Kirsty Crawford

TAJNE
OŽENJENIH
MUŠKARACA

2
Prijevod djela:
The secret life of husbands

S engleskoga prevela:
Dragana Grozdanić

3
Jamesu Crawfordu

4
 PRVO POGLAVLJE

Brzo je, nije li?

- Naravno da je brzo.
- Ne misliš li da je prebrzo?
- Svima drugima izgledat će da jest. Nitko na svijetu ne bi nam
savjetovao da to učinimo.
- Jesmo li ludi?
- Nedvojbeno.
Prstenje opasno iskrio na staklenoj gornjoj plohi ormarića. Poseban
je, pomislila je Ruth. Tri dijamanta pridržavale su zakačke od bijeloga
zlata, hladno savršene i privlačne. Ali što mi to, zaboga, radimo tu?
Zlatar je svečano piljio u njih, odveć naviknut na takav prizor da bi
ga njihovi zarumenjeni obrazi i sjaj u očima uspjeli dirnuti. - Izvrsno su
izbrušeni - rekao je. - Svaki je od jedan i pol karat.
- Lijep je, nije li?
Ned joj je stisnuo ruku. - Jest. Pravi primjerak.
- Što će ostali reći?
- Ma tko mari za to što oni kašu? Važno je što mi želimo.
- Naravno. - Prstenje bljesnuo. Uzvratila mu je stiskom, osjećajući
zadihanost u prsima i ostajući bez daha.
- I?
- Mislim da je to to - rekla je polako, gotovo ni sama ne vjerujući u
to što govori.
Ned se okrenuo prema zlataru. - Uzet ćemo ga.

5
Taj dan nisu bili izišli s namjerom da se zaruče. Sve je počelo na tržnici
antikviteta kad su se zaustavili ispred štanda na kojemu su prodavane
razne vrste ukrasnih sitnica. Ruth je uvijek bila u potrazi za starinskim
ogrlicama i broševima pa je zastala pogledati ponuđenu robu. Kad im je
vidjela lica, žena iza pulta odmah je izvukla poslužavnik s onim što je
važno nazvala ʻstarinskim dijamantnim prstenjem iznimne kakvoćeʼ.
Ruth i Ned su se samo nelagodno nasmijali i poslušno pogledali
prstenje. Ruth je iz baršunastoga utora izvukla jedan; golemi samotni
dijamant na platinastoj vitici.
- O - rekla je brzo vlasnica štanda. - Vidim da imate dobar ukus. Taj
je baš lijep, nije li? Brušen u obliku ruže. Čista platina. Prava
dragocjenost.
Ruth ga je podignula prema svjetlosti pri kojoj je zablistao, a potom
ga spustila i pomno zagledala.
- Ima u sebi crne točkice - rekla je, pružajući ga ženi. - Treba li ih
imati?
- O, da - rekla je vlasnica štanda. - To je odlika pravoga dijamanta.
Vidite, to je ugljen. Dijamanti se dobivaju od ugljena... to je dokaz da su
pravi.
- Baš je lijep - rekao je Ned. - Hajdemo pa ćemo razmisliti o tome,
Ruth.
Zajedno su izišli s tržnice. Ned se smijao.
- Što je to tako smiješno?
- Ne znam mnogo o dijamantima, ali znam da se u njima ne bi trebale
vidjeti crne točke. Dijamanti jesu ugljen, ali nečistoće u njima obično su
džepovi plina, mrlja ili ostalih minerala. Čak i ja znam da se u dijamantu
traži čistoća, naravno, u dijamantu kojeg vrijedi imati.
Izišli su na prometnu cestu po kojoj su vozila jurila prema petljama,
sustavu jednosmjernih ulica i parkiralištima u Oxfordu. Trenutak su tako
stajali, ne progovarajući ni riječi.
- Pođimo do rijeke - napokon se oglasio Ned.
Hodali su uz vozila koja su žurno promicala, držeći se za ruke, i nije
im smetalo razgovarati nadglasavajući buku, sve dok nisu stigli do

6
Abingdon Roada gdje su se automobili, kojima su se priključili autobusi
koji su se teško kretali niz St Aldates, slijevali prema vanjskim
dijelovima grada i dvostrukim trakama.
Zašli su na Christ Church livadu, gdje su buku i ispušne plinove
zamijenili mir i tišina, i pošli prema rijeci. Veslački osmerac, trenirajući
prije početka semestra, graciozno je kliznuo pokraj njih. Dan je bio
vedar, nebo plavo i sunčano, ali prvo sasušeno lišće davalo je naznaku
da je pravo ljeto na izmaku. Ostali posjetitelji su, poput njih, šetali duž
širokih staza riječne obale: roditelji koji su gurali kolica i dozivali djecu
koja su trčkarala, parovi koji su se držali za ruke i turisti koji su
fotografirali veslače i udaljene šiljaste tornjeve Christ Church, Mertona i
Corpus Cristi.
Ned i Ruth su ih sve ostavili za sobom i krenuli prema sjenovitijoj
hladnijoj stazi, tamo gdje je rijeka Thames postala Cherwell,
tamnozelena, s nisko spuštenim granama koje su se vukle po mirnim
vodama, koje su remetile samo patke i pokoji čun. Sjeli su na klupu
držeći se za ruke.
- Onaj prsten - oglasio se Ned nervoznim glasom kakav Ruth nikada
dotad nije čula. - Želiš li ga? Naravno, ne mislim na onaj s crnim
točkama, nego na neki drugi prsten. Dijamantni prsten. Želiš li ga?
- Kako to misliš? - Ruth je također progovorila povišenim i drhtavim
glasom. Smatrala je da zna što on misli, ali željela je to od njega jasno
čuti. Pomisao da bi pogrešno protumačila značenje njegovih riječi bila je
previše stravična za razmatranje.
- Gle... nisam to baš tako namjeravao izvesti. Imao sam pravi plan
koji je uključivao restorane i ruže, klečanje na jednom koljenu, ali
dovraga... - Nacerio se. - Nisam mislio da će nam tamo neka žena koja
pokušava prodati prstenje nametnuti tu temu, ali sad je tu među nama,
Ruth...
Pogled u njegovim očima umalo ju je prestrašio i imala je poriv
staviti mu ruku preko usana, jer kad on to jednom izgovori, više neće biti
povratka.
... - Znam da smo tek tri mjeseca zajedno. Znam da si se u moju
vikendicu doselila tek prošli tjedan. Tvoj otac me jedva poznaje, a tvoja
7
mačka se i dalje ukoči i pobjegne čim uđem u sobu... a to je tek
početak. Ali mislim da je to ispravno i ja sam za, od prvoga trena.
Mislim da si i ti. Jesi, nisi li?
Čvrsto ju je držao za ruku, pomno zagledan u nju. Njegova blizina
preplavila ju je zadovoljstvom, ali othrvala se snažnom porivu da ga
zagrli. U želucu su joj treperili leptirići. - I ja mislim da je ispravno -
prošaptala je.
- Baš ispravno?
- Baš baš ispravno. Znaš to.
- Pa zašto onda to ne obavimo? Učinimo to ozbiljnim. - Zastao je. -
Vjenčajmo se.

Osjetila je kako je obuzima vrtoglavica zbog čega joj se učinilo da bi se

mogla srušiti. Pokušavala je doći do daha, stišćući pesnice. Što je to
rekao? Vjenčajmo se! Snažan ushit pomiješao se s nečim drugim. Je li to
to? Čula je zapitkivanje nekakvog nježnog glasića. Jesi li sigurna?Je li
to uistinu muškarac za kojega se želiš udati? Nekakav glasniji glas u
njezinoj glavi počeo joj je govoriti da mu mora odgovoriti. Dakle?
Kakav je odgovor? Da ili ne?
Osjećala se kao da stoji na veoma visokoj dasci s koje treba zaroniti
i kao da je priziva netko duboko ispod nje. Skoči! govorio joj je taj glas.
Divno je tu. Vjeruj mi. Ali nije znala bi li skočila ili ne. Kad jednom
skoči, više neće biti povratka.
Sad je shvatila kako je razmišljala o tome da se uda za Neda, gotovo
odmah, čim ga je upoznala, i kako se nadala da će je on pitati da se uda
za njega; zapravo, čeznula je za tim. Ali taj osjećaj sad, kad ju je doista
upitao, bio je posve drukčiji. Bila je prestrašena, premda je u sebi
skakala od radosti. Nekakav sićušni djelić nje poželio je da to njegovo
pitanje mogu vratiti tamo odakle je i poteklo i posve zaboraviti na nj.
- Onda? - upitao je Ned. Lice mu je bilo blijedo i tjeskobno i mogla
je osjetiti kako mu se ruka trese dok je držao njezine. - O bože, sve sam
pokvario, nisam li? Doimaš se zgranuto. Pozlit će ti?

8
 - Neće. Ma ne, nisi. Nisi mogao pokvariti - rekla je Ruth žurno. -
Samo sam... samo sam zatečena. - Nestalo je onoga glasića. Osjećala se
neobuzdano, lakoumno i razdragano. Dovraga, pomislila je. Skočit ću. -
Naravno da hoću. Ne mogu zamisliti ništa savršenije. Ne mogu zamisliti
veću sreću od ove.

***

Omamljeni, krenuli su do prave draguljarnice u ulici High Street, u kojoj

su, iza rešetkastih prozora i mjedenoga zvona na koje je prije ulaska
trebalo pozvoniti, blještali baršunasti poslužavnici. Izabrali su viticu od
bijeloga zlata, s tri dijamanta, i budući da joj je pristajao, Ruth ga je
odmah ostavila na ruci. Nikada prije nije imala dijamante. Bilo joj je
čudno hodati niz ulicu i vidjeti tri dijamanta kako iskre na njezinome
prstu, kao da je izišla u kupovinu u večernjoj haljini. Očekivala je da će
je netko presresti i orobiti je ili da će kamen ispasti, ili da će ga već
nekako uništiti, pa je stoga ukočeno držala ruku dok joj je pogled svakih
nekoliko trenutaka bježao na prsten, provjeriti je li još na sigurnome.
Potom su otišli do Randolpha gdje su pili šampanjac, glupavo se
cerekajući jedno drugome i prasnuli u smijeh ne vjerujući da su učinili tu
predivnu uzbudljivu ludost.
- Trebala bih nazvati oca - rekla je Ruth. - Postat će stvarnije ako to
još nekome kažemo. - Potom je uzdahnula i upitala tjeskobno: - A što je
s tvojim roditeljima? Nisu me još ni upoznali. Što li će oni zaboga
pomisliti?
- Bit će ushićeni - rekao je Ned nepokolebljivo. - Zavoljet će te
gotovo jednako koliko i ja. Nemoguće je ne zavoljeti te.
Ruth se nasmijala. - Ludi smo. Ovo je smiješno.
- Pa i nije to tako ludo. Znamo se tri mjeseca, a ne tri sata. Zapravo,
to je najpametnije Što sam ikada učino. - Nagnuo se prema njoj poljubiti
je. - Ozbiljno to mislim, Ruth. Ovo je početak divnoga novoga života.
Jednostavno to znam.
- Znaš li? - Uzvratila mu je pogled, prožeta srećom. Znala je da to

9
nije bila suluda pogreška. Sva tuga i teškoće iz prošlosti bile su sad iza
nje. Ned je bio u pravu. Bio je to kraj staroga života i početak nečega
novoga.
Bit temo tako sretni. Jedva čekam.

10
 DRUGO POGLAVLJE

Ruth, Ruth!
Ruth je zastala na stubama oslonivši na koljeno košaru s bilješkama
o pacijentima i nagnula se preko ograde vidjeti tko je to doziva.
Ispod je stajala liječnica Fletcher, odmah ispred prostorije za
konzultacije. - Imaš malo vremena?
- Naravno.
U domu zdravlja bilo je zatišje u vrijeme pauze, kad su vrata bila
zaključana i kad je osoblje imalo kratak predah, poput plivača koji
snažno udišu zrak između zaveslaja.
Ruth se vratila sišavši niz rasklimane stare stube koje su bile jedno
od posljednjih izvornih obilježja stare gregorijanske kuće pretvorene u
liječničku ordinaciju. Nedvojbeno će ubrzo biti uklonjene i zamijenjene
nekim sigurnijim stubama koje će bolesnicima omogućiti lakše penjanje i
biti manje podložne zahtjevima za odštetom. Ulazeći u ordinaciju
ugledala je liječnicu Fletcher, koja je već bila za svojim stolom, kako
sjedi ispred zaslona računala i nešto piše koristeći se tipkovnicom.
Okrenula se kad je Ruth ušla.
- Bok! I hvala ti što si došla. Sjedni.
- Nikakav problem. - Ruth je sjela na stolac za stolom. Liječnica je
piljila u nju. Osim neznatne namrštenosti lice joj je imalo ravnodušan
izgled, kao i obično bilo je glatko, jajoliko i bezizražajno. Njezin
izduženi tanki nos i oči spuštenih kapaka, gotovo bez trepavica, naveli su
Ruth na pomisao o plemkinjama iz dinastije Tudor.
- Šteta što tad nismo načinili nekoliko fotografija - rekla je liječnica

11
Fletcher. Ustala je i prišla. - Ali ti si bila šikanirana, nisi li? Ali ja tu
ništa ne vidim. - Primila je Ruth za bradu i okrenula joj lice prema
svjetlosti. Dodir je bio gladak i rashlađujući i izazvao blagu ugodu. -
Sirota.
- Modrice su nedavno nestale. Uvijek mi brzo prođe, ali ovo je
trajalo tjednima - odgovorila joj je Ruth. - Zapravo, najgori je bio šok. -
Neko vrijeme je, neposredno nakon napada, imala blijedu tetovažu
plavičastosivkastih i žutih modrica preko jagodica te tamnu sjenu preko
vilice. Bile su osjetljive i boljele na dodir, ali pravu bol osjetila je u
trenutku kad je dječak nasrnuo na nju.
- Bojim se da ću morati napisati izvješće. Htjela sam biti sigurna da
sam ispravno shvatila. Moramo im reći zašto želimo da nam tu obitelj
brišu s popisa. Bio je to Michael Petheridge? Nisi učinila ništa čime bi
ga prestrašila ili izazvala?
- Baš ništa. Nasrnuo je na mene kad sam mu pokušala dati injekciju.
Prisjetila se kako je to bilo i kako je užasnuto vrisnuo kad je ugledao
iglu. Upravo je bila probola bočicu, povukla cjepivo i štrcnula malo
tekućine u zrak. Sljedeće čega se sjećala bila je igla koja joj je poletjela
iz ruke i otkotrljala se po podu, a ona se našla pod vatrom udaraca,
očajnički se nastojeći obraniti.
- Ali ima samo deset godina - primijetila je liječnica.
- Ali vidjeli ste ga, niste li?
Liječnica Fletcher je kimnula. Michael Petheridge bio je visok i
punašan, uvijek odjeven u svoju debelu napuhanu zimsku jaknu, ukočena
pogleda. Izgledao je poput petnaestogodišnjaka i imao nekakvu vrstu
problema u ponašanju... Ruth nije znala pojedinosti. Njegova majka je
sjedila, iscrpljena i ošamućena od nastojanja da vodi brigu o njemu te
gotovo da i nije bila sposobna intervenirati, sve dok Ruth nije vrisnula
govoreći joj da spriječi svog sina. Kad su Michaela odvukli, Ruth je
prinijela licu uzdrhtalu ruku, već umrtvljenu od udaraca, dok su joj se
uvojci kose svijali niz lice i padali na vestu na kopčanje.
- Sve ih brišemo s popisa - rekla je liječnica Fletcher trezveno.
- O - ponovno se probudila Ruthina urođena sućut. Neposredno
nakon što ju je dječak napao, mrzila ga je. Ali premda su joj modrice
12
prekrile lice, počela mu je opraštati. Ta bio je tek dijete. Njegova rana
mladost, pomislila je, nimalo nije nalikovala njezinoj. Možda su mu
djetinjstvo obilježili bučni televizijski program, suha hrana i razorena
obitelj, lišen svega onoga što su za nju bile prave vrijednosti. Željela je
pomagati ljudima, pridonijeti barem malo da im život učini iole
podnošljivijim, možda ih usmjeriti na put prema nekakvome boljitku.
Ali on nije želio njezinu pomoć. Naprotiv, izudarao ju je i ozlijedio.
Bio je poput onoga pijanca na hitnoj koji je pomislio da ga je uvrijedila i
pokušao je stolcem udariti u glavu ili ona nasilna žena koja je ʻotkačilaʼ
uslijed neobičnog koktela lijekova, ona koja ju je zgrabila za zapešće,
kako nitko dotad, i koja nije dopustila Ruth da joj iz lica izvadi krhotine
stakla. - Baš su lijepe - rekla je, dok joj se krv slijevala u usta. Pa potom
ona starica koja ju je izgrebla noktima dok ju je spuštala u krevet, i
mnogi drugi. Bih su to oni koji nisu reagirali na način koji se očekuje od
ljudi kad im je pružena potrebna pomoć.
Što učiniti s ljudima koji ne žele da im se pomogne, zapitala se Ruth.
Što učiniti kad vas odbiju?
Djelomično ju je nepredvidivost pacijenata kao i iscrpljujući rad u
smjenama te beskonačna rutina bolničkoga života ponajprije navela na
podnošenje zamolbe za mjesto medicinske sestre vježbenice.
Osjetila je olakšanje zbog toga što će Michaela Petheridgea i njegovu
majku brisati s popisa. Nije ih više željela vidjeti. Više nije bilo ničega
što im je mogla ponuditi.
- Možda je tako i najbolje - rekla je.
- Usput rečeno, čula sam nove vijesti - rekla je liječnica, osmjehujući
se. - Čestitam. Sigurno si uzbuđena. Gle ovo! - Uzela je Ruth za ruku i
okrenula je kako bi mogla bolje promotriti prsten na njezinome prstu. -
Božanstveno.
Ruth se osmjehnula. - Hvala vam. Još uvijek mi je neobičan osjećaj
nositi takve dijamante.
- Naviknut ćeš se. - Smaragd jajolikoga oblika optočen dijamantima
diskretno je sjajio na glomaznom platinastom vjenčanom prstenu na prstu
liječnice Fletcher. - To je nekakva brza burna romansa, je li tako?
- Tako nekako. Tri mjeseca smo zajedno.
13
 - Bože. Pa to je brzo. Ali ako si sigurna, nema smisla čekati?
- Naravno.
- Pa onda ti još jednom čestitam. Drago mi je zbog tebe. Morat ćeš
jedan dan dovesti svoga zaručnika da ga svi mi upoznamo. Znaš li već
možda kad će taj Veliki Dan? Pretpostavljam da će ti trebati tjedan dana
u komadu za medeni mjesec, neće li?
- Pojma nemam. Ništa još nismo planirali. Sve se to dogodilo
iznenada.
- Gle, nema potrebe za žurbom. Dakle... - Liječnica se ponovno
vratila zaslonu svoga računala. - Poslat ću ti ovo izvješće mailom. Baci
pogled i javi mi želiš li kakvu izmjenu.
- Bit će dobro - rekla je Ruth. Mogla je zaključiti da je razgovor s
njom završen. Liječnica je već imala prakse u okončanju susreta,
godinama je izvodila uporne pacijente iz prostorije i ispraćala ih. Ustala
je i dograbila svoju košaru s bilješkama o pacijentima. - Doviđenja,
vidimo se.
Liječnica Fletcher, koja je bila posve usredotočena na računalo,
potiho je nešto promrmljala.
Ruth se osmjehnula i izvukla iz prostorije, zaputivši se natrag prema
stubama.

Ruth je skrenula na prilaz Staroga župnoga dvora i zaustavila se ispred

niskih prozora blagovaonice. Svjetla su bila upaljena i mogla je kroz
rešetke vidjeti vatru koja je gorjela.
Zaobišla je kuću do stražnjih vrata. - Tata? - zazvala je kad je ušla u
kuhinju.
- Tu sam!
Njegov glas dopirao je kroz prostoriju u kojoj su doručkovali i
hodnik.
- Gdje si?
- Tu dolje.
Ruth je zapazila da su podrumska vrata otvorena. Svjetlost gole

