kaze on, »da ne postoji mogucnost da sam odrastao bilo
gdje drugdje osim u stanu na najvisem katu ispunjenom crnim mramorom
i s kristalnim lusterom?«
»Samo te tesko zamisliti kako pripadas bilo gdje u ovom gradu, a
kamoli tako blizu piramidi gnojiva.«
»Pripadanje je mozda preteska rijec«, rece on zajedljivo.
»A gdje si ti smjesten?«
»Pa, obicno budem u ljetnikovcu«, kaze. Jos jedan pogled iskosa u

90
 Knjige.Club Books

mene kroz mrak. »Ali to sad nije bila opcija.«

Njegov mi je miris tako uznemirujuce poznat, ali jos uvijek ne znam
odakle. Topao, s blagim daskom zacina, dovoljno suptilan da se zateknem
kako ga pokusavam udahnuti punim plucima. »Gdje onda?« upitam. »U
spavacoj sobi iz svojeg djetinjstva?«
Zastanemo u slijepoj ulici na cijem je kraju smjesten ljetnikovac, i
Charlie uzdahne. »Spavam u krevetu ciji je okvir oblikovan kao trkaci
automobil, Nora. Jesi li sad sretna?«
Nisam ni blizu samo sretna. Zamislim Charlieja, stroga cela i vrlo
dotjerana, kako lezi ususkan u plasticnu Corvettu i mrsti se na svoj
Kindleov citac elektronickih knjiga, i nasmijem se toliko jako da mi bude
tesko odrzati se na nogama. On je vjerojatno posljednja osoba koju mogu
zamisliti u krevetu s okvirom trkaceg automobila, izuzevsi sebe.
Charlie mi provuce ruku oko struka kad izgubim ravnotezu. »Mali
podsjetnik«, kaze on, zadrzavajuci moje kretanje niz sljuncanu stazu. »To
nije ni priblizno najsramotnija stvar koju je ijedno od nas veceras reklo.«
Uspijem protisnuti: »Jesi li kao mali, sto, bio lud za NASCAR-ovim
utrkama?«
»Ne«, rece on, »ali moj tata nikada nije prestao pokusavati.«
Zapadnem u jos jedan napadaj smijeha koji me zaprijeti prevaliti na
leđa. Charlie me privuce k sebi. »Jedna noga ispred druge, Stephensice.«
»Uzajamno osigurano unistenje, doista«, uzviknem.
Pocne me voditi uz brezuljak, a moja peta smjesta upadne u blato,
prikovavsi me u mjestu. Zakoracim jos jednom i druga peta također
potone u blato. Otme mi se ogorceni poluvrisak.
Charlie stane, tesko uzdisuci dok motri moje cipele. »Hocu li te morati
nositi?«
»Neću ti dopustiti da me nosis na svojim leđima, Lastra«, kazem.
»A ja,« odgovori on, »tebi necu dopustiti da unistis te jadne, nevine
cipele. Nisam takva vrsta covjeka.«
Pogledam u svoje natikace, i iz mene izađe bijedan, cangrizav pisak.
»Dobro.«
»Nema na čemu.« On se okrene i pogne se dok ja zadizem haljinu i
teska se srca oprastam od posljednjih ostataka svojeg dostojanstva, onda
ovijem ruke oko njegovih ramena i skocim mu na leđa.
»Sve u redu?« kaze.

91
 Knjige.Club Books

»Netko me nosi na svojim leđima«, odgovorim, namjestajuci kisobran

iznad nas. »Odgovara li to na tvoje pitanje?«
»Jadna Nora«, stane me zadirkivati, poduhvativsi me rukama oko
bedara kad se pocne uspinjati uz stepenice. »Ne mogu ni zamisliti kako ti
je tesko.«
Shvacanje odjekne kroz mene, kaoticno i naglaseno poput crkvenih
zvona: razlog zasto mi je njegov miris tako poznat. To je ista suptilna
kolonjska voda prikladna i za zene i za muskarce koju i sama nosim.
Mjesavina cedrovine i jantara po imenu KNJIGA, kojoj je svrha docarati
dojam suncem obasjanih polica za knjige i izlizanih stranica. Kad sam
saznala da ce tvrtka koja je proizvodi propasti, narucila sam je naveliko
tako da si mogu stvoriti zalihu.
I ranije bih je prepoznala, ali na njemu mirise drugacije, isto kao sto je
mamin miris limuna i lavande koji je bio njezin zastitni znak drugaciji na
Libby, koja iz njega izvlaci notu vanilije koja prije nikada nije bila prisutna.
Charliejeva verzija KNJIGE mirise vise po zacinima i toplija je od moje.
»Jako si tiha tamo otraga, Stephensice«, kaze. »Mogu li ista uciniti da ti
putovanje bude udobnije? Donijeti ti jastuk za vrat? Mozda neki keksic?«
»Prihvatila bih mamuze i bic za jahanje«, kazem.
»Mogao sam i pretpostaviti«, progunđa on.
»Prihvatila bih i izjavu pod zakletvom da ovo nikada vise necemo
spomenuti.«
»Nakon sto si popljuvala prosli ugovor koji sam sastavio? Ne bih
rekao.«
Kad dođemo do ulaznih stepenica, spustim se s Charliejevih leđa i
pokusam povuci rub svoje haljine natrag na njegovo mjesto, sto je tesko
zato sto nisam bas napravila sjajan posao s drzanjem kisobrana iznad nas,
pa smo oboje dosta promoceni, haljina mi je zalijepljena za bedra, a siske
su mi slijepljene preko ociju.
Charlie ispruzi ruku da ih odmakne. »Dobra frizura, usput.«
»Heteroseksualni muskarci vole siske«, kazem. »Zbog njih se zene
cine pristupacnima.«
»Nista nije vise zastrasujuce od cela«, kaze on. »Iako mi donekle
nedostaje plava boja.«
I tu smo: taj atomski oblak zelje nisko u mojem trbuhu, trzaj između
mojih bedara. »Nije prirodna«, objavim.

92
 Knjige.Club Books

»Nisam ni mislio da jest«, kaze on, »ali ti pristaje.«

»Zato sto izgleda neodređeno zlo?« pokusam pogoditi.
Naceri se sirokim osmijehom kakav se na njemu rijetko viđa, ali samo
na sekundu. Taman dovoljno dugo da mi zeludac zatreperi. »Palo mi je na
pamet.«
»Odmah cu pozvati televizijsku ekipu.«
»Trebala bi prekriziti broj pet.«
»Broj pet?«
»Na popisu.«
Pokrijem oci rukom. »Zasto sam ti rekla za to?«
»Zato sto si zeljela da te netko sprijeci u tome da to ucinis«, odgovori
on. »Posljednja stvar koju zelis jest spetljati se s nekime tko zivi ovdje.«
Spustim ruku i pogledam ga suzenih ociju. »Jedu li tu pridoslice?«
»Jos, gore«, kaze on. »Zadrze ih ovdje vjecno.«
Frknem. »Trajna predanost. Kako grozno.«
»Nora«, kaze on, a glas mu je dubok i prijekoran. »I ti i ja oboje znamo
da ne zelis taj epilog. Netko poput tebe — u takvim cipelama — nikada ne
bi mogao biti sretan ovdje. Nemoj da se neki jadni svinjar uzaludno
ponada.«
»U redu, to je bilo nepristojno«, kazem.
»Nepristojno?« On zakorakne prema meni, ostro fluorescentno svjetlo
iznad vrata pretvara mu lice u duboki reljef, ocrtavajuci mu praznine ispod
jagodica i cineci mu oci blistavima. »Nepristojno je proglasiti cijelu
drustvenu scenu New Yorka ukaljanom samo zato sto je tebi uspjelo
odabrati cetvoricu seronja zaredom.«
Grlo mi se uzari, niz njega klizne loptica lave. »Nemoj mi reci da sam ti
povrijedila osjecaje«, promrmljam.
»Ti bi od svih ljudi trebala znati«, rece on, a pogled mu padne na moje
usne, »da mi >natmureni, jednobojni knjizevni tipovi< toga nemamo.«
U mojoj glavi, glas Nadine Winters vristi: Prestani, prestani! Ovo se ne
uklapa ni u kakav plan! Ali rijecima se tesko natjecati sa sumom moje krvi i
trncima na mojoj kozi.
Ne sjecam se da sam to ucinila, ali moji su prsti prislonjeni na njegov
trbuh, a njegovi se misici stezu pod njima.
Loša ideja, pomislim u djelicu sekunde prije nego sto Charlie privuce

93
 Knjige.Club Books

moje kukove uz svoje. Rijeci se raspadnu poput juhe sa slovima abecede, a

slova se rastrkaju u svim smjerovima, sada potpuno bez znacenja. Njegova
usta grubo uhvate moja dok me prislanja uz vrata ljetnikovca, prekrivajuci
moje tijelo svojim.
Napola zastenjem od pritiska. Stisak se njegove ruke pojaca na mojem
struku. Moje se usne razdvoje njegovu jeziku, a ostar okus piva i biljna
aroma dzina ugodno mi se mijesaju u ustima.
Osjecam se kao da mi se obris rastace, kao da se pretvaram u
tekucinu. Njegove se usne spuste niz moju celjust, preko mojega grla. Moja
ruka prođe kroz njegovu grubu, od kise mokru kosu, on ispusti tiho
stenjanje, a ruka mu pronađe put do mojih prsa, prstima prelazeci preko
bradavice.
U nekom je trenutku kisobran pao na tlo. Charliejeva je kosulja
prilijepljena uz njegovo tijelo. Dlanom prelazi po mojoj mokroj haljini, a ja
se izvijam. Usta nam se spoje.
Posljednji tragovi piva i dzina ispare mi iz krvotoka, i sve se zbiva u
visokoj razlucivosti. Moje ruke podvuku se ispod straznje strane njegove
kosulje, nokti mi utonu u njegovu glatku, toplu kozu, privlaceci ga blize, a
njegov se dlan primakne rubu moje haljine, zadizuci ga uz moje bedro.
On klizne prstima vise, sireci zmarce po mojoj kozi, a iz mene tek
jedva, neodlucno izađe nesto poput Čekaj.
Nisam cak sigurna ni kako je to cuo, ali Charlie se odmakne,
izgledajuci kao covjek koji je upravo izronio iz transa, razbarusene kose,
usana kao da ga je ubola pcela, brzo trepcuci tamnim ocima. »Sranje!«
kaze on promuklo, odmicuci se za korak. »Nisam mislio...«
Dođem k sebi kao da me netko polio kantom hladne vode.
Sranje je prava rijec!
U smislu, ne serem gdje jedem. I ne ljubim se gdje radim. Dovoljno je
lose sto ce za godinu i pol svi s kojima radim misliti za mene da sam
Nadine Winters — ne moram dolijevati jos potencijalnog ulja na pogrebnu
lomacu svoje reputacije.
On govori: »Ne mogu se ustvari upustati...«
»Ne treba mi objasnjenje!« prekinem ga, povlaceci rub svoje haljine
natrag niz svoja bedra. »Bila je to pogreska!«
»Znam!« kaze Charlie, zvuceci donekle uvrijeđeno.
»Pa, i ja znam!«

94
 Knjige.Club Books

»Dobro!« kaze on. »Onda se slazemo!«

»Dobro!« viknem ja, nastavljajuci s najcudnijom i najmanje
produktivnom svađom u zabiljezenoj povijesti.
Charlie se nije pomaknuo. Nije nijedno od nas dvoje. Oci su mu jos
uvijek crne poput tinte i gladne, a zahvaljujuci zarulji iznad vrata, njegova
erekcija isto bi tako mogla biti izlozena u vitrini u posebno lascivnom
muzeju.
Udahnem. »Hajdemo se samo ponasati kao da...«
U isto vrijeme, on kaze: »Trebali bismo se pretvarati kao da se ovo
nikada nije dogodilo.«
Ja kimnem.
On kimne.
Rijeseno je.
On pokupi svoj kisobran s tla, i nijedno se od nas ne potrudi reci »laku
noc«. On samo ukoceno kimne, okrene se i udalji.
Nikada se nije dogodilo, pomislim silovito.
Sto je dobro, zato sto nepromisljene odluke uvijek imaju katastrofalne
posljedice.

95
 Knjige.Club Books

K ad mi je bilo dvanaest godina, moja je majka dobila ulogu u

kriminalistickoj seriji. Spetljala se s izvrsnim producentom. Ubrzo se
viđala s njime svake veceri.
Cetiri epizode nakon sto je snimanje zapocelo, on se pomirio sa
svojom suprugom. Mamin je odvazan lik mlade detektivke brzo zavrsio
ubijen, a tijelo je otkriveno u hladnjaci za meso.
Nikada nisam vidjela mamu toliko izvan sebe. Izbjegavale smo dijele
dijelove grada, kloneci se svakog mjesta gdje bi mogla naletjeti na njega, ili
gdje bi je nesto moglo podsjetiti na njega, ili na posao koji je izgubila.
Nakon toga, meni je bilo lako donijeti odluku da se nikada necu
zaljubiti.
Toga sam se godinama drzala. Onda sam upoznala Jakoba.
Zbog njega se svijet otvorio oko mene, kao da su se pojavile boje koje
nikada prije nisam vidjela, nove razine srece koje ranije nisam mogla ni
zamisliti.
Mama je bila izvan sebe od srece kad sam joj rekla da cu zivjeti s njim.
Nakon svega sto je prosla, jos je uvijek bila romanticarka u dusi.
On će se tako dobro brinuti za tebe, draga moja, rekla je. Bio je
nekoliko godina stariji od mene i imao dobro placen sankerski posao i
sicusan stan u centru.
Tjedan dana kasnije, izgrlila sam se s mamom i Libby i odvezla svoje
stvari kod njega. Dva tjedna nakon toga, mame vise nije bilo.
Racuni su svi odjednom dosli na naplatu. Stanarina, rezije, kreditna
kartica koju smo otvorile na moje ime kad su stvari postale posebno
tijesne. Mami je odbijeno prekoracenje, i ja sam htjela pomoci
odrađivanjem svojega dijela.

96
 Knjige.Club Books

Radila sam u Freeman Booksu otkad mi je bilo sesnaest, ali zarađivala

sam minimalac i mogla sam raditi samo dio radnog vremena dok sam
studirala, a bilo je sigurno da ce jednoga dana na naplatu doci i studentski
zajam koji sam uzela.
Mamini su prijatelji glumci organizirali skupljanje sredstava za nas,
objavivsi nakon pogreba da su prikupili vise od petnaest tisuca dolara.
Libby je zaplakala od srece, zato sto nije imala pojma koliko je to
zanemariv udio bio.
Ona je u to vrijeme sva bila u modnom dizajnu i zeljela je pohađati
Parsons, a ja sam razmisljala o tome da odustanem od svojeg studija
engleskog kako bih financirala njezinu skolarinu, iako sam vec upucala
desetke tisuca u svoju.
Odselila sam se od Jakoba i pocela ponovno zivjeti s Libby.
Strogo sam kontrolirala koliko trosimo.
Procesljavala sam internet u potrazi za najjeftinijim, najzasitnijim
obrocima.
Prihvacala sam druge poslove: drzala sam instrukcije, konobarila sam,
kolegama sam pisala seminarske radove.
Jakob je saznao da su ga primili u spisateljsku rezidenciju u
Wyomingu i otisao, a onda je uslijedio prekid, potpuna shrvanost, i
podsjetnik na to zasto je obecanje koje sam si dala prije svih tih godina jos
uvijek bilo vazno.
Prestala sam izlaziti, uglavnom. Prvi su spojevi bili dopusteni (samo
vecera), a, iako to nikada nikome ne bih rekla, iz razloga sto je to bio jedan
obrok manje koji sam morala platiti. Dva ako bih narucila dovoljno da
ponesem Libby ostatke.
Od drugih spojeva nije smjelo biti nista. Tad bi se pojavila krivnja — ili
osjecaji.
Libby me zaigrano gnjavila zbog toga, govoreci kako nitko nije
dovoljno dobar za drugi spoj.
Pustila sam je, da misli sto hoce. Unistilo bi me da sam cula njezino
misljenje o tome o cemu se zapravo radilo.
I ona je radila. Bez mamina dohotka, morali smo stegnuti remen, ali
Libby nikada nije niti zeljela trositi novac na sebe.
Iako, nekada, nakon sto bih joj se pozalila na posebno los spoj, dosla
bih kuci s predavanja ili smjene instrukcija i nasla ju kako vec spava u

97
 Knjige.Club Books

svojoj sobi (ja sam se preselila u dnevnu sobu, gdje je mama prije spavala,
tako da ona moze imati spavacu sobu za sebe), a buket suncokreta stajao
bi u vazi pokraj kauca na razvlacenje.
Da sam normalna, mozda bih tada zaplakala. Umjesto toga ja bih
sjedila tamo, stezuci vazu u rukama, i samo se jebeno tresla. Kao da je
duboko u meni bilo emocija, ali je preko njih lezalo previse slojeva pepela,
prigusujuci ih toliko da su se ocitovale samo kao tektonsko podrhtavanje.
Ima jedno mjesto u mojem stopalu koje ne osjecam. Stala sam na
komad stakla i zivci su na tom mjestu mrtvi. Lijecnik je rekao da ce mi taj
dio zacijeliti, ali prosle su vec godine i to je mjesto jos uvijek umrtvljeno.
Tako se moje srce osjecalo godinama. Kao da su se preko svih
pukotina stvorili zuljevi.
To mi je omogucilo da se usredotocim na ono sto je bilo bitno.
Izgradila sam zivot za sebe i Libby, dom koji nam nijedna banka i nijedan
bivsi decko nikada nece moci oduzeti.
Gledala sam prijatelje koji su bili u vezama kako pristaju na
kompromis za kompromisom, kako se uvlace u sebe i postaju sve manji
sve dok nisu postali samo dio cjeline, sve dok sve njihove price nisu pocele
dolaziti iz proslosti, a njihove profesionalne ambicije, njihove prijatelje i
njihove stanove zamijenile naše ambicije, naši prijatelji, naš stan.
Polu-zivoti koji su im mogli biti oduzeti bez imalo upozorenja.
Dotad sam se vec izvjestila u prvim spojevima koliko je to uopce
moguce. Znala sam na koje znakove upozorenja moram paziti i koja
pitanja vrijedi postavljati. Vidjela sam kako moje prijatelje, suradnike,
kolege izbjegavaju i ignoriraju, kako ih varaju, kako im postaje dosadno u
njihovim vezama, i kako budu grubo prenuti iz sna kad ispadne da su im
partneri u braku ili imaju problema s kockanjem ili su kronicno
nezaposleni. Vidjela sam kako se povremeni ljubavni sastanci pretvaraju u
bijedne komplicirane polu-veze.
Imala sam standarde i zivot, i nisam imala namjeru ijednom muskarcu
dopustiti da ih unisti kao da su samo papirnati transparent kroz koji on
treba protrcati pri svojem izlasku na teren.
Tako da sam ponovno pocela izlaziti tek kad mi je karijera krenula, a
ovoga puta ucinila sam to kako spada. S oprezom, i popisima, i pazljivo
odvagnutim odlukama.
Nisam se ljubila s kolegama. Nisam se ljubila s ljudima o kojima
gotovo nista nisam znala. Nisam se ljubila s muskarcima s kojima nisam

98
 Knjige.Club Books

imala namjere izlaziti, ili s muskarcima s kojima nisam bila kompatibilna.

Nisam dopustala nasumicnim naletima pozude da mi diktiraju ponasanje.
Sve dok se nije pojavio Charlie Lastra.
Nikada se nije dogodilo.

Ocekivala sam. da ce Libby biti uzbuđena zbog moje pogreske. Umjesto

toga, osuđuje me isto onoliko koliko i ja sebe osuđujem.
»Tvoj Profesionalni Neprijatelj iz New Yorka ne računa se kao broj pet,
sestrice«, kaze. »Zar se nisi mogla ljubakati s, ne znam, cirkusantom s
rodea s velikim srcem?«
»Nosila sam sasvim pogresne cipele za to«, kazem.
»Mogla si poljubiti milijun Charlieja u gradu. Trebala bi isprobavati
nove stvari. Obje bismo to trebale.« Uperi u mene kuhacu prekrivenu
jajetom. Dok smo odrastale, kod nas su se u kuci za dorucak jeli jogurt ili
plocice sa zitaricama, ali sada je Libby tip djevojke za posteni engleski
dorucak, pa su palacinke i vegetarijanske kobasice vec naslagane pokraj
tave s jajima.
Ispala sam iz kreveta u devet nakon jos jedne neprospavane noci,
otisla na trcanje i nakon toga se brzo otusirala, onda se spustila dolje na
dorucak. Libby je budna i na nogama vec satima. Sada voli jutra isto
onoliko koliko je kao tinejdzerica voljela spavati. Cak i za vikend nije u
krevetu nakon sedam ujutro. Djelomicno je to, sigurna sam, zato sto moze
cuti Bein visoki glas kako cici ili Taline male nozice kako bubnjaju na
udaljenosti od pet kilometara i kroz cijelu dozu morfija.
Uvijek kaze da su njih dvije nas dvije, samo zamijenjenih tijela.
Bea, najstarija, slatka je kao pita od tresanja poput Libby, ali je
strkljasta kao ja i ima moju pepeljasto-smeđu kosu. Tala ima kosu svoje
majke boje ruzicastog zlata i nije joj suđeno biti puno visa od metar
sezdeset, ali poput svoje tete Nono, prava je grubijanka: svojevoljna i
odlucna da nikada ne slijedi nikakve upute bez temeljitog objasnjenja.
»Ti si me prisilila da se ostanem igrati s njim«, istaknem, izvlaceci
kuhacu Libby iz ruke i vodeci je prema stolcu. »Nikada se to ne bi dogodilo
da me nisi tamo ostavila.«
»Gledaj, Nora, nekada i mamici treba vremena za sebe«, kaze ona
strpljivo. »U svakom slucaju, mislila sam da mrzis tog tipa.«

99
 Knjige.Club Books

»Ne mrzim ga«, kazem. »Mi smo samo, ne znam, kao suprotni polovi
magneta ili tako nesto.«
»Suprotni se polovi magneta međusobno privlace.«
»U redu, onda smo magneti istog polariteta.«
»Dva se magneta istog polariteta nikada ne bi ljubakala stiscuci se uz
vrata.«
»Za razliku od drugih magneta, koji bi to definitivno ucinili.« Donesem
do stola nase pretrpane tanjure i skljokam se na stolac preko puta njezina.
Vec je vraski vruce. Drzimo, prozore otvorenima i imamo upaljene
ventilatore, ali sparno je kao u jeftinoj sauni.
»Bio je to trenutak slabosti.« Sjecanje na Charliejeve ruke na mojem
struku, njegova prsa kako me pritiscu uz vrata, sukne kroz mene.
Libby izvije obrvu. Sa svojim ruzicastim bobom s vlasima
ravnomjerne duljine, priblizila se pobjeđivanju mojeg vlastitog Urokljiva
Oka, ali njezini su obrazi, u konacnici, previse meki da bi dobro obavili taj
posao. »Prije nego sto zaboravis, sestrice, s tim tipom muskarca nije ti
uspjelo u proslosti.«
Osobno, ne bih svrstala Charlieja sa svojim bivsima. Kao prvo, nijedan
me od njih nije pokusao oskvrnuti vani. Također se nikad nisu izvukli iz
poljupca kao da sam im zagurala usijani zarac u hlace.
»Ponosna sam na tebe sto se ne drzis svojih pravila — samo ne bih
izabrala tvrdokorno slatanje s grofom von Lastrom kao Pravi Potez.«
Zabijem lice u podlakticu, nanovo umiruci od srama. »Za sve je ovo
kriva Nadine Winters.«
Libbyne se obrve skupe. »Tko?«
»O, tako je.« Podignem glavu. »U svojoj ocajnickoj zelji da me vidis kao
siromasnu trudnicu, istrcala si prije nego sto sam ti mogla reci.« Otkljucam
svoj telefon i otvorim Dustyn e-mail, stavljajuci ga na stol tako da ga Libby
moze vidjeti. Povija leđa dok cita, a ja brzinski ubacujem hranu u usta tako
da mogu zapoceti sa svojim radnim danom.
Libby nije vrhunski brz citatelj. Ona apsorbira knjige kao da su
pjenusave kupke, dok je mene moj posao prisilio da ih tretiram vise poput
vrucih i brzih tusiranja.
Usne joj se skupe, zatezuci se u cvor kako cita, dok konacno ne prasne
u smijeh. »O, moj Boze!« uzvikne. »To je djelo fan-fikcije o Nori Stephens!«
»Moze li se to stvarno nazvati fan-fikcijom ako autorica ocito nije

100
 Knjige.Club Books

moja obozavateljica?« kazem.

»Je li poslala jos? Postane li socno? Puno fan-fikcije postane socno.«
»Da ponovim,« kazem, »ovo nije djelo fan-fikcije.«
Libby se zacereka. »Mozda je Dusty zatreskana u tebe.«
»Ili mozda upravo u ovom trenutku unajmljuje placenog ubojicu.«
»Nadam se da postane socno«, kaze ona.
»Libby, kad bi bilo po tvome, svaka bi knjiga zavrsavala zemljotresom
od orgazma.«
»Hej, zasto cekati sve do kraja?« rece ona. »O, da, zato sto je to mjesto
na kojem ti pocnes citati.« Odglumi da hiperventilira od same pomisli.
Ustanem da operem svoj tanjur. »Pa, bilo je zabavno, ali odoh pronaci
Wi-Fi od kojeg ne zelim glavom razbiti zid.«
»Vidimo se kasnije«, rece ona. »Prvo cu provesti nekoliko sati hodajuci
naokolo gola, izvikujuci prostote. Onda cu se vjerojatno javiti svojima —
hoces da kazem Brendanu da ih pozdravljas?«
»Kome?«
Libby mi pokaze srednji prst. Glasno je poljubim sa strane u glavu na
svojem putu kroz vrata i sa svojom torbom za laptop u ruci. »Nemoj id ni
na jedno mjesto koje se pojavljuje u Jednom u životu bez mene!« krikne
ona.
Zaustavim se prije nego sto mi izleti: Nisam sigurna postoje li uopće ta
mjesta. Po prvi put nakon nekoliko mjeseci, mi se cinimo poput nas nekog
drugog vremena — potpuno povezanima, potpuno prisutnima — i
posljednja je stvar koju zelim to da neka nepredvidljiva varijabla poremeti
stvari. »Obecavam«, kazem.

101
 Knjige.Club Books

10

N akon sto sam platila svoju ledenu Americano kavu u Kapljotresu,

pitam veselu sankericu s piercingom u nosu koja je lozinka za
spajanje na Wi-Fi.
»O!« Ona pokaze na drveni znak iza sebe na kojem pise Iskopčajmo se!
»Ovdje nema Wi-Fija. Zao mi je.«
»Cekajte«, kazem, »stvarno?«
Ona se sirom nasmijesi. »Aha.«
Bacim pogled naokolo. Nijednog laptopa na vidiku. Svi izgledaju kao
da su dosli ravno nakon sto su se spustili s Mount Everesta ili se napusili u
satoru na Coachelli.
»Postoji li tu knjiznica ili tako nesto?« upitam.
Ona kimne. »Nekoliko blokova dalje. Ni tamo nema Wi-Fija — trebali
bi ga uvesti u jesen. Zasad imaju stolna racunala kojima se mozete
posluziti.«
»Postoji li ijedno mjesto u gradu koje ima Wi-Fi?« upitam.
»Knjizara ga je upravo dobila«, prizna ona, tiho, kao da se boji da bi te
rijeci mogle pokrenuti stampedo ispijatelja kave kojima je jako stalo do
toga da se ne iskopcaju.
Zahvalim joj i izronim u ljepljivu vrucinu, a znoj mi se nakuplja u
pazusima i u dekolteu dok hodam prema knjizari. Kad zakoracim unutra,
osjecam se kao da sam upravo zalutala u labirint, a svaki povjetarac, sva
vjetrena zvona i cvrkutanje ptica, sve je odjednom utihnulo, dok se topli
miris cedrovine i suncem okupana papira obavija oko mene.
Pijuckam svoje ledeno pice i uzivam u dvostrukoj dozi serotonina koja
kola kroz mene. Postoji li ista bolje od ledene kave i knjizare na suncani
dan? Mislim, osim vruce kave i knjizare na kisni dan.

102
 Knjige.Club Books

Police su postavljene pod divljim kutovima od kojih se osjecam kao da

klizim s ruba planeta. Kao dijete, svidjelo bi mi se koliko je hirovito — kao
kuca u zabavnom parku napravljena od knjiga. Kao odrasloj osobi, glavna
mi je briga to kako cu ostati uspravno stajati.
Na lijevoj strani, niski, kruzni dovratak urezan je u jednu od polica, a
na okviru su izrezbarene rijeci: Dječje knjige.
Sagnem se da provirim kroz njega i ugledam zidnu sliku blagih plavih
i zelenih boja, koja izgleda kao nesto iz knjige Madeline, a po kojoj su
vijugavo ispisane rijeci: Otkrij nove svjetove! Na drugoj strani glavne
prostorije nalazi se dovratak uobicajene velicine koji vodi do Sobe
rabljenih i rijetkih knjiga.
Glavna prostorija nije bas dupkom puna svjezih novih uveza. Koliko
mogu vidjeti, trgovina nije bas organizirana prema nekoj metodi. Nove
knjige mijesaju se sa starima, meki uvezi s tvrdima, fantastika stoji pokraj
publicistike, a sve je prekriveno ne-bas-tako-tankim slojem prasine.
Kladim se da je nekada ovo mjesto bilo dragulj grada, i da su tu ljudi
kupovali bozicne poklone, a djeca pred-adolescentske dobi brbljala
ispijajuci frappncino. Sada je jos samo jedno groblje malog poduzetnistva.
Slijedim labirintske police dublje u trgovinu, pokraj vrata koja vode u
najdepresivniji »kafic« na svijetu (par kartaskih stolova i nekoliko stolaca
na rasklapanje), zađem za ugao i na milisekundu se zamrznem, usred
koraka, jedne noge podignute u zrak.
Kad vidim muskarca koji se povija nad svojim laptopom za blagajnom,
dok mu se celo neimpresionirano mrsti, osjecam se kao da sam se
probudila iz nocne more u kojoj padam s litice, samo kako bih otkrila da
mi je tornado odnio kucu dok sam spavala.
U tome je problem s malim gradovima: jedna mala pogreska u
procjeni i ne mozes proci ni par kilometara, a da ne naletis na nju.
Samo se zelim okrenuti i dati petama vjetra, ali ne mogu si dozvoliti,
da to ucinim. Necu dopustiti da jedan propust, ili bilo koji muskarac, pocne
upravljati mojim odlukama. Cijeli je razlog zasto izbjegavam petljanje na
radnom mjestu to da se zastitim od ovog scenarija. Osim toga, petljanje jest
izbjegnuto. Uglavnom.
Ispravim ramena i podignem bradu. U tom trenutku, po prvi put
ikada, upitam se imam li mozda anđela cuvara, zato sto, ravno preko puta
mene, na polici s mjesnim bestselerima, stoji gomila primjeraka Jednom u
životu, okrenutih tako da se vidi cijela naslovnica.

103
 Knjige.Club Books

Zgrabim jedan primjerak i odlucnim korakom priđem pultu.

Charliejev pogled ne podigne se s njegova laptopa sve dok ne tresnem
knjigu u izdubljeni mahagonij.
Njegove se zlatno-smeđe oci polako podignu. »Dakle. Da to nije zena
koja me >ne uhodi<?«
Ispljunem: »Da to nije muskarac koji me >nije pokusao oskvrnuti
usred uragana<?«
Njegov gutljaj kave izlije mu se iz usta natrag u salicu, a on baci pogled
prema tragediji od kafica. »U svakom se slucaju nadam da je moja
ravnateljica iz srednje skole to bila spremna cuti.«
Nagnem se ustranu i provirim kroz dovratak. Za jednim od kartaskih
stolova, pogrbljena zena sijede kose gleda Obitelj Soprana na tabletu samo
s jednom slusalicom u uhu. »Jos jedna od tvojih bivsih?«
Taj tik u kutu njegovih usana koji ih izvija prema dolje. »Znam da si
zadovoljna sama sobom po tome kakav ti predatorski pogled oci
zadobiju.«
»A ja znam po tome sto radis tu stvar s trzanjem usana.«
»To se zove osmijeh, Stephensice. Cesto se viđaju ovdje.«
»A pod>ovdje<, mora da mislis na Sunshine Falis, zato sto definitivno
ne mislis na parametar od metar i pol udaljenosti od svoje elektricne
ograde.«
»Moram nekako drzati lokalce podalje.« Pogled mu padne na knjigu.
»Konacno ces stisnuti zube i procitati djelu stvar?« kaze on oporo.
»Znas...« Zgrabim knjigu i postavim je pred svoja prsa. »Nasla sam ovo
na polid s bestselerima.«
»Znam. Stoji odmah do Vodiča biciklističkim stazama Sjeverne Karoline
koji je moj nekadasnji zubar samostalno objavio prosle godine«, kaze on.
»Zelis li i jedan primjerak toga?«
»Ova je knjiga prodana u vise od milijim primjeraka«, kazem mu.
»Svjestan sam.« Podigne knjigu. »Ali sada se pitam koliko si od toga ti
kupila?«
Namrstim se. On me nagradi s necime sto je gotovo cerenje i po prvi
put znam tocno na sto moja sefica misli kad opisuje moje >smijesenje na
noz<.
Odvratim pogled od njegova lica, sto zapravo samo znaci da mi oci
kliznu niz njegovo zlatno grlo i preko besprijekorno bijele majice kratkih

104
 Knjige.Club Books

rukava do njegovih ruku. To su dobre ruke. Ne na misicav nacin, samo na

privlacan, vitak nacin.
U redu, to su samo ruke. Daj se opusti, Nora. Heteroseksualnim je
muskarcima previse lako. Heteroseksualna zena moze pogledati u
ekstremitet vrlo normalnog, ni po cemu seksualnog karaktera, a biologija
ce reci: Sklonite se posljednjih cetiri tisuce godina evolucije, vrijeme je da
se pridonese opstanku ljudske vrste.
On odmakne svoj laptop ustranu i pocne na stolu preslagivati olovke,
letke i ostale uredske potrepstine. Mozda me ne uzbuđuje toliko on koliko
njegova odjeca i njegove organizacijske vjestine. »Ustvari, bas sam ti pisao
e-mail.«
Trgnem se, vracajuci se natrag razgovoru, podrhtavajuci poput
odapete gumene vezice. »Da?«
On kimne, stisnute celjusti, ociju tamnih i izrazajnih. »Je li ti se vec
javila Sharon?«
»Dustyna urednica?«
On kimne. »Na dopustu je — rodila je.«
I samo tako, ni vitke ruke, lijepi prsti i savrseno organizirane teglice
kemijskih olovaka/olovki i markera nisu dovoljne da mi zadrze paznju.
»Ali ona nije trebala roditi jos mjesec dana«, kazem, u panici. »Imali
smo jos cijeli mjesec za uređivanje Dustyne knjige.«
Jos jedan mali tik. »Zelis li da je nazovem i kazem joj to? Mozda se
nesto moze uciniti — cekaj, imas li kakvu vezu u bolnici Mount Sinai?«
»Jesi li zavrsio?« upitam. »Ili postoji jos neka poanta ove urnebesne
sale?«
Charlie se osloni rukama na pult i nagne se prema naprijed, a glas mu
postane hrapav, pucketajuci od te cudne unutarnje munje. »Ja je hocu.«
Cini mi se kao da sam propustila korak. »S-sto?«
»Dustynu knjigu. Ledenu. Zelim raditi na njoj.«
O, hvala Bogu. Nisam bila sigurna u kojem je to smjeru islo. I također:
nema teoretske sanse.
»Sharon se nece vratiti na vrijeme da je uredi«, nastavi Charlie, »ako
se zelimo drzati datuma objavljivanja, Loggia treba nekoga tko ce uskociti,
a ja sam trazio da to budem ja.«
U glavi mi vrti petnaest tanjura, koji su svi u plamenu. »Tu govorimo o
Dusty. Sramezljivoj, njeznoj Dusty, koja je naviknuta na Sharonin

105
 Knjige.Club Books

umirujuci, optimistican nacin ophođenja. I tebi, koji si — bez uvrede —

otprilike isto onoliko istancan koliko i pretpovijesna motika.«
Misici se u njegovoj celjusti stegnu. »Znam da ne znam najbolje s
pacijentima. Ali dobar sam u svojem poslu. Mogu ja to. A ti mozes
nagovoriti Dusty na suradnju. Izdavac ne zeli pomaknuti datum
objavljivanja. Moramo progurati ovu stvar, bez kasnjenja.«
»Nije to moja odluka.«
»Tebe ce Dusty poslusati«; kaze Charlie. »Ti bi mogla prodati maglu
prodavacu magle.«
»Nisam sigurna da ta izreka tako ide.«
»Morao sam je izmijeniti kako bi tocno docarao to koliko si dobra u
svojemu poslu.«
Obrazi mi gore, ne toliko zbog komplimenta koliko od nenadanog
zivopisnog sjecanja na Charliejeva usta. Brzo uslijedi i sjecanje na dio kad
je ustuknuo od mene kao da sam ga upucala iz pistolja.
Progutam slinu. »Razgovarat cu s njom. To je sve sto mogu uciniti.« Iz
navike sam nesvjesno otvorila Jednom na posljednju stranicu. Sad
prelistam na zahvale, dopustajuci misicima da mi se opuste kad ugledam
svoje ime. To je dokaz — da ja jesam dobra u svojem poslu, da cak i ako ne
mogu sve imati pod kontrolom, mnogo toga mogu silom dovesti u red.
Nakasljem se. »Uostalom, sto uopce radis ovdje, i koliko ti je vremena
preostalo prije nego sto planes na suncevoj svjetlosti?«
Charlie prekrizi podlaktice na pultu. »Znas li cuvati tajnu,
Stephensice?«
»Pitaj me tko je ustrijelio predsjednika Kennedyja«, kazem,
oponasajuci bezizrazajni ton njegova vlastitog glasa.
Oci mu se suze. »Puno bi me vise zanimalo odakle ti ta informacija.«
»Iz one jedne knjige Stephena Kinga«, odgovorim. »Pa, od koga
cuvamo tajnu?«
On razmisli o tome, zubima prelazeci preko te pune donje usnice. Ta je
gesta na granici opscenog, ali nije nista gora od onoga sto se upravo sada
događa u mojem tijelu.
»Izdavacke kuce Loggia«, odgovori.
»U redu.« Razmislim. »Mogu cuvati tajnu od Loggije, ako bude socno.«
On se nagne blize prema meni. Nagnem se i ja prema njemu. Glas mu
je toliko tih da gotovo moram prisloniti uho njegovim usnama da bih ga

106
 Knjige.Club Books

cula: »Radim ovdje.«

»Ti... radis... ovdje?« Uspravim se, trepcuci da rastjeram izmaglicu
njegova topla mirisa.
»Radim ovdje«, ponovi on, okrecuci svoj laptop kako bi mi pokazao
PDF dokument rukopisa, »dok tehnicki radim tamo.«
»Je li to legalno?« upitam. Dva posla s punim radnim vremenom koja
se odvijaju istovremeno mozda ustvari cine dva posla s nepunim radnim
vremenom.
Charlie povuce rukom preko lica dok iscrpljeno uzdise. »Nije uputno.
Ali ovo je knjizara mojih roditelja, a trebala im je pomoc, pa vec nekoliko
mjeseci vodim trgovinu dok obavljam urednicki posao na daljinu.«
On pograbi knjigu s pulta. »Stvarno ces to kupiti?«
»Volim podupirati mjesna poduzeca.«
»Goode Books nije bas toliko mjesno poduzece koliko je financijska
vrtaca, ali siguran sam da ce ti podzemni tunel biti zahvalan za tvoj
novac.«
»Cekaj malo«, kazem, »jesi li ti to upravo rekao da se ova knjizara zove
Goode Books? U smislu prezimena tvoje majke, ali također i dobre knjige?«
»Gradski ljudi«, puhne on. »Nikada ne zastanu da bi pomirisali ruze,
ili podigli pogled prema vrlo jasno postavljenim natpisima na mjesnim
poduzecima.«
Odmahnem rukom. »O, imam ja vremena. Samo mi je zbog botoksa u
vratu tesko toliko podici bradu.«
»Nikada nisam upoznao nikoga tko je i toliko tast i toliko praktican«,
rece on, zvuceci tek neznatno zapanjeno.
»Sto ce zapravo biti ono sto ce mi pisati na nadgrobnom spomeniku.«
»Kakva bi steta bila,« kaze on, »potratiti sve to na svinjara.«
»Stvarno si zapeo za tog svinjara«, kazem. »U međuvremenu, Libby ce
biti zadovoljna samo ako zavrsim sa samohranim ocem koji je odustao od
karijere country glazbenika kako bi vodio pansion.«
On kaze: »Znaci, upoznala si Randyja.«
Prasnem u smijeh, a jedan se kutak njegovih usana trzne.
O, sranje. To jest osmijeh. Zadovoljan je time sto me uspio nasmijati.
Od cega imam osjecaj da mi se krv pretvorila u javorov sirup. A ja mrzim
javorov sirup.

107
 Knjige.Club Books

Koraknem za pola koraka unazad, stvarajuci fizicku barijeru da

poprati mentalnu koju pokusavam ponovno stvoriti. »Uglavnom, cula sam
glasinu da ovdje zgrces internet cijeloga grada.«
»Nikada ne bi smjela vjerovati glasinama u malome gradu, Nora«,
prekori me on.
»Dakle...«
»Lozinka je goodebooks«, odgovori on. »Sve mala slova, jedna rijec,
seu goode.« Trzne bradom u smjeru kafica, izvijajuci obrvu. »Prenesi
ravnateljici Schroeder moje pozdrave.«
Lice mi se najezi. Osvrnem se preko ramena i pogledam umjesto toga
prema drvenom stolcu na kraju prolaza. »Kad malo bolje razmislim, samo
cu se smjestiti tamo.«
On se nagne prema naprijed, ponovno spustajuci glas. »Kukavice.«
Njegov glas, izazivanje u njemu, posalje mi zmarce niz kraljeznicu.
Smjesta se ukljuci moj natjecateljski duh, i ja se okrenem na peti i
umarsiram u kafic, zastajuci pokraj zauzeta stola.
»Vi ste zasigurno ravnateljica Schroeder«, kazem, dodajuci znakovito:
»Charlie mi je toliko toga ispricao o vama.«
Ona djeluje polaskano, gotovo prevrnuvsi svoj caj u zurbi da mi
protrese ruku. »Vi ste mu onda zasigurno djevojka?«
Definitivno je cula moj komentar o oskvrnjivanju, i o uraganu.
»O, ne«, kazem. »Upoznali smo se tek jucer. Ali vas često spominje.«
Bacim pogled preko ramena da vidim izraz Charliejeva lica i znam:
ovu sam rundu ja dobila.

»Ne bih nazvala to sto si provela cijeli dan na svojem laptopu metar i pol
od svojeg neprijatelja iz New Yorka >isprobavanjem novih stvari<.« Libby
je nadasve ocarana prasnjavom starom trgovinom, i ne toliko ocarana
njezinim blagajnikom. »Posljednja stvar koju zelis jest provesti cijeli ovaj
odmor zaokupljena svojom karijerom.«
Osvrnem se oprezno prema vratima koja vode iz kafica (u kojem se
nudi samo obicna i kava bez kofeina) i pogledam prema glavnom dijelu
knjizare, uvjeravajuci se da me Charlie ne moze cuti. »Ne mogu uzeti
cijelih mjesec dana slobodno od posla. Poslije pet popodne svakoga dana,
obecavam da cu biti s tobom.«

108
 Knjige.Club Books

»I bolje ti je«, kaze ona. »Jer imamo popis kroz koji moramo proci, a
to« — ona nagne glavu otprilike u smjeru Charlieja — »ti odvlaci paznju.«
»Otkad meni muskarci odvlace paznju?« sapnem. »Jesi li upoznala
mene? Tu sam da bih se sluzila Wi-Fijem; ne plesala nekom u krilu.«
»Vidjet cemo«, rece ona trpko. (Kao da cu, ako mi se samo da dvadeset
minuta, zapravo i poceti dijeliti plesove u krilu u mjesnoj neovisnoj
knjizari?)
Ona ponovno promotri nase okruzenje, sjetno uzdahnuvsi. »Mrzim
vidjeti praznu knjizaru.« Mozda su djelomicno odgovorni hormoni, ali
stvarno je i malo zasuzila.
»Skupo je odrzavati ovakve trgovine«, kazem joj. Posebno sada kad se
toliko ljudi okrece Amazonu i drugim mjestima koja si mogu priustiti
prodavati knjige debelo ispod cijene. Ova je vrsta trgovine uvijek rezultat
necijega sna i, kako to biva i s vecinom snova, cini se da umire polaganom,
bolnom smrcu.
»Hej«, kaze Libby. »A sto je s brojem dvanaest?« Kad je samo bijelo
pogledam, doda, blistajuci: »Spasiti mjesno poduzeće. Trebale bismo
pomoci ovom mjestu!«
»I ostaviti zrtvene koze na cjedilu?«
Ona me klepne. »Ozbiljna sam.«
Riskiram jos jedan pogled u smjeru Charlieja. »Mozda im ne treba
nasa pomoc.« Ili je ne zele.
Ona frkne. »Vidjela sam primjerak knjige Svi kakaju na polici odmah
do kuharice 1001 čokoladni recept.«
»Traumaticno«, slozim se zadrhtavsi.
»Bit ce zabavno«, kaze Libby. »Vec imam nekih ideja.« Izvuce
biljeznicu iz torbice i pocne zvrljati, zubima cvrsto stiscuci donju usnicu.
Ne odusevljava me pomisao na to da provedem jos vise vremena
unutar kruga od metar i pol od Charlieja nakon jucerasnjeg gafa, ali ako je
to ono sto Libby stvarno zeli raditi, necu dopustiti jednom poljupcu — koji
se navodno ionako >nikad nije dogodio< da me zaplasi.
Isto mu tako necu dozvoliti da me sprijeci u tome da danas obavim
nesto posla. Ljudi uvijek govore o strogom odvajanju stvari kao da je to
nesto lose, ali ja obožavam nacin na koji se, dok radim, sve ostalo uredno
pospremi u ladice, a knjige na kojima radim dođu u prvi plan, dok se
zadubljujem u njih isto onoliko potpuno koliko sam se znala zadubiti u

109
 Knjige.Club Books

svoje najdraze knjige za mlade citatelje kad sam bila dijete. Kao da ne
postoji nista zbog cega se treba brinuti, nista sto treba isplanirati,
oplakivati ili shvatiti.
Toliko sam zaokupljena da ni ne primijetim kako je Libby napravila
predah od svojeg mozganja i udaljila se, dok se nakon nekog vremena ne
vrati s novom ledenom kavom koju je uzela preko puta ulice i gomilom
knjiga visokom skoro jedan metar, sve ljubici smjesteni u mali grad koje je
obrstila s polica Goode Booksa.
»Mjesecima nisam procitala vise od pet stranica u komadu«, rece ona
uzbuđeno. Za razliku od mene, Libby ne procita prvo posljednju stranicu.
Cak ne cita ni opise na ovitku zato sto joj je draze poceti citati bez ikakvih
prethodno formiranih misljenja. Vjerojatno zbog toga ponekad zna i baciti
knjigu na drugi kraj prostorije.
»Jednom sam se pokusala zakljucati u kupaonicu s romanom koji je
napisala Rebekah Weatherspoon«, kaze. »Bea se u roku od nekoliko
minuta upisala u gace.«
»Treba ti jos jedna kupaonica.«
»Treba mi jos jedna ja.« Ona otvori svoju knjigu, a ja otvorim novu
stranicu u pregledniku, provjeravajuci nove oglase za stanove. Nema
nicega u Libbynu i Brendanovu cjenovnom razredu sto ne izgleda kao
scena iz serije Zakon i red: Odjel za žrtve.
Tad stigne e-mail od Sharon, i ja kliknem na njega.
Dobro je, a dobro je i dijete, iako oboje moraju neko vrijeme ostati u
bolnici, jer se djecacic rodio prerano. Poslala mi je nekoliko slika njegova
sicusna ruzicasta lica uokvirena sicusnom pletenom kapicom. Iskreno,
meni sva novorođencad izgledaju isto, ali samo je to sto znam da ovo
novorođence pripada nekome tko mi je drag dovoljno da mi se srce nadme
u grudima.
Ponovno se skupi kad procitam jos malo i dođem do dijela e-maila
posvecena odusevljenju Ledenom. Na sekundu, skoro sam zaboravila da ce,
u tek nesto malo vise od godinu dana, svi s kojima sam ikada radila citati o
Nadine Winters. Osjecam se kao da sam u onoj vrsti nocne more u kojoj
dolazis u skolu samo u donjem rublju, samo je taj osjecaj sto puta jaci.
Cak i uz to, osjecam nalet ponosa dok citam kako Sharon potvrđuje
ono sto sam vec znala: ovo jest prava knjiga. U tim je stranicama prisutna
nemjerljiva iskra, osjecaj jasnoce i svrhovitosti.
U nekim je knjigama jednostavno od pocetka prisutna ta

110
 Knjige.Club Books

neumoljivost, taj tajanstveni déj{-vu. Ne znate sto ce se dogoditi, ali

sigurni ste da je to neizbjezno.
Bas kao i ostatak Sharonina e-maila:

Voljeli bismo da naš vrlo talentirani novi slobodni urednik Charlie

Lastra provede Dusty kroz prvu rundu glavnih zahvata na knjizi.
Poslat du još jedan e-mail da ih predstavim jedno drugome, ali
htjela sam to prvo spomenuti tebi tako da možeš pripremiti teren,
tako govoredi.
Charlie je odličan u svojemu poslu. Ledena de biti u sjajnim rukama.

Prizori Charliejevih sjajnih ruku bijesnu mi pred ocima. Zatvorim e-

mail onom zestinom kojom bi neki tinejdzer zalupio vratima sobe i
zavristao: Ti nisi moj pravi otac!
Ako postoji ista neugodnije od toga da izađe lose prerusena knjiga o
tebi, to je vjerojatno to da tu knjigu uređuje muskarac koji te pipao usred
olujnog pljuska.
Zato postoje pravila. Da se zastitimo od bas ovakvog (dobro, od
približno ovakvog) scenarija.
Postoji samo jedan nacin za nositi se s ovime. Budi morski pas, Nora.
Ustanem, protegnem ramena i isprsim se, te priđem blagajni.
»Misli li ona kupiti koju od tih knjiga«, rece Charlie razvuceno,
pokazujuci bradom na Libbyn toranj knjiga, »ili ih samo sve zaliti kavom?«
»Je li ti itko ikada rekao da si prirodno talentiran za rad u sluzbi za
korisnike?« upitam.
»Ne«, kaze on.
»To je dobro. Znam sto mislis o lazljivcima.«
Usne mu se razdvoje, ali prije nego sto mi moze odgovoriti, kazem:
»Nagovorit cu Dusty da surađuje — ali imam jedan uvjet.«
Charliejeva se usta naglo zatvore, a oci mu postanu poput kremena.
»Da cujem.«
»Tvoje biljeske moraju prvo proci kroz mene«, kazem. »Iskustvo s
njezinim prvim izdavacem stvarno je ostavilo posljedice na Dustynoj psihi,
i ona tek sada ponovno stjece samopouzdanje. Posljednja je stvar koja joj
treba to da joj ti sravnis samopostovanje sa zemljom.« On otvori usta kako
bi nesto prigovorio, a ja dodam: »Vjeruj mi. Ovo je jedini nacin na koji ovo

111
 Knjige.Club Books

moze upaliti. Ako uopce moze upaliti.«

Nakon dugog trenutka razmatranja, on ispruzi ruku preko stola. »U
redu, Stephensice, imamo dogovor.«
Odmahnem glavom. Necu ponoviti pogresku i ponovno dotaknuti
Charlieja Lastru. »Nista nije rijeseno dok ne porazgovaram s njom.«
On kimne. »Pripremit cu svoj ubrus za koktele i olovku da budem
spreman kad budes mogla potpisati.«
»O, Charlie«, kazem. »Preslatko je to sto mislis da bih potpisala ugovor
olovkom koja pripada nekome drugome.«
Ugao se njegovih usana zadigne. »U pravu si«, kaze. »Mogao sam
pretpostaviti.«

112
 Knjige.Club Books

11

A ti trebala je roditi tek sljedeci mjesec«, kaze Dusty.

»Vjeruj mi: pokusala sam joj to reci.« U sjenici sam i ceprkam po
komadicu boje koja se guli dok promatram bucmastog bumbara koji
pijano vrluda kroz cvjetne gredice. Sumom odjekuje cvrcanje zrikavaca
nalik skripanju vrata, dok nebo poprima ljubicastu nijansu modrice, a
vrucina nije nista manje teska nego ranije. »Ali Charlie je stvarno uzbuđen
zbog ove knjige, a prema tome sto cujem, sjajan je u svojem poslu.«
Dusty kaze: »Nismo li njemu ponudili Jednom? I on je odbio?«
Zataknem telefon između ramena i uha, odmicuci u stranu svoje
neposlusne siske. »Tako je, ali cak i tada, odlucno je tvrdio da zeli vidjeti
tvoje buduce radove.«
Duga stanka. »Ali nikad nisi radila s njim. Mislim, ne znas kakav je
njegov stil uređivanja.«
»Dusty, zaljubio se u te stranice. Stvarno to mislim. A sudeci po
ostalim naslovima koje je on uređivao... mislim da ima smisla to da on
uređuje Ledenu.«
Ona uzdahne. »Stvarno ne mogu reci ne, zar ne? Mislim, ako ne zelim
ispasti teska.«
»Gledaj«, kazem. »Vec smo prije pomaknuli rok, i ako to moramo
uciniti ponovno, ucinit cemo to. Ali mislim da, sto se tice povoljnog
trenutka, kako izlazi i film za Jednom, knjiga ne bi mogla izaci u bolje
vrijeme. A ja cu biti uz tebe na svakom koraku. Odvlacit cu paznju — cinit
cu sto god moram kako bi osigurala da ti budes sretna s time kako ce ova
knjiga ispasti. To je ono najvaznije.«
»To je jos jedna stvar«, kaze ona. »S Jednom je bilo toliko vremena.
Imala sam tvoje biljeske prije nego sto smo prodale knjigu, a — ovo se sve
događa tako brzo, ali znala sam da bi sa Sharon moglo funkcionirati, a sada

113
 Knjige.Club Books

— osjecam se donekle uspaniceno.«

»Ako zelis da ti napisem biljeske, napisat cu ti biljeske«, obecam.
»Mozemo ih uklopiti s Charliejevima, pa ces na knjizi imati dva para ociju.
Sto god ti treba, Dusty, samo reci, u redu?«
Ona ispusti dah. »Mogu li razmisliti o tome? Samo na dan ili dva?«
»Naravno«, kazem. »Uzmi si vremena.«
Ako se Charlie Lastra mora preznojavati, ja se necu zaliti.

Cetvero je mojih klijenata odlucilo imati zivcani slom u istom trenutku,

uzrokovan svakom zamislivom stvari, od previse revnog stilskog
uređivanja redaka do bezlicnih reklamnih kampanja. Jos mi je dvoje
klijenata iznenadno poslalo nove rukopise, dva tjedna nakon sto sam
procitala njihove prethodne knjige.
Trudim se koliko god mogu odrzati svoje obecanje Libby — da cu biti
potpuno prisutna i uz nju svaki dan nakon pet — ali to samo znaci da
jedva stignem izroniti da udahnem zraka za trajanja radnog vremena.
Koliko god razlicite bile, i sestra i ja robujemo naviti, pa smo gotovo
smjesta upale u ritam.
Ona se probudi prva, otusira se, onda cita na trijemu uz vrucu salicu
kave bez kofeina. Ja ustanem i trcim sve dok ne mogu disati, otusiram se
kipucom vodom, i pridruzim joj se za stolom uz dorucak dok ona na
tanjure staylja popecke od krumpira ili palacinke s ricotta sirom ili quiche
pun povrca.
Sljedecih je petnaest minuta posveceno detaljnom opisu Libbynih
snova (poznatih po tome sto su puni krvi, uznemirujuci, erotski, ili sve
troje). Nakon toga, nazovemo preko paceTimea Beu i Talu koje su kod
Brendanove ' mame, a' tijekom razgovora Bea prepricava svoje snove dok
Tala trci naokolo, ruseci sve oko sebe i vicuci: Gledaj, Nono! Ja sam
dinosaur!Poslije toga, ja odem do Goode Booksa, ostavljajuci Libby da
nazove Brendana i radi sto god dalje pozeli tijekom svojeg dragocjenog
vremena za sebe.
Charlie i ja izmijenimo zaostrene pozdrave i ja mu platim za salicu
kave pa sjednem na svoje mjesto u kaficu, odakle mu odbijam priustiti
zadovoljstvo toga da pogledam u njegovu smjeru bez obzira na to koliko
cesto osjecam njegov pogled na sebi.

114
 Knjige.Club Books

Treceg jutra, moja me kava vec ceka pored blagajne. »Kakvo

iznenađenje«, kaze on. »Ovdje si u osam i pedeset dvije minute, isto kao i
jucer i dan prije toga.«
Pograbim kavu i ne osvrnem se na njegovo podbadanje. »Usput, Dusty
ce mi veceras odgovoriti«, kazem. »Besplatna kava nece nista promijeniti.«
On spusti glas i nagne se preko pulta. »Zato sto se nadas ogromnom
ceku?«
»Ne«, kazem. »Moze to biti cek normalne velicine, samo na njemu
mora pisati puno nula.«
»Kad nesto zelim, Nora,« kaze on, »ne odustajem lako.«
Izvana, ne cini se kao da je to ikako djelovalo na mene. Iznutra, srce mi
se odbija od kljucne kosti od njegove blizine ili od njegova glasa ili mozda
od toga sto je upravo rekao. Moj telefon zazuji, oglasavajuci da mi je stigao
e-mail, i ja ga izvadim, zahvalna na necemu sto ce mi odvratiti paznju. Dok
ne vidim da je poruka od Dusty: Pristajem.
Oduprem se porivu da se nakasljem i umjesto toga hladnokrvno
susretnem njegov pogled. »Izgleda da mozes zaboraviti na taj cek. Dobit
ces stranice do kraja tjedna.«
Charliejeve oci zaiskre od uzbuđenja koje se doima gotovo opako.
»Ne izgledaj toliko slavodobitno«, kazem. »Zamolila me da budem
ukljucena na svakom koraku. Tvoji komentari moraju proci kroz mene.«
»Bi li me to trebalo prestrasiti?«
»Trebalo bi. Ja sam strasna.«
On se nagne naprijed preko stola, bicepsi mu se napnu, usnice mu se
senzualno napuce. »Ne s tim siskama. Djelujes izrazito pristupacno.«

Vecinu dana ne vidim Libby do nakon posla. Nekad se cak vratim do

ljetnikovca prije nje, a ona toliko ljubomorno brani svoje vrijeme za sebe
da svaki put kad ju pitam kako je provela tih devet sati, daje sve smjesnije
odgovore (teške droge; prljava afera s prodavačem usisivača od vrata do
vrata; počela sam ispunjavati papirologiju da se pridružim kultu). U petak,
međutim, pridruzi mi se na rucku koji se sastoji od vegetarijanskih
sendvica iz Kapljotresa koji su otprilike osamdeset posto sastavljeni od
kelja. Punih usta, kaze: »Ovaj sendvic ima posebno iskopčan okus.«
»Upravo sam zagrizla cistu zemlju«, kazem.

115
 Knjige.Club Books

»Imas srece«, kaze Libby. »Ja jos uvijek nisam nasla nista osim kelja.«
Nakon sto smo jele, ja se vratim poslu, a Libby usmjeri paznju na
roman Mhairi McFarlane, uvlaceci dah i smijuci se u tako pravilnim
razmacima i tako glasno da, konacno, Charlie s druge strane prostorije
kaze osornim glasom:
»Moze li to malo tise? Svaki put kad tako uzdahnes, skoro dobijem
srcani udar.«
»Ja cu od stolaca u tvojem kaficu dobiti hemoroide, pa bih rekla da
smo kvit«, odgovori mu Libby.
Minutu kasnije, pojavi se Charlie i gume prema nama dva ljubicasta
satenska ukrasna jastucica. »Vasa Velicanstva«, kaze on, mrsteci
se/napucivsi usne prije nego sto se vrati na svoje mjesto.
Libbyne oci zablistaju i ona se nagne da bi mi se obratila teatralnim
saptom. »Je li nam on to upravo donio jastuke za dupe?«
»Vjerujem da jest«, slozim se.
»Grof von Lastra ima u grudima zivo srce«, kaze ona.
»Cujem te«, vikne on.
»Nemrtvi su poznati po tome sto imaju izostrena osjetila«, kazem
Libby.
Tijekom tjedna, koluti su ispod Libbynih ociju izblijedjeli, boja joj se
vratila i obrazi su joj se tako brzo zaoblili da se cini kao da su oni napeti
mjeseci bili san.
U izravnoj suprotnosti, koluti su ispod Charliejevih ociju iz dana u dan
sve tamniji. Moja je pretpostavka da i on ne moze zaspati — ja jos nisam
zaspala prije tri ujutro u nasem ljetnikovcu u kojem je tiho kao u grobu i
mracno kao u rogu, a vecinu se noci barem jednom prenem iz sna hladne
koze i dok mi srce mahnito lupa.
Tocno u pet, ja zaklopim svoj laptop, Libby odlozi svoju knjigu i mi
krenemo van.
Moja se briga da ce je Sunshine Falls razocarati uglavnom nije
obistinila. Libby je vise-manje sretna s time da lutamo naokolo, svracajuci
u vlazne staretinarnice ili zastajuci kako bi gledala impresivno brutalan
sat kickboxinga na gradskom trgu.
Svako toliko prođemo pokraj reklamnog plakata koji proglasava da se
nalazi na mjestu gdje se odigrala kljucna scena iz Jednom. Uz to se za tri
razlicite zgrade tvrdi da su ljekarna, ukljucujuci i prazan prostor ciji su

116
 Knjige.Club Books

prozori oblijepljeni plakatima na kojima pise: UNAJMITE LJEKARNU IZ HIT

ROMANA JEDNOM U ZIVOTU! PRIMO LOKACIJA!
»Nisam cula da itko kaze primo od osamdesetih«, kaze Libby.
»Nisi bila ziva osamdesetih«, istaknem ja.
»Tocno to.«
Kad se vratimo u ljetnikovac, ona pripremi obilnu veceru: kremastu
krumpir salatu sa slatkim ljetnim kukuruzom i svjezim vlascem, salatu s
lubenicom i tostiranim sezamovim sjemenkama i pljeskavice od tempeha
sa zara na brios pecivima, s debelim kriskama rajcice i crvenog luka, sve
prekriveno kriskama avokada.
Ja sjeckam sve sto mi ona nalozi, onda je gledam dok ona to ponovno
sjecka po svojem ukusu. Cudan je to obrat, gledati stvari koje je moja
mlađa sestra svladala, a do kojih ja nikada nisam stigla. Cini me to
ponosnom, ali me na neki nacin i rastuzuje. Mozda se tako roditelji
osjecaju kad im djeca odrastu, kao da je neki dio njih postao
fundamentalno nespoznatljiv.
»Sjecas se vremena kad si htjela postati profesionalna kuharica?«
upitam je jedne veceri dok sjeckam bosiljak i rajcicu za pizzu koju
priprema.
Ona nesto neobvezujuce promrmlja, nesto sto bi istovremeno lako
moglo znaciti i naravno i ništa mi ne zvoni.
Uvijek je bila tako pametna, tako kreativna. Mogla je raditi sto je god
htjela, a ja znam da ona voli biti majka, ali mi je isto tako jasno zasto joj je
ovo toliko trebalo, zasto joj je toliko trebala prilika da bude osoba za sebe
prije nego sto opet bude stalno imala novorođence na boku.
Kao i svake noci dosad, pojedemo veceru vani na trijemu, a kasnije,
nakon sto ja operem suđe i sve pospremim, ispraznimo skrinju punu
drustvenih igara i igramo se domina na trijemu, a jedino nam svjetlo daju
objesene zarulje.
Malo poslije deset, Libby otapka u krevet, a ja se vratim za kuhinjski
stol i procesljavam oglase za stanove na intemetu. Uskoro se moram
suociti sa stvarnoscu klimavog interneta i odustati, ali nisam jos ni
priblizno umorna, pa gurnem noge u Libbyne kroksice i odlutam na
travnjak s prednje strane ljetnikovca. Mjesecina i zvijezde dovoljno su
sjajni da od njih trava postane srebrnasta, a vrucina se dana zadrzava zbog
vlage, sa slatkim, travnatim mirisom koji tesko visi u zraku.
Osjecati se tako potpuno samotno uznemirujuce je, na isti onaj nacin

117
 Knjige.Club Books

na koji je gledati u ocean nocu, ili promatrati kako se stvaraju olujni oblaci.
U New Yorku nemoguce je pobjeci osjecaju da si samo jedna osoba među
milijunima drugih, kao da ste svi zavrsetcih zivaca u jednom velikom
organizmu. Ovdje se lako osjecati kao da si posljednja osoba na zemlji.
Oko jedan, uspnem se u krevet i buljim u strop sat vremena ili tako
nesto prije nego sto zaspim.
U subotu ujutro, slijedimo svoj uobicajeni raspored, ali kad uđem u
knjizaru, ostanem praznih ruku.
»Zdravo!« Sitna zena za blagajnom nasmijesi mi se ustajuci, a iz nje se
siri miris jasmina i marihuane. »Kako vam mogu pomoci?«
Izgleda poput zene koja je cijeli zivot provela vani, maskiraste koze
trajno posute pjegicama, rukava traper-kosulje zasukanih tako da
otkrivaju njezine tanke podlaktice. Ima grubu, tamnu kosu koja joj pada do
ramena; lijepo, okruglo lice; i tamne oci u cijim se kutovima pojave bore
kako bi napravile mjesta za osmijeh. Odaje je urez ispod njezine donje
usnice.
Sally Goode, vlasnica naseg ljetnikovca. Charliejeva majka.
»Ovaj«, kazem, nadajuci se da mi osmijeh djeluje prirodno. Mrzim kad
moram razmisljati o tome sto mi lice radi, posebno zato sto nikad nisam
uvjerena da se poruka dobro prenosi. Nisam planirala ostati dugo, samo
sat ili tako nesto da procitam jos e-mailova prije nego sto se sastanem s
Libby na rucku, ali sad se osjecam krivom za to sto se besplatno sluzim
njihovim Wi-Fijem.
Zgrabim prvu knjigu koju ugledali, Veliku obitelj Marconi, jednu od
onih knjiga kojima je bilo suđeno da ih moja sestra zavitla preko sobe, a ja
onda podignem. Za razliku od Libby, meni se posljednja stranica toliko
svidjela da sam je procitala desetak puta prije nego sto sam je okrenula
natrag na pocetnu stranicu. »Samo ovo!«
»Moj je sin uredio tu knjigu«, kaze Sally Goode ponosno. »Time se on
bavi, to mu je posao.«
»O.« Neka mi netko da nagradu za javni nastup, ziva sam vatra. To sto
sam tjedan dana razgovarala samo s Libby i Charliejem ocito mi je
umanjilo sposobnost da lako prijeđem u Profesionalku Noru.
Sally mi kaze koliko sam duzna, a kad joj predam svoju karticu, ona
prijeđe ocima preko nje. »I mislila sam da biste to mogli biti vi! Rijetko ne
prepoznam nekoga tko uđe ovamo. Ja sam Sally — odsjeli ste u mojem
ljetnikovcu.«

118
 Knjige.Club Books

»O, ajme, zdravo!« kazem, ponovno se nadajuci da djelujem kao

ljudsko bice, i kao da su me odgojila druga ljudska bica. »Drago mi je sto
smo se upoznale.«
»I meni — kako vam je u ljetnikovcu? Zelite li vrecicu za knjigu?«
Odmahnem glavom, prihvatim natrag knjigu i karticu. »Odlicno!
Sjajno.«
»Jest, nije li?« kaze ona. »U mojoj je obitelji dugo koliko i ova trgovina.
Cetiri generacije. Da nismo imali djece, ostali bismo tamo zauvijek. Puno je
sretnih uspomena.«
»Ima li duhova?« upitam je.
»Ja nisam nikad vidjela nijednog, ali ako ih vidite, recite im da ih
pozdravlja Sally.« Ona potapsa pult. »Treba li vama curama ista u
ljetnikovcu? Drva za vatru? Raznjica za sljezove kolacice? Poslat cu sina da
vam donese nesto drva, za svaki slucaj.«
O, zaboga. »Nema potrebe.«
»Ionako nema nista za raditi.«
Osim svoja dva posla s punim radnim vremenom, od kojih je jedan
ona upravo spomenula.
»Stvarno nije nuzno«, inzistiram.
Onda om inzistira, tim rijecima: »Inzistiram.«
»Pa«, kazem, »hvala.« Nakon nekoliko minuta rada u kaficu, ponovno
joj zahvalim i kliznem na zasljepljuju« suncanu ulicu i prijeđem cestu do
Kapljotresa.
Telefon mi ispusti kratku, brzu vibraciju. Poruka s nepoznatog broja.
Zašto mi majka piše poruke o tome kako si privlačna?
To može biti samo jedna osoba.
Čudno, napišem. Misliš da ima kakve veze s činjenicom da sam ušla u
knjižaru obučena samo u kožnu kabanicu na patentni zatvarač?
Charlie odgovori snimkom zaslona na kojoj se vidi isjecak poruka
između njega i njegove mame.
Gošda u ljetnikovcu jako je lijepa, pise Sally, i onda, odvojeno: Nema
prstena.
Charlie je odgovorio: Da? Razmišljaš o tome da ostaviš tatu?
Ignorirala je njegov komentar i umjesto toga rekla: Visoka. Uvijek si
volio visoke cure.

119
 Knjige.Club Books

O čemu to govoriš, otpisao je Charlie, bez upitnika.

Sjedaš se cure s kojom si išao na ples za godišnjicu mature? Lilac Walter-
Hixon? Ona je praktički bila div.
To je bilo za školski ples u osmom razredu, rekao je on. Prije nego što sam
se protegnuo.
Pa, ova je cura vrlo lijepa i visoka, ali ne previše visoka.
Prigusim smijeh.
Visoka ali ne PREVIŠE visoka, kazem Charlieju, također je nešto što mi
mogu dodati na nadgrobni spomenik.
On kaze: Pribilježit du si to.
Ja kazem: Rekla mi je da deš donijeti drva u moj ljetnikovac.
On kaze: Molim te, zakuni se da se nisi na taj račun našalila s nečim kao
»prekasno je za to«.
Ne, ali ravnateljica Schroeder bila je u kafidu, a čula sam da se tračevi
ovdje brzo šire, pa je samo pitanje vremena.
Tako deš razočarati Sally, kaze Charlie.
Ja du je razočarati? A što je s njezinim SINOM, Zavodnikom s Glavne
ulice?
Davno je prošla baba s kolačima od njezina razočaranja mnome. Morao
bih učiniti nešto ZNATNO droljastije da bih je sada iznevjerio.
Kad pronađe zalihu erotske knjižievnosti o Jetiju ispod tvojeg trkadeg
kreveta, možda baba s kolačima razočaranja ponovno naiđe.
Stojeci ispred Kapljotresa, naslonim se na prozor koji se zagrijao na
suncu, a drvece koje se proteze uz cestu susti na laganom povjetarcu i
naglasava miris espressa u zraku.
Stigne jos jedna poruka. Stranica iz bozicne knjige o Jetiju, na kojoj se
ukrašavanje hodnika pojavljuje u posebno skandaloznom kontekstu, uz
opisivanje poze u seksu naziva Prozdrljivi Jeti, koja iz anatomske
perspektive uopce ne zvuci kao da bi bila iole izvediva.
Libby mi se pojavi u polju perifernog vida. »Vec si gotova s Wi-Fijem?«
»Temeljito sam se iskopcala«, odgovorim. »Jesi li ikad cula za
Prozdrljivog Jetija?«
»To je nekakva djecja knjiga?«
»Bas to.«

120
 Knjige.Club Books

»Morat cu je potraziti.«
Moj se telefon oglasi dolaskom jos jedne poruke: Čini mi se da je malo
vjerojatno da za Proždrljivog Jetija postoji temelj u stvarnosti.
Primijetim kako se smijesim, moguce na noz. Kako razocaravajuce. To
stvarno citatelju prekida uronjenost u nesto sto je inace vrhunsko djelo
realisticnog stila u knjizevnosti.

121
 Knjige.Club Books

12

spravim se u krevetu, hvatajuci dah, u panici.

U Libby.
Gdje je Libby?
Oci mi prelete prostorijom, trazeci nesto sto ce mi vratiti stabilnost.
Prve zrake sunceve svjetlosti dopiru kroz prozor. Cuje se zvuk lupanja
tavama i loncima. Miris svjeze kave dopire kroz vrata.
U ljetnikovcu sam.
U redu je. Ona je ovdje. Ona je dobro.
Kod kuce, kad me muci tjeskoba, vozim bicikl. Kad trebam obnoviti
energiju, vozim bicikl. Kad se trebam onesvijestiti, vozim bicikl. Kad se ne
mogu usredotociti, vozim bicikl.
Ovdje, trcanje mi je jedina mogucnost.
Odjenem se tiho, navucem svoje blatnjave tenisice, i kradomice se
spustim niz stepenice da se odsuljam u prohladno jutro. Drhturim dok
prelazim magloviti travnjak, ubrzavajuci kad uđem u sumu.
Skocim preko cvornatog korijena, onda odtutnjim preko mostica koji
u luku premoscuje potocic.
Grlo me pocne boljeti, ali strah me jos uvijek progoni. Mozda je to
zbog toga sto smo ovdje, pa se osjecam toliko daleko od mame, ili je mozda
to sto provodim toliko vremena s Libby, ali nesto me uporno vodi natrag
prema svim tim stvarima o kojima se trudim ne razmisljati.
Osjecam se kao da je u meni otrov. Bez obzira na to koliko brzo trcim,
ne mogu ga sagorjeti. Jos jednom, pozelim da mogu plakati, ali ne mogu,
nisam od jutra kad je bila sahrana.
Ubrzam korak jos vise.

122
 Knjige.Club Books

»Nasla sam ga!« Libby zacici, utrcavajuci u kupaonicu dok ja pokusavam

dovesti svoje nakoso odrezane siske u red, usprkos izricitim zeljama
nepopustljive vlage u zraku.
Ona ispruzi svoj telefon prema meni, a ja zaskiljim prema fotografiji
lica privlacnog muskarca s kratkom kosom boje cokolade i sivih ociju. Nosi
prsluk preko karirane kosulje i gleda preko jezera prekrivena maglom.
Iznad njegove slike stoji BLAKE, 36.
»Libby!« zakridm, i konacno mi sine. »sto dovraga radis na aplikaciji
za upoznavanje?«
»Ja nista«, kaze ona. »Ti si na aplikaciji.«
»Definitivno nisam«, kazem ja.
»Ja sam ti napravila racun«, kaze ona. »To je nova aplikacija. Jako su
orijentirani na brak. Mislim, zove se Marriage of Minds — brak umova.«
»MOM?« kazem. »Akronim za naziv aplikacije znaci >mama<? Nekada
me zabrinjava tezak nedostatak zvona za uzbunu u tvojem mozgu, Libby.«
»Blake je strastveni ljubitelj pecanja i nije siguran zeli li djecu«, kaze
ona. »Ucitelj je, i nocna ptica — kao i ti — i izrazito fizicki aktivan.«
Otmem joj telefon i procitam sama. »Libby. Ovdje pise da trazi
prakticnu zenu kojoj ne smeta subote provoditi navijajuci za Tar Heelse.«
»Ne treba ti netko bas poput tebe, sestrice«, kaze njezno Libby. »Treba
ti netko tko ce te cijeniti. Mislim, ocito ti ne treba netko, tocka, ali
zaslužuješ nekoga tko ce shvacati koliko si posebna! Ili barem nekoga s
kime mozes izaci i zabaviti se bez puno pritiska.«
Sad me gleda svojim libijevskim pogledom punim nade. To je izraz na
pola puta između izraza macke koja je ispustila misa osobi pred noge i
djeteta koje predaje majci crtez za Majcin dan, blazeno nesvjesno cinjenice
da mamin »snjezni sesir« izgleda samo i jedino kao ogroman penis.
Blake je sesir u obliku penisa u ovom scenariju.
»Ne mozemo li samo nas dvije izaci i zabaviti se bez puno pritiska?«
upitam.
Ona pogleda u mene s izrazom lica kao da mi se ispricava. »Blake vec
misli da se sastajete u Pustimlazu na karaoke veceri.«
»Gotovo je svaki dio te recenice vrijedan zabrinutosti.«
Ona se pokunji. »Mislila sam da želiš malo isprobati nove stvari, a ne

123
 Knjige.Club Books

biti tako...«
Poput Nadine Winters, rece glas u mojoj glavi. Treba mi sekunda da
prepoznam Charliejev hrapavi, zadirkujuci ton. Potisnem uzdah
rezignadje.
Radi se samo o jednoj veceri, a Libby se vec jako potrudila za taj cudni
dar.
»Pretpostavljam da bih trebala guglati sto su Tar Heelsi prije toga«,
kazem.
Na licu joj se pojavi sirok osmijeh. Ako je mama bila proljece, Libby je
vrhunac ljeta. Kaze: »Nema sanse. To je ono sto zovemo temom za
zapocinjanje razgovora.«

Libby (glumeci da je ja) nije Blakeu rekla gdje smo odsjele, nego je
umjesto toga predlozila da se ja (a potajno mi) sastanem s njim u
Pustimlazu oko sedam. U svojoj lelujavoj haljini na preklop, savrseno
razbarusene kose i s ruzicastim sjajilom razmazanim po usnama, covjek bi
pomislio" da ima nesto pametnije za raditi od toga da pijucka sok s
limetom dok me promatra s druge strane lokala, ali oni se da stvarno
uzbuđeno iscekuje razocaravajucu vecer koja nam predstoji.
Obicno bih na spoj dosla ranije, ali sada se ravnamo prema Libbynu
rasporedu i stoga kasnimo deset minuta. Pred ulaznim vratima, ona me
zaustavi rukom na laktu. »Trebale bismo uci svaka posebno. Tako da ne
pomisli da smo skupa.«
»Tako je«, kazem. »Onda cemo ga lakse onesvijestiti i isprazniti mu
dzepove. Sto ce nam biti znak?«
Ona zakoluta ocima. »Ja cu ici prva. Ispipat cu ga i uvjeriti se da ne
nosi mac, ili prsluk na prugice, ili da ne izvodi magicne trikove pred
neznancima.«
»U osnovi, da nije jedan od cetiri jahaca Apokalipse.«
»Poslat cu ti poruku kad bude sigurno da uđes.«
Cetrdeset sekundi nakon sto je usla, posalje mi palac gore, i ja uđem
za njom.
U Pustimlazu je jos vise vruce negoli je vani, vjerojatno zato sto je
mjesto krcato.
Gomila pijano pjeva »Sweet Home Alabama« oko pozornice za

124
 Knjige.Club Books

karaoke i na pozornici, smjestenoj u straznjem dijelu prostorije, a cijeli

prostor zaudara po znoju i prolivenom pivu.
Blake, 36, sjedi za prvim stolom, okrenut prema vratima prekrizenih
ruku kao da mi je zajedno s Ruth s odjela za ljudske resurse dosao dati
otkaz.
»Blake?« Ispruzim ruku.
»Nora?« On ne ustane.
»Aha.«
»Izgledas drugacije nego na slici.«
»Druga frizura«, kazem, sjedajuci. Nije se rukovao sa mnom.
»Nisi napisala na svojem profilu koliko si visoka«, on kaze. I to govori
muskarac koji je naveo da je visok metar osamdeset i pet, ali nemoguce da
je visok vise od metar sedamdeset pet, osim ako ispod stola ne nosi stule.
Dakle, barem je izlazenje u Sunshiny Fallsu potpuno isto kao u New
Yorku.
»Nije mi palo na pamet da bi to moglo biti vazno.«
»A koliko jesi visoka?« upita Blake.
»Ovaj«, zavlacim, nadajuci se da ce mu to dati vremena da promisli o
svojoj strategiji na prvom spoju. Nemam s tim srece. »Metar osamdeset.«
»Jesi li manekenka?« To kaze s nadom, kao da bi pravi odgovor mogao
biti iskupljenje za mnostvo grijeha povezanih s visinom.
Naravno, cesta je zabluda da muskarci univerzalno vole visoke,
mrsave zene. Buduci da sam takva zena, mogu to opovrgnuti.
Mnogi su muskarci previse nesigurni da bi izlazili s visokom zenom.
Mnogi od onih koji nisu samo su seronje koji traze zenu za pokazivanje.
Ima to manje veze s privlacnoscu, a vise sa statusom, sto je ucinkovito
samo ako je ta visoka osoba fotomodel. Ako izlazis sa zenom visom od
sebe i ona je k tome manekenka, onda mora da si zgodan i zanimljiv. Ako
izlazis sa zenom visom od sebe, a ona je knjizevna agentica, to je kao da
prizivas viceve o tome kako nosis svoja jaja na srebrnoj ogrlici.
Gledajuci s vedrije strane, barem Blake, 36, ne ispituje o...
»Koji broj cipela nosis?« Lice mu je skupljeno kao od boli. Tako se i ja
osjecam, Blake. Bas tako.
»Sto pijes?« kazem. »Alkohol? Alkohol zvuci dobro.«
Priđe nam konobarica i, prije nego sto moze reci i rijec, ja kazem:

125
 Knjige.Club Books

»Dva vrlo velika martinija s dzinom, molim.« Mora da je primijetila

poznate znakove jada na prvom spoju na meni zato sto preskoci svoj govor
dobrodoslice, kimne i gotovo otrci predati nasu narudzbu.
»Ja ne pijem«, kaze Blake.
»Nemas brige«, kazem. »Popit cu i tvoj.«
Sa svojeg mjesta u blizini stolova za biljar, Libby se naceri i brzo
podigne oba palca.

126
 Knjige.Club Books

13

Č ovjek bi pomislio da ce mu se zuriti da proglasi ovu stvar takvom

kakva ona i jest: osuđenom na propast. Ali Blake se ne sluzi
aplikacijom MOM rekreativno. On si trazi zenu, i usprkos mojem orijaskom
stasu, divovskim stopalima i uzivanju u dzinu, nije me voljan pustiti sve
dok pojedinacno ne provjeri da ne znam pripremati nijedno od njegovih
najdrazih jela.
»Ja stvarno ne kuham«, kazem, kad smo zavrsili s grickalicama za
Super Bowl i presli na razlicite vrste przene ribe.
»Cak ni tilapiju?« kaze on.
Ja odmahnem glavom.
»Losos?« on upita.
»Ne.«
»Som?«
»Je li to ona televizijska serija?« kazem.
On nakratko prestane s ispitivanjem kad se ulazna vrata otvore i
unutra zakoraci Charlie Lastra. Oduprem se porivu da utonem u svoje
sjedalo i sakrijem se iza jelovnika, ali ne bi bilo vazno. Iste sekunde kad
netko zakoraci kroz ta vrata, nađe se licem u lice s nasim stolom, pa
Charliejev pogled padne ravno na mene, a izraz mu silovito prelazi iz
iznenađenja preko necega poput neodobravanja i na kraju, u opaku
zluradost.
Stvarno je to kao da gledam oluju kako se razvija na ubrzanoj snimci,
s kulminacijom u tom bljesku munje u njegovim ocima.
Kimne mi prije nego sto se otputi ravno prema sanku, a Blake nastavi
sa svojim popisom ribe. Samo tako, izgubim jos petnaest'minuta svojeg
zivota.

127
 Knjige.Club Books

Blake je bio zgodan na svojim fotografijama, ali iskreno smatram tog

covjeka odvratnim.
Potapsam stol i ustanem. »Trebas nesto sa sanka?«
»Ne pijem«, podsjeti me, zvuceci poprilicno nestrpljivo za covjeka koji
je cuo recenicu ne kuham sedamnaest puta u proslih trideset minuta, a da
to na njega nije ostavilo nikakav veliki dojam.
Ne mogu ustvari naruciti jos jedno pice. Treci koktel i vjerojatno bih
natjerala Blakea da stane sa mnom leđa o leđa dok nas nasa konobarica
izmjeri. Ili bih ga mozda i stvarno onesvijestila i ukrala mu novcanik.
Kako god bilo, moja je misija da pronađem Libby umjesto cuge, ali ovo
je mjesto zakrceno. Uglavim se uz sank i izvadim telefon te nađem ne
jedan vec dva propustena poziva od Dusty, zajedno s porukom u kojoj se
ispricava sto zove tako kasno. Ispalim odgovor u kojem ju pitam je li dobro
i mogu li je nazvati za dvadeset minuta, onda natipkam poruku Libby:
GDJE SI TI? Cim stisnem pošalji, podignem se na prste da je pogledom
potrazim po gomili.
»Ako trazis svoje dostojanstvo,« kaze netko kroz zaglusnu buku
razgovora (i djevojaka koje urlicu »Like a Virgin« iz straznjeg dijela
prostorije), »neces ga pronaci ovdje.«
Charlie sjedi na rubu sanka s orosenom bocom Coorsa.
»Sto je tako nedostojanstveno u karaoke veceri?« upitam. »Mislim, ti
si ovdje.«
Neka zena zakoraci u prostor između nas da naruci. Charlie se nagne
iza nje da nastavi razgovor, i ja se također nagnem. »Da, ali ja nisam ovdje s
Blakeom Carlisleom.«
Bacim pogled preko ramena. Blake pozudno gleda za brinetom koja
ne izgleda visa od metar cetrdeset.
»Odrasli ste zajedno?« nagađam.
»Jako malo ljudi koji su rođeni ovdje ikada pobjegnu«, kaze on mudro.
»Zna li Ured za turizam Sunshine Fallsa za tebe?« upitam.
Zena koja stoji između nas ocito nema namjeru otici, ali mi
nastavljamo razgovarati preko nje, naginjuci se prema naprijed ili prema
nazad ovisno o pozi koju ona zauzme.
»Ne, ali siguran sam da ce htjeti da im ti kazes koju rijec jednom kad
se posramljeno isuljas iz Blakeove kuce. Imam pouzdanu informaciju da
ima tepih u kupaonici.«

128
 Knjige.Club Books

»Zeznuo si se, nisam prespavala kod muskarca vec valjda nekih deset
godina.«
Charliejeve oci zablistaju, jos jedan udar munje na pozadini tamnih
oblaka njegova lica. »Očajnički mi treba jos informacija.«
»Imam intenzivnu rutinu vecernje njege koze lica. Ne volim je
propustati, a ne stane mi sve u rucnu torbicu.« Moja je majka obicavala
govoriti: Ne možeš kontrolirati prolazak vremena, ali možeš ublažiti tragove
koje ono ostavlja na tvojem licu.
Glava mu se nagne na jednu stranu dok razmatra moj napola istinit
odgovor. »Pa, kako si zavrsila ovdje s Blakeom? Bacila si strelicu na
telefonski imenik?«
»Jesi li ikada cuo za MOM?«
»Onu zenu koja radi u knjizari?« upita Charlie bezizrazajno. »Mislim
da jesam. Zasto?«
»Aplikaciju za upoznavanje ljudi za spojeve.« Lupim rukom po sanku
kad odjednom shvatim. »Mislis da su je zato tako nazvali? Tako da mozes
reci: Mama mi je smjestila?«
Charlie ustukne. »Nikad ne bih izasao s nekime koga mi je Sally
smjestila.«
»Tvoja mama misli da sam prelijepa«, podsjetim ga.
»Svjestan sam«, kaze on.
»Iako, pretpostavljam da smo vec ustanovili da ne bi hodao sa
mnom«, kazem.
Obrve mu se podignu, povlaceci mu jedan kut usana prema gore. »O,
sad cemo ovo raditi?« On neuspjesno iza pivske boce pokusa sakriti svoj
osmijeh napucenim usnama. Dok pije, urez mu ispod usana postane dublji,
a meni u utrobi pocne sistati.
»Raditi sto?«
»Ono kad se pretvaramo da sam te odbio.«
»Ti si me i zapravo odbio«, kazem.
»Rekla si čekaj«, izazove me on.
»Da, ali ti si to ocito cuo kao omamit ću te elektrošokerom u
međunožje.«
»Rekla si da je to bila pogreska«, on kaze. »Odlucno.«
»Ti si to prvi rekao!« kazem ja.

129
 Knjige.Club Books

On frkne. »Oboje znamo« — zena koja je stajala između nas konačno

ode, i Charlie se pomakne na njezino upraznjeno mjesto — »da je to za
tebe bila samo prekrizena stavka na tvojem uzasno depresivnom popisu, a
to nije igra koju ja zelim igrati, Nora.«
»O, molim te. Ti se ni ne kvalificiras za popis. Ti si osoba-iz-velikog-
grada onoliko koliko je to uopce moguce.« Odmah pozalim sto sam to
rekla. Mogla sam se pretvarati da je poljubac bio sracunat; sada zna da
sam ga naprosto željela.
Nacin na koji pivska boca zastane uz njegove razdvojene usne, kao da
sam ga uhvatila nespremnog, gotovo je vrijedan toga. Koju god igru igrali
sada, ja sam dobila jos jednu partiju: nagrada mi je njegov ozlojeđeni izraz
lica.
On spusti svoju bocu, pocese se po obrvi. »Pustit cu te da se vratis
svojem spoju.«
Pogledam na telefon. Libby je odgovorila: Krenula kući. Neću te čekati.
Imala je drskosti ukljuciti smjeska koji namiguje.
Podignem pogled, a Charlie me gleda. »Postoji li put van odavde«,
upitam, »koji me ne vodi mimo Blakea?«
On me proucava na trenutak i onda suho kaze: »Nora Stephens, MOM
neće biti sretna s tobom.« Onda ispruzi ruku. »Straznja vrata.«

Charlie me povuce kroz gomilu iza sanka, i mi prignuto prođemo kroz

uska vrata koja vode u kuhinju, samo da bismo odmah bili uhvaceni.
»Hej! Ne mozete...« lijepa pipnicarka uzvikne, izbacujuci ruke u
stranu. Onda uoci Charlieja i pocrveni. Nekako je to ucini jos ljepsom.
»Amaya«, kaze Charlie. Postao je malo ukoceniji, kao da se upravo
sjetio da ima tijelo i svaki mu se misic u njemu refleksno stegnuo.
Mislila sam da je Amayin osmijeh — i ton kojim razgovara s
Charliejem — koketan, ali to je bilo prije nego sto sam znala za njihovu
povijest. Sada kad se taj osmijeh pojavio, mogu razabrati nijanse
povrijeđenosti i oklijevanja, a kroz sve prosijava tanka zraka nade.
Charlie se nakaslje, a prsti obavijeni oko mojih trznu se. Amayin
pogled poleti prema tom pokretu, i samo tako, moje lice također gori.
»Trebaju nam straznja vrata«, kaze Charlie, kao da se ispricava. »Blake
Carlisle misli da je na spoju s ovom zenom.«

130
 Knjige.Club Books

Pogled njezinih ociju ponovno zaleprsa između nas. Nakon trenutka u

kojem odvaguje koje su joj opcije, ona uzdahne i zakoraci u stranu. »Samo
ovaj jedan put. Stvarno ne bismo smjeli nikoga pustati ovamo otraga.«
»Hvala.« On kimne, ali na sekundu se ne pomakne. Vjerojatno je
previse omamljen povratkom njezina sjajna, još-uvijek-te-volim osmijeha.
»Hvala«, kaze on opet, i povede nas kroz vrata. Vani u ulicici, zrak je
hladan i suh, a s naglim naletom kisika u mozak, sjetim se istrgnuti ruku iz
njegove. »Pa, to je bilo neugodno.«
»Sto?«
Bacim prema njemu brz pogled. »Tvoja draga koju si odbacio i njezin
rentgenski vid.«
»Nisam je odbacio. A koliko znam, ona nema super-moc.«
»Pa, mozda je nisi odbacio«, kazem, »ali ona jos uvijek pati za tobom.«
»Nemas pravu informaciju«, kaze on.
»A ti nemas pojma«, kazem ja.
»Vjeruj mi«, kaze on, povevsi me preko ceste. »To kako su stvari
zavrsile znaci da nema mjesta tome da netko za nekime pati.«
»Izgledala je progonjeno, Charlie.«
»Cula je ime Blakea Carlislea«, on odgovori. »Kako je trebala
izgledati?«
»Znaci Blake ima reputaciju.«
»U malom smo gradu«, kaze Charlie. »Svi imaju reputaciju.«
»Kakva je tvoja?«
Pogled mu poleti prema meni, obrve mu se podignu i celjust mu
poskoci. »Vjerojatno kakva god mislis da je.«
Odvratim pogled prije nego sto me te oci mogu cijelu progutati.
Nekoliko ljudi pusi pred vratima Pustimlaza, a jos ih se par gega
prema Giacomu, talijanskom restoranu od crvene cigle prikrivene
brsljanom. Do tog trenutka nisam to mjesto vidjela otvorenim.
Veceras je na prozorima svjetlo, a platnena cerada svjetluca dok
posluzitelji u bijelim svecanim kosuljama i crnim kravatama trce naprijed-
natrag noseci pladnjeve s vinskim casama i jelima s tjesteninom.
Pokazem bradom prema Giacomu. »Mislila sam da to mjesto ne radi.«
»Otvoreni su samo subotom i nedjeljom navecer«, kaze Charlie. »Par
koji drzi restoran davno je otisao u mirovinu, ali svi su ih nagovarali da

131
 Knjige.Club Books

mjesto ostane otvoreno vikendom.«

»Mislis, cijeli se grad udruzio da bi spasio omiljeni lokal?« podbodem
ga. »Bas kao onaj klisej?«
»Tako je«, kaze on bezizrazajnim tonom, »ili su se pojavili s vilama i
zahtijevali svoj tjedni cacio e pepe.«
»Je li hrana dobra?« upitam.
»Ustvari, jako je dobra.« On oklijeva na trenutak. »Jesi li gladna?«
U zelucu mi zakruli, a njegove se usne trznu. »Bi li htjela da veceramo
zajedno, Nora?« Preduhitri moj odgovor s: »Kao kolege. Koji ne mogu biti
jedno drugome stavke na popisu.«
»Nisam bila svjesna toga da ti imaš popis«, kazem.
»Naravno da imam popis.« Oci mu zaiskre u mraku, »sto mislis da
sam, zivotinja?«

132
 Knjige.Club Books

14

O , pa nije li to mladi Charles Lastra!« Priđe nam starica s hrpom

srebrnasto sive kose na vrhu glave i u haljini ciji joj ovratnik doseze
do brade. »I doveo si sa sobom djevojku! Kako krasno!«
Njezine oci boje ljesnjaka zasvjetlucaju dok i Charlieju i meni steze
nadlaktice.
U ocima mu je doslovce pogled obozavanja, prema Charliejevim
standardima. Cak ni Amaya nije dobila taj osmijeh. »Kako ste, gospođo
Struthers?«
Ona ispruzi ruke, pokazujuci prema vrevi u prostoriji za blagovanje.
»Ne mogu se zaliti. Samo ste vas dvoje?«
Kad on kimne, ona nas odvede do stola prekrivena bijelim stolnjakom
i zavucena uz prozor na cijem okviru vosak sa svijeca kapa po vinskim
bocama u pletenim kosarama.
»Vas dvoje samo uzivajte.« Ona potapsa stol i namigne, a onda se vrati
do svojega pulta za kojim docekuje goste.
Miris svjezeg kruha snazan je i omamljujuci, a u roku trideset sekundi
boca crnog vina pojavi se na stolu.
»O, nismo to narucili«, kazem posluzitelju, ali on nagne glavu u smjeru
gđe Struthers i pozuri dalje.
Charlie podigne pogled s case vina koju toci za mene. »Ona je vlasnica.
Također moja najdraza bivsa uciteljica na zamjeni. Dala mi je knjigu
Octavije Butler koja mi je promijenila zivot.«
Srce mi cudno zatreperi od te pomisli. Pokazem bradom na vino. »To
sve moras popiti ti. Ja sam popila vec dva pica, a nisam neki pilac.«
»O, sjecam se«, zadirkuje me on, gurajuci casu prema meni, »ali ovo je
vino. Sok od grozđa kad vec pricamo o alkoholu.«

133
 Knjige.Club Books

Nagnem se preko stola, zgrabim bocu i drzim je iznad njegove case

dok je ne napunim do ruba. Isto onako bezizrazajno kao i uvijek, on se
nagne nad casu i otpije, a da je ni ne podigne sa stola.
Ne mogu si pomoci, prasnem u smijeh, a on je time tako ocito
zadovoljan da osjetim probadanje ponosa u cijelom tijelu. On me želi
nasmijati.
»Koliko bi se lose trebala osjecati«, upitam, »za to sto sam tako
ostavila Blakea?«
Charlie se nasloni u svojem sjedalu, pruzajuci noge, koje se oces u o
moje. »Pa«, kaze on, »kad smo bili u srednjoj skoli, on je znao uzeti knjige
iz mojeg ormarica za tjelesni i staviti ih u vodokotlic. Mozda tri od deset?«
»Ajme, ne.« Pokusam prigusiti smijuljenje, ali osjecam se bezbrizno,
jos uvijek omamljena adrenalinom od svojeg bijega.
»Koliko jos imas spojeva?« upita on. »Na svojem >Popisu za odmor za
upropastavanje zivota««
»Ovisi«, otpijem iz svoje case. »Koliko si jos imao skolskih nasilnika?«
Njegov je smijeh dubok i hrapav. Podsjeca me na zadovoljavajuci
prasak teniskog reketa kad igrac savrseno vrati lopticu.
Njegov glas, njegov smijeh imaju teksturu; grebu. Otpijem jos jedan
gutljaj vina da umrtvim tu pomisao, a onda se prebacim natrag na vodu.
»Znaci li to da zelis izlaziti s mojim nasilnicima ili ih ponizavati?« On
uzme malo kruha iz kosare na stolu, otrgne komadic i ubaci ga između
svojih usana.
Odvratim pogled dok mi se toplina siri uz vrat. »To se sve svodi na to
pitaju li me koliko su mi velika stopala u roku od pet minuta nakon sto
smo se upoznali.«
Charlie se zagrcne. »Sto je to, nekakav fetis?«
»Mislim da je vise kao: Ajme, jesi li morala pasti u jamu radioaktivnog
otpada da bi postala tako visoka? Tako nesto.«
»Blake nikad nije bio najsigurniji u sebe«, razmislja Charlie na glas.
Prekine nas konobar tinejdzerske dobi s nezgodnom tuta-frizurom
koji je dosao da uzme nasu narudzbu — dvije salate s kozjim sirom i dvije
narudzbe cacio e pepe.
Cim on vise nije u dometu sluha, kazem: »Libby je izabrala Blakea.
Ona je na aplikaciji umjesto mene.«
»Tako znaci.« Njegova se obrva pronicljivo podigne. »MOM. Mama.«

134
 Knjige.Club Books

»Dva spoja na popisu. Blake je prvi.«

Charliejeve oci izvedu lijenu aluziju na kolutanje ocima. »Nemoj se
muciti i racunaj ovo kao broj dva.«
»Vec sam ti rekla. Ti se ne racunas.«
»To su rijeci koje svaki muskarac sanja cuti.«
»Smatraj se sokom od grozđa kad vec pricamo o spojevima.«
»Dakle, broj pet dva su usrana spoja s muskarcima koji ti se nikada ne
bi svidjeli, u gradu u kojemu ne bi mogla podnijeti zivjeti«, rece Charlie.
»Sto je ono bilo broj sest? Dobrovoljna lobotomija?«
Pogumem skoro punu casu vina prema njemu. »Jos uvijek cekam na
tvoje tajne, Lastra.«
On gurne casu natrag prema sredini stola. »Vec znas moje tajne. Ja
sam nepozvani razmetni siri, ovdje sam da vodim knjizaru koja ubrzano
umire dok je moj tata zauzet fizikalnom terapijom, a moja ga mama
pokusava sprijeciti u tome da se penje na krov i cisti oluke.«
»To je... puno«, kazem.
»U redu je.« Iz tona je njegova glasa jasno da ta recenica zavrsava
tockom.
»A u Loggiji su bili toliko ljubazni i dopustili ti da radis na daljinu«,
kazem.
»Za sada.« Kad njegov pogled susretne moj, zacuđujuce je mracan.
Osjecam se kao da sam slucajno naisla na rub neceg opasnog. I, jos gore od
toga, kao da sam tamo zarobljena u viskoznom medu, nesposobna pobjeci
s litice.
»A sad, cime te to Libby ucenjuje da si morala izaci s Blakeom?« upita
Charlie. »Jesi li prodala drzavne tajne? Pocinila ubojstvo?«
»A ja sam mislila da imas mlađu sestru.«
On se opusti u svojem stolcu. »Carina. Dvadeset i dvije su joj godine.«
Iako sam upoznala njegovu majku, tesko je zamisliti Charlieja s
obitelji. Cini se tako... samodostatnim. S druge strane, to ljudi vjerojatno
kazu i za mene.
»A Carina te ne moze natjerati ni na sto samo time da to zatrazi?« Ili
time da te izbjegava mjesecima, taji stvari od tebe i konstantno izgleda kao
da su je upravo otkacili s vlaka koji ju je dotad vukao za sobom.
Charlie oklijeva. »Zbog Carine sam ovdje.«

135
 Knjige.Club Books

Nagnem se naprijed, a rub stola utisne mi se u rebra. Imam osjecaj

kao da citam krimic, znam da ce uskoro doci do otkrica i borim se protiv
poriva da preskacem stranice.
»Planirala se vratiti i preuzeti knjizaru nakon fakulteta«, kaze on.
»Onda je u posljednjem trenutku odlucila da ce neko vrijeme samo ostati u
Italiji. Ona je slikarica.«
»Ajme«, kazem. »Ljudi to stvarno jednostavno ucine? Presele se u
Italiju da bi slikali?«
Charlie se namrsti, okrecuci svoju casu vode u mjestu, onda poravna
svoju srebrninu u uredan niz. Zadovoljstvo je to gledati. To je isti onaj
osjecaj koji dobijes kad ti netko pocese ono mjesto ravno između lopatica.
»Zene u mojoj obitelji to naprave. Moja mama također je tamo isla slikati
na nekoliko tjedana kad joj je bilo dvadeset godina, a na kraju je ostala
godinu dana.«
»Hiroviti slobodni duh koji donosi caroliju u zivote ljudi oko sebe«,
kazem. »Poznat mi je taj klisej.«
»Neki ljudi zovu to carolijom«, kaze on. »Ja to vise dozivljavam kao
osip od stresa. Carina je zivjela u Airbnb apartmanu u vlasnistvu pravog
dilera drogom dok joj nisam nasao drugi stan.«
Zadrhtim. »To je doslovce Libby u drugom svemiru.«
»Mlađe sestre«, kaze on, a krivljenje njegovih usta produbi urez ispod
njegove donje usnice.
Zurim u to na trenutak predugo. Moj mozak bori se za uporiste u
ovom razgovoru. »A sto je s tvojim tatom? Kakav je on?«
On nagne glavu prema natrag. »Sutljiv. Snazan. Poduzetnik iz maloga
grada koji je tako temeljito mamu oborio s nogu da je odlucila pustiti
korijenje.«
Na moj samozadovoljan pogled, on se nagne prema naprijed,
oponasajuci moj polozaj tijela. »U redu, da, njihova je prica u sustini
ljubavna prica iz maloga grada«, prizna on, a oci mu zaiskre kad se nasa
koljena prislone jedno uz drugo. Igramo se igre kukavice ispod stola: tko
ce se prvi povuci?
Sekunde se otezu, guste i teske poput melase, ali mi ostajemo gdje
jesmo, uhvaceni u izazov.
»U redu, Stephensice«, kaze on u konacnici. »Da cujemo o tvojoj
obitelji. Gdje su tocno oni smjesteni u tvojem katalogu dvodimenzionalnih

136
 Knjige.Club Books

karikatura?«
»To je lako«, kazem. »Libby je kaoticna, sarmantna heroina iz
romanticne komedije iz devedesetih, koja uvijek kasni, kose razbarusene
od vjetra, ali to djeluje slatko i seksi. Moj je tata gubitnik, odsutni otac koji
>nije bio spreman imati djecu<, ali sada, prema informacijama placenog
privatnog istrazitelja, svakog vikenda svojim brodicem vodi svoja tri sina i
suprugu na jezero Erie.«
»A sto je s tvojom mamom?« upita on.
»Moja mama...« Preslozim vlastitu srebrninu, kao da su to rijeci u
mojoj sljedecoj recenici. »Ona je bila carobna.« Susretnem pogled njegovih
ociju, ocekujuci podrugljiv pogled ili posprdni smijesak ili olujni oblak, ali
umjesto toga nađem samo mali urez između njegovih obrva. »Ona se
mucila da bude glumica i ganjala je svoje snove sve do New Yorka. Nikada
nismo imali novaca, ali nekako je s njom sve bilo zabavno. Bila mi je
najbolja prijateljica. Mislim, ne samo kad smo postale starije. Koliko god
dugo pamtim, vodila bi nas sa sobom svukuda. A znas ono kako za puno
ljudi koji se presele u grad taj sjaj za par godina izblijedi? S mamom je bilo
kao da je svaki dan bio prvi.
Osjecala se tako sretnom sto je tamo. I svi bi se zaljubili u nju. Bila je
tako romanticna. Libby je to naslijedila od nje. Pocela je citati mamine
ljubavne romane kad je jos bila daleko premlada za to.«
»Bila si bliska s njom«, kaze Charlie tiho, a to je napola primjedba,
napola pitanje. »Svojom mamom?«
Kimnem. »Ona je stvari jednostavno cinila boljima.« Jos uvijek mogu
osjetiti njezin miris limuna i lavande, osjetiti njezine ruke oko sebe, cuti
njezin glas — Pusti to iz sebe, draga moja. Samo jedan pogled i tih sest
rijeci i sve bi poteklo iz mene. Ja se trudim za Libby, ali nikad nisam imala
tu vrstu njeznosti koja se provlaci uz sve obrane.
Kad podignem pogled, Charlie me toliko i ne gleda koliko me sta,
pogled njegovih ociju putuje naprijed-natrag preko mojega lica kao da
moze prevesti svaku njegovu crtu i sjenu u rijeci. Kao da moze vidjeti kako
se mucim smisliti sto bih mogla reci nakon toga.
Nakaslje se i dobaci mi udicu. »Citao sam neke ljubavne romane kad
sam bio klinac.«
Moje olaksanje promjenom teme naglo prijeđe u nesto drugo, a
Charlie se nasmije. »Ne bi nikako mogla izgledati vise zlo nego sto izgledas
sada, Stephensice.«

137
 Knjige.Club Books

»Ovo je moje razdragano lice«, kazem. »Jesu li te naucili ista korisno?«

On promrmlja: »Nikada ne bih mogao podijeliti te informacije s
kolegicom.«
Ja zakolutam ocima. »Znaci, to bi bilo ne.«
»Jesu li te tako pocele zanimati knjige? Zbog ljubavi tvoje majke
prema ljubavnim romanima?«
Ja odmahnem glavom. »Za mene, to je bilo zbog te jedne trgovine.
Freeman Books.«
Charlie kimne. »Znam za nju.«
»Mi smo zivjele iznad nje«, objasnim. »Gospođa Freeman vodila je sve
te programe, bilo je stvari koje su bile besplatne ako si kupio knjigu, i tako
je mami bilo lakse opravdati trosenje novaca. Nikad tamo nisam bila pod
stresom, znas? Zaboravila bih na sve. Osjecala sam se kao da mogu otici
bilo kamo, raditi bilo sto.«
»Dobra je knjizara,« kaze Charlie, »kao zracna luka u kojoj ne moras
skinuti cipele.«
»Zapravo,« kazem, »u tome te se obeshrabruje.«
»Nekad pomislim da bi Goode Booksu dobro dosao znak za to«,
odgovori on. »To je razlog zasto nikad ne kazem kupcima da se raskomote i
osjećaju se kao kod kuće.«
»Tako je, zato sto bi onda cipele i grudnjaci poceli letjeti i pojacali bi
Marvina Gayea do daske.«
»Svaki isjecak informacija koji ponudis, Stephensice,« kaze on,
»povlaci stotinu novih pitanja. A ipak, ja još uvijek ne znam kako si se
pocela baviti poslom agentice.«
»Gospođa Freeman izrađivala je te kartice za oznake na policama i mi
bismo ih ispunjavale«, objasnim. »Ljubitelji knjiga preporučuju, to je pisalo
na njima — tako nas je zvala, svojim malim ljubiteljima knjiga. Pa
pretpostavljam da sam pocela razmisljati o knjigama vise kriticki.«
Udubina ispod njegove usnice pretvori se u pravu pukotinu. »Pa si
pocela ostavljati ostre kritike?«
»Postala sam jako skrta s preporukama«, odgovorim. »I onda sam
pocela mijenjati stvari dok sam citala; popravljati krajeve ako se Libby ne
bi svidjelo kako su se odigrali, ili, ako bi svi glavni likovi bili djecaci, dodala
bih djevojcicu kose boje ruzicastog zlata.«
»Znaci, bila si urednica kad si bila mala«, kaze Charlie.

138
 Knjige.Club Books

»To je bilo ono cime sam se zeljela baviti. Pocela sam raditi u trgovini
u srednjoj skoli i ostala sam tamo za djelo vrijeme preddiplomskog studija,
stedeci za Emersonov program, izdavastva. Onda je mama umrla, a ja sam
postala Libbyna zakonska skrbnica, pa sam to morala odgoditi. Par godina
nakon toga, gospođa Freeman također je preminula, a njezin je sin morao
otpustiti polovicu osoblja da bi mogao spojiti kraj s krajem. Uspjela sam
dobiti administrativni posao u knjizevnoj agenciji i ostatak je price
poznat.«
Naravno da je tu bilo jos toga. Ona godina kad sam balansirala između
dva posla i drijemala u satima između smjena. Ono kad sam otkrila da
imam dara za smirivanje uspanicenih autora kad njihovi agenti nisu bili na
poslu. Oni romani koji su u konacnici postali bestseleri, a koje sam ja
izvukla iz hrpe rukopisa i proslijedila ih svojim sefovima.
Ponuda da postanem niza agentica, i popis razloga protiv koje sam
ispisala; morala bih ostaviti svoj posao konobarice; raditi na proviziju bilo
je riskantno; postojala je sansa da cemo zbog mene zavrsiti u istoj rupi iz
koje sam nas iskopavala od mamine smrti.
A onda, i u za i u protiv stupac: sad kad sam se okusala u radu s
knjigama, kako bih ikada mogla biti sretna i s dm drugim?
»Dala sam si tri godine«, kazem Charlieju, »i kolicinu novca koju
moram zaraditi, a ako ne uspijem doci do toga, obecala sam da cu odustati
i potraziti nesto za sto se dobiva obicna placa.«
»Koliko si ranije stigla do zadanog iznosa?«
Osjetim kako mi se usne i protiv moje volje izvijaju u osmijeh. »Osam
mjeseci.«
Njegove se usne također izviju. Smiješenje na nož. »Naravno da jesi«,
promrmlja on. Pogledi nam se sretnu na trenutak. »A sto je s
uređivanjem?«
Osjetim jamicu kako mi se pojavljuje u bradi i prije nego sto slazem.
Prvih nekoliko godina opsesivno sam provjeravala oglase za posao. Cak
sam jednom otisla i na razgovor, ali upravo sam tada trebala progurati
jednu veliku prodaju i uzasavala me pomisao da bih mogla prijeci na radno
mjesto s nizom placom i na pocetnickom polozaju. Tri dana ranije,
otkazala sam sljedeci razgovor na koji sam trebala doci.
»Dobra sam u poslu agentice«, odgovorim. »A sto je s tobom? Kako si
ti zavrsio u izdavastvu?«
On protrlja jednom rukom straznji dio svojih kovrca boje soli i papra.

139
 Knjige.Club Books

»Imao sam puno problema u skoli kad sam bio mali«, kaze. »Nisam se znao
usredotociti. Nisam znao kako povezati stvari. Pao sam razred.«
Pokusavam obuzdati svoje iznenađenje.
»Ne moras to raditi«, kaze on, zabavljeno.
»Raditi sto?«
»Glumiti Bljestavu Pristojnu Noru. Ako si uzasnuta mojim
neuspjehom, onda samo budi uzasnuta. Mogu to podnijeti.«
»Nije to«, kazem. »Samo je to sto odises tom... akademskom vibrom.
Ocekivala bih da si, ne znam, ucenjak s Rhodesa, s tetovazom knjiznice
Bodleiane na guzici.«
»Gdje bih onda stavio svoju tetovazu macka Garfielda?« on upita tako
suho da sam prisiljena ispljunuti vino natrag u svoju casu. »Jedan-jedan«,
kaze on s najsitnijim osmijehom na usnama.
»Sto je to?«
»Bodovi za izazivanje pljuvanja od iznenađenja.«
Pokusavam izbrisati cerenje sa svojeg lica, ali ono ostaje. Charliejeva
predanost istini cini se zarazna, a istina je da se zabavljam. »I sto je onda
bilo?« kazem. »Nakon sto si pao razred?«
On uzdahne, poravna svoju srebminu. »Moja je mama bila — pa,
upoznala si je. Ona je slobodnoga duha. Ona me samo htjela izvuci iz skole
i zvati to sto joj pomazem s njezinim sadnicama marihuane >skolovanjem
kod kuce<. Moj tata je... pouzdaniji od njih dvoje.« Njegov je osmijeh
njezan, gotovo sladak.
»Uglavnom, njegov je zakljucak bio da, ako sam los u skoli, onda samo
moram shvatiti u cemu sam dobar. Na sto se mogu usredotociti. Isprobao
je milijun hobija sa mnom i konacno, kad mi je bilo osam godina, kupio mi
je CD player — vjerojatno se nadajuci da ce ispasti da sam sljedeci Jackson
Brown ili nesto slicno. Umjesto toga, ja sam CD player smjesta rastavio.«
Kimnem trezveno. »I tako je otkrio tvoju strast za serijskim
ubijanjem.«
Charliejeve oci zaiskre dok se smije. »Tako sam shvatio da zelim uciti
kako sastavljati stvari. Mislio sam da svijet ima smisla i zelio sam naci taj
smisao. Nakon toga, tata me zamolio da mu pomognem s automobilom
koji je popravljao. Prilicno sam se zainteresirao za to.«
»S osam godina?« povicem.
»Ispada,« kaze on, »da imam nevjerojatnu koncentraciju kad me nesto

140
 Knjige.Club Books

zanima.«
Usprkos nevinosti tog komentara, osjecam se kao da mi se uzarena
lava uz komesanje uzdize uz nozne prste, uz moje noge, prozdiruci me.
Prebacim pogled na svoju casu. »Znaci, tako si zavrsio s krevetom s
okvirom u obliku trkaceg automobila?«
»Zajedno s gomilom knjiga o automobilima i tome kako ih popraviti.
Konacno sam poceo citati, a onda sam preko noci prestao mariti za
mehaniku.«
»Je li ga to slomilo?« upitam.
Sad Charlie spusti pogled, a na celu mu se pojave olujni oblaci. »Samo
je zelio da nesto volim. Nije mu bilo vazno sto.«
Ocevi su, kao koncept, uvijek bili onoliko nevazni za moj svakodnevni
zivot koliko i astronauti. Znam da postoje tamo negdje, ali rijetko
razmisljam o njima. Međutim, odjednom to gotovo mogu zamisliti. Gotovo
mi nedostaje nesto sto nikada nisam imala.
»To je stvarno lijepo.« To se cini ne samo kao preblagi izraz, nego kao
potpuno neprikladan prijevod necega velikog i nesagledivog.
»Dobar je on tip«, kaze tiho Charlie. »Uglavnom, pustio je pricu s
autima i poceo mi donositi knjige svaki put kad bi bio na nekoj dvorisnoj
rasprodaji ili kad bi nova kutija doniranih knjiga dosla u maminu trgovinu.
Nema pojma koliko mi je erotske knjizevnosti dao.«
»A ti si je ustvari procitao.«
Charlie okrene svoju vinsku casu u mjestu za sto osamdeset
stupnjeva, probadajuci me pogledom. »Zelio sam znati kako stvari
funkcioniraju, sjecas se?«
Podignem obrvu. »I kako je to ispalo?«
On se pomakne na svojem sjedalu. »Bio sam pomalo razocaran kad
moja prva ozbiljna djevojka nije dozivjela tri orgazma za redom, ali inace u
redu.«
Bujica smijeha prostruji kroz mene.
»Znaci, nasao sam kljuc veselja Nore Stephens«, kaze on. »Moje
seksualno ponizenje.«
»Nije toliko ponizenje koliko cisti optimizam.«
On stisne usnice. »Rekao bih da sam realist, ali ona vrsta koja ne
razumije da ono sto vidi nije uvijek realno.«

141
 Knjige.Club Books

»I, zasto si pobjegao u New York?«

»Nisam pobjegao«, kaze on. »Preselio sam se.«
»Postoji li razlika?« upitam.
»Nitko me nije ganjao?« kaze on. »Također, >bjezanje< implicira
brzinu. Ja sam morao ici na drzavni fakultet par godina, i raditi na
gradilistu sa svojim tatom da ustedim tako da bih se mogao prebaciti na
svojoj trecoj godini.«
»Ne ostavljas na mene dojam nekoga tko bi nosio zastitnu kacigu.«
»Niti ijedno drugo pokrivalo za glavu«, kaze on. »Ali trebao mi je
novac da dođem do New Yorka, a mislio sam da svi pisci tamo zive.«
»Ah«, kazem. »Istina konacno izlazi na vidjelo. Zelio si biti pisac.«
Moje misli prijeđu ravno na Jakoba, kao knjiga ciji je hrbat tako
presavijen da se uvijek otvara na tvojoj najdrazoj stranici.
»Mislio sam da to zelim«, kaze Charlie. »Na fakultetu sam shvatio da
vise volim raditi zahvate na pricama drugih ljudi. Volim kakvu to
zagonetku predstavlja. Volim gledati u sve dijelove i dolaziti do toga sto
nesto pokusava biti, i kako to moze postati.«
Osjetim ubod zudnje. »To je i meni najdrazi dio posla.«
On me proucava na trenutak. »Onda mislim da si odabrala krivi
posao.«
Uređivanje knjiga mozda jest bio moj posao iz snova, ali ne mozes
jesti ili piti snove, ili spavati na njima. Ja sam dobila sljedecu najbolju stvar.
Svi moraju u nekom trenutku odustati od svojih snova. »Znas sto ja
mislim?«
Njegove oci ostanu usmjerene u mene, a zjenice mu rastu kao da
nekako upijaju sve sjene iz prostorije. »Ne, ali ocajnicki zelim saznati«,
rece on bezizrazajno.
»Mislim da jesi pobjegao od ovog mjesta.«
On zakoluta ocima i nasloni se na naslon svoje stolice u pozi tropske
macke. »Otisao sam mirno, dok ces, s druge strane, ti za tjedan dana
pobjeci, vristeci, prema granicama grada, moleci svakog vozaca kamiona
da te poveze do najblizeg mjesta gdje se kupuju bagel pedva.«
»Ustvari,« kazem, odgovarajuci na izazov u njegovu glasu, »bit cemo
ovdje mjesec dana.«
Njegove se usnice ponovno stisnu. »Stvarno?«

142
 Knjige.Club Books

»Tako je«, kazem. »Libby i ja isplanirale smo puno toga. Ali to vec znas.
Vidio si popis.«
Zato sto ja nisam Nadine. Sposobna sam za spontanost i necu dobiti
osip od flanela i hoću obaviti popis.
Pogled mu se suzi. »Spavat ces pod zvijezdama? Stavit ces se
komarcima na raspolaganje?«
»Postoje sprejevi za tijelo protiv toga.«
»Jahat ćeš na konju?« kaze on. »Rekla si da te uzasavaju konji.«
»Kad sam to rekla?«
»Neku vecer, kad se nisi mogla drzati na nogama. Rekla si da te
uzasava sve vece od svisca. A onda si to povukla i rekla da ti je i od svizaca
nelagodno zato sto su nepredvidivi. Ti neces jahati na konju.«
Promijenile smo to u Podragati konja, ali sad nisam voljna odustati.
»Hocemo se kladiti?«
»Da neces spasiti >poduzece na rubu propasti< za mjesec dana?« kaze
on. »Ne bih to nazvao nekim rizikom s moje strane.«
»Sto ces mi dati kad pobijedim?«
»Sto zelis?« kaze on. »Neki vitalni organ? Moj stan s ogranicenjem
povisenja stanarine?«
Lupim rukom po stolu. »Imas stan s ogranicenjem povisenja
stanarine?«
On povuce ruku. »Imam ga od fakulteta. Dijelio sam ga s jos dvoje ljudi
prije nego sto sam si ga mogao sam priustiti.«
»Koliko kupaonica?« upitam.
»Dvije.«
»Slike?«
On izvadi svoj telefon i trazi na trenutak, onda mi preda mobitel.
Ocekivala sam fotografije na kojima ce se stan slucajno pojavljivati. Ove je
ocigledno snimio profesionalni fotograf za nekretnine. Stan je prekrasan,
prozracan, ukusno minimalisticki uređen. Također, izrazito cist, sto je:
privlacno.
Spavace su sobe male, ali su ih tri, a glavna kupaonica ima ogroman
dvostruki stol za uređivanje. To je ono sto ispunjava snove o New Yorku.
»Zasto ti samo tako... imas ove slike?« kazem. »Je li to tvoja verzija
pornografije?«

143
 Knjige.Club Books

»Stranica prekrivena crvenom tintom moja je verzija pornografije«,

kaze on. »Imam slike zato sto sam razmisljao o tome da stan dam u
podnajam dok sam ovdje.«
»Libby i njezina obitelj«, kazem. »Kad dobijem okladu, oni ce dobiti taj
stan.«
On frkne. »Ne mislis ozbiljno.«
»Cinila sam manje ugodne stvari za manju nagradu. Sjecas se Blakea?«
On na trenutak razmislja o tome. »U redu, Nora. Napravi sve na
popisu, i stan je tvoj.«
»Neograniceno?« pitam da pojasnim. »Dat ces im ga u podnajam
koliko god ga zele i naci ces si neko drugo mjesto gdje ces zivjeti kad se
vratis?«
On ispusti svojevrstan rezeci frktaj. »Moze«, kaze on, »ali to se nece
dogoditi.«
»Jesi li pri sebi upravo sada?« kazem. »Jer ako se rukujemo, to će se
dogoditi.«
On zadrzi moj pogled i ispruzi ruku preko stola. Kad stavim svoju
ruku u njegovu, osjecam se kao da bi to trenje moglo zapaliti vatru. Drhtaj
mi prođe između lopatica.
Sjetim se pustiti mu ruku samo zato sto se u tom trenutku pojave
salata i catio e pepe u oblaku najbozanstvenijeg zamislivog mirisa, nosi
nam ih onaj konobar s tuta-frizurom, a Charlie i ja u soku se razdvojimo
kao da nas je uhvatio in flagranti na stolu.
Nakon toga ne gubimo vrijeme na cavrljanje, nego punih deset minuta
trpamo rucno rađenu tjesteninu u usta.
U trenutku kad smo gotovi s jelom, vecina stolova za dvoje vec su
primaknuti jedni drugima za vece grupe, a stolice su raspoređene tako da
se skupine mogu kombinirati, dok smijeh buja i nadjacava suptilnu
talijansku glazbu i zveckanje vinskih casa, a miris kruha i umaka s
maslacem jaci je nego ikada ranije.
»Pitam se gdje je Blake sada«, kazem. »Nadam se da je nasao srecu s
onom minijaturnom hostesom.«
»Nadam se da su ga greskom zamijenili za trazenog kriminalca i da ga
je pokupio FBI«, kaze Charlie.
»Pustit ce ga za cetrdeset osam sati«, dodam. »Ali do toga, neće se
dobro provesti.« Charlie se doslovce nasmijesi, a ja dodam: »Samo se

144
 Knjige.Club Books

nadam da osoba koja ga ispituje nece biti visoka koliko i ja. To bi ipak bilo
previse.«
»Mislim da bi nesto trebala znati.« Charliejev glas postane hrapav dok
se naginje preko stola, a meni zmarci prođu uz noge kad se njegova
potkoljenica ocese o moju.
I ja se primaknem prema naprijed, a nasa se koljena spoje ispod nas,
ovoga puta kao isprepleteni prsti: njegovo, moje, njegovo, moje.
On prosapce: »Nisi ti tako visoka.«
Ja mu sapnem zauzvrat: »Visoka sam koliko i ti.«
»Ja nisam toliko visok«, kaze on.
Moje tijelo to cuje kao: Hajdemo se ljubiti.
»Da, ali za muskarce,« kazem, »ne postoji takva stvar kap previše
visok.«
On zadrzi moj pogled daleko previse ozbiljno za ovaj jako neozbiljan
razgovor. Koza mi bruji, kao da mi je krv nacinjena od zeljeznih strugotina,
a njegove su oci magneti koji prelaze iznad njih.
»Ne postoji ni za zene. Postoje samo visoke zene«, kaze on, »i
muskarci previse nesigurni da bi izlazili s njima.«

145
 Knjige.Club Books

15

P olako hodamo niz tamnu cestu gotovo u tisini, ali zrak podrhtava od
elektricnog naboja između nas.
»Ne moras me pratiti cijelim putem do ljetnikovca«, kazem u konacnici.
»Usput mi je«, kaze Charlie.
Dobacim mu pogled nevjerice.
On nagne glavu, svjetlost ulicne svjetiljke ocrtava mu lice. Nisam
sigurna da itko na planetu ima tako lijepe obrve kao ovaj muskarac.
Naravno, nikada prije nisam primijetila obrve na muskarcu, pa moze biti i
da me moj opceniti nedostatak stimulacije tijekom slabe sezone za
izdavastvo prisilio da pronađem nove interese. »Dobro«, popusti on. »Nije
daleko od puta kojim idem.«
Na rubu grada, nogostup prestaje i pocinje travnata padina na rubu
ceste, ali veceras nosim razumne cipele. Nama zdesna uski putic vodi pod
krosnje. »Sto je tamo?«
»Suma«, kaze on.
»Toliko sam shvatila«, kazem. »Kamo vodi?«
On prijeđe rukom preko lica. »Do ljetnikovca.« »Cekaj, onda je to kao
precica?«
»Manje-vise.«
»Postoji li razlog zasto ne idemo njome?«
On podigne obrvu. »Nisam mislio da si tip za planinarenje usred
noci.«
Proguram se pored njega.
»Stephensice«, kaze on. »Ne moras nista dokazivati.« Njegov blago
zacinski miris dospije do mene prije njega, tako poznat, a opet tako
iznenađujuci, note cimeta i narance toliko su snaznije na njemu nego sto

146
 Knjige.Club Books

su to na meni. »Hajdemo se vratiti i slijediti cestu.« Nama iznad glave

hukne sova, a on spusti glavu i zastitnicki podigne preko nje ruke.
»Cekaj«, kazem. Dobacim mu pogled, stanem. »Nije da se ti... bojis
mraka?«
»Naravno da ne«, zarezi on, ponovno nastavljajuci hodati niz puteljak.
»Samo me iznenadilo koliko daleko ides s tom pricom o preobrazbi u
malom gradu. I samo da znas, s tim siskama uopce ne izgledas
pristupacnije. Samo izgledas kao placeni ubojica sa skupom perikom.«
»Sve sto sam ja cula«, kazem, »bilo je privlačno i skupo.«
»Da ti pokazem mrlju iz Rorschachova testa, ti bi i tamo negdje nasla
privlačno i skupo.«
Moj pogled zastavi se na necemu iznad njegova ramena. Tocno ponad
staze potok se slijeva u mali vodopad, a Ogromno kamenje strsi poput
zuba na svakoj strani i tvori mali prirodni bazen. Praznina u krosnjama
drveca propusta mjesecinu, koja se skuplja u njegovu sredistu,
pretvarajuci pjenusavu vodu u krajobraz ispunjen svjetlucavim srebrnim
spiralama.
»Broj sest«, izdahnem.
Charlie slijedi moj pogled, mrsteci se. »Apsolutno nema sanse.«
Poriv da ga iznenadim navre u meni poput plimnog vala. Ali tu je i jos
nesto. Na fakultetu sam uvijek ja bila Mama na Zabavi, ona koja bi se
brinula za to da nitko ne padne niz stepenice ili popije nesto sto nije vidio
kako se toci. Za Libby, ja sam brizna-povlaka-zabrinuta starija sestra. Za
svoje klijente, ja sam netko tko je zilav, tko se svađa i pritisce i pregovara.
Ovdje, shvatim iznenada, nisam ni jedna od tih stvari. Ne moram biti,
ne s opsesivnim, organiziranim, odgovornim Charliejem Lastrom. Zato
zakoracim na najblizu stijenu i zbacim svoje cipele.
»Nora«, zastenje on. »Ne mislis ozbiljno.«
Zgulim haljinu sa svojih ramena. »Zasto ne? Ima li aligatora?«
Svrnem pogled natrag na njega bas na vrijeme da uhvatim njegove oci
kako prelijecu po mojem donjem rublju, instinktivno zastajkujuci na
mojem grudnjaku na djelic sekunde prije nego sto se vrate na moje lice i
tamo ostanu, a misici mu se celjusti stisnu.
»Morskih pasa?« upitam.
»Samo ti«, kaze on.
»Pijavica? Nuklearnog otpada?«

147
 Knjige.Club Books

»Obican otpad nije dovoljno los?« kaze on.

»Ne tjeram te da i ti uđes unutra«, kazem.
»Ne dok se ne pocnes utapati.«
Sjednem na kamen, umacuci noge u hladnu vodu. Drhtaj mi prođe
lopaticama. »Vrlo sam vjesta plivacica.« Kliznem u vodu, potiskujuci drhtaj
iznenađenja.
»Hladno?« upita Charlie samozadovoljnim tonom.
»Ugodno«, odgovorim, gacajuci u dublju vodu sve dok mi ne dođe do
prsa. »Morala bih se jako potruditi da se ovdje utopim.«
On stane na rub. »Barem ces lako dobiti bakterijsku infekciju.«
»Pomislila bih da je ovo neka vrsta rituala sazrijevanja u Sunshine
Fallsu«, kazem ja.
»Cinim li ti se ja kao vrsta osobe koja bi drzala do rituala
sazrijevanja?«
»Pa, marka je tvojih cizama Sandro, a vidjela sam te da nosis luksuzni
kasmir barem tri puta«, kazem, »tako da mozda ne.«
»Capsule garderoba«, rece on, kao da to sve objasnjava. »Kupujem
samo stvari koje se mogu nositi sa svime drugime sto vec posjedujem i za
koje znam da mi se dovoljno sviđaju da cu ih nositi godinama. To je oblik
ulaganja.«
»Takva gradska osoba«, zapjevusim.
On zakoluta ocima. »Znas da se ovo ne racuna kao broj sest, zar ne?
Mozda se ovo u Manhattanu smatra kupanjem bez odjece, ali u Sunshine
Fallsu ne bismo to sto nosis na sebi nazvali icim vise do >prenapuhanog
kupaceg kostima<.«
Jos jedan izazov.
Kao da me vrag opsjeo. Uronim pod vodu, otkopcam grudnjak i bacim
ga na njega. On uz fijuk udari o njegova prsa. »Bolje«, prizna on, podizuci
naramenicu od crne cipke da bi je proucio na svjetlosti mjeseca. »Sve ovo,«
kaze on ozbiljno, »potraceno na Blakea Carlislea.«
»Ja posjedujem iskljucivo lijepo donje rublje«, kazem. »Suđeno mu je
da nekad bude potraceno.«
»Rekla si to kao zena koja stvarno zna sto je luksuz.«
Otplutam prema natrag, savijenih koljena, klizeci stopalima uz glatko
kameno dno potoka. »Mislim da smo dokazali da si, od nas dvoje, ti

148
 Knjige.Club Books

aristokrat ovdje. Ja se kupam gola. U mjesnom prirodnom vodotoku. A ti

niti ne znas plivati.«
On zakoluta ocima. »Znam plivati.«
»Charlie«, kazem ja. »U redu je. Nema sramote u istini.«
»Sjecas se onoga kad si se pretvarala da si ljubazna?«
»Nedostaje li ti to?«
»Uopce ne.« On skine majicu preko glave i baci je na kamenje. »Puno
si zabavnija ovako.« Kad je vec napola skinuo hlace, sjetim se odvratiti
pogled. Trenutak kasnije, zacuje se pljusak, a ja se okrenem i nađem ga
kako se trza od hladnog zapljuskivanja vode uz njegov zeludac.
»Sranje!« protisne on. »Sranje-kurac!«
»Kako si samo elokventan.« Otplivam prema njemu »Nije tako lose.«
»Je li moguce da nemas receptora za bol?« prosikce.
»Ne samo moguce, nego i vjerojatno«, odgovorim. »Cula sam vec to da
nista ne osjecam.«
Charlie se namrsti. »Tko god je to rekao ocito je upoznao smirio
Profesionalku Noru.«
»Vecina ljudi obicno upozna samo nju.«
»Jadni seronje«, rece on, gotovo njezno. Istim glasom kojim je rekao
naravno da jesi kad sam mu rekla da sam ispunila svoje ciljeve sto se tice
posla agentice osam mjeseci prije roka.
Zakoracim dovoljno blizu da mogu vidjeti kako mu se najezila koza.
Kapljice na njegovu grlu i celjusti zasvjetiucaju na mjesecini, na sto mojim
prsima i bedrima prođu srsi.
Otplutam unatrag dok se on probija kroz vodu prema meni,
odrzavajuci razmak između nas. »Koji si jos ritual sazrijevanja Sunshine
Fallsa zanemario?«
Misici u njegovoj celjusti bacaju sjene dok on razmislja. »Ljudi ovdje
stvarno vole stjenaienje.«
»Daj da pogodim«, kazem. »To je ono kad stanes na vrh planine i cekas
da neki od tvojih neprijatelja bude u prolazu, i onda gumes stijenu preko
ruba.«
»Blizu«, kaze on. »To je ono kad se popnes na veliku stijenu.«
»Zbog... kojeg razloga?«
»Da bi stigao na vrh, pretpostavljam.«

149
 Knjige.Club Books

»I onda?«
On slegne svojim zlatnim ramenima, a voda mu se slije niz prsa.
»Vjerojatno nađes jos jednu stijenu, a onda se popnes i navrh nje. Ljudska
su bica tajanstvena vrsta, Nora. Jednom sam vidio kako je dostavljaca na
biciklu udario auto, nakon cega je ustao i punim plucima zavristao Postao
sam Bog prije nego sto se odvezao u suprotnom smjeru.«
»Cega tu ima tajanstvenog?« kazem. »Covjek je iskusao granice
vlastite smrtnosti i otkrio da one ne postoje.«
Charliejeva napucena usta izviju se u jednu stranu napola se cereci.
»To volim kod New Yorka.«
»Ima tako puno dostavljaca na biciklu s kompleksom Boga.«
»Nikad nisi najcudnija osoba u prostoriji.«
»Uvijek je tu ona osoba prekrivena srebrnom bojom za tijelo,« slozim
se, »koja prikuplja donacije za popravak svojeg NLO-a.«
»On mi je najdrazi na Q-liniji podzemne zeljeznice«, kaze Charlie.
Koza mi se ugrije. Koliko smo puta prosli jedno pokraj drugog u
nasem gradu koji broji milijune ljudi.
»Sviđa mi se sto tamo mozes ostati anoniman«, nastavi on. »Mozes
biti tko god odlucis da jesi. Na mjestu poput ovoga nikad se ne mozes
rijesiti prvog misljenja koje su ljudi stvorili o tebi.«
Doplivam blize. On ne uzmakne. »A sto su mislili o tebi?«
»Nisu me bas obozavali«, kaze on.
»Gospođa Struthers jest«, istaknem, »kao i — tvoja bivsa.« Dobacim
mu pogled i uronim dublje u vodu da sakrijem to kako mi tijelo reagira na
njegov pogled.
Ne osjecam se kao Nadine Winters kad mi je on tako blizu. Osjecam se
kao da sam secer pod bakljom, kao da mi karamelizira krv.
»Gospođa Struthers voljela me zato sto sam jebeno obozavao skolu«,
kaze on. »Mislim, jednom kad sam otkrio kako ustvari citati. S druge
strane, nije me to bas ucinilo omiljenim kod druge djece. U srednjoj skoli
nije bilo tako lose, a onda, s vremenom...«
»Postao si privlacan«, kazem mracno.
Njegov smijeh zaskripi mi na kozi. »Mislio sam reci: >Preselio sam se
u New York.<«
Prestali smo se pomicati. Osjecam kako mi se vrucina spiralno spusta

150
 Knjige.Club Books

kroz prsni kos, stezuci se sve jace sa svakim namotajem.