14
žarulje obasjavala je stube. Prišla je vratima i zagledala se niz prašnjavu
unutrašnjost. Lice njezinoga oca pojavilo se iza bočnog dijela stuba,
umrljano prljavštinom, dok mu je paučina visjela u sijedoj kosi.
Osmjehnuo joj se i obrisao ruke o hlače s naramenicama.
- Bog ljubavi. Kako si? Kako je bilo na poslu?
- Dobro. Ali što ti to zaboga radiš tu dolje? Nešto nije u redu?
- Ma nije ništa. Sve je u redu. Samo razmatram neke mogućnosti,
ništa drugo.
- Joj! - Ruth se namrštila. Svaki put kad je njezin otac počinjao s
nekim od svojih projekata imala je isti osjećaj tjeskobe. Stari župni dvor
bio je prava starinska kuća od podatnog sivog kamena s prozorima i
gredama boje olova. Bila je smještena na kraju sela, u sjeni mnogo
grandioznijega novoga župnog dvora koji je sad pripadao
multimilijarderu koji je imao helikopter i na vikende dolazio uz
klepetanje rotirajućih propelera. Pokraj novog župnog dvora, u grmlju
obraslom dvorištu punom lišća i slikovito izdignutih grobova i stabala
tise nalazila se crkva iza koje su se u daljini protezala polja i živice. O
starom župnom dvoru zapravo je trebalo samo voditi brigu i redovito ga
održavati, ali njezin otac nije prestajao prtljati, mijenjajući sad ovu sad
onu prostoriju, preuređujući kad za to osjeti poriv, prema svojim
osebujnim viđenjima onoga što lijepo izgleda. Ruth je imala osjećaj da
njezina majka, koja je bila veoma ponosna na svoj lijepi dom, to ne bi
odobrila.
- Dolazim gore - oglasio se Silas i mala žarulja odjednom se ugasila.
Zvučno ju je poljubio. - Tako je dobro vidjeti te. U zadnje vrijeme
gotovo da i ne znam kako izgledaš, sad kad živiš kilometrima daleko u
toj vikendici. Kakʼ je moja djevojčica?
- Dobro sam.
- Kako je biti zaručen?
Ruth se nacerila. - Jako dobro. Hvala na pitanju.
Zajedno su pošli prema kuhinji. Silas je svoje prljave ruke oprao u
sudoperu, energično stvarajući sivu pjenu. - Jesi li vidjela današnje
novine? - upitao je preko ramena. - Očito se ministar zdravstva ove
godine obvezao spasiti pedeset tisuća života. Pokušat ću navesti Cordy
15
da i za mene potegne neke veze.
- O čemu to govoriš?
- Ma znaš. Da me stavi na popis. - Smijuljio se vlastitoj šali. - Volio
bih da mi ministar zdravstva garantira opstanak. Moglo bi to čuda učiniti
za premije životnoga osiguranja.
- Ako itko to može učiniti, onda je to Cordy.
- Kako je Ned? Gdje je on večeras?
- Otišao je na pokeraški turnir sa svojim prijateljem Tomom, tako da
sam došla samo ja.
- A, tako - rekao je Silas očito zadovoljan. - Morat ćemo i bez njega
nekako izgurati, kako najbolje znamo i umijemo. Poslije će doći i Cordy
tako da ćemo biti samo mi.
Baš po tatinoj volji, pomislila je Ruth, gledajući ga kako briše ruke o
ručnik. Sve od smrti njezine majke otac se držao svoje dvije kćeri,
oklijevajući ih pustiti da odu ili priznati da su to sad već odrasle žene.
Kad je Ruth imala osam godina njezin otac izvadio je dva natipkana
ugovora, jedan za nju i drugi za Cordeliju. Pisalo je: ʻObećavam da
nikada neću odrasti i da ću zauvijek ostati mala djevojčica.ʼ Djevojčice
su se hihotale i potpisale se. Ruth se pitala neće li njezin otac jednoga
dana izvaditi taj stari ugovor, na koji se pozorno potpisala svojim
flomasterom i slovo R u svome imenu napisala posebnim zavijutcima, i
zahtijevati od nje da kaže zašto se toga nije pridržavala.
- Kažeš da se Ned počeo kockati - upitao je njezin otac. - Trebao bi
pripaziti. To je put koji vodi ka uništenju. Viđao sam ljude koji su zbog
karata i kotača ruleta ostajali bez košulje na sebi.
- Zbilja? Tko to? - Ruth je zamislila svog oca u nekoj kockarnici,
kako nagnut nad kartaškim stolom u smokingu promatra igru.
- Jednom sam vidio kako je Arthur Harrison izgubio znatnu svotu
novca kladeći se na karte.
- Koliko?
- Puno.
- Deset funti?
- Prije bih rekao blizu dvadeset.
Ruth se hihotala. - Pa to je skandalozno. Ne brini, tata. Sigurna sam
16
da će Ned biti oprezan.
- I trebao bi biti. Oženjen muškarac ima obveze. Ne može si priuštiti
razbacivati se gotovinom poput konfeta. A ti si sigurno gladna. Da
vidimo što imam... Nekidan je navratila Priscilla i ostavila mi nešto
hrane pa mislim da je još nečega ostalo. Mogao bih je staviti u pećnicu i
podgrijati. Bilo je lazanja, pite s ribom... - Silas je otvorio hladnjak i
razmatrao što je u njemu.
Ruth je prišla i virnula mu preko ramena. Unutra su bile posude s
hranom bez poklopca, svaka poluprazna, a na onome što je ostalo bili su
tragovi zahvaćanja žlicom. - Ti si to već probao.
- O da, podgrijem koju želim i jedem iz posude. Ne trebam ni prati.
- Znači ostaviš ih da se ohlade i ponovno ih vratiš u hladnjak? -
upitala je Ruth u nevjerici.
- Ma ne zamaram se ja hlađenjem. Samo bih zaboravio na njih.
Jednostavno ih gurnem tamo otraga. Tamo će se još brže rashladiti, neće
li?
Piljila je u napola pojedenu riblju pitu. - Tata, uništit ćeš se! Ne znaš
li da je to strašno opasno? Otrovat ćeš se hranom.
- Misliš? Sad kad si to spomenula, u zadnje me vrijeme prilično boli
osjetljivi želudac.
- Ovo se mora baciti. - Dograbila je posude i žurno se uputila do
kante za smeće isprazniti ih. - Kozice! Bože dragi... kladim se da ih je i
gospođa Jackson zamrznula. Ne mogu vjerovati da si još živ i da mi
pričaš priču.
- Baš sam se radovao toj ribljoj piti - rekao je turobno njezin otac
dok je Ruth izručivala ostatke u kantu za smeće. - Gle.
- Napravit ću ti ja svježu. Još bolje, naučit ću te kako ćeš je sam
praviti.
- Nikad to neću naučiti. - Silas je zvučao odrješito. Nije to dobro.
Nismo mi muškarci za kuhinju.
Ruth je pogledala prema nebu. Nije ponovno željela tu istu prepirku.
Njezin otac bio je uvjeren da su muškarci biološki nesposobni za
obavljanje određenih zadataka, posebice za čišćenje, kuhanje i glačanje.
Čak i kad mu je ukazala na to da su vojnici to izvrsno obavljali, odbio je
17
priznati da možda nije u pravu. - Žene to rade najbolje - govorio bi
tvrdoglavo. - One vide ono što mi muškarci jednostavno ne možemo
vidjeti. - Savršeno zadovoljstvo predstavljalo mu je traljavo gurati dalje,
dopuštajući svojim kćerima da ga povremeno dovedu u red, ili svojoj
susjedi udovici ili svima onima koji su osjećah da bi mogli obavljati ono
iz čega se on sam smatrao isključenim zbog svog spola. Ni gospođa
Jackson nije mogla pomoći u tom slučaju, pomislila je Ruth. Voljela je
skakati oko Silasa i neprestano mu potvrđivati kako je dobro što je tako
bespomoćan, govoreći mu kako se od njega ne može ni očekivati da se
brine sam za sebe.
- Kako je gospođa Jackson? - upitala je dok je u toplu vodu stavljala
namakati posude i počinjala tražiti nešto što će spremiti za večeru.
- Dobro, dobro. Isto kao i uvijek. Luda kao kupus, naravno. Ni o
čemu ne priča nego o tome koliko je kilograma izgubila. Ma to je
smiješno. Koliko ja mogu vidjeti, ni grama nije izgubila. Još uvijek je
ogromna. A da je uistinu izgubila toliko koliko uporno govori da jest,
dosad bi već bila poput vrbovoga prutića.
- Sirota gospođa Jackson. Užasno je debela, ali doista se trudi.
Nadam se da joj nisi ništa zločesto rekao.
- Pa naravno da sam rekao. To je dugoročno gledano mnogo
pristojnije.
- O, tata. Pa što si joj rekao?
- Ne brini. Nisam bio okrutan. Znam da misliš kako sam strašno
bezosjećajan, ali zbilja nisam. Upitala je: ʻJesi li primijetio da sam od
prošloga tjedna izgubila tri kilogramaʼ, na što sam joj ja rekao: ʻPriscilla,
nisam primijetio. Ako mene pitaš, izgledaš još deblje. Jesi li dala da ti
provjere vagu? Mislim da bi u njoj mogla biti greška.ʼ
Ruth je duboko uzdahnula. - Tata.
Silas se nasmijao. - Naravno da joj to nisam rekao. Rekao sam: ʻNe
moraš ti nimalo mršavjeti, Priscilla. Znaš ti kakvi smo mi muškarci.
Mogla bi drugi tjedan ući ovamo crvenokosa s izvedenom plastičnom
operacijom grudi a da ja to vjerojatno ne bih ni primijetio.ʼ Moram biti
ljubazan prema staroj curi. Znaš, izgubila je onaj posao.
- Nije valjda i taj. - Ruth je našla malo sira i tijesta i pomislila kako
18
bi mogla napraviti makarone sa sirom, samo ako bude dovoljno mlijeka.
U svakom slučaju to bi im odgovaralo.
- Jest. Imala je posao u dvorcu Windsor. Posao vodiča. Vodila ljude
u obilazak kapele, tako nešto. U svakom slučaju, dali su joj otkaz.
Zatekli su je kako tamo potajno luta nakon radnoga vremena. Mislim da
se nadala kako će se domoći kraljice.
- A zašto?
- Nemam pojma. Znaš ti kako Priscilla pravi svoje sulude planove.
Vjerojatno je htjela pitati njezino Visočanstvo smatra li da je ona izgubila
na kilaži ili tomu slično. Bilo kako bilo, oni ti ne žele tolerirati ništa što
im se u današnje vrijeme doima sumnjivim pa je tako bilo i sa sirotom
starom Priscillom. Nogirali su je. Nikada nije uspjela vidjeti ni rub
kaputa Njezinoga Visočanstva kako nestaje iza zavoja. Morat će smisliti
neki drugi posao. Ali i ja profitiram. U zadnje vrijeme dolazi i samo mi
donosi hranu.
- Pa to je dobro. - Ruth im je otpočela spremati večeru. Bilo joj je
drago što njezin otac ima gospođu Jackson, nekoga tko mu navrati u
posjet i s kim može popričati. Gospođa Jackson nije bila društvo koje bi
ona samoj sebi izabrala, ali činilo se da njezinome ocu to ne smeta. Zbog
toga se osjećala bolje kad je odlazila od kuće i oca ostavljala samoga.
Čavrljali su dok je Ruth kuhala, i kad je večera bila gotova odnijeli
su je u prostoriju u kojoj su doručkovali, kako bi mogli jesti za stolom.
Stol u blagovaonici uvijek je bio pretrpan kojekakvim stvarima i nije ga
se moglo koristiti.
- Ostavi malo za Cordy - upozorio ju je Silas dok im je Ruth dijelila
porcije.
- Vjerojatno neće doći.
- Doći će.
- Već je gotovo osam i trideset. Mogli bi je zadržati gore u bolnici.
Vjerojatno će se vratiti u stan i prenoćiti. Da barem tako učini. Ne volim
ni pomisliti da bi se tako umorna vozila ovamo.
Cordelia je već odavno tako izgledala. Bila je iscrpljena, blijeda joj
je koža bila na rubu sivila, a ispod očiju je imala tamne ljubičaste
podočnjake. Duga svijetla kosa bila joj je nemarno smotana, uklonjena s
19
lica i podignuta u raskuštranu punđu. Bez obzira na doba dana Cordy bi
zijevala, bila gladna, napeta i općenito se žalila na svoju sudbinu poslom
preopterećene liječnice s prevelikim brojem pacijenata, premalo vremena
i premalo sredstava. Od samog pogleda na svoju sestru, Ruth je bilo
drago što je odlučila iza sebe ostaviti tu neprekidnu aktivnost u bolnici.
- Doći će - rekao je Silas samosvjesno. - Sutra ima slobodan dan pa
sam je nagovorio da ostane sa mnom za vikend. Da je malo izvučeni iz
te mišje rupe u kojoj živi. Zašto i ti ne ostaneš? - predložio je pun nade.
- Tvoja stara soba je spremna. Mogla bi ostati, lijepo ćemo sutra
doručkovati i prošetati. Možda bude i borovnice. Ha? Nije li to dobra
zamisao?
Uvijek je nastojao nju i Cordy pozvati zajedno, tako da bi mogle
činiti ono što su radile u djetinjstvu. Ruth je uzdahnula. - Divno zvuči,
ali ne mogu. Sutra idemo u York, posjetiti Nedove roditelje i moramo
rano krenuti.
- A, tako. Pa nadam se da će vas vrijeme poslužiti. - Namrštio se
pogledavši u svoje makarone sa sirom.
- Nemoj se duriti. Znaš da ne mogu sve otkazati. Imam sad drugi
život i druge obveze.
- Znam - Silas ju je pogledao pomalo bolno. - Nastojim i razumijem
te. I drago mi je zbog tebe, zbilja mi je drago. Ali ne mogu se pretvarati
da mi nije teško prihvatiti činjenicu da je jedna od mojih malih
djevojčica zaručena.
- Tata. Pa trideset mi je godina. Nisam više mala. Ne živim tu
godinama. Više bi te trebalo brinuti to što Cordy ima trideset pet godina,
a ni dečka još nema.
Njezin otac je slegnuo ramenima. - Cordy je u pravu. Vjenčana je za
svoj posao. I, kakvi su ti ljudi? Ti Harveyjevi?
- Haskellovi.
- Dobro, ti Haskellovi.
- Gle... to su Nedova majka Jackie i njegov otac Steven, koji je u
mirovini, poput tebe. Ima još i sestru, Susan. Nisam je upoznala, ali ona
radi u Londonu na nekom časopisu i zvuči veoma glamurozno. Malo je
starija od njega. I to je zapravo sve.
20
 Silas joj je dobacio pogled. - Nešto si mi veoma tajnovita.
- Nisam.
- Jesi, jesi. Nisi baš veoma susretljiva. Uopće mi nisi rekla kakvi su.
Odsad ću te Haskellove viđati barem dvaput godišnje, sad kad si se
odlučila udati. Znam što se potom događa. Morat ću Neddyjevu majku
voditi na plesni podij svaki put kad se nađemo i s njom otplesati prvi
valcer. Očekivat će od mene staromodnu učtivost: cvijeće, čokolade i
komplimente u vezi s kosom. Morat ću tome Stevenu kupovati piće i
pitati ga kako mu ide ribičija i je li vidio zrikavca. Mogla bi me baš
odmah pripremiti na najgore.
Ruth se poigravala svojim makaronima sa sirom, nabadala na vilicu
tjesteninu u obliku polumjeseca i promatrala je. Napokon je progovorila:
- Tata, radi se o tome da ih ni ja još nisam upoznala. Sutra ću ih vidjeti
prvi put.
Silas je podigao obrve. - Ned te nikada nije vodio kući upoznati s
roditeljima? Čak ni prije nego te zaprosio? Baš zanimljivo! Pa kako im je
onda priopćio vijesti o zarukama?
Ruth ništa nije odgovorila.
- Što? - povikao je Silas. - Hoćeš mi reći da oni za to još ne znaju?
Ja sam dao oglas u The Times! Bilo je u novinama u petak.
- Ne čitaju oni The Times.
- I u Telegraph.
- Ni to ne uzimaju.
- Ah, to je onda u redu. Sve dok ne shvate da samo dvjesto tisuća
ljudi zna za zaruke njihovoga sina prije njih.
- Ne znam zbog čega si ti tako zlovoljan. Željeli smo im osobno
priopćiti pa ćemo im to reći sutra.
- Moram reći da je uputno to učiniti prije stvarnoga vjenčanja. Kako
to zaboga Ned misli? Da se neka od vas dvije tako ponaša prema meni,
ne znam što bih učinio.
Zacrvenjela se i spustila vilicu. - Molim te nemoj se okomiti na
Neda, tata.
- Ne znam što misliš pod tim okomiti na Neda. Nikada ne govorim
ništa loše o Nedu. Samo sam zatečen njegovim neobičnim ponašanjem.
21
Doima mi se pomalo sumnjičavim, ništa više.
- Ma ne kažeš ti ništa, ali daješ to naslutiti. Znaš što osjećam prema
njemu. Vjenčat ćemo se. Bit će mi suprug. Možda misliš da žurimo u
brak, da je prebrzo, ali mi znamo što mislimo i znamo da je to to što
želimo. Jedini razlog zbog kojega se prije nisam upoznala s njegovim
roditeljima je taj što se sve odigralo prebrzo, a oni doista žive prilično
daleko...
- Nije York na kraju svijeta. Pa nije čak ni Aberdeen. Nije čak ni
Edinburgh.
- Znam - rekla je Ruth razdražljivo. - Nije mnogo mjesta, ali činjenica
je da još nismo uspjeli tamo otići. Ne želim da ustaješ protiv Neda, nisi
mu pružio mogućnost, zbilja nisi. Molim te... želim da budemo sretni.
Silas trenutak nije rekao ni riječi, a potom mu se pogled smekšao i
on se osmjehnuo. - Mala Ruthy. To je sve ono što si oduvijek željela,
nije li? Sve uredno, lijepo i sigurno i da svi budu sretni. Sjećam se kako
si, dok si bila mala, svoje lutkice noću ušuškavala u zipkama, dajući im
poljubac i govoreći im da lijepo spavaju. Takva si i ostala, nisi li?
- Misliš? - Odjednom je osjetila kako je svladava umor. Bilo je
potrebno uložiti i previše napora i snage da pokuša sve izdržati i dovesti
u pravi red. - Samo mi obećaj da ćeš biti dobar prema Nedu. I da nećeš
reći ništa neobično kad jednoga dana upoznaš Haskellove.
Silas se doimao povrijeđenim. - Možeš imati povjerenja u mene. Sav
ću se pretvoriti u šarm. Gospođa Haskell neće ni znati što ju je zadesilo.

Cordy je stigla veoma kasno, zadihana i užurbana kao i obično.

- Bože, ispričavam se. Znam da je strašno kasno i da je već doslovno
sutrašnji dan. Zadržali su me, iznenađenje, iznenađenje. Na dužnosti sam
jutros od šest. Hulje. Ima li što za jesti?
- U kuhinji - rekla je Ruth, protežući se poljubiti sestru u obraz. Bila
je mnogo viša od Ruth i upola lakša.
- Stavit ću ga u pećnicu - rekao je važno Silas, kao da će time jelo
postati njegovih ruku djelo. - Sirota Cordy. Silno te izrabljuju.

22
 Cordy je uzdahnula kad se izvukla iz kaputa. - Hvala Bogu, doma
sam. Ti ne ideš?
- Morat ću ubrzo krenuti. Kasno je već. Ned će se svakoga trena
vratiti sa svoga pokera.
- Pretpostavljam kako od tebe očekuje da ga dočekaš na vratima s
toplim papučama u jednoj ruci i šalicom kakaa u drugoj, zar ne?
- Ne - rekla je Ruth ogorčeno. - Zašto nas svi imate na zubu?
Cordy je podignula obrve kad je sjela. - Smiri se. Zezam te samo.
Nitko nema na zubu ni tebe ni Neda. Što tata kaže? Nevjerojatno je
netaktičan kao i obično? Šašavi starac.
- Bio je dolje u podrumu kad sam stigla ovamo. Razmatrao
mogućnosti.
- Uh. To je znak za opasnost ako sam ga ikad čula. Nadajmo se da
nije nikakav veliki uspjeh poput onoga zahoda gore na katu.
Posljednji Silasov projekt bio je preurediti prostorijicu na kraju kuće
u još jedan nužnik... ali ta prostorija se doslovno nije mogla koristiti jer
na golemom prozoru nije bilo roleta ni mutnog stakla, što je značilo da je
svatko u njoj bio posve vidljiv ljudima koji su tuda prolazili.
- Poštar me više nikada neće moći pogledati - zapazila je Cordy. -
Sve otkad su nam se pogledi prikovali kad je dolazio niz prilaz dok sam
sjedila na zahodskoj školjki.
Ruth se hihotala. - Mama bi već dobila pedeset napadaja bijesa.
- Sjećaš se onoga kad je grede u blagovaonici namjeravao obojiti u
ružičasto?
- Ili obložiti radnu sobu jelovim brodskim podom?
Obje su se smijale.
- Misliš li da mu je dobro tu samome? - upitala je potom Ruth. Nije
mogla odagnati onaj osjećaj tjeskobe u vezi s ocem koji joj je, kako je
pretpostavljala, ostao još od vremena majčine smrti.
Cordy se oslobodila cipela i ispružila noge s namjerom da nožne
prste utopli ispred vatre. - Naravno da jest. Ne smiješ toliko brinuti o
njemu. Imaš ti sad nešto mnogo više oko čega se trebaš uzrujavati.
- Imam li?
- Zamisli samo što će tata reći u svom govoru na vjenčanju! - Cordy
23
se kreveljila. - Još jedna primjedba koju ću dodati svom dugačkom
popisu za izbjegavanje braka. Gdje je ta večera? Skapavam od gladi.

Kad se vratila kući Ned je već bio u krevetu, topao i snen.

- Kasniš - rekao je zijevajući kad je ušla i počela se razodijevati.
- Oprosti. Posljedična pojava. Cordy je kasnila. Privukao je pokrivač
čvršće oko ramena. - Sutra moramo rano krenuti. Da ne upadnemo u
gužvu.
- Ne brini, bit ću svježa kao rosa i dvostruko toliko raspoložena. -
Prišla je i sjela na rub kreveta. Okrenuo se prema njoj primiti poljubac. -
Sad sam već prilično uzbuđena zbog toga. Misliš li da ću im se svidjeti?
- Obožavat će te - Ned je ispod pokrivača potegnuo njezinu suknju. -
Dođi, upadaj u krevet. Želim te tu, pokraj sebe.
- Dobro, dolazim odmah. Jesi li možda pobijedio?
- O, da, jesam. - Ned joj se nacerio. - Nisam još sasvim otplatio
prsten. Ali daj mi vremena. Tom i ja smo nepobjedivi zajedno. Smlavili
smo ih.

24
 TREĆE POGLAVLJE

Prije tri mjeseca Ruth je otišla na Valentininu zabavu ne očekujući da će

se njezin život promijeniti u zajedničkoj bučnoj pijanci u jednom baru
nedaleko Queen Streeta. Dvije godine nije imala nikoga i bila je
naviknula kotrljati se sama, ne mareći odveć za muškarce. Njezina
posljednja veza gušila ju je i bila dosadna, i kad je završila, uživala je u
slobodi koja joj je pružala mogućnost da ugodi sebi. Zadovoljstvo zbog
činjenice što ima nadzor nad svojim životom nije željela mijenjati za
nešto neugodno pa je one koji su je iskosa pogledavali i pijana klepetala
držala na odstojanju. Bila je umorna od pokušaja da u dosadnim
muškarcima gleda zanimljive i da se potom izjeda razmišljajući o tome
je li se ona njima svidjela ili nije.
Stajala je usred krcatoga bara poželjevši da nije ni došla. Bar je bio
prepun i odzvanjao zaglušujućom bukom glasova koji su nadglasavali
trešteću glazbu. Činilo se da svi drže cigarete i dimna zavjesa izdizala se
gotovo sve do stropa.
Nikoga ne poznajem, pomislila je. Mogla sam baš i doma ostati.
Ali Valentina joj je bila prijateljica s posla, zajedno su bile na
koledžu, nakon čega su radile na istome odjelu, pa se Ruth morala
pojaviti. Poželjela je da nije toliko vremena provela spremajući se.
Odjenula je uz traperice svoju omiljenu satensku majicu u zelenoj boji
morske sirene, navukla visoke uske cipele s potpeticama od pluta i
nanijela na kapke sjajno sjenilo za oči, tamnosmeđu maskaru za veći
volumen trepavica i blijedo svijetloružičasto sjajilo za usne. Sad joj se
to činilo gubitkom vremena.

25
 Potražit ću Valentinu, zaključila je, probijajući se pokraj leđa i
laktova, sve dok nije našla djevojku koja je slavila rođendan. Valentina
je na sebi imala iskričavi šifon u boji mesa, prebačen preko malih bijelih
vrućih hlačica i cipele s visokim potpeticama u kojima su se isticale
njezine duge preplanule noge. U jednoj ruci čvrsto je stiskala čašu s
dugačkom stapkom iz koje su virile tri slamke, a u drugoj cigaretu kojom
je mahala uokolo dok je razgovarala s muškarcem pokraj sebe.
- Valentina, sretan ti rođendan - viknula je Ruth nadglasavajući buku.
- Ruthie, dušo! Tako mi je drago što si došla, hvala ti, hvala ti. -
Valentina se prignula poljubiti je, ostavivši na Ruthinom obrazu trag
sjajila za usne. - Bože, tako mi je drago što si tu. Moraš upoznati... hm...
- Pokazala je prema muškarcu s kojim je razgovarala. - To je Jeffov
prijatelj, zajedno igraju ragbi. Gle - rekla je onoliko urotnički koliko joj
je to uspjelo od one zaglušujuće buke u pozadini - vas dvoje ste tu
najpametnije i najšarmantnije osobe i sigurno ćete se odlično slagati.
To rekavši Valentina se okrenula i odgegala na vrtoglavo visokim
petama, naizmjence povlačeći piće kroz slamku i uvlačeći dim cigarete.
Ruth je u sebi opsovala. Dovraga. Mrzim kad se tako ponaša. Bila
je to nimalo privlačna Valentinina navika. Kad se nije htjela zamarati s
nekim samo bi ga ʻotkantalaʼ, upoznala ga s potpunim strancem s kojim
je imao malo toga ili ništa zajedničkoga, a potom bi se udaljila.
U sebi je osjećala razdražljivo bockanje dok je pokušavala vratiti
vedrinu i oduševljenje. Bit će barem pet minuta u stupici prije nego što
se bude mogla udaljiti pa joj nije preostalo drugo nego pomiriti se s tim.
Dovraga. Nemam čak ni piće da ublažim bol. - Znači, poznaješ Jeffa? -
To što je bio prijatelj Valentininoga dečka i nije se baš moglo smatrati
preporukom, s obzirom na to da je Jeff bio pravi glupan kojega su
zanimali jedino automobili, pivo i ragbi.
- Pomalo pretjerano reći - odgovorio je muškarac osmjehujući se. -
Prošli tjedan, tijekom obično miroljubive uobičajene nedjeljne ragbi
utakmice, grdosija od čovjeka me tako divljački zaustavila, što mi se
nije dogodilo još od vremena kad je naša škola načinila strašnu pogrešku
i pristala na ragbi turneju po Novome Zelandu. Kad sam se osvijestio,
namjestio nos i pokupio zube koji su se rasuli oko mene, predstavio se
26
kao Jeff i u znak isprike pozvao me na ovu zabavu.
Ruth je osjetila kako se malo opušta. Zna razgovarati, pomislila je,
a potom osjetila nervozu. Sigurno je Valentina bila u pravu... vjerojatno
je bio pametan. A sad bi on to isto za nju mogao pomisliti, zbog toga što
je Valentina tako rekla, pa će se sad njih dvoje zaplesti u neku vrstu
University Challengea dok je nastojala dokazati kako Valentina nije
pogriješila u svome opisu.
Što bih trebala učiniti? Razgovarati o tome kako su nastala
duguljasta jezera u obliku polumjeseca? Početi nabrajati sve kraljeve i
kraljice Engleske?
- Koliko zaključujem Jeff i Valentina su par - rekao je ljubazno.
- Recimo. Često su zajedno - odgovorila je Ruth. - Ali ne znam baš
koliko će to još dugo potrajati. Mislim da su već neko vrijeme iscrpili
sve Jeffove intelektualne izvore.
Muškarac se nasmijao. - Otkud znaš Valentinu?
- Zajedno smo završile obuku. Blijedo ju je gledao. - Kakvu obuku?
- Za medicinsku sestru. Zajedno smo bile na praksi u istoj bolnici.
Ali ja sam sad medicinska sestra u domu zdravlja.
- O... medicinska sestra. - Znatiželjno je izvio obrvama.
Ruth je čekala. Hoće li načiniti kakvu posprdnu opasku o njezinoj
uniformi? Ili znakovito reći.. , ʻoooh, iskusna medicinska sestra?ʼ Često
to čine.
- Čuj, mislim da si sjajna....
- Lijepo od tebe, s obzirom da si me tek sad upoznao...
- Ne...mislio sam na sve vas. Medicinske sestre. Sjajne ste. Majka
mi je prošle godine bila bolesna i medicinske sestre su izvrsno obavile
posao. Što se mene tiče, sve ste vi nacionalne junakinje.
- Lijepo. Bolje od reakcije koja obično uslijedi kad ljudi saznaju da
sam medicinska sestra. Iznenadio bi se koliko me ljudi upita mogu li im
na brzaka pogledati bolesnu nogu, začepljeno uho ili gnojnu ranu koju
imaju na boku.
- Ne brini - odvratio je. - Sa mnom je sve u redu... osim što, sad kad
si to spomenula, imam nekakav žulj od ragbija koji se izgleda puni
nekakvom vrstom bistre tekućine, pa ako bi imala malo vremena... -
27
Podigao je stopalo i počeo spuštati čarapu. Potom se nacerio kad je
ugledao izraz Ruthinoga lica. - Šalim se samo. Kako se zoveš?
- Ruth.
- Ruth - ponovio je sporo, kao da ga pokušava procijeniti. - Lijepo
ime. Ruth. Ja sam Ned. A da ti odem po piće i nađemo neko mjesto na
kojemu možemo razgovarati?

Bio je to Ned. Rekao joj je da je inženjer... - ne popravljam i ne

izrađujem. Ja dizajniram... - te da živi u svojoj vikendici u selu, u
predgrađu Oxforda. Roditelji su mu živjeli blizu Yorka, gdje je, uz stariju
sestru, odrastao. Marljivo je radio, ali volio je sport, zbog čega je u
početku brinula kako će biti jedan od onih dosadnih muškaraca koji
znaju razgovarati samo o nogometu, no ispostavilo se da je jednako tako
pokazivao strast i za ostalo: filmove, knjige i glazbu, posebice za
indijske grupe poput Belle &Sebastian. - Odlazim na njihove koncerte
kad god mogu. Možda igram ragbi, ali u meni utaboren čuči umjetnik,
mali aranžer cvijeća koji očajnički želi izići van.
Ruth se to svidjelo. - Što te navelo da se doseliš ovamo? Nisi li
poželio živjeti u blizini svojih roditelja? - upitala je.
- Baš i ne. Nakon fakulteta svi moji prijatelji doselili su ovamo te
sam tako i ja ovamo došao.
- Svi tvoji prijatelji? - rekla je iznenađeno.
- Ima nas hrpa, mali komplet. Ne mislim na sve one koje sam u
životu upoznao... to bi bilo smiješno. - Nacerio se. - Većina ljudi nakon
završenoga fakulteta ode u London i tamo nastave prijateljevati. Izgleda
da smo svi mi odlučili kako to ne želimo učiniti. Zapravo, Tom je
odlučio... njega znam najduže od svih prijatelja... i izabrao Oxford kao
mjesto u kojem će se nastaniti, a potom je Jeremy dobio mjesto na
sveučilištu na kojemu je radio doktorat pa smo se mi ostali nekako
dovukli za njima.
- Sviđa li ti se tu?
Zamislio se trenutak, a potom kimnuo. - Da... doista mi se sviđa.

28
Nikada nisam žudio za gradskim životom. Previše volim svježi zrak.
Mislio sam da će mi jug biti previše blag, ali sad sam se na to naviknuo.
Cijena piva me još uvijek baca u očaj, ali osim toga, sve ostalo je u
redu. A ti? Odakle si ti?
- S prijateljicom dijelim stan u Summertownu. Oduvijek živim tu u
blizini... odrasla sam pedesetak kilometara daleko od Oxforda. Ne znam
zašto se nisam nekamo odselila. Nekako je tako ispalo. - Čim je to
izgovorila znala je da to i nije bila baš takva slučajnost kakvom ju je ona
predočila. Podsvjesno je odlučila ostati blizu ocu, potaknuta silnom
obvezom da vodi brigu o njemu sad kad je ostao sam. Kad je Cordelia
otišla na Cambridge studirati medicinu, Ruth je osjetila odgovornost
ostati blizu kući. Bio je to razlog zbog kojega je ostala završiti za
medicinsku sestru na Oxford Brookesu i provesti vježbenički staž u
bolnici John Radcliffe Hospital, prije nego se zaposlila na odjelu na
kojemu sad radi. Da Ned slučajno ne pomisli kako je dosadna, brzo je
dodala. - Ne znači to da ne volim putovati. Bila sam ja u Francuskoj,
Sjedinjenim Američkim Državama i slično. Planirala sam kao
medicinska sestra raditi izvan Engleske za jednu od humanitarnih
organizacija, odlaziti na problematična mjesta i tamo pomagati ljudima.
Možda još i hoću.
- Zašto si se odlučila za to zanimanje?
- Ah, znaš ono... poriv za pomaganjem drugima. Ona silna
idealiziranja kakva imaš dok si tinejdžer. Zapravo... - zastala je trenutak,
a potom rekla: - Ako baš želiš znati istinu, zato što sam vidjela
medicinske sestre koje su se brinule o mojoj majci dok je bila bolesna.
Bile su tako ljubazne i strpljive prema njoj. Podarile su joj onu nježnost i
skrb koja joj je bila potrebna, i tješile je, čak i na kraju kad je znala da
će umrijeti. Poželjela sam i sama biti takva. Znaš ono... držati ljude za
ruku u teškim trenucima. - Nervozno se osmjehivala.
Ruth gotovo nikada nije ljudima koje je tek upoznala govorila da joj
je majka umrla; shvatila je da je njihova reakcija... nelagoda ili neka
vrsta pretjeranoga sažalijevanja... dovodi u neugodnu situaciju i ne
dopire do njezinih osjećaja, kao da su se svi nekako pretvarali.
Ned se namrštio i rekao: - Sigurno ti je bilo grozno. - Čekao je da
29
nastavi, bude li željela.
- Bilo je. Veoma teško razdoblje. Imala sam samo trinaest godina kad
je umrla. - Ponovno je osjetila onu neodređenu nelagodu, kao da se
pretvara ili govori neistinu. Kao da je osjećala da bi trebala briznuti u
plač ili pasti u nesvijest na sami spomen svoje mrtve majke, jer ako to
ne učini moglo bi izgledati kao da uopće ne mari za to.
Ali marila je, naravno. Katkad bi osjetila kako je razdire užasna
krivnja, ali snažno se trudila potisnuti je duboko u sebe, tamo gdje joj
nije mogla nauditi. Na kraju uspjelo joj ju je odagnati.
- Uvijek je to teško u toj dobi - rekla je vedro, ne želeći da atmosfera
među njima postane odveć sumorna. - Činilo se da većina mojih
prijateljica vodi bezbrižan život. Znaš ono, briga oko izgleda ili za to
hoće li im džeparac trajati do kraja mjeseca ili hoće li ih neki dečko
pitati za izlazak... kao da je smak svijeta ako ne upita. Uistinu sam im
zavidjela jer kod mene doma nije bilo tako. Bilo je prilično jadno, kao
što možeš zamisliti.
Odjednom se iznenada vratila u to vrijeme, tako živo i neposredno,
kao da se to upravo događalo: tama i zatvorena vrata, otac i sestra
zatvoreni u svojim sobama, u svojoj vlastitoj tuzi dok je njezina majka
ležala na odjelu i kopnila. Smijeh, igre i buka odjednom su nestajali i
kuća je postajala puna tišine i tajni dok se Ruth pitala što učiniti kako bi
popravila tu užasnu situaciju u koju su svi zapali.
- Sigurno je bilo mnogo toga što je trebalo rješavati - rekao je Ned. -
Bila si veoma mlada, nisi li?
- Prilično brzo sam odrasla. Netko je morao brinuti da se sve odvija
svojim tijekom, a moj otac i sestra za to nisu bili spremni. Čini mi se da
sam svakome pokušala barem donekle olakšati situaciju.
- I sad si medicinska sestra.
Ruth je imala izraz svetice. - Moja misija je liječiti bolesne - rekla je
prigušenim glasom redovnice. - I drugima olakšati patnju.
Ned se nasmijao. - Gle, posramila si me. Ja sam svoje tinejdžerske
godine uglavnom proveo depresivan, a da nisam ni imao pravoga razloga
za to. Rado sam slušao svu melankoličnu glazbu i pisao sumorne pjesme
o bijedi modernog življenja. Nosio sam uglavnom crnu odjeću, motao se
30
oko rekreacijskoga centra, šutirao kamenje i promatrao ljude u prolazu
slušajući svoj walkman. Da sam te poznavao, možda bih ti dao neku
dobru glazbu, da i sama postaneš depresivna. I svidjela bi se mojoj
majci.
- Zar se ne slažete?
- Ah, ma... gle, slažemo se. Ona je u redu, na svoj način. Ali da
budem iskren, nismo baš previše bliski. Nekako sam se uvijek osjećao
pomalo nelagodno nakon onoga kad sam je upitao što bi učinila da se uz
trominutno upozorenje jave sirene oglašavajući nuklearnu opasnost.
Često nam je to bilo na umu sredinom osamdesetih, sjećaš se? Bilo mi je
otprilike dvanaest godina kad sam čitao Kad vjetar puše i prestrašio se,
glupo razmišljajući o bombi. Mama je rekla da bi, kad bi čula sirene,
istjerala sestru i mene na ulicu i prerezala nam grkljan.
Ruth se zgranula. - Zbilja? Zašto?
- Pretpostavljam zbog toga da ne bismo morali trpjeti posljedice
nuklearnoga udara. Ali mene je pogodila samo ona dodatna pojedinost o
istjerivanju na ulicu. Znaš ono, oglašavaju se sirene, mama otvara ladicu
u kojoj su noževi, uzima onaj veliki koji je tata koristio za pečenje, a
potom razmišlja: ʻMožda i jest nuklearna bomba, ali nema smisla uništiti
kuhinjski pod. Zaklat ću djecu na ulici.ʼ
Možda zato da bude sigurna kako ćete se ispeći u požaru ako joj to s
rezanjem grkljana ne uspije, pomislila je na trenutak Ruth. - Ali što ako
je alarm bio lažan?
- To je i mene brinulo. To, i zašto samoj sebi nije prerezala grkljan, a
meni pustila da riskiram?
Ruth je trenutak piljila u njega, a potom joj se on osmjehnuo. Oboje
su se počeli smijati i sljedećega trenutka oboje su imali snažan napadaj
hihotanja od čega su se nekontrolirano tresli. Onoga trenutka kad se
činilo da jedan napadaj smijeha jenjava Ruth je samo morala uhvatiti
Nedov pogled da bi se ponovno počela smijati, sve dok joj se suze nisu
slijevale niz lice.
- O bože - protisnula je, brišući obraze. Kad ga je pogledala uzvratio
joj je cerekom. Njegovo tijelo bilo je nagnuto prema njoj i cijelo njegovo
lice preobrazio je osmijeh. Piljila je u njega dok je u njoj nastajao
31
najneobičniji osjećaj od kojega je pomalo osjećala vrtoglavicu i
drhtavicu. Možda zbog nedostatka kisika od tolikoga smijanja, pomislila
je. Gotovo se činilo da Nedovo lice žari, oči su mu bile sjajne, i usne
koje su se osmjehivale postajale su sve slađe i slađe. Bacila je pogled
prema svojoj vinskoj čaši, pitajući se koliko je morala popiti i nije li je
to pijanstvo zateklo nespremnu. Potom je, dok joj se toplina polako
uspinjala iz trbuha, doživjela zanos kakav već dugo u životu nije osjetila.
Kad je Valentina prišla njihovome stolu, zarumenjena, njišući se na
visokim potpeticama, priopćiti im da svi idu u klub i upitati hoće li Ruth
i Ned s njima, Ruth je zapanjilo kad je shvatila da se gužva raščistila i
da je bar bio gotovo prazan. Pipničar je ispraćao ljude i zatvarao vrata za
njima. U trenu je zamislila scenarije između nje i Neda... glave još bliže
primaknute jedna drugoj nad još nekoliko pića u klubu, zajednički ples,
možda ljubljenje u taksiju.
- Neću ići - rekao je.
Sve Ruthine lijepe slike su iščezle.
- Morala bih i ja krenuti - rekla je, skrivajući razočarenje i pitajući se
gdje bi mogla naći taksi.
Njezina je izjava na trenutak ostala visjeti u zraku. Postojala je
nejasna mogućnost da će poći svako svojim putom te da će se sve
mogućnosti koje su dosad izgradili sad raspršiti, poput neiskorištene
energije. Ali on je ležerno rekao: - A da odemo negdje nešto pojesti? -
nakon čega njihovo razdvajanje nikada više nije dolazilo u pitanje.

***

- Ruth, jesi li ti zaljubljena? - upitao je njezin otac optuživački na

telefon.
Bijesno se zarumenjela, premda njezin otac nikako nije mogao vidjeti
Nedova gola leđa dok je spavao u njezinome krevetu.
- Zašto to pitaš? - upitala je, privlačeći vrata spavaće sobe kako ga
razgovor ne bi probudio.
- Znači jesi. Dobro je da nikada nisi odlučila biti odvjetnica jer bi

32
bila beznadežan slučaj. Svi znaju da ʻzašto to pitašʼ znači ʻda, potpuno si
u pravu, ali ne želim to priznatiʼ. Točno ću ti reći zašto to pitam. Imam
nepobitan dokaz. Kao prvo, tjednima nisi nazvala niti me došla posjetiti.
- Tata! Zvala sam te u utorak!
- I drugo. Tvoja cimerica mi je rekla.
- Što ti je rekla? - Ruth je proklinjala Lizzinu brbljavost.
- Samo to da si se sad već dva tjedna zatvorila u sobu s nekakvim
muškarcem te da nikamo ne izlaziš osim što ushićeno blistaš i zahtijevaš
čaj, kekse i tomu slično.
- Nije to baš istina...
- Ali zvuči kao da bi moglo biti sasvim blizu istini.
- Gle... - Držala je telefon blizu usana. Nije željela razgovarati o
tome. Strahovala je da bi to bilo poput opisa sna: sve blještavilo i
čarolija bili bi izgubljeni i ostalo bi joj nešto nerazumljivo i prilično
dosadno svima drugima. Nije željela to nešto dragocjeno i novo ogoliti i
iznijeti na svjetlo dana prije nego bude sigurna, za slučaj da od toga ne
bude ništa i da nestane. Ali onaj drugi dio nje, onaj koji je plesao od
zadovoljstva, očajnički je to želio s nekim podijeliti i reći: Dogodilo se
čudo nad čudima! Zaljubila sam se. Nije to samo obično dosadno
sviđanje ili zaljubljenost u nekoga, ili smijanje s nekim, ili ono što drugi
imaju, već prava ljubav, poput one o kakvoj se govori u knjigama i
pjesmama. Ljubav kakva se ne događa svaki dan... i ljepše je nego što
sam ikada mogla zamisliti.
- Zove se Ned - napokon je izustila, svjesna činjenice da je zvučala
neodređeno i poželjela iznaći načina i reći mu sve što joj je na umu.
- Ned. - Njezin otac je trenutak šutio. - Kao u Seagoonu?
- Ono je Neddy.
- Ned. Neddy. E sad. - Teško je uzdahnuo. - Pretpostavljam da te
više nikada neću vidjeti. Sve svoje vrijeme provodit ćeš s tim
Neddyjem.
- Naravno da ćeš me vidjeti. Zapravo, želim da upoznaš Neda.
- Zbilja? - Silas je zvučao sumnjičavo. - Nakon onoga posljednjega
rekla si da me više nećeš upoznavati sa svojim dečkima.
- Rob zapravo nije shvatio tvoj smisao za humor. Nije mu se svidjelo
33
kako smišljaš rime o njemu. Bojim se da se malom broju ljudi sviđaju
tvoje grozne šale.
- Ali taj Neddy je tome dorastao, nije li?
- Pa je - rekla je Ruth i osjetila blago stezanje u utrobi kad se sjetila
koliko.
Kad se vratila u spavaću sobu Ned je i dalje čvrsto spavao, ali sad
na svojoj strani kreveta. Trepavice su mu se uvijale na obrazima i
njegove anđeoske usne bile su napola otvorene. Uvukla se u krevet
pokraj njega, namjestila uz liniju njegovih leđa i rukom prelazila preko
njegove glatke kože. Uzbuđivao ju je topli miris njegovoga tijela i miris
mošusa pod pazuhom. Prebacila je nogu preko njegove i ispružila ruku
do njegovoga trbuha.
Duboko je uzdahnuo, otvorio oči i okrenuo se. - Bog, dušo - rekao je
nejasnim jutarnjim glasom - Jesi budna?
- Zvao je tata. Žali se kako uopće ne dolazim. Znam da je strašno
brzo, ali pitam se bi li želio poći vidjeti stari župni dvor i upoznati se s
mojim prilično starim ocem. - Stegnula ga je za čvrstu oblu stražnjicu. -
Odbija li te to? Je li prebrzo?
Uzeo joj je ruku i poljubio vrškove prstiju. - Naravno da nije. Volio
bih upoznati tvog tatu. Ali ne danas. Danas želim sve vrijeme provesti u
krevetu s tobom. Računam da bismo se mogli barem triput dobro
poseksati prije ručka. - Poljubio ju je u usne i privukao uz svoje u
krevetu utopljeno tijelo.
- Uopće ne izlazimo iz kreveta - hihotala je.
- Znam. Super, je 1ʼ da?
Za Ruth je iskustvo takve potpune opuštenosti s nekim koga je
upravo upoznala bilo neobično. Njezine bivše veze karakterizirala je
tjeskobna diplomacija u kojoj je pokušavala dokučiti što njezin
ljubavnik uistinu misli i uvijek biti jedan korak ispred njega, beskrajno
brinući o svome izgledu, tijelu i svojoj seksualnoj izvedbi.
Ali ovo je bilo nešto posve drugo. Od samoga početka imala je
krajnje povjerenje u Neda i odnos kakav su imali. Prvi put nije
strahovala misli li on da joj je stražnjica prevelika, nos predug ili koljena
previše koščata. Znala je da ju smatra lijepom i neodoljivom i da se
34
zaljubio u nju. Shvaćala je zato što se i sama tako osjećala. Nije mu
nalazila nikakvu manu, već samo predivno čudo kože, tijela i mirisa koji
su je zadovoljavali u svakom pogledu.
Oboje ih je pogodilo snagom oluje, no radije nego da ih zgromi
strašću njihova ljubav došla je poput blažene svjetlosti da im podari
smiraj i živote obasja srećom. Ruth ova ljubav nije ispunjavala strahom
da bi mogla biti iskorištena ili ostavljena, kao u prijašnjim vezama, već
osjećajem ispunjenja. Vjerovala je da se više ne može dogoditi ništa što
bi možda moglo promijeniti to što je osjećao za nju, ili ona za njega, pa
je mogla riskirati povesti ga svojoj kući i upoznati sa svojom obitelji.
Sinulo joj je da bi joj Ned mogao biti važniji od vlastitoga doma.

Nije imala razloga za zabrinutost; posjet starom župnom dvoru bio je

nadasve uspješan. Nedu se svidjela kuća, a njezin otac bio je u izvrsnoj
formi. Osim što je svako malo ustrajao na tome da kaže ʻAah, Neddyʼ,
klonulo i otegnuto poput Petera Sellersa, bio je posve šarmantan i čak
izrazio pravu dobrodošlicu. Zapravo, činilo se da mu je veliko
zadovoljstvo biti u muškome društvu pa je više od svega želio Neda
zadržati za sebe.
- Zanimat će te ovo, Nede. Dođi pogledaj - rekao je, premda nije bilo
nikakvoga razloga koji bi navodio na to da Neda više od ostalih zanima
namještanje pera i utora ili postavljanje bojlera na zid. Poveo je Neda u
dugačak i detaljan obilazak vrta dok je Ruth kuhala nedjeljni ručak.
Guleći krumpire gledala je kako polako obilaze oko povrtnjaka dok
njezin otac pokazuje posebno zanimljiva mjesta, poput hrpe stajskoga
gnojiva.
Ispustila je krumpir u sudoper, zatečena osjećajem potpunosti.
Osjetila je kako je obuzima toplina. Ovaj osjećaj blizak je savršenoj
sreći, zaključila je: imati Neda u kući koju voli. Uz oca. Dobar je to
osjećaj. Pitam se kako prije nisam osjetila kolika je praznina u meni.
Nakon majčine smrti Ruth je tuđu patnju osjećala gotovo više nego
vlastitu. Nije mogla podnijeti vidjeti oca kako plače ili Cordie samu,

35
pogrbljenu na klupi u dnu vrta. Pokušavala je dati sve od sebe trudeći se
popuniti tu užasnu prazninu, brinući o ocu i sestri onako kako je najbolje
znala... oponašajući svoju majku. Premda joj to nikada nije uspijevalo,
bez obzira na to koliko se snažno trudila. Bez obzira na to koliko obroka
spremila ili koliko često očistila kuću, koliko rublja oprala, pa čak ni
onda kad je stavila omiljeno majčino cvijeće u vazu i napravila pogačice
uz popodnevni čaj; uvijek je bio prisutan onaj osjećaj da nešto vitalno
nedostaje. Njezin otac i Cordy nikada se nisu na to osvrtali, a ona se
uvijek nadala da bi mogli reći, ʻE, sad više ne brinemo toliko zbog
mamine smrti kad je tu Ruth koja će sve postaviti na svoje mjesto.ʼ
Stoga se nastavljala truditi, s istim osjećajem raspinjanja da daje sve od
sebe i ne uspijeva.
Ali sad je shvatila da nikada neće uspjeti u nastojanju da zamijeni
majku. Pravi odgovor bio je u stvaranju nove obitelji i kovanju novih
veza. Trebalo je prestati gledati oca kao roditelja i sebe kao vječno
dijete. Sad je na njoj bio red da bude odrasla. Odbacit će stari obrazac i
prihvatiti novi u kojemu će ona i Ned biti srce koje kuca i ostale hrani
svojom toplinom i snagom.
Ponovno je uronila ruke u hladnu vodu i iz prljave vode izvukla još
jedan krumpir, kad je zapjevušila sama za sebe.