Nakasljem se, procistivsi grlo dovoljno da se mogu nasaliti: »I onda si
postao privlacan.«
»Ustvari,« kaze on, »to se dogodilo tek prije cetiri ili pet tjedana. Doslo
je do tog nekog velikog pljuska, ja sam to zazelio i onda...« Charlie ispruzi
ruke prema vari, plutajuci blize k meni.
Osjecam se kao da mi je srce lako i titravo u prsima, a udovi su mi
nerazmjerno teski. »Znaci, kazes da je Amayin izraz bio manje zudnja, a
vise sok zbog tvojeg novog lica.«
»Nisam primijetio Amayin izraz«, kaze on.
Usta mi se osuse, tezina mi se skuplja između bedara. On uhvati
kapljicu vode koja mi se spusta ravno sredinom usta. Usne mi se razdvoje,
a jagodica njegova prsta zadrzi se na mojoj donjoj usnici.
Jako sam svjesna toga koliko je zanemariv prostor između nas sada,
koliko je uzak, konacan, lako premostiv. Mozda zbog ovoga ljudi idu na
putovanja, zbog tog osjecaja da se stvarni zivot rastace oko tebe, kao da
nista sto ucinis nece potegnuti nijednu drugu nit tvojega pazljivo
izgrađenog svijeta.
To je osjecaj slican citanju stvarno dobre knjige: guta sve, brise sve
brige.
Obicno zivim kao da pokusavam predvidjeti cetiri poteza unaprijed u
partiji saha, ali trenutacno ne mogu razmisljati ni o cemu sto slijedi nakon
sljedecih pet minuta. S puno truda, uspijem reci: »Vjerojatno zelis ici kuci.«
On odmahne glavom. »Ali ako ti zelis...«
Ja odmahnem glavom.
Na trenutak nista se ne događa. Osjecam se kao da se između nas
odvijaju bezglasni pregovori. Njegova ruka uhvati moju ispod vode. Nakon
jos jednog trenutka, on me povuce prema sebi, lagano — ostavljajuci
dovoljno vremena za to da se bilo koje od nas dvoje moze povuci.
Moji prsti umjesto toga lako dotaknu njegov kuk, i sahovska se ploca u
mojem umu rastoci.
Njegova druga ruka pronađe moj struk, zatvarajuci prostor između
nas. Pritisnuta uz njega, osjecam se kao da sam negdje između blazenstva i
patnje. Pobjegne mi mali uzdah. On me ne zadirkuje zbog toga. Umjesto
toga, ruke mu polako prijeđu mojim bokovima, privlaceci svaki dio mene
blize k njemu: prsa, trbuh, bokovi pripijeni,'svi najmeksi dijelovi mene uz

151
 Knjige.Club Books

najtvrđe dijelove njega, moja bedra skrase se opusteno oko njegovih

kukova. Njegov palac zakaci se za krivulju mojih kukova, a muklo brujanje
prostruji kroz njega.
Moje se bradavice stisnu uz njegovu kozu, a njegove se ruke stegnu
preko mojih leđa.
Oboje smo tihi, kao da bi i jedna rijec mogla razbiti caroliju srebrne
svjetlosti mjeseca.
Usne nam se spoje samo jednom, onda se razdvoje, kliznu malo dublje
jedne u druge. Njegove ruke slijede krivulju donjeg dijela mojih leđa,
omatajuci se oko mene, privlaceci me k njemu, a njegovi kukovi pomicu se
uz moje.
Osjecam se kao da mi se usta tope ispod njegovih, kao da sam vosak, a
on uzareni fitilj u mojem sredistu. Jedna mu se ruka ovije oko moje
celjusti, a druga mu se izvije prema gore da obujmi moju dojku dok se
moja bedra cvrsto omataju oko njega. Dah mi zastane na njegovim ustima
kad prođe palcem preko moje bradavice. Podigne me vise, sve mi je do
pupka sada iznad vode, izlozeno mjesecini, a on me gleda, dodiruje, kusa
cijelu.
Moj se mozak upinje uspostaviti kontrolu nad mojim tijelom koje je u
kratkom spoju. »Bismo li trebali razmisliti o ovome?«
»Razmisliti?« Kaze to kao da nikada prije nije cuo tu rijec. Jos jedan
gladan poljubac od kojeg se prevrce zeludac izbrise je i iz mojeg rjecnika.
Ruke mu se zapletu u moju kosu. Usta mu se pomaknu dolje prema bocnoj
strani, mojega grla, a zubi mu se zariju u moju kljucnu kost.
Pokusavam razmisljati usred svega toga, ali osjecam se kao da sam
samo putnik u vrlo voljnom tijelu.
Charlie me zadirkuje sapcuci mi u uho: »Ne bi nikada trebala nositi
odjecu, Nora.« Smijeh mi zamre u grlu kad me cvrsto prisloni uz jedan od
ravnih kamenova uz rub vode, njegovi kukovi u cvrstom stisku mojih, dok
mi osjecaj trenja između nas pali bedra, dok osjecam pritisak njegova
trbuha i njegove erekcije kako se pomice uz mene preko naseg donjeg
rublja.
Nitko se drugi s kime sam ikada bila nije ljubio poput Charlieja. Poput
nekoga tko si uzima vremena da shvati kako se stvari rade.
Vodi ga svaki nagib mojih kukova, luk moje kraljeznice, svaki moj
kratki dah, sve su to glavne znamenitosti na karti mojega tijela koju on
izrađuje.

152
 Knjige.Club Books

On zapjevusi moje ime u moju kozu. Zvuci isto onoliko kao psovka
koliko je to zvucalo i onda kad sam se zabila u njegu u Pustimlazu, a
njegov glas titra u meni tako da se osjecam poput glazbene vilice.
Njegove usne povuku se niz moje grlo i do mojih prsa, a dah mu je
iskrzan dok me uvlaci u svoja usta. Prsti mu se oviju oko mojih zapesca uz
kamen, a kukovi nam se zajedno pomicu u gladnom ritmu.
»Sranje«, prosikce on, ali se barem ovoga puta ne odbije od mene kao
ispucan iz pracke. Njegove su ruke posvuda. Njegova usta nisu se
odmaknula od moje koze. »Ne zelim prestati.«
Moj se um bez puno volje bori za kontrolu. Moje tijelo donese
jednostranu odluku i kaze: »Onda nemoj.«
»Moramo prvo razgovarati o ovome«, kaze on. »Trenutacno mi je
komplicirano u zivotu.« A ipak, jos se uvijek hvatamo jedno za drugo.
Charliejeve ruke prelaze preko mojih bedara stiscuci me tako cvrsto da
mislim da bi mi mogle ostati modrice. Moji su nokti zariveni u njegova
leđa, privlaceci ga blize meni. Njegova topla usta zaleprsaju preko mojeg
ramena, njegov jezik i zubi pronađu moje bilo u dnu mojega grla.
Ja kimnem. »Onda govori.«
Jos jedan ostar poljubac, njegovi zubi cvrsto drze moju usnicu,
njegove ruke cvrsto drze moju straznjicu. »Tesko je sada razmisljati i
izgovarati rijeci, Nora.«
Njegove se ruke uviju u moju kosu, usta mu kliznu uz rub mojih,
disanje mu je plitko i mahnito. Ja se pridignem uz njega i jedna se njegova
ruka cvrsto stegne uz moju kraljeznicu, a njegovo stenjanje zapucketa u
meni poput tuceta udara munja usmjerenih ravno u moju srz.
Sve drugo nakratko ne postoji dok se pomicem uz njega i on odgovara
na isti nacin, a trenje je između nas elektricno.
»Boze, Nora«, sikne on.
Ispustim nesto kao znam, ravno njemu u usta. Njegovi prsti zariju se
ispod cipke na bocnoj strani mojih bokova, ukopavajuci mi se u kozu.
Nikada prije nisam tako opipljivo osjetila tuđu frustraciju; nikada prije
nisam bila toliko frustrirana. Pogled mi se muti, sve je zaklonjeno zidom
potrebe.
A onda moj telefon zazvoni na kamenju.
Sve odjednom, tezak teret stvarnosti pohrli na mene sa svih strana,
kamena lavina misli koju je zadrzavala moja pozuda. Odgurnem se od

153
 Knjige.Club Books

Charlieja, protisnuvsi: »Dusty!«

On trepne prema meni u mraku, tesko dise. »Sto je?«
»Sranje! Ne! Ne!« Otplivam prema kamenju, dok zvuk zvona odzvanja
kroz noc.
»Sto nije u redu?« upita Charlie, odmah iza mene.
»Trebala sam nazvati Dusty. Satima ranije.« Izvucem se iz vode i
pozurim prema telefonu. Propustim posljednje zvono za nekoliko sekundi,
a kad ponovno nazovem, spoji me odmah na glasovnu postu. »Sranje!«
Kako sam to mogla uciniti? Kako sam mogla zaboraviti na svoju
najstariju, najosjetljiviju klijenticu koja također najvise zarađuje? Kako
sam si mogla dopustiti da mi paznja tako odluta? Ponovno je nazovem i
poslusam poruku njezine glasovne poste. »Hej, Dusty!« kazem veselo
nakon signala. »Oprosti zbog ovoga, imala sam...«
S cime sam zaboga mogla biti zauzeta ovako kasno navecer? U svakom
slucaju, ne nekim uglednim sastankom.
»Nesto je iskrsnulo«, kazem. »Ali sada sam slobodna, pa me nazovi!«
Prekinem, a onda preletim pogledom preko niza Libbynih poruka, u
kojima sve vise mahnito zahtijeva da joj potvrdim kako me Blake nije
strpao u sjeckalicu za drvo. Srce mi kao raketa skoci do grla, a vruc,
bockajuci osjecaj sramote podize mi se do povrsine koze. Na putu sam
kuci, posaljem Libby poruku.
»Sve u redu?«
Okrenem se i vidim Charlieja kako navlaci hlace, drzeci kosulju
smotanu u jednoj ruti. »Sto se dogodilo?« upita on.
Nisam bila tu, pomislim. Trebale su me, a ja nisam bila tu. Baš kao i —
prekinem se prije nego sto mi se misli mogu poput bumeranga vratiti na to
mjesto i kazem umjesto toga: »Ja ovo ne radim.«
Charliejeve se obrve izviju. »Ne radis sto?«
»Sve sto se upravo dogodilo«, kazem. »Sve od toga. Ja tako ne
funkcioniram.«
On se napola nasmije. »Mislis da je ovo standardno za mene?«
»Ne«, kazem. »Mislim, mozda. U tome je poanta! Kako bih to mogla
znati?« Njegov osmijeh izblijedi, a ja na to osjetim ubod u prsima.
Odmahnem glavom. »To je zbog te knjige Ledena, i zbog ovog putovanja —
pocela sam razmisljati da bih se mogla samo prepustiti ovome, ali...«
Podignem svoj telefon pokraj sebe, kao da to sve objasnjava. Libbynu krizu

154
 Knjige.Club Books

prije novog djeteta, Dustynu veliku nesigurnost, da ne spominjem sve

moje ostale klijente, sve one koji racunaju na mene. »Ne mogu si sada
priustiti da mi nesto odvlaci paznju.«
»Da ti nesto odvlaci paznju.« On ponovi te rijeci prazno, kao da mu
nije poznat taj koncept. Vjerojatno i nije. Cijelo desetljece nije ni meni bio.
Određivanje prioriteta. Raspoređivanje stvari u ladice. Kvalifikacija. Te
stvari uvijek su mi dobro isle u proslosti, ali sad mi je jedna iskra
nepromisljenosti odvukla paznju i od sestre i od moje najistaknutije
klijentice. Nakon onoga sto se dogodilo sa Jakobom, trebala sam znati da
ne mogu vjerovati sama sebi.
Prisilim se progutati veliku knedlu u svojemu grlu. »Moram se
usredotociti«, kazem. »Dugujem to Dusty.«
Kad mi nesto odvlaci paznju, onda propustam stvari. Kad propustam
stvari, lose se stvari dogode.
Charlie me proucava na trenutak. »Ako je to tvoja zelja.«
»Jest«, kazem.
Obrva mu se blago podigne, njegove oci procitaju ocitu laz. Nije vazno.
Želje nisu dobar nacin donosenja odluka.
»A osim toga,« dodam, »zivot je i tebi sada kompliciran, zar ne?«
Prođe trenutak, i on uzdahne. »Svake sekunde sve vise.«
Ipak, nijedno se od nas ne pomakne. Vodimo tihi obracun, cekamo da
bismo vidjeli hoce li brana izdrzati pod pritiskom koji se gomila između
nas, dok moje stanice jos uvijek vibriraju od njegova pogleda.
Charlie prvi odvrati pogled. Protrlja bocnu stranu svoje celjusti. »U
pravu si. Ne znam zasto mi je tako tesko prihvatiti da od ovoga ne moze
biti nista.« On pograbi moju haljinu s kamena i pruzi je prema meni.
Zeludac mi propadne, ali prihvatim haljinu. »Hvala.«
On suho kaze izbjegavaju moj pogled: »Cemu sluze kolege?«

155
 Knjige.Club Books

16

I zvucem se iz kreveta u devet sati, glava mi puca, a zeludac kao da mi je

brod napola unisten u brodolomu i izgubljen na moru. Ocito sam popila
dovoljno da se otrujem, a da nisam stigla dalje od pripitosti. To je samo
jedna od mnogih stvari zbog kojih je apsolutno zakon imati trideset i dvije
godine.
Libby vec hoda naokolo u prizemlju, pjevuseci sama sebi. Nisam
iznenađena — usprkos njezinim uspanicenim porukama prosle noci, vec
je cvrsto spavala i glasno hrkala kad sam stigla kuci. Dusty mi je konacno
uzvratila poziva pa sam sat vremena koracala, vlazna, amo-tamo po livadi,
uvjeravajuci je da drugi cin Ledene ne moze nikako biti toliko los koliko je
ona uvjerena da jest. Krmeljavih ociju, pogledam na svoj telefon i, evo
stvarno, nove su stranice osvanule u mojemu sanducicu ulazne poste.
Nisam spremna za to. Nakon sto obucem tajice i sportski grudnjak,
isteturam van, trljajuci ruke da ih zagrijem dok prelazim livadu. Vucem
noge kroz sumu, stiscuci zeludac dok mi se mucnina ne ublazi dovoljno da
mogu poceti trcati.
U redu, pomislim. Ovo ide u redu. Vise je to pozitivna afirmacija negoli
zakljucak. Slijedim put koji zavija kroz sumu do ograde i napravim jos tri
koraka prije nego sto Ovo ide u redu postane O, Bože, ne. Savijem se u
struku i povratim u blato, bas u trenutku kad se u tisini jutra zacuje glas:
»Gospođo, jeste li dobro?«
Zavrtim se prema ogradi, prelazeci nadlanicom preko usta.
Plavokosi polubog naslanja se na drugu stranu ograde, ni metar i pol
od mene.
Naravno.
»Dobro sam«, protisnem. Procistim grlo i iskrivim lice od okusa.
»Samo sam popila cijelu kadu alkohola sinoc.«

156
 Knjige.Club Books

On se nasmije. To je sjajan smijeh. Vjerojatno zvuci cak donekle

ugodno i dok uzasnuto vristi. »Znam kako je to.«
Ajme, kako je visok.
»Ja sam Shepherd«, kaze on.
»Kao... zanimanje?10 « upitam.
»A moja obitelj posjeduje staje«, kaze on. »Slobodno se mozes
smijati.«
»Ne bih nikad«, kazem. »Imam uzasan smisao za humor.« Pocnem
pruzati ruku, a onda se sjetim gdje je donedavno bila (u povracotini) i
spustim je. »Ja sam Nora.«
On se ponovno nasmije, i to je jasan zvuk srebrnih zvona. »Odsjela si u
Goodeinu ljetnikovcu ljiljana?«
Kimnem. »Moja sestra i ja smo iz New Yorka.«
»Ah, ljudi iz velikoga grada«, nasali se on, a oci mu zaiskre.
»Znam, nema gorih od nas«, odgovorim, prihvacajuci igru. »Ali mozda
nas Sunshine Falls moze preobratiti.«
Koza u kutovima njegovih ociju nabora se. »U svakom slucaju, zna se
dogoditi.«
»Jesi li ti odavde?«
»Oduvijek zivim ovdje«, kaze on. »Osim kratkog vremena koje sam
proveo u Chicagu.«
»Gradski zivot nije bio za tebe?« nagađam.
Ramena mu se podignu. »Sjevernjacke zime svakako nisu bile za
mene.«
»Naravno«, kazem. Osobno volim zimu — ali to je dobro poznat
prigovor.
Ljudi nacelno odu iz New Yorka zato sto im je hladno, zato sto imaju
klaustrofobiju, zato sto su umorni ili financijski preoptereceni. Tijekom
godina vecina se mojih prijatelja s fakulteta rasula po gradovima Srednjeg
zapada koji su manje skupi ili po predgrađima s ogromnim travnjacima i
bijelim drvenim ogradama, ili su otisli u jednom od masovnih egzodusa u
Los Angeles do kojih dođe svakih nekoliko zima.
Postoje mjesta na kojima je lakse zivjeti, ali je New York grad ispunjen
gladnim ljudima, i bruji od energije njihove zajednicke zelje.

10
Shepherd znači pastir, op. prev.

157
 Knjige.Club Books

Shepherd potapsa ogradu. »Pa, pustit cu te da se vratis natrag

svojem...« Kunem se da je pogledao prema mojoj povracotini. »... trcanju«,
zavrsi on diplomatski, okrecuci se da ode. »Ali ako ti zatreba vodic za
razgledavanje dok si ovdje, Nora iz New Yorka, rado cu pomoci.«
Povicem za njim: »Kako da... dođem do tebe?«
On se osvrne, cereci se. »Mali je grad. Naletjet cemo jedno na drugo.«
Shvatim to kao najnjezniju kosaricu na svijetu, ali samo do trenutka
kad mi namigne, i to bude prvo privlacno namigivanje koje sam ikada
vidjela u stvarnom zivotu.

Libby samo bulji u mene sve otkad sam zavrsila s prepricavanjem

događaja.
»Sto ti se zbiva u glavi upravo sada?« upitam.
»Pokusavam odluciti trebam li biti impresionirana time sto si se isla
kupati gola, iznervirana time sto si isla s Charliejem, ili puzati pred tobom
moleci te za oprost sto sam ti dogovorila tako uzasan spoj.«
»Nemoj biti tako kriticna prema sebi«, kazem. »Sigurna sam da bi, da
sam odrezala donjih petnaest centimetara sa svojih nogu dok smo sjedili,
bio savrseno ugodan.«
»Zao mi je, sestrice«, uzvikne ona. »Kunem se da se cinio normalnim
preko poruka.«
»Ne krivi Blakea. Ja sam ta koju mozemo opisati kao golemu vrecu
mesa.«
»Ozbiljno, koji seronja!« Libby odmahne glavom. »Boze, zao mi je.
Hajde da samo zaboravimo na broj pet. Bila je to losa ideja.«
»Ne!« kazem brzo.
»Ne?« ona se doima zbunjeno.
Nakon prosle noci, voljela bih priznati poraz, ali moram misliti i na
Charliejev stan. Ako sada odustanem od nase nagodbe, onda je sve sto se
dogodilo bilo ni za sto. Ovako barem nesto dobro moze proizaci iz svega.
»Drzat cu se toga«, kazem. »Mislim, imamo popis.«
»Stvarno?« Libby pljesne rukama, siroko se osmjehujuci. »To je sjajno!
Tako sam ponosna na tebe, sestrice, sto si se odlucila malo opustiti — sto
me podsjetilo! Razgovarala sam sa Sally sto se tice broja dvanaest, i bilo bi

158
 Knjige.Club Books

joj drago da joj pomognemo malo dotjerati Goode Books.«

»Kad si razgovarala s njom?« kazem.
»Razmijenile smo nekoliko e-mailova«, kaze ona, slije- zuci ramenima.
»Jesi li znala da je ona naslikala onu sliku u djecjem odjeljku knjizare?«
S obzirom na to da Libby za Bozic pece posebnu pitu svojem postaru
koji je alergican na gluten, ne bi me trebalo iznenađivati da vodi temeljitu
korespondenciju e-mailom s nasom Airbnb stanodavkom.
Puls mi skoci kad mi telefon zabruji. Hvala Bogu, poruka nije od
Charlieja.
Od Brendana je. Sto je rijetkost. Da covjek pregleda nas razgovor, ono
sto bi vidio bila bi nadasve zanimljiva razmjena poruka za Sretan
rođendan! isprekidana slatkim slikama Bee i Tale.
Zdravo, Nora. Nadam se da vam je lijepo na odmoru. Je li Libby dobro?
»O cemu se tu radi?« Ispruzim telefon prema njoj i ona se nagne
naprijed da procita sto pise, a onda stisne usnice.
»Reci mu da cu ga nazvati kasnije.«
»Da, gospođo, a koje pozive Mite da vam proslijedim u ured?«
Ona zakoluta ocima. »Ne zelim sad ici gore po svoj telefon. Svijet nece
doci svojem kraju ako se ne javim Brendanu svakih dvadeset pet minuta.«
Nestrpljenje u njezinu glasu uhvati me nespremnu. Vidjela sam vec
kako se Brendan i ona svađaju, i bilo je to kao da gledam dvoje ljudi kako
masu perima jedno prema drugome. Ovo je prava razdrazenost.
Svađaju li se? Zbog stana, ili zbog ovog putovanja, mozda?
Ili se ovo putovanje zbiva zato što se svađaju?
Od te me pomisli odmah obuzme mucnina. Pokusam je odagnati iz
svojih misli — Libby i Brendan obozavaju jedno drugo. Mozda sam
propustila neke stvari posljednjih nekoliko mjeseci, ali bila bih primijetila
nesto takvo.
Osim toga, ona ga zove svaki dan.
Ali nikada je nisi vidjela da ga je nazvala. Samo sam pretpostavila da u
nekom trenutku, tih devet sati sto ne budemo zajedno, ona razgovara s
njim.
Hladan znoj oblije mi straznju stranu vrata. Grlo mi se stisne i stegne,
ali cini se da Libby to ne primjecuje. Hladnokrvno se smijesi dok se izvlaci
iz svoje masivne drvene stolice.

159
 Knjige.Club Books

Previše razmišljaš o ovome. Samo je ostavila svoj telefon na

katu.»Uglavnom, idemo«, kaze ona. »Goode Books nece se sami spasiti.
Goode Books nece se same spasiti? Sto god. Jasno ti je.«
Otipkam brzi odgovor Brendanu. Sve je u redu. Kaze da ce te nazvati
kasnije. On odmah odgovori smijeskom i palcem gore.
Sve je u redu. Tu sam. Usredotocena sam. Popravit cu to.

Voljela bih reci da sam se, nakon sto sam shvatila sto je sve na kocki na
ovom putovanju, konacno oslobodila carolije Charlieja Lastre. Umjesto
toga, svaki put kad njegov pogled brzo prijeđe s Libby na mene, u
njegovim se sarenicama pojavi bljesak od kojeg se zapitam koliko bi mi
dugo trebalo da sa sebe svucem svu svoju odjecu.
»Zelis,« govori on bolno polako, pogleda ponovno uprta u moju sestru,
»uljepsati Goode Books?«
»Vise ce dobiti revitalizaciju od glave do pete«, Libby od uzbuđenja
pritisne zajedno jagodice prstiju. Koza joj je blago preplanula od sunca, a
tamni podocnjaci ispod njezinih ociju gotovo su potpuno nestali. Ne
izgleda samo odmoreno nego i doslovce ushiceno sto je dobila priliku
oprati podove u prasnjavoj knjizari.
Charlie se nasloni na pult. »Je li to za popis?« Oci mu polete prema
mojima, ponovno bljesnuvsi. Tijelo mi reagira kao da me je dotaknuo.
Nitko ne skrece pogled, a kut njegovih usana izvija se kao da govori: Znam
o čemu razmišljaš.
»On zna za popis?« upita Libby, a onda, Charlieja: »Ti znas za popis?«
On se ponovno okrene prema njoj pa protrlja celjust. »Nemamo
budzet za >revitalizaciju<.«
»Sav ce namjestaj biti rabljeni«, kaze ona. »Imam carobne ruke kad se
radi o trgovinama rabljenom robom. Uzgojili su me za ovo u laboratoriju.
Samo nam pokazi gdje vam stoje stvari za ciscenje.«
Pogled se Charliejevih ociju vrati na mene, a zjenice mu se rasire. Da
spustim pogled, sigurna sam da bih nasla svoju odjecu svedenu na hrpu
pepela pod svojim nogama. »Neces niti znati da smo ovdje«, uspijem reci.
»Sumnjam«, kaze on.

160
 Knjige.Club Books

Jos »jedna univerzalna istina« kojom je Jane Austen mogla zapoceti Ponos i
predrasude glasi: kad sam sebi nalozis da o necemu ne razmisljas, to ce biti
sve o cemu ces razmisljati.
Stoga, dok se ubijam od posla za Libby cisteci Goode Books, brisuci
tragove od cipela s poda, razmisljam o ljubljenju s Charliejem. A dok
ponovno stavljam biografije na police na novootvorenom odjelu za
publicistiku, ustvari brojim koliko puta i gdje sam ga uhvatila kako me
gleda.
Dok se naginjem nad novim dijelom Ledene, ponovno sjedeci u kaficu,
povlaceci niti fabule knjige, moje se misli beziznimno vracaju tome kako
me Charlie prislonio uz stijenu, kako mi je rekao u uho hrapavim glasom:
Teško je sada razmišljati i izgovarati riječi, Nora.
Tesko je razmisljati, osim o jednoj stvari o kojoj ne bih trebala
razmisljati.
Cak i sada, dok hodamo natrag prema gradu radi »tajnog
iznenađenja« koje je Libby isplanirala za nas, samo sam dvije trecine
prisutna. Odlucna u tome da natjeram i posljednju trecinu na poslusnost,
upitam: »Jesam li prikladno obucena?«
Bez zastajkivanja, Libby me stisne za ruku. »Savršeno. Bozica među
smrtnicima.«
Spustim pogled prema svojim trapericama i zutom svilenom gornjem
topicu, pokusavajuci pogoditi za sto bi ta odjeca mogla biti »savrsena«.
Kutkom oka jos jednom brzo provjerim govor njezina tijela. Pazljivo je
promatram sve od one cudne poruke koju je Brendan poslao, ali ne cini mi
se da nesto nije u redu.
Kad smo bile djeca, Libby je preklinjala gospođu Freeman da je pusti
stavljati knjige natrag na police, a njezin trud da poboljsa Goode Books
pretvorio ju je sada u bizarnu Belle iz Disneyjeve Ljepotice i zmjeri, toliko
da pjeva pjesme o »provincijalnom zivotu« sluzeci se drskom svoje metle
kao mikrofonom, dok me Charlie strijelja vatrenim neka-prestane
pogledima.
»Ne mogu ti pomoci«, konacno mu kazem. »Nemam tu ovlasti.«
Na sto Libby povice s druge strane knjizare: »Ja sam divlji pastuh,
duso!«

161
 Knjige.Club Books

Kad smo konacno napustile knjizaru za taj dan, ona me prisili da

uđem u Hardyjev taksi kako bismo trazile namjestaj u svakoj trgovini
rabljenom robom u okolici Ashevillea. Kad god jesmo nasle nesto savrseno
za kafic Goode Books, Libby je inzistirala na: 1) cjenkanju, 2) razgovoru
doslovce sa svima doslovce o svemu.
Taj joj je posao dao energije, dok se ja groznicavo nadam da vecerasnji
izlet iznenađenja zavrsava u usamljenim toplicama Sunshine Fallsa. Iako
jest istina da se toplice zovu Spaaaahhh, zbog cega imam određene
sumnje. Nije jasno bi li se to trebalo citati kao uzdah ili kao vristanje. Ili
jedna te ista poremecena osoba posjeduje to, Kapljotres i Napni i rezi, ili u
opskrbi vodom Sunshine Fallsa ima nesto sto ljude cini izrazito sklonima
igrama rijecima.
Libby prođe pokraj Spaaaahhha i mi zađemo za ugao te se nađemo
ispred siroke zgrade od ruzicaste cigle, s nadsvođenim prozorima koji se
protezu preko dva kata i krovom sa zabatom i zvonikom. Na jednoj je
strani napola puno parkiraliste, a na drugoj se nekoliko djece sa zemljom
umrljanim koljenima napucava loptom na bejzbolskom igralistu s
previsokom travom, a oko ograde iza pocetne baze roje se musice.
»Ovdje smo za veliku tekmu?« upitam Libby.
Ona me povuce uz stepenice koje vode u zgradu i u predvode ustajala
mirisa. Horda tinejdzerki u baletnim tajicama protrci pokraj nas, kriceci i
smijuci se, kako bi se utrkivale uz stubiste nama zdesna. Pola tuceta mlađe
djece u raznobojnim trikoima sjedi naokolo po podu brisuci plave
gimnasticke prostirke.
Libby kaze: »Mislim da se ide ovuda.« Zakoracimo preko i okolo
sicusnih gimnasticara i skrenemo kroz jos jedan niz vrata da bi se nasle u
prostranoj prostoriji ispunjenoj jekom razgovora i stolicama na
rasklapanje. Na moje olaksanje, nitko ne nosi triko, pa vjerojatno nismo
ovdje za sat gimnastike za trudnice, sto mi se definitivno doima kao nesto
za sto bi se Libby prijavila.
Uocim Sally u prednjem dijelu, kako hvata starijeg plavokosog
muskarca za rame dok se smije (i, prilicno sam sigurna, vuce dim iz
elektricne cigarete). Nekoliko redova iza nje privlacna je sankerica iz
Kapljotresa s pierdngom u nosu i Amaya, Charliejeva Lijepa Pipnicarska
Bivsa.
Libby me povuce u zadnji red, gdje zauzmemo dva sjedala bas u
trenutku kad netko lupi Cekicem u prednjem dijelu prostorije.

162
 Knjige.Club Books

Tamo je pozornica, ali podij je na tlu u istoj razini sa stolcima. Zena na

njemu ima najvecu, najcrveniju kosu koju sam ikada vidjela, a jedino
svjetlo u prostoriji obasjava je poput difuznog svjetla reflektora.
»Ljudi, pocnimo!« grakne ona, a publika se utisa kad se s gornjeg kata
zacuje zvuk glasovira.
Nagnem se prema Libby, sikcuci: »Jesi li me dovela na suđenje
vjesticama?«
»Prvi predmet koji moramo razmotriti,« kaze crvenokosa, »prituzba je
protiv lokala na adresi Glavna ulica 1480, trenutacno poznatog pod
imenom Kapljotres.«
»Cekaj«, kazem. »Jesmo li...«
Libby me utisa kad sankerica skoci na noge sa svojega sjedala,
okrecuci se prema procelavu muskarcu nekoliko sjedala dalje. »Necemo
opet promijeniti ime, Dave!«
»Zvuci,« zaori Dave, »kao mjesto za skitalice i kriminalce!«
»Nisi bio sretan s Rođeni za divljač...«
»Bila je to slaba igra rijecima«, kaze Dave razumno.
»Dobio si napadaj kad je bilo Neki to vole vruće.«
»To zvuci pornografski!«
Crvenokosa pocne udarati cekicem. Amaya povuce sankericu natrag
na njezino sjedalo. »Glasat cemo o tome. Neka dignu ruke svi koji su za
promjenu imena Kapljotresu.« Nekoliko se ruku podigne, ukljucujuci i
Daveovu. Ona ponovno udari cekicem. »Prijedlog se odbija.«
»Nema apsolutno nikakve sanse da bi ovo proslo na sudu«, sapnem,
zapanjena.
»Sto sam propustio?«
Poskocim u svojem sjedalu kad Charlie klizne u stolac pokraj mene.
»Ne puno. >Dave< je samo podnio prijedlog da se svakog Petera u gradu
preimenuje u nesto malo manje pornografski.«
»Je li vec tko zaplakao?« upita Charlie.
»Ljudi placu?« sapnem.
On prinese usne do mojeg uha. »Sljedeci put pokusaj ne izgledati tako
uzbuđeno na spomen nesrece. Pomoci ce ti da se bolje uklopis.«
»Buduci da smo u dijelu publike gdje su samo provokatori, uopce me
ne brine hocu li se uklopiti«, sapnem zauzvrat. »Sto ti radis ovdje?«

163
 Knjige.Club Books

»Izvrsavam svoju građansku duznost.«

Fiksiram ga pogledom.
»Slijedi glasanje zbog kojeg je moja mama uzbuđena. Nisam nista do
ruke u zraku. Ali drago mi je sto sam dosao — zavrsio sam s novim
stranicama. Imam biljeske.«
Okrenem se naglo prema njemu, a vrh mojega nosa gotovo se ocese o
njegov u mraku. »Vec?«
»Mislim da bismo trebali zapoceti knjigu Nadineinom nezgodom«,
sapne on.
Nasmijem se. Nekoliko ljudi u redu ispred nasega mrko me pogleda.
Libby me cupne po dojci. Ja se nasmijesim kao da se ispricavam. Kad se
nasa publika vrati gledanju nove svađe u prednjem dijelu prostorije,
između muskarca i zene cija dob u kombinaciji mora da iznosi vise od
dvjesto godina, ponovno se okrenem licem prema Charlieju, koji se
podrugljivo smijesi. »Cini se da ti ipak treba pomoc s uklapanjem.«
»Prije nego sto dođemo do nezgode jos je pedeset stranica knjige«,
prosikcem zauzvrat. »Tako gubimo sav kontekst.«
»Ne slazem se.« On odmahne glavom. »Volio bih to barem predloziti
Dusty i vidjeti sto ona misli.«
Sad ja odmahnem glavom. »Mislit ce da ti je bilo grozno prvih pedeset
stranica od sto pedeset koliko ti je poslala.«
»Znas koliko sam htio ovu knjigu,« kaze on, »samo na temelju onih
prvih deset. Jednostavno zelim da bude najbolja verzija sebe, bas kao i ti. I
Dusty. Usput, kako ti se cini macka?«
Ugrizem se za usnicu i dozivim nalet cista, nepatvorena zadovoljstva
od nacina na koji on promatra taj pokret. Pustim da stanka potraje duze
nego sto bi to bilo potpuno prirodno.
»Brinem se da je mozda previse slicna psu u Jednom.«
Charlie trepne. Tocno vidim trenutak kad ponovno pronađe svoje
uporiste u razgovoru. »Tocno sam to i ja pomislio.«
»Morali bismo vidjeti sto planira uciniti s time«, kazem.
»Mozemo samo spomenuti slicnost i pustiti je da ona donese odluku«,
on se slozi.
Crvenokosa pocne udarati svojim cekicem, ali starac i starica sprijeda
nastave vikati jedno na drugo jos dvadeset sekundi. Kad ih ona konacno
prisili da prestanu, oni — ne salim se — kimnu, uhvate se za ruke i krenu

164
 Knjige.Club Books

zajedno natrag prema svojim sjedalima. »Ovo je kao nesto iz Macbetha«,

kazem u cudu.
»Trebas vidjeti kako ide planiranje blagdanskih proslava«, kaze on.
»Nastane krvoprolice. Najbolji dan u 'godini.«'
Prigusim smijeh nadlanicom. Lice mu se trzne, a moje srce zatreperi
zbog iznimno zadovoljnog pogleda na njegovu licu. U svojim mislima
cujem ga kako kaze: Puno si zabavnija ovako.
Okrenem se od njega prije nego sto taj pogled moze utonuti ista
dublje u moj krvotok.
»Sto si mislila o Nadineinoj motivaciji?« sapne, uspijevajuci uciniti da
te rijeci zazvuce same po sebi seksualne. Osjetim kako mi zmarci prolaze
kroz cetiri razlicite tocke na tijelu.
Usredotoči se. »Za koji dio?«
»Pretrcavanje preko ulice prije nego sto se upalilo zeleno svjetlo«,
pojasni on, misleci na odluku zbog koje je Nadine zavrsila u bolnici kad ju
je udario autobus.
Tako je: lik koji predstavlja mene skoro umre nakon prvih pedeset
stranica knjige. Hi na prvoj stranici, ako bude kako Charlie zeli.
»Pitam se potkopava li Dustyn argument to sto postoji valjan razlog
zasto je u zurbi«, sapnem. »Trebali bismo misliti da je ta zena hladan,
sebican morski pas. Mozda bi se trebala zuriti samo da zuri, zato sto je ona
takva.«
Kunem se da Charliejeve oci bijesnu u mraku. »Bila bi dobra urednica,
Stephensice,«
»A time,« kazem, »mislis, reci da se slazes sa mnom.«
»Mislim da moramo vidjeti Nadine tocno onako kako je svijet vidi
prije nego sto se podigne zastor.«
Proucavam ga. Ima pravo. Uvijek je cudna stvar raditi samo na dijelu
knjige, a da pritom ne znas za sigurno sto slijedi — posebno nekome tko
niti ne voli tako citati — ali poznajem Dustyno pisanje kao sto poznajem
vlastito bilo i imam osjecaj da je Charlie tu pogodio.
»Dakle,« sapne on, »reci ces joj za prvih pedeset?«
»Pitat cu je«, pariram mu. Cak i kad se slazemo jedno s drugim, nasi
razgovori manje nalikuju tome da se izmjenjujemo u nosenju baklje, a vise
tome da igramo stolni tenis dok je stol na kojem igramo u plamenu.
Charlie ispruzi ruku kako bi rukovanjem potvrdio dogovor. Oklijevam

165
 Knjige.Club Books

prije nego sto stavim dlan uz njegov, a taj jedan pazljivi dodir potakne
dijelove prosle noci u mojim mislima da se odvrte poput filmske vrpce.
Njegove se zjenice rasire, zlatni pramicci oko njih tinjaju, a u dnu grla
vidim kako mu skace zila kucavica.
To sto znamo tako dobro procitati jedno drugo ucinit ce ovu
»poslovnu vezu« kompliciranom.
Tamo gdje njegovo bedro gotovo dodiruje moje, kao da uzareni noz
stoji odmah do maslaca. Netko pri dnu prostorije teatralno se nakaslje, sto
razbije caroliju. Svugdje oko nas ruke su u zraku — ukljucujuci i Libbynu.
Sally se okrenula u svojoj stolici, kasljuci u nasem smjeru, ruke podignute
iznad glave.
Charlie brzo izvuce svoju ruku iz moje i podigne je u zrak. Pogled
Sallynih ociju zatim padne na mene, promatra me gotovo molecivo. Kad
podignem ruku, ona se naceri i okrene se u svojoj stolici ponovno prema
naprijed.
Dok crvenokosa zena broji glasove, nagnem se prema Libby i pitam:
»Za sto tocno glasamo?«
»Zar nisi slusala? Postavit ce kip na gradski trg!«
»Kakav kip?«
Charlie frkne. Libby se bljestavo osmjehne. »Kakav bi uopce mogli
postaviti?« kaze ona. »Kip starog Whittakera i njegova psa!«
Doslovni kip u cast romana Jednom u životu.
Okrenem se prema Charlieju, spremna podbadati ga, ali on susretne
moj pogled opako se smijeseci. »Samo pokusaj, Stephensice. Nista mi ne
moze upropastiti ovu noc.«
Od tog izazova osjetim nalet adrenalina, ali to je preopasna igra da bih
je s njim igrala, posebno kad mi je samokontrola vec tako oslabljena.
Umjesto odgovora, prisilim se nasmjesiti se spokojnim, profesionalnim
osmijehom i okrenem se licem natrag prema prednjem dijelu prostorije.
Provedem ostatak sastanka zarobljena u jos goroj igri koju igram
sama protiv sebe: Nemoj razmišljati o dodirivanju Charliejeve ruke. Nemoj
razmišljati o udarima munje u Charliejevim očima. Nemoj razmišljati ni o
čemu od toga. Usredotoči se.

166
 Knjige.Club Books

17

N a moje iznenađenje, Dusty se slaze s rezovima. U roku od sat

vremena sto je obecao poslati joj uskoro formalne biljeske, Charlie mi
posalje dokument od pet stranica o prvom cinu Ledene.
Proucim ga u kaficu dok Libby reorganizira sobu s djecjim knjigama i
pjeva falš verziju pjesme »My Favorite Things«, ali sve navedene najdraže
stvari zamjenjuje vlastitima: Knjige bez magarećih ušiju i sa sjajnim novim
koricama, čišćenje i slaganje na police i čitanje o ljubavnicima!
Posaljem Charlieju dokument sa sezdeset i cetiri evidentirane
promjene i on odgovori u roku od nekoliko minuta, kao da nismo na
sedam metara udaljenosti jedno od drugoga, on za blagajnom, a ja u
kaficu.
Apsolutno si opaka, Stephensice.
Ja otpisem: Moram održavati reputaciju.
Zacujem tihi smijeh iz druge prostorije tako jasno kao da su mu usne
prislonjene uz moj trbuh.
U prostoriji za rabljene i rijetke knjige, Libby pjeva: Mačke u izlozima i
ledena kava s kofeinom.
Nisu li ove pohvale malo pretjerivanje? Charlie mi posalje e-mail.
Mozda misli na cetrdeset i nesto komplimenata koje sam umetnula u
njegov dokument.
Oduševile su te ove stranice, odgovorim. Ja sam samo dodala detalje.
Samo mi se čini neučinkovito i snishodljivo provesti toliko vremena
govoredi o stvarima koje ne mora promijeniti.
Ako kažeš Dusty da izbaci gomilu stvari, ali ne kažeš joj jasno što dobro
funkcionira, postoji vjerojatnost da deš izgubiti i dobre stvari.

167
 Knjige.Club Books

Saljemo si međusobno dokument sve dok nismo zadovoljni i onda ga

posaljemo. Ocekujem da ce se Dusty javiti tek za nekoliko dana. Njezin
odgovor stigne dva sata kasnije..

Tako je puno dobrih ideja ovdje. O puno toga trebam razmisliti, i

radit du na uklapanju promjena. Jedina stvar je to da moramo
zadržati mačku. U međuvremenu, završila sam s dotjerivanjem
sljededih sto stranica (u prilogu).

Meni posalje privatni e-mail, naslov je Ali ozbiljno, a u tekstu e-maila:

Možeš li mi zauvijek biti suurednica? Ustvari gorim od želje da započnem. X
Osjecam se kao upaljena zarulja, vruca i sjajna od ponosa. Charlie mi
posalje jos jednu poruku, i ta se vrucina stegne kao jedan od onih saljivih
poklona sa zmijom u limenci, koja se vraca u pocetno stanje za jos jednu
rundu.
Mislim da bismo mogli činiti dobar par, Stephensice.
Vrlo mala zvijezda uglavi se u mojoj dijafragmi. Odgovorim: Da,
zajedno činimo jedno emocionalno sposobno ljudsko bide, pravo postignude,
a onda slusam njegov hrapavi smijeh.
Ali drugi mi zvuk privuce paznju na izlog — Libbyn glas, prigusen
staklom, ali jos je uvijek cujem kako napola vice, ocito frustrirana. Slijedim
labirint polica prema prednjem dijelu trgovine, gdje je kroz prozor izloga
mogu vidjeti vani na plocniku, telefona pritisnuta na uho i kako stiti oci od
sunca.
Tijelo joj je u obrambenom polozaju, podignutih ramena i lakata
zabijenih u bokove. Frustrirano puhne, kaze jos nesto, a onda prekine.
Krenem prema ulaznim vratima da se sastanem s njom, ali ona popravi
svoju torbicu na ramenu i prijeđe na drugu stranu ulice, skrecuci desno i
udaljujuci se brzim hodom.
Skamenim se usred koraka, a zeludac mi se zalijepi za utrobu.
Što se upravo dogodilo?
Telefon mi zacvrkuta i ja poskocim od tog zvuka. Poruka je od Libby.
Moram obaviti neke poslide. Bit du kod kude oko osam.
Progutam kuglu napetosti velicine sake i otpisem: Mogu li ti oko čega
pomodi? Ipak nemam toliko posla danas. Bezocna laz, ali ona nije ovdje da to
vidi na mojemu licu.

168
 Knjige.Club Books

Ne! kaze ona. Uživam u vremenu za sebe — bez uvrede. Vidimo se

kasnije!
Omamljena, vratim se do svojeg racunala. To mi se doima kao
svojevrsna izdaja, ali ne znam sto drugo uciniti u ovom trenutku. Vec smo
tjednima na ovom putovanju i nisam nista blize odgovorima. Napisem
poruku Brendanu.
Hej, kako idu stvari kod kude? Je li ti se Libby javila?
On odgovori smjesta: Sve je u redu doma! Aha, čuli smo se! Tamo sve u
redu?
Iskusam cetrnaest razlicitih verzija poruke: Što nije u redu s mojom
sestrom? prije nego sto prihvatim da bi definitivno bila bijesna na mene
kad bi saznala da sam ga to pitala. Pravila koja upravljaju odnosima u
obitelji nemaju smisla, ali su također vrlo stroga. Mama je tocno znala sto
uciniti da bismo joj se povjerile, a ja se sve vise osjecam kao da sam u spilji
punoj zamki, a Libbyrio srce stoji na postolju u sredistu. Svaki korak koji
napravim moze pogorsati stvari.
Sve u redu! otpisem Brendanu i ponovno usmjerim paznju na svoj
posao. Hi barem pokusam.
Ostatak poslijepodneva musterije dolaze i odlaze, ali vecinom smo
Charlie i ja jedino dvoje ljudi u knjizari, a ja nikada nisam bila manje
produktivna.
Nakon nekog vremena on mi posalje poruku: Kamo je Julie Andrews
otišla?
Natrag u samostan, odgovorim. Odustala je. Nije ti mogla pomodi.
Djelujem tako na ljude, kaze on.
Ne na Dusty, napisem. Ona te obožava.
Obožava nas, ispravi me on. Kao što sam rekao, činimo dobar par.
Pokusam smisliti odgovor i ne uspijem. Jedina stvar o kojoj zapravo
mogu razmisljati, napeti je izraz na licu moje sestre i to kako je iznenadno
otisla. Libby je imala neke tajanstvene planove, kazem mu.
On kaze: Mora da je u nekom obližnjem gradidu veliko otvorenje Dunkin'
Donutsa.
Minutu kasnije, doda: jesi li dobro? Kao da cak i iz odvojene prostorije,
s nekoliko pregrada između nas, moze procitati moje raspolozenje. Od te
pomisli osjetim cudnu suplju bol kako mi se siri udovima. Nesto je to

169
 Knjige.Club Books

poput usamljenosti. Nesto poput onoga kad je Ebenezer Scrooge

promatrao bozicnu zabavu svojeg necaka Freda kroz prozor prekriven
mrazom. Vanjskost koja postaje to vise izrazena otkricem unutarnjosti.
Sve sto zelim sjesti je na rub njegova stola i reci mu sve, nasmijati ga,
pustiti ga da on nasmije mene sve dok mi se ne ucini da nema bas takvog
pritiska.
U redu sam, otpisem. Kasnije se uhvatim kako nekoliko puta
osvjezavam prozor s elektronickom postom, pa se prisilim da se vratim
natrag rukopisu. Toliko mi odvlaci paznju to sto si pokušavam odvuci
paznju da bude vec osam minuta nakon pet kad sljedeci put pogledam na
sat.
Knjizara je tiha i ja pokupim svoje stvari pazljivo poput osobe koja
pokusava ne probuditi copor gladnih lavova. Prebacim torbu preko
ramena i napola trceci, napola hodajuci krenem iz kafica, jos uvijek
nesigurna je li Charlie lav u ovom scenariju ili sam to ja.
O tome razmisljam kad izađem kroz vrata i skoro se sudarim s
Charliejem na drugoj strani, sto mozda moze objasniti zasto povicem:
»LAV!«
Oci mu se rasire. Ruke mu polete pred lice (mozda je mislio da zelim
reci: Evo, lav! Hvataj!), ali se, za divno cudo, oboje uspijemo zaustaviti,
zavrsivsi skoro ravno licem u lice na trotoaru, ali se bas nigdje ne
dodirujuci.
Srce mi muklo udara. Prsa mi se rumene.
»Nisam znao da si jos uvijek ovdje«, kaze on.
»Jesam«, kazem.
»Uvijek odes u pet.« On prebaci kanticu za zalijevanje iz lijeve ruke u
desnu. Iza njega cvijece u loncanicama u izlogu knjizare blista, velike
kapljice vode na narancastim i ruzicastim laticama svjetlucaju na
popodnevnom svjetlu. »Tocno u pet«, doda Charlie.
»Bila sam zaposlena«, slazem.
Pogled njegovih ociju poleti prema mojoj bradi. Koza mi se ugrije za
jos deset stupnjeva. Tiho, on pocne govoriti: »Je li sve u redu? Nisi se cinila
kao da...«
»Hej! Charlie!« prekine ga duboki, glatki glas. S druge strane ulice,
anđeoski div od covjeka s jamicama na obrazima i dragim kamenjem od
ociju izlazi iz blatnjavog kamioneta.

170
 Knjige.Club Books

»Shepherd«, kaze Charlie, pomalo ukoceno, spustajuci bradu na

pozdrav. Nije bas kao da ga strijelja pogledom, ali ne cini se ni sretnim sto
vidi Shepherda. Povijest, podtekst, pozadinska prica — kako god to zeljeli
zvati, ova dvojica to imaju.
»Sally me zamolila da ovo ostavim ovdje«, rece Shepherd, pruzajuci
platnenu vrecicu prema Charlieju dok prelazi ulicu prema nama.
Charlie mu zahvali, ali sada je Shepherd okrenut licem prema meni i
osmijeh mu se siri. »Vidi, vidi, vidi! Nije li to Nora iz New Yorka«, kaze.
»Rekao sam ti da cemo opet naletjeti jedno na drugo.«
Procitala sam jednom da se suncokreti uvijek okrecu prema suncu.
Tako je meni biti pokraj Charlieja Lastre. Mogla bi prema meni bjesnjeti
vatrena stihija sa zapada, a ja bih se jos uvijek upinjala okrenuti prema
istoku i njegovoj toplini.
Stoga se, usprkos tome sto sam osamdeset posto sigurna da Shepherd
koketira sa mnom, okrenem ravno prema Charlieju. Ili, ravno prema
vratima knjizare koja se zatvaraju za njim.
»Hej«, kaze Shepherd. »Jesi li kojim slucajem slobodna sada? Mogao
bih te odvesti u ono razgledavanje o kojem smo razgovarali.«
»Ovaj.« Pogledam na svoj telefon, ali jos uvijek nema novih poruka od
Libby. Na trenutak, tjeskoba navre sa svih strana, a stotinu saka udara po
vratima mojega uma, zahtijevajuci da ih se oslobodi. Gurnem telefon
natrag u torbu. Usredotoči se na nešto nad čime imas kontrolu. Popis. Broj
pet.
Opiruci se porivu da pogledam natrag u izlog knjizare, sretnem pogled
Shepherdovih ociju, nasmijesim se i bezocno slazem: »Razgledavanje zvuci
savrseno.«

Vozimo se spustenih prozora, a miris borova i znoja i zapecene zemlje

osjeca se u vjetru. Nikada nisam vidjela nesto poput ceste Blue Ridge
Parkway, poput toga kako su blage krivulje ceste urezane u planinu tako
da se bujni vrhovi drveca uzdizu iznad nas s jedne strane i prostiru ispod
nas s druge. Shepherd je također rijedak prizor. Ima onu vrstu podlaktica
na koje bi pisci mogli potrositi cijele stranice, siroke su od misica i posute
finim dlacicama zlatne boje. Pjevusi country pjesmu koja svira na radiju,
bubnjajuci prstima po volanu i kvacilu.

171
 Knjige.Club Books

Nakon pocetnog odusevljenja time sto radim nesto spontano, pocinju

mi raditi zivci. Dugo je vremena proslo otkad sam posljednji put izasla s
neprovjerenim muskarcem. Ostavljajuci po strani mogucnost da je
silovatelj, ubojica ili kanibal, ne znam o cemu razgovarati s covjekom o
kojemu ne znam nista i kojega ne razmatram za dugotrajnog partnera.
Možeš ti to, Nora. Njemu nisi Nadine. Možeš biti bilo tko. Samo reci
nešto.
On mi konacno skrati muke. »Pa, Nora, cime se bavis?«
»Radim u izdavastvu«, kazem. »Kao knjizevna agentica.«
»O, stvarno?« Njegove zelene oci polete s ceste prema meni. »Dakle,
vec si poznavala Charlieja i prije nego sto si stigla ovamo?«
Zeludac mi prvo propadne, onda sune prema prsima. »Ne bas«, kazem
neobavezno.
Shepherd se nasmije, i to je jasan, gromoglasan zvuk. »A-ha. Znam taj
pogled — nemoj suditi o nama ostalima samo prema njemu.«
Osjetim nalet zastitnickog osjecaja — ili je to mozda empatija,
razumijevanje da bi to moglo biti ono kako ljudi govore o meni. Međutim,
istovremeno me razdrazuje to sto sam doslovce usla u automobil s
neznancem kao da je kapsula za bijeg iz dubokog svemira, a Charlie je u
duhu jos uvijek ovdje.
»Nije on toliko los koliko se cini«, nastavi Shepherd. »Mislim, vratio se
natrag ovamo samo da pomogne Sal i Clintu kad je vise-manje sve sto je
ikada zelio bilo to da se makne od...« Mahne rukom u sirokom luku,
pokazujuci prema suncem istockanoj cesti pred nama. Skrene na
pokrajnju cestu koja zavija dalje uz brdo kojim se uspinjemo.
»Pa, cime se ti bavis?« kazem.
»Građevinom«, kaze on. »I stolarijom sa strane, kad imam vremena.«
»Naravno«, kazem slucajno naglas.
»Sto time mislis?« upita on, a oci mu zasvjetlucaju poput smaragda
obasjanih svjetloscu.
»Mislim samo da izgledas kao stolar.«
»O.«
Objasnim: »Poznata je stvar da su stolari jako zgodni.«
Celo mu se nabora dok se ceri. »Jesu li?«
»Mislim, stolari su potencijalni ljubavni partneri u mnogim knjigama i

172
 Knjige.Club Books

filmovima. To je cest klisej. To je nacin da se pokaze da je netko taktican i

strpljiv, i privlacan bez plitkosti.«
On se nasmije. »To ne zvuci toliko lose, pretpostavljam.«
»Oprosti, proslo je neko vrijeme otkad sam bila...« zaustavim se prije
nego sto kazem na spoju — sto ovo definitivno nije — i zavrsim daleko
vise tragicnim, »bilo gdje.«
On se siroko nasmijesi, kao da mu nije niti palo na pamet da sam
mozda pobjegla iz podzemnog sklonista za sudnji dan nakon godina
provedenih gotovo u potpunosti bez druzenja s ljudima. »Onda, Nora iz
New Yorka, znam tocno kamo te vodim.«
Nisam bas tip osobe kojoj zastaje dah od iznenađenja — dramaticne,
glasne reakcije vise su Libbyn teren — ali kad izađem iz kamioneta, ne
mogu si pomoci.
»Kladim se da nemate ovakve poglede u New Yorku«, kaze Shepherd
ponosno.
Nemam mu srca reci da mi nije dah zastao zbog pogleda. Iako jest
prekrasno, ustvari me zapanjila tri cetvrtine dovrsena kuca koja stoji na
grebenu, s pogledom na dolinu ispod nas. S druge strane kuce sunce tone
prema horizontu, bojeci sve zlatnom bojom pcelinjeg saca, sto mi je mozda
nova najdraza boja.
Ali kuća — ogromni moderni ranc sa straznjim zidom napravljenim u
potpunosti od stakla — gori u vatrenom valu zalaska sunca. »Jesi li ti ovo
izgradio?« Osvrnem se preko ramena i vidim kako Shepherd uzima
hladnjak iz prikolice svojeg kamioneta, kao i plavu dekicu za piknik.
»Gradim«, ispravi me on, zatvarajuci vrata prikolice. »Gradim je za
sebe, pa traje godinama, jer radim uz poslove za koje sam placen.«
»Nevjerojatno je«, kazem.
On spusti hladnjak na tlo i prostre deku. »Zelio sam zivjeti ovdje gore
otkad mi je bilo deset godina.« Kretnjom ruke pozove me da sjednem.
»Jesi li se uvijek zelio baviti građevinarstvom?« Skupim suknju uz
bedra i spustim se na tlo, dok Shepherd vadi dvije limenke piva jz
hladnjaka i stavlja ih do mene.
»Zelio sam zapravo biti građevinski inzenjer«, kaze on.
»U redu, nijedan desetogodisnjak ne zeli biti građevinski inzenjer«,
kazem. »Ne znaju ni sto je to. Iskreno, ja sam tek sada saznala sto je to.«
Od njegova duboka smijeha podrhtava tlo oko nas. Osjetim onaj nalet

173
 Knjige.Club Books

adrenalina koji osjecam kad bilo koga nasmijem, ali onaj pijani osjecaj
leptirica u trbuhu nepodnosljivo je odsutan. Prilagodim polozaj svojih
nogu tako da su malo blize njegovima i dopustim da nam se prsti dodirnu
kad uzimam pivo od njega. Nista.
»Ne, u pravu si«, kaze on. »Kad mi je bilo deset godina, zelio sam
graditi stadione. Do vremena kad sam krenuo na Cornell, shvatio sam sto
to podrazumijeva.«
Zagrcnem se na svoje pivo, i to ne samo zato sto je odvratno.
»Jesi li dobro?« upita Shepherd, tapsajuci me po leđima kao da sam
uplaseni konj.
Kimnem. »Cornell«, kazem. »To je prilicno velika stvar.«
Kutovi se njegovih ociju zgodno naboraju. »Jesi li iznenađena?«
»Jesam«, kazem, »ali samo zato sto nikad nisam upoznala nekoga tko
je studirao na Cornellu, a da je cekao toliko dugo da spomene kako je
studirao na Cornellu.«
On zabaci glavu, smijuci se i prođe rukom po svojoj bradi. »Posteno.
Vjerojatno sam to vise spominjao prije nego sto sam se vratio kuci, ali bez
obzira na to gdje sam isao na fakultet, ljude ovdje jos uvijek vise
impresioniraju godine koje sam proveo kao vođa navale.«
»Kao sto?« kazem.
»Vođa navale — to je polozaj u...« Glas mu zamre kad primijeti moj
izraz, a u kutu usna stvori mu se osmijeh. »Salis se.«
»Oprosti«, kazem. »Losa navika.«
»Nije tako losa«, kaze on, blago koketnim glasom.
Pogurnem njegovo koljeno svojim. »Pa, kako si ponovno zavrsio
ovdje? Rekao si da si neko vrijeme zivio u Chicagu.«
»Dobio sam posao tamo odmah nakon fakulteta«, kaze on. »Ali previse
mi je nedostajao dom. Nisam zelio biti daleko od svega ovoga.«
Slijedim ponovno njegov pogled preko doline, kojom plivaju nijanse
ljubicaste i ruzicaste dok se sjena siri s horizonta. Bilijuni musica i
komaraca plesu na umirucem svjetlu, u svjetlucavom baletu prirode.
»Prekrasno je«, kazem.
Ovdje gore tisina se doima vise smirujuce nego jezivo, a on nosi tesku
vlagu tako dobro da cak (donekle) mogu povjerovati da ni ja ne izgledam
poput promocenog spanijela. Vruca je ljepljivost gotovo ugodna, a miris
trave umiruje. Nista se ne cini hitnim.

174
 Knjige.Club Books

U skrivenom dijelu mojega uma poznati hrapavi glas kaze: Radije bi

bila negdje gdje je glasno i napučeno, gdje se samo postojanje čini poput
natjecanja.
Osjecam pogled necijih ociju na sebi, a kad pogledam postrance,
osjetim se dezorijentirano od vlastitog iznenađenja, kao da sam stvarno
ocekivala vidjeti nekog drugog.
»Pa, sto tebe dovodi ovamo?« upita Shepherd.
Sunce je sada vec gotovo potpuno nestalo, a zrak se konacno hladi.
»Moja sestra.«
On ne inzistira na pojasnjenju, nego mi ostavi vremena da nastavim.
Pokusam, ali sve sto se zbiva s Libby tako je neopipljivo, nemoguce za
opredmetiti gotovo potpunom neznancu.
»Ostani tu na sekundu«, kaze Shepherd, skacuci na noge. Vrati se do
kamioneta i prokopa malo po vozackoj kabini, nakon cega iz zvucnika
zapucketa country glazba, lagana, pjevna balada s puno trzanja zicom. On
ostavi vrata odskrinutima i vrati se prema meni, pruzajuci ruku i gotovo se
sramezljivo osmjehujuci. »Bi li zeljela plesati?«
U uobicajenim okolnostima ne bih mogla zamisliti nista neugodnije,
od toga, pa je mozda carolija malog grada stvarna. Ili je mozda neka
kombinacija Nadine, Libby i Charlieja oslobodila nesto u meni, zato sto bez
oklijevanja odlozim pivo i prihvatim njegovu ruku.

175
 Knjige.Club Books

18

V idim taj prizor kako se odigrava kao da se događa nekome drugome.

Kao da ga citam, a u skrivenu dijelu svojega uma ne mogu prestati
misliti: Ovo se nikad ne događa.
Samo sto se, ocito, događa. Kliseji dolaze odnekuda, a, kako ispada,
zene su od pamtivijeka plesale sentise uz isprekidanu country glazbu s
privlacnim arhitektima-stolarima dok se tamne sjene pruzaju zivopisnim
dolinama i uz pratnju pjevanja cvrcaka poput isto toliko violina.
Shepherd mirise onako kako se sjecam: po crnogoricnom drvecu i
kozi i suncevoj svjetlosti.
I sve je samo lijepo. Kao da se opustam na sve prave nacine i ni jedan
od njih ne moze mi se kasnije osvetiti.
Kako ti se to sviđa, Nadine? Prisutna sam. Znojna sam. Slijedim
vodstvo neke druge osobe, pustam Shepherda da me zavrti od sebe i onda
privuce natrag prema sebi. Nisam ukocena, rigidna, hladna. On me spusti
nisko i u polumraku me zabljesne onim svojim osmijehom filmske zvijezde
prije nego sto me povuce natrag na noge.
»Pa«, upita on, »djeluje li?«
»Djeluje li sto?« upitam.
»Hocemo li te'pridobiti?« kaze on. »Za Sunshine Falls.«
Netko poput tebe — u takvim cipelama — nikada ne bi mogao biti
sretan ovdje. Nemoj da se neki jadni svinjar uzaludno ponada.
Propustim korak, ali Shepherd je previse graciozan da bi to bilo vazno.
Uhvati djelu moju tezinu i okrene me za cetvrtinu kruga, izbjegavsi svaku
nevolju, osim sto se tice mojih peta. Prekrivene su zemljom, a ja sam
bijesna na sebe sto sam to primijetila.
Sto sam se sjetila toga kako me Charlie nosio uz brdo nakon sto smo

176
 Knjige.Club Books

igrali biljar.
Izvana, Shepherd i ja jos uvijek cinimo savrseni prizor od kakvoga
srce brze zakuca, ali ja ponovno imam osjecaj vanjskosti. Kao da to nisam
stvarno ja, tu u Shepherdovim rukama. Ili kao da sam jos uvijek na krivoj
strani prozora.
Slika je trenutacna, intenzivna: Naš stari prozor. Naš stan. Kuhinja s
ljepljivim podom i promocenom lameliranom radnom plohom. Ja i Libby
kako sjedimo na njoj, mama kako se oslanja uz nju. Spremnik sladoleda od
jagode i tri zlice.
Pogodi me to kao nenadani kadar za prepad iz filma strave i uzasa.
Kao da sam skrenula za ugao i naletjela na liticu.
Stegnem prste oko Shepherdovih, dopustim mu da me privuce blize,
dok mi srce mahnito udara. Vratim se do njegova pitanja i propentam:
»Definitivno ostavlja dojam.«
Ako je i primijetio promjenu u meni, ne daje to nicim naslutiti.
Nasmijesi se umilno i zatakne mi pramen kose za uho. To je to, shvatim.
Poljubit cu ljubaznog, zgodnog muskarca na neplaniranom spoju na
nepoznatom mjestu. Tako bi prica trebala ici, i konacno tako ide.
Njegovo se celo prigne prema mojemu, a moj telefon zazvoni u mojoj
torbi.
U tom trenutku, jos jedan prozor snazno zasja u mojim mislima. Jos
jedan stan. Moj.
Udobni kauc s cvjetnim uzorkom, beskonacna hrpa knjiga, moje
najdraze svijece marke Jo Malone kako gore na kaminu. Ja kako se
izlezavam u starinskom ogrtacu i s maskom za lice u maramici, dok citam
blistavi novi rukopis, a na drugom kraju kauca smjestio se muskarac
namrstena cela, cvrsto stisnutih usana, s knjigom u rukama.
Charlie, kako mi ide ravno do mozga poput aspirina, rasprsujuci se u
svim smjerovima.
Lice mi se trzne u stranu. Shepherd se naglo zaustavi, a usne mu
ostanu u zraku na par centimetara iznad mojeg obraza. »Trebala bih se
vratiti sestri!« Izleti mi to neplanirano i otprilike sezdeset puta glasnije
nego sto sam zeljela. Ali ne mogu ovo uciniti. Imam osjecaj da su mi misli
previse zbrkane.
Shepherd se povuce, blago zbunjen, i dobrocudno se nasmijesi. »Pa,
ako ti. ikad ponovno zatreba turisticki vodic...« On posegne u dzep svoje
kosulje i izvuce komadic papira i plavu Bic kemijsku olovku, te nazvrlja

177
 Knjige.Club Books

nesto drzeci papiric u dlanu. »Javi se nekad.« Pruzi mi broj, onda oklijeva
na sekundu prije nego sto kaze: »Ili cak i ako ti ne treba vodic.«
»Da«, promucam. »Nazvat cu te.« Jednom kad shvatim sto mi se zbiva
u glavi.