- Kad ćemo otići posjetiti tvoje roditelje? - upitala je iznenada dok su

jednoga nedjeljnoga jutra ležali u krevetu Nedove vikendice. Bili su već
tjedan dana zaručeni, a Ned tu vijest još nije bio priopćio svojim
roditeljima. Baš neobično, pomislila je. Naravno, nisu sve obitelji živjele
prema istim pravilima. Imala je i njezina glasna šaljiva obitelj nešto o
čemu se nije govorilo... možda je takva bila i Nedova. No ipak... zaruke!
Naravno, bilo je neobično ne reći im odmah, pa makar javiti telefonom.
Činilo se nepravednim prema Haskellovima da ih se izopći iz cijele te
zabave kad je njezina obitelj imala zadovoljstvo odmah saznati za to, da
ne govori već upoznati Neda. Kad su im priopćili vijesti, Silas i Cordy
reagirali su savršeno, ushićeno ih grleći i ljubeći oboje. Silas je otvorio

36
bocu svoga posebnoga staroga šampanjca i ustrajao na tome da to oglasi
u novinama. Osjećala je kako nije u redu da Haskellovi o tome još ništa
ne znaju. Ali o tome je odlučivao Ned, a on je ustrajao na tome da im to
osobno priopći.
Motao je uvojak njezine kestenjastocrvenkaste kose oko prsta i
pomno je proučavao. - Kosa ti je zapanjujuće boje - mrmljao je. -
Smeđa, crvena, narančasta i zlatna, sve zajedno pomiješane. Gledaj samo
kako se sjaji na suncu.
- Ubrzo će biti sijeda, posebno od stresa zbog sređivanja tog tvog
užasnog nereda. Joj - rekla je kad ju je nježno povukao.
- Pretpostavljam da me želiš srediti... dovesti u red. Tražit ćeš ti čini
u svojim suludim starim knjigama. Tri šalice vinskoga octa, zaimaču
sode bikarbone, limun, malo mačjih repova, oko daždevnjaka i nožni prst
žabe...
- Malo poštovanja, molit ću. Moja zbirka drevnih knjiga o vođenju
kućanstva zanimljiva je i korisna.
- Drevnih! - Ned se nasmijao. - Hoćeš reći starih.
- Daj, moraš priznati da je ovo mjesto pomalo bolesno - sestra s mog
starog odjela dobila bi napadaj, samo kad bi mogla vidjeti u kakvom ti je
stanju kupaonica. Klice, sestro Blackiston! Uništite ih, uništite, uništite!
Kad si ju zadnji put čistio?
- Strašno sam zauzet - odgovorio je tvrdoglavo.
- Gledanjem televizijskog programa. Igranjem ragbija.
- Kućanski poslovi su dosadni...
- Ali nužni.
- Nemoj dalje. Podsjećaš me na moju majku. Nered nikada nikome
nije naudio.
- Ne govorim ja o neredu. Govorim o nastanku gljivica. A to je nešto
posve drugo. - Promatrala ga je znatiželjno. - Uistinu te podsjećam na
tvoju majku?
Ned je podigao pogled i zagledao se u nju. - Ne. Ne podsjećaš. Da
budem iskren, nimalo joj nisi nalik.
- Hm, je li to dobro ili loše? Nisam baš sigurna. S obzirom na to da
mi se ne činiš baš željnim ići kući vidjeti roditelje, moglo bi biti i dobro.
37
Daj... aj, prestani izbjegavati tu temu. Kad ćemo do njih?
- Problem je... - razmotao je njezinu kosu namotanu oko prsta i
privukao je bliže - u tome što mislim kako ne mogu izdržati četiri sata
vožnje a da ne uskočim u krevet s tobom. Zbog toga mi je to tako teško
isplanirati. Morat ću zahtijevati svoja bračna prava prije nego što odemo
i čim se vratimo jer inače ne odgovaram za posljedice.
Žestoko ju je poljubio, a potom se zagledao u nju. Sviđala joj se
prisna bliskost i to što je mogla vidjeti mrlje boje lješnjaka u njegovim
zelenim očima. Koliko ga je ostalih ljudi vidjelo, istinski vidjelo onako
kao ona, tako da je točno znala svaku pjegicu na njegovoj ruci, raspored
dlačica u obrvama i način na koji mu se trepavice izvijaju prema gore?
Tko je još poznavao ljepotu i toplinu njegovoga opojnoga mirisa i znao
da ima posebno lijepa stopala? Samo ja, pomislila je sretno. Ned joj je
spominjao nekoliko bivših djevojaka, ali one joj sad nisu bile važne.
Nije bilo nikoga tko je mogao osjećati ovoliku povezanost s njim, ne na
način na koji ju je ona osjećala, baš kao da nije bilo nijednoga drugoga
muškarca koji joj je postao blizak poput Neda.
- Zapravo - oglasio se sporo - pomislio sam da bismo mogli poći
sljedeće subote, ako budeš slobodna.
- Naravno da ću biti. Voljela bih otići. Zbilja, što prije to bolje. -
Nasmijala se. Krajnje je vrijeme.
Bila je znatiželjna po pitanju Nedove obitelji, tim više što nije bila
prisutna u njegovome životu. Nije bilo njihovih fotografija u vikendici ni
bilo kakve druge naznake o tome kako izgledaju. Telefon je često zvonio
dok je Ruth bila tamo, ali Ned ga je nosio na kat nakon čega se ponovno
pojavljivao s riječima ʻmoja majkaʼ, ali ništa više nije dodavao.
Jedine fotografije u kući prikazivale su Neda i njegove prijatelje,
istih pet lica uhvaćenih u različitom vremenu i različitim kombinacijama,
neznatno promijenjene i ostarjele. U zahodu su visjeli veliki okviri s
montažama snimki s odmora i fotografije sa zabava. Jedna u središtu
velikoga okvira prikazivala ih je sve kako u krugu leže na snijegu. Glave
njihovih vunenih kapa dodirivale su se u središtu: četiri muškarca i jedna
žena čija je tamna kovrčava kosa provirivala ispod kape. Široko su se
osmjehivali u kameru, obraza i nosova rumenih od hladnoće.
38
 Tko je fotkao, pitala se Ruth, zagledana u nju. Ned joj je izgledao
isti, ali njegovo mladoliko lice imalo je drukčije, nepoznate obrise.
- Tko su ti ljudi? - upitala je dok je, vraćajući se u krevet, nosila
uokvirenu fotografiju. - Jesu li to ti tvoji slavni prijatelji o kojima sam
toliko slušala?
- Aha! - Ned se pridigao, gurajući jedan od jastuka pod leda. - To su
oni. - Pokazao je na nekolicinu fotografija na kojima su jednoga ljetnoga
dana sjedili na riječnoj obali. - Išli smo na izlet, nedaleko od Tomove
kuće. To je Tom. - Pokazao je na svjetlokosoga muškarca. - Zajedno
smo išli u školu. Najbolji prijatelji. Na neki način je čudno što smo baš
nas dvojica bili tako bliski jer potječemo iz posve različitih obitelji. Moji
roditelji su radili i kao ludi štedjeli kako bi me poslali u privatni internat.
Tom je tamo završio jer nije upao na Eton, Winchester i Radley. Bio je
veoma tvrdoglav. Što su mu više govorili da se priprema za prijamni to
je on manje mario za to. I tako se pojavio na mom fakultetu. - Ned je
pokazao na ostale. - Ovo je Jeremy. Zastrašujuć i izvrstan. A ovo je
Luke. Jednako tako savršen, ali mnogo manje zastrašujuć. I ja.
- Hrpa pametnih momaka. A tko je ovo? - Ruth je vrškom prsta
pritisnula na sliku djevojke koja je prekriženih nogu sjedila na travi. Bila
je vitka. Kosa joj je u gustim kovrčama raspuštena padala po vratu. Na
sebi je imala traperice i majicu. Blijeda gola ramena bila su joj
pogrbljena, dok su joj ruke bile zavučene ispod bedara. Smijala se. Oči
su joj bile sklopljene i usne razvučene u vedri osmijeh bez riječi.
- O, to je Erin.
- Jedina djevojka koju ste primali u društvo? Ned se nasmijao. -
Možda. Jedina djevojka koja je sa svima nama mogla izlaziti na kraj.
- Zašto? Jeste li bili čudaci? - Izgledali su joj posve uobičajeno.
Ned je slegnuo ramenima. - Možda pomalo uskogrudni. Nismo baš
bili skloni ljudima sa strane.
- Kako ste se svi upoznali?
- O, tog omraženoga trenutka. Kad smo došli na fakultet Tom i ja
smo odlučili usavršiti svoj glumački talent, nakon što se on proslavio
kao Miranda u školskoj predstavi Oluje. Pokazao je na Tomove
plavokose šiške. - Vidiš, ima kosu poput djevojčice. I moram priznati da
39
je dobro izgledao u haljini. Neke cure iz šestoga razreda bile su
poprilično zaluđene njime. I ja sam postigao zapanjujući uspjeh kao
kapetan broda sa svojim stihom: Dobro; ohrabrite mornare; prionite,
žustro, ili se nasukasmo; trgnite se, trgnite se,1 nakon čega sam žudio
za nečim više... želeći ulogu koja bi se, u svakom slučaju, sastojala od
više od dva stiha. Tako smo se nas dvojica dokoturali do francuskog
amaterskog dramskog kluba koji je vodio veoma feminiziran mladić po
imenu Alasdair, i odmah su nas stavili u nekakvu malu skupinu da
improviziramo nekakvu kratku dramu. Ne mogu se točno sjetiti što smo
radili... mislim nešto užasno predvidljivo. Parodiju Noela Cowarda,
takvo nešto. Ostali u našoj skupini bili su Luke... to je onaj niski... te
Jeremy i Erin. Tako smo se nekako povezali. Znaš već kako se obično
provode druga i treća godina na fakultetu, u nastojanju da odbaciš
prijatelje s kojima si se sprijateljio u prvom tjednu... ali s nama to nije
bio slučaj. Mi smo se sve više i više zbližavali. Zajedno smo išli na
odmor... kao što možeš vidjeti na svim tim fotografijama... zajedno
stanovali, izlazili, igrali u još više predstava, sve živo.
- A sad, nakon deset godina, živite čak u istom dijelu svijeta.
Nevjerojatno. Ne znam baš mnogo takvih skupina prijatelja toliko
posvećenih jedni drugima. Fran, moja najbolja prijateljica s koledža je
prije otprilike šest mjeseci odselila u Manchester, a meni na pamet nije
palo poći za njom.
- Je li to baš toliko neobično? Znam brojne ljude koji ostanu u vezi.
Ali ti imaš mnogo prijatelja u blizini... sve te medicinske sestre koje
poznaješ.
- Ali to je zato što oduvijek tu živim, a djevojke koje sam upoznala
na koledžu ostale su raditi u Redcliffu zato što sustav funkcionira na taj
način. Nije to baš posve isto kao masovno se odlučiti odseliti u isti grad.
- Nismo ni mi u istome gradu. Luke i njegova supruga Abigail žive
na drugoj strani Oxforda. Jeremy je u unajmljenom stanu u Walton
Streetu. Tom i Erin su malo dalje kad se pođe niz cestu, u susjednom
selu. Budemo li se morali razdvojiti, pretpostavljam da ćemo to učiniti.
Ali trenutno nam jednostavno takvo što odgovara.

40
 Ruth je ponovno pogledala fotografiju. - Znači Tom i Erin su završili
zajedno? Ned je kimnuo.
- Kad ću ja upoznati te tvoje najbolje prijatelje?
Ned je odgurnuo okvir fotografije i okrenuo se prema njoj, nosom joj
dotaknuvši rame. - Želim te što je duže moguće zadržati samo za sebe -
rekao je zaigrano i nježno je ugrizao za ruku. - Ne želim te ni s kim
dijeliti.

41
 ČETVRTO POGLAVLJE

U subotu jutro ustali su rano i zaputili se na izlet u York. Ned je bio

strogo ozbiljan i tih zato što je, prema Ruthinoj pretpostavci, bio
usredotočen na put. Osjećala je kako je važno ne zakasniti i kako sve
treba posve glatko proteći.
Pod tušem je pogledala u svoj zaručnički prsten. Dok se vruća voda
odbijala od bijelih dijamanata pitala se ne bi li ga možda trebala skinuti
za taj prvi posjet. Činio joj se pomalo drskim i previše očitim
podsjetnikom da je nagodba s Nedom potpisana i zapečaćena prstenom,
bez potrebe za pristankom njegovih roditelja. Bio je to moćan simbol i
pokazatelj kako oni kasno doznaju za to.
Skinut ću ga, odlučila je Ruth. Da budem na sigurnom.
Kad se vratila u spavaću sobu, omotana u ručnik, skinula ga je i
ostavila na ladičaru. Njezin prst, koji je posljednjih nekoliko dana bio
prenakićen, sad je izgledao ogoljen i nije joj se svidio. Ali nije joj bila
privlačna ni pomisao na to da cijeli dan ostavi tu prsten dok nje nema te
ga je stavila natrag. Poslije ću ga skinuti.
Još uvijek nije mogla vjerovati osjećaju da je zaručena i da će se
uopće udati. Onoga trenutka kad je prihvatila Nedovu bračnu ponudu
sve se počelo odvijati samo od sebe. Ponovno je bila umiješana jedna
izvanjska sila protiv koje je bila nemoćna, sila tradicije i očekivanja,
jednostavno onoga što čovjek čini. Imali su prsten, ali to je bio tek
početak svega; odjednom joj se činilo da postoji milijun stvari koje treba
organizirati ako će uistinu obaviti tu posebnu formalnost i vjenčati se.
Odjenula se u spavaćoj sobi dok ju je promatrala Maisie, njezina

42
vremešna prugasta mačka, sklupčana na krevetu, koja je s vremena na
vrijeme oblizivala šapu.
Kako ti izgledam, maco? - upitala je Ruth dok se okretala pred
zrcalom provjeriti svoj odraz. Razumno i pristojno, nadala se, u običnoj
crnoj suknji, košulji i čipkastoj vesti na kopčanje s vrpcom oko struka.
Previše čedno? Predosadno? Bilo joj je teško znati kad uopće nije imala
pojma kakvi su ljudi koje će upoznati.
Kad je pokušala zamisliti Nedovu obitelj, Ruth je uzela u obzir ono
nekoliko pojedinosti koje joj je dao i stopila ih sa svojim vlastitim
zamislima. Uvijek su živjeli izvan Yorka i imali aspiracije za njega, jer
su prema Nedovim riječima veoma naporno radili kako bi ga poslali u
privatnu školu, koja je gotovo ispeglala njegov naglasak u standardni
izgovor kakav su ih učili u privatnim školama, ali ostao mu je ipak
kratak izgovor samoglasnika ʻaʼ i ʻoʼ. Bio je prvi u svojoj obitelji koji je
išao na fakultet. Ruth je njegove roditelje zamišljala kao dobrodušne i
radišne, pune domaće mudrosti i topline. Nesvjesno je Nedu pripisala
podrijetlo kakvo je za njega priželjkivala. Zamišljala je vedar i radostan
dom u kojemu se osjećao snažan miris domaće kuhinje. Njegovim
roditeljima dodijelila je ulogu nepokolebljivih pristaša mjesne zajednice.
Zamišljala je Jackie rumenih obraza i debeljuškastu, sposobnu i vedru
ženu koja u pregači odlazi u dućan. Stevena je zamišljala možda kao
mjesnoga suca ili direktora banke, čestitoga i uglednoga. Njegova sestra
Susan bila je običnija, dosadnija inačica Nedove pouzdanosti,
usidjelički, knjižničarski tip, koja je svoju ugodnost življenja našla
podalje od njih, u Londonu.
- Ruth, jesi li spremna? Moramo krenuti - povikao je Ned iz
prizemlja.
- Dolazim! - doviknula mu je. - Duboko je udahnula i zadnji put
pogladila mačku. - Poželi mi sreću, Maisie.
Na autocesti, dok je automobil glatko klizio prevaljujući kilometre
između Oxforda i Yorka, majka obraza rumenih poput jabuke i ružama
prekrivena kućica počele su izgledati sve smješnije i smješnije. Naravno,
neće biti tako.
- Kaži mi kako izgledaju - rekla je Ruth, bacajući pogled prema
43
Nedu koji je vozio. - Trebam se pripremiti.
Samo je slegnuo ramenima. - Već si dosad mogla donijeti zaključak.
Još samo jedan sat vožnje pa ćeš ih sama vidjeti. Što god da ti kažem
bilo bi uzalud.
- Ma daj. Što trebam očekivati? Ned ništa nije rekao.
- Ne shvaćam - uskliknula je Ruth raspoloženo. - Uvijek mi sve
govoriš. Ne mogu biti toliko loši, ili?
Ned se doimao razdražljivo, zagledan u cestu ispred sebe. - Ne znam
što želiš da ti kažem - odbrusio je. - Za ime božje. Pa nisam ni ja od tebe
tražio da mi podneseš puno izvješće o svojoj obitelji, jesam li?
Jednostavno sam čekao vidjeti kakvi su. Ne možeš li prestati sa
zapitkivanjem?
Ruth se povukla u sebe, povrijeđena. Nikada se nisu svađali ni
prepirali ni zbog čega, i sve dosad grube riječi među njima bile su
nepoznate. Gledala je kako pokraj njih promiču automobili koje je Ned
pretjecao, i nastavili su vožnju u tišini.

Kuća je bila na glatkom asfaltu, na zavoju s ostalim istovjetnim

modernim kućama od opeke. Ispred nje se prostirala dugačka zelena
tratina, s rubovima savršenih oblika i okruglim usjecima oko korijena
stabala. Trava je bila toliko savršena da Ruth ne bi bilo iznenadilo
ugledati znak koji ljude upozorava da se drže podalje. Male biljke uz
rub, između kojih je razmak bio okopan, imale su sitno ružičasto cvijeće
i ljubičasto sjajno lišće te su se jedino po tome razlikovale od smeđega
tla.
Prilazili su ulaznim vratima.
Ruth je osjećala nervozno podrhtavanje usana. Malo čvršće je
stegnula torbicu koju je držala i stisnula Nedovu ruku.
- Ne brini, bit će sve u redu - rekao je.
- Nećeš me ostaviti na cjedilu? Trebala sam ponijeti nekakvo cvijeće
ili nešto slično.
- Bit će sve u redu. - Pozvonio je na ulaznim vratima i oglasilo se