Charlie gurne moju kavu preko pulta. »Tocno na vrijeme«, kaze on. »Pa,
pretpostavljam da Shepherd nije razbio tvoju kletvu osobe iz velikoga
grada.«
Zbog nekog razloga, njegova potvrda da me jest vidio kako jucer
ulazim u kamionet zapece me. Kao da je to dokaz da mi namjerno obuzima
misli.
Zataknem suncane naocale navrh glave i stanem pokraj stola. »Bas
smo se lijepo proveli. Hvala na pitanju.« Ljuta sam na njega. Ljuta sam na
sebe. Samo sam opcenito, iracionalno ljuta.
Misici u Charliejevoj celjusti poskoce. »Kamo te odveo? Na sladoled
Creamy Whip u susjednom gradicu? Ili na parkiraliste Walmarta da
gledate zvijezde iz prikolice kamioneta?«
»Oprezno, Charlie«, kazem. »Zvuci kao da si ljubomoran.«
»Osjecam olaksanje«, kaze on. »Ocekivao sam da ces se danas pojaviti
u kratkim traper-hlacicama kakve nosi Daisy Dukes i s kikicama, mozda i s
tetovazom Forda na trtici.«
Stavim podlaktice na stol i nagnem se prema naprijed na takav nacin
kao da sam isto tako mogla donijeti i srebrni pladanj i tako mu ponuditi
pogled na svoj dekolte. Nedostatak sna stvarno pocinje utjecati na mene.
Osjecam se kao da me on progoni, i odlucna sam u namjeri da zauzvrat
progonim i ja njega. »Ja bih bila« — spustim glas — »preslatka u kratkim
traper-hlacicama i s kikicama.«
Od mu se brzo usmjere natrag na moje lice, bljesnuvsi; usta mu se
trznu i napucivsi se naprave grimasu — par je to koji ide zajedno sigurno
poput zvuka grmljavine i bljeska munje. »Ja se ne bih posluzio tim
izrazom.«
Svjesnost mi zapucketa niz kraljeznicu. Nagnem mu se blize,
»sarmantna?«
Pogled njegovih odju ostane na mojem licu. »Nije ni to.«
»Umilna«, kazem.

178
 Knjige.Club Books

»Ne.«
»Ljupka.«
»Ljupka? U kojoj smo godini, Stephensice?«
»Prava cura iz susjedstva«, uzvratim mu.
On frkne. »Kojeg to susjedstva?«
Ispravim se. »Nadod ce mi.«
»Sumnjam«, kaze on ispod glasa.
Moje zadovoljstvo samom sobom potraje otprilike onoliko dugo
koliko mi treba da se smjestim u kaficu i izvucem popis zadataka za danas.
Tu su prijedlozi koje nisam do kraja ispravila jucer, upiti koje moram
poslati na odgođeno placanje, i popisi za predane radove koje trebam bolje
definirati prije nego sto zavrsi ovaj lezeran dio godine.
I opet moj posao zahtijeva moju punu paznju, a ja opet ne mogu stvari
posloziti u ladice dovoljno da bih mu se mogla posvetiti. Sinocnja vecera s
Libby uporno mi se vrti po glavi poput leptira u plamenu. Bila je
prenaglaseno zivahna, bez ikakvog znaka da nesto nije u redu, sve dok je
nisam pocela ispitivati o njezinim tajanstvenim poslicima. Tada joj je
energija presusila, a pogled njezinih ociju otvrdnuo.
»Zar odrasla zena ne moze provesti malo vremena sama?« rekla je.
»Mislim da sam zasluzila imati malo privatnosti.« I to je bilo to. Presle smo
preko nelagode, ali se na ostatak veceri nesto od te distanciranosti vratilo
u njezine oci, tajna koja se uzdize između nas poput staklenog zida ili
bloka leda, vise-manje nevidljiva, ali definitivno prisutna.
Otvorim stranice Dustyna rukopisa i'zamislim se u podmornici, kako
tonem u njih, tjerajuci svijet oko mene da izblijedi. Nikada mi za to nije
trebalo truda — zato sam se zaljubila u citanje: zbog tog trenutacnog
osjecaja da plutam, tog rasplinjanja problema iz stvarnog svijeta, svake
brige odjednom na drugoj strani neke metafizicke povrsine. Danas je
drugacije.
Zvono se zacuje u prednjem dijelu knjizare i poznato, zenstveno
predenje od glasa pozdravi Charlieja. On toplo odgovori, a ona se nasmije
seksi smijehom. Ne mogu razabrati svaku rijec, ali svakih je nekoliko
recenica naglaseno tim istim promuklim zvukom.
Amaya, shvatim, dok ona govori nesto kao: »Vrijedi li jos uvijek
dogovor za petak?«
Charlie kaze nesto poput »Meni jos uvijek tako odgovara.«

179
 Knjige.Club Books

A moj mozak kaze nesto poput: MENI UOPĆE TAKO NE ODGOVARA.

Na sto anđeo od karijeristice na mojem ramenu kaze: Šuti i gledaj
svoja posla. On niti ne bi trebao odsjedati ni u jednoj od tvojih mentalnih
nekretnina. .
Stavim slusalice i pustim svoje zvukove velikoga grada punom
glasnocom tako da se natjeram da prestanem prisluskivati, ali cak ni
milozvucni zvuci psovanja najboljih vozaca taksija New Yorka jednih na
druge nisu dovoljni da me umire.
Charlie je rekao da nije odbacio Amayu, sto vise nego vjerojatno znaci
da je ona prekinula s njim. Ne želim slijediti tu misao do njezina logicnog
zakljucka, ali mozak mi je odbjegli vlak, i prolijece kroz stanicu za
stanicom nepopustljivom brzinom.
Charlie nije želio da njihova veza završi.
Amaya sada žali svoju odluku.
Život je Charlieju trenutačno kompliciran. Što god bilo, to što se događa
između njega i mene »ne može biti ništa«.
Charlie drži otvorena vrata nečemu sa svojom bivšom.
Amaya ga je upravo pozvala van.
Mislim, to je samo jedna moguca nit poveznice, ali tako moj mozak
radi: razvija fabulu.
Zato je zaljubljenost grozna. Od osjecaja da je zivot ravan put kojim
mozes samo lagano prosetati dođes do toga da provodis svaku sekundu
uspinjuci se uz obronak, ili uhvacen u bestezinskom padu u kojem ti
zeludac lebdi u grlu. To je mama kako istrcava van da uhvati taksi, kose
nakovrcane i nasmijesenih nasminkanih usana, samo da bi se kuci vratila s
tragovima maskare koja joj se slila niz lice. Usponi i padovi, i nista između
toga dvoga.
Kad se Libby konacno pojavi, zahvalna sam na zadacima vezanima za
broj dvanaest koje mi dodijeli, cak i ako su svi oni od vrste koja ukljucuje
brisanje prasine/ribanje/ slaganje.
Charlie vecinom ostaje skriven u uredu, a kad izađe van da pomogne
musterijama, izbjegavam gledati prema njemu, a nekako još uvijek znam
tocno gdje je.
Nakon nase pauze za rucak, Libby pored blagajne stavi nekoliko
kartica na kojima pise Ljubitelji knjiga preporučuju koje musterije mogu
ispuniti, zajedno s dekupazem ukrasenom kutijom za cipele koja sluzi kao

180
 Knjige.Club Books

sanducic u koji se vracaju kartice. Preda mi tri kartice »da zapocnem i dam
im poticaj« i ja lutam knjizarom, u potrazi za nadahnucem. Uocim knjigu
January Andrews koju sam kupila svojeg prvog vikenda ovdje, onu za koju
mi je Sally rekla da ju je Charlie uredio, i prislonim svoju karticu uz policu
da nazvrljam nekoliko redaka. Nakon toga izaberem ljubavni roman Alysse
Cole koji sam posudila od Libby prosle godine, a s kojim sam pogrijesila
jer sam knjigu otvorila na svojem mobitelu i onda je prozdrla u dva i pol
sata dok sam stajala ispred svojeg hladnjaka.
Nakon toga sagnem se da uđem u prostoriju s djecjim knjigama i
uspravim se samo da bih se nasla oci u oci s Charliejem. Magneti,
pomislim. On me uhvati za lakat, zadrzavsi me na odstojanju prije nego sto
se uspijemo sudariti, ali covjek bi pomislio da smo se ipak prilijepili jedno
uz drugo od usta do bedra na temelju trenutacnog naleta vrucine koji se
uzdigne u meni.
»Nisam znala da si ovdje!« kazem u zurbi. Ogromno poboljsanje
nakon LAV!
Vidim iskru u njegovim ocima poput zagorjelog secera one sekunde
kad mu se u glavi stvori savrseni odgovor, i osjetim razocaranje kao
strmoglavi pad kad se on umjesto toga odluci reci: »Inventura.« Pusti me i
podigne podlozak za papire s police. Razdvaja nas cak nevjerojatnih devet
centimetara, a elektricni naboj skoci s njega, zujeci mi kroz zile. »Pustit cu
te da se vratis...«
Nijedno se od nas jos uvijek ne pomakne.
»Znaci, ti i Amaya se druzite.« Dodam, gotovo protiv svoje volje:
»Nisam prisluskivala — u knjizari je tiho.«
Njegova se obrva trzne. »>Nisam prisluskivala<«, zadirkuje me
dubokim glasom. »>Ne uhodim te.< Imam osjecaj da tu postoji neki
uzorak.«
»A ti nisi ljubomoran.« Izazivam ga, koraknuvsi mu blize. »A ja ne bih
bila preslatka.«
Pogled mu se spusti do mojih usana i zjenice mu se blago prosire prije
nego sto ponovno pogleda prema gore. »Nora...« promrmlja, a u glasu mu
je tezina, predstavlja ispriku ili neodlucnu molbu.
Grlo mi se stisne kad nam se trbusi nakratko dotaknu, sa svakim
zavrsetkom zivaca u stanju visoke pripravnosti. »Hm?«
On mi stavi ruke na ramena, dodir mu je lagan i pazljiv. »Moram ici«,
kaze on tiho, izbjegavajuci moj pogled. Zaobiđe me i klizne iz prostorije.

181
 Knjige.Club Books

U petak jos jedna tura stranica rukopisa Ledene osvane u nasim

sanducicima ulazne poste. Provedem prvih nekoliko sati citajuci i
precitavajuci, sabirna svoje misli u dokument i opiruci se porivu da
paralelno pisem poruke Charlieju, koji je u drugoj prostoriji. Libby bude tu
samo od rucka do otprilike tri sata, kad ode podsjecajuci me da veceras
ima jos jedno iznenađenje za mene.
Pokusam se uvjeriti da se o tome radilo kad je onako nestala neki dan,
ali ne mogu se otarasiti pomisli da to ima neke veze s Brendanom.
Nekoliko sam joj puta predlozila da ga nazovemo na videopoziv, ali uvijek
je imala izliku.
U pet, spremim se i krenem se sastati s njom. Opet, Charlie nije za
blagajnom, a sad nisam samo iznervirana i frustrirana, tužna sam.
Nedostaje mi, a ja sam umorna od toga da se skrivamo jedno od
drugoga.
Pripremim se, zatim uđem u njegov ured. On podigne pogled,
iznenađen, sa svojeg mjesta gdje se naslonio na masivni radni stol od
mahagonija na desnoj strani sobe, citajuci. Njegove oci, njegov polozaj, sve
to govori tropska mačka. Da je nekom cudnom, drevnom kletvom jaguar
pretvoren u covjeka, to bi bio Charlie Lastra. Nakon sto nitko nekoliko
sekundi ne skrece pogled, on se prene i kaze: »Treba li ti nesto?«
Prosle godine, mislila bih da je osoran. Sada shvacam da samo prelazi
na stvar.
»Trebali bismo se dogovoriti kad cemo porazgovarati o sljedecih
stotinu stranica.«
Oci mu se urezu u mene sve dok mi se s koze ne pocne dizati dim. Ja
sam mrav ispod njegova povecala kroz koje prolazi sunceva zraka.
Konacno, on skrene pogled. »Mozemo to samo obaviti preko e-mailova.
Znam da ti Libby zadaje posla.«
»Mora biti osobno.« Ne mogu vise podnijeti tu napetost. To sto ga
izbjegavam samo pogorsava stvari, a ja se mrzim osjecati kao da se
skrivam. S Libby je mozda nacin da se dođe do srzi svega polagani, oprezni
prelazak staze s preprekama, ali tu se radi o Charlieju, a Charlie je poput
mene. Moramo taj osjecaj nelagode sravniti sa zemljom. Nedostaje mi.
Njegovo zadirkivanje, njegovo izazivanje, njegov natjecateljski duh,
njegova briga za moje preskupe cipele, njegov miris, i...

182
 Knjige.Club Books

Sranje, nisam ocekivala da ce popis biti toliko dugacak. Zaglibila sam

vise nego sto sam bila svjesna. »Osim ako nisi prezaposlen!« dodam.
On me zabljesne svojim prvim cerenjem napucenih usana tog tjedna.
»Cime bih zaboga mogao biti zaposlen?«
Njegovi planovi s Amayom iskoce u prvi plan mojih misli. Zamisljam
kako je na rukama nosi preko lokve da joj sacuva cipele, kako otvara
kisobran da zastiti njezinu fen frizuru od kise.
»Mozda onim velikim otvaranjem Dunkin'Donutsa«, kazem. »Ili
brakorazvodnom parnicom onog para koji se svađao u Gradskoj vijecnici.«
»O, oni se nikada nece razvesti«, kaze on ozbiljnp. »To je za Cassidyje
samo predigra.«
Predigra. Nije to rijec kojom bih se odabrala posluziti u ovom
razgovoru.
»Je li ti u redu sutradan ujutro?« upitam. »Kasno jutro?«
On me proucava. »Uzet cu nam sobu.« Nasmije se primijetivsi moj
izraz lica. »U knjižnici, Stephensice. Radnu sobu. Bez prljavih misli.«
Vjeruj mi, pomislim. Pokušala sam.

183
 Knjige.Club Books

19

L ibby me pograbi iz Hardyjeva taksija, prema zvuku zamora, i namjesti

me kako bi postigla najvecu dramsku napetost.
Skinem sal za koji me natjerala da ga stavim preko ociju i zatrepcem u
ruzicastom i narancastom sutonu. Okrenuta sam prema tabli na ulazu u
osnovnu skolu.

VEČERAS, 19 SATI
GRADSKO KAZALIŠTE SUNSHINE FALLSA PREDSTAVLJA:
JEDNOM U ŽIVOTU

»O«, kazem. »Moj. Boze.«

Ona ispusti uzbuđeni poklik bez rijeci. »Vidis? Mjesno kazaliste! Sve
sto ima New York, mozes naci i ovdje!«
»To je... stvarno velika stvar.«
Libby se zasmijulji, podvlaceci ruku pod moju. »Dođi. Karte se kupuju
na blagajni bez rezervacija, a zelim i kokice i dobra mjesta.«
Nisam sigurna da postoje »dobra sjedala« kad mozes birati među
redovima stolica na rasklapanje u skolskoj sportskoj dvorani. Pozornica je
povisena, sto znaci da cemo istezati vratove cijelo vrijeme trajanja
predstave, ali cim se svjetla ugase, postane mi jasno da je raspored sjedala
najmanji problem s ovom predstavom.
»O, moj Boze«, sapne Libby, hvatajuci me za ruku kad prvi glumac
ispadne pred oslikanu kulisu ljekarne. Odluta do pulta postavljenog na
pozornicu i pocne sjetno promatrati uokvirenu sliku postavljenu na njega.
»Ne«, sapnem.

184
 Knjige.Club Books

»Da!« sikne ona.

Starog Whittakera igra dijete.
»A zloporaba droge?!« kaze Libby.
»A cinjenica da se predozirao?!« odvratim ja.
»Ne moze mu biti ni trinaest godina, zar ne?« sapne Libby.
»Ima glas desetogodisnjaka koji pjeva u crkvenom zboru!«
Netko u nasoj blizini glasno procisti grlo, a Libby i ja utonemo u svoja
sjedala, umirivsi se. Barem dok se gđa Wilder — vlasnica knjiznice — ne
pojavi na pozornici, a ja moram svoj lavez od smijeha pretvoriti u
kasljanje.
Libby pored mene ne moze disati. »O, moj Boze, o, moj Boze, o, moj
Boze.« Ne gleda u pozornicu, samo bulji u svoja stopala i trudi se ne
eksplodirati.
Prosapcem joj u uho: »sto mislis, koja je razlika u dobi između
glumaca? Sezdeset osam godina?«
Ona se nakaslje da zauzda smijeh koji joj prijeti pobjeci.
Zena koja igra gđu Wilder lako bi mogla biti baka starom Whittakera.
Dovraga, mozda mu i jest baka. »Mozda ce malu Delilu Tyler igrati
obiteljski rotvajler«, sapnem. Libby se baci prema naprijed preko svojega
trbuha, zakrivajuci lice dok joj se ramena tresu od bezglasna smijeha.
Zena nama zdesna jos nas jednom prostrijeli pogledom. Oprostite,
oblikujem rijeci usnama. Alergija. Ona zakoluta ocima, odvrati pogled.
Libby u tiho sapnem: »A joj, Whittakerova je mamica ljuta.«
Ona me ugrize za rame, kao da se opire porivu da zavristi. Na
pozornici, mali Whittaker uhvati se za leđa i prosisti prostotu zbog boli
koju njegov lik osjeca od kronicno uklijestenih zivaca.
Libby me stisne za ruku tako jako da imam osjecaj da bi mi je mogla
slomiti.
»Vrlo je jasno,« sapne ona uz zastajkivanje, »da malom, bradatom
djetetu tek predstoji iskusiti fizicki bol u zivotu.«
»Tom djecaku tek predstoji iskusiti spustanje testisa«, odgovorim.
Kao da to zeli opovrgnuti, glas mu na njegovoj sljedecoj recenici
pukne, zavrsivsi kao cijuk od kojeg Libby cvrsto zatvori oci i prekrizi noge.
»Neću se upisati!«
Zurimo u svoja stopala, svakih se nekoliko minuta tresuci tiho od

185
 Knjige.Club Books

smijeha. Zabavljam se kako nisam vec godinama.

Sto se god drugo događalo, s Brendanom, sa stanom, s mojom
sestrom, u ovom trenutku mi smo mi, kakve dugo nismo bile.

Iste sekunde kad predstava zavrsi, Libby i ja istrcimo van. Obje vise ne
mozemo izdrzati, a radije bismo u smijeh prasnule u privatnosti. Na pola
puta do skolske table, zaustavi nas veseli glas.
»Nora! Libby?« Sally Goode prokrci si put do nas, s plavokosim divom
od muskarca pokraj sebe. Njezin je osmijeh carlijevski; oblak mirisa
jasmina i marihuane koji stize s njom nije. Tesko je zamisliti kako
Charlieja, tako organiziranog i s ostrim rubovima, odgaja ova vilinska,
bezbrizna zenica.
»Lijepo vas je vidjeti ovdje!« zapjevusi Libby.
»Mali gradovi i tako to«, kaze Sally. »Vas dvije niste jos imale priliku
upoznati mojeg muza?«
»Clint«, predstavi se muskarac. »Drago mi je.«
»Također«, kazemo Libby i ja u isto vrijeme.
On upita: »Kako vam se cinila predstava?«
Libby i ja izmijenimo poglede pune panike.
»O, ne tjeraj ih da odgovore na to.« Sally ga lupne blago po ruci,
smijesed se. »Barem ne prije nego sto nas posjete. Morate doci — uvijek
nam prijatelji dođu na pice i pitu poslije predstave.«
»Ovo se događa redovito?« Moja se sestra skoro zagusi tim rijecima.
Jos smo uvijek previse vesele da bismo vodile ovaj razgovor.
»Daju cetiri predstave godisnje«, kaze Sally.
Clint podigne obrve. »Samo cetiri? Cini mi se kao da ih bude puno
vise.«
Libby proguta smijeh, ali cvilez joj ipak pobjegne iz grla.
»Molim vas, recite da cete doci«, preklinje Sally.
»O, ne bismo se zeljele nametati...« zapocnem govoriti.
»Kojesta!« uzvikne ona. »Ne postoji takva stvar kao nametanje u
Sunshine Fallsu. Ili niste upravo pogledale istu predstavu kao i mi?«
»Definitivno smo je pogledale«, promrmlja Libby.
Sally doda svoju torbicu suprugu i prokopa kroz nju te izvuce komadic

186
 Knjige.Club Books

papira i olovku, onda zapise adresu. »Tocno smo na drugoj strani sume, uz
putic koji ide od vas.« Preda papir Libby. »Ali ima i ulica i prilaz koji vode
ravno do nase kuce, ako niste raspolozene za nabadanje po mraku.«
Ne priceka da joj potvrdimo dolazak, ili uopce damo bilo kakav
odgovor. Vec se odmicu, a gomila navire iza nas.
»O, Boris je bio sjajan«, govori jedan stariji gospodin. »A tek mu je
jedanaest godina!«
Libby me stisne za ruku, i mi krenemo niz plocnik, smijuljeci se kao
pretpubertetlije pijane od gaziranog soka.
Kuca Lastra-Goode smjestila se na kraju dugog kolnog prilaza s
drvoredom starih hrastovih stabala. Dovoljno je daleko od grada da ne
bude puno svjetla koje bi smetalo svjetlucavom prekrivacu nocnog neba
iznad nas ili gomilama krijesnica koje trepere u grmlju.
To je dvokatnica građena u kolonijalnom stilu, s bijelim obrubima i
svjeze obojenim crnim zaluzinama. Na predimenzioniranom prilazu vec
stoji desetak parkiranih automobila, a jos se jedan parkira kad se Hardy
zaustavi da izađemo iz taksija. Dok prilazimo ulaznim vratima, Libby
pogledom prijeđe preko prednje fasade prostrane kuce i kaze sanjivo:
»Platila bih milijun dolara da budem ovdje na Bozic.«
»Pretpostavljam da je zato Brendan zaduzen za raspolaganje
troskovima.«
Libbyna se ruka, provucena kroz moju, ukoci. Bacim pogled prema
njoj. Malo je i problijedjela. Ne znam izgleda li kao da je pod stresom ili
bolesno, ili oboje. U svakom slucaju, cvor tjeskobe ostro se stegne u mojem
prsnom kosu, podsjetnik na to da nikad u potpunosti nije nestao, cak i ako
se smanjio na nekoliko sati.
Povucem je blago za ruku. »Je li sve u redu, Lib?«
Njezino se iznenađenje pretopi u neutralnost. »Naravno! Zasto ne bi
bilo?«
»Mislim samo, ako ti ista treba,« kazem, »znas da bih ja uvijek...«
»Zdravo, zdravo!« Sally usklikne, otvarajuci vrata. »Uđite!« Mora vikati
kako bismo je cule dok nas vodi kroz predvorje koje mirise po jasminu
prema gromovitom smijehu i brujanju istovremeno vođenih razgovora u
straznjem dijelu kuce. »Samo da znate, obicno se pretvaramo da je sve bilo
dobro.«
»Molim?« kazem.

187
 Knjige.Club Books

Njezin osmijeh produbi mrezu finih bora oko njezinih ociju. Izgleda u
potpunosti kao zena u svojim sezdesetim godinama, a i jos upecatljivije
zbog toga, na taj vilinski, suncem opaljen nacin.
»Predstava«, pojasni ona. »Ili kad je izlozba keramike, ili sajam
rukotvorina, ili bilo sto drugo: pretvaramo se da je sve bilo dobro. Barem
dok ne popijemo koju rundu.« Potapsa nas po ramenima i udalji se,
dobacivsi: »Raskomotite se!«
»Trebat ce mi da svi popiju koju rundu stvarno brzo«, rece Libby.
»Ono sto sam govorila vani, Lib...«
Ona mi stisne ruku. »Dobro mi je, Nora. Samo nisam sva svoja zato sto
se nocu cesto budim zbog sindroma nemirnih nogu. Prestani se brinuti i
samo — uzivaj u nasem odmoru, u redu?«
Sto vise inzistira da je sve u redu, to sam vise sigurna da nije. Ali to je
slucaj vec godinama, ona se samo zatvori na prvi znak brige.
Jednostavno je tako. Nikada ne trazi pomoc, pa moram otkriti sto joj
treba i kako joj to pruziti na nacin na koji je to voljna prihvatiti.
Prije njezina vjencanja morala sam se cak pretvarati da sam naisla na
rasprodaju vjencanica i kupila ostecenu haljinu s popustom, a zapravo sam
je uzela na karticu i sama s unutarnje strane gornjeg dijela haljine
razmazala malo korektora.
Ali s ovime — ne znam ni gdje poceti.
O, Bože.
Naglo, zastrasujuce jasno shvacanje pogodi me poput vrece pijeska u
trbuh. Popis. Sve to odavanje postovanja stvarima koje su gotovo postale
Libbyna buducnost: građenje, pecenje slastica, knjizara... marketing.
Je li to nekakvo okusavanje u povratku u svijet rada? Ili nacin da
dokaze da bi mogla prezivjeti sama ako bi morala? Tri tjedna bez svojega
muza. Trebala sam pomisliti kako je to cudno. Posebno s obzirom na to
koliko se cudno ponasa u posljednje vrijeme. Posebno s obzirom na to da je
vise od pet mjeseci trudna.
Ona voli Brendana, podsjetim se. Cak i ako prolaze kroz neke
probleme, ako se ugibaju pod stresom zbog jos jednog djeteta, to se ne
moze promijeniti.
Osjecam se kao da mi je odjeca preuska, u njoj mi je prevruce.
Osvrnem se naokolo, trazeci nesto na sto cu usmjeriti paznju, nesto sto ce
mi pomoci da uspostavim ravnotezu. Pogled mi zapne za Clinta, koji stoji s

188
 Knjige.Club Books

hodalicom preko puta nakrcane kuhinje, a onda za jednako visokog, iako

znatno mlađeg i misicavijeg muskarca pokraj njega.
»Ajmeee«, rece Libby, primijetivsi Shepherda u isto vrijeme kad i ja.
Njegove zelene oci pronađu moje, i on promrmlja nesto Clintu prije
nego sto se odvoji od njega i krene opusteno prema nama.
»O, moj Boze«, kaze Libby. »Dolazi li to prema nama arhanđeo?«
»Shepherd«, kazem, paznje zaokupljene brigama koje mi se vrte po
glavi poput kotaca za hrcka.
Libby upita: »Dolazi li to pastir prema nama?«
»Ne, ime mu je...«
»Aaaaa. Shepherd«, kaze ona, shvacajuci, tocno u trenutku u kojem se
on zaustavi pred nama.
»Vidis«, kaze on, sirom se osmjehujuci. »Zato svi vole male gradove.«

189
 Knjige.Club Books

20

N isam te vidio na predstavi«, kaze Shepherd. »Mora da si brzo izasla.

Libby me pogleda pogledom koji poručuje: Zaboravila si spomenuti da
je tvoj spoj bio s Adonisom?
»Moja je sestra morala piskiti«, kazem, sto samo pojaca njezin
uznemireni izraz. »Ovo je Libby. Libby, Shepherd.«
Libby kaze samo: »Ajme.«
»Drago mi je sto smo se upoznali, Libby«, odgovori on.
Ona se rukuje s njim. »Snazan stisak. Uvijek odlicna osobina kod
muskarca, zar ne, Nora?« Pogleda me znakovito, istovremeno mi
pokusavajuci biti podrska i osramotiti me.
»Cini se da dobro dođe u filmovima o Jamesu Bondu«, slozim se.
Shepherd se pristojno nasmijesi. Nitko ne kaze nista. Zakasljem. »Zbog
svih ljudi koji vise s rubova zgrada...«
On kimne. »Shvacam.«
Privremena ludost ili carolija prosle noci istrosila se. Nemam pojma
kako se trebam ophoditi s tim covjekom.
On kaze: »Mogu li ista donijeti ijednoj od vas? Pivo? Soda-vodu?«
»Ja bih vino«, kazem.
»Znate sto?« Libby se naceri. »Taj nesretni mjehur! Već moram opet
piskiti.«
Shepherd pokaze niz hodnik. »Kupaonica je tamo.«
»Vratit cu se za sekundu«, obeca Libby, a bas dok se Shepherd okrece
da bi mi natocio casu vina iz otvorene boce na pultu, ona se pocne
udaljavati, preko ramena oblikujuci rijeci usnama: NE, NEĆU.
Shepherd mi preda casu, a ja pokazem bradom prema — otprilike —
cetrnaest tisuca boca vina na kuhinjskom otoku. »Vi svi stvarno zelite

190
 Knjige.Club Books

zaboraviti tu predstavu.«
On se nasmije. »Kako to mislis?«
Otpijem veliki gutljaj. »Samo se salim. O vinu.«
On se pocese po potiljku. »Moja teta organizira neformalnu razmjenu
vina. Svatko donese bocu, a ona napise brojeve na dno. Na kraju na
tomboli podijeli sto se god ne popije.«
»Zvuci kao dama koja bi se meni svidjela«, kazem. »Je li ovdje?«
»Naravno«, kaze on. »Ne bi propustila vlastitu zabavu.«
Gotovo udahnem svoje vino i moram zakasljati da procistim pluca.
»Sally? Sally ti je teta? Charlie Lastra tvoj je bratic?«
»Znam, cudno, zar ne?« kaze on, smijuci se. »Krajnje suprotnosti.
Smijesna je stvar to da smo bili dosta bliski dok smo bili mali. Udaljili smo
se kako smo odrastali. On puno laje, ali ne grize. Dobar je on tip, duboko u
sebi.«
Moram ili promijeniti temu ili naci neko mjesto gdje mogu malo
prileci. »Usput, kunem se da sam te mislila nazvati.«
»Bez brige«, kaze on, a po jedna mu se jamica sramezljivo pojavi u
svakom obrazu. »Bit cu u blizini.«
Kazem: »Znaci, tvoja obitelj posjeduje farmu konja?«
»Staje«, ispravi me on.
»Tako je.« Nemam pojma koja je razlika.
»Time se moji roditelji bave. Kad nema puno građevinskog posla za
mene i mojeg ujaka, jos im uvijek ponekad pomazem.«
Ujak. Građevina. On je u poslu s Charliejevim tatom.
Shepherdov telefon zabruji. On uzdahne dok cita s ekrana. »Nisam
shvatio da je vec tako kasno. Moram krenuti.«
»O«, kazem, nastavljajuci sa svojom serijom iskricavih replika.
»Hej«, kaze on, razvedrivsi se, »nadam se da ovo ne zvuci previse
napadno — jer razumijem ako nisi zainteresirana — ali ako zelis ici na
jahanje dok si ovdje, bilo bi mi drago odvesti te.«
Njegov topao, prijateljski izraz isto je onoliko ocaravajuci kao kad sam
prvi put naletjela na njega ispred Kapljotresa. On je, vjerujem to svim
srcem, stvarno ljubazan covjek.
»Mozda«, kazem, onda ponovim svoje obecanje da cu ga nazvati. Dok
njegov miris po borovini i kozi zamire kako se on udaljava prostorijom, ja

191
 Knjige.Club Books

ostajem stajati prikovana u mjestu, uhvacena u beskonacnoj petlji misli:

Shepherd je Charliejev bratić. Skoro sam poljubila Charliejeva bratića.
To ne bi trebalo biti vazno, ali jest. Mogu cuti Charlieja kako govori:
Ovo ne može biti ništa, ali ne mogu se osloboditi osjecaja da nesto vec jest.
Blago mi je zlo. Libby se jos nije vratila, a ja sam previse zamisljena da
bih brbljala s neznancima. Izbjegavajuci svaki pokusaj uspostavljanja
kontakta ocima, odlutam kroz gomilu u drugi dio dnevne sobe.
Na zidu visi triptih od tri masivne slike. Ustvari, zidovi su prekriveni
slikama, u svakom sastavu boja i velicina, sto kucu cini udobnom i
eklekticnom, u suprotnosti s njezinim staromodnim eksterijerom.
Slike su definitivno aktovi, iako apstraktni: sve te ruzicaste i boje koze
i smeđe, ljubicaste krivulje i sjene.
Podsjecaju me na Matisseove kolaze, ali dok su mi se oni uvijek cinili
romanticnima, gotovo erotskima — svi ti vjesto izvedeni lukovi i
zaobljene, isprepletene noge — ove mi se slike cine opustenima, kao da
prikazuju onu vrstu ranjive golotinje kojom zracis dok hodas gol po stanu
trazeci svoju cetku za kosu.
Miris marihuane zapuhne me trenutak prije njezina glasa, ali ipak se
trznem kad Sally kaze: »Jesi li ti umjetnica?«
»Definitivno ne, ali cijenim umjetnost.«
Ona podigne bocu vina u svojoj ruci kao da je pitanje. Ja kimnem i ona
mi dopuni casu.
»Tko je naslikao ove slike?« upitam.
Sallyne se usne stisnu u osmijeh od kojega joj se obrazi zaokruze. »Ja
sam. U drugom zivotu.«
»Fantasticne su.« Iz tehnicke perspektive, znam vrlo malo o
umjetnosti, ali ove su slike prekrasne, njihove su zemljane boje i organski
oblici smirujuci. U svakom slucaju nisu ona vrsta umjetnosti za koju bi
netko rekao: I moja četverogodišnja nećakinja mogla bi ovo naslikati.
»Ne mogu vjerovati da ste vi naslikali ove slike«, kazem odmahnuvsi
glavom. »Tako je cudno vidjeti nesto ovakvo i shvatiti da je to stvorila
normalna osoba. Ne da ste vi normalni!«
»O, duso«, ona se nasmije. »Ima puno gorih stvari koje se moze biti
osim normalan. Normalna je bedz koji ponosno nosim.«
»Mogli ste biti slavni«, kazem. »Mislim, ove su slike toliko dobre.«
Ona promotri slike. »Govoreci o tim >gorim stvarima koje se moze biti

192
 Knjige.Club Books

osim normalan<.«
»Slava dolazi s novcem«, istaknem. »Novac je koristan.«
»Također dolazi s time da ti ljudi govore sto god misle da zelis cuti.«
»Pozdrav«, zaguguce Libby, kliznuvsi na mjesto pored nas. Vrlo
napadno podigne obrve prema meni, a ja sam zahvalna sto Sally to ne
primijeti, tako da ne moram objasnjavati da je znacenje iza te geste: Želi da
poševim tvojeg nećaka! Umjesto tvojeg sina! Što je također nakratko bila
opcija!
»Sally je naslikala ove slike«, kazem.
Libby pogleda u nju, trazeci potvrdu. »Nema sanse!«
Sally se nasmije. »Kakav sok!«
»Ove su slike, onako, profesionalne, Sally«, kaze Libby. »Jesi li ikada
pokusala koju prodati?«
»Nekada jesam.« Ne izgleda sretna tom pomisli.
»A-ha«, kaze Libby. »Ocito tu postoji neka prica. Hajde, Sally. Na sunce
s tim.«
»Nije jako zanimljivo«, kaze ona.
»Na tvoju srecu, upravo smo pogledale predstavu koja nam je jako
snizila standarde«, kazem.
Sally se đavolje zasmijulji i potapse me po ruci. »Nemoj dopustiti da te
velecasna Monika cuje kako to govoris. Stari Whittaker njezin je unuk.«
»Nadam se da ce pozirati za kip na gradskom trgu«, kazem.
»Kip bi mogao izgledati kao moj postar Derek sto se mene tice«, kaze
Sally. »Dokle god na natpisu pise Whittaker. Treba nam promet koji bi
takva stvar mogla donijeti.«
»Natrag na pricu« kaze Libby. »Nekada si prodavala svoje slike?«
Ona uzdahne. »Pa, kad sam bila djevojka, htjela sam biti slikarica. Zato
sam, kad sam napunila osamnaest godina, otisla slikati u Firencu na
nekoliko tjedana, a oni su se pretvorili u mjesece. Clint i ja smo, naravno,
prekinuli. Nakon godinu dana, vratila sam se natrag u SAD pokusavajuci se
probiti na umjetnickoj sceni u New Yorku.«
»Ma daj!« Libby lagano lupne Sallynu ruku. »Gdje si zivjela?«
»U Alphabet Cityju«, kaze ona. »Prije puno, puno vremena. Ostala sam
sljedecih jedanaest godina, ubijajuci se od posla. Prodala sam nesto slika,
stalno sam se javljala za izlozbe. Radila sam za tri ili cetiri razlicita

193
 Knjige.Club Books

umjetnika i provodila svaku noc pokusavajuci uspostavljati veze u

galerijama. Bila sam mrtva umorna od posla. Onda sam, konacno, kad sam
se time bavila vec osam godina, sudjelovala u nekoj grupnoj izlozbi. I uđe
taj neki tip, uzme jednu od mojih slika, kupi je. Ispadne da je ugledni
kustos. Karijera mi dobije zamah preko noci.«
»San snova!« Libby zacici.
»I ja sam to mislila«, odgovori Sally. »Ali brzo sam shvatila istinu.«
»To da je Clint tvoja prava ljubav?« Libby pokusa pogoditi.
»To da je sve to igra. Moje se slike nisu promijenile, ali odjednom su ih
zeljela sva mjesta koja su me ranije odbijala. Ljudi koji me nikad prije nisu
niti pogledali sad su plazili po meni. Jedva da je bilo vazno sto sam slikala.
Moj je rad postao statusni simbol, nista vise i nista manje.«
»Ili,« kazem ja, »si ti bila iznimno talentirana, ali bilo je potrebno da to
kaze jedna osoba s dobrim ukusom da bi mase shvatile istinu.«
»Mozda«, dopusti Sally. »Ali dotad sam vec bila umorna. I nedostajao
mi je dom. I uglavnom sam bila prilicno gladna i nisam nikad imala novaca,
a onaj mi se kustos nabacivao bas kad sam bila dovoljno usamljena da
odem s njim u krevet. Prekinuli smo nedugo nakon sto mi je otac
preminuo, a ja sam dosla kuci da budem s majkom. Dok sam bila tu, ona je
zamolila Clinta da nam dođe ocistiti oluke.«
»Vicevi se pisu sami«, kazem.
»I onda si shvatila da je on tvoja prava ljubav?« kaze Libby.
Sally se nasmijesi »Tog puta, da. On je tada vec bio zarucen. To nije
zaustavilo planove moje majke. Njezina je mantra bila: Nije službeno dok
ne se ne nađu pred oltarom. Hvala Bogu da je bila u pravu. Cim sam
ponovno vidjela Clinta, znala sam da sam strasno pogrijesila. Tri tjedna
kasnije, bio je zarucen sa mnom.«
»To je tako romanticno«, kaze Libby.
»Ali nije li ti nedostajalo?« kazem.
»Sto?« kaze Sally, ocito me ne prateci.
»Grad«, kazem. »Galerije u New Yorku. Sve to.«
»Iskreno, nakon svih tih godina napornog rada, bilo mi je ogromno
olaksanje samo doci ovamo i...« Ona ispusti dubok izdah i podigne ruke.
»Smiriti se.«
»Ma nemoj mi reci«, kaze Libby. »Mi smo se preselile u grad da bi nasa
mama mogla pokusati uspjeti kao glumica — a ona je bila kronicno

194
 Knjige.Club Books

najiscrpljenija osoba na svijetu.«

»To nije posteno.« Bila je razgrabljena, istina, ali također je bila puna
zivota, presretna sto moze ganjati svoje snove.
Libby me brzo pogleda. »Sjecas se kad joj je nedostajalo pet centi u
trgovinici? Taman nakon audicije za Producente? Prodavac joj je rekao da
vrati limetu, a ona se slomih.«
Stegne me u srcu. Nisam imala pojma da se Libby toga sjeca. Ona je
taman bila napunila sest godina, a mama je htjela ispeci Libbyne najdraze
kukuruzne kekse s limetom. Kad se mama pocela raspadati na blagajni,
jednom sam rukom zgrabila limetu, a Libbyne male prste drugom, i
odvukla je natrag do odjela sa svjezim namirnicama, vrludajuci trgovinom
dok smo se vracale, tako da se mama ima vremena sabrati.
Da možeš dobiti bilo koju poshsticu, iz bilo koje knjige, pitala sam je, što
bi izabrah?
Ona je odabrala rahat lokum, onakav kakav je Edmund jeo u Namiji. Ja
sam izabrala frumpsodu iz BFG-a, zato sto od nje mozes letjeti. Te smo
noci nas tri gledale Willyja Wonku i pocistile slatkise koji su nam preostali
od Noci vjestica.
To je sretna uspomena, od one vrste koja gotovo svjetluca. Jos jedan
dokaz tome da se svaki problem moze rijesiti uz pravi plan puta.
Sve je ispalo u redu, sjecam se da sam pomislila. Dok smo god zajedno,
uvijek sve bude u redu.
Bile smo sretne.
Ali to nije ono sto Libby govori Sally. Ona govori: »Mama, nije nikad
imala novaca, bila je umorna i usamljena. Apsolutno je sve podredila
karijeri i zbog toga je bila jadna.« Okrene se prema Sally, konspirativno.
»Nora je ista takva — ubija se od posla. Nema vremena za pravi zivot.
Jednom je odbila otici na drugi spoj s tipom zato sto ju je zamolio da stavi
mobitel na >Ne ometaj< tijekom vecere. Posao joj je uvijek na prvom
mjestu. Zato sam je dovukla ovamo. Ovo je putovanje prakticki
intervencija.«
Kaze to sve kao da se sali, ali nesto je tvrdo i trnovito ispod svega toga,
i njezine rijeci pogode me u zeludac poput udarca. Prostorija je pocela
pulsirati i magliti mi se. Osjecam se kao da imam nesto u grlu, koza me
svrbi od odjece, kao da nesto natice u meni. Ona jos uvijek govori, ali
njezine su rijeci iskrivljene.
Umorna, usamljena, nema pravog života, posao joj je uvijek na prvom

195
 Knjige.Club Books

mjestu.
Tjednima se brinem kako ce me ljudi vidjeti jednom kad Ledena dođe
na police, ali Libby — Libby je jedina osoba koja me ikada stvarno
poznavala. I ovako me ona vidi.
Kao morskog psa.
Sramota me zapljusne brzo i grubo, uz ocajnicki poriv da ispuzem iz
vlastite koze. Da budem negdje drugdje. Da budem netko drugi.
Udaljim se, krecuci se prema kupaonici u predvorju, ali zakljucano je, i
ja umjesto toga krenem ravno prema ulaznim vratima, ali oko njih je
okupljena hrpica ljudi. Okrenem se, a u glavi mi se vrti.
Zelim biti sama. Treba mi da budem negdje gdje mogu nestati u
gomili, ili barem gdje nitko nece obratiti paznju na to sto mi se događa.
Što mi se događa?
Stepenice. Uspnem se njima do drugog kata. Na kraju je hodnika
kupaonica. Skoro sam vec dosla do nje kad mi soba zdesna privuce pogled.
Zid ispunjen knjigama vidi se kroz za dlaku odskrinuta vrata.
To je putokaz, svjetionik na udaljenoj obali. Zakoracim unutra i
zatvorim vrata za sobom, prigusujuci zvukove zabave. Ramena mi se malo
opuste, a muklo udaranje mojega srca smiri se kad primijetim poput
tresnje crveni okvir kreveta u obliku trkaceg automobila pokraj zida meni
slijeva.
Nije to plasticno cudoviste kupljeno u trgovini, nego drveni okvir
rucne izrade, savrseno nanesene sjajne boje. Od pogleda na njega osjetim
ubod boli. Kao i od pogleda na rucno rađene police kojima su oblozeni
zidovi. Tome je posveceno toliko puno paznje, ne samo u izradi nego i u
organizaciji...
Charliejev i Clintov dodir vidljivi su poput otisaka prstiju zamrljanih
tintom.
Knjige su pazljivo poredane prema vrsti i autoru, ali nisu lijepe. Nisu
to redovi knjiga u koznom uvezu, vec samo meki uvezi s izbrazdanim
hrptima i kojima nekada nedostaju korice, knjige iz trgovina rabljenom
robom s naljepnicama na kojima je oznacena cijena od pet centi, i knjige s
kataloskim oznakama koje su kupljene na rasprodajama knjiga iz
knjiznice.
To su knjige kakve nam je gđa Freeman nekada davala, kakve je znala
staviti u kosaru na kojoj je pisalo: »Uzmi knjigu, ostavi knjigu.«

196
 Knjige.Club Books

Libby i ja znale smo se saliti da je knjizara Freeman Books bila nas

otac. Pomogla nas je odgojiti, tamo smo se osjecale sigurno, nosila nam je
male darove kad smo bile potistene.
Svakodnevni je zivot bio nepredvidljiv, ali knjizara je predstavljala
konstantu. Zimi, kad je u nasem stanu bilo prehladno, i ljeti, kad
klimatizacijski uređaj na prozoru nije mogao rastjerati vrucinu, sisle
bismo dolje i citale sjedeci u nama omiljenom prozorskom sjedalu
knjizare. Nekad bi nas mama odvela u Prirodoslovni muzej ili u Met da se
rashladimo, a ja bih sa sobom ponijela svoj izvakani primjerak knjige Iz
pomiješanih dosjea gospođe Basil E. Frankweiler i mislila: Kad bismo morali,
mogli bismo živjeti ovdje, kao Claudia i Jamie Kincaid. Ako bismo bile nas
tri, bilo bi nam dobro. Bilo bi zabavno.
Čarobno. Tako je bilo u tim danima. Ne onako kako je. to Libby
predstavila.
Naravno, bilo je problema, ali sto je sa svim onim danima koje smo
provele lezeci na trbuhu na pijesku Coney Islanda i citajuci sve dok sunce
ne bi zaslo? Ili s onim nocima koje smo provele poredane na svojem kaucu,
jeduci nezdravu hranu i gledajuci stare filmove?
Sto s ceremonijom paljenja lampica na bozicnom drvcu u Rockefeller
Centeru, dok nam Salice kakaa griju ruke?
Zivot s mamom, zivot u New Yorku, bio je poput boravka u golemoj
knjizari: svi ti bilijuni putova i mogucnosti vuku sanjace prema zivom srcu
grada, govoreci: Ništa ne obećavam, ali nudim mnoga vrata.
Možda ćeš skakati po pozornici obasjanoj svjetlima reflektora s
najboljima, ali možda ćeš i plakati zbog nekupljene limete.
Cetiri dana nakon incidenta s limetom, mamini su prijatelji svratili k
nama s Cookovim sampanjcem i omotnicom gotovine koju su prikupili da
nam pomognu.
Da, New York iscrpljuje. Da, tu su milijuni ljudi i svi plivaju protiv
struje, ali također su u tome zajedno.
Zato stavljam svoju karijeru na prvo mjesto. Ne zato sto nemam zivot,
nego zato sto ne mogu dopustiti da mi iz ruku isklizne zivot kakav nam je
mama zeljela. Zato sto moram znati da cemo Libby i Brendan i cure i ja biti
dobro bez obzira na sve, zato sto zelim odrezati komadic grada i njegove
carolije, samo za nas. Ali rezanje te pretvara u ostricu. Hladnu, tvrdu,
nazubljenu, barem izvana.
Iznutra, u prsima se osjecam ranjeno, osjetljivo.

197
 Knjige.Club Books

Jedna je stvar prihvatiti da mi je osoba koju najvise volim u osnovi

neshvatljiva; posve je druga stvar prihvatiti da ni ona mene bas i ne vidi.
Ona mi ne vjeruje, barem ne dovoljno da bi sa mnom podijelila sto se
događa, ne dovoljno da bi se oslonila na mene ili mi dopustila da je
utjesim.
Svi ti stari osjecaji nabujaju sve dok ne mogu udahnuti kako spada,
sve dok se ne pocnem utapati.
»Nora?« Glas se probije kroz mijazam, dubok i poznat. Svjetlost navre
iz hodnika. Charlie stoji u dovratku, jedina cvrsta tocka u vrtlogu.
On ponovi moje ime jos jednom, oprezno kao da je pitanje. »Sto se
dogodilo?«

198
 Knjige.Club Books

21

C harlieju torba za laptop sklizne na pod dok mi se priblizava.

»Nora?« kaze jos jednom.
Kad se ne uspijem bas nikako oglasiti, on me privuce k sebi, obujmivsi
mi rukama celjust, prelazeci umirujuce palcima preko moje koze. »Sto se
dogodilo?« promrmori.
Njegove mi ruke pomognu da povratim ravnotezu, i prostorija se
umiri. »Oprosti. Samo sam trebala...«
Ocima pretrazuje moje, jos uvijek pomicuci palce u tom njeznom
ritmu. »Malo odrijemati?« zadirkuje me oprezno. »Fantasticni roman?
Natjecateljski brzu promjenu ulja?«
Blok leda u mojim prsima napukne. »Kako to radis?« Celo mu se
namrsti. »Radim sto?«
»Uspijes reci pravu stvar.«
Kut njegovih usana izvije se. »Nitko tako ne misli.« »Ja tako mislim.«
Trepavice mu se rasire preko obraza kad on spusti pogled. »Mozda
samo kazem pravu stvar za tebe.«
»Osjecala sam se kao da se gusim.« Glas mi pukne na toj rijeci, a
njegove ruke kliznu u moju kosu, oci mu se ponovno podignu do mojih.
»Kao da — kao da svi gledaju u mene, i mogu vidjeti sve sto nije u redu sa
mnom. A naviknuta sam na to da se osjecam kao da... kao da sam pogresna
vrsta zene, ali s Libby je uvijek bilo drugacije. Ona je jedina osoba s kojom
sam se ikad stvarno osjecala kao ja, otkako je mama umrla. Ali ispada da je
Dusty imala pravo. To je ono sto jesam, cak i svojoj sestri. Pogresna vrsta
zene.«
»Hej.« Nagne mi lice gore prema svojemu. »Tvoja te sestra voli.«

199
 Knjige.Club Books

»Rekla je da nemam zivot.«

»Nora.« On se jedva primjetno nasmijesi. »Bavis se knjigama. Naravno
da nemas zivot. Nitko ga od nas nema. Uvijek je tu nesto predobro za
citanje.«
Pobjegne mi slabi polusmijeh, ali taj osjecaj ne potraje. »Misli da me
nije briga ni za sto osim za svoj posao. To svi misle. Da nemam osjecaja.
Mozda su u pravu.« Grubo se nasmijem. »Nisam plakala djelo jebeno
desetljece. To nije normalno,«
Charlie razmislja na trenutak. Ruke mu kliznu oko mojeg struka i oviju
mi se oko kriza, a taj se dodir zabije u moje misli poput topovske kugle,
rastrkavsi ih u svim smjerovima od siline udarca. Ne sjecam se kad sam to
ucinila, ali i moje su ruke ovijene oko njega, trbusi su nam priljubljeni,
vrucina se nakuplja između nas. »Znas sto ja mislim?«
Tako je dobar osjecaj dodirivati ga, tako je cudno nekomplicirano, kao
da je on iznimka od svakog pravila. »Sto?«
»Mislim da volis svoj posao«, kaze on tiho. »Mislim da naporno radis
zato sto ti je stalo deset puta vise nego sto je stalo prosjecnoj osobi.«
»Do posla«, kazem.
»Do svega.« Njegove se ruke stegnu oko mene. »Do svoje sestre. Do
svojih klijenata. Do njihovih knjiga. Ne radis nista sto ne mislis raditi sto
posto. Ne pocinjes nista sto ne mozes zavrsiti.
Nisi osoba koja kupi sobni bicikl kao dio novogodisnje odluke i onda
se tri godine njime sluzi kao vjesalicom za kapute. Nisi vrsta zene koja radi
naporno samo kad joj je to ugodno, ili koja se pojavi samo kad joj je
zgodno. Ako netko uvrijedi nekoga od tvojih klijenata, skidas te svoje
elegantne rukavice od jarece koze, i uvijek imas sa sobom vlastitu
kemijsku olovku, zato sto bi, ako ces vec nesto zapisati, to bas moglo i
dobro izgledati. Prvo procitas posljednju, stranicu knjige — ne radi tu facu,
Stephensice.« Nasmijesi mi se jednim kutom usana. »Vidio sam te — cak i
kad slazes knjige na police, nekada bacis oko na posljednju stranicu, kao
da konstantno trazis sve informacije, pokusavajuci donijeti najbolju
mogucu odluku.«
»A pod time da si me vidio,« kazem, »mislis reci da si me promatrao.«
»Naravno da to jebeno radim«, kaze on tihim, hrapavim glasom. »Ne
mogu prestati. Uvijek sam svjestan toga gdje si, cak i ako te ne trazim, ali
nemoguce je ne traziti te. Zelim vidjeti kako ti lice postane strogo kad
pises e-mail klijentovu uredniku, kad postanes tvrdoglava, i zelim vidjeti

200
 Knjige.Club Books

kako krizas nogu preko noge kad si toliko uzbuđena zbog neceg sto citas
da ih ne mozes prestati rasplitati i ponovno krizati. A kad te netko naljuti,
ospes se tim crvenim mrljama.« Prsti mu lagano prijeđu po mojem grlu.
»Bas tu.«
Bradavice mi se stisnu, bedra mi se stegnu, a koza zadrhti. Od
napetosti u njegovim rukama prsti mu se saviju uz moja kriza, skupljajuci
tkaninu tamo kao da se pokusava odgovoriti od toga da je podere.
»Ti si borac«, kaze on. »Kad ti je stalo do necega, neces nicemu
dopustiti da to jebeno dotakne. Nikada nisam upoznao ikoga kome je stalo
koliko je tebi stalo. Znas li sto bi sve vecina ljudi dala za nekog takvog u
svojem zivotu?« Oci su mu tamne, prodorne, puls mu je ubrzan. »Znas li
koliko jebene srece ima itko do koga je tebi stalo? Znas...«
On oklijeva, zarivsi zube u usnicu, ociju spustenih, prstiju koji su se
opustili, ali nisu se odmaknuli od moje kraljeznice. »Kad smo Carina i ja
bili djeca, moj je otac morao puno raditi. Nismo imali puno novca, a onda
je majka moje mame preminula i — iz knjizare je poceo otjecati novac.
Moja mama nije osoba za posao. Nije bas ni osoba koja se drzi
rasporeda. Pa bi knjizara bila otvorena i zatvorena u nepredvidivo vrijeme.
Razgovor s nekim umjetnikom bio bi zakazan za sredinu tjedna negdje u
Georgiji, pa bi izvukla mene i Carinu iz skole da ga odemo slus ati, bez
prethodne najave. Ili bi se zanijela slikajuci i ne bi samo propustila radni
dan nego bi i zaboravila doci po nas u skolu. Carina je uvijek bila vise
poput nasih roditelja, opustena, ali u meni je to izazivalo tjeskobu. Mozda
zato sto sam se toliko namucio kad sam tek poceo ici u skolu, ili mozda
zato sto mi se konacno pocela sviđati, pa sam mrzio propustati nastavu, a
povrh toga...«
On uvuce dah. Moje mu ruke guzvaju kosulju na leđima, drzeci ga
blizu, spojenog sa mnom djelo vrijeme.
»... ljudi nisu odobravali moju obitelj«, nastavi on. »Moj je otac vec bio
zarucen kad su se on i mama spojili, a ona je bila vec tri mjeseca trudna sa
mnom.«
Usta mi se otvore i zatvore. »O. Clint nije...«
On odmahne glavom. »Moj je bioloski otac kustos, u New Yorku,
zapravo. Razmijenili smo nekoliko e-mailova, i to nam je bilo dovoljno, sto
se mene tice, Clint je jedini otac kojega sam ikada imao ili trebao, ali
otkada pamtim, znao sam da nisam poput njega. Nisam izgledao kao on.
Nisu mi se sviđale iste stvari kao i njemu.«

201
 Knjige.Club Books

Njegove oci od toplog zlata i crnila poput tinte podignu se ponovno

prema mojima, a bolna zelja rascvjeta mi se iza solarnog pleksusa. »Bio
sam u petom razredu kad sam saznao istinu. Od nekih klinaca u skoli.«
Iskrzani prizvuk u njegovu glasu oduzme mi dah Borim se s porivom
da zauzdam svoju sokiranost, a onda sve sjedne na svoje mjesto, dijelovi
Charlieja koje sam skupljala kao dijelove slagalice sloze se u cjelovitu sliku.
Nije to klisej gospodina Darcyja. Nije to umisljeni, sumorni akademik s
kojim sam bila na jednom vrlo neugodnu rucku. Covjek koji zudi za
potpunom iskrenoscu, realist koji ne razumije da ono sto vidi nije uvijek
realno. Charlie, koji zeli razumjeti svijet, ali mu je naucio ne vjerovati.
»Zao mi je, Charlie«, sapnem.
On proguta. »Znam da samo nije zelio da mislim da sam ista drugo
osim njegova sina«, kaze on. »Ali bio je to los nacin za saznati. Svi su u
gradu bili vise ili manje ljubazni prema mojim roditeljima, ali tih je prvih
nekoliko godina skole bilo pakao. Pristup moje mame bila je
nepokolebljiva ljubaznost, i on je naposljetku urodio plodom. Pridobila je
cijeli prokleti grad. Ali ja to nisam mogao raditi. Ne mogu cavrljati s
ljudima za koje znam da me mrze. Ne mogu biti pristojan s ljudima za koje
mislim da su seronje. Carina je bila u trećem razredu kad joj je prvi put
netko rekao da je vjerojatno rođena sa spolno prenosivom bolescu zato sto
je nasa mama bila takva kurva.«
»Jebote, Charlie.« Oslobodim ruke s njegovih leđa i obujmim mu
dlanovima lice, osjecajuci se kao da mi pluca gore, kao da postoje osjecaji
za koje moj vokabular nije dovoljno bogat da bih ih opisala rijecima. Zelim
se omotati oko njega poput veriznjace, ili progutati nesto benzina, spustiti
se po stepenicama i izrigati ga kao vatru.
»U visim sam razredima proveo polovicu vremena u knjiznici, a drugu
polovicu u ravnateljevu uredu zbog upadanja u tucnjave, a iskreno, to su
bila jedina dva mjesta kad sam se osjecao kao da imam ikakve kontrole
nad vlastitim zivotom.« On odmahne glavom, kao da je mora razbistriti.
»Ono sto zelim reci — taj >carobni slobodni duh< za koji ti mislis da
predstavlja tu mitsku savrsenu zenu? I to donosi svoje probleme. Samo
zato sto te svi ne shvacaju ne znaci da si ti u krivu. Ti si netko na koga ljudi
mogu racunati. Stvarno racunati. A to ne znaci da si hladna ili dosadna.
Znaci da si najvise...« Glas mu zamre, a on ponovno odmahne glavom.
»Tvoja sestra i ti mozda se ne slazete u svemu i mozda te ona ne razumije
u potpunosti, ali nikada je neces izgubiti, Nora. Ne moras se brinuti zbog
toga.«

202
 Knjige.Club Books

»Kako mozes biti tako siguran?« upitam.

Sada su njegove oci u potpunosti tekuca karamela, ruke su mu njezne,
pomicu se naprijed-natrag preko mojih kukova, plima koja nas priblizava,
udaljava, priblizava, svaki dodir intenzivniji od prethodnog.
»Zato sto je,« kaze on tiho, »Libby dovoljno pametna da zna sto ima.«
Zelim ga povuci dolje u taj smijesni krevet u obliku automobila i
umotati se u miris njegova sampona, osjetiti kako stisak njegovih prstiju
postaje groznicav na meni, zelim da topao, cvrst pritisak njegova trbuha i
nase postojano pripajanje i odvajanje dođe do vrhunca.
»Prije nego sto si ti dosla ovamo,« rece on hrapavim glasom, »sve sto
mi je ovo mjesto ikada bilo bio je podsjetnik na nacine na koje sam ja
razocaranje, a sada si ti ovdje, a ja — ne znam. Osjecam se kao da sam
dobro. Pa ako si ti >pogresna vrsta zene<, onda sam ja pogresna vrsta
muskarca.«
Vidim sve nijanse na njemu odjednom. Tihi, dekoncentrirani djecak.
Starmali, kivni pubertetlija. Natmureni srednjoskolac koji ocajnicki zeli
pobjeci odavde. Muskarac ostrih rubova koji se pokusava ponovno uklopiti
u mjesto kamo nikada niti nije pripadao.
U tome je stvar kad si odrasla osoba i stojis pokraj svojeg kreveta iz
djetinjstva s okvirom u obliku trkaceg automobila. Vrijeme se sazme, a
umjesto verzije sebe koju si izgradio iz temelja, ti si svi otrcani nacrti koji
su tu bili prije, i sve si to odjednom.
»Ti nisi razocaranje.« To bude receno malaksalim glasom. »Nisi u
krivu.«
Charliejeve oci polete dolje preko mojega lica. Prsti mu prijeđu preko
glatke tocke u desnom kutu mojih usta, celjust mu se stegne. Kad mu se oci
ponovno podignu do mojih, u njima gori vatra, trik je to toplog svjetla koje
se siri od nocne lampe pokraj kreveta, ali svejedno osjecam vrucinu kako
zraci iz njega
»A svi ljudi zbog kojih se osjecas kao da jesi,« kaze on hrapavo, »imaju
jebeno grozan ukus.« Njeznost u njegovu glasu zapljusne me poput tople
plime, ispunjajuci milijun sicusnih plimnih bazena u mojim prsima.
Stvarno smo dva magneta suprotnih polariteta, nesposobni biti u istoj
prostoriji, a da ne budemo privuceni jedno drugome. Zelim mu provuci
prste kroz kosu i ljubiti ga dok ne zaboravi gdje smo, i sve stvari i sve ljude
zbog kojih se ikada osjecao kao da je razocaranje. A sada me on gleda kao
da bih to mogla, kao da je u njemu ceznja koju samo ja mogu utaziti.

203
 Knjige.Club Books

Zelim mu reci: Ti si netko tko svemu traži razlog.

Ili: Ti si osoba koja rastavlja stvari da shvati kako rade umjesto toga da
ih jednostavno uzme zdravo za gotovo. Ti si netko tko bi radije čuo istinu
umjesto utješne laži.
Ili cak: Ti si osoba koja ima samo pet kombinacija odjeće, ali svaka je od
njih savršena, pažljivo odabrana.
»Mislim,« sapnem, »da si ti jedan od najmanje razocaravajucih ljudi
koje sam ikada upoznala.«
Crta ispod njegove donje usne upadne u sjenu kad mu se usnice
razdvoje, a njegov topao dah koji mirise po metvici lagan je na mojim
ustima. Na sekundu smo uhvaceni u igri povuci-potegni, kusajuci prostor
između nas. Osjecam se kao da u prostoriji nema vise zraka, ali ono je sto
ionako stvarno zelim udahnuti on.
Svi moji razlozi za to da drzim zidove između nas odjednom mi se
ucine beznacajnima. Zato sto nema zida između nas. Nema. Charlie me
vidi. Dodiruje me. A po prvi puta nakon tako dugo vremena — mozda cak
otkad smo izgubile mamu — osjecam se kao da vise nisam s vanjske strane
prozora, kako gledam kroz staklo, kako zudim pronaci put unutra.
Moj se telefon oglasi, a sva ta topla sreca ispari kad se Charlie ispravi,
prizvan natrag u stvarnost, vlastitim razlozima zasto pokusava izgraditi
barikadu između nas.
On se okrene licem prema policama, a meni se grlo osusi kad shvatim
da se namjesta.
Sve u meni gori od zelje da ga ponovno dotaknem, ali ne ucinim to.
Moji su se osjecaji mozda promijenili, ali tu je jos uvijek Charliejev dio
svega: Ovo ne može biti ništa. Stvari su komplicirane.
U mislima mi se odmah pojavi Amaya, a krivnja, ljubomora i
povrijeđenost zakoprcaju se u dnu mojeg zeludca.
Jos jedna poruka stigne od Libby, i onda jos jedna.
Gdje si ti??
Kad završiš s povlačenjem u sebe u mračnom kutu, našla sam nam
prijevoz kudi.
ZDRAVO? Jesi živa????
»Libby je.«
Iza mene, Charlie se nakaslje pa kaze hrapavim glasom: »Trebala bi je
spasiti prije nego sto je unovaci klub za pletenje. Oni su ekvivalent mafije

204
 Knjige.Club Books

Sunshine Fallsa.«
Kimnem. »Vidimo se sutra.«
»Laku noc, Stephensice.«

Gotovo se sudarim sa Sally u dnu stubista.

»Bas trazim tvoju sestru!« kaze ona. »Iskopala sam broj za koji me
pitala — bi li joj ga mogla proslijediti?«
Prihvatim komadic papira, a prije nego sto mogu zatraziti pojasnjenje,
Sally pozuri za zenom s temeljito nalakiranim siskama.
Posaljem u poruci broj telefona Libby. Od Sally. Također: Gdje si?
Vani, kaze ona. Požuri! Gertie Park, Šankerica Anarhistica, povest de nas
kudi!
Libby se ponasa normalno, ali na straznjem sjedalu Gertieina
automobila s peterim vratima i punog naljepnica za branike, prolazim kroz
posljednjih nekoliko tjedana kao da su isjeckani papirici.
To sto je Libby rekla o mami, o meni, Brendanove cudne poruke i
Libbyna reakcija na njih. Svađa pred knjizarom, popis, to kako nestaje i
misteriozno se ponovno pojavljuje, to kako se njezina iscrpljenost i
bljedilo naizgled pojavljuju i kako nestaju.
Slozim to sve u hrpe, u rjesive probleme, u scenarije iz kojih mogu
smisliti planove bijega. Opet sam u sredistu zbivanja, pogled mi prelazi
sahovnicom, pokusavajuci ublaziti sto se god ima dogoditi sljedece.
Ali na trenutak, na katu, s Chaliejevim rukama cvrsto stegnutim na
mojim leđima, sve je bilo u redu.
Ja sam bila u redu.
Plutala sam u utjesnom, bestjelesnom mraku, gdje nije bilo nicega sto
je trebalo popraviti i mogla sam se samo — sjetim se Sally kako podize
ruke od tijela — smiriti.

205
 Knjige.Club Books

22

K njiznica na rubu grada impozantna je: dva kata ruzicaste cigle i

zabata. Dok Libby upravlja dostavom namjestaja u Goode Books, ja se
sastajem s Charliejem radi uređivanja knjige u sobi za ucenje 3C, na
najvisem katu.
Cijelo jutro, stvari su bile napete između Libby i mene. Uhvacene smo
u povratnoj sprezi neodređenih losih osjecaja.
Ona je frustrirana time koliko ja radim, a to stvara distancu. Zbog te
distance ona od mene krije stvari. Zbog tih tajni ja sam frustrirana njome.
To je prorocanstvo koje samo sebe ostvaruje, drzeci nas sukobljenima u
nevidljivoj, neizrecenoj svađi, dok se obje pretvaramo da je sve u redu.
Ta suplja bol: Gubiš je, a čemu onda sve ovo?
Cim se automatska vrata knjiznice uz sistanje otvore, onaj slasni miris
toplog papira omota se oko mene poput zagrljaja, a meni se prsa malo
opuste. Zdesna neki srednjoskolci ljeskare za nizom prastarih racunala, a
njihovo je mrmorenje priguseno industrijskim plavim tepihom. Prođem
pokraj njih i uspnem se sirokim stubistem na prvi kat, a onda na drugi.
Slijedim niz soba za ucenje s prozorima duz vanjskog zida do 3C i nađem
Charlieja nagnutog nad svojim laptopom.
Stropno je svjetlo ugaseno i difuzna svjetlost dana ulazi kroz prozor i
boji ga hladnim tonovima plave.
Soba je sicusna, s kosim stropom. Stol od lamelirane ploce i cetiri iste
stolice zauzimaju vecinu prostora.
Zbog nekog razloga — tisine, mozda, ili onoga sto se dogodilo prosle
noci — osjecam se sramezljivo dok stojim u dovratku. »Kasnim li?«
On podigne pogled, a oci su mu obrubljene tamnim krugovima. »Ja
sam dosao prerano.« Procisti grlo da odagna hrapavu pospanost iz glasa.

206
 Knjige.Club Books

»Ovdje obavljam uređivanje vecinu subota.«

Ogromna kava iz Kapljotresa stoji ispred praznog sjedala, cekajuci na
mene. Spustim se u stolac. »Hvala.«
Charlie kimne, ali je hiperusredotocen na svoj ekran, rukom povlaceci
kosu iza svojeg uha.
Telefon mi zavibrira kad stigne jos jedna poruka od Brendana: Vi se
cure jos uvijek zabavljate?
Zice tjeskobe struzu jedna preko druge u mojem trbuhu. Libby mi je
poslala poruku iz knjizare prije pet minuta, pa znam da ima telefon sa
sobom. Sto znaci ili da nije njoj prvo poslao poruku ili da mu samo nije
odgovorila.
Aha! otipkam mu. Zašto? Sve u redu?
Definitivno!!! Stvarno je uvjerljiv s tim usklicnicima.
Mozda je vrijeme da pocnem preklinjati za odgovore.
Zasad, međutim, spremim to razmisljanje u odjeljak u pozadini svih
misli. To mi pođe za rukom iznenađujuce lako. »Treba li ti trenutak?«
upitam Charlieja dok palim svoje racunalo.
On se prene, kao da je zaboravio da sam ovdje. »Ne. Ne, oprosti.
Spreman sam.« Prijeđe rukom preko usta, onda ustane i odvuce stolac do
kuta stola, gdje moze vidjeti moje biljeske na ekranu. Njegovo bedro
sudari se s mojim dok sjeda, a nekoliko trenutaka nakon toga, u mojem se
prsnom kosu odvija nekakva lavina.
Upitam: »Da pocnemo sa svime sto nam se svidjelo?« Charlie bulji na
trenutak predugo; u potpunosti je propustio moje pitanje. »O, ma daj,
Charlie«, zadirkujem ga. »Mozes priznati da ti se neke stvari u ovoj knjizi
sviđaju. Dusty i ja necemo nikome reci.«
On trepne nekoliko puta. Imam osjecaj kao da gledam kako mu svijest
pliva prema povrsini. »Ocigledno mi se knjiga sviđa. Preklinjao sam da
radim na njoj, sjecas se?«
»Do svojeg posljednjeg daha sjecat cu se kako si preklinjao.«
On naglo usmjeri pogled na ekran, strogo poslovno, a ja se osjecam
kao da mi srce propusta vodu. »Ove su stranice odlicne«, kaze on. »Zivahna
fizioterapeutkinja dobra je protuteza Nadine, ali mislim da joj do kraja
ovog dijela nedostaje malo dubine.«
»To sam i ja napisala!« Odmah se posramim svojeg glasa glavne
streberice koja je upravo dobila sve bodove na testu kad vidim Charliejevo

207
 Knjige.Club Books

lice. »Što?«
On izbrise cerenje sa svojeg lica. »Nista.«
»Nije >nista<«, izazovem. »Slozio si nekakvo lice.«
»Uvijek sam imao lice, Stephensice«, kaze on. »Malo sam razocaran
sto si to tek sada primijetila.«
»Tvoj izraz.«
On se nasloni, drzeci svoju Pilotovu kemijsku olovku provucenu kroz
prste tako da mu je jedan zglob ispod, a dva iznad olovke. »Samo si dobra
u ovome.«
»A to je sokantno?«
»Naravno da nije«, kaze on. »Zar ne smijem uzivati gledajuci nekoga
kako dobro radi svoj posao?«
»Tehnicki ovo je tvoj posao.«
»Mogao bi biti i tvoj, kad bi to zeljela.«
»Jednom sam bila na razgovoru za urednicki posao«, priopcim mu.
On podigne obrvu. »I nisi ga prihvatila?«
»Nije bilo prilike za drugi razgovor«, kazem. »Libby je taman
zatrudnjela.«
»I?»
»I Brendan je dobio otkaz.« Ramena mi se ukoce, zauzimajuci
obrambeni polozaj. »Na proviziji sam dobro zarađivala, a da sam prihvatila
posao na pocetnickom polozaju, imala bih manju placu.«
On me proucava sve dok mi pod kozom ne pocne bubnjati, onda
odvrati pogled; opet smo uhvaceni u beskonacnoj igri toga tko ce prvi
odvratiti pogled, i izmjenjujemo se gubeci. »Sto je Libby mislila o tome?«
»Nisam joj rekla.« Okrenem se natrag prema svojim biljeskama.
»Sljedecu imamo Josephine.«
Trenutak kasnije, Charlie kaze: »Ne mislis li da bi ona bila tuzna sto si
zbog nje odustala od posla o kojemu si sanjala?«
»Nije da se bas divi mojoj predanosti poslu kojim se trenutacno
bavim«, podsjetim ga. »A sad, Josephine.«
On uzdahne, predajuci se. »Jo mi je sjajna.«
»Mislis li da je dovoljno razlicita od starog Whittakera? Mislim, stara,
razdrazljiva osoba bez obitelji?«
»Mislim da je. Njezin lik brzo dobije na dubini, a njezina prica, s

208
 Knjige.Club Books

bivsim koji ju je istjerao iz Hollywooda, ne podsjeca ni na sto iz Jednom.

Stari je Whittaker svoju obitelj izgubio, ali Josephine nikada nije niti imala
vlastitu obitelj. A osim toga, rasprava o tome kako je jedna zena odredila to
kako su je mediji i svijet tretirali, vise-manje djela je poanta knjige.«
»Istina«, kazem. »I odlicno mi je to, ali to me dovodi do moje sljedece
ideje. Mozda bismo trebali ostaviti otkrice njezine povezanosti s filmskom
industrijom za kasnije.«
Charliejeve oci poprime izgled kotacica koji se vrti na zaslonu
racunala, kao da mu se misli ucitavaju. »Ne slazem se«, kaze polako.
»Draze bi mi bilo da ne saznamo, do kasnije zasto Nadim nikada nije
postala glumica. Mislim da je tu prilika za napetost. Upa, mozda kad
Nadine nađe Joina Oscara, ispliva da je Nadine prvobitno zeljela glumiti. Jo
je upita zasto se predomislila, i tako dobijemo najavu događaja koji
slijede.«
»Sranje«, kazem.
»Sto?« kaze Charlie.
»U pravu si.«
»Moja sucut«, kaze on. »To ti je ocito jako tesko palo.«
Pocnem tipkati ispravak u svoje biljeske.
»Nadine nije trebala odustati od glume«, kaze Charlie.
Rijeci lebde na trenutak u zraku, ocita zamka. »Puno zarađuje kao
agentica«, odgovorim ja.
»Voljela je glumiti.«
»Mislila sam da si ti njezin najveci obozavatelj.«
»Jesam«, kaze on. »Zato zelim da dobije svoj sretan kraj.«
»Ne mislim da je to takva vrsta knjige, Charlie.«
On slegne ramenima u isto vrijeme kad mu se pune usne trznu.
»Vidjet cemo.«
Usprkos mojem pazljivo organiziranom dokumentu, nacin na koji
prolazimo svojim biljeskama vise me podsjeca na dane koje sam provela
lutajuci setnicom Central Parka s mamom i Libby.
Dokument se raspojasa i onda ga srezemo, Charlie privuce moj laptop
k sebi da svede cetiri recenice na jednu, ja ga privucem natrag k sebi da
dodam jos komplimenata, kad, nakon sto to radimo vec satima, shvatim da
smo zamijenili uloge. Sada je on taj koji umece pohvale, a ja obrezujem
mast.

209
 Knjige.Club Books

Dok me promatra, on promrmlja: »Uvijek sam zelio izbliza vidjeti

kako morski pas napada. Tako puno krvi.«
Lice mi se zagrije, kao i nekoliko manje bezopasnih mjesta, i ja se
okrenem natrag dokumentu, pregazenom evidentiranim promjenama.
»Volim vidjeti svoj napredak.«
»Nora«, kaze on. »U ovoj je fazi sve samo napredak.« Ispruzi ruku i
odabere sadrzaj cijelog dokumenta, onda dođe pokazivacem do ondje
Prihvati sve promjene, smjestajuci lakat do mojega na stolu od lamelirana
drva. Pogleda me trazeci odobrenje.
Kimnem mu, ali on se ne pomakne, a lagani dodir njegove ruke vuce
sve zivce u mojem tijelu prema jednom mjestu.
Za sekundu zidovi ce se ponovno podici, a ja to ne mogu podnijeti.
Satima sam razmisljala o tome kako da nacnem tu temu dok sam sinoc
lezala budna, a nekako, ono sto izgovorim ipak bude samo: »Zaboravila
sam spomenuti, sinoc sam naletjela na tvojeg bratića.«
Posebno naglasim zadnju rijec. Charlie odvrati pogled dok se ceska po
bradi. »Je li spasavao macica s drveta ili pomagao starici da prijeđe cestu?«
»Nijedno«, kazem. »Prao je auto gol do pasa.«
»Nadam se da si mu dala napojnicu za trud.« Pogled mu se vrati na
moj, a iskra elektriciteta preskoci udaljenost između nas.
»Hej, frende«, kazem, »evo naputak: obuci majicu. Ovo je knjizevna
praonica prikladna za sve uzraste.«
Kutovi Charliejevih usana trznu se kad ustane i nasloni se na stol,
usmjerivsi pogled prema prozoru. »Da si to stvarno rekla, dame iz kluba za
pletenje istjerale bi te iz grada. Shepherd bez Majice jedna je od
znamenitosti Sunshine Fallsa.«
Borim se da mi ton ostane jednolican. »Nisam znala da ti je bratic.
Inace ne bih izasla s njim.«
On odvrati pogled. »Nista mi ne dugujes, Nora.«
»O, znam.« I ja ustanem. Ne mogu vise obigravati oko ovoga — ionako
ne funkcionira. Ne mogu uciniti nista po pitanju dijela koji se tice Libby, ali
ovo — ovo se moze razrijesiti. Ovako ili onako, zid napetosti pada danas.
Udahnem i nastavim: »Posebno ako se nesto zbiva između tebe i tvoje
bivse.«
Oci mu polete natrag mojima. »Nista se ne zbiva.«
»Vidio si se s njom sinoc, zar ne?«

210
 Knjige.Club Books

Celjust mu se iskrivi. »Radio sam. Ona je samo svratila.«

Osjetim kako mi se pogled nepovjerljivo suzava. »Posjet je bio
planiran?«
On se promeskolji. »Da«, prizna.
»Da kupi knjigu?«
Celjust mu se ponovno stegne. »Ne bas.«
»Da se podruzite?«
»Da porazgovaramo.«
»Kao sto bivsi zarucnici cesto cine.«
»Ovo je mali grad«, kaze on. »Ne mozemo izbjeci jedno drugo.
Moramo rascistiti stvari između nas.«
»Ah«, kazem.
»Ne uzdisi«, kaze on, sada zvuceci frustrirano. »Nista se nije dogodilo
između nas, niti nece.«
»Nije moja stvar«, kazem.
»Tocno.« Nekako se cini da se on od toga osjeti jos frustriranije, od
cega ja postanem jos intenzivnije, gladnije svjesna toga kako se prostor
između nas smanjuje. »Isto kako nije moja stvar ako ti izlazis s mojim
braticem.«
»Koga nemam namjere ponovno vidjeti«, kazem. »I s kojim ne bih
izasla nijednom da sam znala da ti je bratic.«
»Nisi ucinila nista lose«, inzistira Charlie.
»A nisi ni ti, time sto si provodio vrijeme s Amayom«, odgovorim ja. Ili
smo previse dobri ili smo previse losi u svađanju. Zlobno jedno drugome
dajemo potporu ljubavnim zivotima.
On me nadmasi rekavsi: »Shepherd je sjajan tip. Najpozeljniji nezenja
u gradu. Savrsen je za tvoj popis, ispunjava sve uvjete.«
»A sto je s Amayom?« odbacim mu. »Kakve bodove ona dobiva kod
tebe?«
»Ne za prolaz«, kaze on.
»Mora da je popis kriterija prilicno dugacak.«
»Jedna stvar«, odgovori on. »Vrlo određena.«
To kako me gleda probudi moju kozu, moj krvotok, moju zelju. »Steta
sto vam ne moze uspjeti«, kazem.

211
 Knjige.Club Books

»A meni je zao sto cujem za tebe i Shepherda.« Oci mu bijesnu. »Mislio

sam da ste se vas dvoje dobro proveli.«
»O, jesam se dobro provela«, kazem. »Samo ispada da dobar provod
nije ono sto trenutacno stvarno zelim.«
On zuri u mene, pomracena pogleda, a ja se nadam da me moze
procitati isto kao i uvijek, da zna kako ne zelim vise ignorirati ovu stvar
između nas. Promuklo, kaze: »A sto zelis, Stephensice?«
»Ja samo...« Sad ili nikad. Osjecam se kao da se pripremam za skok s
padobranom. »Zelim biti ovdje s tobom i ne brinuti se sto slijedi.«
On mi zakoraci blize, a srce mi zabruji kad mi se nađe u osobnom
prostoru. »Nora«, kaze njezno.
»U redu je ako ti to ne zelis«, kazem. »Ali ja previse razmisljam o tebi.
I sto se vise pokusavam udaljiti od tebe, to je gore.«
Usne mu se izviju; oci mu zasvjetlucaju. »Pa to samo pokusavas
izbaciti iz sebe?«
»Mozda«, priznam. »Ali mozda samo zelim nesto sto je za promjenu
lako.«
On podigne obrvu, zadirkujuci me. »Sad sam lak?«
Da, pomislim, meni, najlakša si osoba na svijetu. Ali kazem: »Boze,
nadam se.«
Charlie se nasmije, ali to brzo zamre i pogled mu padne u stranu. »Sto
ako vec znam da ovo ne moze nikamo odvesti«, kaze, »bez obzira na to
koliko cemo to mozda u konacnici zeljeti?«
»Postoji li netko drugi?«
Oci mu se podignu, sirom otvorene. »Ne. Nije nista takvo. Radi se
samo o tome da...«
»Charlie«, kazem. »Rekla sam ti. Ne zelim razmisljati o tome sto
slijedi. Nisam sigurna ni da bih to upravo sada mogla i podnijeti.«
On me proucava, a misici mu se u celjusti pomicu. »Jesi li sigurna?«
»Potpuno«, kazem, i to i mislim. »Ako zelis, cak cu se i potpisati na
ubrus.«
Nisam sigurna koje je od nas zapocelo, ali njegova su usta na mojima,
topla i gladna, ruke mu se spustaju niz moje bokove i uspinju natrag
prednjim dijelom mojega tijela, upijajuci onoliko mene odjednom koliko je
moguce. Nema oklijevanja, nema pristojnosti, postoji samo zelja. Moji se
prsti zapletu u njegovu kosulju dok me on privlaci uz sebe, dok zatvaramo

212
 Knjige.Club Books

svaki razmak koji mozemo naci.

U roku od nekoliko sekundi, on mi izvlaci bluzu iz suknje i ruke su mu
zavucene sprijeda ispod nje, savrseno grube i tople. Ocajnicki se zvuk
izvije kroz mene, a on nas zavrti, prislanjajuci me uz stol, povlaceci mi
suknju uz bedra tako da moze zakoraciti do mene.
Privucem ga k sebi, izvijajuci se prema njegovu dodiru. Prsti mu se
saviju oko straznje strane mojega vrata i upletu mi se u kosu, a zubi su mu
na mojem grlu.
»Ne mozemo ovo raditi u knjiznici«, prosikcem u njegova usta, iako mi
se ruke jos uvijek pomicu, prelazeci mu uz leđa ispod njegove kosulje, dok
mi nokti lagano grebu i ostavljaju za sobom najezenu kozu.
On promrmlja, prijekornim tonom: »Mislio sam da se ne zelis brinuti
zbog pravila.«
»Kad se radi o remecenju javnog reda i mira, manje je to pravilo, a vise
federalni zakon«, sapnem ja.
Usne mu se pomaknu niz moje grlo, a jednu ruku provuce ispod, mene
da poravna moje kukove uz svoje, smjestajuci se duzinom uz mene. O,
Bože. »To vrijedi,« kaze on, »samo ako svucemo odjecu.«
Zvuk koji ispustim ne bi mogao zvucati manje privlacno ili više kao
nesto sto bi ispustila divlja zivotinja na samrti. »A da bude jasno,«
protisnem, »tebi ne smeta cinjenica da radimo zajedno?«
On me ljubi duz kljucne kosti, glas mu je hrapav poput sljunka. »Oboje
znamo da zbog toga neces biti nista blaza prema meni.«
»A sto je s tobom?« Potpuno je apsurdno da jos uvijek nastavljam s
tom saradom odrzavanja sasvim normalnog razgovora dok se dlanovima
podupirem o stol iza sebe, a tijelo mi se nesuptilno podize prema gore,
olaksavajuci njegovim ustima da dosegnu ispod ovratnika moje kosulje.
»Nije mi u interesu biti blag prema tebi, Nora«, kaze on.
Prsti mi se uviju u njegovu kosu, povuku prema dolje njegovim
vratom, a njegov puls kljuca pod mojim dodirom. Osjecam se kao da mi je
um prosao ravno kroz sjeckalicu i zavrsio u kaleidoskopu. Njegovi prsti
uspinju se unutarnjom stranom mojega bedra dok ne mogu ici vise, a
njegove oci prate njihovo napredovanje cakleci se gotovo pijanim sjajem.
Moja mu se koljena otvore. Celjust mu se stegne dok prelazi rukom
preko mene, dodira laka poput pera isprva, a onda s vecim pritiskom. Prsti
mu kliznu pod cipku, moji se kukovi podignu prema toj kretnji, a u sobi

213
 Knjige.Club Books

nema drugog zvuka osim naseg iskrzanog disanja.

»Imas crvene mrlje, Nora«, stane me zadirkivati, prevlaceci usnama
preko mojega grla. »Jesi li ljuta na mene?«
»Bijesna«, dahnem dok se njegova usta pomicu nize, a jedna mu ruka
otkapca gornje gumbe moje kosulje. Povuce mi grudnjak prema dolje tako
da mi koza dođe u dodir s hladnim zrakom.
»Reci mi kako ti se mogu iskupiti«, on promrmlja uz moja prsa.
Izvijem se prema naprijed da mu pruzim vise sebe. »To je dobar
pocetak.«
Uvuce me između svojih usana i ja se trudim zauzdati krik kad
duboko stenjanje protutnji njime. Ruka mu je ponovno pod mojom
suknjom, a dah mu zastaje uz moja prsa. »Jebeno se raspadam zbog tebe«,
kaze.
Privucem ga blize k sebi, treba mi ga vise. Sad smo vise-manje
priljubljeni uz stol, unutarnja strana mojega bedra uz njegov je kuk.
Ukopam usta u njegovo grlo da prigusim zvukove koje on izvlaci iz mene.
Osjecam se kao da uopce nemam stvari pod kontrolom, a usto, vidim
koliko mu se sviđa vidjeti mu ovakvu, i to samo raspiruje plamen. Ne želim
imati stvari pod kontrolom. Zelim da me vidi ovakvu i da zna da je on
razlog. Ruka mu odluta prema dolje uz moj bok sve dok ne dođe do moje
potpetice, povlaceci mi nogu vise, omatajuci je sebi oko kukova dok se
pokusavamo jos vise pribliziti.
Da imamo neko privatnije mjesto kamo bismo mogli otici, vec bismo
bili otisli.
»Tako se zelim spustiti dolje«, kaze mi on hrapavo u usta, a moje srce
poskoci.
»Ja to zelim uciniti tebi«, kazem mu.
On se tiho nasmije. »S tobom je sve natjecanje.«
Uvucem ruku ispod njegova pojasa, a sva mi se paznja suzi na
dozivljaj njega, na zvuk njegova daha koji postaje iskrzan kad se moj stisak
pojaca, a kukovi mu se pomaknu kako bih ga mogla imati vise.
Nikada nisam toliko uzivala u ovome. Nisam sigurna da sam ikada
uzivala u ovome, tocka, ali nikada nisam vidjela Charlieja toliko nesputana
i pijana sam od osjecaja moci.
»Boze«, kaze on. »Moram biti u tebi.«
Sve se u meni napne. »U redu.« Kimnem odlucno, a on se ponovno

214
 Knjige.Club Books

nasmije.
»Ne, u pravu si«, kaze. »Ne ovdje.«
»Nemamo puno opcija«, istaknem ja.
»Kad konacno ovo ucinimo, Nora,« kaze on, ispravljajuci se i odmicuci
se od mene, dok mu prsti zakopcavaju moje gumbe isto onako lako kako ih
je i raskopcao, »nece to biti na stolu u knjiznici, i neće biti u vremenskoj
stisci.« On mi zagladi kosu, zatakne mi bluzu natrag u suknju, onda mi
rukama uhvati kukove i spusti me sa stola, privijajuci me uz sebe. »Ucinit
cemo ovo kako se spada. Bez precica.«

215
 Knjige.Club Books

23

O dem iz knjiznice klimavih nogu, a srce mi tako jako udara kao da sam
vec cetrdeset minuta na treningu na biciklu. Satima nisam provjerila
telefon, i uobicajeni su se e-mailovi nakupili — jedan je od moje sefice,
koja ne postuje cesto pojam vikenda, i mnostvo od klijenata koji misle
slicno — skupa s nizom poruka od Libby.
Zaskiljim na suncevoj svjetlosti da vidim slike koje je poslala i koje
prikazuju danasnji napredak. Kafic u Goode Booksu sada izgleda toplo i
udobno, a izlog u kojem su poslozeni LJETNI FAVORITI obrubljen je
treperavim svjetlima. Na vecini slika Sally stoji na jednoj strani, smijeseci
se siroko, ali na jednoj nespretnoj slici koja ukljucuje dobar dio necijeg
palca Libby stoji siroko rasirenih ruku i s ogromnim osmijehom na licu,
svilenkaste ruzicaste punđe nakrivljene na vrhu glave.
Njezino srcoliko lice izgleda vise ili manje isto kao kad je imala
cetrnaest godina i kad su je primili na srednjoskolsku umjetnicku izlozbu:
ponosna, samouvjerena, sposobna. Cak i s time koliko su stvari između nas
cudne u posljednje vrijeme, fini me sretnom vidjeti je takvu.
Izgleda sjajno! kazem joj. Ti si genijalka!! Ne bih niti znala da je to isto
mjesto!!
Hvala! odgovori ona. Sve je u redu? Inače nikad ne kasniš.
Trebala sam se sastati s njom u Pustimlazu prije deset minuta.
Otipkam joj: Sve u redu. Dođem za minutu.
Samo prvo moram obaviti jedan poziv. Stanem kod jedne od zelenih
klupa koje se protezu ulicom, metala vruceg od przenja na suncu, i
prokopam po torbici trazeci broj telefona koji mi je Shepherd dao. Mozda
je staromodno od mene sto se javljam nekome da mu kazem kako nisam
zainteresirana, ali Shepherd je dobar tip. Zasluzuje vise od toga da samo
bez rijeci prekinem komunikaciju.

216
 Knjige.Club Books

Telefon zazvoni tri puta prije nego sto se netko javi, i zenski glas kaze:
»Dent, Hopkins i Morrow. Kako vam mogu pomoci?«
Nakon sekunde zbunjenosti, kazem: »Trebala bih Shepherda.«
»Zao mi je«, kaze ona. »Ovdje nema nikoga s tim imenom.«
»Ovaj, mogu li... S kim razgovaram?« kazem.
»Ovdje Tyra«, kaze ona, »a ovo je odvjetnicki ured Denta, Hopkinsa i
Morrowa.«
»Mora da... imam krivi broj.«
Prekinem i pipam po torbici sve dok ne pronađem racun na kojem su
svrakopisom napisani brojevi. To je onaj broj koji mi je Shepherd dao. Broj
koji sam ja upravo nazvala... mora da je onaj koji mi je Sally dala. Za tvoju
sestru. Iskopala sam broj za koji me pitala.
Dobro bi mi dosla neka hrana da upije tri litre kave koje sam popila
danas, ali ne tresu mi se ruke samo od viska kofeina dok tipkam naziv
odvjetnickog ureda u Googleovu trazilicu.
Kad se pojave rezultati, osjecam se kao da mi je netko ubrizgao led u
zile.
Dent, Hopkins & Morrow: odvjetnici za obiteljsko pravo.
Libby je pitala Sally... za broj odvjetnika za rastavu? Na trenutak, ulica,
kameni nogostup, blijedoplavo nebo, svijet kao da se paraju na vrpce.
Pluca su mi prenapuhana, nesto veliko i tesko brani icemu drugome da
uđe ili izađe.
Ponovno sam u nasem starom stanu, onih strasnih tjedana nakon sto
je mama umrla, gledam Libby kako se raspada, drzim je cvrsto dok place,
dok ne moze disati, dok ne pocne grcati.
Utapam se u njezinoj boli, dok moja vlastita otvrdnjava, dok se
kalcificira u mojem srcu.
Ne želim biti sama, ona ponekad protisne; ili: Same smo. Potpuno smo,
same, Nora.
Cvrsto je drzim, zakopavam usta u njezinu kosu i kunem joj se da je u
krivu, da nikada nece biti sama.
Držim te, kazem joj. Uvijek ću te držati.
Sve te noci kad bih se prenula iz sna i nasla sve to kako me jos uvijek
ceka: mame nema. Nema novca. Libby se slama.
Nekada je plakala u snu. Nekada bih se probudila dok je ona bila u

217
 Knjige.Club Books

kupaonici i ja bih pocela panicariti kad bih vidjela hladno mjesto u krevetu
pokraj sebe.
Tih dana, bol je cekala poput sjenovitog cudovista, nadvivsi se iznad
naseg kreveta, i umjesto toga da se iz noci u noc smanjuje, samo je rasla,
hraneci se na nama, debljajuci se na nasoj tuzi.
Rano jednoga jutra, lezale smo umotane ispod deka i ja sam gladila
kosu svoje sestre boje ruzicastog zlata, a ona je sapnula: Samo ne želim više
biti ovdje. Želim da prestane.
A ta ista hladna panika postala je prevelika za moje tijelo, otekavsi,
bolno pulsirajuci.
Bez razmisljanja o novcu ili poslu ili skoli ili ijednoj od prakticnih
stvari za koje je odgovornost pala na mene, rekla sam: Onda idemo
nekamo.
I otisle smo.
Kupile smo povratne karte, u sredini tjedna, za nocni let za Los
Angeles. Odsjele smo u prljavu motelu u kojemu se vrata nisu dala
zakracunati zato sto se brava pokvarila, pa bismo svake noci pod kvaku
zaglavile stolac s radnog stola.
Svakoga jutra uzele bismo taksi do plaze i ostale tamo do vecere, koja
je uvijek bila nesto jeftino i masno. Uzele smo nesto mamina pepela i
prosule ga u more kad nitko nije gledao, onda pobjegle, vristeci i smijuci
se, nesigurne u to jesmo li upravo prekrsile nekakav zakon.
Kasnije cemo podijeliti ostatak pepela između East Rivera i Hudsona,
djelici mame na obje strane grada, okruzujuci nas, grleci nas. Ali tada
nismo jos bile spremne oprostiti se od cijele nje.
Cijeli jedan tjedan, Libby nije zaplakala, a onda, na letu kuci, tijekom
polijetanja, pogledala je kroz prozor, gledajuci kako se voda smanjuje
ispod nas, i sapnula: Kad će prestati boljeti?
Ne znam, rekla sam joj, i znala sam da ce vidjeti da lazem. Da vjerujem
kako nikada nece prestati, nikada.
Ona je zapala u ruzno, mucno jecanje, a drugi su se putnici poceli
umorno mrstiti u nasem smjeru. Nisam obracala paznju na njih, privlaceci
Libby na prsa. Pusti to iz sebe, draga moja, promrmljala sam, bas kao sto
nam je mama znala govoriti.
Stjuardesa je ili precijenila nasu dob ili se sazalila nad nama, i
diskretno ostavila kod nas dvije minijaturne bocice alkohola.

218
 Knjige.Club Books

Smrcajuci, Libby je izabrala Bailey's. Ja sam popila dzin.

Sve od toga dana, ne mogu ga ni pomirisati, a da se ne sjetim kako sam
cvrsto grlila sestru, kako mi je mama toliko nedostajala da mi se cinila
bliza nego sto mi je to bila tjednima.
Mozda je to razlog zasto ustvari samo to pijem. Osjecati tu rupu u
prsima bolje je nego ne osjecati bas nista.
Trepnem da odagnam uspomenu, ali bol u mojim prsima, zudnja
duboko u mojim rukama ne popusti. Potonem na uzareni metal klupice i
brojim sekunde svojim udisajima, usklađujuci ih sa svojim izdisajima.
To je bilo posljednje putovanje na koje smo Libby i ja otisle. Bilo je to
posljednje putovanje na koje sam ja otisla, točka, osim onog jednog
zlosretnog vikenda u Wyomingu s Jakobom.
Jednom kad sam stavila nas dug pod kontrolu, pocela sam stavljati sa
strane novac kako bih mogla odvesti Libby na neko sjajno mjesto, poput
Milana ili Pariza, kad ona zavrsi fakultet. Jednom, imala je razne ambicije,
ali otkako smo izgubile mamu, cinilo se kao da se sasusila. Prestala je
pomagati kod Freemana i brzo prosla kroz jos nekoliko potencijalnih
karijera, ali nijedna joj od njih nije uspjela zadrzati paznju.
Provela sam godine njezina studija bdijuci joj nad glavom, gurajuci je,
citajuci njezine eseje za nju, izrađujuci joj kartice za ponavljanje. Svađale
smo se vise nego prije, nase su nas nove uloge zuljale, njezina se beskrajna
tuga mijenjala iz bijesa u iscrpljenost i opet vracala natrag u tugu. Nekada,
cak i godinama kasnije, jos je uvijek plakala u snu.
A onda je upoznala Brendana i odlucila da nece zavrsiti fakultet.
Kad mi je rekla da su zaruceni, nisam bila iznenađena. Mogla sam
misliti samo na tu tinejdzericu koja se toliko stravicno bojala samoce.
Brinula sam se da je premlada, da donosi tu odluku vise zbog potrebe
za sigurnoscu nego zato sto to duboko u sebi stvarno zeli. Ali istina je da se
cinila sretnom. Po prvi put u mnogo godina, dobila sam natrag svoju
sestru.
Brendan ju je smirio. Nije mi se svidjelo sto je odustala od posla
planiranja događanja koji je dobila nakon sto sam ja povukla neke veze, ali
progonjeni pogled napustio je oci moje sestre, a ja sam konacno mogla
disati.
Godinama, ona je konačno bila dobro, i sav posao, sve propustene
rođendanske zabave, svi ranojutarnji sastanci, sve veze koje nikada nisu
stvarno ni pocele zbog mojeg rasporeda — sve je bilo vrijedno toga.

219
 Knjige.Club Books

Bila je dobro.
A sada izbjegava pozive svojega muza i razgovara s odvjetnikom za
rastave. Provela je tri tjedna bez njega. I mozda je zato odjednom tako
vazno sto sam ja radoholicarka. Ne zato sto Libby to ne odobrava, nego
zato sto me treba. Ona me trebala, a ja nisam bila tu.
Strah prođe kroz mene naglo poput sumskog pozara, ali hladan poput
leda.
Skriven ispod mojeg strogo konstruiranog osjecaja kontrole i mojih
popisa i moje celicne vanjstine, uvijek je strah.
Libby je bila u krivu kad je rekla Sally da sam ja poput mame. Mama je
neprestance radila zato sto je ganjala nesto sto je zeljela. Za mene to je
beskrajno bjezanje u pokusaju da pobjegnem od proslosti.
Strah od tog da ce novca ponovno ponestati. Strah od gladi. Od
neuspjeha. Od toga da ista zelim toliko jako da ce me unistiti cinjenica sto
to ne mogu dobiti. Od toga da volim nekoga koga ne mogu zadrzati, od
toga da gledam kako mi sestra klizi kroz prste poput pijeska. Od toga da
gledam kako se nesto lomi, a ja to ne znam popraviti.
Strah me, uvijek, one vrste boli za koju znam da je ne mogu prezivjeti
jos jednom.
Usredotocim se na pritisak tla ispod svojih tabana, ukopavajuci se u
mjestu.
Jedna po jedna, faze djelovanja sloze se uredno u stupac u mojem
umu.
Naci najboljeg odvjetnika za rastave kojega se moze osigurati novcem.
Naci stan koji si Libby sama moze priustiti, ili neki koji mozemo
dijeliti s curama (bismo li sve stale u Charliejev stan s ogranicenjem
povisenja stanarine?).
Naci psihologa da joj pomogne da ovo prebrodi.
Mozda unajmiti placenog ubojicu. Ili mozda ne placenog ubojicu, ali
barem nekoga tko moze izvrsiti manju osvetu — baciti pice Brendanu u
lice ili mu izgrebati auto kljucevima — ovisno o tome sto se tocno
dogodilo, koliko god tesko bilo zamisliti ga da radi ista drugo osim toga da
zaljubljeno gleda u Libby dok joj masira natecena stopala.
A onda i posljednja i najpreca stvar na popisu: uciniti Libby onoliko
sretnom koliko je trenutacno moguce. Uciniti da se osjeca dovoljno
sigurnom da mi se povjeri.

220
 Knjige.Club Books

Ramena mi se ponovno spuste. Pluca mi se opuste. Sad kad znam sto

nije u redu, mogu to popraviti.

»Znas da mi sve mozes reci«, kazem. »Zar ne?«

Libby podigne pogled s mjesavine majoneze i kecapa u koju umacemo
svoje przene krumpirice iz Pustimlaza i frkne. »Zeno«, kaze izravno. »Ne
opet. Usredotoci se na vlastiti zivot, sestrice.«
Umjesto toga da i ja nju podbodem, pustim to. »Sto je sljedece na
popisu?« -
Ona se opusti. »Drago mi je sto si pitala, zato sto imam sjajnu ideju.«
»Koliko ti puta moram reci?« kazem ja. »Vodeni park s alkoholom
umjesto vode nije dobra ideja.«
»Mozemo se sloziti da se tu ne slazemo.« Ona protrlja ruke, otresajuci
sol s jagodica prstiju. »Ali ne govorim o tome. Smislila sam kako mozemo
spasiti knjizaru.«
»Koliko broncanih kipova moze stati na jedan gradski trg?«
»Bal«, kaze Libby. »Bal o plavom mjesecu. Kao u Jednom.«
Osjetim kako mi se celo mreska. »Pojavljuje li se uopce plavi mjesec
ovoga mjeseca?«
»Nije u tome poanta.«
»Tocno, zato sto je poanta u...«
»Velikoj prilici za prikupljanje sredstava!« kaze ona. »Sally zna nekoga
tko posjeduje tvrtku za planiranje događanja. On,nam moze nabaviti
plesni podij i sustav ozvucenja, a onda mozemo pronaci dragovoljce za
ukrasavanje i pecenje pita za prodaju. Cijelu cemo stvar odrzati na
otvorenom, na gradskom trgu, bas kao u knjizi.«
»Bit ce puno posla s tim«, kazem nesigurno.
»Necemo to sve morati raditi same«, inzistira ona. »Sally je vec
nazvala sve koji sudjeluju u njezinoj razmjeni vina, Amaya ce raditi za
sankom, a Gertie...«
»Sankerica anarhistica?« pitam da budem sigurna.
»... ponudila je izraditi letke za nas koje mozemo podijeliti po
Ashevilleu. Kapljotres ce se pretvoriti u salon s aparatima za sokove na
otvorenom. Imaju i dozvolu za tocenje alkohola, pa mogu smijesati i par

221
 Knjige.Club Books

zestokih pica sa sokovima. Pola je grada vec s nama.« Zgrabi me za ruku na

ljepljivom sanku. »Bit ce gotovo dok kazes keks. Ili, dok kazes pita, ustvari.
Jedino je stvar u tome...«
»O, joj«, kazem zbog nacina na koji me gleda.
»Ako se to ne moze organizirati, nema veze!« kaze ona brzo. »Ali Sally
i ja mislile smo da bi bilo fora ako bismo mogli odrz ati virtualni razgovor s
Dusty. A onda bismo mogli imati i nesto potpisanih primjeraka knjige, za
promociju. Samo ako njoj ne bi smetalo! I ako bi je ti htjela pitati.«
Ona sklopi ruke, u preklinjanju ili molitvi.
»Ovako zelis provesti sljedeca dva tjedna?« kazem nepovjerljivo. »Ne
odmarajuci se, ne citajuci, ne gledajuci filmove, ne lezeci na suncu?«
»Očajnički.«
Bilo da se radi o tome da joj treba nesto da joj odvrati paznju ili nacin
da se osjeca kao da ima stvari pod kontrolom ili prilika da pokusa zivjeti
novim zivotom, to je ono sto zeli i to je ono sto ce i dobiti.
»Pitat cu Dusty.«
Libby mi se baci oko vrata, ljubeci me desetak puta po glavi. »Ucinit
cemo to! Spasit cemo mjesno poduzece!«
Ja nisam toliko uvjerena, ali ona je sretna, a Libbyna sreca uvijek je
bila moja najdraza droga.

222
 Knjige.Club Books

24

N aravno, naravno!« kaze Dusty, na svoj dastijevski nacin, istovremeno

pomalo hiperaktivno i neodređeno sanjivo. »Voljela bih pomoci, Nora.
Ali... ja nikad nisam ustvari bila u Sunshine Fallsu. Samo sam se jednom
prije mnogo godina slucajno provezla mjestom.«
»Pa, ljudi ovdje obožavaju tvoju knjigu«, kazem. Bacim pogled natrag
prema ljetnikovcu, gdje je Libby ispruzena na dekici za piknik, sunca se
dok prisluskuje. Podigne prema meni dva palca za ohrabrenje, a ja se
nakasljem u telefon i nastavim. »Po cijelom su gradu natpisi o raznim
dijelovima price. Stvarno je slatko.«
»Stvarno je slatko?« Ona ponovi moje rijeci zapanjeno. Vjerojatno zato
sto iz mojih usta zvuce kao drevna latinska kletva.
Glas mi se uz napor povisi. »Aha!«
Ne osjecam se dobro sto trazim uslugu od klijentice, posebno zato sto
zbog toga moram priznati da sam ovdje i da osobno radim s Charliejem.
Dusty je u krajnjem soku kad cuje da sam otisla iz grada, a kad joj
objasnim da sam dosla ovamo sa sestrom, gotovo je isto toliko u soku jer
imam sestru.
Ispada da moja najstarija klijentica ustvari o meni zna jedino to da
nikada ne odlazim iz New Yorka i da me se uvijek moze dobiti na telefon.
Tako da joj, nakon nesto objasnjavanja pozadinske price, kazem u
kakvoj su nevolji Goode Books i predocim joj plan za prikupljanje
sredstava: online knjizevni sastanak sa samom Dusty, otvoren svima koji
knjigu naruce od knjizare.
»To je samo sat vremena mojega zivota«, kaze ona. »Mislim da to
mogu izvesti. Za najbolju agenticu na svijetu.«
»Jesam li ti u posljednje vrijeme rekla da si mi ti najdraža klijentica?«

223
 Knjige.Club Books

kazem.
»Nikada mi to nisi rekla«, odgovori ona. »Ali mi jesi poslala nesto jako
skupih sampanjaca tijekom godina, pa sam i mislila da je tako.«
»Kad zavrsimo s uređivanjem Ledene, poslat cu ti bazen sampanjca.«
Libby se uspravi na svojoj dekici i uperi prst u mene. VIDIŠ?
ALKOHOLNI VODENI PARK, pobjedonosno oblikuje rijeci ustima, onda
skoci na noge i odjuri unutra da nazove Sally i priopci joj dobre vijesti.
Jucer sam se slomila i poslala Brendanu poruku da ga pitam događa li
se nesto između njih dvoje, a on mi jednostavno nije odgovorio.
Pokusavam ne razmisljati o tome.
»Mogu li te nesto pitati, Dusty?« kazem.
»Naravno! Samo pitaj«, odvrati ona.
»Zasto Sunshine Falls?«
Ona zastane i razmisli. »Pretpostavljam,« kaze, »da mi se to mjesto
samo ucinilo kao vrsta mjesta koje se nekakvim cini izvana, ali je potpuno
drugacije jednom kad ga upoznas. Kao da bi, ako imas strpljenja i uzmes si
vremena da ga pokusas razumjeti, moglo biti nesto prekrasno.«

Sally, Gertie, Amaya i cijeli niz drugih napola poznatih lica ulaze u knjizaru
i izlaze iz nje sljedecih nekoliko dana, pripremajuci se za bal. Konacno se
mogu usredotociti na svoj posao. Libby je, u međuvremenu, u sredistu
kovitlaca planiranja, konstantno dolazi i odlazi, glasno prima telefonske
pozive dok je razljuceni pogledi drugih musterija ne nagnaju na brze
isprike na njezinu putu kroz vrata:
Charlie i ja uglavnom radimo samo preko e-maila. Ako predugo
ostanemo u istoj prostoriji, sigurna sam da ce Libby — ili mozda cak Sally
— pogoditi tocno sto se zbiva, a onda ce stvari brzo postati komplicirane.
Prije sam uzimala Libbyno nezadovoljstvo Charliejem zdravo za
gotovo, ali sad se dio mene pita radi li se o necem drugome. Mozda je
sluzenje aplikacijom za upoznavanje umjesto mene bilo lagana proba za
nju, mozda je zeljela vidjeti sto se sve moze. U svakom slucaju, ne zelim se
otvoreno hvaliti svojom avanturom kad se ona nosi s raspadanjem vlastite
veze.
Zeludac mi se zgrci svaki put kad si dopustim da pocnem razmisljati o
tome, ali iskreno, Charliejeva i moja korespondencija e-mailom pravi je

224
 Knjige.Club Books

primjer profesionalnog ponasanja. Nase poruke na mobitelu to nisu, i

nekad se moram iskrasti iz Libbyna improvizirana glavnog stozera u
kaficu da ih procitam negdje gdje me nitko nece vidjeti kako se crvenim.
Polovicu me vremena Charlie presretne i mi se suljamo po knjizari,
kraduci sekunde nasamo gdje ih god mozemo dobiti. U hodniku gdje je
kupaonica. U prostoriji s djecjim knjigama. U kutku na odjelu za
publicistiku. Sve su to mjesta gdje nas se ne moze vidjeti, ali jos uvijek
moramo biti gotovo sasvim tihi. Jednom me on povuce kroz straznja vrata
u ulicicu iza knjizare, i ruke nam se nađu na onom drugome i prije nego
sto se vrata zatvore.
»Izgledas kao da godinama nisi spavao«, sapnem.
Njegovi dlanovi odlutaju prema dolje do moje straznjice, privlaceci me
k njemu, a on spusti usne do mojega uha. »Puno mi je toga na pameti.«
Njegove se ruke uspnu mnome, ispitujucu svaku krivulju. »Idemo
nekamo.«
»Kamo?«
»Bilo kamo gdje moja majka i tvoja sestra nisu na vidiku«, kaze on.
»Hi u slusnom dometu.«
Bacim pogled natrag prema vratima, u opcenitom smjeru Libby i
kompanije i njihove ploce s popisom od tisucu stavaka.
Sve te male pukotine u mojem srcu zalijepljene super-ljepilom
pulsiraju od boli, taj je osjecaj emocionalna verzija boli u mozgu koja inace
nastaje od prebrzog jedenja sladoleda. Zelim ovo, njega? ali ne mogu
zaboraviti sto radim ovdje.
Pogledam natrag u njegove oci slicne pcelinjem sacu, osjecajuci se kao
da tonem u njih do struka, kao da nema sanse da pobjegnem, djelomicno i
zato sto mi u potpunosti nedostaje motivacije dok su njegove ruke na
meni. »Bilo kamo?« upitam.
»Samo reci rijec.«

Libby je toliko uronjena u Poslovni Modus da ne inzistira na tome da nam

se pridruzi na nasem odlasku u Target, i umjesto toga nam preda popis
stvari koje trebamo kupiti za priredbu. Sally pristane na to da bude za
blagajnom u slucaju da netko uđe, a mi krenemo u starom izubijanom
Buicku koji je Charlie posudio za vrijeme dok je u gradu.

225
 Knjige.Club Books

Klimatizacijski uređaj ne radi, a sunce przi po nama, usijano vruc

vjetar koji donosi miris trave izvlaci mi kosu iz vezice pramen po pramen.
Sve to ucini hladan nalet zraka i cist miris po plastici u Targetu
ugodnijima. Nisam mislila da cemo provoditi neumjerenu kolicinu
vremena vani, ali na sigurnosnim kamerama na samoposluznim
blagajnama vidim da mi koza izgleda preplanulo, preko nosa su mi posute
pjegice koje podsjecaju na Libby, a od vlage mi je kosa blago valovita.
Charlie me uhvati kako se promatram i stane me zadirkivati:
»Razmisljas o tome kako >seksi i skupo< izgledas?«
»Ustvari...« Zgrabim racun. »Sanjarim o tome kako ces naporno raditi
za mene.«
Oci mu zaiskre. »Mogu to podnijeti.«
Odvezemo se ravno natrag u ljetnikovac, i cim zakoracimo unutra, u
hladu i tisini ja postanem izrazito svjesna toga da je ovo realno najvise sto
smo Charlie i ja ikada bili sami. Nemamo, međutim, puno vremena prije
nego sto se Libby vrati, a i, ocigledno, postoje vaznije stvari na koje se
trebam usredotociti od mjesta na kojima mu je kosulja od znoja prionula
uz tijelo.
»Mozes poceti straga«, kazem i krenem prema stepenicama da
prikupim ostatak onoga sto ce nam trebati.
Do vremena kad nogom otvorim straznja vrata, ruku punih posteljine,
Charlie je vec postavio sator.
»Pa«, kazem. »Uspio si. Iznenadio si me.«
»A ja sam mislio da morskog psa, ako ga zelis omamiti, moras samo
maznuti između ociju.«
»Ne«, kazem. »Vjestina u postavljanju prenosivih skrovista dobar je
nacin da to napravis.«
On cucne u satoru i pocne razmatati zracni madrac koji smo kupili u
Targetu — zato sto cemo, naravno, Libby i ja kampirati, ali jos smo uvijek
Stephensice. »Kako to da si tako dobar u ovome?« upitam.
»Puno sam kampirao s tatom dok sam odrastao.« Zarka danja
svjetlost cini svaku ostru liniju njegova lica potpuno crnom, a oci mu
izgledaju vise poput melase nego poput meda.
»Jeste li isli otkad si se vratio?« upitam.
Charlie zatrese glavom. Nakon nekoliko sekundi, kaze: »On me ne zeli
ovdje.«

226
 Knjige.Club Books

Njegov ton, njegovo celo, njegova usta — sve na njemu postalo je

nekako kamenito, kao da samo izrice cinjenice, objektivne istine koje na
njega ne utjecu. »Nisu bili odusevljeni kad sam odlucio ostati u gradu
umjesto da se vratim ovamo kako bih radio za jedno od njih.«
Pitam se padaju li ljudi na to. Je li moguce da, svaki put kad Charlie
govori o stvarima koje mu znace najvise, svijet vidi bezosjecajnog
muskarca koji se od svega drzi na odstojanju, umjesto nekoga tko se bori
za razumijevanje i kontrolu u svijetu u kojem se te stvari rijetko pojavljuju.
Progutam cvor u svojem grlu. »Sigurna sam da te zele ovdje, Charlie.
Zvuci kao da je to ono sto su zeljeli od pocetka.«
On pokaze bradom prema stolu na trijemu, na kojem stoji produzni
kabel koji smo kupili. »Mozes li ukopcati zracnu pumpu?«
Sljedecih nekoliko minuta, mi smo tihi dok pumpa zavija. Ja postavim
ventilatore koje smo izvukli iz ormara i ukopcam ih u uticnicu produznog
kabla. Charlie stavi posteljinu na madrac, a ja objesim papirnate lampione,
raspoređujuci svijece s djelovanjem protiv komaraca u pravilnim
razmacima.
Tiho smo sve dok ja to vise ne mogu podnijeti. »Charlie«, kazem, i on
pogleda u mene preko ramena, a onda se okrene i sjedne na rub zracnog
madraca.
»Sigurna sam da su zahvalni sto si ovdje«, kazem. »Oboje, moraju
biti.«
On nadlanicom otare znoj sa svojega cela. »Kad sam mu rekao da cu
ostati neko vrijeme, njegove su tocne rijeci bile: Sine, a što točno misliš da
ti možeš učiniti? Naglasak na ti njegov je, ne moj.«
Sjednem na daske ispred njega, prekrizenih nogu. »Niste li vas dvojica
bliski?«
»Bili smo«, kaze on. »Jesmo. On je najbolja osoba koju znam. I u pravu
je, nema puno toga sto ja mogu uciniti da mu pomognem. Mislim,
Shepherd je taj koji odrzava posao, i koji se brine da se na kuci obave
radovi koji su uvijek potrebni. Ja mogu samo voditi knjizaru.«
Srce me zaboli kad se sjetim tog osjecaja, osjecaja da nisam dovoljna.
Toga da zelim toliko zarko biti ono sto je Libby trebalo nakon sto smo
izgubile mamu, opet i opet. Ja nisam mogla biti njezna prema njoj. Nisam
mogla vratiti caroliju natrag u nase zivote. Sve sto sam imala na svojoj
strani bili su gola sila i ocajanje.
Ali ja sam pokusavala biti dorasla uspomeni, duhu nekoga koga smo

227
 Knjige.Club Books

obje voljele.
Sada znam sto sam ranije propustila. Ne samo to da se Charlie uvijek
osjecao kao da se ne uklapa, nego i to da je ori mogao vidjeti kako bi
izgledalo kad bi se uklapao. Nisam u tom trenutku puno o tome
razmisljala, ali sad sam se sjetila trenutka dok je Shepherd stajao pokraj
Clinta u salonu — ne radi se samo o tome da su slicne visine ili građe, ili da
pristaju istom kliseju. Oni izgledaju slicno. Zelene oci, plava kosa, brada.
Uspnem se u sator pokraj njega, a madrac se udubi od moje tezine. »Ti
si njegov sin, Charlie.«
On prijeđe rukama preko svojih bedara, uzdahnuvsi. »Ne idu mi takva
sranja.« On protrlja obrvu, onda se nasloni na madrac, zureci kroz krov od
mreze za komarce, kompromis koji je Charlie predlozio, i jos uvijek se
racuna kao da Libby i ja spavamo pod zvijezdama. »Nikad se u zivotu
nisam osjecao tako beskorisno. Njima se raspada svijet, a najbolje sto ja
mogu uciniti to je da otvorim knjizaru svakoga dana u isto vrijeme.«
»Sto je, prema onome sto si mi ispricao, ogromno poboljsanje.«
Primaknem mu se blize, njegov se topao miris ovija oko mene, sunce ga
mami iz njegove koze. Iznad nasih glava, oblaci slicni secernoj vati polako
plove preko neba plavog poput razlicka. »Nisi beskoristan, Charlie. Mislim,
vidi sve ovo.«
On mi uputi pogled. »Znam postaviti sator, Nora. Nije to nesto
vrijedno Nobelove nagrade.«
Odmahnem glavom. »Nije to. Ti si...« Ne mogu pronaci pravu rijec.
Rijetko me moj rjecnik tako iznevjeri. »Organiziran.«
Oci mu zaiskre od svjetla dok se smije. »Organiziran?«
»Iznimno«, kazem ozbiljno. »Da ne spominjem temeljit.«
»Zvucim kao ugovor kad to tako kazes«, kaze on, zabavljen.
»A znaš sto mislim o dobrim ugovorima.«
Njegov se osmijeh rasiri. »Ustvari, znam samo sto mislis o losim
ugovorima, napisanima na vlaznim ubrusima.« Legne do kraja na madrac,
a legnem i ja, ostavljajuci pristojan razmak između nas.
»Dobar je ugovor...« Razmislim na trenutak.
»Presladak?« predlozi Charlie, zadirkujuci me.
»Ne.«
»Ljubak?«
»Barem to«, kazem.

228
 Knjige.Club Books

»Sarmantan?«
»Privlacan kao vrag«, odgovorim. »Neodoljiv. To je popis odlicnih
odrednica i izvedivih kompromisa koji uzimaju u obzir sve ukljucene
strane. Pruza... zadovoljstvo, cak i kad ne ispadne kao sto si ocekivao, zato
sto se za njega moras potruditi. Prolazis njime opet ispocetka sve dok
svaki detalj ne bude bas onakav kakav treba biti.«
Pogledam postrance u Charlieja. On vec gleda u mene. Pristojan
razmak između nas ne izgleda vise tako pristojno. »U cemu je stvar s
Amayom?« Izađe mi to iz usta prije nego sto stignem razmisliti o tome.
Kutovi njegovih usana okrenu se prema dolje. »Na sto mislis?«
»Mislim«, kazem, »skoro si se njome ozenio. Sto je poslo po zlu?«
»Puno stvari«, kaze on.
»Primjerice to da si bio previse otvoren?« zadirkujem ga.
On se nasmijesi onim osmijehom napucenih usana koji izgleda kao
durenje. »Ili mozda samo nije bila dovoljno velika pametnjakovicka za moj
ukus.«
Prođe trenutak, a onda ponovno usmjerimo poglede na oblake koji
izgledaju meki poput secerne vate i on, kaze: »Poceli smo izlaziti u
srednjoj skoli. Onda je ona otisla na fakultet na NYU, a nakon nekog
vremena na javnom sveucilistu, ja sam joj se pridruzio.«
»Tvoja prva ljubav?« nagađam ja.
On kimne. »Kad smo zavrsili fakultete, ona je htjela potraziti stan u
Ashevilleu. Nikada mi nije palo na pamet da bi se ona htjela vratiti ovamo,
a njoj nikada nije palo na pamet da ja ne bih, a bili smo tako losi u
komunikaciji da se ta tema nije bas pojavljivala.«
»Jeste li probali s vezom na daljinu?« upitam.
»Na godinu dana«, kaze. »Najgora godina u mojem zivotu.«
»Nikad ne funkcionira«, slozim se ja.
»Svaki je dan kao prekid«, kaze on. »Konstantno iznevjeravate jedno
drugo, ili se međusobno sputavate. Kad smo konacno prekinuli, moja je
mama bila jako razocarana. Rekla mi je da radim sve iste pogreske koje je
ona napravila i da cu zavrsiti sam ako ne razmislim o tome sto mi je u
zivotu najvaznije.«
»Samo je zeljela da se vratis kuci«, kazem. »A Amaya je bila najbrzi
nacin.«
»Mozda.« On ispusti dah, kao da se s necime pomirio. »Nekoliko

229
 Knjige.Club Books

mjeseci jedva da smo progovorili, a onda...« On oklijeva. »Dođem doma za

praznike i saznam da je Amaya prohodala s mojim braticem nekoliko
tjedana nakon sto smo mi prekinuli. Zbog toga je zeljela rascistiti stvari
neki dan.«
Uspravim se, podbocivsi se laktima, iznenađena. »Cekaj. Tvoja je bivša
zaručnica hodala s tvojim bratićem? Shepherdom?«
On kimne. »U mojoj su se obitelji u biti bili slozili da mi nece reci za to,
ali ja sam svejedno saznao, i nakon toga smo imali jos jedno tesko
razdoblje.«
I tu je, jos jedan djelic Charlieja sjeo je na svoje mjesto.
»Tu nema bas puno mogucnosti«, nastavi on, »pa ih nisam bas krivio,
ali s druge strane...«
»Jebes to?« predlozim ja.
On prijeđe rukom uz svoj potiljak, onda se nasloni na nju. »Ne znam,
ona zasluzuje biti sretna. Bila je veca vjerojatnost da bi joj to Shepherd
mogao pruziti.«
»Zasto?« upitam. On me pogleda, mrsteci se blago, kao da ne razumije
pitanje. »Zasto bi bila veca vjerojatnost da ce on nekoga usreciti vise nego
sto to mozes ti?«
»O, ma daj, Stephensice«, rece on oporo. »Ti od svih ljudi znas na sto
mislim.«
»Definitivno ne znam«, inzistiram ja.
»Tvoji arhetipovi«, kaze on. »Kliseji. On je onaj tip na kojega svaka
zena pada. Sin kojega su moji roditelji zeljeli, koji puno radno vrijeme radi
posao za koji je moj otac zelio da ga ja dobijem, dok istovremeno u
slobodno vrijeme izrađuje jebene stolice za ljuljanje. Cak je isao i na
fakultet koji je bio moj prvi izbor.«
»Cornell?« kazem.
»Upao je tamo zbog nogometa«, kaze Charlie, »ali i jer je jebeno
pametan. Izasla si s njime — znas kakav je.«
»Tako je, izasla sam s njime«, kazem, »zbog cega mogu reci da si u
krivu. Mislim, ne u tome da je pametan. Ali u tome da je vjerojatnije da ce
on nekoga usreciti.«
Osmijeh mu izblijedi. Vrati pogled na nebo. »Da, pa«, promrmlja.
»Barem s Amayom, imalo je smisla. Kad smo prekidali, posljednje sto mi je
rekla bilo je: Ako ostanemo zajedno, svaki će dan ostatka naših života biti

230
 Knjige.Club Books

isti. To cak nije bio ni posljednji put da cujem taj govor prilikom prekida.«
On odmahne glavom. »Kako god, zato se htjela sastati. Da se isprica za to
kako su stvari zavrsile.«
Osjetim kako mi se boja uspinje u obraze. »Slatko je sto to mislis,
Charlie«, kazem. »Ali sudeci prema tome kako te gleda, prilicno sam
sigurna da joj ta jednolicnost vise nije toliko mrska.«
»Nije se radilo samo o tome da sam bio previse dosadan za nju.
Također je zakljucila da zeli djecu — ili, pretpostavljam, priznala da ih zeli,
i samo je cekala da se ja predomislim.«
Okrenem se na bok, tako da gledam licem prema njemu. »A ti ih ne
zelis?«
»Mrzio sam biti dijete.« On prekrizi ruke ispod glave i pogleda prema
meni gotovo kradomice. »Ne bih imao pojma kako pomoci nekome
drugome da to prebrodi, a definitivno ne bih uzivao u tome. Volim djecu,
ali ne zelim biti odgovoran za njih.«
»Slazem se«, kazem. »Volim svoje necakinje vise od svega na svijetu,
ali svaki put kad mi Tala zaspi u krilu, njezinom tati zasuze oci i on kaze
nesto u smislu: Zar ne poželiš zbog toga imati vlastito dijete, Nora? Ali kad
imas djecu, ona racunaju na tebe. Zauvijek. Bilo koja pogreska koju
napravis, bilo koji neuspjeh — a ako ti se ista dogodi...«
Grlo mi se stegne.
»Ljudi se vole sjecati djetinjstva kao carobna vremena bez
odgovornosti, ali nije zapravo tako. Nemas bas nikakvu kontrolu nad
svojom okolinom. Sve se svodi na odrasle ljude u tvojem zivotu, i... ne
znam. Svaki put kad Libby dobije jos jedno dijete, kao da u mojem srcu
postoji nekakva carobna kuca koja se preslozi kako bi stvorila jos jednu
sobu za njega.
I to uvijek boli. Zastrasujuce je. Jos jedna osoba koja te treba.«
Jos jedna sicusna ruka s tvojim srcem u svojemu stisku.
Uvucem dah, pripremajuci se. »Mogu li ti reci nesto? Jos jednu tajnu?«
On se okrene na bok, vireci u mene kroz svjetlost. »Jesmo li opet na
tome tko je ubio Kennedyja?«
Odmahnem glavom. »Mislim da se Libby rastaje.«
Celo mu se namreska. »Mislis?«
»Nije mi jos rekla«, objasnim. »Ali ne odgovara Brendanu na pozive, i
ne spava dobro. Nije s time imala problema od...« Charliejeva prisutnost

231
 Knjige.Club Books

jos je jednom srusila moju obranu. Moja se paznja tako ovija oko njega da
mi je tesko razmisljati unaprijed, biti spremna na svaki moguci scenarij.
Ili je to mozda zbog toga sto on stvarno jest organiziran i temeljit, i
iako je povjerovati da bi on mogao sve popraviti cistom snagom volje, pa
se osjecam sigurnom otpustiti sve te kaoticne osjecaje.
»Od smrti vase mame?« dovrsi on moju recenicu umjesto mene.
Kimnem, prelazeci prstima preko hladnog jastuka između nas.
»Jedino sto mi je ikada stvarno bilo vazno bilo je to da ona dobije to sto joj
treba. A sada prolazi kroz nesto sudbonosno, a — ja ne mogu nista uciniti.
Mislim, nije mi cak niti rekla za to. Pa ako je itko beskoristan...«
Njegova ruka klizne uz moja leđa, lagano, umirujucim dodirom na
mojoj kraljeznici, i smjesti se ispod moje kose. »Mozda«, kaze on, »vec
radis ono sto ona treba od tebe. Samim time sto si ovdje s njom.«
Pogledam ga, osjecajuci se kako mi se nesto podize i buja u srcu.
»Mozda je to jedino sto i tvojem tati treba od tebe.«
On njezno stisne moj vrat, onda pusti da mu ruka sklizne s njega.
»Razlika je,« kaze, »u tome sto je tebe Libby zamolila da budes ovdje. On je
mene zamolio da ne budem.«
»Pa, ako je to sve sto ti treba,« kazem tiho, kao da je tajna, »Charlie,
hoces li, molim te, biti ovdje?«
On se nagne prema naprijed, lagano me ljubeci, a prsti mu lebde iznad
moje celjusti dok ja udisem njegov svjez dah i toplu kozu. Kad se odmakne,
oci su mu tekuce zlato, a krajevi mojih zivaca podrhtavaju pred njima.
»Da«, kaze i privuce me k sebi, savijajuci ruke oko mene i utiskujuci
bradu u moje rame. »Vec sam ti rekao, Nora«, promrmlja, sireci prste na
mojem trbuhu, odmah ispod moje kosulje. »Ici cu s tobom bilo kamo.«
Nekada, cak i kad zapocnes s posljednjom stranicom i mislis da znas
sve, knjiga nađe nacina da te iznenadi.

232
 Knjige.Club Books

25

Z asto ti ruke tako mirisu?« upita Libby dok je vodim prema straznjim
vratima, dlanovima joj pokrivajuci oci. »Ruke mi ne mirisu«, kazem.
»Kao, ono, Miris Novog Televizora«, kaze ona.
»To ne postoji«, kazem joj.
»Da, postoji. Miris Novog Televizora.«
»Mislis na Miris Novog Automobila.«
»Ne«, kaze ona. »To je ono kad otvoris kutiju s novim televizorom i
izvuces van zastitni stiropor, i unutra mirise po bazenu za plivanje.«
»Bi li onda rekla da mirisem po bazenu za plivanje?« »Jesi li kupila
fakat veliki televizor?«
»Znas sto, zaboravi na veliko otkrice.« Skinem joj ruke s lica, i ona
vrisne.
Charlie se trzne kao da je upravo zavitlala neprocjenjivu vazu prema
njemu. »Sestrice!« ona zacici, okrecuci se prema meni, onda natrag.
»Charlie!« Onda opet prema meni. »Kampirat cemo?!«
Slegnem ramenima. »Na popisu je.«
Ona mi se baci oko vrata i ispusti jos jedan visoki krik. »Hvala ti,
sestrice«, promrmlja. »Hvala ti.«
»Sve za tebe«, kazem joj. Preko njezina ramena, susretnem Charliejev
pogled.
Hvala ti, kazem bezglasno. On spusti bradu smijeseci se. Sve za tebe,
kaze bezglasno. U mojim prsima strovali se nesto tesko.

Dvaput se probudim, boreci se za dah. Drugi se put Libby okrene,

233
 Knjige.Club Books

prebacivsi ruku preko mene, a noga joj se trzne tako da me malo sutne.
Cak i sa strateski raspoređenim ventilatorima, neugodno je toplo, ali
ja je ne otresem. Umjesto toga polozim svoju ruku preko njezine i
privucem je k sebi.
Pobrinut ću se za tebe, obecam joj.
Neću dopustiti da ti išta naudi.
Jednom za promjenu, ja ustanem prva. Preskocim svoje trcanje i odem
ravno pod tus, onda upalim pecnicu da se zagrije.
Kukuruzni keksi s limetom spremni su prije nego sto Libby ustane, i
za dorucak ih pojedemo uz kavu.
»Naprosto si puna iznenađenja«, kaze Libby, pretvarajuci se kako ne
primjecuje da su keksi grudasti i da su rubovi zagorjeli. U ovom scenariju,
moji su keksi definitivno crtez sesira u obliku penisa, ali nije me briga. Nju
cine sretnom.
Dok sam na ulazu u Goode Books, stignu posljednje stranice rukopisa
Ledene. Posljednja je etapa sluzbeno zapocela.
Kad Charlie i ja nismo u istoj sobi, razmjenjujemo e-mailove o
rukopisu. Kad ne razmjenjujemo e-mailove o rukopisu, pisemo si poruke o
svemu drugome.
U utorak kad stisnem zube i narucim salatu u Pustimlazu, posaljem
mu sliku strahote s kockicama sunke koju Amaya stavi pred mene.
Mislim da sam podcijenio tvoju sadomazohisticku, crtu, Stephensice,
kaze on.
Dan kasnije, on mi posalje mutnu sliku para s gerijatrije koji se svađao
u Gradskoj vijecnici, uhvacenih u strastvenu zagrljaju ispred novog Dunkin
Donutsa. Ljubav sve pobjeđuje, pretpostavljam, napise mi.
Odgovorim: Ili je ona našla diskretan način da ga zadavi.
Kakav prekrasan, uvrnut um imaš, Nora.
Jedne veceri on svrati s drvima koja nam je Sally obecala, zajedno sa
sastojcima za s'more kolacice11, i pomogne nam da nalozimo vatru za koju
je noc tehnicki previse vruca. Dok sjedimo na trijemu i pecemo kolacice,
Libby objavi: »Odlucila sam da mi se sviđas, Charlie.«
»Polaskan sam«, kaze on.

11
Tradicionalna kanadska i američka poslastica koja se često jede tijekom kampiranja.
Sastoji se od pečenog sljezovog kolačića i sloja čokolade koji se nalaze između dva
graham krekera, op. prev.