44
zvono s dva duga otkucaja. Nekakva sjena približila se mutnom staklu
na vratima i Ruth se unaprijed široko osmjehnula.
Vrata su se otvorila i neka žena je polako, gotovo bojažljivo kroz njih
pomolila glavu. Ruth je bila iznenađena. Nije shvatila da je u mislima
stvorila posve drukčiju sliku Nedove majke, sve dok je sad nije vidjela.
Ta je bila posve drukčija od one kakvu je očekivala. Žena pred njom
bila je niska i vitka, u neutralnoj odjeći, tamnoplavim hlačama, bijeloj
košulji i vesti na kopčanje. Kosa joj je bila obojana, ali ne napadno;
plava, boje meda, sa srebrnkastim odsjajem, pozorno isfenirana u ravnu
bob frizuru koja je zavijala unutra, prema bradi. Imala je okrugle smeđe
oči i nosila naočale s gotovo nevidljivim okvirom od titanija. Kad joj se
pogled zaustavio na Ruth, bio je ranjiv i ispitivački.
- Ti si sigurno Ruth - rekla je nježnim tihim glasom. Potom je
pogledala Neda i široki osmijeh naborao joj je lice.
- Bog, sine.
- Mama. - Nagnuo se naprijed i poljubio je u obraz.
- Dobar dan, gospođo Haskell - rekla je Ruth ljubazno, pitajući se ne
bi li je i ona trebala pokušati poljubiti.
Nedova majka ustuknula je i povukla se u sjenu hodnika.
- Uđite onda - rekla je - dajte uđite.
Dok su prolazili niz hodnik Nedova majka je rekla: - Moram se
ispričati zbog stanja u kojemu se kuća nalazi.
Ruth nije shvatila na što misli. Rijetko kad je bila u tako urednoj
kući. Duž hodnika bile su police, a na svakoj mala zbirka fotografija i
porculanskih ukrasa. Slike u zlatnim okvirima bile su obješene na pomno
isplaniranoj udaljenosti. Prošli su pokraj staklene vitrine prepune lutkica
u narodnim nošnjama koje su ostavljale dojam da su se zamrznule u
plesu na nekakvu nečujnu glazbu.
- To je salon - rekla je Nedova majka dok ih je vodila u veliku
prostoriju prema stražnjem dijelu kuće.
- Lijep je - rekla je Ruth. Osjećala je pomalo hladnoću i neprimjetno
stresla ramenima. - Baš imate lijepu kuću.
Bio je, poput hodnika, besprijekoran i pomno namješten. Pokućstvo
je bilo masivno i usklađeno, prekriveno damastom bež boje, s resama
45
oko svakoga rukohvata i izbojka. Jastuci kontrastnih boja bili su
umjetnički postavljeni u gustim hrpama na svakom sjedištu, kao da
odvraćaju nekoga da sjedne na njih. I tepih je bio svijetao, od one vrste
koja te izaziva da se ne bi usudio prosuti na nj šalicu čaja ili čašu crnoga
vina ili ući u cipelama neposredno nakon šetnje. Zastori su također imali
rese, bili nabrani, imali dekor na karnišama, i bili pridržavani velikim
kićenim vrpcama. Na okruglim stolićima sa strane prekrivenim svilom
bež boje bilo je izloženo još fotografija. Ruth je na jednoj nazrela Neda u
odori kad je diplomirao. Kristalni luster s nekoliko redova staklenih suza
visio je sa središta stropa. Bilo je tu još staklenih vitrina punih čaša u
boji dragulja te komplet za čaj, a golemo pozlaćeno zrcalo zavojitoga
ruba visjelo je iznad plinskoga kamina.
- Trudim se najviše što mogu - rekla je gospođa Haskell tihim
glasom. - Teško je održavati je lijepom. Ali meni je to važno. Doista ti
se sviđa? - Zvučala je gotovo tjeskobno.
- O da - odgovorila je Ruth odlučno. - Potrudili ste se da izgleda
divno.
Smjestili su se i sjedili ukočeno na tvrdim jastucima. - Jeste za čaj? -
upitala je gospođa Haskell. - Ubrzo ćemo ručati, ali mislim da bi vam
čaj dobro došao nakon tolike vožnje.
- Može - rekla je brzo Ruth, onako isforsirano vedro kako se katkad
obraćala svojim pacijentima. Uočila je da se ponaša neprirodno i jedva
čekala riješiti se te nelagode susreta kako bi se svi mogli opustiti.
- Steven - zaurlala je Jackie, što je navelo Ruth da poskoči. - Steve!
Donesi čaj!
Trenutak potom visoki obični muškarac sijedih brkova, u sivim
hlačama i bijeloj košulji, ušao je u prostoriju unoseći sklopljeni
poslužavnik za čaj.
- Bog, tata - rekao je Ned osmjehujući se.
- Hej, bog sine - uzvratio je Steve Haskell, doimajući se kao da
uopće nije očekivao vidjeti sina u salonu, ali se svejedno ugodno
iznenadio. - Kako si?
- Dobro, dobro. Zbilja, dobro sam. A ti?
- O, i ja sam dobro. Ništa mi ne fali.
46
 - Ovo je Ruth - rekao je Ned, pokazujući na nju. Odmah se
uspravila, poput psa koji se nada pohvali, i široko osmjehnula.
- Bog, dušo. - Činilo se da ju je Steve sad prvi put zapazio. Kimnuo
joj je i osmjehnuo se, ali nije joj se krenuo približiti. - Drago mi je što
sam vas upoznala.
- Stavi tamo taj poslužavnik - naredila je Nedova majka, pokazujući
na mjesto pokraj sebe - i donesi čaj.
Steven je postavio poslužavnik na dugačke tanke metalne noge i
postavio ga tamo gdje mu je bilo naređeno. Potom je ponovno izišao.
- Kako si, sine? - upitala je Jackie Haskell onim svojim neobično
tihim glasom. Nije zvučao prirodno, pomislila je Ruth, već više kao da je
bila uvježbala govoriti tako polušaptom. - Kako posao?
- Dobro. - Ned je prebacio jednu nogu preko druge i proučavao
potplat na svojoj cipeli. Poigravao se vezicama. - Dobro poslujem.
- Ponašaju li se prema tebi kako dolikuje?
- O da, nemam s tim problema.
- A vikendica?
- U redu je.
Jackie je pogledala Ruth dok su joj krupne smeđe oči sporo treptale
iza naočala. - Uselila si u vikendicu?
- Jesam - odvratila je Ruth. Osjećala je nelagodu zbog toga što je
uvelike bila dio Nedovoga života, a nije se još bila ni upoznala s
njegovom majkom. Kroz ovo jednostavno moramo proći, pomislila je.
Nakon toga će sve biti u redu. Sjetila se kako je Ned rekao ʻoni će te
obožavatiʼ i držala se toga, premda nijedan od njegovih roditelja nije baš
izgledao poput osobe koja bi nekoga obožavala.
- Sviđa li ti se? - Lijepa je.
- Možda ćeš ti lakše nego ja nagovoriti Edwarda da je drži urednom.
- Koga?
Jackie se trenutak zagledala u nju, a potom nervozno trznula usnama.
Pozorno je položila ruke na koljena. - Edwarda.
- To sam ja - pojasnio je Ned. - Pravo ime mi je Edward.
- O - Ruth se nervozno nasmijala. - Naravno. Kako sam glupa. -
Vidjela je poštu adresiranu na gospodina E. Haskella, ali koliko je njoj
47
bilo poznato, nitko ga nikada nije zvao drukčije doli Ned. - Nije on
ustvari toliko loš. - Osmjehnula se Nedu, čeznući za tim da je on podrži.
Potom se prisjetila kako je izgledala spavaća soba kad su je jutros
napustili; pokrivač u hrpi nasred kreveta, plahte zgužvane, prljava odjeća
u hrpi na podu... i osjetila je nelagodu. Osjetila je kako je oblijeva
rumenilo i peckanje znoja ispod kose.
- Ove su dražesne - pokazala je prema vitrini punoj čaša u boji.
Jackie je pratila njezin pogled, a potom se smekšala. Doimala se
ponosnom.
- Jesu, lijepe su? Jedino što uistinu volim su lijepe stvari. Vidiš one
čaše za liker? Ručna izrada. Kupila sam ih u Pragu... rukom rađeno
originalno staklo. Odmah sam se trampila s prodavačem.
- Lijepe su - rekla je Ruth iskreno, i u tom trenutku čaše u boji
dragulja doista su izgledale poput dražesne zvijezde vodilje. - Kladim se
da divno izgledaju na bijelome stolnjaku.
- Nikada ih ne koristimo. Te su samo za posebne prigode.
Steven Haskell vratio se s novim poslužavnikom koji je ovaj put bio
nakrcan porculanskim čajnikom, vrčem s mlijekom, posudom za šećer,
šalicama, tanjurićima i tanjurom keksa. Sve to prebacio je na onaj prvi
poslužavnik, a potom sjeo na stolac pokraj vrata, kao da je u svakom
trenutku mogao biti spreman skoknuti natrag bude li mu naređeno.
Jackie je točenje čaja pretvorila u ritual, posebno stavljajući cijedilo
nad svaku šalicu. Pružila je jednu Ruth, prethodno ubacivši u nju dvije
kocke iskričavo bijeloga šećera i promiješavši.
- Hvala - rekla je Ruth, premda je pila čaj bez šećera. Otpila je
gutljaj: bio je bljutav, mliječan, imao okus sladnog sirupa i bio odvratno
sladak. Morat ću ga popiti, pomislila je. Bila je zacijelo prevelika
kukavica da bi rekla bilo što po pitanju čaja. Grozila se toga da bude
nepristojna ili nešto zahtijeva u tuđoj kući.
Nastupila je uljudna ali neugodna stanka dok su svi pijuckali svoj
čaj. Kad će Ned nešto reći? pitala se. Kad će im reći?
- Edward kaže da si medicinska sestra, Ruth. - Jackie je na tanjurić
odložila svoju šalicu s čajem koja je kratko odzveknula.
- Točno - odgovorila je vedro. - Radim u domu zdravlja u Oxfordu.
48
Premda ne radim tamo baš tako dugo... prije toga radila sam kao
medicinska sestra na hitnoj u John Radclifiu, bolnici koja je prilično
stara. Strašno je golema, ali zbog toga što je tako stara sobe su zbilja
premalene, jedva se imate prostora okrenuti u njima, da ne spominjem
hitno u njih ugurati kolica. Otišla sam zato što mi je nakon nekoga
vremena smjenski rad postao previše naporan.
Jackie je kimala govoreći ʻmhm, mhmʼ kroz zatvorene usne, a kad je
Ruth zastala, brzo se ubacila. - Sigurno si veoma brižna osoba.
- A čujte, to ne znam... mislim da se trudim dati sve od sebe.
- Je li ti Edward rekao da sam prošlu godinu bila bolesna? Uopće
nisam dobro. Ljudi to ne shvaćaju. Gledaju me i misle da se ja mogu s
time nositi. Vide me izvana i smatraju da sam od čelika, ali nisam. Pod
velikim sam stresom. Tlak mi je nebu pod oblake i trpim strašne bolove.
Sinoć, Steven će vam reći, hoćeš li Stevene... skoro sam vrištala od
bolova. - Tu... pritisnula je trbuh, a potom leđa... - i tu.
- Ne zvuči najbolje - rekla je sporo Ruth, pomislivši što očekuje od
mene? Želi li da joj postavim dijagnozu?
- Što kaže vaš liječnik opće prakse?
- Ah, on. - Jackie je prezrivo odmahnula rukom. - Ne zna što govori.
Ne zna on kako je to! Svi liječnici su isti. Ubojice.
- To mi se čini pomalo oštrim - rekla je Ruth, pitajući se kamo vodi
taj razgovor.
- Ma daj, mama - oglasio se Ned osmjehujući se. - Ne pričaj
gluposti. Liječnik Portman je sasvim u redu.
- On je jedan stari prevarant. Najsretniji kad usmrti nekoga iznad
pedesete. - Činilo se da joj je nešto drugo palo na pamet kad se nagnula
prema Ruth, zabrinuta pogleda. Glas joj je ponovno postao poput šapta. -
Edward mi reče da ti je majka umrla. Jesi li od nje naslijedila tu riđu
kosu?
- Hm, nisam. Mislim da sam od bake.
- Zapravo, zna se dogoditi da preskoči jednu generaciju, zar ne?
Koliko je imala godina kad je umrla?
- Četrdeset jednu.
- O, mlada. Mlađa od mene. Sirota žena. Od čega?
49
 - Raka jajnika.
Jackieno lice se smežuralo, kao da nju boli. Tiho je zaječala. - O, pa
to je strašno. Zapravo grozno. Sigurno si tad bila veoma mlada. O, Ruth,
sigurno je bila na mukama što te napušta. Vjerojatno te čuva gore s
nebesa. Razmišljaj o radosti koju ti je dala, nemoj se zadržavati na tuzi.
Bila je anđeo koji je došao u tvoj život i prebrzo te napustio. Daj mi
ruku. - Ruth je ispružila ruku prema Nedovoj majci, koja ju je uzela
među svoje hladne glatke dlanove. Potom joj se izraz lica promijenio i
ona se namrštila kad je okrenula Ruthinu ruku. - Što je to?
Zaručnički prsten blještao je pri svjetlosti svjetiljke.
- Što je to? - ponovno je ustrajno upitala Jackie, a glas joj postao
opor.
O Bože, pomislila je Ruth, proklinjući se zbog toga što je zaboravila
skinuti prsten. Ned se nezgrapno meškoljio pokraj nje.
- Pa to smo vam došli reći, mama.
- Jesi li zaručen, Edwarde? S nekim koga još nisam upoznala? Jesi li
zaručen? Kad si mi to mislio reći? - Jackien glas gnjevno se pojačavao.
- Sad sam ti došao reći.
- Koliko dugo to traje? - Smeđe oči više nisu bile suznog štenećeg
pogleda, već tvrde kao kamen. Ljutnja joj je izobličila usne.
- Od pretprošlog tjedna - rekla je Ruth, želeći je umiriti. Spremala se
objasniti, ali Jackie je glasno uzdahnula.
- Pretprošlog tjedna? Odvratno! Svojoj vlastitoj majci! - Okrenula se
Nedu. - Strašno si me povrijedio, Edwarde. - Teško dišući, kao da je
boli, ustala je i nesigurnim korakom izišla iz prostorije, dramatično
držeći ruku na prsima. Ned je ustao, bacio pogled prema Ruth i rekao: -
Bit će bolje da pođem za njom. Ne brini, smirit ću je.
Trenutak potom Ruth se zatekla sama sa Stevenom Haskellom, koji
je nastavio tjeskobno sjediti na svome stolcu pokraj vrata, poput lakeja
na dužnosti.
- Ne smiješ obraćati pozornost na nju - rekao je. - Bit će sve u redu s
njom. Dakle, to su divne vijesti. Pitao sam se kad će se naš sin smiriti.
Činiš mi se veoma dragom djevojkom. Da vidimo mi taj dijamant.
Ruth je ispružila ruku, bojažljivo se osmjehujući. - Mislite li da će s
50
gospođom Haskell biti sve u redu?
- O da. Ne brini. Pregrmit ćemo mi to i sve će se ponovno smiriti.
Sve će biti zaboravljeno. Oooo, lijep je. Pravi dijamanti, nisu li? Čuda se
danas mogu izvoditi s kockastim cirkonima.
Sjedili su tako četrdeset minuta. Ruth se ljubazno raspitivala o vrtu i
okruženju, cijelo vrijeme osjećajući se pomalo bolesnom i nesretnom
zbog toga što se posjet pretvorio u taj nesretni obrat. Zašto im Ned
odmah nije rekao za zaruke, pitala se. Zašto nisam skinula taj prokleti
prsten? Hoće li me zauvijek mrziti? O, za ime božje... nije moglo biti
gore od ovoga.
Kad se Ned vratio tjeskobno je podigla pogled. - Je li sve u redu?
- Dobro je. Želi te vidjeti.
Uveo ju je u hodnik i poveo uza stube.
- Je li zbilja u redu? - upitala je šaptom, ustrajno.
- Imamo malu glumu, ali sad je sve u redu. - Poveo ju je do vrata,
lagano pokucao i otvorio ih. - Evo Ruth, mama. Uđi.
Ruth je pošla naprijed, u tamu. Jackie je nasred prostorije ležala na
bračnom krevetu, pokrivena dekom. Zastori su bih spušteni i prostorija
je bila u polutami.
Glasić iz kreveta je rekao: - Pridi, Ruth. Sjedni na krevet.
Ruth je prišla i sjela na rub madraca. Jackiena ruka provirila je ispod
deke i zadržala se na njezinom koljenu.
- Jeste li dobro? - upitala je Ruth, brižnim glasom medicinske sestre
koja sjedi pokraj bolesničkoga kreveta. - Kako se osjećate? Žao mi je
što je to bio tako veliki šok za vas.
- Znači udat ćeš se za našega Edwarda...? - Jackien glas ponovno je
bio tih, piskutav i poput šapta. - Ne shvaćam kako se to danas odvija.
Sve je to bilo mnogo drukčije kad smo mi bili mladi. Ali želim sve
najbolje za svoga sina, Ruth. Nadam se da to shvaćaš. Shvatit ćeš,
jednoga dana kad budeš imala vlastitu djecu. Čovjek samo želi njihovu
sreću. A sad imam jedno pitanje za tebe pa ćemo potom nastaviti. -
Nastupilo je zatišje. Ruth je čekala, nesigurna. - Jesi li trudna? Odvija li
se sve to tako zbog toga?
- O! Ja... - Ruth se nervozno nasmijala. - Ma ne. Ne, nisam trudna.
51
 - Jesi sigurna? - Jesam. Sigurna sam.
- Onda je to zacijelo prava ljubav, je li?
- Nadam se - rekla je Ruth osmjehujući se, zamijetivši tračak
sarkazma u mekanom glasu.
Hladna lagana ruka ju je potapkala. - Ruth, sad me moraš gledati kao
svoju majku. Potrebne smo jedna drugoj. Možeš mi biti kći. A ja tebi
mogu biti majka.
Ruth je bila zbunjena. Nije li ona već imala kći?
- Bi li to željela, Ruth?
- Naravno da bih željela. Veoma mi je važno biti bliska s vama i
vašim suprugom.
- Želim da me oslovljavaš s mama. Hoćeš li? Hoćeš li me zvati
mama?
Ruth je bila posve sigurna da to ne želi, ali sad joj se nije činilo
pravim trenutkom za protivljenje. - Pa...
- Hoćeš li?
- Naravno. - Zašto nikada ne mogu reći što mislim, pitala se
tjeskobno.
- Moramo biti bliske. Potrebno mi je to, Ruth. Medicinska si sestra.
Obrazovana si. Cijenim te, Ruth. Divim ti se...
- O, nemojte molim vas - ubacila se Ruth. - Doista...
- Mislim da mogu imati povjerenja u tebe. Mogu li? Nastupilo je
zatišje. Ruth je spustila pogled na okrugle smeđe oči koje su u polutami
sjajile iza naočala. - Naravno da možete.

- Nije prošlo baš onako glatko kako je moglo, je li? - upitala je Ruth dok
su se autocestom vraćali prema jugu. Jackie je ostala u krevetu dok im
je je njezin suprug posluživao pečeno pile i povrće. Tijekom ručka Ruth
je cijelo vrijeme osjećala težinu zbog Jackienoga odsustva, zamišljajući
je kako leži gore u sumornoj prostoriji. Čini se da se ostala dvojica nisu
obazirala na to. Ned i njegov otac čavrljali su tijekom ručka, a zatim
razgovor nastavili uz kavu dok su gledali nekakvu sportsku emisiju na

52
televiziji. Potom je došlo vrijeme za povratak kući.
- Pretpostavljam da nije, nije. Radi se o tome da nikako ne bi bilo
jednostavno, bez obzira na to kako to učinili. Nije bilo jednostavnoga
načina kojim smo mogli priopćiti te vijesti.
- A zašto ga zaboga ne bi bilo? Zašto ona ne bi bila sretna zbog tebe?
- Gle, to je tako zamršeno. Nemam ti što drugo reći. Znaš i sama
kakve majke i sinovi znaju biti. Nitko nije dovoljno dobar i te stvari.
- To sam i pretpostavljala - odgovorila je nesigurno. - Ali na kraju
nije imala ništa protiv. Što si joj rekao?
- Jednostavno sam je smirio. Nije nju šokirala ta spoznaja. Ni to što
te prije toga nikada nije vidjela. Samo se pomalo zaštitnički ponaša
prema meni, ništa više.
- Rekla sam ti da smo trebali otići prije.
- Znam, znam.
- Kladim se da će pomisliti kako sam ja ta koja te priječila.
Neko vrijeme vozili su se u tišini. Ruth se prisjetila kako joj je bilo
ući u tu mračnu spavaću sobu u kojoj je Jackie ležala u krevetu ispod
deke, poput velikoga zločestoga vuka koji se pretvara da je baka. - Kao
da je imala histeričan napadaj, poput staromodne majke viktorijanskih
nazora.
Ned trenutak nije progovarao, a potom je razdražljivim glasom rekao:
- Bila je samo malo uzbuđena, ništa više. Trebaš to sagledati njezinim
očima.
- Naravno, naravno - rekla je žurno Ruth. Zapazila je njegov
obrambeni ton i nije željela zvučati kritički po pitanju njegove obitelji.
Ali bio je to tvoj propust, nije mogla prestati razmišljati o tome, zato što
im to odmah nisi rekao. Ali ništa nije rekla... kakvoga je smisla imalo
prepirati se oko toga? Slika staroga župnoga dvora odjednom joj se jasno
pojavila u mislima; mogla je osjetiti njezinu toplinu i kakvoću trošnosti,
osjetiti živote onih koji su živjeli u njoj. U tom mjestu bilo je humanosti,
kao da su vremešnost i iskustvo sa sobom donijeli mudrost i spokoj.
Pomislila je na otvoreno prijateljstvo svoga oca i usporedila ga s
hladnom okamenjenom atmosferom doma Haskellovih. Kako sam ja
sretna, pomislila je. Čak i kad su se grozne stvari događale, uvijek je
53
postojao dom. Ali siroti Ned odrastao je u toj hladnoj sablasnoj kući.
Kladim se da mu nikada nije bilo dopušteno napraviti nered.
- Misliš li da sam im se svidjela? - napokon je upitala.
- Siguran sam da si joj se svidjela. Ali ne brini za to. Iskreno.
- Ah na kraju se činilo da je sve u redu. - Poželjela mu je spomenuti
kako ju je Jackie pitala da joj bude kći, ali osjećala je hladnoću i
nestrpljivost u Nedovom glasu. Ne želi razgovarati o tome, pomislila je.
Osjetljiv je po tom pitanju.
Ned je pritisnuo gumb za CD player i progovorili su tek kad su se
približili domu.

54
 PETO POGLAVLJE

Halo, Ruth? Ti si Ruth je 1ʼ tako? Nadam se da ti ne smeta što zovem

ovako, kao grom iz vedra neba. Ja sam Erin, Nedova prijateljica. Je li ti
rekao za mene?
- O, halo... je, je, naravno da mi je rekao. - Djevojka s fotografija.
Ona je bila s druge strane telefonske linije. Ruth ju je zamišljala kao da
je izravno sišla s fotografije one skupine na obali rijeke: vitku,
preplanulih ramena, u majici i trapericama, s kovrčama oko vrata.
Devetnaestogodišnjakinju.
- Prilično zločesto od mene što te zovem ovako bez upozorenja, ali
bojim se da jednostavno ne mogu duže čekati. Tjednima nisam vidjela
Neda i pretpostavila sam da je možda našao novu partnericu... a onda
čujemo da je zaručen. Sasvim je razumljivo da smo svi užasnuti.
- Zbilja? - Ruth se osjećala nelagodno, zatečena nespremna. Trebala
je znati uzvratiti lakom dosjetkom, ali ništa joj nije padalo na pamet.
Erin se nasmijala. - Šalim se... donekle. Užasnuti smo što te još
nismo upoznali. A Ned zna da mu u takvoj stvari mi moramo dati
dopuštenje. Mi smo za Lukea Abigailin karakter potpuno ispitali,
mjesecima prije nego je sanjao spomenuti riječ B. Stoga želimo odmah
započeti. Razgovarala sam s ostalima i ustrajemo na tome da večeras
dođeš sve nas upoznati. Znam da ništa drugo ne radite jer Ned nikada
ništa ne radi subotom navečer kad nije s nama. Ne radite? Nisi ga
preobratila na odlazak u klub, cjelovečernje kino ili nešto slično, je 1ʼ
tako?
- Hm, nisam. Mislim da ništa nećemo raditi... - Provela je jutro u

55
ljenčarenju čitajući novine i izrezala recept koji joj se učinio privlačnim.
Namjeravala je do Oxforda i zatvorene tržnice po fazana kojega je
namjeravala skuhati za večeru.
- Dobro. Vidimo se onda u Fox and Houndsn u osam. Može?
Kad je Ned sišao u prizemlje kosa mu je još uvijek bila mokra od
tuširanja i noge bose. Ruth je povikala: - Čini se da večeras izlazimo.
- Stvarno?
Ušla je iz kuhinje. Ned je češkao Maisie pod bradom, na što mu je
ona odgovarala zadovoljnim predenjem. - Upravo je zvala Erin. Želi da
se večeras nađemo s njima u Fox and Houndsu.
- O - Ned je nastavio s trljanjem mačje brade, mršteći se. - Želiš li
ići?
- Vrijeme je da ih upoznam! Na kraju krajeva, ti dečke i dalje viđaš
na ragbiju i Toma kad izlaziš navečer na poker. Sigurno se pitaju
postojim li uopće.
- Pretpostavljam da je tako. Ruth je prišla i obgrlila ga. - Gle, ne čini
mi se baš da si oduševljen. To su ti najbolji prijatelji.
- Oduševljen sam. - Poljubio ju je u vrh nosa. - Ali nekako sam
uživao u ovih nekoliko zadnjih tjedana, sami nas dvoje.
- Znam. Nije lijepo pustiti veliki zločesti svijet u naš život!
- Osjećam kao da tu imamo sve što nam je potrebno.
- Moramo se nekada i van zaputiti.
- Moramo li? Ne možemo li zauvijek ostati tu i učiniti da sve drugo
nestane?
- Polako ali sigurno bismo poludjeli.
- Možda, ali ja bih radije bio lud s tobom, nego pri zdravoj pameti
bez tebe.
- Ja se ipak nadam da bismo mogli naći nekog načina - nasmijala se
Ruth. - Ne možemo beskrajno ostati izolirani. Osim toga, želim upoznati
tvoje prijatelje. Meni je to važno. Želim dodati glasove i karakterne
osobine slikama koje imaš po cijeloj kući. Sigurno misle kako je
nadasve čudno to što si se zaručio s nekim s kim njih nisi upoznao.
- Da, čini se da to baš nitko ne voli. Pojma nisam imao koliko je to
ljudima važno - rekao je Ned skrušeno.
56
 - Tvoji roditelji, prijatelji... svi će pomisliti kako želiš pobjeći od
njih.
- Naravno da ne želim. Pođimo onda večeras u pub. Zapravo, dobro
će nam doći da malo iziđemo iz kuće.

Ostavila je automobil izvan grada i krenula autobusom do Oxfbrda i

Covered Marketa. Mesnice su bile prepune divljači divno ogrnute u
krzno i perje, crvenkastosmeđe, smeđe i sive boje. Mala djevojčica s
majkom plakala je kad je ugledala mrtvoga zeca koji je visio s mesarske
kuke. Šape su mu bile prekrižene i zavezane, poput kakvoga zločinca, a
oči sklopljene. - S-s- s-siroti z-z- zeko - jecala je.
Mogli bismo još uvijek uzeti zeca, pomislila je Ruth. Znala je
posebno ukusan recept sa senfom i bijelim vinom. Ali ostala je ipak pri
odluci da kupi fazana i ušla unutra izabrati nekoga dobroga. Na izlasku
je došla u iskušenje navratiti na odjel s delikatesama preko puta, gdje su
imali kekse s marmeladom i maslacem, pitajući se bi li kupila puding,
kad je čula kako je netko zaziva.
Prema njoj je dolazila Valentina, mašući cigaretom. - O! Gospođo
Beeton2. Što je za ručak?
- Bog, draga. Što ti tu radiš? Fazan. Pravim ga sa suhim šljivama.
Valentina je načinila grimasu kad ju je poljubila. - Hm... zvuči
izvrsno. Vjerujem da će biti čarobno, ali ja ću radije ostati pri svojim
Tesco lazanjama, hvala. Idemo na kavu. Poslije ću se naći s Isabele.
Ostani, pa ćemo se sve zabaviti.
- Poći ću na kavu, ali neću čekati Isabele. Moram se vratiti.
- O, naravno. - Valentina se smijuljila dok ju je vodila do kafića. -
Veliki si mi dužnik.
- Za što?
- Za izvršene usluge, draga. Čujem da si dobro potegnula na mojoj
rođendanskoj zabavi. Samo sam ušla i našla ti gospodina Pravoga!
Pokaži mi ruku. - Razgledala je prsten kad su našle stol i sjele. - Veoma
otmjen.. Dakle, sve ti ide od ruke? Dobar posao medicinske sestre i

57
vjenčanica za kupiti.
- Prilično sam dobro. - Ruth je pokušavala ne izgledati zadovoljno sa
samom sobom, ali nije mogla ne naceriti se široko.
- Drago mi je zbog tebe, draga. Ti to zaslužuješ.
- A što ćeš ti?
- Sad sam direktorica odjela. Ekipa sestara podnosi mi izvješće o
svakom njihovom potezu. No razmišljam o tome da odustanem od toga
posla.
- Zbog leđa? - Medicinske sestre bile su poznate po bolovima u
leđima izazvanim dugogodišnjim podizanjem pacijenata.
- Ne. Javit ću se dragovoljno za rad u inozemstvu. Idem u Sri Lanku,
tamo raditi. U svakom slučaju tako planiram. Ili u Pakistan. U Darfur.
Bilo gdje gdje sam potrebna.
- Kakva sjajna zamisao. To je oduvijek bila moja namjera - rekla je
Ruth. Namrštila se. Činilo se da je Valentina izabrala put kojim bi možda
njezin život bio krenuo da nije upoznala Neda.
- Znam, draga. Ti si mi i dala tu ideju. Upravo sam završila tečaj o
tropskoj medicini u Londonu uz studijski dopust. - Valentina je otpuhnula
dim cigarete. - Moram otići. Vratiti se temeljnome. Sjeti se kako sve to
izgleda. Toliko smo tu zauzeti administracijom. Ne mogu čak ni
pogledati pacijente u oči koliko sam zauzeta zapisivanjem svake
pojedinosti, za slučaj da nešto pođe po zlu i da te tuže. Znaš li što je to
zatalasalo? Isabele mi je rekla da odvjetnici na hitnoj dijele svoje
posjetnice pacijentima, potičući ih na to da nas tuže, samo ako mogu.
- Zbilja? - Ruth je bila užasnuta. - Kakav bijedni šljam. To tu kod nas
rade? Zvuči kao nešto što možeš čuti da se događa u Americi.
- Tako ti je to. Neke stvari mijenjaju se nabolje, ali to zacijelo nije
slučaj s pravnim aspektom. Želim otići nekamo gdje osobi koju liječim
bude bolje i kojoj je drago što joj je bolje... i ne planira neku vrstu
bogaćenja od odštete koja im pada s neba zato što im se ne sviđa zavoj
kakav koristim. - Valentina se na trenutak zagledala u nju. - Nije
prekasno, Ruth. I ti to možeš ako želiš. Ako te taj tip uistinu voli, pustit
će te.
- O, ne... ma ne radi se o tome. - Osjećala se zbunjenom. Nekoć je i
58
sama namjeravala otići, nije li? Zašto joj je onda, sad kad je pokušala,
bilo tako teško zamisliti kako odlazi?