234
 Knjige.Club Books

»Nemoj biti«, kazem mu. »Njoj se svi sviđaju.«

Ona posegne u vrecicu sa sljezovim kolacicima i zavitla jedan na
mene. »Nije istina«, uzvikne. »A sto je s mojom odmazdom tipu iz reklama
za Trivago?«
»Jedan neugodan seksualni san ne cini odmazdu«, kazem ja.
»Jednom sam imao seksualni san o zelenom M&M-u«, kaze Charlie
izravno, a Libby i mene savlada salva groktavog smijeha.
»U redu«, kaze Libby kad se oporavi. »Ali ona te moze dobiti. Jebeno je
prelijepa.«
»Jebeno prelijepa«, slozi se Charlie, ukrstivsi pogled s mojim iznad
plamenova. »Tako puno bolje od preslatka.«
Dogovorimo se da cemo zavrsiti sa svojim biljeskama za posljednji dio
knjige u subotu. Svaki trenutak do tada cini se poput dijela odbrojavanja.
Nekada je sve sto zelim zadrzati vrijeme koliko je god moguce. Nekada
zelim pogurati pijesak natrag uz grlo pjescanoga sata.
Salje mi u porukama stvari poput: Jebote, stranica 340.
I: Krenulo ju je.
I: Mačka!
Ja otpisujem sa stvarima poput: VRISTALA SAM.
Njezina najbolja dosad.
I: Mačka mora pstati.
Na što on odgovara: Slažem se.
Nekada mi salje poruke u kojima pise samo: Nora.
Charlie, odgovaram ja.
Onda on napise: Ova knjiga.
Ubija me što ne znam kako de završiti, kazem mu.
Ubija me što de završiti, on mi odgovori. Da je ne uređujem, ne bih je
pročitao do kraja.
Stvarno? napisem. Imaš tu količinu samokontrole?
Ponekad. Nakon trenutka, posalje jos jednu poruku. Ima cijelih serijala
koje obožavam, a kojima nikada nisam pročitao posljednja poglavlja. Mrzim
osjedaj toga da nešto završava.
Srce mi smjesta postane izlozeno, izranjavano, svaki me njegov
centimetar boli.

235
 Knjige.Club Books

Ova knjiga, ovaj posao, ovo putovanje, ovi beskrajni razgovori koji
traju danima. Zelim da to potraje, a moram znati kako zavrsava. Zelim s
time zavrsiti, a treba mi da se nastavi zauvijek.
Ako sam mislila da lose spavam prva dva Ijedna nasega boravka ovdje,
treci tjedan posve izbrise taj koncept. Charlie i ja saljemo si poruke barem
do ponoci svake noci, a nekada su te razmjene poruka prekidane i brzim
pozivima u kojima raspravljamo o glavnim tockama zapleta nakon kojih
imam toliko energije da moram proci krug livadom da se ohladim.
Sve te godine koje sam provela misleci da imam nadljudsku
samokontrolu, a sada shvacam da si samo nikada nisam dopustila pred
sobom imati nesto sto sam dovoljno zeljela.
Ali izdrzala sam do cetvrtka navecer, sto znaci da preostaju jos samo
dva dana prije nego sto zavrsimo konacni urednicki rad. Tjedan i nesto
sitno prije nego sto se vratim natrag u grad, kad ce zapoceti Buducnost za
Koju Smo se Slozili da o Njoj Necemo Razgovarati. Intermezzo ce zavrsiti.
Buducnost ce biti sadasnjost, a ovo ce postati proslost.
Ali ne jos.

236
 Knjige.Club Books

26

L ibby i ja priđemo ogradi s celerom, mrkvama i kockicama secera, ali

koliko im god tepale, ne mozemo primamiti konje.
»Mislis da znaju da smo iz velikoga grada?« kazem.
»Jos im uvijek mirises po fen frizuri iz Drybara«, odgovori ona.
Stavim ruke oko usta i viknem preko pasnjaka koji tone u suton: »Ovo
nije kraj! Vratit cemo se!« Vratimo se u ljetnikovac, onda zakljucimo da
smo previse gladne da bismo kuhale i umjesto toga odemo pjeske u grad,
gdje nas cekaju Pustimlazovi przeni krumpirici sa sirom i krilca od
cvjetace.
Tijekom cijele setnje, Libby se malo zanosi. Na svjetlu ulicnih lampi
vidi se da nije vise samo u podrucju iznurenosti, nego vec na teritoriju
Stvarno Premorenog.
S druge strane sjaja izloga Goode Books, Charlie priprema knjizaru za
zatvaranje. »Hajdemo ga pozvati na veceru«, povice ona i odvoji se od
mene, povevsi juris preko ceste.
Usprkos nasem pocetnom trudu da budemo diskretni, sigurna sam da
je primijetila ozracje koje vlada između nas dvoje, ali drzi svako moguce
nezadovoljstvo za sebe otkako je Charlie pomogao s iznenađenjem za
kampiranje.
Gromko kuca po vratima silinom FBI-jeva agenta na televiziji sve dok
se Charlie ponovno ne pojavi, izgledajuci isto onako kako uvijek izgleda:
uredno, kao da previse radi, dobro odjeveno, kao da me zeli ugristi za
bedro.
»Dosle smo te pozvati na veceru.« Libby se progura unutra, krenuvsi
ravno prema toaletu, kako cesto radi ovih dana, vicuci za sobom: »Idemo u
Pustimlaz.«

237
 Knjige.Club Books

»Mozda si cuo za njih«, kazem. »Bili su na vrlo ekskluzivnom

BuzzFeedovu popisu.«
Sporo kimanje. Tamne oci od kojih se topi utroba. Uzvracanje njegova
pogleda čini se kao narusavanje javnog reda i mira. »>Mjesta koja zvuce
kao da cete definitivno zbog njih dobiti proljev, dok biste zapravo samo
mogli zbog njih dobiti proljev<.«
»To je taj«, slozim se.
On otvori vrata sire za mene, ali upravo mi u tom trenutku zazvoni
telefon. Instinktivno pogledam u njega. Sharon zove. Dok je na
porodiljnom dopustu. »Trebala bih se javiti.«
Libby se zaustavi naglo kao u crticu i okrene se prema meni. »Nema
poslovnih poziva poslije pet«, podsjeti me.
»Ovo je drugo«, kazem, a zvonjava mi struze po zivcima kao nokti po
ploci. »Mozda je vazno.«
Libbyne usne stisnu se u ravnu crtu. »Nora.«
»Daj mi samo minutu, Libby«, kazem. Oci joj se rasire zbog ostrine u
mojemu glasu. »Zao mi je, ali — ja jednostavno — moram ovo uciniti.«
Spustim se niz mracnu ulicu, a srce mi glasno udara kad se javim na
poziv. »Sharon? Je li sve u redu?«
»Zdravo, da!« kaze ona veselo. »Sve je u redu — zao mi je sto sam te
zabrinula. Samo sam imala jedno pitanje.«
Napetost se u mojim ramenima raspline. »Nema problema. Kako ti
mogu pomoci?«
»Ne mogu ti jos dati puno konkretnih detalja«, zapocne ona. »Ali...
Loggia ce mozda uskoro zaposliti novog urednika.«
»O?« Dno mojeg zeludca potone. Primila sam dovoljno ovakvih poziva
tijekom godina da znam kamo to ide. Sharon odlazi — ili, tocnije, ne vraca
se s porodiljnog dopusta.
»Da«, nastavi ona. »Izgleda da je tako. I hej, znam da ti odlicno ide u
agenciji, pa ti mozda ovo uopce nije zanimljivo, ali razgovarala sam s
Charliejem i on kaze da stvarno puno pomazes s dovođenjem Dustyne
knjige u red.«
»On to cini lakim«, kazem. »Kao i ona.«
»Naravno«, kaze Sharon. »Ali i ti si uvijek imala dara za te stvari. Pitala
sam se ima li kakve sanse da bi bila zainteresirana.«
»Zainteresirana?«

238
 Knjige.Club Books

»Da budes urednica«, kaze ona. »U Loggiji.«

Mora da sam toliko zapanjena da ostanem tiho duze nego sto to
shvacam, jer Sharon kaze: »Hej? Jesi li jos uvijek tu?«
Usta su mi se osusila. Rijeci izađu jedva prozborene. »Tu sam.«
Mora da se tako ljudi osjecaju kad im pukne vodenjak, kao da su
hodali naokolo s novom buducnoscu u sebi i ona odjednom izlazi van, bili
oni spremni ili ne.
»Zelis da ja budem urednica?«
»Voljela bih da dođes na razgovor, da«, kaze ona. »Ali potpuno cu
razumjeti ako nisi zainteresirana. Izgradila si reputaciju kao agentica — i
to ti odlicno ide. Ovo za tebe mozda ne bi imalo smisla.«
Otvorim usta. Nikakav zvuk ne izađe.
Osupnuta sam.
»Ne treba mi jos definitivan odgovor«, kaze ona, »ali ako si iole
zainteresirana...«
Ocekujem da cu morati plivati kroz juhu svojih misli i osjecaja, da cu
morati suho zakasljati kako bih ista uspjela reci.
Umjesto toga cujem svoj glas kao da dolazi iz tunela: »Da.«
»Da?« kaze Sharon. »Doci ces na sastanak s nama?«
Stisnem korijen svojega nosa dok mi se glava puni pritiskom. Ovo nije
ona vrsta odluke koju samo tako doneses. Posebno ne kad ti je sestra
usred potencijalno jako skupe krize.
»Zeljela bih malo razmisliti o tome«, povucem se nekoliko koraka.
»Mogu li te nazvati za par dana?«
»Naravno«, kaze ona. »Naravno! To bi bila velika odluka. Ali moram
priznati, kad mi je Charlie rekao da bi mogla biti zainteresirana, bila sam
jako uzbuđena.«
Jedva cujem ostatak. Um mi se pretvorio u jedan od onih FBI-jevih
panoa s ispresijecanim crvenim nitima koje spajaju sve pribadace koje
mogu naci, pokusavajuci povezati stvari u smislenu cjelinu, uklopiti ih sve
u jedan neprekinuti uzorak, dokaz da ovo moze uspjeti, da mogu ovo
dobiti, da nije previse dobro da bi bilo istinito.
Kad prekinem liniju, sjednem na klupu ispod ulicne svjetiljke, cekajuci
da me prođe omamljenost. Nakon punih sest minuta, jos se uvijek osjecam
kao da sam u akvariju, sve je oko mene nadrealisticki svijeno i iskrivljeno.
Kad se konacno vratim do knjizare, cini mi se da su zvona nad vratima jos

239
 Knjige.Club Books

kilometrima daleko, ali Libbyn je glas blizu i grebe mi usi. »Tu si, konačno.«
Vidljivo iznervirano, doda: »Mozemo li sada otici na veceru, ili moras stici i
na sastanak upravnog odbora?«
Osjecam se britko, previse rastegnuto u previse smjerova, a kad ona
zakoluta ocima, nesto u meni konacno pukne: »Mozes li to ne raditi, Libby?
Ne bas sada.«
»Raditi sto?« kaze ona. »Rekla si da ces biti potpuno prisutna nakon
pet, a...«
»Stani.« Podignem ruku, pokusavajuci zadrzati novu lavinu crvenih
niti i pribadaca koje padaju po meni, stvarnost koja me zapljuskuje iz
svakog smjera.
Zato sto, cak i ako zelim taj posao, ne mogu ga imati.
Kao sto nisam mogla ni prosli put. Ali tada mi je barem Libby rekla
kroz sto prolazi. Barem nisam tapkala u mraku, nadajuci se da naslijepo
mogu zacepiti rupe u brodu koji tone.
»Sto se događa s tobom?« zahtijeva ona, podignutih obrva, lica
iskrivljenog od nezadovoljstva.
Mnome se podigne nezaustavljivi val. »Sa mnom?« ponovim. »Nisam
ja ta koja se sulja naokolo, nestaje, ne odgovara svojem muzu na poruke,
cuva tajne. Bila sam potpuno prisutna, Libby, cijeli mjesec, a ti me još
uvijek drzis u mraku.« Puls mi je podivljao. U prstima osjecam trnce. »Ne
mogu ti pomoci ako mi ne kazes sto je!«
»Ne zelim tvoju pomoc, Nora!« Ona problijedi od te pomisli, zanjise se
s jednog stopala na drugo. »Znam da sam se prije puno oslanjala na tebe, i
zao mi je zbog toga, ali ne zelim ti biti jos jedna izlika za to sto nemas
zivot...«
»O, da«, iz mene kipi. »Nemam zivot! >Jedina stvar koja mi je bitna
moja je karijera.< Pogodi sto, Libby? Da je to istina, sada bih bila urednica!
Ne bih propustila priliku za posao koji sam ustvari zeljela samo zato da ti
mozes dobiti najbolju jebenu porodilju na Manhattanu!«
Lice joj je sada bijelo, celo oroseno. »Cekaj... t-ti... ti...« Dise plitko.
Okrene se, stavi jedan dlan na pult. Druga joj se ruka podigne do cela, oci
joj se zatvore. Odmahne glavom, pokusavajuci se pribrati.
»Libby?« Zakoraknem pola koraka prema njoj, a srce mi je u grlu.
Onda se ona srusi.

240
 Knjige.Club Books

27

U lovim je, ali nisam dovoljno snazna da je zadrzim na nogama.

»Upomoc!« vrisnem dok tonemo na tlo, ublazavajuci njezin pad.
Vrata se ureda sirom otvore, ali ja jos uvijek kricim Upomoć, vristeci
kao da to ima nekakva ucinka, kao da samo izvikivanje te rijeci ima moc.
Djelovanje prije nedjelovanja. Kretanje prije stagnacije. Iluzija kontrole.
Charlie dotrci, cucne pokraj nas. »Sto se dogodilo?« »Ne znam!«
kazem. »Libby. Libby?«
Oci joj se ponovno otvore, a ovaj put izgleda budnije. »Odvest cemo je
u bolnicu«, kaze Charlie.
»Dobro sam«, ona inzistira, ali glas joj se trese. Pokusa sjesti
uspravnije.
Povucem je natrag u svoje krilo. »Ne mici se. Samo pricekaj sekundu.«
Ona kimne, opusti se u mojem narucju.
Charlie je opet na nogama, ide prema vratima. »Dovest cu svoj auto.«
Charlie bude taj koji s osobom na prijamnom salteru u bolnici
razgovara punim recenicama kad stignemo.

Charlie bude taj koji me odvuce kad pocnem napola vikati na medicinsku
sestru koja nam kaze da ne smijemo proci kroz vrata kroz koja su odvezli
Libby. On bude taj koji me posjedne na sjedalo u cekaonici, stavi mi ruke
oko lica i obeca da ce sve biti u redu.
Ne možeš to znati, pomislim, ali on je toliko siguran da mu gotovo
povjerujem.
»Samo tu sjedi«, kaze. »Vidjet cu sto je.«

241
 Knjige.Club Books

Sedam minuta kasnije, vrati se s kavom bez kofeina, ustipkom s

jabukama i brojem sobe u koju su smjestili Libby. »Obavljaju pretrage. Ne
bi trebalo potrajati predugo.«
»Kako ti je to uspjelo?« upitam, hrapava glasa.
»Bio sam u skolskim novinama s jednom lijecnicom koja tu radi«, kaze
on. »Kaze da mozemo pricekati u njezinu hodniku dok pretrage ne budu
gotove.«
Nikada se nisam osjecala toliko beskorisno ili toliko zahvalno sto
nisam ja glavna. »Hvala ti«, kazem krestavim glasom.
Charlie gurne ustipak prema meni »Trebala bi nesto pojesti.«
Usmjerava me na putu kroz bolnicu, zastavsi pokraj jos jednog
automata da uzmemo bocu vode, i onda nas smjesti na par uzasno ruznih
prastarih stolaca u hodniku s grozomornom rasvjetom koji mirise po
sredstvu za dezinfekciju.
»Unutra je. Ako ne izađu za pet minuta, naci cu nekoga i pitati ga, u
redu?« kaze on njezno. »Samo im daj pet minuta.«
U roku od dvadeset sekundi hodam gore-dolje po hodniku. Prsa me
bole. Oci me peku, ali suze ne nadolaze.
Charlie me zgrabi, privuce me na svoja prsa i omota ruku oko mene
tako da mu se dlan nađe na mojem potiljku. Osjecam se malo, ranjivo,
bespomocno na nacin na koji se to nisam osjecala godinama.
Cak i prije nego sto je mama umrla, nisam puno plakala. Ali kad smo
Libby i ja bile male kad bih bila uzrujana, od nicega ne bih zaplakala lakse
nego od toga kad bi mama ovila ruke oko mene. Zato sto sam onda — i
samo onda — znala da je sigurno raspasti se.
Draga moja, tepala bi mi. Tako me uvijek zvala.
Nikada ne bi rekla nesto kao: Dobro ti je, ne plači. Uvijek: Draga moja.
Pusti to iz sebe.
Na njezinu pogrebu, sjecam se da su mi oci bile pune suza i da sam
osjecala peckanje duboko u nosu, a onda, pokraj mene, cula sam kako se
Libby slama, prepustajuci se jecajima.
Sjecam se da sam se uhvatila kako zadrzavam dah, kao da cekam.
A onda sam shvatila da stvarno cekam.
Da ona dođe.
Da mama dođe i ovije svoje ruke oko mene.

242
 Knjige.Club Books

Libby se raspadala, a mama nije dolazila.

Bilo je kao da se poruseni pjescani dvorac ponovno izgradio u meni,
preslagujuci moje srce u nesto sto moze proci kao otporno. Obujmila sam
sestru rukama i pokusala sapnuti rijeci: Pusti to iz sebe. Nisam ih mogla
izgovoriti.
Pa sam umjesto toga spustila usne do Libbyna uha i sapnula: »Hej.«
Ona je zastajkujuci udahnula, kao da pita: Što?
»Da je mama znala koliko je zgodan svecenik ovdje,« rekla sam,
»vjerojatno bi ranije nasla put ovamo.«
Libbyne oci okrugle poput tanjurica pogledale su gore u mene, pune
suza, a ja sam se osjecala kao da su mi grudi limenka koju netko drobi sve
dok se ona nije skripavo nasmijala dovoljno glasno da se Zgodni Svecenik
zbunio na posljednjih nekoliko rijeci.
Stavila mi je glavu na rame, zarila lice u moju jaknu i odmahnula
glavom. »To je tako sjebano«, rekla je, ali za to se vrijeme tresla od smijeha
kroz suze.
Na taj trenutak, bila je dobro. Sad, s druge strane, kad me stvarno
treba, ja sam beskorisna.
»Zasto ne mozemo biti unutra s njom dok obavljaju pretrage?«
protisnem.
Charlie izdahne, premjestajuci se s noge na nogu. »Mozda misle da ces
joj saptati rjesenja.«
Njegova je sala potpuno neuvjerljiva. Kad se odmaknem, shvatim da ni
on ne izgleda bas najbolje.
»Jesi li dobro? Izgledas kao da ce ti pozliti.«
»Samo ne volim bolnice«, kaze. »Dobro sam.«
»Ne moras ostati.«
Uzme me za ruke, zadrzi ih između nasih prsa. »Necu te tu ostaviti
samu.«
»Mogu to podnijeti.«
Usta mu se skupe, urez ispod njih produbi se. »Znam. Zelim biti tu.«
Skupina medicinskih sestara prođe s bolnickim krevetom, a
Charliejevo lice poprimi pepeljastu nijansu.
Upinjem se sjetiti necega sto bih mogla reci, bilo cega drugoga o cemu
bi se moglo razmisljati. »Sharon me nazvala.«

243
 Knjige.Club Books

Usne mu se cvrsto stisnu.

»Rekla mi je da si me predlozio za radno mjesto.«
Prođe trenutak, a onda on promrmlja: »Ako sam presao granicu,
ispricavam se.«
»Nije to.« Lice mi se zari. »Samo je to da... sto ako mi to ne bude islo?«
Prijeđe mi dlanovima uz ruke sve dok mu ne zavrse sklopljene oko
moje celjusti. »Nemoguce.«
Obrva mi se izvije sama od sebe. »Zato sto sam pomogla s
uređivanjem jedne knjige?« On odmahne glavom. »Zato sto si pametna i
intuitivna. I dobra si u izvlacenju najboljeg pisanja iz ljudi i stavljas posao
ispred svojeg ega. Znas kad treba gurati, a kad nesto treba pustiti. Moze ti
se vjerovati — djelomicno zbog toga sto si tako losa u laganju — i brines
se za stvari koje su ti vazne.
Da moram odabrati jednu osobu koju zelim imati na svojoj strani, to
bi bila ti. Svaki put. Ti se pobrines za stvari.«
S ostrim ubodom boli u grudima, pogled mi padne na tlo. »Ne uvijek.«
»Hej.« Charliejevi grubi prsti ponovno pronađu moje. Podigne mi
ruku, prelazeci mi usnama preko zglobova prstiju. »Otkrit cemo sto ne
valja i smisliti kako to mozemo popraviti.«
»Taj jebeni popis.« U grudima me previse steze da bi mi glas bio ista
vise od sapata. »Ona previse toga radi. Nisam je trebala pustiti. Spavale
smo vani na vrucini i — radile smo na onom događaju za knjizaru. Trebala
se odmarati.«
Charlie sjedne, povlaceci me na svoje krilo, a svaka pomisao na
diskreciju, na izbjegavanje komplikacija ispari u sekundi. Trebam ga, a on
je ovdje, shvatim. Potpuno, ne uz upozorenja ili uvjete. Njegove ruke uspnu
se do straznje strane mojega vrata, ispod moje kose, i ja sam umotana u
njega kao da je moja osobna kamena utvrda. Kao da mi nista ne bi moglo
nauditi cak i ako se raspadnem.
»Libby donosi odluke za Libby«, kaze. »Zamisli kako bi ti reagirala kad
bi netko tebe pokusao sprijeciti u tome da radis sto zelis, Stephensice.«
Nagovjestaj osmijeha povlaci njegove napucene usne. »Ustvari, nemoj to
zamisljati. Nije primjereno biti napaljen u bolnici.«
Nasmijem se slabasno u njegova prsa, a u mojima se razveze jos jedan
cvor. »Nesto sam propustila. Tu sam s njom, a Brendan nije, i...« Glas mi
zastane u grlu. Ostatak izađe bolno: »Moj je zadatak paziti na nju.«

244
 Knjige.Club Books

»Znam da je strasno, to sto smo ovdje«, kaze on. »Ali ovo je dobra
bolnica. Znaju sto rade.« Prsti mu se pomicu u umirujucim, utjesnim
krugovima po mojem potiljku. »Ovamo su dovezli mojega tatu.«
Rijeci dobar tip sijevnu mi kroz um, kao odbljesak koji za sobom
ostavlja bljeskalica fotoaparata.
To je Charlie rekao za svojega oca. Dobar tip. Najbolja osoba koju
znam.
»Sto se dogodilo?« upitam.
Nakon podulje tisine, on kaze: »Prvi mozdani udar nije bio toliko los.
Ali ovaj posljednji... bio je u komi sest dana.« Promatra svoj palac kako
prelazi napiijed-natrag preko mojega. Obrve mu se skupe. Dana kad smo
se upoznali, zamijenila sam njegov izraz za osornost, mrzovolju, dokaz da
je jednako topao i covjecan koliko i gromada mramora.
Sada to samo istice izgubljeni pogled u njegovim ocima. »Taj ogromni,
spretni tip koji moze popraviti bilo sto, izgraditi bilo sto. A u tom
bolnickom krevetu, izgledao je...« Prekine se. Provucem prste svoje
slobodne ruke kroz kosu na rubu njegova vrata.
»Izgledao je staro«, kaze Charlie, a tada, nakon bremenite tisine: »Kad
sam bio mali, sve sto sam ikada zelio bilo je biti poput njega, a nisam to
bio. Ali zbog njega sam se uvijek osjecao da je u redu sto sam takav kakav
jesam.«
Stavim mu dlanove oko brade i podignem mu pogled. Pitam se vidi li
svaku rijec u mojem izrazu, zato sto ih ja osjecam kako izlaze iz najdubljeg
dijela moje nutrine — Ti si i više nego u redu.
On se nakaslje. »Moj je tata ziv zbog toga sto su ovdje ucinili za njega.
S njima i s tobom, Libby ce biti dobro. Mora biti.«
Kao na mig, lijecnik, procelav covjek s kozjom bradicom i obrvama a
la Salman Rushdie, izađe iz ordinacije. »Je li joj dobro?« Skocim na noge.
»Odmara se«, kaze on. »Ali dala mi je dopustenje da razgovaram s vas
oboje.« Kimne prema Charlieju, koji ustane, stisne me cvrsce za ruku,
dajuci mi stabilnost.
»Sto se dogodilo?« upitam.
U trenutku, mislima mi proleti svaka boljka za koju znam.
Srčani udar.
Moždani udar.
Spontani pobačaj.

245
 Knjige.Club Books

A onda mi paznja zapne za jednu: PLUĆNA EMBOLIJA.

Rijeci se ponove. Odzvanjaju. Protegnu se sve do pocetka mojega
zivota i sve do njegova kraja, ta rastegnuta opruga od izraza, izvijaju se
kroz vrijeme, zajebavajuci se sa svime, iskrivljujuci moj zivot na nekim
mjestima, parajuci ga na drugima. Plućna embolija.
Lijecnik kaze: »Vasa je sestra anemicna.«
Rijeci udare u zid. Ili mozda u trku padnu s litice — tako se osjecam,
kao da sam zakoracila s ruba i lebdim prije nego sto cu se sunovratiti.
»Tijelu joj nedostaje zeljeza i vitamina B12«, objasni on. »Ne proizvodi
dovoljno zdravih crvenih krvnih zrnaca. To nije neuobicajeno tijekom
trudnoce, a posebno ne iznenađuje za nekoga tko se vec s tim problemom
suocio u prethodnoj trudnoci.«
»Libby nije to prije imala.«
On prouci papire na podlosku u svojim rukama. »Pa, nije bilo tako
izrazeno, ali vrijednosti su joj definitivno bile niske. Razgovarao sam s
njezinim ginekologom i cini se da je stanje vase sestre bilo malo stabilnije
u prvom tromjesecju, ali drzali su to na oku od pocetka.«
Opet osjecam trnce u prstima. Mozak mi se trudi rascistiti dim i poceti
sastavljati popis, ali to mu sada jednostavno ne ide.
»Sto moramo uciniti?« upita Charlie.
»Prilicno je jednostavno«, kaze lijecnik. »Trebat ce uzimati zeljezo kao
dodatak prehrani i jesti vise mesa i jaja, ako je moguce. Isto bi trebala
uciniti i s vitaminom B12. Dat cemo vam letak s navedenim najboljim
izvorima za oboje, iako pretpostavljam da se sjeca otprije.«
Otprije.
Ovo se vec dogodilo. Nisam to propustila samo jednom, nego dvaput.
»Vjerojatno ce se morati nositi s mucninom, ali vise manjih obroka
tijekom dana trebalo bi pomoci. Zelio bih je pogledati, sljedeci tjedan, da
se uvjerim da joj je bolje, a onda ce nakon toga do porođaja morati ici na
redovne preglede kod svojeg lijecnika.«
To je izvedivo. Popravljivo. Sastavljivo u popis.
»Hvala vam.« Rukujem se s njim. »Puno vam hvala.«
»Bilo mi je zadovoljstvo.« Nasmijesi se, narocito toplim, strpljivim
osmijehom. »Samo joj dajte vremena da se odmori. Medicinska sestra reci
ce vam kad je mozete vidjeti.«
Cim se on udalji, osjetim se iscrpljeno, kao da mi je teret od jedne tone

246
 Knjige.Club Books

upravo nestao s ramena, ali tek nakon sto sam ga nosila satima.
»Jesi dobro?«
Kad pogledam u Charlieja, nejasan mi je; vid mi se magli.
»Disi, Nora.« On me uhvati za ramena, prenaglaseno udisuci. Ja ga
slijedim. Sinkronizirani smo na nekoliko udaha i izdaha dok pritisak ne
popusti. »Dobro je.«
Ja kimnem, pustim ga da me privuce na prsa, cvrsto me privijajuci uz
sebe.
Pokusam mu reci da mi je laknulo, ali nema mjesta za rijeci — za
logiku, razum, argumente. Moje je tijelo vec odlucilo sto zeli uciniti, a to je
ovo: nista, u Charliejevu zagrljaju.
On prisloni svoje usne uz moju sljepoocnicu. Ja zatvorim oci, pustajuci
da me zapljuskuju valovi olaksanja.
Postepeno, oni jenjaju, a ja lebdim, plutam na Charliejevoj struji:
njegovu blago zacinskom mirisu, vrucini njegove koze, finoj vuni njegova
laganog dzempera.
Slika mojega stana bljesne mi u mislima. Zuckasto-crvena svjetlost
ulicnih svjetiljaka koja istice kapljice kise na staklu mojih prozora, zvuk
automobila koji brzaju kroz pljusak, radijator kako sisti uz moja stopala u
carapama. Miris starih knjiga i svjezina novih, i kolonjska voda cije bi note
cedrovine i jantara trebale asocirati na osuncane knjiznice. Skripanje
starih podnih dasaka, polupijano pjevanje dok se veseljaci vracaju kuci iz
lokala s tekilom preko puta ulice, dok se zaustavljaju da kupe kriske pizze
po dolar s kojih se cijedi ulje.
Gotovo mogu povjerovati da sam tamo. U svojem domu, gdje je
dovoljno sigurno da se mogu opustiti, otpustiti celicne nosace u svojoj
kraljeznici, kliznuti iz svojeg ostrog okvira i — smiriti se.
»Nisi beskoristan, Charlie«, sapnem uz njegove postojane otkucaje
srca. »Ti si...«
Njegova je ruka jos uvijek u mojoj kosi. »Organiziran?«
Nasmijesim se u njegova prsa. »Tako nesto«, kazem. »Doci ce mi.«
Kad se Libbyna vrata odskrinu, moje se oci otvore.
Medicinska se sestra nasmijesi. »Mozete sada k sestri.«

247
 Knjige.Club Books

28

L ibby sjedi na krevetu, vec ponovno obucena u svoju ljetnu haljinu na

tockice, i izgleda savrseno skruseno. Krotki joj osmijeh igra na
usnama. »Bok.«
»Bok.« Zatvorim vrata za sobom i sjednem pokraj nje. Nakon jednog
trenutka ona kaze: »Jesi li dobro?«
To me osupne. »Libby, nisam ja ta koja se onesvijestila i skoro razbila
glavu na starinskoj blagajni.«
Zubi joj utonu u donju usnu. »Ljutis se.« Ona krsi ruke u krilu. »Jer ti
nisam rekla da se ovo vec dogodilo.« »Ja sam... zbunjena.«
Oci joj krisom polete prema mojima. »Ja sam zbunjena oko toga zasto
mi nisi rekla da imas priliku za posao urednika.«
»To je bilo prije nekoliko godina«, kazem. »Na najnizem polozaju, a
placa je bila sranje. Nije bilo samo radi tebe. Imala sam puno razloga za to
da ostanem u agenciji.«
Pogleda me svojim vodenastim ocima boje safira, a između obrva joj
je bora. »Trebala si mi reci.«
»Trebala sam«, slozim se tiho. »A ti si meni trebala reci za sve ovo.«
Libby tesko uzdahne. »Nitko nije znao osim Brendana. I on je zelio da
ti kazem, ali znala sam da bi te to izbezumilo.
A stvarno je cesto kod trudnica. Mislim, moj je lijecnik bio prilicno
siguran da ce sve biti u redu. Nisam te htjela opterecivati.«
Ispruzim ruku. »Libby, nisi mi teret. Ti si to. Ti dolazis na prvom
mjestu.« Dodam veselo: »Cak i. prije moje karijere. I mojeg Pelotona.«
Frkcuci, ona izvuce ruku iz moje. »Znas li kakav to osjecaj krivnje
stvara, sestrice? To sto znam da ces sve pustiti da se bavis mojim zivotom?
To da bi odustala od posla o kojem si sanjala da bi — da bi mi bila mama?

248
 Knjige.Club Books

Od toga se osjecam... nesposobno.«

»Samo zelim biti tu za tebe«, objasnim.
»Ne bih ja uvijek trebala biti na prvome mjestu, Nora«, kaze ona blago.
»A ne bi ni tvoji klijenti.«
»U redu«, kazem. »Od sada je tip kod kojeg kupujem peciva na prvom
mjestu, ali ti si odmah iza njega.«
»Ozbiljna sam. Mama je previse ocekivala od tebe.«
»Kakve veze mama ima s ovime?« kazem ja.
»Svake.« Prije nego sto se mogu usprotiviti, Libby nastavi: »Ne
govorim da je krivim — bila je u nemogucoj situaciji i prilicno se dobro
snasla s nama. Ali to ne mijenja cinjenicu da bi nekada zaboravila ciji je
posao da se za nas brine.«
»Lib, sto ti to...«
»Ti mi nisi tata«, prekine me ona.
»Otkad je to aktualno?«
Ona ponovno frkne, zgrabi me za ruke. »Tretirala te kao da si joj
partner, Nora. Tretirala te kao da je tvoj posao da se brines za mene. I
pustila sam te da to radis, nakon sto je ona umrla, ali jos uvijek to cinis. A
to je previse. Za nas obje.«
»To nije istina«, kazem.
»Jest«, odgovori ona. »Imam sada i vlastite kceri i da ti nesto kazem,
jebote, Nora, ima dana kad u tusu jecam u spuzvu zato sto mi jednostavno
bude previse, a mozda ni cinjenica da to skrivam od njih nije odgovor, ali
ne mogu si zamisliti da natovarim svoje brige na Talu ili Beu kako ih je
mama natovarila nama. Posebno tebi. Bilo joj je stvarno tesko, ali bila nam
je jedini roditelj, a nekada bi to zaboravila. Ponekad te tretirala kao da si
odrasla osoba.«
Propara me ledena bol. Krivnja ili povrijeđenost ili to sto mi vec
rutinski nedostaje mama, ili sve to sliveno u jednu sigu koja mi probode
srce, pekuci kako samo hladnoca moze.
Kao da se najdragocjenija stvar — jedina dragocjena stvar — u mojem
zivotu smrznula toliko duboko da se u mojim zilama stvara paucina od
leda.
»Zeljela sam pomoci«, kazem. »Zeljela sam se pobrinuti za tebe.«
»Znam.« Ona podigne moje ruke u svojima, drzeci ih uz svoje srce.
»Uvijek to zelis, i volim te zbog toga. Ali ne zelim da budes kao mama — a

249
 Knjige.Club Books

definitivno ne zelim da mi budes tata. Kad ti kazem da se nesto zbiva,

nekada samo zelim da mi budes sestra i kazes: To je koma. Umjesto toga da
to pokusavas popraviti.«
Ta udaljenost između nas. Ovo putovanje, popis, tajne. Vidjela sam sve
to kao male izazove koje je trebalo nadvladati, ili mozda testove kojima
sam trebala dokazati da mogu biti sestra kakvu Libby zeli, ali Charlie je u
pravu. Imati sestru sve je sto ona zeli. Nista vise, nista manje.
»Tesko mi je to«, priznam. »Mrzim se osjecati kao da te ne mogu
zastititi.«
»Znam. Ali...« Oci joj se zatvore, a kad se ponovno otvore, ona mora
uloziti napor da joj se glas ne razlomi, dok nase ruke drhte u cvrsto
isprepletenoj masi između nas. »Ne možeš. A ja moram znati da mogu biti
dobro bez tebe.
Kad smo izgubile mamu, bila sam shrvana, ali nikada me nije bilo
strah kako cemo prezivjeti. Znala sam da ces se ti pobrinuti za to i —
sestrice, cijenim to vise nego sto bih ikada mogla izreci.«
»Mozes pokusati«, salim se tiho. »Mogla bi mi kupiti cestitku ili tako
nesto.«
Ona se nasmije kroz suze pa izvuce jednu ruku iz mojih da obrise oci.
»U nekom trenutku, moram znati da mogu obaviti stvari sama. Ne uz
Brendanovu pomoc, ni uz tvoju. A ti moras napraviti mjesta u svojem
zivotu da ti druge stvari, drugi ljudi mogu biti vazni.«
Tesko progutam. »Nitko mi nikada nece biti vazan onako kako si mi ti
vazna, Lib.«
»Nitko ni meni nikada nece biti vazan kao ti«, sapne ona. »Osim tipa
od kojeg kupujem peciva.«
Ovijem joj ruke oko vrata i povucem je u zagrljaj. »Molim te reci mi
sljedeci put kad saznas da imas bolest ili manjak vitamina«, kazem u njenu
paperjastu kosu. »Cak i ako je jedino sto smijem reci To je koma. I onda ti
poslati sest sanduka suplemenata na kucnu adresu.«
»Dogovoreno.« Ona se povuce, a osmijeh joj zamijeni grimasa. »Ima
jos nesto sto bi trebala znati.«
Evo ga, pomislim, toga što je tajila od mene.
Ona duboko udahne.
»Jedem meso.«
Moja je trenutacna reakcija to da skocim s kreveta kao da mi je upravo

250
 Knjige.Club Books

rekla da je osobno zaklala novorođenu kravu bas ovdje prije nekoliko

trenutaka i pila joj krv izravno iz zila.
»Znam!« povice ona pokrivajuci lice rukama. »Pocelo je kad sam bila
trudna s Talom! Zbog anemije. A i, iskreno, te neke bizarne i konstantne
zelje za hamburgerima.«
»Bljak!« kazem.
»Prestala sam cim se rodila!« kaze Libby. »Ali onda sam opet pocela
kad sam saznala za Broj Tri, i nisam mislila da ce biti neke velike razlike u
vrijednostima zbog par tjedana, ali nisam dovoljno savjesno nadomjestala
nedostatke. Pa. Ups!«
»Ne mogu vjerovati da si me prevarom navela na vegetarijanstvo, na
cijelo desetljece, a onda se pokolebala zbog hamburgera!«
»Kako se usuđujes«, kaze ona. »Hamburgeri su sjajni.«
»U redu, postajes previse dobra u laganju.«
Ona se grohotom nasmije. »U redu, ne sjajni, ali srce zeli sto srce zeli.«
»Tvojem srcu treba terapija.«
»Mozemo li uzeti nesto na putu kuci?« Ona se odgurne od kreveta.
»Hamburgere, ne terapiju.«
»Hamburgere? U množini?«
»Imaju i vegetarijanske pljeskavice, znas«, kaze ona. »Vec smo tako
blizu Ashevilleu, a tamo ima BK.«
Zabuljim se u nju. »Ti si Burger King ne samo nazvala >BK< bez i
tracka ironije, nego mi i govoris da si provjerila gdje je najblizi?«
»Moja me sestra naucila da budem spremna. Nasla sam ga kad smo
Sally i ja otisle zalijepiti letke za Bal o plavom mjesecu.«
»To ne znaci >biti spremam«, kazem. »To je poremeceno.« Kad se ona
nasmije, ja se predam. »Idemo po hamburgere.«

»Jesi li sigurna da ces biti dobro?«

Libby me prijekorno pogleda. »Cestitam, izdrzala si punih dvanaest
sati.«
»Tako je«, kazem. »Ti si odgovorna za sebe. Koga uopce briga hoces li
ti biti dobro? Sigurno ne mene.«
Ona se naceri i podigne svoju golemu ljubicastu rucnu torbu. »Imam

251
 Knjige.Club Books

tu susenu govedinu, i bademe, i jednu od onih stvari s posudicom maslaca

od kikirikija za umakanje. Usto, bit cu s Gertie i Sally i Amayom. Idi zavrsi
to uređivanje tako da mozes uzeti slobodno sljedeci tjedan i tulumariti.«
Telefon joj zazuji, ona pogleda u njega. »Gertie je ovdje. Izgleda kao da bi
moglo kisiti — hoces da te ostavimo u knjizari?«
Charlie je pristao preuzeti Sallynu smjenu tako da se ona moze
usredotociti na bal sljedeceg vikenda, sto znaci da cemo se dogovarati oko.
konacnih biljeski u knjizari. Planirali smo zavrsiti s citanjem posljednjih
stranica sinoc, ali to je potpuno propalo kad se Libby onesvijestila, pa
cemo danas zavrsiti i s citanjem.
»Zasto ne.«
Gertiein blatnjavi automobil s peterim vratima stoji na dnu brda, cak i
vise prekriven naljepnicama za branike nego onoga puta kad nas je
dovezla iz salona, a ona pali tamjan na svojoj upravljackoj ploci. Doslovce
moram zagristi jezik da se suzdrzim od toga da joj odrzim prodiku o tome
kako je to opasno, iako tesko da bi me uopce cula od disonantne
industrijske glazbe koju pusta na maksimum.
Trestanje glazbe gotovo prikrije grmljavinu koja se priblizava kad
izađem iz auta ispred Goode Booksa. Na nebu se skupljaju pjenasti crni
oblaci, a zrak mi se ucini prohladnim dok se automobil udaljava od
plocnika.
Kroz zuckasti odsjaj na staklima izloga uocim Charlieja kako stavlja
knjige na najblizu policu, obojen nijansama crvene i zlatne.
Usne su mu i celjust savrseno definirane sjenama, tamnu mu kosu
uokviruje blaga svjetlost. Pri pogledu na njega, zeludac mi poskoci i nesto
procvate poput ubrzane snimke cvijeta u mojem prsnom kosu. Sada kad
sam ovdje, tako blizu kraja ove knjige, ovog uređivanja, ovoga putovanja,
nemali dio mene zeli se okrenuti i pobjeci.
Ali onda me on uoci, usta mu se razdvoje u puni, senzualni carlijevski
osmijeh, a moj strah raspline, kao prasina otrta s omota knjige.
On otvori vrata, naginjuci se prema van dok prve velike kapi kise
padaju na kaldrmu. »Jesi li spremna ovo okoncati, Stephensice?«
»Spremna sam.« To je i istina i laz. Zeli li itko ikada procitati dobru
knjigu do kraja?
Ured straga izgleda neodoljivo udobno u tami oluje, izbrazdani stol od
mahagonija prekriven je papirima i drangulijama, ali pazljivo slozenima u
Charliejevu osobnom stilu. Pokraj kvrgavog kauca, s police kamina na

252
 Knjige.Club Books

kojoj su tri reda obiteljskih fotografija netko je svjeze obrisao prasinu, a

tragovi od usisivaca jos se uvijek vide na starinskom sagu. Kabasta kutija
klime tiho visi na prozoru, lisena posla naletom hladnoce lazne jeseni.
On pomakne hrpu knjiga u tvrdom uvezu s kauca, onda prijeđe sobu
da zauzme stolac iza radnog stola. Njegov izraz lica kao da me zadirkuje:
Vidiš? Ovdje sam potpuno bezopasan.
Samo sto se meni kod njega nista ne cini bezopasnim. Izgleda kao
svicarski noz. Covjek koji me moze rasciniti na sest razlicitih nacina.
Ovaj Charlie, da mu odaš svoje tajne.
Ovaj da te nasmije.
Ovaj te može uzbuditi.
Ovo je onaj koji će te uvjeriti da si sposobna za bilo što.
Ovo je Charlie koji će te povući na svoje krilo da stvori za tebe ljudsku
barijeru u bolnici.
I onaj koji te ima moć rastaviti ciglu po ciglu.
»Kako je Libby?« upita on.
»Dobro«, kazem, »sada ima torbicu sa susenom govedinom.«
»Mislio sam da joj je torbica od prave koze.«
Glava mi se nagne unatrag i ja ispustim pravo roktanje. »Sto je to s
ovim gradom i igrama rijecima?«
»Nemam pojma o cemu govoris«, kaze on bezizrazajno.
»Rijesi okladu za mene i Libby.« Nagnem se preko svojeg laptopa,
ekran se napola zatvori.
»To nije bas posteno prema Libby«, kaze Charlie. »Uvijek sam pristran
morskim psima.«
Toplina mi ispuni grudi, ali ne posustajem i ne dam se smesti,
mlatovka u dusi. »Izgovara li se Spaaaahhh kao uzdah ili kao vrisak?«
Charlie prijeđe rukom preko ociju dok se smije. »Pa, zao mi je sto ti
moram jos vise otezati situaciju, ali dok sam ja jos zivio ovdje, naziv je bio
G Spa12. Pretpostavljam da izgovor ovisi o tome sto mislis kako zvuci
orgazam.«
»Sad izmisljas«, kazem.
»Imam bujnu mastu«, kaze on, »ali ne tako bujnu.«

12
Izgovor je sličan kao u G spot, hrv. G točka, op. prev.

253
 Knjige.Club Books

»Sto se događa na tom svetom tlu«, pitam se, »i je li legalno?«

»Iskreno,« kaze Charlie, »mislim da je to bila samo sretna pogreska.
Ime je vlasnice Gladys Gladbury, pa mislim da je to bila referentna tocka na
koju je ciljala.«
»Mozda je na to ciljala, ali definitivno nije tu tocku pogodila.«
On uroni lice u svoju ruku. »Taj tvoj mozak iz nocne more«, kaze on,
»apsolutno ga obozavam, Stephensice.«
Krv mi pocne lagano vreti dok se gledamo u oci. »Pretpostavljam da
bismo trebali citati.«
»Pretpostavljam da bismo trebali«, kazem ja.
Ovoga puta on prvi odvrati pogled, pomakne pokazivac na svojem
laptopu. »Reci mi kad zavrsis«, kaze.
Uz nesto truda, usmjerim paznju na Ledenu. Dusty je potrebno samo
nekoliko odlomaka da me potpuno uvuce. Utonula sam u njezine rijeci,
uronjena od glave do pete u njezinu pricu.
Nadine i Lola, vesela fizioterapeutkinja, zurno prebace Jo u bolnicu, ali
ni nakon dvadeset dva sata, oteklina na Joinu mozgu jos se uvijek nije
smanjila. Nadine mora odjuriti kuci da nahrani macku lutalicu koju je
nedavno udomila, a dotad se vec razmahala oluja.
Ovdje, u Goode Booksu, zidovi se zatresu od stvarnoga groma, slazuci
se.
Nadine doziva macku dok hoda mracnim stanom, ali joj ne odgovara
uobicajeno neprekidno zavijanje. Ona spazi prozor iznad sudopera;
ostavila ga je odskrinutim, a sad je sirom otvoren.
Ona istrci na kisu, zaleci sto nije macki dala ime, zato sto vristanje
Seronjo, vrati se u vjetar ne postize bas puno. Konacno, uoci sugavu
tigrastu macku, skutrenu, do polovice u odvodnom kanalu.
Nadine krene na drugi kraj ulice, i zacuje skripanje guma na mokrom
asfaltu, vidi automobil kako nekontrolirano juri prema njoj..
A onda — pluca joj ostanu bez zraka.
Oci joj se naglo zatvore, bol joj propara rebra. Kad otvori oci, na travi
je uz rub ceste, a Lola je opruzena iznad nje. Dok hvataju dah, macka se
izvuce iz odvodnog kanala, pogleda je sumnjicavo i odsece.
»Sranje«, kaze Lola, osovljujuci se na noge kako bi pojurila za
mackom.
Nadine je uhvati za ruke. »Pusti ga«, kaze. »Ne mogu mu pomoci.«

254
 Knjige.Club Books

Stigne poziv iz bolnice.

U grudima me boli dok listam do prve stranice posljednjeg poglavlja,
udahnuvsi da se pripremim prije nego sto nastavim s citanjem.
Nadine i Lola stoje zajedno na suncem okupanu groblju. Nitko drugi
nije dosao, osim svecenika. Jo nije imala nikoga, osim, posljednjih nekoliko
mjeseci, njih. Lola posegne za Nadineinom rukom i, iako iznenađena, ona
je prihvati.
Kasnije, kod kuce, Nadine pronađe cvjetni aranzman na pragu s
porukom sucuti od njezine bivse asistentice.
Odnese ga u kucu i izvadi vazu iz ormarica. Svjetlost ulazi kroz
otvoreni prozor, od nje voda svjetluca dok izlazi iz slavine.
Iz druge sobe zacuje zavijanje macke lutalice. Srce joj poskoci.
Bijeli se prostor proteze niz stranicu, mjesto da se sjedne i udahne
zraka.
Buljim u tu cistu stranicu, ispraznjena.
U mojim najdrazim knjigama kraj nikada nije bas ono sto zelim.
Uvijek se mora platiti cijena.
Mama i Libby voljele su ljubavne price gdje sve ispadne savrseno,
umotano i sa svezanom masnom, a ja sam se uvijek pitala zasto sam
sklona necemu drugom.
Nekada sam mislila da je to zato sto ljudi poput mene ne dobivaju
takve zavrsetke. A traziti to, nadati se tome, nacin je da izgubis nesto s to
nikada nisi niti imao.
Knjige s kojima se ja mogu poistovjetiti one su koje na posljednjim
stranicama priznaju da nema povratka. Da sve dobro mora zavrsiti. Da i
svaka losa stvar zavrsava, da sve zavrsava.
To trazim svaki put kad okrenem knjigu na posljednju stranicu,
kompulzivno trazeci dokaz da u zivotu u kojemu je toliko stvari poslo po
krivu moze biti i ljepote. Da uvijek ima nade, bez obzira na sve.
Nakon sto smo izgubile mamu u takvim sam zavrsetcima pronalazila
utjehu. Onima koji su govorili: Da, nešto si izgubila, ali možda ćeš, jednoga
dana, nešto i pronaći.
Vec cijelo desetljece znam da nikada necu ponovno imati sve, pa sam
samo zeljela vjerovati da cu, jednoga dana, ponovno imati dovoljno. Bol
nece uvijek biti tako strasna. Ljudi poput mene nisu toliko slomljeni da se
ne bi mogli popraviti. Led se nikada ne smrzne toliko duboko da se ne bi

255
 Knjige.Club Books

mogao otopiti i trnje nikada ne naraste tako gusto da se ne bi moglo

sasjeci.
Ova me knjiga satrla svojom tezinom i ocarala svojim sitnim svijetlim
tockama. Neke knjige ne pročitaš koliko ih proživiš, i zavrsiti s citanjem
jedne takve knjige uvijek me podsjeca na uspinjanje nakon ronjenja s
bocama. Kao da cu, ako izronim prebrzo, dobiti dekompresijsku bolest.
Uzmem si vremena, pustajuci da me svaki udar groma vodi sve blize
prema povrsini. Kad konacno podignem pogled, Charlie me promatra.
»Gotova?« upita me tiho. Kimnem.
Nijedno od nas na trenutak ne progovori.
Konacno, tihim glasom, on kaze: »Savrseno.«
»Savrseno«, slozim se. To je prava rijec. Nakasljem se, pokusavajuci
razmisljati kriticki iako samo zelim uzivati u tom trenutku. Smiriti se. »Bi li
se macka stvarno vratila?«
Bez oklijevanja, Charlie kaze: »Da.«
»Nije to njezina macka«, kazem ja. To Nadine uporno ponavlja kroz
knjigu, razlog zasto nikada ne nadjene ime malome slijepom putniku.
»Ona je razumije«, kaze on. »Svi pogledaju u tu macku i vide u njoj
malo cudoviste. Ne zna kako biti ljubimcem, ali njoj to nije vazno. Zato ona
kaze da nije njezina. Zato sto se ne radi o tome sto joj macka moze dati. Ne
moze joj nista ponuditi.
Zlobna je, divlja, gladna, socijalno neinteligentna mala krvopija.« Nebo
je u prozoru crno, kisa gusta kao zavjesa svaki put kad je propara munja.
»Ali to jest njezina macka. Nikada nikome nije pripadala, ali pripada njoj.«
Osjecam neobicnu bol. Tako je nekada gledati u Charlieja. Kao udarac
u trbuh od recenice, kao tako ostar redak da moras malo odloziti knjigu da
uhvatis dah.
On otvori usta da progovori, a jos jedan snazni udar groma rasvijetli
prostoriju. Svjetla se ugase.
U mraku Charlie uz zveket ustane od stola. »Jesi li dobro?«
Pronađem njegovu ruku i uhvatim se za nju. »Mm-hm.«
»Trebao bih zakljucati vrata«, kaze, »dok se ne vrati struja.«
Jos dok govori, kazem: »Idem s tobom.«
Isuljamo se iz ureda. Kako je knjizara u mraku i prazna, doima se
prohladno, pa mi se dlake na rukama nakostrijese dok cekam da Charlie
okrene znak i zakljuca vrata. »U uredu ima rucnih svjetiljaka«, kaze mi

256
 Knjige.Club Books

nakon toga, a mi se vratimo istim putom kojim smo dosli. On mi pusti ruku
da bi prokopao po ladicama u stolu. »Hladno ti je?«
»Malo.« Zubi mi cvokocu, ali nisam sigurna da je to razlog.
On mi doda rucnu svjetiljku, upali prirucni fenjer u drugoj ruci, i
odnese ga do kamina. Lice su mu i ramena ukoceni dok slaze cjepanice u
kaminu, isto kako je to pokazao meni i Libby neku vecer: gnijezdo od
cjepanica, praznina ispunjenih izguzvanim novinama.
»Stvarno ne volis mrak«, kazem, kleknuvsi na sag pokraj njega.
»Nije ustvari zbog mraka.« Potraje minutu, ali vatra se rasplamsa, a na
nas padnu toplina i svjetlost. »Samo je tako tiho ovdje, a kad je jos i
mracno, uvijek sam se od toga osjecao nekako... usamljeno,
pretpostavljam.«
Ovako blizu, mogu vidjeti sve sitne detalje na njegovu licu, tamniji
smeđi krug usred njegovih zlatnih sarenica, urez ispod njegove usnice i
pojedinacne krivulje njegovih trepavica.
Osovim se na noge i priđem stolu. »Moram ti nesto reci.«
Kad se okrenem, on je opet na nogama, naborana cela, ruku u
dzepovima.
»Mozda, zbog kojeg god razloga, sada samo ne zelis ni s kim izlaziti«,
kazem, »i to je u redu. Ljudi se tako osjecaju djelo vrijeme. Ali ako je nesto
drugo — ako se bojis da si previse ukocen, ili sto god bilo to sto su tvoje
bivse mislile o tebi — nista od toga nije istina. Mozda bi svaki dan s tobom
i bio vise-manje isti. I sto onda? To meni ustvari zvuci bas sjajno.
I mozda ja sve ovo pogresno tumacim, a ne mislim da je tako, zato sto
nikada nisam upoznala nikoga toliko slicnog sebi. A — ako je ijedan dio
razloga to sto mislis da cu u konacnici ipak pozeljeti zlatnog retrivera
umjesto zlobne' male macke, u krivu si.«
»Svatko zeli zlatnog retrivera«, kaze on tiho. Koliko god ta izjava
zvucala smijesno, on izgleda ozbiljno, zabrinuto.
Odmahnem glavom. »Ja ne zelim.«
Charliejeve ruke smjeste se na rubove stola meni s obje strane, a
pogled mu se ponovno rastopi u med, karamelu, javorov sirup. »Nora.«
Srce mi se spotakne o njegov hrapavi, isprekidan ton: glas covjeka koji
nekoga njezno pusta.
»Nema veze.« Svrnem pogled, ali nisam ga sposobna potpuno
odvratiti od njega, ne dok mi je tako blizu, ruku s obje strane mojih

257
 Knjige.Club Books

krikova. »Razumijem. Samo sam htjela nesto reci, u slucaju...«

»Ne vracam se natrag u New York«, on me prekine.
Oci mi polete natrag njegovima. Svaki ostri kut njegova izraza poprimi
novo znacenje. »To je razlog«, kaze on. »Razlog zasto ne mogu...«
»Ja ne...« Odmahnem glavom. »Koliko dugo?«
Adamova jabucica mu se pomakne kad proguta. »Sestra mi se trebala
vratiti u prosincu i preuzeti knjizaru. Ali upoznala je nekoga u Italiji. Ostat
ce tamo.«
Srce mi se iz kolibrica koji se predozirao kavom pretvori u nakovanj, a
svaki je otkucaj tezak, bolan tresak.
»Vec sam poslao e-mail Libby u vezi stana«, nastavi on. »Njezin je ako
ga zeli. To mi je i prije bila namjera.«
Oci me peku. Osjecam se kao da mi je srce imenik cije su se stranice
izvukle iz uveza, a ja ih pokusavam natrag povezati, smisleno ih posloziti,
popraviti ovo.
»Prve veceri kad sam naletio na tebe u gradu,« kaze Charlie, »upravo
sam saznao da ce Carina ostati jos neko vrijeme. Nisam bio siguran koliko
dugo, ali... ona i njezin decko vjencali su se. Nece se vratiti.«
Njegove rijeci preplave me kao zvonjava u daljini.
»Pokusavao sam pronaci izlaz. Ali nema ga. Moj je tata taj koji je sve
drzao na okupu. Njihova je kuca stara — konstantno joj trebaju popravci,
za koje ja pokusavam smisliti kako da ih izvedem, jer mi ne dopusta
nekoga angazirati, a knjjzara posluje gore nego ikada — moja se mama
trudi, ali ona to ne moze.
Kako stvari idu, knjizari je preostalo jos mozda sest mjeseci. Netko
mora biti tu, svaki dan, a mojoj mami to nije uspijevalo cak ni prije nego
sto je morala tati pomagati s kretanjem. A jebote, on je užasan kad se treba
osloniti na ljude, pa cak i da si mozemo priustiti zaposliti njegovateljicu;
on nam to ne bi dopustio. A da si mozemo priustiti zaposliti voditelja
knjizare, moja mama ne bi to dopustila. Knjizara je uvijek bila u njezinoj
obitelji. Kaze da bi joj slomilo srce da se netko drugi time bavi.«
Misici u njegovoj celjusti pomicu se, sjene mu plesu na kozi. »I nisu
bili savrseni, ali moji su roditelji puno toga zrtvovali za mene. Tako da
mogu ici na fakultet na koji sam htio i imati posao koji sam htio i — ne
mogu nastaviti s ovime. Loggia zeli nekoga tko ce svakodnevno dolaziti u
ured, a moja me obitelj treba. Trebaju nekoga boljeg od mene, ali ja sam

258
 Knjige.Club Books

ono sto imaju. Odlazim nakon sto Ledena bude gotova. To je radno mjesto
koje se otvorilo, ono za koje sam te predlozio.«
Njegov posao. Njegov stan. Kao da mi jednostavno predaje zivot za koji
se toliko naradio, po veleprodajnoj cijeni. Odrice se grada kamo pripada.
Gdje se osjeca svoj. Gdje se ne osjeca kao da nesto s njime nije u redu ili
kao da je beskoristan.
»A sto je s time sto ti zelis?« zahtijevam. Pogleda me kao da vjeruje da
mu ja to mogu dati, a ja to zelim, tako jako. »Tko se brine za to da si ti
sretan, Charlie? Sto s tvojim srcem?«
Pokusa se nasmijesiti; previse mu lose ide laganje. »Imaju li ljudi
poput nas srca?«
Dodirnem mu lice, naginjuci mu glavu tako da susretne moj pogled.
Potreban mi je trenutak da progutam koloplet emocija koje se uzdizu u
meni, da odlozim srapnel svojih misli i prihvatim novu stvarnost.
Pokusavam smisliti popis, plan, fabularnu liniju koja ce nas odvesti od
tocke A do tocke B, ali tu je samo taj jedan stavak, taj jedan neizvjestan
kraj poglavlja.
»Veceras«, kazem, »mogu li samo dobiti tebe, Charlie? Cak i ako to ne
moze potrajati. Cak i ako vec znamo kako ce zavrsiti.«
On drzi moju celjust tako njezno. Kao da sam nesto krhko. Ili mozda
kao da je on. Kao da bismo jednim krivim potezom mogli rasporiti jedno
drugo. Grudi mi stegne osjecaj posljednjeg poglavlja koje slama srce, samo
sto sada znam izraz za to. Znam to iako se ne mogu primorati da to
pomislim. »Imas me, Nora. Nikada nisam imao sanse.«
Prvi put u zivotu znam koji je vrag Cathy mislila kad je rekla Ja jesam
Heathcliff. Ne samo zato sto smo Charlie i ja tako slicni, nego zato sto je u
pravu: pripadamo jedno drugome. Na nacin koji ne razumijem, on je moj, a
ja sam njegova. Nije vazno sto pise na posljednjoj stranici. To je istina.
Ovdje, sada.
Njegove usne okrznu moje, njezne, oprezne, tople. Otvorim mu se,
svjesna toga kako cu se osjecati kad okrenem stranicu, ali znam da je
ustvari zelim okrenuti.

259
 Knjige.Club Books

29

N jegovi se prsti uviju u moju kosu, jezik mu uroni u moja usta. Zvuk se
uzdigne iz mene, a on me polozi na stol. U proslosti, nasi su susreti
bili mahniti, bezumni, ali sada je toliko pazljiv i njezan da od toga osjecam
bol.
Prsti mu okrznu jednu od naramenica na vezanje moje haljine na
ramenu, odrijesivsi cvor prije nego sto prijeđu na drugu. Ruke su mi ispod
njegove kosulje, opipavaju njegovu glatku, toplu kozu dok se ne najezi.
Ima okus po kavi, s daskom peperminta. Jezik mu prijeđe mojom
donjom usnicom, a ruka mu se spusti mojim bokom.
Privucem ga blize, a on me s trzajem povuce na rub stola, usta su mu
sada nasrtljivija, zubima me zahvaca i pusta kako se spajamo i razdvajamo,
a svaka dahom ispunjena praznina cini sljedeci poljubac potrebnijim. Dlan
mu prijeđe put do mojih grudi, palac mu prijeđe preko moje bradavice, a ja
zadrhtim. Njegovo srce gromoglasno tuce uz mene, a moje prati njegov
ritam, dva usklađena metronoma.
Munja propara nebo, pracena muklini praskom. Vatra na trenutak
zgasne, onda se rasplamsa. Malo-pomalo, Charliejevi poljupci taze zudnju
prosla tri tjedna. Njegove usne lete preko moje celjusti, mojega grla,
njegove ruke vrate se da do kraja odvezu vezice na mojim ramenima.
Gornji dio moje haljine spadne, a moje se srce okrece poput vrtivjetra na
njegovu toplom dahu dok se njegova usta pomicu niz mene.
Nagnem glavu unazad, a dah mi zastane u plucima kad njegov jezik
okrzne unutarnju krivulju moje dojke. Charlie povuce tkaninu nize tako da
mi koza bude izlozena toplom zraku. Pogled mu se podigne prema
mojemu dok mu se usne spustaju k meni, gledajuci me dok uvlaci u usta
moju bradavicu. Kad se pocnem izvijati, njegov jezik i zubi pazljivo kliznu
mojom kozom.

260
 Knjige.Club Books

Njegovo ime izađe iz mene. Usta nam se ponovno sastanu, dublje,

sigurnije. Njegova ruka pronađe rub moje haljine i klizne uz unutarnju
stranu mojega bedra. Ja rasirim koljena, a njegov se dlan pomice prema
gore sve dok ne dođe do trake cipke na mojim kukovima. Njegova druga
ruka ucini isto, a ja se nagnem unazad, pridizuci tijelo tako da moze
skupiti tkaninu i spustiti je niz moje noge.
Pogled mu se ukrsti s mojim, njegov stisak pojaca se na prijevojima
mojih nagih kukova, a on klekne i prinese usne unutarnjoj strani mojega
koljena, ljubeci me sve vise prema gore sve dok mu usta ne utonu između
mojih bedara. Nagnem se prema natrag, oslanjajuci se na svoje ruke, a dah
mi postane plitak dok se vrucina njegova jezika topi uz mene.
Izvijem kukove prema pritisku i on zastenje, pomicuci ruku prema
gore i preko mojeg trbuha, gurajuci me prema dolje sve dok se ne opruzim
na stolu.
Padne mi na pamet predloziti da se preselimo nekamo. Padne mi na
pamet upitati znaci li raditi ovo, ovdje, nedostatak postovanja. Ali onda mi
vise nista ne moze pasti na pamet, zato sto je njegov jezik pronasao glavnu
sklopku u mojem tijelu i u potpunosti iskljucio dovod struje u moj mozak.
»Nora«, rece on hrapavo. Iz mene zabruji sitan zvuk odaziva. »Nismo
trebali cekati. Trebali smo ovo raditi otkad smo se upoznali.«
Ruke mi se zapletu u njegovu kosu. Njegove su ispod mene,
podupiruci me, naginjuci me prema svojim usnama.
Polako, gladno, svrhovito. Jednom se za promjenu nista između nas ne
događa slucajno.
Pritisak raste sve dok ne zadrhtim pod njim, a ruke mi se zavrnu u
njegovoj kosi kad se izvijem, kriknuvsi. On se uspravi i povuce me natrag
do ruba stola, usta nam se spoje, ruke su nam zapetljane u odjeci onog
drugog. Skinem mu kosulju, otkopcam mu hlace. On s mene zguli haljinu,
onda me, podigne i okrene se da bi me polozio na kauc, jezika ispod mojeg
grudnjaka.
»Ovo je onaj,« kaze on, gotovo s postovanjem, »koji si nosila one noci
kad smo se kupali.«
Prijeđem mu rukama niz leđa, kusajuci svaku cvrstu krivulju i ostru
liniju: moja prva prilika da ga imam koliko god zelim, a mozda i posljednja.
Poljubi me pri dnu grla. »Sjecam se tocno kakva si na dodir, Nora. Kao
jebena svila.«
Usta mi omeksaju sa strane njegova vrata, njegova pulsa uz moj jezik.

261
 Knjige.Club Books

Moje se ruke spuste niz njega, probijajuci se uz olabavljene hlace i gace,

nokti mi se zabiju u njegovu kozu kad se zaljuljam uz njega. Posegnem
između nas, a kad omotam prste oko njega, prasak previse zarkog svjetla
bljesne kroz mene, pretvarajuci na trenutak sve u tamne, svjetlucajuce
pjege. »I ja se sjecam kakav si ti na dodir.«
On zastenje dok se pomice u mojoj ruci. Spustim mu hlace do ispod
kukova. On se nastavi pomicati polako, tesko uz mene, priblizavajuci mi se
sve blize i blize. Bez obzira na to kako se pomaknem ispod njega, cini se
kao da mi je uvijek tek malo izvan dohvata.
Sve dok nije. Dok mu usta ne prelaze groznicavo preko mene, a ruke
mu potezu naramenice mojega grudnjaka niz moje ruke te cijela stvar
zavrsi zguzvana oko mojega struka. Onda smo oboje napola zaluđeni od
zelje za onim drugim, njegove su ruke na mojim bedrima, moja su usta na
njegovu ramenu, njegov jezik u mojim ustima, njegova se erekcija pomice
uz mene sve dok moja unutrasnjost ne postane napeta poput zica violine.
»Pilule?« upita on.
»Ocito, ali...«
»Shvacam«, kaze on. Naravno da shvaca. On je poput mene: cak i dok
smo potpuno nekontrolirano opsjednuti jedno drugim, tu je jos nekoliko
(desetaka) niti koje drze razum na mjestu. Charlie siđe s mene, pronađe
svoj novcanik i vrati se s kondomom, bez daljnjih pitanja, bez gunđanja,
bez ikakve naznake frustriranosti, bez implikacija da sam uštogljena, da
gnjavim ili zamaram. Prisloni mi ruku uz celjust i poljubi me s njeznoscu
koju osjetim kroz cijelo tijelo, u svim tim dzepicma topline ugnijezđenim
između mojih kosti i misica i hrskavice: Charlie, rasprsen u mojem
krvotoku. A onda konacno ulazi u mene.
Polako. Pazljivo. Odmakne se prije nego sto mogu osjetiti ikakvo
olaksanje i nasmije se na zvuk koji ispustim. »Nisam imao pojma da je
moguce,« kaze, »da bi ti mogla zeljeti mene onoliko koliko ja zelim tebe.«
»Više«, kazem, sada previse uronjena u ovo da se pitam jesam li
trebala priznati nesto takvo.
»E, sad, to,« kaze Charlie, ulazeci dublje ovaj put, »znam da je
nemoguce.« Pridignem se, privlaceci ga blize. Glava mu se izvije unatrag, a
iz grla mu se podize stenjanje. Dok se pomicemo zajedno, svijet postane
mekan i mracan, sve se svede na mjesta na kojima se nasa tijela dodiruju.
Njegove me ruke masiraju, njegova usta razmicu moja, moji nokti
ukopavaju se u njegove obrise da bi ga privukli blize nego sto nam to nasa

262
 Knjige.Club Books

tijela dopustaju.
Vec me rastuzuje pomisao na to da ce ovo zavrsiti. Da mogu uciniti da
ovaj osjecaj potraje danima, bih. Da svijet treba doci svojem kraju za
dvadeset minuta, ovako bih zeljela umrijeti. On prodire dublje, jace.
»Jebiga, Charlie.«
»Prejako?« upita on, usporavajuci.
Ja odmahnem glavom. On shvati. Nema vise opreza ili obuzdavanja.
»Razmisljao sam o tebi svugdje«, kaze on. »Nema mjesta u ovome
gradu gdje ovo nismo radili.«
Napola se smijuci cak i dok sam omotana oko njega, izgladnjela,
pitam: »Kako je bilo?«
»Moja masta nije toliko dobra koliko sam mislio.«
Osjecam se kao da mi je mozak vatromet na pozadini crnoga neba.
Charlie se uspravi i povuce me u svoje krilo, ulazeci ponovno u mene.
Oslonim se rukama o naslon kauca, jace se pomicuci uz njega, sve dok on
od svakog naginjanja i ljuljanja mojih bokova ne stane psovati u moju
kozu. Jednu mi ruku zaplete u kosu, drugu mi rasiri na leđima, drzeci me
bas tako kako me zeli.
»Zelim te vise«, kazem mu u usta bez daha, osjecajuci kako svaki
udarac njegova srca juri kroz mene. Jace, brze, vise, sve.
»Savrsena si«, kaze on hrapavo. »To je prava rijec, Nora. Jebeno si
savrsena.«
O, Bože. O, Bože. Charlie, ponavlja se u mojim mislima. »Molim te«,
kazem.
Nakon toga, nema vise razgovora. Nikada mi nije bilo toliko drago sto
me netko moze sasvim prozreti, citati me kao knjigu, dok me vodi preko
ruba opet, i opet, i — da, bogovi ljubavnih romana ponosili bi se — opet.

263
 Knjige.Club Books

30

K ad se uspravim, Charlie me uhvati za ruku, ociju teskih i toplih.

»Ostani«, sapne.
Srce mi zatreperi. »Zasto?«
On mi zatakne kosu iza uha, kriveci usta. »Tako je mnogo razloga.«
»Treba mi samo jedan.«
I on se uspravi, smjestajuci ruku između mojih bedara, prislanjajuci
njezno usta uz moje rame dok se pritisak njegova palca pomice u
polaganom krugu. »Jedan.«
»U tom slucaju,« kazem, »mozda dva.«
On se prigne i poljubi me duboko, ruke njezne na mojem grlu, palca
polozena u udubinu u njegovu dnu. »Zato sto«, kaze, »zelim da ostanes.«
»Ne ostajem preko noci u kucama nepoznatih muskaraca«, kazem, a
krv mi vrije.
»Onda imas srece sto ovo nije moja kuca.«
»Da, zato sto bi, kad bi bila, tvoji roditelji dotrcali, krmeljavih ociju i sa
sacmaricom, misleci da vas pljackaju.« »Barem bismo vec bili u autu za
bijeg«, kaze on. Nasmijem se, a kut mojih usana podigne se prema gore.
»Ostani, Nora.«
Ponovno osjetim onaj osjecaj cvata u svojim prsima, kao da se latice
rastvaraju da bi otkrile nesto njezno u sredistu. A onda ubod panike, igla u
mojemu nezasticenu srcu.
»Ne mogu«, jedva sapnem.
Njegovo je razocaranje vidljivo, samo na trenutak. Onda gledam kako
se rasplinjava dok to prihvaca, a ja se osjecam kao da su oni savovi koji su
zacijeljeli u mojemu srcu ponovno otvoreni. On se uspravi, trazeci svoju
odbacenu odjecu, ali ja mu dodirnem ruku, zaustavljajuci ga. Vise nego

264
 Knjige.Club Books

itko koga sam ikada upoznala, Charlie cezne za iskrenoscu, i nikoga zbog
nje ne kaznjava. Uzima je kao nepromjenjivu i sintetizira je u svoj svijet, a
ja ne zelim biti jos jedna osoba koja s njime razgovara u poluistinama.
»Bila sam kod svojega decka.« Zapravo boli izreci te rijeci. Nikada
prije nisam. Libby vec zna, a ne razgovaram o tome ni s kim drugim.
Nikada se nisam zeljela prikazati tako ranjivom, vidjeti poglede sazaljenja,
osjecati se slabo.
Charlie zadrzi moj pogled.
»Jakoba«, kazem. »Bila sam s njime one noci kad mi je mama umrla.«
Celo mu se izgladi.
Nisam odvagnula pozitivne i negativne strane, troskove u odnosu na
dobitke od toga da mu kazem. Samo zelim pustiti to iz-sebe. Zelim mu to
dati — tu stvar koju nikada nisam uspjela popraviti — i vidjeti sto ce se
dogoditi.
»Bio mi je prvi ozbiljan decko. Mozda moj jedini ozbiljan decko, na
neki nacin. Mislim, izlazila sam dulje s drugim muskarcima, ali on je bio
jedini kojega sam tako odabrala.« Umjesto svega drugoga. Ili je mozda bila
stvar u tome da ga nisam odabrala. Samo sam se strmoglavila u svoje
osjecaje prema njemu, bez ikakva opreza.
»Bilo mi je dvadeset godina, i bila sam uvijek kod njega, pa smo
zakljucili da bih se trebala useliti. A moja mama — ona je uvijek bila takva
romanticarka, nije me ni pokusavala odgovoriti od toga. Zeljela je da se
udam za njega. I ja sam to zeljela.«
Charlie ne govori nista, samo me promatra, ostavljajuci mi prostora za
to da nastavim ili da stanem.
»Mobitel mi se ispraznio u nekom trenutku tijekom noci.« Glas mi je
sad hrapav, kao da mi se grlo zatvara da ostatak ne izađe van. Ali ne mogu
prestati. Mora to znati. Ne mogu vise biti sama s time ni na sekundu.
»Kad sam bila s njime, samo bih se... izgubila. Kad bismo se probudili,
ne bih ni ukopcala mobitel dok ne bismo pripremili dorucak.« Jeli. Vodili
ljubav. Skuhali jos kave.
Pece me straznja strana nosa. »Libby me zvala cetiri sata. Bila je sama
u bolnici, a...« Nista ne izađe nakon toga. Usta mi se pomicu, ali nema
zvuka.
Charlie sjedne vise naprijed, privuce me na svoja prsa. Snazno
pritisne usta uz vrh moje glave, prelazeci palcem preko mojeg ramena.

265
 Knjige.Club Books

»Ne mogu to zamisliti.« Povuce mi noge na svoje krilo, ponovno me

cvrsto privuce u zagrljaj, gladeci mi kosu i ljubeci je.
Zaklopim oci, usredotocujuci se na ovaj dozivljaj, na ovaj trenutak.
Ovdje sam, obecam si. Gotovo je. Ne može me više povrijediti.
»Libby bi se budila vristeci.« Glas mi je sada mokar, tanak. »Mjesecima
nakon sto je mama umrla. A ja uopce nisam mogla spavati. Bilo me toliko
strah da necu biti tu ako me ona bude trebala.«
Naucila sam cekati da se ona probudi u panici, zbaciti pokrivace i
pomaknuti se na drugu stranu kreveta tako da se moze zavuci pored mene
ispod popluna. Ovila bih ruke oko nje i grlila je sve dok ona ne bi ponovno
zaspala u suzama.
Nikada joj nisam rekla da ce biti sve u redu. Znala sam da nece.
Umjesto toga preuzela sam staru frazu kojom nas je mama tjesila: Pusti to
iz sebe, draga moja.
»Jakob je isprva bio sjajan«, kazem. »Jedva sam se viđala s njime, ali
imao je razumijevanja. A onda je dobio priliku da ode u tu rezidenciju, u
Wyoming — bio je pisac.«
»Ostavio te?« kaze Charlie.
»Ja sam mu rekla da ide«, priznam slabasno. »Osjecala sam se kao da...
ionako nemam ni vremena ni energije za njega, a nisam ga htjela
zadrzavati.«
»Nora.« Bradom mi lagano pogurne sljepoocnicu dok odmahuje
glavom. »Nisi trebala kroz to prolaziti sama.«
»Ne bi nista mogao uciniti«, sapnem.
»Mogao je biti uz tebe«, kaze on. »Trebao je.«
»Mozda«, kazem. »Ali nije samo on mene iznevjerio. Ja sam uporno
radila planove kako cu ga posjetiti, a onda bih ih otkazala. Nisam mogla
ostaviti Libby. A onda...«
Odmakne mi siske mokre od znoja iz ociju. »Ne moras mi reci.«
Odmahnem glavom.
Sve ovo vrijeme, duboko u dnu mojega trbuha, sjenovito cudoviste
tuge i straha i gnjeva bilo je u kutku u koji sam ga zakljucala, ali je raslo,
mlateci novim lancima ljutitog crnila u svim smjerovima, skapavajuci, ludo
od gladi.
Demon koji ce me prozdrijeti iznutra prema van.
»Isplanirala sam iznenadni posjet. Uzela sam lijekove za smirenje,

266
 Knjige.Club Books

sjela na bus zato sto sam si samo to mogla priustiti i ostavila Libby samu.
Bilo mi je jasno cim sam ga vidjela da su se stvari promijenile. A onda, prve
noci tamo, probudila sam se u panici. Nisam znala gdje sam i nisam mogla
naci svoj telefon. Sve na sto sam mogla misliti — bilo je to da se nesto
dogodilo Libby Gotovo sam... halucinirala. Prsa su me toliko boljela da sam
mislila kako umirem.
Jakob je mislio da imam srcani udar. Odveo me na hitnu, a oni su me
poslali kuci nekoliko sati kasnije s ogromnim racunom i vjezbama disanja.
Dogodilo se opet sljedece noci, i one nakon toga. Rekla sam Jakobu da se
moram vratiti kuci ranije. Kupio mi je kartu za avion i rekao mi da se on ne
vraca. Odlucio je ostati.
Ja sam zeljela nesto smisliti. Libby je ostala jos samo jedna godina
srednje skole, ali mislila sam da bih je mogla preseliti i da bi mogla zivjeti
tamo s nama. Tjedan dana nakon sto sam se vratila kuci, rekao mi je da je
upoznao drugu.«
Kao da me svemir kaznio, za to sto sam zeljela previse, za to sto sam
uopce razmisljala o tome da Libby svemu tome podvrgnem kad je vec bila
na granici izdrzljivosti. Jos mi uvijek bude zlo kad se toga sjetim.
Charlie mi prstima prijeđe gore-dolje po rud. »Tako mi je zao.«
»Nije cak ni to da sam mislila kako je on >onaj pravi< ili tako nesto.«
Zatvorim oci, a srce mi lupa. »Samo... sve otada, tesko mi je bilo zamisliti se
kako ikoga pustam tako blizu. Ne kad sam toliko jebeno slomljena da ne
mogu spavati nigdje osim u vlastitom krevetu. Cak je i ovdje tesko, s Libby
odmah do mene. Nakon toga si vise nikad nisam vjerovala.« Uronim lice u
njegovu toplu kozu dok ta bol siroko zijeva u mojim prsima. »Zao mi je. Ja
samo...«
»Nemoj da ti bude zao«, kaze on hrapavo. »Molim te, nemoj se
ispricavati za to sto mi dopustas da te upoznam.«
»Sramim se«, kazem. »Toga sto sam toliko opsjednuta time da imam
stvari pod kontrolom da se uspanicim zbog spavanja. U jebenom sam
rasulu.«
On me okrene tako da se gledamo u lice, drzeci ruke na donjem dijelu
mojih leđa. »Svi su u rasulu«, kaze.
»Ti nisi.«
On se lagano nasmijesi, odraz zeravice iz kamina istice zlatne mrljice
u njegovim sarenicama. »Ja zivim u svojoj sobi iz djetinjstva.«
»Zato sto pomazes svojoj obitelji«, kazem. »Ja sam svoju bacila pod

267
 Knjige.Club Books

vlak prvom prilikom.«

»Hej.« Dodirne mi bradu, podigne je. »Tvoj te bivsi jebeno ostavio na
cjedilu, Nora, samu, a ti si se snasla najbolje sto si znala. Ti nisi zlikovac u
njegovoj prici. On je — i to ne zato sto se zaljubio u drugu osobu, nego zato
sto je napustio vasu vezu iste sekunde kad si ti bila ta kojoj je nesto
trebalo.«
Obuhvati mi lice rukama. »Odvest cu te kuci kad god zelis«, kaze on.
»Ali ako zelis ostati, i probudis se vristeci, to je u redu. Pobrinut cu se za to
da budes dobro. A ako zelis ostati, i onda se predomislis, ne smeta me
voziti te kuci u cetiri ujutro.«
Jednom sam procitala da ne razmisljaju svi u rijecima. Bila sam
sokirana, zamisljajuci te druge ljude koji se ne sluze jezikom da bi svima i
svemu pridali smisao, koji ne organiziraju svijet automatski u poglavlja,
stranice, recenice.
Gledajuci u Charliejevo lice, jasno mi je. To kako ti nalet osjecaja i
paperjastih dojmova moze proci kroz tijelo, mimoisavsi tvoj um. Kako
osoba moze znati da postoji nesto vrijedno toga da se kaze, ali ne imati
pojam o tome sto je to tocno. Ne razmisljam u rijecima.
To je osjecaj koji nije bas Hvala ti, i ne samo Zbog tebe se osjećam
sigurno, nego nesto sto plese između toga dvoga.
»Zelim ostati«, kazem. »Ali mislim da ne mogu.«
On kimne glavom. »Onda cu te odvesti kuci.«
»Ne jos.«
On mi zagladi kosu, zatakne mi je za uho. »Ne jos.«
Legnemo zajedno, moja su leđa prislonjena uz njegov topli trbuh,
njegova je ruka prebacena preko mojega kuka, prsti mu lagano prolaze
mojim rebrima poput sitnih skijasa koji slijede blage padine, sve dok se on
ponovno ne ukruti, a ja ne budem pijana od toga kako me dodiruje.
Vodimo ljubav polako, sanjivo, a kad bude gotovo, ja se smirim uz njegova
prsa, osjecajuci kako mu srce tiho udara uz mene, isto onoliko smirujuce
koliko su to svjetla i sumovi grada, nejasno vidljiva s druge strane mojega
prozora, cijeli svijet koji se nastavlja vrtjeti dok ti spavas.
Ako to ne kazem naglas, pomislim, ne racuna se. Mozda cak nece biti
ni istina.
Ali istina je, a ja nisam sigurna da bih to zeljela zaustaviti, cak i da
znam kako: zaljubljujem se u Charlieja Lastru.

268
 Knjige.Club Books

Ujutro, preskocim svoje trcanje. Libby i ja sjedimo na dekici rasirenoj na

livadi, s kavom u ruti, i ja joj sve ispricam.
Ociju sjajnih iznutra, ona kaze: »On ce ostati?« i meni srce potone.
»Zasto mi ne kazes kako se stvarno osjecas?«
Ona zabije nos u paru koja se podize iz njezine salice. »Oprosti, nisam
tako mislila.«
»Kao da ti nista ne bi bilo draze nego vidjeti Charlieja Lastru na brodu
koji ce vjecno kruziti oko svijeta?«
»Nije u tome stvar! Samo je to da...« Ona se promeskolji u mjestu.
»Pretpostavljam da to mijenja nacin na koji ga dozivljavam. Sada se racuna
za popis.«
»To je od stvarno velike pomoci.«
»Nora.« Ona odlozi svoju salicu u travu. »Ako si vec toliko uzbuđena
zbog njega, trebali biste to istraziti. Ne mogu se sjetiti kad si posljednji put
ustvari bila uzbuđena zbog nekoga. Ne, cekaj, mogu. Bilo je to prije punih
deset godina.«
Duboka bol, kao pulsirajuci fantomski ud, nije onoliko strasna koliko
to obicno bude kad razmisljam o Jakobu. Ozbiljno sam mislila ono sto sam
rekla Charlieju — da se ne radi toliko o tome da mi nedostaje bivsi, koliko
o usamljenosti koja proizlazi iz toga da ne mogu vjerovati sebi u vezi bilo
koga drugoga.
»Nije vazno hocemo li to >istraziti<« kazem. »Znamo kako ce to
zavrsiti.«
Libby mi stisne ruku. »Ne znas. Ne mozes znati, dok ne pokusas.«
»Ovo nije film, Libby«, kazem. »Ljubav nije dovoljna da bi promijenila
detalje necijega zivota — ili njegove potrebe. Ne dođe zbog nje sve na
svoje mjesto. Ne želim odustati od svega.«
Ne mogu si to dopustiti.
Jos uvijek nema sretnog kraja za zenu koja zeli sve, onu vrstu koja lezi
budna osjecajuci bol divlje gladi, neutazene ambicije od koje joj skrgucu
zubi.
Moj udoban stan u West Villageu sa svojim ogromnim prozorima.
Kafic na uglu gdje vec znaju sto narucujem. Sva cetiri godisnja doba na
setalistu u Central Parku.

269
 Knjige.Club Books

Posao u Loggiji, pomislim, a slika njihovih kao u galeriji bijelih ureda i

podova od balsa drva gori sjajna u mojim mislima.
To da znam da mi je sestra dobro. To da se svake noci budim duboko
uvjerena da sam sigurna. Da mi nista ne moze nauditi.
Kako se nesaglediv, neobuzdan osjecaj poput ljubavi uklapa u to?
To je labavi zupcanik u osjetljivu stroju.
Kad opet pogledam u Libby, usne su joj razdvojene, obrve skupljene.
»Ljubav?« Ponovi tu rijec sitnim glasom.
Svrnem pogled prema ljetnikovcu, koji se blista na suncu, okruzen
leptirima koji lijeno lete naokolo. »Hipotetski.« Lazem svojoj sestri. Ona mi
to dopusti.

U rano poslijepodne, Bea i Tala stignu skacuci uz brdo — Bea u ruzicastoj

haljinici s volanima, a Tala u mornarski plavim hlacama na tregere. Srce mi
poleti u visinu, a, sto nikoga ne iznenađuje, Libby na oci izbiju suze dok joj
pomazem da ustane s dekice. Vriste mama svojim nemoguce visokim
glasicima i bacaju joj se oko nogu, a ona obasipa njihove zapetljane kose
poljupcima.
»Nedostajale ste mi jako, jako, jako puno«, kaze im. Tala izgleda
mrzovoljno i uvrijeđeno dok ovija ruku oko Libbyne noge, a Bea, naravno,
odmah pocne plakati kao da ozbiljno mora odrijemati, a onda Brendan
pusuci stigne za njima, izgledajuci otprilike dvadeset tri puta umornije
nego sto je to Charlie Lastra ikada bio.
Kad se on i Libby pogledaju, osmijesi su im mirni. Ne presretni, ali kao
da im je laknulo: kao da su kliznuli natrag u struju i vise ne moraju raditi
bas toliko naporno.
I posljednji tragovi tjeskobe koju sam nosila u sebi rasprse se u
trenutku. Ovo se dvoje ljudi voli. Sto sam god ja mislila da se zbiva između
njih, oni su u redu.
Pripadaju zajedno, na neki tajanstveni nacin, i cini se da oboje to
znaju.
Dok Libby zavrsava sa svojom pokorom s curama, Brendan me zagrli
jednim od svojih slavnih zagrljaja koji su istovremeno nezgrapni i ubitacno
iskreni. »Dobar let?« upitam ga.
»Bilo je nesto suza«, kaze on umorno.

270
 Knjige.Club Books

»O, jesu li opet prikazivali Mamma Miu! tijekom leta?« kazem. »Znaš
da se ne mozes nositi ni s cime u cemu glumi Meryl na toj nadmorskoj
visini.«
Upravo u tom trenutku, cure se odlijepe od Libby i bace se na mene,
vristeci, ne bas u glas: »Nono!«
»Moje najdraze cure na cijelom svijetu!« kazem ja, hvatajuci ih.
Tala zakrici: »Letjele smo u avionu!«
»Jeste li?« Posjednem je na svoj kuk i stisnem Beinu ruku. »Tko je
vozio? Ti ili Bea?«
Bea se zasmijulji. To je, vrlo vjerojatno, zvuk koji je proizvela zemlja
prvi put kad je vidjela kako izlazi sunce.
»Neeee.« Tala odmahne glavom, razdrazena time koliko sam
nesposobna. Iskreno, kad je ona mrzovoljna, to je najslađa stvar na svijetu.
Kad bi barem sva nasa kisela raspolozenja izgledala tako slatko.
Povedem ih preko trave, dalje od Libby i Brendana tako da oni mogu
na trenutak biti sami. Brendan izgleda kao da bi mu dobro doslo nekoliko
godina u kriogenoj komori, dok mu Libby hvata straznjicu kao da to uopće
nije ono sto njoj treba.
»Hej. Zaboravila sam«, kazem, vodeci cure prema cvijecu koje raste
oko mostica. »Sto mislite o leptirima?«
Imaju puno misljenja, i sigurno je da ce ih sva izreci vristeci.

271
 Knjige.Club Books

31

L ibby izabere mjesto za veceru u Ashevilleu u centru grada, elegantan

kubanski restoran s terasom na krovu. Jucerasnja je oluja ostavila zrak
prohladnim i svjezim, sto je ogromno olaksanje nakon posljednja tri
znojna tjedna.
Grad je ispod nas osvijetljen, na pola puta između osobita sela i
uzurbane metropole, a hrana je bozanstvena. Brendan i ja podijelimo bocu
vina, a cak i Libby proba par gutljaja, uzdisuci dok ih zadrzava u ustima.
»Nekako je kao da smo u New Yorku, zar ne?« kaze ona, zamagljenih
ociju. »Ako zatvoris oci, samo zvuk svih tih ljudi, i taj osjecaj u zraku.«
Brendanova se usta iskrive kao da razmislja o tome da se ne slozi s
njome, ali ja samo potvrdno kimam. Nije kao da smo u New Yorku, ali sa
svima nama zajedno, gotovo je kao da smo kod kuce.
Osjetim malo vjerojatni val nostalgije od pomisli na to da trcim uz ili
niz stepenice do zeljeznickog perona, cujem ono skripanje metala, osjetim
onaj nalet vjetra kako prolazi stubistem, i ne znam jesam li stigla bas na
vrijeme ili je moj vlak upravo prohujao pored mene.
Koja je najčudnija stvar koja ti nedostaje kod grada? posaljem poruku
Charlieju.
On mi otpise: Nekada je to bila dostupnost Dunkin'Donutsa na
udaljenosti manjoj od tri bloka u bilo kojem trenutku.
Nasmijesim se svojem telefonu. Omjer DD-a i ljudi tamo mora da je
nešto kao jedan naprema pet. Što još?
Nedostaje mi Eataly, kaze on, ali ne bih to nazvao čudnim. Da ti ne
nedostaje Eataly13, više nikad ne bismo mogli progovoriti. Zato što bi bio u
zatvoru, gdje bi i pripadao.

13
Prehrambena robna kuća, čija je ponuda orijentirana isključivo na proizvode domaćeg
podrijetla, op. prev.

272
 Knjige.Club Books

Laknulo mi je što sam se iz toga izvukao, kaze on. Također nije čudno, ali
puno razmišljam o prvom danu proljeda kad je ustvari donekle toplo. Kako svi
budu vani odjednom i kao da smo svi gotovo pijani od sunca. Ljudi u parku u
kratkim hlačama i gornjim dijelovima bikinija, jedu ledene štapide, iako je vani
nekih deset stupnjeva.
Charlie, odgovorim. Te su sve stvari objektivno sjajne.
Potraje dulje dok stigne njegov sljedeci odgovor. Mariachi sastavi na
ranojutarnjim vožnjama ili operni pjevači ili ustvari bilo koja grupa ljudi koji
pjevaju. Znam da to nije popularan stav, ali jebeno volim kad na vlaku ved
gotovo utonem u san i odjednom pet tipova počne pjevati na sav glas.
Volim gledati reakcije ljudi. Uvijek ima nešto ljudi koji donekle uživaju u
tome, i ljudi koji izgledaju kao da ih žele ubiti, i onih koji se pretvaraju da se to
ne događa. Uvijek im dam nešto zato što ne želim živjeti u svijetu gdje to nitko
ne radi.
Ne mogu se sjetiti vedeg simbola nade od osobe koja je voljna izvudi se iz
kreveta da bi iz sveg glasa pjevala grupi stranaca zarobljenih u vlaku. Ta
upornost trebala bi se nagrađivati.
Volim, napisem, tvoj mozak iz nodne more.
A ja sam mislio da me iskorištavaš zbog mojega tijela iz nodne more.
A onda, minutu kasnije: I ja volim tvoj mozak. I tvoje tijelo. Sve.
Provela sam deset godina usmjeravajuci svoj zivot sto dalje od ovog
osjecaja, od ove strasne zelje. Sve sto je bilo potrebno bila su tri tjedna i
izmisljena zena po imenu Nadine Winters da me povuku natrag.»Ne radi
nikakve planove za sutradan popodne«, kaze Libby, lupkajuci nogom moju
sandalu pod stolom. »Imam iznenađenje za tebe.«
Brendan gleda u stol, gotovo s krivnjom. Ili nije uvjeren da ce mi se
svidjeti moje »iznenađenje« ili mu je Libby zaprijetila da ce ga ubiti ako ju
oda.
»Brendane,« kazem, pecajuci, »reci svojoj zeni da ne moze skociti s
padobranom dok je trudna.«
On se nasmije i podigne ruke, ali jos uvijek izbjegava moj pogled.
»Nikad ne reci Stephensid sto moze i ne moze uciniti.«
Urednicki posao u Loggiji proleti mi mislima, uz Charliejev glas kako
govori: Da moram odabrati jednu osobu koju želim imati na svojoj strani, to
bi bila ti. Svaki put.

273
 Knjige.Club Books

Jos jednom, Libby me natjera da nosim svileni sal svezan preko ociju cijelo
trajanje nase voznje taksijem — koji, nazalost, vozi Hardy, ali nasrecu
voznja traje samo pet minuta, a onda me Libby izvlaci iz automobila,
pjevajuci: »Tuuuu smo!«
»Nesluzbena tura lokadjama iz Jednom?« pokusam pogoditi.
»A-a!« kaze Hardy, cerekajuci se. »Iako bi stvarno trebale otici na
jednu! Ne znate sto propustate.«
»Pogreb za psa starog Whittakera«, pokusam jos jednom.
Libby zatvori vrata automobila za mnom. »Hladnije.«
»Pogreb za iguanu koja je glumila psa starog Whittakera u predstavi
gradskog kazalista?« Osluskujem ne bih li cula nesto sto bi otkrilo nasu
lokaciju, ali jedini je zvuk povjetarac u drvecu, sto bi znacilo da smo
otprilike... bilo gdje.
»Dvije su stepenice, u redu?« Ona me pogurne prema naprijed. »Sad
ravno naprijed, mala je klupcica.«
Ispruzim stopalo, pipajuci kroz prostor dok je ne pronađem. Udari me
nalet hladnog zraka, a pete mojih cipela kucnu o drveni pod nakon jos
nekoliko koraka.
»Sad.« Libby stane. »Molim fanfare.«
Udaram dlanovima o bedra dok ona odvezuje sal i skida mi ga s lica.
Stojimo u praznoj sobi. Prostoriji s tamnim drvenim podom i bijelim
zidovima od brodskoga poda. Veliki prozor gleda na gustis plavih i zelenih
borova, a Libby zakoraci pred njega, podrhtavajuci od tjeskobne energije
usprkos svojem osmijehu.
»Zamisli ogroman drveni stol bas tu«, kaze ona. »I nekoliko biljaka u
pletenim kosarama stoji ispod prozora. I skandinavski luster. Nesto
elegantno i moderno, znas?«
»U reeedu«, kazem, slijedeci je u drugu sobu.
»Kauc presvucen tamnim plavim barsunom«, kaze, »i, tipa, mali
platneni sator u jednom kutu za cure. Nesto sto mozemo ostaviti da stoji,
objesiti lampice unutra.« Odvede me niz uski hodnik, a onda ju slijedim
kroz jos jedan dovratak dok pali svjetla kako bi otkrila kao maslac zutu
kupaonicu: zute plocice iz pedesetih, zute tapete, zuta kada, zuti
umivaonik.

274
 Knjige.Club Books

»Ovo... treba malo doraditi«, kaze ona. »Ali pogledaj kako je ogromno!
Mislim, ima kadu, i ima i jos cijela jedna kupaonica s ugradbenim tusem. Ta
je vec preuređena.«
Pogleda me trazeci neku vrstu potvrde da cujem sto govori.
I cujem je, ali u glavi mi pocinje tupo zujati, kao da horda pcela postaje
sve vise uznemirena od jezivog osjecaja neispravnosti koji mi se polako
sulja uz kraljeznicu.
»Ima i jedna spojena sa spavacom sobom. Tri cijele kupaonice —
mozes li to zamisliti?« Pokaze prema mrlji od ruza na tepihu, pored mrlje
koja izgleda kao da je potekla od cijelog lonca prolivene kave. »Ne obracaj
paznju na to. Vec sam provjerila i ispod je parket od masivna drva. Bit ce
nesto stete od toga sto se prolilo, vjerojatno, ali uvijek sam voljela sagove.«
Ona se zaustavi na sredini prostorije i rasiri ruke. »Sto mislis?«
»O tome da ti volis sagove?«
Osmijeh joj se pokoleba. »O kuci.«
Krv koja juri mojim bubnjicima prigusuje mi glas. »O ovoj kuci? Usred
Sunshine Fallsa?«
Osmijeh joj se smanji.
Zujanje se pojaca. Zvuci kao Ne, kao milijun malih Nora kako bruje:
Ovo se ne događa. Nije moguće da se ovo događa. Nešto si krivo shvatila.
Libbyne ruke obuhvate njezin trbuh, linije od mrstenja između
njezinih ociju ocvrsnu. »Ne bi vjerovala koliko je jeftino.«
Sigurna sam da ne bih. Vjerojatno bih pala na licu mjesta mrtva, i
onda bi moj duh poceo progoniti ovo mjesto, a svake noci kad bih se
podigla iz podnih dasaka prestrasila bih nasmrt vlasnike ispitujuci ih: Što
ste ono rekli koliko ormara ima?
Ali ne vidim vaznost u tome.
Odmahnem glavom. »Lib, ti ne bi mogla zivjeti na mjestu kakvo je
ovo.«
Lice joj se opusti. »Ne bih mogla?«
»Zivot ti je u New Yorku«, kazem. »Brendanov je posao u New Yorku.
Skola u koju idu cure — nasi najdrazi restorani, nasi najdrazi parkovi.«
Ja.
Mama.
Svaki i posljednji njezin djelic. Svaka uspomena. Svako mjesto gdje je

275
 Knjige.Club Books

stajala, u nekom drugom zivotu, prije cijelog desetljeca. Svaki izlog u koji
smo pogledale, ruku sklopljenih u rukavicama, nas tri poredane dok
gledamo kako robotizirane saonice Djeda Mraza ocrtavaju luk po nebu
iznad minijaturnog modela Manhattana.
Svaki korak preko ili Brooklynskog mosta na prvi dan proljeca, ili na
posljednji dan ljeta.
Knjizare Freeman Books, Strand, Books Are Magic, McNally Jackson,
Barnes & Noble na Petoj aveniji.
»Bilo ti je krasno ovdje«, Libby zvuci nesigurno, mlado.
Sve te vitice leda koje su drzale moje srce na okupu otope se prebrzo,
slomljeni komadici padaju kao s ledenjaka koji se tope, ostavljajuci ranjiva
mjesta izlozenima. »Bio je to sjajan odmor, Libby — ali za tjedan dana,
zelim se vratiti kući.«
Ona se okrene od mene. Tocno prije nego sto progovori, osjetim
probadanje u utrobi, upozorenje, promjenu u barometarskom tlaku.
Zujanje prestane.
Glas joj je jasan. »Brendan je dobio novi posao. U Ashevilleu.«
Osjetila sam da nesto dolazi, ali to me nije pripremilo za bestezinski
osjecaj toga da sam promasila stubu, osjecaj pada s velike visine, osjecaj
da udaram o svaku stepenicu na svojem putu dolje.
Libby me ponovno pogleda, cekajuci.
Ne znam na sto. Ne znam sto da kazem.
Kako treba postupiti nakon sto planet bude zbacen sa svoje osi?
Nemam plana, nemam popisa prema kojemu cu ovo popraviti. Stojim
u praznoj kuci, gledajuci kako se svijet raspada.
»Zbog ovoga je Brendan stalno zvao«, sapnem, a krv ponovno pocne
sumiti u mojim usima. »Cekao je da mi kazes.«
Misici se u Libbynoj celjusti trznu, priznajuci krivnju.
»Popis«, protisnem. »Ovo putovanje. O tome se radilo? Odlaziš i djela
ova zamrsena igra u kojoj ja skocim kad ti kazes hop bila je nekakvo
sjebano zbogom?«
»Nije tako«, promrmlja ona.
»A sto s, odvjetnicima?« upitam. »Onima ciji ti je broj Sally dala.«
Na licu joj se razlegne shvacanje. »Njezina prijateljica,« kaze ona
slabasno, »koja je znala koji je tu dobar vrtic.«

276
 Knjige.Club Books

Pritisnem ruke s obje strane glave.

Gledaju škole.
Gledaju kuće.
»Koliko dugo vec znas?« upitam.
»Brzo se dogodilo«, kaze ona.
»Koliko dugo, Libby?«
Dah joj naglo izađe iz usta. »Nekoliko dana prije nego sto smo
isplanirale kako cemo doci ovamo.«
»I nema nacina da se izvucete iz toga?« Protrljam celo. »Mislim, ako se
radi o novcu...«
»Ne zelim se izvuci iz toga, Nora.« Ona prekrizi ruke na prsima. »Ja
sam donijela tu odluku.«
»Ali upravo si rekla da se to sve dogodilo brzo. Nisi imala vremena
promisliti o tome.«
»Cim smo odlucili da ce se Brendan natjecati za radno mjesto, ucinilo
se ispravnim«, kaze ona. »Umorni smo od toga sto smo nagruvani. Umorni
smo od toga sto moramo dijeliti jednu kupaonicu — umorni smo od toga
sto smo umorni. Zelimo se rasiriti. Zelimo da nam se djeca mogu igrati u
prirodi!«
»Zato sto je Lajmska bolest tako zabavna?« upitam.
»Zelim znati da, ako nesto pođe po zlu, nismo zarobljeni na otoku s
milijunima drugih ljudi, koji pokusavaju pobjeci.«
»Ja sam na tom otoku, Libby!«
Lice joj problijedi, glas joj se slomi. »Znam to.«
»New York je nas dom. Ii milijuni drugih ljudi nasa su — nasa su
obitelj. A muzeji, i galerije, i High Lane, klizanje u Rockefeller Centeru — a
predstave na Broadwayu? Tebi je u redu jednostavno sve to napustiti?«
Napustiti mene.
»Nije tako, Nora«, kaze ona. »Samo smo poceli gledati kuce i sve se
poslozilo...«
»Jebote.« Okrenem se od nje, u glavi mi se vrti. Ruke su mi teske i trnu,
ali srce mi stropota naokolo kao kugla za kuglanje na vlaku smrti.
»Posjedujete li vi vec ovu kucu?«
Ona ne odgovori.
Zavrtim se natrag. »Libby, jesi li kupila kucu, a da mi za to nisi niti

277
 Knjige.Club Books

rekla?«
Ona kaze tiho: »Ugovor cemo potpisati tek krajem tjedna.«
Zakoracim unatrag, gutajuci slinu, kao da mogu povuci sve sto je vec
receno natrag, kao da mogu obrnuti tijek vremena. »Moram ici.«
»Kamo?« pita ona.
»Ne znam.« Odmahnem glavom. »Bilo kamo, a da nije ovdje.«

Prepoznajem ovu ulicu: niz ranceva u stilu pedesetih s dobro odrzavanim

vrtovima, a u pozadini se uzdizu planine prekrivene borovima.
Sunce se topi prema horizontu poput sladoleda od breskve, a
povjetarac nosi miris ruza. Nekoliko metara daleko, nekih sestero djece
trci, vristeci i smijuci se, kroz prskalicu.
Prekrasno je.
Ja zelim biti bilo gdje drugdje.
Libby me ne slijedi. Nisam to ni ocekivala.
U trideset godina, nikad nisam samo tako otisla nakon svađe s njom
— ona je uvijek bila ta koju sam ja morala ganjati, kad je bilo lose u skoli ili
kad je prolazila kroz posebno tezak prekid u onim mracnim, beskrajnim
godinama nakon sto smo izgubile mamu.
Ja sam ta koja slijedi.
Samo'nikada nisam mislila da cu je morati slijediti tako daleko ili je
potpuno izgubiti.
Ponovno se događa. Peckanje u mojem nosu, grcenje u mojim prsima.
Pogled mi se zamuti toliko da se cvjetni grmovi zamagle i djecji se smijeh
iskrivi.
Krenem doma.
Ne doma, pomislim.
Moja je sljedeca pomisao mnogo gora: Imam li dom?
Ta pomisao odzvanja u meni, a krugovi panike sire se prema van. Dom
su za mene uvijek bile mama i Libby.
Dom su prugasti bijeli i plavi rucnici i vruci pijesak na Coney Islandu.
Dom je lokal s tekilom kamo sam vodila Libby nakon njezinih ispita, da
bismo plesale cijelu noc. Kava i kroasani u Prospect Parku.
To je padanje u san usprkos mariachi sastavu koji svira na udaljenosti

278
 Knjige.Club Books

od tri metra od tebe dok Charlie Lastra kopa po svojemu novcaniku s

druge strane prolaza vagona na podzemnoj zeljeznici.
Samo sto to vise nije. Zato sto bez mame i Libby nema doma.
Pa ne trcim ni prema cemu. Samo bjezim.
Sve dok ne vidim Goode Books dalje niz ulicu, a svjetla knjizare sjaje
na pozadini neba ljubicaste boje modrice.
Zvono se oglasi kad zakoracim unutra i Charlie podigne pogled s
MJESNIH BESTSELERA, a njegov izraz iznenađenja zamijeni zabrinutost.
»Znam da radis.« Glas mi izađe priguseno. »Samo sam htjela biti
negdje...«
Gdje sam sigurna?
Gdje mi je sve poznato?
Gdje mi je ugodno?
»Blizu tebe.«
On prijeđe udaljenost do mene u dva koraka. »Sto se dogodilo?«
Pokusam odgovoriti. Osjecam se kao da mi je zica ovijena oko disnog
trakta.
Charlie me privuce na grudi, ovijajuci ruke oko mene.
»Libby se seli.« Moram saptati kako bih uspjela izgovoriti te rijeci.
»Seli se ovamo. O tome se tu radilo.« Ostatak mi se istrgne: »Bit cu sama.«
»Nisi sama.« Odmakne se, dodirujuci mi celjust, ociju gotovo opakih
koliko je njihov pogled intenzivan. »Nisi sama, niti ces biti sama.«
Libby. Bea. Tala. Brendan.
Ostanem bez zraka.
Bozic.
Nova godina.
Izleti u Prirodoslovni muzej.
Kako sjedimo pred golemim platnom Jacksona Pollocka u Metu, lijepo
moleci cure da nas svojim prstima naslikanim slikama ucine bogatima
koliko ne mozemo ni sanjati.
Smijemo se Igri sudbine dok nam tuceno slatko vrhnje ne pocne
izlaziti na nos. Sve te uspomene, svi ti trenutci u buducnosti, svi zajedno, s
uspomenom na mamu uvijek blizu.
Sve to nestaje.

279
 Knjige.Club Books

Peckanje u mojem nosu. Tezina u mojim prsima. Pritisak iza mojih

ociju.
Charlie me povuce straga u ured. »Drzim te, Nora«, obeca tiho. »Drzim
te, u redu?«
Kao da se srusila brana. Cujem priguseni zvuk u svojem grlu i ramena
mi se pocnu tresti, a onda pocnem plakati.
Pogađa me plimni val, svaka je rijec izbrisana pred strujom toliko
jakom da se protiv nje nemoguce boriti.
Vuce me ispod povrsine.
»U redu je«, sapne on, ljuljajuci me naprijed-natrag. »Nisi sama«,
obeca on, a ispod tih rijeci cujem neizreceni ostatak: Ja sam ovdje.
Zasada, pomislim.
Zato sto nista — nista predivno i nista uzasno — ne traje vjecno.

280
 Knjige.Club Books

32

S ad razumijem zasto nisam plakala svih tih godina. Zelim da prestane.

Zelim bol sabijenu, podijeljenu u paketice s kojima se mogu nositi. Sve
sam ovo vrijeme mislila da je najgore sto mi se moze dogoditi to da me
ljudi dozive kao cudovisnu.
Sada shvacam da bih radije bila ledena nego ono sto zapravo jesam,
duboko u sebi, svake sekunde svakoga dana: slaba, bespomocna, toliko
jebeno uplasena da ce se sve raspasti.
Uplasena da cu sve izgubiti. Previse uplasena da bih plakala. Da
jednom kad pocnem nikada necu moci prestati, a sve sto sam izgradila
smrvit ce se pod tezinom mojih podivljalih emocija.
I dugo vremena, ne prestajem.
Placem dok me grlo ne zaboli. Dok me oci ne zabole. Dok mi ne
ponestane suza i moji se jecaji ne pretvore u stucanje.
Dok ne budem obamrla i iscrpljena. Dotad je ured vec utonuo u mrak,
osim svjetla stare bankarske lampe na radnom stolu.
Kad zatvorim oci, zvonjava je u mojim usima izblijedjela, ostavljajuci
za sobom postojano udaranje Charliejeva srca.
»Ona odlazi«, sapnem, isprobavajuci to, vjezbajuci prihvacanje toga
kao istinitog.
»Je li rekla zasto?« upita on.
Slegnem ramenima u njegovim rukama. »Zbog svih normalnih razloga
zbog kojih ljudi odlaze. Ja samo — uvijek sam mislila...«
Njegov palac ponovno se podvuce pod moju vilicu i on mi nagne lice
tako da gledam u njega.
»Svi moji bivsi, svi moji prijatelji — pola ljudi s kojima radim«, kazem.
»Svi su oni krenuli dalje. A svaki put to je bilo u redu, zato sto volim grad, i

281
 Knjige.Club Books

svoj posao, i zato sto sam imala Libby.« Glas mi se pokoleba. »A sada ce i
ona krenuti dalje.«
Kad je mama umrla, a mi izgubile stan, bilo je to kao da je nesto
progutalo cijelu nasu povijest. Grad i jedna drugu, to je bilo sve sto smo
Libby i ja jos imale od nje.
Charlie odlucno odmahne glavom. »Ona ti je sestra, Nora. Nikada te
nece ostaviti za sobom.«
Uopce mi nije ponestalo suza: ponovno mi preplave oci.
Njegove ruke prijeđu mojim ramenima, stisnuvsi moj potiljak. »Nije
stvar u tome da te ne zeli, Nora.«
»Jest«, kazem. »Mene, nas zivot. Sve sto sam pokusala izgraditi za nju.
Nije bilo dovoljno.«
»Gledaj«, kaze on, »kad god sam ovdje, osjecam se kao da mi se zidovi
priblizavaju. Volim svoju obitelj, stvarno ih volim. Ali proveo sam petnaest
godina vracajuci se kuci koliko sam god rijetko mogao zato sto je toliko
jebeno usamljeno osjecati se kao da se nekamo ne uklapas. Nikada nisam
zelio voditi knjizaru. Nikada nisam zelio ovaj grad. A kad god sam ovdje, to
je sve o cemu razmisljam. Pocnem se osjecati tako jebeno klaustrofobicno
od svega toga.
Ne zbog njih. Ali zbog osjecaja da ne znam kako biti svoj ovdje. Zbog
toga sto sam si zamislio tko bih trebao biti, ili zbog svih nacina na koje
nisam ispao onako kako su oni to zeljeli. A onda si se ti pojavila.«
Oci mu bijesnu, svjetla baterije koja prolijecu kroz mrak, u potrazi. »I
ja sam konacno mogao disati.«
Glas mu zadrhti, klizeci niz moju kraljeznicu, a moje srce poskoci kao
da je u bubnju s lopticama za loto. »Sve je u redu s tobom. Nista ne bih
mijenjao.« To je gotovo sapat, a nakon stanke, on kaze: »Nikada se nisi
trebala mijenjati. Ni za tvoje usrane bivse ni za Blakea Carlislea, a
definitivno ne za svoju sestru, koja te voli vise od jebeno iceg drugog.«
Nove me suze peku u ocima. On se tek malo nasmijesi. »Iskreno
mislim da si savrsena, Nora.«
»Iako sam previsoka«, sapnem suzno. »I spavam s glasnocom zvona
postavljenom na maksimum?«
»Vjerovala ili ne«, promrmlja on, »nisam mislio savrsena za Blakea
Carlislea. Mislio sam, meni si savrsena.«
Osjecam se kao da mi teski strojevi iskapaju srce. Stisnem ruke u

282
 Knjige.Club Books

njegovoj kosulji i sapnem: »Jesi li ti to upravo citirao Zapravo ljubav?«

»Nisam namjerno.«
»I ti si, znas.« Pomislim na svoj stan kao iz snova, sunce kako pada na
naslonjac pokraj prozora, ljetni povjetarac kako unosi miris kruha koji se
pece. Pomislim na to kako silazim s vlaka, ulijepljena od vrucine, s
knjigama u mekom uvezu i rucnicima smotanima u torbi, ili svjeze
otisnutim rukopisima i potpuno novim Pilot G2 kemijskim olovkama.
Moj grad. Moja sestra. Moj posao iz snova. Charlie. Sve to, bas kako
treba biti. Zivot koji bih izgradila da jest moguce imati sve.
»Bas kakav trebas biti«, kazem mu. »Savrsen.«
Oci su mu tamne, blistaju dok me proucava.
Osjecam se kao da mi je srce razbijeno jaje, i nema nicega niti da ga
zastiti niti zadrzi na mjestu. »Mogla bih ostati.«
On odvrati pogled. »Nora«, kaze tiho, kao da se ispricava.
Samo tako, suze se vrate. Charlie mi odmakne kosu od mojeg vlaznog
obraza. »Ne mozes tu odluku donijeti zbog mene, ili zbog Libby«, kaze, a
glas mu je dubok i odjekuje.
»Zasto ne?«
»Zato sto,« kaze, »si provela zivot brinuci se da ona ima sve. sto joj
treba i vrijeme je da se netko pobrine da ti imas sve sto ti treba. Zelis taj
posao u Loggiji. I jebeno volis grad. A ako trebas ustedjeti, uzmi moj stan.
Vjerojatno je upola jeftiniji od tvojega. Ako je to ono sto zelis, to bi trebala
imati. Nista manje.«
Pokusam treptanjem otjerati suze, ali mi one umjesto toga samo
poteku niz obraze.
»Trebala bi imati sve«, kaze on ponovno.
»Sto ako to nije moguce?«
On nagne celjust prema gore, sapcuci gotovo uz moje usne. »Ako itko
moze pregovorima doci do sretnog svrsetka, to je Nora Stephens.«
Usprkos osjecaju — ili mozda upravo zbog njega — da mi se prsa
slamaju ravno popola, sapnem na to: »Mislim da jedan takav dođe samo
cetrdeset dolara u Spaaaahhhu.«
On se nasmije, ljubeci me u kut usana. »Taj mozak.«
Nijedno od nas ne ode iz knjizare te noci. Ja ga ne zelim ostaviti, i ne
zelim da se osjeca sam u mraku i tisini. Cak i ako to ne moze potrajati, cak i

283
 Knjige.Club Books

ako je samo veceras, zelim da zna da ga drzim, kao sto je on drzao mene.
Kako on drži mene.
Jednom za promjenu, spavam kao klada.

Ujutro, probudim se i poslozim dijelove price prethodne noci. Svađa, to

kako sam pronasla Charlieja u knjizari; to kako smo ponovno pali jedno
drugome u zagrljaj.
Nakon toga, razgovaramo satima. O knjigama, hrani iz dostave,
obitelji. Ispricam mu kako bi se mami nos namreskao bas kao Libby kad bi
se smijala. Kako su nosile isti parfem, ali na Libby mirise drugacije nego
sto je mirisao na njoj.
Ispricam mu o maminoj rođendanskoj rutini. O tome kako bismo
svakog dvanaestog prosinca u podne otisle u knjizaru Freeman Books i
satima pregledavale knjige, sve dok ne bi izabrala jednu savrsenu knjigu
koju bi kupila po punoj cijeni.
»Libby i ja jos uvijek idemo«, kazem. »Ili smo uvijek isle. Svakog
dvanaestog prosinca, u podne — dvanaesti, dvanaesti, u dvanaest sati.
Mama bi od toga radila veliku stvar.«
»Dvanaest je sjajan broj«, rekao je Charlie. »Svaki drugi broj moze ici
dovraga.«
»Hvala ti«, slozila sam se.
U nekom trenutku ponovno smo utonuli u san, i sada se budim sa
shvacanjem da smo se, u snu, ponovno poceli primicati jedno drugome.
Probudim ga poljupcima, i u opojnoj izmaglici, predamo se jedno
drugome, dok vrijeme stoji u mjestu, a svijet oko nas iscezava u tamu.
Poslije mu polozim glavu na prsa i osluskujem kako mu krv kola
zilama, struja koja je Charlie, dok se on igra mojom kosom. Glas mu je
dubok i promukao kad kaze: »Mozda mozemo nesto smisliti.«
Kao da je to odgovor na pitanje, kao da razgovor nikada nije prestao.
Cijelu noc, cijelo jutro, svaki dodir i poljubac, sve je to razmjena naprijed-
natrag, povlacenje i potezanje, pregovaranje ili ponovno pregledavanje.
Kao i sve između nas. Možda bi ovo moglo upaliti.
»Mozda«, sapnem, slazuci se. Ne gledamo jedno drugome u lice, i ne
mogu si pomoci, a da ne pomislim kako to ima svoju svrhu: da pogledamo,
ne bismo se vise mogli pretvarati, a nismo spremni odustati od te igre.

284
 Knjige.Club Books

Charlie ispreplete svoje prste s mojima i prinese moju nadlanicu

svojim usnama. »Ako to ista vrijedi,« kaze, »sumnjam da ce mi se ikada
itko drugi na svijetu sviđati koliko mi se sviđas ti.«
Ovijem mu ruke oko vrata i popnem mu se u krilo, ljubeci mu
sljepoocnice, vilicu, usta. Ljubav, pomislim, a ruke mi drhte dok se uvlace u
njegovu kosu, dok me on ljubi.
Bol, na posljednjoj stranici.
Duboki udah zraka nakon sto odlozis knjigu na stranu.
Kad me on nesto kasnije otprati do vrata, obujmi mi lice rukama i
kaze: »Ti ces, Nora Stephens; uvijek biti dobro.«

285
 Knjige.Club Books

33

L ibby sjedi na ulaznim stepenicama, umotana u jedan od Brendanovih

starih dzempera, a dvije salice kave puse se na stepenici pokraj nje.
Nijedna od nas ne progovara dok se priblizavam, ali mogu vidjeti da je
provela noc placuci, a ja nesumnjivo ne izgledam nista bolje.
Ispruzi jednu salicu prema meni. »Mozda se dosad vec ohladilo.«
Uzmem salicu i, nakon jos jedne napregnute sekunde, sjednem na
stepenicu, a rosa mi natopi traperice.
»Da ja pocnem prva?« upita ona.
Slegnem ramenima. Nikada nismo bile ovako ljute jedna na drugu —
ne znam sto slijedi nakon ovoga.
»Zao mi je sto ti nisam ranije rekla«, kaze ona, kao da se trudi ugurati
rijeci kroz preuzak dovratak.
Cijelim sam se putem ovamo pitala bi li mi to da je napadnem dalo
nekakav osjecaj kontrole. Ali sila ovdje nicemu ne vodi. Ono sto ja zelim
nejasno je, neuhvatljivo: to su oni dani kad nije bilo nicega i nikoga drugog
između nas, kad smo pripadale zajedno vise nego sto smo pripadale ikamo
drugamo. Kad sam se osjecala kao da ja nekamo pripadam.
»Kada smo pocele tajiti stvari jedna od druge?«
Ona izgleda iznenađeno i povrijeđeno, gotovo nemoguce maleno. »Ti
si uvijek tajila stvari od mene, Nora«, kaze. »I znam da si me zeljela
zastititi, ali jos se uvijek racuna kad se pretvaras da je sve u redu, a nije. Ili
kad pokusavas popraviti stvari, a da ja za to ne znam.«
»Pa je li to ono sto ti sada radis?« upitam. »Zatajila si mi cinjenicu da
se selis tako da — sto? Tako da me to ne bi povrijedilo sve do posljednjeg
moguceg trenutka?«
»Nije to bilo ono sto sam radila.« Nove joj suze krenu na oci. Ona

286
 Knjige.Club Books

zagnjuri lice u sake, a ramena joj se pocnu trzati.

»Zao mi je.« Dotaknem joj ruku. »Ne pokusavam biti zlobna.«
Ona podigne pogled, brisuci suze. »Pokusavala sam«, kaze, kroz dah
koji podrhtava, »te pridobiti.«
»Libby, u kojem me ti to svemiru moras pridobiti? Zao mi je sto si se
zbog mene osjecala nesposobnom. Pokusavala sam pomoci, ali nikada
nisam mislila da tebe treba popravljati. Nikada.«
»To nije ono sto sam mislila«, kaze ona. »Htjela sam te pridobiti za...«
Mahne rukom prema livadi i suncem istockanim mosticima, cvjetnim
grmovima koji se njisu na povjetarcu i gustoj borovoj sumi koja prekriva
brezuljke.
A onda mi ostatak postane jasan. Libby nije preko popisa isprobavala
svoj novi zivot, i nije to bio nekakav spektakularni oprostaj ili ocajnicki
posljednji pokusaj da me spasi od zivota u kojem spavam sama pokraj
svojega laptopa.
Bio je to pokusaj prodaje.
»Brendan je zelio da ti odmah kazem«, nastavi ona. »Ali mislila sam da
mozda — ako dođeš ovamo, ako vidis kako bi bilo... zeljela sam da dođes s
nama.« Glas joj pukne. »A mislila sam da bi, kad bi shvatila kakav zivot
ovdje moze biti, mozda cak nekoga upoznala, i ti bi to zeljela. Ali onda si
pocela provoditi vrijeme s Charliejem i — Boze, tako te dugo nisam vidjela
takvu, Nora. Mislila sam odustati od cijele stvari, ali onda si rekla da on
ostaje ovdje... i samo se cinilo... kao da bi i ti to mogla htjeti. Kao da bih
mogla dobiti sve ovo — i tebe.«
Osjecam se tako prazno, tako iscijeđeno, kao da sam tjednima gacala
po vodi samo kako bih u konacnici shvatila da je obala bila privid.
To je Libby, koja nikada nista nije trazila do prije mjesec dana,
priznajuci sto stvarno zeli.
Da je ja slijedim.
A ja joj zelim dati ono sto zeli. Uvijek zelim da ima sve sto zeli.
Svi su se poslozeni odjeljci u mojoj glavi prosle noci srusili, a ja sve po
prvi put vidim jasno. Ne urednu, kontroliranu verziju stvari, nego to u
kakvom su stvari neredu, kad se sve razlije.
Libby i ja vec smo dugo zahvacene polaganim kljucanjem promjene,
jedan se put razdvaja u dva. Nema nista manje mjesta u mojemu srcu za
nju nego sto ga je bilo onog dana kad je vristeci dosla na ovaj svijet.

287
 Knjige.Club Books

Ali ima manje vremena. Manje prostora u nasim svakodnevnim

zivotima. Drugih ljudi. Drugih prioriteta. Sada smo Vennov dijagram
umjesto kruga. Mozda i jesam donosila sve odluke s njom na pameti, ali
sada kad sam tu gdje jesam, volim svoj zivot.
»Dobila sam ponudu da se natjecem za drugi posao urednika«,
izvalim.
Libby brzo zatrepce, a suze se jos drze za njezine svjetlucave plave oci.
»S-sto?«
Zurim u liniju drveca s druge strane livade. »Charliejev posao u
Loggiji«, kazem. »Zele nekoga tko ce svakodnevno biti u uredu, a on ce
ostati ovdje. Sam je to spomenuo Dustynoj urednici. Preuzela bih dio
njegovih poslova, a onda bih pocela nalaziti i svoje.«
»To je tvoj san«, rece Libby bez daha.
Nesto u toj rijeci pokrene vatromet u mojemu tijelu. »Ja...« Nista drugo
ne izađe iz mene.
Ona posegne za mojim rukama, cvrsto ih stisne i rece napuklim
glasom: »Moras to uciniti.«
Prsa mi se zgrce dok je proucavam, jedino lice koje poznajem bolje
nego vlastito.
»Moras«, kaze ona kroz suze. »To je ono sto zelis. To je ono sto si
uvijek zeljela — nemoj to ponovno odgađati, Nora. To je tvoj san.«
»Nije to nesto sto sam...« Mahnem rukom u neodređenoj spirali.
»Prije radila?« kaze ona.
»A ako mi ne bude islo...«
»Mozes ti to«, kaze mi ona. »Mozes ti to, Nora. A ako ne uspijes, koga
briga?«
»Pa«, kazem. »Mene.«
Ruke joj se oviju oko mojega vrata. Zatrese se od necega na pola puta
između jos jecaja i smijuljenja. »Imat ces najbolju gostinsku sobu na
svijetu ovdje«, uzvikne. »A ako bilo sto ode kvragu tamo, doci ces i biti kod
nas. Ja cu se pobrinuti za tebe, u redu? Pobrinut cu se za tebe kako si se ti
uvijek, uvijek brinula za mene, Nora.«
Zelim joj reci kako su savrsena prethodna tri tjedna bila.
Zelim joj reci da sam sada sretna kako nisam bila nakon tako puno
vremena, a također osjecam najgoru bol koju sam ikada osjecala.

288
 Knjige.Club Books

Zato sto su sve te praznine između nas konacno nestale, ali udarac je
pri sudaru olabavio svaki preostali komad leda, i za njim nije ostalo nista
do njezne, meke osjetljivosti.
Pa je jedino sto mogu uciniti to da placem zajedno s njom.
Nekako, nikada mi nije palo na pamet da je to mogucnost, da se dvoje
ljudi, zagrljeni, oboje smiju raspasti. Da mozda nije zadatak nijedne od nas
zadrzati celicnu kraljeznicu.
Da obje mozemo prezivjeti ovu bol, a da njezin teret ne mora pasti
samo na jedna pleca.
»Ne znam kako biti bez tebe, Nora«, zacvili Libby. »Nikada nisam
mislila da cu. biti bez tebe. I znam da je ovo ispravno za mene i Brendana,
ali — jebiga, mislila sam da cemo nas dvije uvijek biti zajedno. Kako je
moguce da dvije osobe koje pripadaju zajedno pripadaju dvama razlicitim
mjestima?«
»Mozda niti ne dobijem posao«, kazem:
»Ne«, odgovori Libby silovito. »Ne pokusavaj ovo popraviti. Nemoj
birati mene umjesto sebe, u redu? Radile smo to godinama, i skoro nas je
slomilo. Vrijeme je da budemo samo sestre, Nora. Ne popravljaj to. Samo
budi prisutna ovdje sa mnom, i reci da je to jebeno koma.«
»I jest.« Cvrsto zatvorim oci. »Jebeno je koma.«
Nisam prije shvacala moc tih rijeci. Ne popravljaju nista, ne čine nista,
ali samo njihovo izgovaranje kao da zabija kolac u zemlju, vezujuci nas
zajedno barem na ovaj trenutak.
Koma je, i ja to ne mogu promijeniti, ali ovdje sam, sa svojom sestrom,
i nekako cemo to prebroditi.
Mozes maknuti osobu iz velikoga grada, ali grad ce uvijek biti u njoj.
Mislim da je isto sa sestrama. Kamo god odemo, nikada necemo ostaviti
jedna drugu. Ne bismo to mogle cak ni kad bismo to z eljele. A ne zelimo.
Nikada to necemo zeljeti.

Brendan se sastane s građevinskim inspektorom u kuci, ali Libby i cure

ostanu sa mnom, dajuci mu prijeko potrebnu tisinu nakon tjedana u
kojima je bio jedini roditelj.
Nece se dokraja preseliti sve do studenog, mjesec dana prije nego sto
Libby treba roditi Broj Tri. Do tada, Brendan ce putovati iz New Yorka,

289
 Knjige.Club Books

uređujuci kucu tako da bude spremna.

Dva i pol mjeseca. Toliko nam je vremena ostalo zajedno, i iskoristit
cemo svaki trenutak.
Provedemo jutro lutajuci sumom, pokusavajuci cure zadrzati na stazi i
guglajuci »kako izgleda otrovni brsljan« svakih cetrdeset pet sekundi,
nikada ne stizuci ista blize konkretnom odgovoru.
Odvedemo ih do ograde, i konji doklopotaju do nas, zeljni toga da ih se
podraga, usprkos nasem nedostatku mamca. »Pretpostavljam da znamo
kako dozivljavaju tebe i mene«, Libby se sali dok cure svojim prsticima
glade ruzicastu njusku kestenjaste kobile.
Nakon toga, uzmemo limene kante iz supe u ljetnikovcu i odemo do
zaraslog grmlja kupina na rubu livade i beremo i jedemo socne bobice sve
dok nam prsti i usnice ne budu potpuno ljubicasti, a ramena ne izgore na
suncu.
Do vremena kad se vratimo kuci, koljena zamrljanih zemljom, Tala mi
cvrsto spava na rukama, ljepljiva i topla, i mi je izlijemo na kauc da nastavi
drijemati. Bea nas odvede u kuhinju da nam objasni umijece pecenja
prhkog tijesta za pitu od kupina — ona i Brendan cesto su gledali emisiju
Dobar, bolji, najbolji... britanski slastičar proslih mjesec dana — i jos se
uvijek osjecam kao osoba iz velikoga grada, od glave do pete, ali mozda je
moguce imati vise od jednoga doma. Mozda je moguce pripadati na stotinu
razlicitih nacina uz stotinu razlicitih ljudi i stotini razlicitih mjesta.

290
 Knjige.Club Books

34

C ure smo spremili u krevet na napuhavanje u spavacoj sobi na katu (ja

sam se preselila na kauc na razvlacenje), ali Brendan, Libby i ja
ostanemo dugo budni, premecuci po ostatcima Beine pite od kupina.
Netko pokuca na vrata, a Brendan poljubi Libby u celo na putu prema
njima. »Nora?« zovne me. »Za tebe je.«
Charlie stoji u dovratku, kosa mu je vlazna, a odjeca besprijekorno
izglacana. Izgleda kao milijun dolara. Ustvari, vise kao sest stotina dolara,
ali sest stotina vrlo dobro potrosenih dolara.
»Jesi li za setnju?« upita.
Libby me izgura s mojeg sjedala. »Naravno!«
Vani, tumaramo livadom, uhvativsi se za ruke. Godinama nikoga nisam
drzala za ruku, osim Libby ili Bee ili Tale. Osjecam se od toga mlado, ali ne
na neki los nacin. Manje kao da sam bespomocna u svijetu kojega za mene
nije briga, a vise kao da... kao da je sve novo, blistavo, neotkriveno. Onako
kako je mama vidjela New York — tako ja vidim Charlieja.
Kad stignemo do mjesecinom osvijetljene sjenice, on se okrene licem
prema meni. »Mislim da moramo razmisliti o tome da promijenimo kraj.«
Ustuknem. »Vec smo poslali biljeske. Dusty radi na izmjenama cijeli
tjedan. Ona je...«
»Ne za Ledenu.« On podigne nase ruke, stavi ih na svoja prsa, gdje
mogu osjetiti kako mu srce pocinje jace tuci. Uperi pogled u mene. Pogled
ociju poput crnih rupa. Ociju poput ljepljive klopke za kukce. Ociju poput
dekadentnog deserta.
»Izmjenjivat cemo se posjecujuci jedno drugo«, rece on ozbiljno.
»Jednom mjesecno mozda. A kad budes mogla, dolazit ces ovamo za
praznike. A kad neces moci, dogovorit cu se sa sestrom i njezinim muzem

291
 Knjige.Club Books

da sjednu na avion i budu s mojim roditeljima tako da ja mogu ici u New

York. Zvat cemo se preko videopoziva i pisati poruke i e-mailove koliko
cemo god moci — ili ako je to previse, ne znam, mozda cemo sve to
preskociti. Kad si u gradu, radis, a kad smo zajedno, zajedno smo.«
Osjecam se kao da mi je zeludac dupkom pun pijanih, svjetlucavih
krijesnica. »Kao otvorena veza?«
»Ne.« On odmahne glavom. »Ali ako je to ono sto bi ti bilo draze... Ne
znam. Mozemo pokusati. Ne zelim to, ali pokusat cu.«
»Ni ja to ne zelim«, kazem mu, smijeseci se.
On ispusti dah. »Hvala kurcu.«
Srce mi se stisne. »Charlie...«
»Samo razmisli o tome«, on tiho navaljuje.
Nije upalilo Sally i Clintu. Meni i Jakobu. Charlieju i Amay. Cak i da
mogu prevladati svoju putnu tjeskobu, cak i ako Charlie nema nista protiv
toga da me smiruje u gluho doba noci, kako bih se trebala nositi s
konstantnim strahom od toga da cu ga izgubiti? S tjeskobom svaki put kad
otkaze poziv ili nam ne uspije organizirati posjet? S time da cekam na
neizbjezno, na dan kad ce on konacno reci: Želim nešto drugačije.
Nije zbog tebe.
Želim nekoga drugačijeg.
Sporo, mucno slamanje srca koje ce se malo-pomalo odvijati tjednima.
Prihvatila bih brzo odrubljivanje glave umjesto smrti od tisucu
posjekotina od papira, svaki put.
»Veze na daljinu nikada ne uspiju«, kazem. »Sam si to rekao.«
»Znam«, kaze on. »Ali nikada to nismo bili mi, Nora.«
»Znaci, mi smo iznimka?« kazem, skepticna. »Ljudi kojima to
jednostavno uspije.«
»Da«, kaze on. »Mozda. Ne znam.«
Ocima prelazi preko mene dok se sabire. »Sto drugo mozemo uciniti,
Nora? Otvoren sam za biljeske. Reci mi sto bi promijenila. Izvadi svoju
jebenu kemijsku, isaraj cijelu stvar, i reci mi kako bi se trebalo zavrsiti.«
Ustvari me boli nasmijesiti se. Glas mi zvuci kao da struze po
slomljenom staklu. »Uzivat cemo u ovih tjedan dana. Provest cemo
zajedno koliko god vremena zelimo, i necemo razgovarati o onome sto
dolazi kasnije, a onda ja odem, i ne oprostim se. Zato sto mi oprostaji ne

292
 Knjige.Club Books

idu. Nikad nikome nisam rekla zbogom, i ne zelim poceti s tobom. Pa

umjesto toga, kad te poljubim posljednji put, nijedno od nas na to nece
obracati paznju. A onda... sjednem na avion i odem kuci, neopisivo
zahvalna za toliko-da-ti-mo-ze-upropastiti-zivot privlacnoga muskarca s
kojim sam jednom provela mjesec dana u Sjevernoj Karolini.«
On zuri u mene, ociju usredotocenih i cela namrstena dok napucenih
usana probavlja to sto sam rekla. To je njegov Izraz za Uređivanje, a kad se
razbistri, on odmahne glavom i kaze: »Ne.«
Nasmijem se, iznenađena. »Sto?«
On se uspravi, korakne mi blize. »Rekao sam, ne.«
»Charlie. Sto ti to uopce znaci?«
»To znaci,« kaze, a oci mu svjetlucaju, »da ces se morati potruditi vise
od toga.«
Nasmijesim se sebi usprkos, a nada se pocne koprcati u mojemu
zelucu kao vrlo odlucan ptic sa slomljenim krilom.
»Ocekujem biljeske do petka«, kaze on.