- Ručak je bio ukusan. Fazan je moje novo omiljeno jelo i bilježim se

kao suhošljivoljubac. Pravi sam sretnik. Kako si naučila tako dobro
kuhati?
Hodali su po mraku, pola kilometra do puba, duž mračne uličice
držeći se za ruku.
- Samouka sam. Iz onih starih knjiga prema kojima si ti pokazao
prezir.
- Siguran sam da sadrže drevnu mudrost. Zapravo, dok god me
nastaviš tako hraniti, ne marim za to koliko ih imaš.
- Možda ću te naučiti kuhati.
- To bi bilo sjajno. Volio bih to.
Stisnula mu je ruku i osmjehnula se, premda ju on nije mogao vidjeti.
Bio je otvoren za nove stvari i nova iskustva i nije se smatrao ni za što
predobrim. Bila je to jedna od mnogih stvari koje su joj se kod njega
svidjele. To, i način na koji je nesputano pjevao uz tihe pjevače koje je
najviše volio, poput Nicka Drakea ili Elliotta Smitha i ono kad ga je
mogla čuti kako se smije dok sjedi sam i gleda televizijski program.
Voljela ga je gledati kako sanjari dok je prao posuđe ili ga slušati kako
se brčka u kadi nakon ragbija, praveći juhu od blata i trave. Činilo joj se
da svakoga dana nalazi nešto što ju je podsjećalo na to kako joj je lijepo
s njim i koliku je sreću imala što je bio tu, čekajući nju.
Dok su tako hodali nastojala je ublažiti svoju sve veću bojazan. Na
kraju krajeva, nije li upravo naučila da sve ono što se u teoriji može
učiniti dobrom zamisli nije baš tako privlačno kad se provede u praksu?
Susret s Haskellovima neko vrijeme ju je navodio da Neda sagleda u
posve novome svjetlu i na neki način joj je postao stranac, zato što je bio
duboko isprepleten s ljudima s kojima je ona teško nalazila povezanost.
Trebalo joj je nekoliko dana da se oporavi i ponovno dobije natrag svoga
Neda.

59
 Isto bi se moglo dogoditi i s njegovim prijateljima, pomislila je.
Mogli bi stvoriti udaljenost među nama. Možda neće biti isti onaj Ned s
njima kakav je sa mnom.
Osjetila je snažnu potrebu za tim da prestane hodati i kaže Nedu
kako bi trebali odmah poći kući i uživati u svojoj samoći sve dokle god
budu mogli. Na kraju krajeva, nemaju potrebu izići iz tople i ugodne
prisnosti kakvu su međusobno imali. Kad jednom svijetu dopuste da
ude, to će biti to. Od prvoga dolaska u vikendicu isključila je mobitel i
Ned se nije javljao na svoj telefon. Njihovi izleti bile su šetnje, sami njih
dvoje u okolnim poljima i beskrajni razgovori dok su hodali stazama.
Imali su toliko toga reći jedno drugome i ispričati mnogo toga o vlastitim
životima i mišljenjima. Nitko drugi nije ih zanimao. I tako sad, dok su se
približavali pubu, nije znala bi li žalila za završetkom njihove
ekskluzivne i intenzivne pustolovine ili s radošću dočekala ulazak u one
dijelove Nedovoga života za koje je pokazivala veliku znatiželju.
Sad je prekasno za povratak, pomislila je. U svakom slučaju,
moram ostaviti dobar dojam. Želim im se svidjeti. Sigurna sam da mi je
njihovo prihvaćanje važno. Ne dovoljno da bi me Ned prestao voljeti -
rekla je sebi žurno. Kopkao ju je nekakav mali strah... da bi utjecaj
njegovih prijatelja možda mogao biti snažniji nego što to ona misli.
Pub je bio čvrsta građevina od žućkastosivkastoga Cotswold
kamena, čiji je gornji kat bio posve obrastao gustim bršljanom. Kroz
drvena vrata obasjana golemom željeznom lanternom koja je visjela
odozgo ušli su u bar niskoga stropa, s neravnim podom od pločastoga
kamena neravnoga oblika i brodskim podom obloženim zidovima uz koje
su bile prislonjene drvene klupe i sanduci.
Ned je rekao: - Tamo su, u onom ugodnijem dijelu.
Iza niskoga dovratka ispod kojega se Ned morao sagnuti kako bi
prošao kroz vrata nalazila se druga prostorija, također obložena
brodskim podom, ali s tapaciranim klupama zavučenim u pregratke.
- Hej, Ned - začuo se najprije povik, a potom zbor glasova. Činilo se
da je gomila ljudi skočila na noge u udaljenom kraju prostorije, vičući i
dajući im znak da priđu.
Kad su im se približili nije ih bilo toliko mnogo kako je izgledalo; tri
60
muškarca i dvije žene, neobično poznate s fotografija, ali sad su bili
stvarni, što ju je dodatno zbunilo. Privukli su Neda u krug, grleći ga i
čestitajući mu na zarukama, koreći ga kroz šalu zbog toga što ga dugo
nije bilo među njima. Ruth je čekala da se usredotoče na nju, znajući da
će to uslijediti.
- Znači ti si ta tajnovita žena - oglasio se muškarac kojeg je
prepoznala kao Toma; svjetlokos, plavook, bezizražajnoga lica. - Ne
znamo što misliti o Nedu kad se na taj način zaručio. Svi smo o tome
razgovarali i htjeli bismo da prođete nekoliko jednostavnih provjera,
psihometriju, grafologiju, frenologiju i detektor laži. Uobičajeno.
Ruth se ljubazno osmjehnula.
Ned je rekao: - U redu, a sad upoznavanje. Svi vi, ovo je Ruth.
Svi su je zborno pozdravili. Nastavila se osmjehivati i kimati
misleći, tako sam ukočena! Sigurno im se doimam poput kraljice kad
samo tako kimam. Poželjela je i sama biti jednako opuštena i ležerna
poput ostalih.
Ned je pokazao na visokoga muškarca otrcanoga izgleda, s visokim
čelom ispod smeđe kose koja se polako rijedila i prošaranom bradom. -
Jeremy. Čovjek posvećen proučavanju klasika.
- Bog, djevojčice - rekao je Jeremy. Osmjehivao se znatiželjno i
pristrano, vrteći među prstima nezapaljenu zamotanu cigaretu.
Ruth je rekla: - Bog, drago mi je što sam vas upoznala - ponovno
kratko kimnuvši glavom. Ni sad kad je znala da se ne smije ponašati kao
kraljica u obilasku nije se mogla zaustaviti. Pitam se koliko je daleko
tim tempom dogurao.
Ned je pokazao na niski debeljuškasti par u kutu. - Luke i njegova
draga supruga, Abigail.
Abigail je ispružila ruku koju je Ruth prihvatila i počela se s njom
rukovati, ali Abigail ju je privukla bliže sebi i spustila joj zvučan
poljubac na obraz. - O, sirota, sirota moja. Zamisli, cijeli život provesti s
Nedom... Krvare nam srca zbog tebe, draga. Doimaš se premladom i
odveć nedužnom za sve to.
Ne čini to - rekao je Luke svečano. - I meni je žao što sam se oženio.
Ali sad je prekasno. Ne mogu si priuštiti razvod, ne draga?
61
 - Na žalost ne. - Abigail se osmjehnula. Lice joj je zračilo toplinom. -
Uzela bih ti sve do zadnjega novčića. Našao bi se u kampu u
Whitstableu prije nego što bi postao svjestan što te zadesilo. Dobrodošla
nam, Ruth. Ned, odmah naruči piće svojoj zaručnici. Zapravo, naruči
neki od onih odvratnih šampanjaca kakve tu prodaju pa ćemo svi
proslaviti. Dođi i sjedni pokraj mene, Ruth. - Primaknula je svoju
pozamašnu stražnjicu bliže svome suprugu, praveći malo prostora za
Ruth.
- Čekaj, nisam završio. Ovo je Tom - rekao je Ned. - Pogrbljen u
kutu Tom je odgovorio s: - Bog..
- I Erin - dodao je Ned - s kojom si već razgovarala. Eto. Sad je i to
obavljeno. Idem nam donijeti ta pića.
- Ne možeš ni zamisliti koliko mi je drago što sam te upoznala -
izjavila je Erin.
Ruth je bila svjesna nje od trenutka kad je ugledala Nedove
prijatelje. Bilo je nemoguće ne zamijetiti je. Pored Erin svi ostali
izgledali su blijedo, dok je ona isijavala sjedeći uz tamni zid obložen
brodskim podom. Nije bilo teško još na fotografijama zapaziti kako je
Erin neobično privlačna, ali tek uživo je bila lijepa, prava ljepotica, s
obiljem guste crne kose i tamnoplavim očima, u čarobnoj kombinaciji
irskoga izgleda. Bjelina njezine kože bila je živopisna i pojačavala je
njezinu dramatičnu boju. Bila je vitka i gipka, otmjenih ruku s dugačkim
prstima. Na poseban način skupljala je razasute kovrče i prebacivala ih
preko ramena, tako da ste se jednostavno morali diviti bujnoj tamnoj
kosi, kao na slikama prerafaelita, kao i bijelom zapešću i ruci koja je tu
kosu pridržavala.
Ruth je bila zbunjena. Ned je nije pripremio za nekoga takvoga. Ako
se još samo trenutak prije osjećala poput kraljice, sad je bila samo
cvjećarica kojoj su povjerili buket, koja nervozno posrće u nazočnosti
kraljevske obitelji.
- Drago nam je što te Ned upoznao - rekla je toplo Erin.
- Želimo čuti sve o tebi.
- Dođi, sjedni. - Abigail je rukom tapkala po komadićku sjedala
pokraj sebe.
62
 - Dođi ovamo - rekla je Erin odlučno. - Kod mene ima više mjesta.
Ned je otišao po šampanjac, a Ruth su u trenu zasuli pitanjima. U
početku je bila ukočena i formalna, ali ubrzo se počela opuštati. Ostali
su bili prijateljski raspoloženi i spremni prihvatiti je, pokazujući
zanimanje za nju i to što im je imala za reći. Ponovno joj se počelo
vraćati samopouzdanje. Kad su doznali da je medicinska sestra, Tom je
rekao: - Reci nam što si najodvratnije vidjela.
- Morbidan si - uskliknula je Erin. - Ne obaziri se na nj, Ruth.
- Ma daj, reci. Što ti je bilo najgore?
- Jedna od najneobičnijih situacija bio je muškarac koji je došao na
hitnu i pokušao ubiti svoju suprugu - rekla je Ruth. - Već joj je bio zadao
jedan ubod nožem, zbog čega je i bila tamo. Potom je upao s velikim
krvavim nožem, s namjerom da je dokrajči.
Zgranuli su se i nasmijali.
- Je li mu uspjelo? - upitala je Abigail.
- Nije. Imamo sad osiguranje. Nije daleko dospio. Ali morala je
intervenirati naoružana policija. Ima tamo mnogo dramatičnih događaja.
Ali svaki dan su nekakve drame, neke još gore od gorih.
- Koji je najveći problem koji Oxford ima? - upitao je Jeremy
pripaljujući svoju cigareticu. - Opijanja? Pokušaj samoubojstva
studenata? Bolesti koje se prenose seksualnim putem?
- Ma ne. Droga. U ovome gradu jedan od najtežih problema je onaj s
heroinom. Dok sam radila na hitnoj svaki drugi tjedan bi se ispred nje uz
škripu guma zaustavio neki automobil iz kojega bi bilo izbačeno nečije
tijelo, nakon čega bi se automobil uz veliku škripu guma ponovno
udaljio.
- Mrtvo? - protisnula je Erin.
- Predozirano. Naviknuta sam već bila davati umjetno disanje vani na
parkiralištu.
Gledali su je s poštovanjem.
- A najtužnije? - upitao je Tom, ne obazirući se na Erin koja je
prosvjedovala što postavlja ta odvratna pitanja. - Što je najtužnije što si
morala učiniti?
Ruth je odgovorila: - Najtužnije je kad umre dijete. Kad to moraš
63
reći roditeljima. Nema ništa gore od toga.
Trenutak je zavladalo zatišje, a potom se Luke vedro oglasio. - Gle,
moram reći da je zbilja korisno poznavati neku medicinsku sestru.
Posebice sad kad me u zadnje vrijeme bole leđa. Znaš li štogod o leđima
Ruth?
Kad se Ned vratio i sjeo pokraj nje stišćući joj ispod stola ruku da
drugi ne vide, njegovi prijatelji su je već bili šarmirali. Nakon nekoga
vremena više nisu bili usredotočeni isključivo na nju, već su jednako
tako počeli razgovarati međusobno i uključivati je u razgovor. Mogla se
tad stopiti s pozadinom i slušati njihovo ležerno zadirkivanje, šale i
prijateljsko nadmudrivanje. Bila je očarana što vidi tu drugu stranu Neda
i načinom na koji je bio sastavni dio te skupine, znao sve njezine
posebnosti i kako se ponašati u njoj.
- Moram ti nešto reći, nešto što sasvim sigurno ne znaš - izjavio je
Luke. Začulo se uobičajeno dobrodušno izrugivanje.
- Luke je uvjeren kako je on čovjek genijalnoga uma - rekao je Ned
Ruth. - Ne dopusti mu da te prestraši.
- Ma daj, ovo će te zanimati. To sam upravo danas doznao.
Ned je prošaptao: - On čita i uređuje wikipediju iz zabave. Uvijek
tako istupa s tim draguljima beskorisnih podataka.
- Što je wikipedia?
- To je on-line enciklopedija u koju možeš dodati svoje natuknice.
- Čuj, Ned, jesi li znao da u ruskome postoji riječ za laskavoga
žicara... sheramizhnik? Što misliš odakle potječe?
- Pojma nemam - odgovorio je Ned.
- Pozorno slušaj, ponovit ću. - Luke je sporo izgovorio: - Sher-a-
mizhnik.
- Ne znam za tebe, ali ja ni sad nisam mnogo pametniji. Izgovorio ti
to koliko god želiš sporo.
- Dobro, zamisli na francuskom... to je od cher ami... dragi moj
prijatelju. A razlog zbog kojega je francusko ʻdragi moj prijateljuʼ
postalo rusko ʻlaskavi žicarʼ je taj što su Napoleonovi vojnici, koji su
skapavali od gladi u sumornoj ruskoj zimi kad se izgubio vlak kojim im
je stizala opskrba i bili propisno potučeni, preklinjali fazane zbog hrane,
64
molili ih i nazivali dragim prijateljima. Dramatično je rekao: - Ah, mon
cher ami, aide-moi, a potom grlenim ruskim naglaskom dodao: - Vi
sheramizhnik, gubite se odavde!
- Zanimljivo - rekla je Ruth, iskreno zadivljena.
Svi su se nasmijali, a ona se zarumenjela pitajući se što li je rekla.
- Djevica! - uskliknuo je Jeremy. - Nenaviknuta na Lukeove izjave.
- Pazi! - dodao je Tom. - Nemoj ga ohrabrivati. Abigail se nagnula
naprijed. - Pitam se bi li te zanimala zamjena žena... ali za stalno. Luke
ima još mnogo svakojakih zanimljivijih svaštarija koje može podijeliti s
tobom, a ja ne bih imala ništa protiv pokušaja preotimanja lopte Nedu u
ragbiju... - sugestivno je izvila obrvama.
- Hajde, hajde - oglasio se Ned. - Ne dirajte Ruth. Nema zezanja,
barem ne još mjesec dana, dok se ne navikne na sve vas.
- A bilo nam je dopušteno zadirkivati ostale njegove djevojke -
usprotivio se Luke, ali ga je Abigail ušutkala gurkanjem lakta.
Erin se nasmiješila Ruth. - Ne smiješ brinuti zbog nas. Vjeruj mi, sve
je to samo mlaćenje prazne slame. Drago nam je što je Ned našao neku
divnu osobu, poput njega samoga. Jesmo li mi već nazdravili paru?
Hajdemo.
Podignuli su čaše, a Ned ju je zagrlio dok su njegovi prijatelji
izvikivali njihova imena.

- Halo, Erin je.

- Bog, kako si? - Ruth je ugnijezdila telefon pod bradu i natočila
malo stare kave iz lončića sebi u šalicu. Nakon sinoćnjega susreta u
pubu došla je do zaključka da želi biti prihvaćena u njihovo društvo, ali
bila je nesigurna da bi se sama gurala u nj pa joj je samoinicijativan
poziv od Erin bio dobar znak.
- Dobro sam. Jesi u gužvi danas?
Osvrnula se po kuhinji. Ned je ustao rano, napravio si veliki sendvič
sa špekom, bacio pogled na novine i nestao, ostavivši za sobom na
jednoj strani prljavu tavu, izvađen kruh, mrvice posvuda te kečapom

65
umrljan nož. Namjeravala je pustiti nekakvu dobru glazbu i pospremiti,
dobro očistiti kuhinju, staviti hrpu rublja u pranje, a nakon toga možda
sjesti uz kavu, prelistati novine i pogledati nedjeljnu križaljku. - Nisam.
A ti?
- Zapravo žudim za tim da iziđem iz kuće. Mogle bi smo se naći u
kafiću u Blythe Streetu. Nakon toga bismo se mogle priključiti dečkima
u pubu.
- Zvuči divno.
- Dobro - rekla je Erin zadovoljno. - Hoćemo se za četrdeset minuta
naći tamo? Moram još skoknuti pod tuš.
- Dogovoreno.

Erin je već sjedila u kafiću kad je ona stigla. Kosa joj je bila smotana na
potiljku, a glava sagnuta nad velikim komadom papira dok je čekala
Ruth.
- Bok. - Ruth je sjela pokraj nje. - Oprosti što kasnim.
- Ne kasniš. Ne brini. A osim toga, moram pročitati ovaj tekst.
Ned joj je rekao da je Erin glumica. - Ima pravoga dara - rekao joj je
kad su se vraćali kući iz puba. - Za razliku od nas ostalih kojima se
samo sviđalo razmetati. Nekakav agent ju je gledao u studentskoj
predstavi u ulozi u Macbethu. Bila je najnevjerojatnija Lady Macbeth
kakvu možeš zamisliti: mogao si posve razumjeti zašto Macbeth skače
izvršavati sve njezine naloge. Potom je glumila profesionalno, čak prije
nego što smo diplomirali. Ali takva je Erin. Prilično je odlučna kad zna
što želi. Možda baš i nije došla do Hollywooda, ali postigla je više nego
dobar uspjeh.
Agent i glumačka karijera samo su još više povećali glamur oko
Erin. Ruth je bacila pogled na tekst, impresionirana. - Je li dobar?
Erin je zakrenula nosom. - Film. Mislim da nemam nade, ali vrijedi
se pojaviti na audiciji, ako ništa drugo, a ono barem upoznati režisera.
On bi trebao biti pošten.
- Je li uloga dobra?