Ostatak tjedna trcimo. Libby radi na balu za prikupljanje sredstava.

Brendan zavrsava s konacnim fazama procesa dobivanja hipoteke. Charlie
je za blagajnom, a Sally bez prestanka ulazi i izlazi iz knjizare,
pripremajuci sve za virtualni knjizevni razgovor s Dusty.
U izlogu je novi natpis, na kojemu pise: DONOSITE DOBRE ODLUKE,
KUPITE DOBRE KNJIGE i plakat S Dustynim licem kojim se reklamira i
razgovor s njom i Bal o plavom mjesecu Jednom u životu.
Dobrovoljci su preobrazili gradski trg, a ja sam tehnicki rekla da sam
na godisnjem tih tjedan dana, ali neke stvari ne mogu cekati, pa se trudim
koliko mogu ubaciti malo posla između nosanja cura na leđima i
uređivanja svojeg zivotopisa za Loggiju.
Uvijek sam razmisljala o sebi kao o bicu koje najvise misli na
opstanak, ali u posljednje vrijeme sanjarim. O novom poslu. O Charlieju. O
tome kako mogu imati sve, odjednom.
Tako da me mozda, na neki nacin, ovo mjesto i jest preobrazilo. Samo
ne u djevojku koja voli flanel i u pletenice spletene kikice.
Kad smo zajedno, Charlie i ja ne drzimo se podalje jedno od drugoga i
ne kruzimo oprezno jedno oko drugoga. Predajemo se svakome trenutku

293
 Knjige.Club Books

kojemu mozemo, ali ne razgovaramo o buducnosti. Međutim, kad smo

odvojeni, nastavljamo pricu u pozivima i porukama.
Bit deš u Sunshine Fallsu za Božid, a ja du biti u New Yorku za Novu
godinu, kaze on.
Ustat demo rano i voziti se željeznicom sve dok ne naletimo na mariachi
sastav, kazem ja.
Idi demo na sastanke u Gradsku vijednicu i miješati se u javne svađe, a
onda demo se vratiti u ljetnikovac i voditi ljubav djelu nod, kaze on. I,
isprobavat demo promotivne uzorke pizze po dolar.
Otkrit demo tajnu koja se skriva iza salate s narezanim kockicama šunke u
Pustimlazu, kazem ja.
Beskrajno vjerujem u tebe, Nora, kaze on, ali čak ni ti ne možeš
odgonetnuti tako veliki misterij.
Imat du jako puno posla, podsjetim ga. Prvih par mjeseci nakon što se
vratim, provodit du koliko god vremena budem mogla s Libby i curama — a,
ako dobijem posao u Loggiji, smanjivat du postupno posao u agenciji,
prepuštajudi svoje klijente nekom drugom agentu. Onda du puno toga morati
naučiti u isto vrijeme dok du se privikavati na svoju novu ulogu.
To me nimalo ne plaši, kaže Charlie.
Ovo, pomislim, znači sanjati, i konacno razumijem zasto mama nikad
nije od toga mogla odustati, zasto moji pisci ne mogu od toga odustati, i
sretna sam zbog njih, zato sto je ta želja dobar osjecaj, kao modrica koju
moras pritiskati, podsjetnik da u zivotu postoje stvari toliko vrijedne da
moraš prihvatiti rizik toga da ih mozes izgubiti u zamjenu za radost toga
da ih nakratko imas.
Nekada, napisem Charlieju, prvi je čin onaj zabavni dio, a nakon toga sve
postane previše komplicirano.
Stephensice, on odgovori, za nas, sve je to onaj zabavni dio.
To boli, ali pustim san da potraje jos malo dulje.

Nitko me nikada nece uvjeriti da vrijeme prolazi uvijek istom brzinom.

Naravno, tvoj sat slijedi neku nevidljivu zakonitost, ali meni se cini kao da
nasumicno izbacuje minute u kojim mu god razmacima odgovaralo, zato
sto je ovaj tjedan samo treptaj, a onda je vec petak navecer.

294
 Knjige.Club Books

Razlegne se jos jedan val vrucine, najavljujuci jesensko vrijeme, i mi

ponovno postavimo sator i zracni madrac. Dok Libby i Brendan idu u grad
pokupiti pizzu Četiri godišnja doba, cure i ja lezimo na leđima,
promatrajuci sve tamnije nebo.
Bea mi prica o svemu sto su ona i Brendan ispekli posljednjih
nekoliko tjedana. Tala nas uveseljava pricom koja je ili besmisleno
blebetanje maloga djeteta ili vjerno prepricavanje nekoga Kafkinog
romana.
Nakon sto zavrsimo s jelom, Libby predlozi Brendanu da on veceras
uzme za sebe ogromni bracni krevet, a on kaze, usred zijevanja: »O, hvala
Bogu.«
Kad poljubi cure za laku noc, toliko su pospane da jedva reagiraju,
osim sto Tala na sekundu ispruzi svoje male ruke prema njegovu licu prije
nego sto ih pusti da joj padnu na trbuscic.
Libby poljubi na kraju, onda mene zagrli s boka (najgori grlitelj na
svijetu), i ja osjetim veci nalet ljubavi prema njemu nego sto sam to
osjetila na dan kad se ozenio mojom sestrom.
»Koji vrag«, sapne Libby, smijuci se. »Zar ti plačeš?«
»Budi tiho!« Bacim jastuk prema njoj. »Slomila si mi ocne misice. Sad
ne mogu prestati s time.«
»Places zato sto toliko volis Brendana«, stane me zadirkivati.
»Priznaj.«
»Toliko volim Brendana«, kazem, smijuci se kroz suze. »Tako je dragi«
Libbyn se smijeh pojaca. »Covjece, znam.«
Tala progunđa i prevrne se na drugu stranu, prebacujuci ruku preko
ociju.
Libby i ja lezimo jedna pokraj druge i drzimo se za ruke dok
proucavamo nevjerojatan broj zvijezda.
»Znas sto?« sapne Libby.
»Vjerojatno«, kazem, »ali iskusaj me.«
»Cak i ako ih ne mozes vidjeti na Manhattanu, sve ce te zvijezde biti i
iznad tvoje glave. Mozda bismo mogle svake noci pogledati u nebo u isto
vrijeme.«
»Svake noci?« kazem, u nedoumici.
»Ili jednom tjedno«, kaze ona. »Nazovemo se na telefon, i pogledamo
u nebo, i tako cemo znati da smo jos uvijek zajedno. Kamo god otisle.«

295
 Knjige.Club Books

Progutam sve vecu knedlu. »I mama ce biti s tobom«, kazem. »Samo

zato sto odlazis iz New Yorka, to ne znaci da i nju ostavljas za sobom.«
Libby se ugnijezdi blize k meni, polozivsi glavu u udubinu na mojemu
ramenu, a miris zdrobljenih kupina jos joj se uvijek osjeca u kosi. »Hvala
ti.«
»Za sto?«
»Samo,« kaze ona, »hvala ti.«
Jednom za promjenu, ne sanjam o mami.

296
 Knjige.Club Books

35

C entar je grada zemlja cudesa ukrasena visecim lampicama i sarenim

vrpcama od papira, dugi su stolovi prekriveni kockastim stolnjacima i
natovareni pitama. Na trgu stoji plesni podij, a iza sjenice pivo se prodaje
iz sluzbenog Coorsova kamiona. Pokraj njega, Amaya i gđa Struthers
preprodaju donirano vino, toceci izdasno svaku casu. Sumnjam da imaju
dozvole za vecinu tih stvari, ali opet, kako je zvucalo dok je Libby pricala o
tome, kao da su svi na sastanku u Gradskoj vijecnici bili na ovaj ili onaj
nacin ukljuceni u ostvarivanje ovoga, pa postoji mala sansa da je sve po
zakonu.
Brendan, Libby, cure i ja svratimo do Goode Booksa da uhvatimo
razgovor s Dusty, ali knjizara je tako pretrpana da se ne zadrzimo dugo.
Charlie i Sally rasporedili su sav novi namjestaj — zajedno sa starim
stolcima na rasklapanje — u redove u kaficu, s Dusty na videokonferenciji
koja se prikazuje na zidu i zvukom koji se pusta na zvucnike i u ostatku
knjizare, tako da je bujica posjetitelja moze slusati i dok kupuju.
Cure su toliko uzbuđene da se odbijaju od zidova pa ih odvedemo u
Kapljotresov kafic sa sokovima na otvorenom na pjenusave frapee od
jagode.
»Ovo je golema pogreska«, primijeti Libby dok Bei i Tali dodaje
napitke s crvenim sokom, sladoledom i tucenim vrhnjem.
»Iako slasna«, istaknem.
»I,« doda Brendan, spustajuci glas, »uvijek se sruse nakon navale
secera.«
Kad se vratimo na gradski trg, gostimo se: kokicama, cokoladnim
pitama i rabarbarom, secerom posutim pekan orasima koji me podsjecaju
na hladna jutra u Central Parku, i jednim mjesnim vinom koje je vjerojatno
najgore vino koje sam ikada pila, uz jedno koje je ustvari prilicno dobro.

297
 Knjige.Club Books

Plesemo s curama na pop-pjesme koje Bea nekako zna bolje nego

Libby ili ja, i kako vecer odmice i pada potpuni mrak, donoseci sa sobom
blago zahladnjenje, Tala zaspi Brendanu na rukama dok on i Clint Lastra
razgovaraju o mjestima za pecanje gdje se ulovljena riba pusta natrag u
vodu.
Brendan nije pecao nikada u zivotu, ali odlucan je u namjeri da
pokusa, a Clint ce mu rado pomoci da zapocne.
Libby će biti sretna ovdje, pomislim dok ih gledam s razdaljine. Bit ce
tako jebeno sretna, a to ce uciniti udaljenost gotovo podnosljivom.
Ona i Bea udalje se da vide mogu li nad kakve dzempere ili dekice u
Brendanovu unajmljenom automobilu, ali ja ostanem, promatrajuci Gertie
i njezinu djevojku, par koji se svađao u Gradskoj vijecnici, i desetak drugih
parova kako se pospano njisu na plesnom podiju.
Uocim Shepherda u procjepu u gomili i on mi se smeteno nasmijesi i
mahne mi prije nego sto mi priđe. »Zdravo«, kaze on.
»Hej«, kazem. Nakon jednog neugodnog trenutka, ja zapocnem
govoriti: »Zao mi je zbog...« tocno kad i on zausti: »Samo sam htio reci...«
Ponovno se nasmijesi, tim zgodnim osmijehom glavnog muskog lika.
»Ti prva.«
»Zao mi je ako sam te zavlacila«, kazem. »Ti si stvarno super tip.« ,
Nasmijesi se jos jednim toplim, iako neodređeno razocaranim
osmijehom. »Samo ne tvoj tip stvarno super tipa.«
»Ne«, priznam. »Pretpostavljam da ne. Ali ako ikad budes u New
Yorku i zatreba ti turisticki vodic — ili podrska za upucavanje...«
»Potrazit cu te.« On prigusi zijevanje nadlanicom. »Nisam naviknut
biti ovako dugo budan«, kaze tonom kao da se ispricava. »Trebao bih u
krpe.«
Naravno da je on jutarnji tip osobe. Zivot sa Shepherdom bio bi pun
polaganog, romanticnog seksa s intenzivnim kontaktom ocima punim
ljubavi, nakon kojeg bi slijedilo promatranje izlaska sunca nad dolinom.
On ce, bez sumnje, biti neciji sretan kraj. Mozda vec nekome pripada, na
nacin koji se ne moze objasniti.
Za nekoga drugoga, on ce biti lak na najbolji moguci nacin.
Kao da su ga te misli prizvale, Charlie se stvori nekoliko metara iza
Shepherda, a moje srce poskoci, toplo i pouzdano kao gejzir Old Faithful.
Shepherd me uhvati kako odvracam pogled, kao suncokret koji je

298
 Knjige.Club Books

nasao svoj izvor svjetlosti. Slijedi moj pogled ravno do Charlieja i znalacki
se nasmijesi. »Zelim ti ugodan let, Nora.«
»Hvala«, kazem, crveneci se zbog vlastite prozirnosti. »Cuvaj se,
Shepherde.«
On se udalji, zastajuci na trenutak da razmijeni nekoliko rijeci s
Charliejem na svojem putu prema rubu trga. Izmijene se osmijesi,
Charliejev je pomalo oprezan, ali ne onoliko suzdrzan kao sto je to bio onaj
dan ispred Goode Booksa. Shepherd ga pljesne po ramenu dok nesto
govori, na sto Charlie pogleda prema meni, a zbog njegova blagog
osmijeha onaj gejzir privrzenosti ponovno erurpira u mojim prsima.
Nakon jos nekoliko rijeci, rastanu se, Shepherd se probija prema rubu
gomile, a Charlie mi prilazi sa sve sirim osmijehom na usnama.
»Cuo sam da bi ti moglo biti hladno«, kaze on tiho. Ispruzi prema
meni smotanu kosulju od flanela koju nikad nisam primijetila u njegovoj
garderobi. Bacim pogled prema mjestu gdje su se Libby i Bea ponovno
pridruzile Brendanu, a Libby me zabljesne brzim osmijehom.
»Ajme«, kazem. »Glasine se stvarno brzo sire ovdje.«
»Jednom, u prednjoj skoli,« kaze on, »otisao sam k brijacu iz hira i
obrijao glavu. Moji su roditelji saznali i prije nego sto sam stigao kuci.«
»Impresivno«, kazem.
»Poremeceno.« On podigne kosulju od flanela i ja se okrenem,
osjecajuci se kao bogatasica u starom crno-bijelom filmu dok mi je on
prebacuje preko glave, a onda me ponovno okrene prema sebi i pocne je
zakopcavati.
»Je li ovo tvoje?« upitam.
»Apsolutno ne«, kaze on. »Kupio sam je za tebe.« Nasmije se mojem
iznenađenju. »Bilo je na tvojem popisu. Kupio sam jednu i za Libby.
Vrisnula je kad sam joj je dao. Mislio sam da su joj poceli trudovi.«
Na nekoliko trenutaka, samo se smijesimo jedno drugome. To je
najmanje neugodan produljeni kontakt ocima cijeloga mojeg zivota.
Osjecam se kao da se oboje bavimo istom aktivnoscu, a to je: postojanje,
jednoga - prema drugome.
»Kako izgledam?« kazem.
»Kao vrlo privlacna zena«, kaze on, »u jako neuglednoj kosulji.«
»Sve sto sam ja cula bilo je privlačna.«
Njegova se usta razdvoje u, lako moguce, moj najdrazi od njegovih

299
 Knjige.Club Books

brojnih osmijeha, onaj od kojega izgleda kao da je tajna sakrivena u

jednom kutu njegovih usana. »Zelis li plesati, Stephensice?«
»Zelis li ti?« upitam, iznenađena.
»Ne«, kaze on, »ali zelim te dodirivati, a to je dobra krinka.«
Uzmem njegovu ruku i povucem ga na plesni podij, pod treperava
svjetla, dok pjesma Jamesa Taylora »Carolina in My Mind« svira kao da mi
se svemir zeli narugati.
Charlie prekrije moje ruke svojim toplim dlanovima, a ja polozim svoj
obraz na njegov dzemper, zaklapajuci oci da se mogu usredotociti na
osjecaje koje u meni izaziva. Utiskujem svaki njegov detalj u svoj um: miris
kolonjske vode BOOK i citrusa, s gotovo zacinskom notom koja je samo
njegova: mekana, fina vuna i cvrsta prsa ispod nje; voljno, meko lupanje
njegova srca; njegov obraz kako blago dodiruje moju sljepoocnicu;
neopisivi uzdrhtali osjecaj kad spusti usta u moju kosu i udahne me.
»Veselis li se hrani?« kaze on tiho.
Otvorim od i proucim njegove guste, ozbiljne obrve. »Vec sam jela.
Veceru od dobrotvornih pita.«
On napola odmahne glavom. »Mislim, kad se vratis natrag u grad.«
»A.« Prislonim obraz uz njegovo rame, savijajuci prste, pokusavajuci
ga zadrzati, ili sebe, ovdje jos malo duze. »Ne moramo razgovarati o tome.«
Njegovi prsti na trenutak blago pojacaju pritisak. »Ne smeta mi.«
Ponovno zatvorim od da zadrzim suze, i nakon stanke kazem: »Jede
mi se tajlandska hrana u posljednje vrijeme.«
»Ima jedan sjajan tajlandski restoran odmah iza ugla kod mojega
stana«, kaze on. »Odvest cu te jednog dana.«
Dopustim si da to zamislim ponovno: Charlie u mojem stanu, laptop
pred njim, lice mu je strogo dok cita na mojem kaucu. Led se skriva u kutu
prozorskog okvira iza njega, pahuljice se tope na staklu, bozicne lampice
omotane su oko ulicnih svjetiljaka na ulici ispod nas, a ljudi prolaze noseci
stvari u prevelikim vrecicama za kupnju.
Dopustim si zamisliti kako taj osjecaj traje. Zamislim svijet unutar
svijeta samo za Charlieja i sebe, pomicuci kamene zidove za nekoliko
metara prema natrag tako da i njega smjestim unutra, i ne provodeci svaku
sekundu trazeci pukotine.
Ovo, pomislim ponovno, znači sanjati.
A onda, zato sto moram — zato sto ako itko zasluzuje iskrenost, to je

300
 Knjige.Club Books

Charlie — pozovem istinu da zamijeni pricu.

Ja kako radim dvanaest sati u danu, pokusavajuci preraspodijeliti
svoje klijente, onda kako se privikavam na novi posao. Charlie iscrpljen od
dugih dana u knjizari, vikenda na fizikalnoj terapiji s tatom, sati guglanja o
tome kako se popravljaju pipe koje cure i zamjenjuju labave sindre.
Propusteni pozivi. Neodgovorene poruke kako se nakupljaju.
Povrijeđenost. To kako nedostajemo jedno drugome. Posjeti otkazani zbog
posla ili hitnih obiteljskih situacija. To kako smo oboje previse rastegnuti,
kako se nasa srca protezu preko previse drzava, a napetost je
nepodnosljiva.
U grudima me toliko stisne da me to zaboli. Rekao mi je da se netko
mora pobrinuti za to da imam ono sto mi treba, ali i on to zasluzuje.
Srce mi glasno udara i osjecam se kao da mi je tijelo na rubu toga da
se raspadne. »Charlie.«
Uslijedi duga tisina. Grlo mu se pomice dok guta slinu. Glas mu je
hrapav, promukao sapat. »Znam. Ali nemoj to jos reci.«
Ne gledamo jedno u drugo. Ako se pogledamo, znat cemo da je ovoj
igri pretvaranja kraj, pa se samo grlimo.
Njegova je veza na daljinu bila najgora godina njegova zivota. Moja je
mene skoro slomila. U pravu je da je ovo drugacije, da smo to mi i da se
međusobno razumijemo, ali bas zato to ne mogu uciniti.
»Prije tjedan dana,« kazem, »sviđao si mi se toliko da sam zeljela
pokusati s ovime.« Progutam grubu knedlu velicine sake, ali glas mi se
svejedno mora provlaciti da izađe. »Ali sada mislim da te volim previse za
to.«
Iznenađena sam sto se cujem kako to govorim. Ne zato sto nisam bila
svjesna toga kako se osjecam — ali nikada nisam bila ona osoba koja bi
prva rekla nekome da ga voli. Cak ni s Jakobom. »Ne moras nista reci«,
pozurim se dodati.
Njegova se celjust napne pokraj moje sljepoocnice. »Naravno da te
volim, Nora. Da te ista manje volim, pokusavao bih te uvjeriti da bi ovdje
mogla biti sretna. Nemas pojma koliko zelim da ti ja mogu biti dovoljan.«
»Charlie...« zapocnem.
»Ne podcjenjujem se«, obeca mi on blago pokraj uha. »Samo ne
mislim da to tako funkcionira u stvarnom zivotu.«
»Ako bi itko mogao biti dovoljan,« kazem, »mislim da bi to mogao biti

301
 Knjige.Club Books

ti.«
Ruke mu se stisnu oko mene, glas mu postane tih, promukao. »Drago
mi je da smo imali svoj trenutak. Cak i ako nije trajao onoliko dugo koliko
smo to zeljeli.«
Oci su mi tako pune suza da se plesni podij razlijeva u mrlje boje i
svjetlosti.
»Ali,« konacno uspijem reci, cvrsto zatvarajuci oci, »stvarno je bilo
jebeno savrseno.«
»Bit ces dobro, Nora«, on sapne uz moju sljepoocnicu, opustajuci ruke.
»Bit ces bolje nego dobro.«
Kao sto sam i trazila, nema oprostaja. Kad pjesma zavrsi, on utisne jos
jedan posljednji poljubac u krivulju moje celjusti. Oci mi se treperavo
zatvore.
Kad ih ponovno otvorim, vise ga nema.
Ali ja ga jos uvijek osjecam svugdje.
Ja jesam Heafhcliff.

Dok bjezim prema mracnom rubu trga, brzo posaljem poruku Libby i
Brendanu, govoreci im da cemo se vidjeti kod kuce.
»Odlazis?«
Ne samo da uzviknem od iznenađenja, nego mi i torbica poleti iz ruku.
Sudari se s okvirom za sadnice.
»Nisam te zelio preplasiti.« Clint Lastra sjedi na klupi, njegova je
hodalica pokraj njega, nekoliko zalutalih moljaca kruzi mu nad glavom.
Podignem svoju torbicu, brisuci oci koliko god diskretno mogu.
»Ranojutarnji let sutra.«
On kimne. »Ni meni ne bi smetalo otici u krevet, ali Sal me ne ispusta
iz vida.« Dobaci mi pogled iskosa. »Tesko je ostarjeti. Svi te opet tretiraju
kao da si dijete.«
»Dala bih sve da sam vidjela svoju majku kako stari.« Misao izađe
prije nego sto shvatim da to nisam primijetila samo u svojoj glavi.
»U pravu si«, kaze dint. »Imam srece. Ipak, ne mogu si pomoci, a da se
ne osjecam kao da sam ga iznevjerio.«
Osjetim kako mi se podizu obrve. »Koga? Charlieja?«

302
 Knjige.Club Books

Kut se njegovih usana trzne prema dolje. »Nije trebalo biti ovako. On
ne bi trebao biti ovdje.«
Ustuknem, pitajuci se na trenutak koliko da kazem, ako ista. Jedva
sam progovorila s Clintom svih tjedana sto sam provela ovdje.
»Mozda ne«, kazem ukoceno. »Ali puno mu to znaci, da moze biti tu za
vas. To mu je vazno.«
Clint sjetno pogleda prema gomili na plesnom podiju, gdje smo
Charlie i ja stajali tek do prije nekoliko trenutaka. »Nece biti sretan.«
Nisam sigurna da je tako jednostavno. Nije kao da ja ne bih bila sretna
da sam ovdje s Libby. Vise je to sto bih se osjecala kao da sam posudila
tuđe traperice. Ili kao da sam uzela pauzu od vlastitog zivota, kao da se
radi o razdoblju u kojem sam nakratko zakoracila s vlastitog puta.
Vec sam to prije i ucinila, i nikada nisam pozalila, ne zapravo. Uvijek je
bilo stvari za koje sam bila zahvalna.
Takav je zivot. Uvijek donosis odluke, pocinjes hodati stazama koje te
vode dalje od ostalih prije nego sto mozes vidjeti gdje zavrsavaju. Mozda
zato kao vrsta toliko volimo price. Sve te sanse da nesto ucinimo ponovno,
prilike da zivimo zivotima koje nikada necemo imati. »Zeli biti tu za vas i
Sally«, kazem. »Toliko se trudi da bi bio ono sto misli da je vama
potrebno.«
Potvrđeni Dobar Tip Clint Lastra otare obraze. Ruke mu se malo tresu
kad ih ponovno polozi uz nogu.
»Uvijek je bio poseban«, kaz e Clint. »Kao njegova mama. Ali nekada...
pa, mislim da se Sally malo uzivala isticati.«
Usta mu se iskrive. »Mislim da je moj sin proveo vecinu zivota
osjecajuci se usamljeno.« Baci na mene brzi pogled, procjenjujuci me,
onim istim rentgenskim vidom kojim se i njegov sin zna sluziti.
»Posljednjih je nekoliko tjedana drugaciji.«
Clint se nasmije sam sebi. »Znas, nekada sam s njime citao jednu
knjigu mjesecno. Radio sam to cijelo vrijeme dok je isao u srednju skolu,
kao i na fakultet. Pitao bih ga za preporuku — za posljednju stvar koju je
procitao i koja mu je bila sjajna, tako da uvijek imamo nesto o cemu
mozemo razgovarati, i sto je njemu bilo vazno. Vjerojatno mu je bilo nekih
cetrnaest godina kad sam prvi put nakon sto sam procitao jednu od
njegovih knjiga pomislio: Sranje. Mali me prerastao.«
Kad se krenem usprotiviti, Clint podigne ruku. »Ne mislim se time
podcjenjivati. Dovoljno sam pametan covjek, na svoj nacin. Ali zapanjuje

303
 Knjige.Club Books

me moj sin. Mogao bih slusati tog maloga kako govori daleko duze nego
sto bi on ikada mogao govoriti, vise-manje o svemu. Prvi put kad smo ga
Sal i ja posjetili u New Yorku, sve je imalo savrsenog smisla. Bilo je kao da
je dotad zivio zivotom pojacanim samo do pola glasnoce. To nije ono sto
roditelj zeli svojemu djetetu.«
Pola glasnoće.
»Drugaciji je ovih posljednjih nekoliko tjedana.« U trzaju njegovih
usana vidim nijanse njegova sina, bioloske ili ne. »Bilo mu je udobnije. Bio
je vise svoj.«
I ja sam bila drugacija.
Pitam se jesam li i ja zivjela samo na pola glasnoce. S poslom agentice.
S izlazenjem. Sabijajuci se u oblik za koji sam mislila da je otporan i
siguran umjesto toga da bude ispravan.
»Znate,« kazem oprezno, ne zeleci ni na koji nacin odati Charlieja, ali
također osjecajuci potrebu da budem na njegovoj strani, da ne izaberem
pristojnost ili simpaticnost ili to da nekoga pridobijem umjesto njega,
»mozda pokusavate dokazati da vam on nije potreban zato sto mislite da
on ne zeli biti ovdje. Ali nemojte se ponasati kao da ne cini nikakva dobra,
ili kao da vam ne moze pomoci. Ovo mu je mjesto vec dalo dovoljno
razloga da se osjeca kao pogresna vrsta osobe, a vi ste posljednja osoba od
koje mu to treba.«
Bjelina uokviri njegove oci. On otvori usta da se pobuni.
»Nije vazno mislite li vi to ili ne, ako njemu to tako izgleda«, kazem. »A
ako mu dopustite da vam pomogne, on ce to uciniti. Bolje nego sto biste to
ikada ocekivali.«
S tim rijecima, okrenem se i udaljim prije nego sto moze pasti ista vise
suza.

304
 Knjige.Club Books

36

K ad izađem iz zgrade i zakoracim u svjeze rujansko popodne, bujica

ruzicaste i narancaste baci se na mene. Libbyn miris limuna i lavande
omota mi se oko ramena kad ona zacici: »Uspjela si!«
»Ako pod uspjela si,« kazem, »mislis na to da sam >dovrsila prvi korak
u procesu intervjuiranja koji mozda ne ode nikamo<, onda bogme jesam.«
Ona se odmakne, siroko se smijeseci. Kosa joj je izblijedjela gotovo u
potpunosti natrag do plave, ali odjeca joj je sarena kao i uvijek. »Sto su
rekli?«
»Da ce mi se javiti«, odgovorim.
Ona provuce ruku ispod moje i okrene me niz plocnik. »Imas ti to.«
Zivci mi se uskomesaju u trbuhu. »Osjecam se kao da je prvi dan skole,
ja sam gola, i usto sam zaboravila kombinaciju svojeg ormarica. Cekaj —
ne, posljednji je dan skole, a ja nikad nisam bila na satovima matematike,
plus sve te druge stvari.«
»Nesigurnost je dobra za tebe«, kaze ona. »Stvarno ovo zelis, sestrice.
To je dobra stvar. Sad hajdemo, umirem od gladi. Imas li popis?«
»Mislis li na ovaj popis?« kazem, izvadivsi spojene listove papira na
koje je ona napisala sto sve moramo jesti, piti i raditi prije nego sto ona
ode.
Vidim se s njom vecinu dana. Na meku, ili u setnji igralistem blizu
njezina stana, ili da bismo sjedile na podu njezine dnevne sobe i pakirale
plisane zivotinje i sitne treger-hlacice u kartonske kutije. (Nekad placem
nad posebno sicusnim kombinezonima koji su pripadali prvo Bei, onda
Tali, a uskoro ce ih naslijediti Broj Tri.)
Jedne subote, odvedemo cure u Prirodoslovni muzej i provedemo dva

305
 Knjige.Club Books

i pol sata u prostoriji s golemim kitom. Jedne druge veceri, Brendan, Libby
i ja sastanemo se u svojoj najdrazoj piceriji u Dumbu i ostanemo na
trijemu u razgovoru dok osoblje sprema restoran za zatvaranje.
Previse platimo da nacrtaju nase karikature u Central Parku.
Zamolimo turiste da nas slikaju kod fontane Bethesda. Sastajemo se,
nedjelju za nedjeljom, na palacinkama u Libbynoj najdrazoj palacinkarnici
u Williamsburgu.
A onda dođe studeni.
Odlaze u cetvrtak, u svijetlo i rano jutro. Cure su toliko pospane da ih
strpaju u kamion za selidbu bez puno pompe, a ja sam potajno razocarana.
Ubija me cuti ih kako placu dok govore teta Nono, ali ne cuti ih mozda je
jos gore.
Brendan i ja zagrlimo se za oprostaj, a onda se on popne u unajmljeni
kamion da meni i Libby omoguci malo privatnosti.
»Trci!« sapnem teatralno Libby, a on mi uputi osmijeh prije nego sto
zatvori vrata.
Libby vec place. Rekla je da se probudila placuci. Ja nisam, ali s druge
strane, ja nisam sigurna da sam uopce spavala.
Nakon treceg puta sto sam se prenula iz sna, preko interneta sam
ugovorila sastanke i s psihoterapeutom i sa specijalistom za san, a tada
sam narucila cetiri knjige koje su jamcile da su »pomogle milijunima u
istoj situaciji [kakva je moja]!«
Bilo je gotovo lijepo imati nesto drugo na sto se mogu usredotociti u
gluho doba noci.
»Razgovarat cemo cijelo vrijeme«, obeca Libby. »Izlazit cu ti na usi.«
Vjetar nosi hladnocu i ja podignem njezine smrznute prste da ih ugrijem
dahom.
Ona zakoluta ocima, smijuci se kroz suze. »Jos si uvijek bas kao
mama.«
»Ti se javljas.« Prignem se da joj poljubim trbuh. »Lijepo se ponasaj,
Broju Tri, i teta Nono donijet ce ti poklon kad dođe u posjet. Motocikl,
mozda, ili neke rekreativne droge.«
»Ne znam sto da kazem.« Libby pukne glas.
Privucem je u zagrljaj. »Ovo je koma.«
Ona se opusti u mojim rukama. »Ovo je stvarno koma.«

306
 Knjige.Club Books

»Ali je također i zakon«, istaknem ja. »Imat ces super veliku kucu, s
prozorima koji ne gledaju na onog starog tipa koji nikada ne nosi hlace, i
imat ces vrt i nosit ces one preskupe haljine kao iz proslog stoljeca kad
budes priređivala vecere s cvjetnim aranzmanima od pravog cvijeca na
svakoj povrsini, a tvoja ce djeca ostajati budna hvatajuci krijesnice s
djecom iz susjedstva, a Brendan ce, ono, vjerojatno nauciti cijepati drva i
dobiti misice i nosit ce te naokolo kao da ste u ljubavnom romanu.«
»A onda ces ti doci u posjet«, ubaci se Libby. »I ostat cemo budne i
razgovarati cijelu noc. Popit cemo koji dzin-tonik previse, a ja cu te uvjeriti
da pjevas sa mnom pjesme Sheryl Crow na karaoke veceri u Pustimlazu, i
posjetit cemo pravi rasadnik bozicnih drvaca, a ne samo sator u nekoj
ulicici, i pustit cemo curama Priču iz Philadelphije i one ce reci: Hej, čini li
se to samo meni, ili se Cary Grant ponaša kao seronja? Zašto ne bi završila s
Jimmyjem Stezoartom?«
»A mi cemo im morati reci da neki ljudi naprosto imaju los ukus«,
slozim se ozbiljno.
»Ili da se nekada ne natjece samo jedan seksi muskarac za tvoje srce,
nego dvojica, i moras se zavrtjeti oko sebe i nasumicno odabrati jednoga, a
drugoga vjencati za nekoga s posla.«
»Duso?« Brendan je zovne iz kamiona, praveci grimasu kao da se
ispricava.
Libby kimne s razumijevanjem i mi se razdvojimo, jos se uvijek drzeci
za podlaktice kao da se spremamo poceti vrtjeti u krugovima punom
brzinom i ne zelimo da nas sila inercije razdvoji. Prilicno tocno, ustvari.
»Ovo nije zbogom«, kaze ona.
»Naravno da nije«, kazem. »Nadine Winters nikada se ne sjeti reci
zdravo ili zbogom.«
»Također, mi smo sestre«, kaze ona. »Zaglavile smo jedna s drugom.«
»I to.«
Ona me pusti i popne se u kamion.
Dok se udaljavaju, oci mi se ispune suzama. Barem su suze cekale do
sada da poteku. Barem sam ih zaradila.
Bijela i narancasta boja kamiona za selidbu stope se dok ono u sto
gledam ne postane slika vodenim bojama ostavljena vani na kisi, a moja se
obitelj razlije u obojene sare. Gledam kako se njihova mrljica smanjuje.

307
 Knjige.Club Books

Jedan blok. Onda dva. Onda tri. Onda skrenu, i vise ih nema, i ja se osjecam
kao da sam betonska ploca koja se upravo prelomila na dva dijela, samo da
bih shvatila kako se beton nikada nije stvrdnuo dokraja.
Ja sam kasica.
Sad glasno placem. Nisu to slatki mali smrcaji. To je ruzno tuljenje dok
hvatam zrak. Ljudi prolaze uz mene na plocniku. Neki me zaobilaze u
Sirokom luku. Drugi mi upucuju suosjecajne poglede. Dok prolazi, jedna
zena koja izgleda kao da je otprilike moje dobi pruzi mi rupcic, a da i ne
uspori korak, a ja ga uhvatim cvrsto kao malo dijete dekicu, nesposobna
ista uciniti, osim sto zaplacem glasnije i nasmijem se, dok mi se abdomen
odbija između toga dvoga.
Bas je kao sto je mama obicavala govoriti: nisi pravi Njujorcanin dok
nisi spreman osjetiti svoje emocije vani na otvorenome, a tek sada, kad
sam cvrsto odlucila ostati, presla sam i taj posljednji prag.
Skljokam se na Libbyn prag — njezin bivši prag — smijuci se i placuci
toliko histericno da vise ne mogu razlikovati jedno od drugoga. Uspijem se
donekle sabrati tek kad mi telefon pocne zvoniti.
Smrcnem, brisuci donekle suze iz ociju, dok vadim telefon iz dzepa i
citam sto pise na ekranu. »Libby?« odgovorim. »Je li sve u redu?«
»Sto ima?« kaze ona.
»Nista?« prijeđem nadlanicama preko ociju. »Kod tebe?«
»Ne bas puno toga«, uzdahne ona. »Samo si mi nedostajala. Pa sam te
nazvala da ti se malo javim.«
Toplina mi ispuni grudi. Uvuce mi se u prste na rukama i nogama, dok
je ne bude toliko da to boli. Prepuna sam. Nijedna osoba ne bi trebala
imati bas toliko ljubavi u svojemu tijelu u samo jednome trenutku.
»Kako New York izgleda upravo sada?« upita ona.
Nema ih osam minuta. »Je li Brendanu noga otpala na papucicu za gas
ili tako nesto?«
»Samo mi reci«, kaze ona. »Zelim cuti kako ti to opisujes.«
Osvrnem se i vidim uzurbano kretanje oko sebe, drvece koje pokazuje
prve tragove zutog i crvenog na svojem liscu. Muskarca kako istovaruje
sanduke voca za ducancic preko puta ulice. Staricu s kosom crnom kao
ugljen ispod bijelog kaubojskog sesira s laznim dragim kamenjem kako
prebire po DVD-ima na prodaju na stolu za rasklapanje nekog tipa. (Libby i

308
 Knjige.Club Books

ja bacile smo pogled prije nego sto smo se rastale i shvatile da osamdeset
pet posto kolekcije ukljucuje Keanua Reevesa, sto povlaci pitanje: jesu li se
taj covjek i Keanu Reeves nesto grdno posvađali?)
Osjetim miris kebaba koji se pece niz ulicu, u daljini se cuje trubljenje
automobila, a zena koja mozda jest, a mozda i nije glumica koju sam
vidjela u seriji Zakon i red: Odjel za žrtve zurno prođe, s golemim suncanim
naocalama na licu i sitnim bostonskim terijerom koji skakuce dok ga vodi
na uzici.
»Pa?« kaze Libby.
Izgleda kao dom. »Sve po starom.«
»Znala sam.« Mogu je cuti kako se smijesi.
Zeljela je da idem s njom, ali sretna je sto imam ono sto zelim.
Ja sam zeljela da ona ostane, ali nadam se da ce naci sve sto trazi, i jos
vise od toga.
Mozda ljubav ne bi trebalo graditi na kompromisima, ali mozda ne
moze postojati ni bez njih.
Ne bez kompromisa one vrste od kojih su ljudi prisiljeni stati u oblike
koji im ne pristaju, nego onih od kojih ljudi olabave stisak, ostavljajuci
prostora za rast. Kompromisa koji kazu, uvijek će postojati prostor u obliku
tebe u mojemu srcu, a ako se tvoj oblik promijeni, prilagodit ću se.
Bez obzira na to kamo isli, nasa ce se ljubav protegnuti da bi nas
obuhvatila, zbog cega se osjecam... kao da ce sve biti u redu.

309
 Knjige.Club Books

37

D
vanaestog prosinca u jedanaest i dvadeset, odlazim do Freeman
Booksa.
To je jedini dan u godini koji sam uvijek uzimala slobodno u agenciji,
a cim sam pocela raditi u izdavackoj kuci Loggia, i tamo sam dvanaestog
zatrazila slobodni dan.
Kolicina je stvari koje moram nauciti odjednom ogromna, ali nakon
toliko godina sto sam znala kako tocno raditi svoj posao, osjecam se
ushiceno zbog izazova koji mi to predstavlja. Procesljavam svaki od
rukopisa pisaca koje sam upravo naslijedila kao arheolog na tek otkrivenoj
iskopini.
Je li moguce biti fanatik za uređivanje knjiga?
Zato sto, ako jest, to je ono sto ja jesam.
Bilo mi je gotovo mrsko propustiti posao danas, ali ako necu biti u
uredu, barem cu jos uvijek biti okruzena rijecima.
Uzmem si vremena za hodanje, uzivajuci u iznenadnom suncanom
vremenu zbog kojeg se snijeg topi u bljuzgaste grude na plocniku, a
slabasna toplina uvlaci se u moj kaput s uzorkom riblje kosti.
U zalogajnici gdje je mama nekada radila kupim salicu kave i dansko
pecivo. Dugo je proslo otkako me itko prepoznao ovdje, ali prilicno sam
sigurna da je ista blagajnica naplatila Libby i meni prošlog dvanaestog
prosinca, a to je dovoljno da me ispuni ugodnim osjecajem pripadanja.
A onda je tu ona ostra bol, kao da sam povukla po opecenom dijelu
svojega srca: Charlie bi trebao biti tu. Ne izbjegavam razmisljati o njemu,
kao sto sam izbjegavala razmisljati o Jakobu. Cak i ako boli, kad mi misao
na njega zatreperi u glavi, to je kao da se prisjecam neke knjige koju volim.

310
 Knjige.Club Books

Neke od onih od kojih ti je na kraju tesko u srcu, svakako, ali koja te

također zauvijek promijenila.
Prođem pokraj cvjecarnice s grijanim plasticnim satorom
postavljenim oko ulaza i uđem unutra da kupim buket cvijeca s
tamnocrvenim laticama prosaran srebrnastim zelenim listovima i bijelim
cvatom. Ne znam koja je vrsta cvijeca, ali ako cvjeta u zimi, mora da je
otporno, a zbog toga ga postujem.
U jedanaest i cetrdeset pet, jos sam uvijek dva bloka daleko, a telefon
mi zavibrira u dzepu kaputa. Premjestajuci buket u pregib lakta, kopam po
dzepu, onda zubima skinem rukavicu da bih otkljucala zaslon i procitala
Libbynu poruku.
Sretan rođendan! pise, kao da salje poruku ravno mami.
Sretan rođendan, otpisem, a u prsima me bocka. Nasa mi odvojenost
danas tesko pada. Ovo je prvi put da ovo moram raditi bez nje.
FaceTime kasnije? napise ona.
Naravno, kazem.
Tipka minutu dok ja uzurbano prelazim zadnji blok. Jesi li ved dobila
moj poklon?
Otkad razmjenjujemo poklone za mamin rođendan? napisem.
Otkad ne možemo na njega biti zajedno, kaze ona.
Pa, ja tebi ništa nisam kupila.
To je u redu, kaže ona. Možeš mi biti dužna. Ali ti nisi još dobila svoj?
Ne, napisem. Vani sam.
Ah, kaze ona. Ved si kod Freemana?
Za otprilike tri sekunde. Otvorim vrata ramenom i zakoracim u poznatu
prasnjavu toplinu.
Pustit du, te da ideš, kaze ona. Ali pošalji sliku kad poklon stigne, u redu?
Odgovorim palcem gore, onda spremim telefon i rukavice u dzepove,
oslobađajuci ruke za prebiranje po knjigama.
Krenem ravno prema polici s ljubicima. Ove godine, kupit cu dva
primjerka cega god odaberem i poslati jedan Libby postom. Ili, jos bolje,
ponijet cu ga sa sobom kad je posjetim za praznike i rođenje Broja Tri.
Dok lutam uz stotine besprijekornih hrbata, vrijeme se razlije oko
mene, struja uspori. Ne moram nigdje biti. Nemam nista za raditi, osim

311
 Knjige.Club Books

proucavati sazetke i citate na ovitcima knjiga, prelijecuci preko posljednjih

stranica nekih i ostavljajuci druge neprocitanima. Opet i opet, postavljam
pitanje: Što misliš o ovoj, mama? Bi li ti se svidjela?
A onda: Bi li se meni svidjela? Zato sto je i to bitno.
Kad se god nađem pred nizom knjiga, osjecam se kao da mogu cuti
mamin glasan lavez od smijeha, namirisati njezin miris tople lavande.
Jednom smo Libby i ja bile toliko uzivljene u svoju proceduru dvanaestog
prosinca da na nekih deset minuta nismo primjec ivale covjeka u baloneru
pokraj nas koji se trudio najvise sto je mogao da nam se razotkrije.
(Kad se to dogodilo, a ja konacno primijetila, cula sam samu sebe kako
mirno, nezainteresirano govorim — jos uvijek drzeci u ruci knjigu — Ne.
Pogled na njegovu licu priustio mi je najveci osjecaj moci koji sam ikada
osjetila sve do danasnjeg dana, a Libby i ja tjednima smo se smijale zbog
necega sto je inace moglo biti prilicno traumaticno iskustvo.)
Stoga, iako sam svjesna jos par ljudi kako se micu naokolo na rubu
mojega vidnog polja, ne obracam paznju ni na jednoga od njih sve dok ne
posegnem za romanom Čangrizah January Andrews, samo da bih otkrila
kako je jos netko posegnuo za istom knjigom u tom istom trenutku.
Vecina ljudi, pretpostavljam, izvalila bi Oprostite! Ono je sto izađe iz
mojih usta: »Agh!«
Nijedno od nas ne pusti knjigu — tipicni gradski ljudi — i ja se
zavrtim prema svojem suparniku, odbijajuci popustiti.
Srce mi stane.
U redu, sigurna sam da nije stalo.
Jos sam ziva.
Ali ovo je, shvatim, ono na sto misle, sve one tisuce pisaca koji su
pokusali opisati osjecaj koji dozivis kad si godinama slijedio svoj zivotni
put, samo da bi udario ravno u nesto sto ga zauvijek promijeni.
Nacin na koji se taj osjecaj siri tobom, iz sredista prema van. Kako to
osjecas u svojim ustima i noznim prstima istovremeno, desetak sitnih
eksplozija.
A onda se toplina prosiri od tvoje kljucne kosti do tvojih rebara, do
bedara, do dlanova, kao da je pogled na njega pokrenuo aktivnost u
nekakvoj kukuljici.
Tijelo mi je preslo iz zime u proljece, i svi se oni cupavi mali izdanci

312
 Knjige.Club Books

probijaju prema gore kroz zbijeni snijeg. Proljece, zivo i budno u mojem
krvotoku.
»Stephensice«, kaze Charlie blago, kao da je psovka, ili molitva, ili
mantra.
»Sto radis ovdje?« dahnem.
»Nisam siguran kojim odgovorom zapoceti.«
»Libby.« Pocnem shvacati. »Ti si — ti si moj dar?«
Usta mu se izviju, zadirkujuci, ali pogled njegovih ociju ostane blag,
gotovo kao da oklijeva. »Na neki nacin.«
»Na koji nacin?«
»Goode Books,« rece on pazljivo, »ima novog voditelja.«
Odmahnem glavom, pokusavajuci rascistiti izmaglicu. »Tvoja se sestra
iskazala?«
On odmahne glavom. »Tvoja sestra.«
Usta mi se otvore, ali nikakav zvuk ne izađe. Kad ih ponovno zatvorim,
suze mi zamagle pogled. »Ne razumijem.«
Ali jedan dio mene razumije.
Ili zeli vjerovati da razumije.
Nada se. A ta nada u obliku je uzarenog cvora zlatne, sjajne niti,
previse zapetljane da bi u njoj bilo smisla.
Charlie vrati knjigu uhvacenu između nasih ruku natrag na policu,
onda mi zakoraci blizu, uzimajuci moje ruke u svoje.
»Prije tri tjedna,« kaze, »dok sam bio u knjizari, pojavila se nasa
obitelj.«
»Nasa obitelj?« ponovim.
»Sally, Clint, Libby«, kaze. »Imali su PowerPoint prezentaciju.«
»PowerPoint prezentaciju?« kazem ja, mrsteci se.
Kut mu se usana izvije. »Bila je jako dobro organizirana«, kaze. »Ti bi
mislila da je jebeno sjajna. Mozda ti je posalju e-mailom.«
»Ne razumijem«, kazem. »Kako to da si ovdje?«
»Sastavili su popis«, kaze on. »>Dvanaest koraka do ujedinjenja
srodnih dusa< — koji je, usput, ukljucivao brojne citate iz knjiga Jane
Austen. Nisam siguran tko je za to bio zasluzan, Libby ili moj tata. Ali zelim
reci kako su imali neke jako dobre argumente.«

313
 Knjige.Club Books

Suze mi preplave oci, nos, prsa. »Na primjer?«

Sirok, blistav osmijeh; elektricna oluja iza njegovih ociju. »Na primjer,
ocajnicki zelim vidjeti tvoj Peloton u stvarnom zivotu«, kaze on. »I moram
znati zasluzuje li tvoj madrac svu tu pompu. Ali, ono najvaznije, jebeno
sam zaljubljen u tebe, Nora.«
»Ali — ali, tvoj tata...«
»Rano je zavrsio s fizikalnom terapijom«, kaze on. »Na PowerPointu je
pisalo >s odlicnim<, ali nekih sam osamdeset osam posto siguran da to ne
postoji. A Libby je preuzela knjizaru. Cure slobodno trce po njoj svaki dan,
a Tala obara ruke sa svakime tko pokusa otici, a da nije nista kupio.
Prekrasno je. Libby je također rekla da ti kazem da su ona i Brendan
>sirotinja s Manhattana, ali bogatasi iz Sjeverne Karoline<, tako da ce,
nakon sto beba dođe, ravnateljica Schroeder priskociti dok Libby bude na
dopustu, a onda ce, kad bude spremna vratiti se na posao, uzeti dadilju, pa
bi se trebala prestati brinuti prije nego sto uopce zapocnes.«
Nasmijem se suzno, ponovno odmahnem glavom. »Rekao si da tvoja
mama nikada ne bi dopustila nekome izvan obitelji da vodi knjizaru.«
Pogled mu se smiri na mojem licu, a izraz mu postane ozbiljan.
»Mislim da se nada kako Libby nece vjecno biti izvan obitelji.«
To je to. Brana se srusi, i ja briznem u smrcavi, sretni plac dok Charlie
obuhvaca moje lice rukama. »Rekao sam roditeljima da ih ne mogu ostaviti
ako me trebaju, a znas sto su mi oni odgovorili?«
»Sto?« Glas mi pukne otprilike cetiri puta na tom jednom slogu.
»Rekli su da su oni roditelji.« Glas mu je vlazan, prigusen. »Cini se da
im ne treba >pisljiva figa< od mene, osim toga da budem sretan. A ne bi im
smetala ni privlacna, seksi snaha.«
Ne znam da li da se nasmijem ili jos malo placem, ili mozda samo
pocnem vristati iz petnih zila. Uzbuđeno vristati, ne uplaseno vristati. 0e li
to kako bi se Spaaaahhh trebalo citati?)
»Izravno si citirao Sally?« kazem.
On se naceri. »Parafrazirao.«
Cvor se rasplice, razmrsuje u meni, uzdize mi se kroz grlo i pusta
korijen kroz moj zeludac dok on nastavlja.
»Nora Stephens,« kaze on, »razbijao sam ovime glavu i ovo je najbolje
sto mogu smisliti, pa se nadam da ti se sviđa.«

314
 Knjige.Club Books

Oci mu se podignu, i sve je kod tog pogleda, kod njegova lica, kod
njegova drzanja, kod njega nacinjeno od ostrih rubova i nazubljenih
dijelova i sjena, sve je to poznato, sve je to savrseno. Ne za nekoga
drugoga, mozda, ali za mene jest.
»Preselim se natrag u New York«, kaze. »Nađem novi urednicki posao,
ili se mozda pocnem baviti agentskim poslom, ili ponovno pokusam pisati.
Ti se probijas u Loggiji, i oboje smo zauzeti cijelo vrijeme, a tamo u
Sunshine Fallsu, Libby vodi mjesno poduzece koje je spasila, moji roditelji
razmaze tvoje necakinje kao unuke koje tako ocajnicki zele, a Brendan
vjerojatno ne postane puno bolji u pecanju, ali moze se opustiti i cak ici na
placene godisnje odmore s tvojom sestrom i svojom djecom. A ti i ja — mi
idemo van na veceru.
Kamo god pozelis, kad god pozelis. Dobro se zabavljamo ziveci svoje
zivote gradskih ljudi, i sretni smo. Pustis me da te volim onoliko koliko
znam da mogu, onoliko dugo koliko znam da mogu, i jebeno imas sve. To je
to. To je najbolje sto sam mogao smisliti, i stvarno se jebeno nadam da ces
reci...«
Tad ga poljubim, kao da netko ne cita jedan od romana iz serijala o
Bridgertonu na metar i pol od nas, kao da smo se upravo pronasli na
pustom otoku nakon sto smo mjesecima bili razdvojeni. Moje su ruke u
njegovoj kosi, moj jezik prolazi uz njegove zube, njegovi dlanovi kliznu oko
mene i iza mene i on me stisne k sebi u najtemeljitijem javnom slatanju
koje nam je dosad poslo za rukom.
»Volim te, Nora«, kaze on kad se razdvojimo par centimetara da
uhvatimo dah. »Mislim da volim sve u vezi tebe.«
»Cak i moj Peloton?« upitam.
»Odlican komad opreme«, kaze on.
»Cinjenicu da provjeravam e-mail izvan radnog vremena?«
»To samo cini laksim dijeljenje erotike o Jetiju, a da pritom uopce ne
moram prijeci preko sobe«, kaze on.
»Nekad nosim vrlo neprakticne cipele«, dodam.
»Nema nista neprakticno u tome da izgledas privlacno«, kaze on.
»A sto je s mojom krvozednoscu?«
Oci mu otezaju dok se smijesi. »To mi je,« kaze, »mozda najdraza stvar.
Budi moj morski pas, Stephensice.«

315
 Knjige.Club Books

»Vec jesam«, kazem. »Uvijek sam to bila.«

»Volim te«, kaze on ponovno.
»Volim i ja tebe.« Ne moram se prisiliti da to kazem preko cvora ili to
progurati kroz stisnuto grlo. Jednostavno je istina, i izađe iz mene kao dah,
pramicak dima, uzdah, jos jedan plutajuci cvijet na struji koja ih nosi
milijarde.
»Znam«, kaze on. »Citam te kao knjigu.«

316
 Knjige.Club Books

EPILOG

ŠEST MJESECI KASNIJE

U izlogu ima balona, a vani su kredom ispisane rijeci na tabli. Kroz

blagi odbljesak na staklu, vidi se kako gomila ljudi mili naokolo,
nazdravljaju casama za sampanjac, razgovaraju, smiju se, razgledavaju.
Neupoznatima bi to moglo izgledati kao rođendanska zabava. Ipak je
tu djevojcica s kovrcama boje ruzicastog zlata — odnedavno cetiri godine
stara — koja je ukrala kolacic iz cijele gomile u straznjem dijelu knjizare, a
sada trci u vrtoglavim osmicama odraslima među nogama, sudarajuci se sa
stolcima i policama, oko usnica zamrljana ljubicastom glazurom.
Ili su mozda organizirali proslavu za njezinu strkljastu stariju sestru, s
ravnim, pepeljastim siskama, koja je napokon, nakon nesto borbe, naucila
citati. (Sada provodi vecinu gotovo svakoga dana sklupcana u zelenoj vreci
za sjedenje u prostoriji s djecjim knjigama, s knjigom u narucju.) Ili bi to
sve moglo biti za bebu na boku zene s ruzicastom kosom. Propuzala je prvi
put tek prije devet dana (iako unatrag, i tek na sekundu), ali covjek bi
pomislio da je dobila Nobelovu nagradu, od toga kako su njezina mama i
teta vristale na videopozivu. (»Ucini to opet, Kitty! Pokazi teti Nono kako
si najokretnija, najspretnija beba svih vremena!«)
Ima razloga i za to da se za muza zene s ruzicastom kosom organizira
proslava. Nakon sto je proveo tjedne slijedeci mjesni klub za pecanje
nakon kojeg se riba pusta natrag u vodu, konacno je nesto i uhvatio toga
jutra, dok je jos magla nad rijekom bila gusta — cak i ako to jest bio samo
jako veliki grudnjak.
Cetverogodisnja kradljivica kolacica smugne mu kroz noge i udari

317
 Knjige.Club Books

ravno u visokog starijeg muskarca sa stapom. Ona se zasmijulji, a on joj

razbarusi kosu. Netko ga potapsa po ruci i cestita mu na konacnom
odlasku u mirovinu. »Imat cu vise vremena za ciscenje oluka kod kuce«,
kaze on.
Mozda su svi tu kako bi odali pocast zeni s ljubaznim, borama
obrubljenim ocima, koja se krece u oblaku jasmina s daskom marihuane
— dvije su joj slike upravo prihvacene za sudjelovanje u grupnoj izlozbi.
Ili mozda slave to sto je knjizara koja ugoscuje zabavu prosli mjesec
ostvarila najvisi prihod u osam godina.
Mozda je to sto je, nakon sto je mjesecima radio honorarno, muskarac
s gustim obrvama koji se smijesi napucivsi usne upravo prihvatio posao u
Wharton House Booksu, na polozaju nekoliko stepenica iznad onoga koji
je imao kad je prvi put tamo radio. Ili mozda sve to ima nekakve veze s
barsunastom kutijicom koju ne moze prestati okretati u dzepu svojega
sakoa. (U njoj nema nicega; spomenula je jednom da, ako se ikada uda,
sama zeli izabrati prsten.) Di s time da zena s ledeno plavom kosom pokraj
njega vec tjednima zna sto ce reci. (Napravila je i popis za i protiv, ali na
koncu je samo napisala njegovo ime pod za i možda ću cijeli život morati
nositi komad nakita koji nisam sama izabrala???? pod protiv.)
Zabava u pitanju mogla bi biti i za zenu s pepeljarkama, koja s casom
sampanjca u ruci prilazi mikrofonu u sredistu knjizare, gdje je na stolu do
nje slozena hrpa knjiga boje skriljevca, a prostorija ispunjena citateljima
nato utihne, ushiceni su, cekaju da ona progovori, da predstavi tu novu
pricu svijetu koji ju je cekao.
»Svima koji zele imati sve,« zapocne ona, »zelim vam da pronađete
nesto sto je i vise nego dovoljno.«
Pita se bi li ono sto slijedi ikada moglo ispuniti ocekivanja.
Ne zna. Nikada ne mozes znati.
Svejedno okrene stranicu.

318
 Knjige.Club Books

ZAHVALE

S vaki put kad napisem knjigu, popis ljudi kojima moram zahvaliti raste
dok se vjerojatnost da cu spomenuti sve koji zasluzuju zahvalu od
srca, smanjuje. Ali svejedno cu pokusati, zato sto je istina da ne bih bila
ovdje, u knjizi koju drzite u ruci, bez kljucne pomoci mnogih ljudi.
Prvo i osnovno hvala mojoj voljenoj obitelji izdavacke kuce Berkley:
Amandi, Sareer, Dache', Danielle, Jessici, Craigu, Christine, Jeanne-Marie,
Claire, Ivanu, Cindy i svima ostalima. Tako volim biti dio ovog tima i
iskreno se osjecam kao najsretnija spisateljica na svijetu sto sam se nasla
među tako pametnim, talentiranim, strastvenim i motiviranim ljubiteljima
knjiga kakvi ste vi. Također sam jako zahvalna Sandri Chiu, Alison
Cnockaert, Nicole Wayland, Marthi Cipolla, Jessici McDonnell i Lindsey
Tulloch.
Također moram zahvaliti svojem nevjerojatnom timu u Ujedinjenom
Kraljevstvu u izdavackoj kuci Viking, posebno Vikki, Georgiji, Rosie i
Poppy.
Ogromno hvala Taylor i cijelom timu agencije Root — ukljucujuci, ali
ne iskljucivo: Holly, Melanie, Jasmine i Molly. Sve ste toliko organiziranije,
snalazljivije i pragmaticnije od polovice mojeg mozga, i bila bih izgubljena
u ovome poslu bez vas. Također velika hvala Heather i ostatku Baror
Intemationala za to sto se brinu da moji radovi dospiju u ruke citatelja
diljem svijeta, kao i mojoj neumornoj filmskoj agentici, Mary, te Orly, Niji i
ostatku tima United Talent Agencyja.
U izdavastvu ima mnogo dobrih vila i zelim zahvaliti nekima koje su
bile moje posljednjih nekoliko godina: Robin Kali, Vilmi Iris, Zibby Owens,
Ashley Spivey, Becci Freeman, Grace Atwood i Sari True.

319
 Knjige.Club Books

Usto, ne bih bila gdje sam danas bez organizacije Book of the Month
Club i moje mjesne neovisne knjizare Joseph-Beth Booksellers, da ne
spominjem sve druge neovisne knjizare diljem SAD-a i dalje koje su me
tako velikodusno podupirale i ugoscivale na virtualnim događanjima
tijekom protekle cudne dvije godine. Svi ste naporno radili na
pronalazenju nacina kako da spojite pisce i citatelje usred globalne
pandemije i ne mogu vam dovoljno zahvaliti.
Jedna mi je od najdrazih stvari kod toga da mogu u ovom okruzenju
objaviti svoj rad — koliko ljubaznih, velikodusnih, duhovitih, pametnih,
empaticnih ljudi imam srece susresti. Neki su od njih (ali u svakom slucaju
ne svi) Brittany Cavallaro, Jeff Zentner, Parker Peevyhouse, Riley Redgate,
Kerry Kletter, David Arnold, Isabel Ibanez, Justin Reynolds, Tehlor Kay
Mejia, Cam Montgomery, Jodi Picoult, Colleen Hoover, Sarah MacLean,
Jennifer Niven, Lana Popovic Harper, Meg Leder, Austin Siegmund-Broka,
Emily Wibberley, Sophie Cousens, Laura Hankin, Kennedy Ryan, Jane L.
Rosen, Evie Dunmore, Roshani Chokshi, Salty Thorne, Christina (i) Lauren,
Laura Jane Williams, Jasmine Guillory, Josie Silver, Sonali Dev, Casey
McQuiston, Lizzy Dent, Amy Reichert, Abby Jimenez, Debbie Macomber,
Laura Zigman, Bethany Morrow, Adriana Mather, Katie Cotugno, Heather
Cocks, Jessica Morgan, Victoria Schwab, Eric Smith, Adriana Trigiani, i
(meni definitivno najdraza pripovjedacica audioknjiga, prijateljica, i
kolegica spisateljica) Julia Whelan.
Ostatku mojih prijatelja i obitelji: znate tko ste, i jako vas volim. Hvala
vam za vasu ljubav, potporu i strpljenje. Nema nikoga s kime bih radije bila
u karanteni.
I konacno, najveca hvala ikad svakome tko je procitao, recenzirao,
kupio, posudio, pozajmio, i negdje spomenuo neku od mojih knjiga. Dali
ste mi nevjerojatan dar, i nikada ga necu prestati cijeniti.

320
 Knjige.Club Books

IZA KULISA KNJIGE

V olim filmove koji se uvijek prigodno prikazuju. Volim osobite sredine.

Volim visak dzempera i cizama do koljena. Volim ambicioznu razinu
predanosti ukrasima za kucu koji se prikladno stavljaju za praznike.
Najvise od svega, volim sretne zavrsetke.
A buduci da sam pogledala dovoljno tih niskotjeskobnih, za televiziju
snimljenih poslastica (za posebne prigode i inace), nasla sam se opcinjena
jednom specificnom verzijom ljubavne price koja se zbiva u malom gradu.
Ide ovako: ustogljenog, turobnog, karijerom opsjednutog glavnog lika
otpreme iz velikoga grada koji zovemo domom da obavi neki posao u
Srednjoj Americi. Taj lik ne zeli ici! Nema ni prikladne cipele za takvo
mjesto! Ali jednom kad se nađe tamo, ne samo da se zaljubi u jednog od
umiljatih lokalaca u malom gradu nego također uspije shvatiti i pravo
znacenje zivota (upozorenje: to nije utjecajna karijera u jednoj od glavnih
metropola).
I svi na kraju dobiju sretan kraj. Pa, svi osim bivseg partnera. Zene (ili
muskarca) koja ostaje u gradu, i cija je jedina uloga to da zove glavnoga
junaka i otresa se na njega preko telefona, podsjecajuci ga da je otisao u
Malograd u SAD-u radi posla — da provede masovno otpustanje radnika ili
da satre mjesnu trgovacku kucu s igrackama tako da se Velike Igracke
mogu otvoriti na 667. lokaciji u srcu grada, mozda usput ruseci sjenicu ili
dvije.
Ona je prepreka pravoj ljubavnoj prici, suđenoj ljubavnoj vezi. Ili se
predstavlja kao suparnica mjesnoj dragani, prvenstveno da pokaze koliko
puno bolje druga zena razumije glavnog junaka. Ili je ne-zao-samo-bez-
dodira-sa-svijetom mali vrag na njegovu ramenu koji ga pokusava zavesti
na krivi put i dalje od tog novog, boljeg zivota.

321
 Knjige.Club Books

Ponovno, moram to reci, obozavam takve filmove, a u mnogo ih se

radnja ne odvija tocno tako, ali u dovoljno ih se odvija tako da bih se
zapitala: Tko je ta žena?
Što se u njezinoj priči zbiva nakon toga?
Hoće li i ona imati iskustvo u malom gradu koje će joj promijeniti život?
Mora li svaka uštogljena gradska osoba otići iz velikoga grada i
zaljubiti se u stolara da bi dobila svoj sretan kraj?
Izgleda li njezin sretan kraj uopće onako kako izgleda onaj njezina
bivšeg partnera? Za čime ona žudi?
I, meni mozda najuzbudljivije pitanje od svih: Zašto ona uopće želi da
njezin dečko obavi svoj zadatak i radi svoj posao?
To su bila pitanja koja su stvorila Čitam te kao knjigu, knjigu cija je
radna verzija ustvari bila naslovljena Osoba iz velikoga grada.
Nije to bilo samo odavanje pocasti svim tim pricama o ribi na suhom
koje toliko volim, nego i zenama koje se osjećaju kao ribe na suhome,
onima koje ne znaju jesu li stvorene za sretan kraj.
Miranda Priestly iz filma Vrag nosi Pradu.
Meredith Blake iz Zamke za roditelje.
Patricia Eden iz filma Imaš poštu.
To su zene koje nose dizajnersku odjecu i visoke pete, imaju sa sobom
crvenu kemijsku olovku, sluze se stazom za trcanje i jedu salate te nemaju
puno vremena ili interesa za pecenje kolaca, kampiranje ili promatranje
izlazaka sunca.
Ovo je bila moja studija toga tko te zene zapravo jesu i kako bi njihov
sretan kraj mogao izgledati. Ne savrsen kraj, ali prikladan. »I zivjeli su
sretno« koje je isto toliko neuredno, komplicirano i u konacnici neodoljivo
koliko su to za mene glavni likovi iz ovog romana, koji zive u velikom
gradu, nose dizajnersku odjecu, voze sobne bicikle i nose sa sobom crvenu
kemijsku.
Pa bilo da ste draga osoba iz maloga grada, ili ambiciozna osoba iz
velikoga grada posvecena karijeri, ili posve drugacija vrsta lika, nadam se
da su vam se svidjeli Charlie i Nora. I nadam se da ce vas njihova prica
podsjetiti da ne postoji samo jedan ispravan nacin da se zivi, nema sretnog
kraja koji odgovara bas svima, i nitko na svijetu ne moze biti bas takav kao
vi.

322