66
 - Pretpostavljam da je u redu. Mislim da je neću dobiti jer mi moj
agent kaže da su na probno čitanje teksta pozvali skoro sve mlade seksi
cure u Londonu, a ja baš nisam u toj ligi.
- O, jesi - rekla je Ruth odano.
Erin se doimala skrušeno. - Možda u mom životopisu i piše dvadeset
devet, ali to baš nije posve točno.
- Možeš ti bez problema proći kao dvadesetpetogodišnjakinja. - To je
bila istina, pomislila je, uz trunku zavisti. Erin je imala tako blistavu i
čistu kožu zbog koje se katkad doimala gotovo djetinje. Zacijelo se nije
doimala kao u trideset i nekoj, zapravo je izgledala čak bolje nego na
Nedovim fotografijama. Lice joj se malo popunilo, što joj je baš
pristajalo. Ali bilo je nečega bezvremenskoga u njoj. Možda će zauvijek
tako izgledati, sve dok jednom iznenada ne ostari, poput Doriana Graya,
koji je u nekoliko trenutaka uvenuo kad je bio uništen njegov portret.
- Doista tako misliš? - Erin joj je nježno nadlakticom dodirnula
obraz. - Ja mislim kako izgledam poput kakve stare babe.
- Ma ne. Nekidan sam mislila kako te moram pitati što stavljaš na
lice kad izgledaš baš... svježe poput rose. Poput žene iz reklame. - Bilo
je neobično poticati Erinino samopouzdanje, pomislila je. Sad je tu ona,
koja je sama bila satkana od nesigurnosti morala pružati potporu ovoj
ženi zapanjujuće ljepote. Zašto to sami sebi činimo? pitala se. Nekidan
je našla svoju fotografiju, prije osam godina snimljenu na nekoj zabavi, i
iznenadila se kad je vidjela kako je bila vitka, sa sjajem u očima,
svježeg izgleda kože, reklo bi se lijepa. A u to vrijeme je sate i sate
provodila očajna, smatrajući se debelom i ružnom. Hoće li to uvijek biti
tako da ćeš uistinu znati cijeniti to što si tek kad toga vise ne bude?
- Draga si. Uvijek možeš pronjuškati što ima u mojim kupaonskim
ormarićima. Trošim sulude svote novca na kozmetiku. Ali moj
računovođa mi kaže da je sve to oslobođeno plaćanja poreza pa je u tom
slučaju u redu. - Erin se zavalila u svoj stolac i dala znak konobarici da
joj donese još jednu kavu. - Zbilja je gubljenje vremena odlazak na tu
audiciju. Ničemu se ne nadam. Dio problema je i u tome što nisam u
Londonu. Trebala bih biti tamo i pojavljivati se na mjestima gdje je to
potrebno, stvarati mrežu poznanstava, izlaziti sa svojim agentom. Ali
67
Tom ne bi htio ni čuti o odlasku tamo. Nikada ni ne sanja o odlasku
odavde, o napuštanju svojih prijatelja.
- Nije London daleko.
- Znam. Znam. Ali nije to isto kao biti tamo. Ali mogla bih ga pitati.
Toliko toga je uložio ovdje u svoj posao. Bilo bi suludo tražiti ga da sve
to sad napusti. A osim toga... - osmjehnula se Ruth - nikada ne bi
ostavio Neda, Jeremyja i Lukea. A ne bih ni ja. Ne znam zašto uopće
govorim o tome kad se to nikada neće ni dogoditi. Bolje mi je da se
pripremim jurnuti uz M40 čim me pozovu.
Stigla je konobarica s dvije pjenušave šalice kave.
- Mogu li, molim vas, dobiti kroasan s bademom? - zamolila je Ruth.
Erin je uzdahnula kad se konobarica udaljila. - Ovdje prave predivne
kroasane. Blago tebi. Ja na takvo što ne smijem ni pomisliti, nemoj me ni
u kom slučaju dovoditi u iskušenje. Audicija za film je sljedeći tjedan i
ne želim izgledati kao vreća sala uz sve te štrkljavice.
Ruth je bila svjesna svojih bujnih prsa i bedara koja su se udobno
širila na sjedalu. Erin je bila vitka, graciozna, građena poput balerine.
Pojest ću samo pola kroasana, obećala je samoj sebi. Ali kad su pred
nju stavili komad tjestenine u obliku polumjeseca posut šećerom, s onim
mljeckavim središtem od slatke kreme od badema, nije se mogla
savladati.
Erin je jedva primjetno ispijala svoju kavu. Bila je od onih koji su
bili otmjeni bez ulaganja posebnoga napora, pomislila je Ruth. Doimala
se jednom od onih žena koje su znale gdje kupiti najbolji kašmir,
najdivnije crne hlače i nepoznatu marku traperica kakvu nose lijepi i
slavni. Danas je bila jednostavno odjevena. Na sebi je imala bijelu
košulju preko koje je bila prebačena svijetloplava vesta, uske hlače od
tvida boje vrijeska i čizme. Izgledala je čarobno i svaki taj komad odjeće
doimao se deset puta skupljim i ekskluzivnijim od bilo kojega u
Ruthinom garderobnome ormaru, čak i ako ga je možda kupila na samoj
tržnici. Sigurno je stvar u načinu na koji ona to nosi, pomislila je Ruth.
Erin se ponašala kao da je neprestano promatraju, kao da uvijek glumi i
zna da je gledaju, ne zato što je žudila za pozornošću, već zato što ljudi
nisu mogli a da je ne zamijete.
68
 Nagnula je glavu na jednu stranu i zagledala se u Ruth. Iz njezinih
baršunastoplavih očiju ništa se nije dalo pročitati. - I, kako ste se vas
dvoje upoznali, ti i Ned?
- Ma bojim se da nije bilo ništa posebno. Na rođendanskoj zabavi
moje prijateljice. Voljela bih da je bilo mnogo zanimljivije. Sreli smo se,
izišli na večeru, ponovno se našli i nedugo zatim počeli izlaziti... -
Zvučalo je odveć prozaično i koliko se ona sjeća nimalo nalik
čarobnome procvatu punom ushita i uzbuđenja.
- Ma daj! Zvuči dosadno! Sigurno je bilo udara groma. Kad se to
dogodilo?
- Nije... nije bilo nikakvoga udara groma. Samo spoznaja, koja je
započela veoma tiho i gradila se. Znaš onaj dugački akord koji na kraju
iščezne i pretvori se u ništa na kraju ʻSergeant Pepperaʼ?. Tako, ali
obrnuto.
- Dakle shvatila si da si našla srodnu dušu? - Erin je podigla jednu
svoju savršeno oblikovanu obrvu.
- Da, pretpostavljam da je tako. To svoje drugo ja koje očito tražimo.
Učinilo mi se... pravim. Nema drugoga objašnjenja za to.
- Vas dvoje ste zacijelo prebrzo potpisali daleku budućnost. Moraš
toga biti svjesna.
- Jesmo. - Ruth je svojom žličicom prešla po bijeloj pjeni na svojoj
kavi, kupeći rastopljenu čokoladu. Njezin zaručnički prsten privukao je
jutarnju sunčevu svjetlost i zablistao. Što to ona želi doznati?, pitala se.
Misli li da nismo jedno za drugo?
- Pa to je divno. A već je i vrijeme. Ned zaslužuje da ga netko
uistinu voli. Znaš, on je sposoban za veliku ljubav. Drago mi je što si mu
omogućila da voli na pravi način.
- Kako to misliš?
- Ljubav nisu samo srca i cvijeće, je li tako? Ljudi mogu voljeti i
destruktivno. Onako kako to čine uhode kao i oni sa sindromom koji ih
navodi da se silno zaljube u neznance i vide poruke koje im oni šalju na
plakatima i u oblacima. Oni se mogu zaljubiti u ubojice i teroriste. Oni
mogu voljeti u patnji. Mogu voljeti čak i onda kad to ne žele.
Nije ni čudo da je glumica, pomislila je Ruth. - Čini li Ned nešto od
69
toga?
Erin se nasmijala. - Ma samo navodim primjer. Ali nije baš imao
sreće u ljubavi. Nijedna njegova djevojka nije bila ozbiljna.
Sjajno u ljubavi je to što jedanput moraš imati sreće. Treba ti samo
jedna ljubav.
- Naravno. U savršenome svijetu.
- Ne misliš li tako?
Erin je slegnula ramenima. - Divna je to zamisao. Ali ljudi ne ostaju
cijeloga života isti. Rastu i mijenjaju se. Netko tko je u jednoj fazi života
savršen za tebe mogao bi poslije biti sasvim pogrešan, a jednako tako se
i onaj na koga nisi obraćala pozornost kad si bila mlada mogao
preobraziti u tvoga idealnoga partnera. Meni se čini da je onaj tko se uda
sa osamnaest i još uvijek bude zaljubljen u osamdesetoj veće čudo od
dobitka na lutriji. Ne namjeravam zvučati cinično... samo iznosim svoje
mišljenje.
Ruth je polako grickala svoj kroasan. - Mi hoćemo, pomislila je. Mi
ćemo biti to veće čudo.
- Vidim da mi ne vjeruješ! - povikala je Erin. - Sad si u toj fazi kad
ne možeš zamisliti da nećete zauvijek biti ludi jedno za drugim. Znaš li
pjesmu Ruperta Brookea3 ʻLjubavʼ?
Ruth je odmahnula glavom.
- Možda sad nije vrijeme da ti je pročitam. Možda nakon vjenčanja.
Sad misliš da ste bolji od mnogih. Ti još u potpunosti vjeruješ da je
zadivljenost u ruci i ramenu kao što je nekad bila. Kad je pročitaš,
vidjet ćeš što sam time mislila.
Ruth je osjetila kako je odjednom obuzima ogorčenost. Zvuči kao da
misli da smo prokleti, pomislila je. Što li to zaboga ona zna? Nitko ne
zna kakvi smo kad smo zajedno. Poželjela je reći Erin da griješi, ali nije
znala kako to učiniti na pravi način te je umjesto toga rekla samo: -
Čudno kako je ljudima teško prihvatiti da ne trebamo provesti dvije
godine hodajući prije zaruka. Mi znamo što osjećamo. Mi znamo da smo
našli pravu osobu i sad samo želimo nastaviti živjeti. Voljela bih da me
ljudi prestanu zapitkivati jesam li sigurna.

70
 - Ne smiješ zaboraviti da ste ti i Ned novi par - govoreći medenim
glasom i naglašavajući poput glumice Erin je svakoj riječi dala poseban
prizvuk, dajući tako još veću težinu svemu što je rekla. - Znam da tebi to
zvuči kao da je zapisano u zvijezdama, ali mi ostali poznajemo Neda kao
neku drugu osobu, nekoga odvojeno od tebe. Trebat će neko vrijeme
svima da se prilagode. Nemoj se iznenaditi ako se to ne dogodi odmah.
Ruth se osjećala prekorenom. Erin se nasmijala uočivši njezinu
nelagodu i zabacila glavu ustranu, dražesno otkrivajući svoj vitki bijeli
vrat. - Ma ne brini. Svi te obožavamo, Ruth, a i Ned se promijenio otkad
je tebe upoznao.
- Zbilja? - O da.
- Kako? - Osjećala je neutaživu glad za podacima o Nedu, i tome
kako su ih, Ruth i Neda, vidjeli ostali. Željela je potvrdu drugih za
priznanje njihove veze i svidjelo joj se malo voajerističko uzbuđenje da
ih nakratko vidi onako kako ih vidi netko drugi.
Erin se na trenutak zamislila. - Ima mnogo više samopouzdanja. To
primjećujem. Izgubio je one nekakve male nervozne navike koje je imao.
I naravno, isijava onim unutarnjim sjajem kakav imaš kad si zaljubljen,
očito cijelo to vrijeme ima predivan seks i sve je bajkovito. Poput tebe.
Ti sjajiš poput male žarulje. - Osmjehnula se Ruth. - Uživaj u tome. Taj
dio je divan.
- Uistinu je divan. - Ruth se široko osmjehnula, ne mogavši sakriti
koliko je sretna. Sam spomen Nedovoga imena u njoj je izazivao lagano
uzbuđenje i ushit. - Baš sam sretnica. Ne mogu vjerovati da se to meni
događa.
- Doista si ludo zaljubljena, nisi li? - Jesam - rekla je Ruth iskreno.
Erin se nasmijala, njezin uvježbani glumački glas glatko se naglo
stišavao. - Kako slatko! Kad malo razmislim... to je čudno meni, svima
nama, zato što znamo staroga dobroga Neda, i volimo ga, ali kad vidim
tebe obuzetu tolikom strašću... gle, čini se da se Ned, kojega ja cijelo
vrijeme vidim prljavoga u opremi za ragbi ili ljutitoga u prometu, upravo
pojavio kao Privlačni Kraljević.
Ruth se trenutak osjećala glupo, kao da joj Erin govori da je
uhvaćena u iluziju koja će se uskoro raspršiti. Potom je prizvala Nedovo
71
lice, miris i dodir, i ispunio ju je ushit zbog toga Što je bila dovoljno
pametna da vidi ono što je uistinu bilo tamo, dok su svi ostali za to bili
previše slijepi.
- Ali sigurno ste ti i Tom bili isto takvi kad ste počinjali - rekla je.
Erin se ponovno osmjehnula. - Naravno. Točno znam kroz što
prolaziš.

Ruth i Erin su u pub stigle prije muškaraca. Oni su ušli nekoliko

trenutaka poslije njih, blatnjavi i rumeni u licu, glasno razgovarajući o
svojoj ragbi utakmici.
Ned i Tom prišli su stolu za kojim su sjedile žene. Na prednjici
Nedove majice bile su mrlje od trave i u jednoj ruci nosio je blatnjave
kopačke. Prišao je Ruth i poljubio je. Usne su mu bile slane od znoja. -
Bog, ljubavi. - Nagnuo se i spustio poljubac na Erinin obraz. - Bog
Kovrčava.
- Kakva je bila utakmica? - upitala je Ruth, poželjevši ga zagrliti, u
čemu ju je spriječilo blato.
- Izvrsno. Bio sam glavni čovjek utakmice, nisam li? Tom je sjeo
sučelice Erin, podigao joj ruku i poljubio je.
Osmjehnula mu se, a potom se on obratio Ruth: - Nedvojbeno je bio.
Ned je izveo najsjajniji prodor. Tri puta je prevario, izvevši najdivnije
piruete ikada viđene izvan Sadlerʼs Wellsa, a potom jurnuo preko terena
i zadao udarac.
- Jesi li? - upitala je Ruth uzbuđena zbog Nedove vještine i fizičke
spremnosti.
- Moram priznati da je to bio prilično dobar potez, ali nisam ja cijelu
utakmicu dobio sam, bez tuđe pomoći.
- Nije da se nije trudio - rekao je Tom. - Što će to biti? Priznajem.
Prava su suprotnost, pomislila je Ruth. Tom je bio niži i zbijeniji od
Neda, imao je plavu kosu koja mu je u gustim kovrčama padala ravno u
oči. Na prvi pogled doimao se veoma privlačnim, s onom svijetlom
kosom i plavim očima, ali što ga je više gledala Ruth se sve manje

72
sviđao njegov izgled. Oči su mu bile pomalo izbuljene i njihovo
plavetnilo donekle presvijetlo da bi bilo privlačno. Crte lica bile su mu
pravilne, ali nije joj se svidio njegov uski šiljasti nos, uska gornja usna i
način na koji su mu se spuštala usta kad nije govorio.
Ne smije se baš često, pomislila je Ruth. Premda se uvijek šali. Ned
mi je stotinu puta ponovio kako je Tom šaljivdžija. Nisam to baš još
uočila.
Jeremy je, blatnjav poput ostalih, prišao stolu, stišćući cigaretu među
usnama. Bio je čak nešto viši od Neda, uskoga četvrtastoga lica i
nespretna držanja. Ruth se sviđao njegov neobični šarm, premda mu se
gotovo uopće nije obraćala. Njegov krnji način govora od svakog je
razgovora stvarao izazov. - Kakʼ si? - obratio se Erin. - Što je s
trikovima?
- Bog - rekla je Erin osmjehujući se. - Dobro sam. Kako si ti?
- Sjajno. - Bacio je pogled prema Ruth. - Hej, bog djevojčice. -
Potom je pozornost usmjerio na muškarce. - Hvala za utakmicu. Hoćemo
li i sljedeći tjedan?
- U isto vrijeme na istom mjestu - rekao je Ned.
- Izvrsno. - Jeremy je bacio brz pogled na okupljene za stolom, sve ih
na taj način pozdravljajući. - Vidimo se. - Okrenuo se na peti i udaljio,
izlazeći iz puba.
- Gdje je Luke? - upitala je Erin.
- Iskrao se neopaženo - rekao je Ned. - Abigail ga je pustila na
utakmicu uz uvjet da se vrati do dvanaest.
- Nadam se da znate koliko ste sretni, dečki, što imate supruge pune
razumijevanja, kao što smo Ruth i ja - ležerno je rekla Erin.
- Zaručnica - ispravio ju je Ned. - Ruth je moja zaručnica.
Erin je pogledom svojih tamnoplavih očiju kliznula do Ruth. -
Naravno, zaručnica. Ali to je gotovo isto, nije li? Jeste li vas dvoje već
odredili datum za taj veliki događaj?
- Mislili smo odmah nakon Božića. - Ruth je nagonski potražila
Nedovu ruku. - Nitko ne voli sivilo siječnja. Mislili smo kako bi
vjenčanje bilo prava stvar da se ljudi razvedre.
- Ostala su samo četiri mjeseca. Imate mnogo posla obaviti u tako
73
kratkome vremenu?
- Nema toga tako mnogo... a budući da siječanj tradicionalno nije
mjesec za vjenčanja, ne moramo brinuti o tome da će sve biti
rezervirano.
- Vjenčat ćete se u crkvi? Ili kod matičara?
- Nismo još razmotrili sve te sitne pojedinosti...
- Ja to baš ne bih smatrala sitnom pojedinošću. - Erin se osmjehnula
Nedu. - Želiš li se vjenčati pred Bogom? Ili samo pred zakonom?
Ned je odgovorio: - Po svemu sudeći bit će to u Ruthinoj seoskoj
crkvi, u istoj onoj u kojoj je krštena.
- Divno zvuči. Moramo se ponovno naći Ruth i o svemu tome dobro
se ispričati. Želim čuti što sve planiraš. Tome... - Erin je ustala. - Bit će
bolje da sad i sami krenemo. - Pogledala je u Neda. - Dolazite sljedeći
tjedan, zar ne?
Ruth je pogledala Neda zbunjeno. - Dolazimo li?
- Nije li ti Ned spomenuo? Prilično često spremamo večeru kod nas
subotom. Barem jednom mjesečno. To je recimo nekakav ustaljeni
dogovor - rekla je Erin - pa sam nekako pretpostavila... gle, svi ostali
dolaze.
- Doći ćemo - rekao je Ned. - Voljeli bismo doći. Je li tako Ruth?
- Naravno.
- Dobro - rekla je Erin zadovoljno. Na trenutak je stavila ruku Nedu
na tjeme i nježno rekla: - Nema te dugo.

74
 ŠESTO POGLAVLJE

Što misliš? - upitala je Ruth oklijevajući dok su ona i Cordy prale

tanjure u starom župnom dvoru.
- Jako lijepo - rekla je Cordy nepokolebljivo.
- Hmmm - rekla je Ruth, rastrgana između želje da sve bude kako
treba i potrebe da se povjeri svojoj sestri.
- Premda, da budem iskrena... - Što?
- Ne mogu baš reći da bih je poželjela za svekrvu.
- O, dušo. Brinula sam se da ćeš to pomisliti.
- A što to nije u redu s njom? Nisam je uopće mogla prokužiti. U
jednom trenutku je med i mlijeko, hihoće se, čavrlja, a potom postane
posve mrzovoljna i pomalo depresivna. Na kraju je doslovno zaspala na
počivaljci. A ono što je rekla za tebe!
Bila je neizbježna dužnost pozvati Haskellove da se upoznaju s
njezinom obitelji i Ruth se morala primorati dogovoriti to. Nakon posjeta
Yorku osjećala je nekakav strah od Nedove obitelji i bila uvjerena kako
oni smatraju da je ona kriva za to što im Ned odmah nije rekao za
zaruke. Ali jednako tako željela je što prije izgladiti nesporazum, i
sjećanje na prvi susret zamijeniti drugim, mnogo dobroćudnijim. Stoga je
obiteljski ručak u starom župnom dvoru bio prigoda zbog koje je bila još
nervoznija nego zbog odlaska u York.
Koliko je mogla vidjeti, Jackie je uživala. Stigli su točno u sekundu.
Jackie je u početku bila djetinjasta i gotovo koketna. Bacila se na Ruth,
kao da ju je jedva dočekala vidjeti, ljubila je i šaptala joj na uho: - Kako
je lijepo vidjeti te opet, dušo! - držala je za ruku kad god joj se za to

75
ukazala prigoda i svako malo joj se dražesno obraćala s ʻmoja nova kćiʼ.
Ali pogled joj je bio donekle staklast, pažnja joj je lutala, zaboravljala je
katkad nit onoga o čemu je govorila, potpuno se gubeći.
Silas je bio veoma šarmantan i posve opušten, dijeleći prije ručka
piće, svoju posebnu mješavinu Bloody Mary, u kojoj su bile pozamašne
količine soli, papra, cherryja, krupno grumenje hrena i štapići celera koji
su plutali po njoj. Činilo se da se dobro slaže s oba Nedova roditelja.
Nasmijavao ih je svojim šalama, premda su katkad izgledali kao da ne
shvaćaju posve o čemu on to govori. Činilo se da ni Steven nije svjestan
bilo kakve nelagode, dok je Ruth cijelo vrijeme provela na iglama,
pokušavajući protumačiti Jackieno ponašanje i brinuti da ima sve što joj
je potrebno, nadajući se da je dovoljno pažljiva i brižna da nadomjesti
prve pogreške izazvane nepažnjom. Dok je Jackie zbunjeno piljila u
Bloody Mary i lišće celera, Ruth ga je brzo zamijenila džinom i tonikom
što je, čini se, mnogo više odgovaralo Jackienom ukusu.
Tijekom ručka Steven je rekao: - I, jeste li vas dvoje odredili datum?
- Razmišljamo o siječnju - odgovorio je Ned.
Jackie je načinila grimasu. - O, ne. Nikako ne siječanj. To nosi
nesreću. Uvjerena sam u to. U svakom slučaju, ne možete tako brzo.
Neće biti vremena da Ruth dovoljno smršavi.
Svi su pogledali u Ruth koja je postala grimizno crvena.
- Mama - rekao je Ned, u čijem se glasu osjećala oštrina. - Ruth ne
treba mršaviti.
- Gle, samo malo. - Jackie je pogledala okupljene oko stola i
otvoreno ih nedužno povrijeđena pogledala svojim smeđim očima. - Što?
- Ona je sama po sebi koščata - rekao je ljubazno Steven.
- Nama muškarcima sviđa se žena s oblinama i malo mesa na sebi -
izjavio je Silas, pokušavajući biti odan i razvedriti Ruth, ali samo je još
više pogoršao situaciju.
- O, zaboga - rekla je Jackie ljutito. - Nisam mislila da je Tessie od
deset tona! Ali mogla bi malo smršaviti.
Cordy je, iskreno izražavajući gnušanje pogledala Jackie i Ruth je
zapazila kako je uzdahnula. Reći će što joj je na umu, pomislila je Ruth
u panici. Mogla je već zamisliti da će i taj posjet proteći poput
76
prethodnoga. Nije marila za to što je Jackie govorila za nju... ona bi
samo kimnula i složila se da je njezina buduća svekrva rekla da je ista
pljunuta Muškarac Slon... sve dok bi bio mir i nitko se ni za što ne bi
ljutio.
- Već sam na dijeti pred vjenčanje - izjavila je, ustala i počela kupiti
prazne tanjure. - Ne bi to bilo pravo vjenčanje bez dijete. Jeste li čuli za
GI4? Kažu da je najbolja za dugotrajno održavanje težine... - Blebećući o
razini šećera u krvi, inzulinu i žudnji za hranom, osjećala je da je uspjela
skrenuti od najgorega, ali toga popodneva ono dobro raspoloženje više
se nije moglo ponovno vratiti. Nakon ručka Jackie se doimala veoma
pospano te je nedugo zatim Steven predložio da pođu kući, što je Ruth
dočekala s velikim olakšanjem.
- Zašto te Ned nije branio? - upitala je sad Cordy uranjajući još
jedan tanjur u vruću vodu.
- Branio me.
- Pa i nije baš. Ja bih njoj bila rekla da se skine. Nameće ti svoj
fašizam tijela, da i ne spominjem kako je bila odvratno nepristojna. Ti
uopće ne moraš nimalo mršaviti. Savršeno si normalna zdrava žena.
Iskreno, pobjesnim zbog toga, doista. Nisi joj povjerovala, jesi li?
Ruth se na trenutak zamislila. Je li? Zašto i ona nije osjećala ljutnju
poput Cordy? Vjerojatno zato što je, poput gotovo svake žene koju je
poznavala, potajice željela biti mršavija i bila uvjerena da bi u tom
slučaju izgledala mnogo bolje. Osim toga, počela je shvaćati da je Jackie
naviknuta reći sve što misli, bez prethodnoga filtriranja i razmišljanja o
tome hoće li ili neće povrijediti druge. Shvaćala je da je to bilo nešto
čemu će morati progledati kroz prste. Jackie očito nije smatrala da
podliježe pravilima učtivoga ponašanja koje poštuju mnogi. Ruth je bila
spremna otrpjeti to za ljubav dobrih odnosa.
Rekla je: - Mislim da je Ned pomalo zaštitnički po pitanju svoje
majke. Mislim da je ona pomalo... ranjiva. Osjetljiva. Ned kaže da ona
ima problema sa živcima.
- Hoćeš reći da je razmažena. Taj me njezin muž podsjeća na
sljepačkoga psa... znaš ono, odan, šutljiv, koji bez pogovora uklanja

77
prepreke postavljene pred svoju gospodaricu. Je li ona na nečemu?
Tabletama protiv bolova? Antidepresivima?
- Ne znam. Mogla bi biti. Zašto?
- Ma daj. Nije li ti izgledala kao da bi mogla biti na tabletama ili
tomu slično? Meni jest. - Cordy ju je pogledala oprezno. - Pokušaj se
malo držati na odstojanju, Ruth. Nemoj dopustiti da te tvoja želja za
zadobivanjem njezine naklonosti učini slijepom na to kakva je.
- Ne znam što time misliš reći - rekla je Ruth povrijeđeno.
- Braniš je. Nalaziš isprike za nju. Ti si ta prema kojoj je ona bila
onako grozna.
- Gle... moraš uzeti okolnosti u obzir, zar ne?
- Možda - Cordy je slegnula ramenima. - Ali čuvaj se, samo ti to
hoću reći.

Ruth je s police nad kaminom skinula nekoliko slika i stavila dvije na

kojima su bili ona i Ned. Izišla je za vrijeme ručka i kupila za njih dva
lijepa okvira, želeći u vikendicu unijeti djelić sebe. Imala je nešto
godišnjega koji je planirala iskoristiti prije Božića i namjeravala je uzeti
malo boje i tkanine te malo ukrasiti dom.
- Je li to potrebno? - upitao je Ned iznenađeno, ogledajući se po
kičastim zidovima i drevnim prašnjavim električnim instalacijama.
- Hm... jest. Mogu li?
- Ljubavi, čini što te volja. Ja nemam oko za boje.
- Vjerojatno i nemaš kad cijeli život živiš u toj bež boji. Ned se
nasmijao. - Može biti. Samo mi reci što želiš da učinim i ja ću ti pomoći.
Odlučili su istodobno uzeti dopust i urediti vikendicu. Ruth je sad
zbog toga postajala poprilično uzbuđena, obilazeći trgovine i robne kuće
u potrazi za svakojakim sitnicama.
Ustuknula je promotriti učinak novih okvira. Jednu fotografiju snimio
je u Starom župnom dvoru Silas, koji se neko vrijeme mučio s
digitalnom kamerom prije nego što je uspio snimiti pristojnu fotografiju
na kojoj Ned i Ruth zajedno sjede na travnjaku na korijenu velikoga

78
hrasta. Široko se osmjehuju i oči im se sjaje. Nedova ruka prebačena je
preko njezinoga ramena.
To smo mi, pomislila je, zagledana u fotografiju. Djelovalo je
umirujuće promatrati je. Pružila joj je potvrdu njihovoga zajedništva.
Uživala je na večernjem domjenku kod Erin i Toma, ali ipak je
podrovao nešto od njezina nanovo stečenog samopouzdanja s obzirom na
pripadnost krugu prijatelja. Nikada nije provela neku večer osjećajući se
u tolikoj mjeri izopćeno. Nisu oni nju namjerno isključili, već ona
jednostavno nije imala što dodati njihovome prisjećanju i prisnim
šalama. Jedina njezina moguća uloga bila je slušati i smijati se, čak i
onda kad zapravo nije shvaćala što je tu smiješno.
Razgovarali su međusobno, obraćajući se jedni drugima za stolom,
katkad neočekivano prebacujući razgovor na nekoga, ili su se dvije
osobe zadirkivale dok su drugi uživali prije ponovnog nastavljanja s
igrom. Jedina osoba od koje se nije tražilo da sudjeluje bila je Ruth.
Naprotiv, ona je slušala pokušavajući pratiti o čemu oni govore, želeći
da može hvatati korak sa šalama koje su, čini se, prebrzo promicale.
- Jeste li čuli što Jeremy ima u svojoj kadi? - zahtijevao je odgovor
Tom, gurajući tanjur od sebe. Skupina je bila znatiželjno formalna,
smještena uz svjetlost svijeća oko stola za blagovanje. Kuća je bila vila
od crvene opeke iz tridesetih godina dvadesetoga stoljeća, sa spuštenim
prozorima i golemim vrtom. Bila je veća od Ruthine i Nedove male
vikendice i u prostorijama je bilo više mjesta. Bilo je više zakutaka,
kuhinjskih elemenata i kutnih dasaka, dizajniranih za neki moderniji
način života. Bila je namještena u stilu tridesetih, uz primjesu
suvremenoga i mala odstupanja, poput žarko ružičastoga tepiha u
dnevnome boravku i vitrine za čaše od raznobojnoga stakla koja je
trebala odudarati, ali se savršeno uklopila. Baš onako kako bi to netko
poput Erin mogao izvesti, pomislila je Ruth.
Kad su stigli, Erin je istrčala iz kuhinje uzvikujući: - Je li to moj
Ned? Nede, brzo dođi ovamo, treba mi tvoja pomoć! - I Ned je poslušno
otišao, ostavljajući Tomu da uvede Ruth u dnevni boravak i ponudi je
pićem.
- Ako želiš možeš dobiti dobar džin - rekao je velikodušno. - Obično
79
ga čuvam za Jeremyja. On ništa drugo neće ni okusiti.
Ruth je prihvatila ponuđeno piće i bilo joj je nelagodno dok je sjedila
s njim, zahvalna kad su stigli ostali.
- Što je u Jeremyjevoj kadi? - upitala je sad Abigail.
- Voda? - dao je prijedlog Luke. - Ili sam ja užasno naivan?
- Reci im - rekao je Tom, pakosno se smijuljeći, natačući još vina i
pružajući bocu Nedu.
Jeremy, koji je sjedio na udaljenom kraju stola sučelice Tomu, samo
je slegnuo ramenima. - Nije to ništa neobično kakvim ga ti predstavljaš.
- Ma kako nije. Reci im.
- U kadi imam mrtvu lisicu - izustio je napokon Jeremy. Nastala je
opća graja.
- O, Bože, zašto? - povikala je Erin. - Kako mrtvu?
- Postoji li stupnjevanje u smrti?
- Ma ne... mislila sam pitati koliko dugo mrtvu? Jeremy je slegnuo
ramenima. - Izgledala je prilično svježe kad sam je našao na cesti.
- Što će ti mrtva lisica? - upitao je Ned, što se Ruth učinilo sasvim
razumnim pitanjem.
Jeremy ga je bijesno pogledao. - Zato što bi mi mogla biti od koristi,
eto zašto. Pokušao sam je sačuvati napunivši kadu kockama leda, ali
jako se smočila. Nekako sam se nadao skinuti krzno... oduvijek sam
želio lisičje krzno... ali vjerojatno sam krenuo pogrešnim putom. U
svakom slučaju sad izgleda mokro i zablaćeno. Nije to baš onakav
kitnjast lisičji rep o kakvom sam sanjao. Zapravo, lisičji rep je prilično
tanak kad se sve to krzno razmrsi, što možete i sami vidjeti ako dođete k
meni.
- Zašto je nisi stavio u hladnjak? - upitala je Erin. - Tako se radi s
moherom. Ili s angorom?
- Mislim da se mojim sustanarima to ne bi svidjelo. A osim toga, ne
bi odgovaralo.
- A u kadi im ne smeta? - upitala je Abigail u nevjerici.
- Nisu presretni. - Po izrazu Jeremyjeva lica vidjelo se da je bijesan
kad je iz džepa izvukao tabakeru. - Prave veliki problem, stari govnari.
Baš sad kad pokušavam pisati o tome seronji Ciceronu. Nemaju sućuti
80
prema čovjeku u nevolji. Ne može se od mene očekivati da istodobno
razmišljam o pompoznoj dosadnoj De Finibus Bonorum et Malorum i o
tome koliko smrdi jedna lisica.
- Možda bi je trebao baciti? - usudila se reći Ruth. Jeremy se
okrenuo i pogledao je, pomalo otpuhujući kroz nos. - Bojim se,
djevojčice, da će se to na kraju i dogoditi. Ali čini se pravim gubitkom,
zar ne?
- Treba ti nešto manje, što zauzima manje prostora. Kupit ću ti
mrtvoga zeca - rekao je Ned. - Njega možeš držati u kanti u svojoj sobi.
Izbjeći svo tu ružno uzajamno optuživanje svojih neukih sustanara.
Jeremy mu se nacerio dok je svojim dugim prstima skupljao dijelove
duhana. - E, moj prijatelju. Ned je postao profinjeniji.
Ruth se učinilo da je među tom dvojicom muškaraca, koji su
nedvojbeno jedan prema drugome gajili osjećaje, bilo nekakvoga
nadmetanja, ali nije mogla dokučiti kakvog. Biti zabavniji od drugoga,
pitala se. Ili pametniji? Ali to joj se nije učinilo pravim odgovorom.
Najveće nadmetanje je ono između Toma i Jeremyja, zaključila je
promatrajući ih pri svjetlosti svijeće dok su se uzajamno motrili preko
sjajnoga stola od mahagonija. Gdje li se uklapa ostalo dvoje? Činilo se
da su žene isključene iz nadmetanja, ali izgledalo je da Erin prednjači u
tome, spokojna i hladnokrvna, poput kraljice koja promatra svoje
prvake.
Cijelo to vrijeme Ruth se podsjećala na to koliko su njihove prošlosti
isprepletene. Činilo se kako iz svega iskre uspomene.
- Sjećate se onoga u muzeju Prado? - upitao je Luke dok su jeli
puding. - Kad je Ned morao trčati u zahod?
- Kad ste cijelu vječnost proveli ispred Goye - usprotivio se Ned. -
Nisam više mogao čekati.
- Gle, trebao si - odvratio je Luke. - Zato što sam ti mogao reći kako
se na španjolskome kaže zahod.
- Mislio sam da je to put do bara. Samo sam slijedio oznake za pivo.
- Ned se nasmijao.
- To je cerueza - rekao je Luke uznosito. - Vidio si riječ servicios,
što ni u kom slučaju nije isto.
81
 - Nije tebi. Ali meni je izgledalo poprilično slično. Svaki put kad
sam ga ugledao sve očajnije i očajnije sam osjećao potrebu za
mokrenjem. Dođavola. Hvala Bogu da sam našao Engleza vodiča koji
me uputio u pravom smjeru.
- Samo si me trebao pitati - rekao je Luke.
- Ti si s Jeremyjem raspravljao o boljim stranama EI Grecova
korištenja ružičaste?
- Ja to volim nazivati njegovim razdobljem namreškane maline - dao
je opasku Jeremy, kotrljajući još jednu svoju malu mirisnu cigaretu po
stolu.
Ubacila se Erin. - Meni se poslije više svidjela tapas. Sjećate se
onoga restorana sa svim onim biljkama i onom crnom paellom?
Ruth ih je sve zamišljala vitke, preplanule, tek prestale biti tinejdžeri,
kako za jednih od praznika zajedno putuju Europom. Poželjela je da ih je
tad poznavala i da im se mogla priključiti.
- Sjećaš se onoga restorana u Rimu? - upitao je Luke. - One janjetine
s roštilja? Moj Bože, kako je bila ukusna. La Sabatina ili takvo nešto.
Tamo blizu židovske četvrti.
- Naravno. Golemi roštilj na otvorenome i starac pogrbljen nad njim
kako preokreće sve one različite vrste mesa - rekao je Jeremy.
- La Sabatina? - ponovila je Erin. - Ja se toga ne sjećam. Kad smo to
tamo išli?
- Ti nisi, ljubavi - rekao je cinično Jeremy. - Nisi ti bila tamo. Bilo je
to onaj put kad ste se ti i Tom izgubili. Sjećaš se toga?
Nastupilo je čudno i neugodno zatišje.
- O - nasmijala se Erin, pokazavši samo tračak nelagode. - Kako se
ne bih sjećala. Gle, voljela bih da nismo propustili tu janjetinu s roštilja
jer nju baš volim. Kamo smo ono išli iz Rima? Je li to bio Napulj?
Abigail je rekla: - Toliko često već slušam te vaše priče da mi se
čini kako detaljan plan puta vaše turneje po Europi znam bolje od vas.
Išli ste u Napulj, dušo, bilo je zatvoreno, tamo je bio onaj štakor na
pločniku i tabor na Vezuvu s oblacima sumpora. A da mi razgovaramo o
nečemu drugome? Nemojte zaboraviti da sirota Ruth pojma nema o tome
o čemu govorite.
82
 - Hajdemo igrati neku igru - rekao je Tom.
Ostali su to uglas prihvatili. - Igru riječima? - predložio je Luke. -
Razbacanih ili stranih riječi?
- Ja bih trenutno radije onu o općem poznavanju činjenica
dvadesetoga stoljeća - oglasio se Tom.
- To je još jedna stvar - Abigail se tihim glasom obratila Ruth. - Ludi
su za igrama. Odavde nijednu večer ne možeš otići a da se nešto ne igra.
Ja sam u tome grozna pa ne brini. Oni se međusobno sami zanesu.
- Istina - rekla je Erin - načuvši kraj razgovora dok je dotakala u
Ruthinu čašu puneći je do vrha. - Ako se broje bodovi i bira pobjednik
na kraju, igrat ćemo. Sjećate li se - okrenula se ostalima za stolom. -
naše pomame za bridžom? Jednom smo dvije noći uzastopno sjedili bez
prestanka igrajući beskrajne partije bridža, kad smo se smjenjivali u
tome tko će ostati zadnji. - Odmahnula je glavom. - Mislim da sam zbog
toga zeznula ispite na kraju semestra. Glupača.
- Ali bilo je zabavno - javio se Jeremy. - Ovisnički.
- Hajde, idemo, igra riječi na stranim jezicima - najavio je Luke.
- Samo zato što ti govoriš tri strana jezika - progunđao je Ned. -
Igrajmo običnu igru riječima. Uvedimo Ruth nježno u igru. Zapravo,
mislim da bismo to mogli po skupinama ili ćemo tu ostati cijelu noć.
- Hoćeš li ti biti u mojoj skupini, Medo? - ulagivala se Erin,
stavljajući ruku preko Nedove. - Ti znaš mnogo riječi s tri slova, a ja
sam beznadežan slučaj. - Pogledala je u ostale za stolom. - Što vi
mislite? Da se podijelimo u dvije skupine? Hoćemo li razdvojiti parove?
Tako se čini poštenije, zar ne?
- Ja ću donijeti podložak - reče Tom ustajući.
- Ruth može biti u skupini sa mnom - izjavio je Jeremy, osmjehujući
joj se. - Dođi ovamo djevojčice i sjedni pokraj mene.

Poslije, dok su ležali u krevetu, oboje pomalo pripiti i lijeno pričljivi,

Ned je bio tjeskoban pitajući se je li se Ruth dobro zabavila.
- Svidjelo mi se. Volim doznati nešto o životu koji si vodio prije nego

83
što si mene upoznao - ustrajala je. - Iako smo izgubili u igri.
- Jeremyju nije bilo drago - rekao je Ned nasmijavši se. - Nikako ne
voli gubiti.
- Ti i Erin ste se doimali veoma dobrom ekipom.
- O, da, imali smo Lukea. Tajno oružje. On iz svake kombinacije
slova uvijek zna sastaviti riječ.
Nešto ju je izjedalo. Sjetila se što. - Kako te ono nazvala? prije igre?
- Ah to, ma to mi je samo stari nadimak. Katkad su me na faksu zvali
Medo. Edward, znaš već. Teddy. Plišani medo. Mislim da sam ga tako
nekako zaradio.
- Nitko te tako danas ne zove, je li tako?
- Zapravo ne. - Ubrzo zatim upitao je: - Sviđa li ti se Erin?
Zamislila se. Osjećaji prema Erin bili su joj podijeljeni. Bila je
rastrzana između divljenja i nekakve vrste ljubomore... ne zbog
Erininoga glamura, ljepote i stila, već zbog nečega što je znala i dijelila s
Nedom. Kao da je posjedovala dio njega. - Jedva je poznajem, ali čini
mi se veoma dragom. Prema meni je divna.
- Erin je oduvijek bilo teško. Ona je zapravo jedan od muškaraca.
Nema baš mnogo prijateljica. Mislim da je se druge žene pomalo
pribojavaju.
- Zbog toga što je lijepa.
- Zapanjujuće ljepote - rekao je sporo Ned. - Privlači pozornost.
Pretpostavljam da zato i jest glumica. Ne može si tu pomoći. A to neke
ljude odbija.
- Mene ne.
- Znam. Zato što si velikodušna kao osoba i nemaš tu crtu ljubomore
u sebi. Ali nisu svi tako divni kao ti... zapravo, nije nitko. - Ned joj je
spustio poljubac na vrh nosa.
- Jesu li Tom i ona sretni? - upitala je Ruth iznenada.
- Ne znam. Pretpostavljam da jesu.
- Koliko dugo su zajedno?
Ned se namrštio. - Hm... da vidimo. Ima sad već oko deset godina.
- Koliko dugo su u braku?
- O, nisu u braku.
84
 - Ali ona nosi prsten. - Ruth ga je posebno uočila: lijepu platinastu
viticu sa šest blistavih dijamanata duboko uronjenih u metal.
- To je poput vjenčanoga prstena... onakav kakav nosiš kad zapravo
nisi u braku, ali jednako tako dobar.
- Ali nekidan je spomenula ono o suprugama... o tome kako Luke
nema suprugu punu razumijevanja poput nje, onda kad si ti rekao da sam
ti ja zaručnica, ali nitko ništa nije spomenuo o tome da ni Erin nije u
braku.
Ned se zavalio natrag na jastuk, zagledao u strop, i jednom rukom
prošao kroz kosu. - Mislim da ona sebe smatra suprugom.
- Znači, vi se svi zajedno s njom pretvarate.
- Pa ne bih ja to baš tako rekao. Jednostavno... ne znam... ona je
glumica. Može se uvjerljivo pretvarati. Na kraju krajeva, ti joj vjeruješ.
Ruth se namrštila. To joj se nekako nije učinilo ispravnim. Je li Ned
govorio o tome kako Erin ima moć izmijeniti stvarnost i sve njih navesti
da to prihvate? - Ne razumijem zašto nisu u braku. Pritom mislim na to
da je Erin očito veoma poželjna žena. Čudi me da Tom nije dao sve od
sebe da je privuče.
- Brak zapravo nije Tomov plan. Dugo mu treba da se odluči. Mislim
da je Erin odustala od toga da će ga ikada dovesti pred oltar. Dovoljno
dobro poznaje Toma. Da može, on bi zauvijek ostao u istom stanju.
Uselio je u tu kuću samo zato što je Erin glasno priprijetila da proda onu
kućicu u kojoj su godinama prije toga živjeli. Svi smo se mi prilično
začudili kad je dao Erin taj prsten. Nije mu svojstveno povući potez
kojim bi se za nešto beskonačno vezao. Ali mislim da je još tad bio
sklon stalnoj vezi, vjerojatno samo zato da bude siguran kako se ona
neće vratiti Jeremyju.
- Jeremyju? - upitala je Ruth iznenađeno. - Vašem Jeremyju?
- Da. Nisam li ti to rekao?
- Ne, nisi. - Bila je ogorčena. Zašto se čini da muškarci nikada ne
shvaćaju dramu tuđih života i to kako su zanimljivi!? - Hoćeš mi reći da
su Erin i Jeremy nekada bili par?
- O, da. Godinama. Cijelo vrijeme tijekom studiranja. Ali onda su
ona i Jeremy prekinuli i ona nastavila s Tomom.
85
 I to je to. Tako jednostavno. - U njezinom glasu osjećala se primjesa
sarkazma. - Ima tu sigurno još nečega. Pričaj mi otome.
Ned je pogledao prema stropu. - O, Bože, ti bi sad da ti ja prebirem
po najsitnijim pojedinostima u vezi toga. Duga je to priča. Umoran sam.
Sutra ću ti sve ispričati, obećavam. - Snažno je zijevnuo. - Ne znam
koliko ću ti biti od koristi. Nisam baš veoma dobar u pričanju.
- Pokušaj.
- Dobro. Ako me sad pustiš da spavam. Obećavaš?
- Dogovoreno.

Dok su sljedećega dana izlazili, Ruth je pomislila kako je jedna od stvari

koje joj se najviše sviđaju kod Neda njegovo veliko uživanje u hodanju.
Nije imao vremena za automobile i posjedovao je samo svoj ulupljeni
volkswagen, samo zato što je morao, ali nije mu pridavao nikakvu
vrijednost. Da je ikako mogao pješački ili voziti bicikl umjesto
automobil, to bi učinio. Oduvijek je nalazila dečke koji su automobile
pomalo smiješno obožavali; njihovo uzbuđenje zbog veličine motora i
raznoraznih naprava navodilo ju je na smijeh i na kraju krajeva bi joj
dosadilo.
Njihova vikendica bila je na kraju sela, oko dva kilometra
udaljenosti niz glavnu cestu, daleko nakon što se prođe općinski pašnjak,
osnovna škola i redovi trgovina i pabova koji su činili samo središte
sela. Cesta je vodila između redova živica i kroz šumu, blatnjava staza
na rubu divljine, vodeći do susjednoga sela u kojemu su živjeli Tom i
Erin.
Žustro su koračali u kaputima i šalovima, punim plućima udišući
svježi zrak. Jesen je bila tu i više se nisu mogli pretvarati da je ljeto s
tek pokojom naznakom hladnoće. Iako je još uvijek bilo toplih vedrih
dana hladno brijanje povjetarca pojačavalo se iz dana u dan. Pod nogama
su već bile hrpe suhoga pucketavoga lišća i oznake za trgovine njihale su
se pod snažnim naletima vjetra dok su stabla bukava oko općinskoga
pašnjaka gubila svoju limeta zelenu svježinu i brzo postajala žuta. Iz sela

86
su izlazili onim popločanim dijelom, nakon čega su hodali duž seoske
ceste. Ned je koračao onim čvrstim utabanim dijelom, dok je Ruth sebi
birala put po visokom travnatom rubu, ruku zaguranih u džepove jakne.
- Hajde - poticala ga je Ruth. - Pričaj mi sve o tome. Ned joj je
počeo objašnjavati, u početku oklijevajući, dabi potom uhvatio korak. -
Nekako smo se svi pomalo divili Erin i pomalo je se plašili. Tom, Luke i
ja išli smo u muški internat te gotovo i nismo razgovarali s djevojkama.
Potom je došla Erin, koja nam je željela postati prijateljica i rekla nam
kako smo svi pametni i zabavni. Da budem iskren, to nas je sve pomalo
zbunilo. Na kraju krajeva, mogla je imati koga je htjela... Svi tipovi
zanimali su se za nju... a ona je željela biti s nama. Ne mislim time reći
da smo bili nekakvi izopćenici niti bilo što slično, ali nismo baš bili ni
među prvim modnim redovima. Bili smo polaskani... svi do jednoga. -
Jeste li se svi zaljubili u nju?
Ned ju je pogledao ispod oka. - Svi smo neko vrijeme bili zaneseni,
ali to je prilično brzo prestalo. Osim toga, odmah je bilo očito da nju
zanima Jeremy i svi smo to prihvatili... naravno, svi osim Toma, ali tad
to nitko nije znao.
- Zašto Jeremy? - Zbunjivalo ju je. Nisu joj se činili pravim parom.
Jeremy je bio visok i nespretan i sasvim očito mu je nedostajalo
uglađenosti koju bi netko poput Erin smatrao poželjnom.
Ned je slegnuo ramenima. - Tko zna što ljudi vide jedno u drugome?
Ali moja teorija je da je Jeremy pametan i pomalo ekscentričan, a Erin
veoma privlače takvi pametni i neobični tipovi.
- I ti si pametan - rekla je brzo Ruth, stajući u njegovu obranu.
- Nisam ja u ligi Jeremyja. On je oduvijek bio izvrstan, bez ulaganja
bilo kakvoga napora.
- A kakav je Tom? Je li on pametan?
Ned se trenutak zamislio. - Dovoljno pametan. Ali i on je težak
karakter, a Erin to voli. Voli izazov. Obično je muškarci opsjedaju pa ona
voli nekoga tko je pomalo zločest prema njoj. A ima tu još nešto što joj
se sviđa kod Toma. Njegovo podrijetlo. Njegova obitelj. Sve u paketu.
- Kako su se njih dvoje zbližili?
- Zbilja ne znam - rekao je bezbrižno.
87
 - Ma daj, znaš nešto, sigurno.
- Ne, zbilja. - Otpuhnuo je. - Da budem iskren, ne znam dovoljno o
tome kako je to krenulo. Jednoga dana Erin i Jeremy su prekinuli...
mislim da je rekla kako joj treba neko vrijeme da razmisli o budućnosti.
Potom su, iznenada, nakon odmora koji smo proveli u Europi, ona i Tom
bili zajedno.
- Je li Jeremyju to smetalo?
- Ako mu je i smetalo, sad je gotovo s tim.
Ruth je razmišljala o tome. Činilo joj se neobičnim da je skupina
uspjela ostati tako cjelovita unatoč promjeni partnera. Zacijelo nije
moglo biti tako srdačno kako je izgledalo.
- Jesi li znao što Tom osjeća za nju?
- Nagađao sam. Bilo je znakova. U to vrijeme smo svi živjeli
zajedno.
- Svi vi?
- Ja. Tom. Erin. Bili smo cimeri.
Nije to znala. Priča je postajala sve zamršenija. Nešto ju je bocnulo i
osjetila je neku neugodnu zabrinutost. - A ti? - upitala je gotovo
nervozno.
- Kako to misliš?
- Jesi li... jesi li ikada bio zaljubljen u Erin? Ne samo zanesen, nego
uistinu zaljubljen? - Odjednom se prestrašila njegovoga mogućeg
odgovora. Ned je prebacio ruku preko nje i obujmivši je tako privukao
bliže sebi.
- Nisam - rekao je. Bio sam malčice smeten, otprilike nekih pet
minuta kad smo se prvi put sreli, ali otada smo prijatelji i ništa više od
toga. Zato smo ona i ja tako dobri prijatelji jer ničega sličnoga nije bilo
između nas i nikada neće ni biti.
- Ali zašto? Baš je lijepa. Ne smatraš li je privlačnom?
- Ne. Nikad mi to nije palo na pamet. - Dok su hodali prešao je
prstom preko njezinoga nosa. - Ti si mi najprivlačnija žena na svijetu.
Molim te, nemoj ni na trenutak pomisliti da bi mi se ikada mogao netko
svidjeti više od tebe.
- Ne budi smiješan. - Odgurnula ga je zaigrano. Ali u sebi je osjećala
88
olakšanje. Na trenutak je osjetila užasnu drhtavicu od straha i bilo joj je
drago da joj je tu sumnju odagnao.

Ruth je prinijela ključ bravi pokušavajući istodobno pridržati sve vrećice

i otvoriti ulazna vrata kad su se ona neočekivano otvorila i pred njom se
pojavio Ned u svojoj fluorescentnoj biciklističkoj jakni.
- O, hvala ti - rekla je osmjehujući se. - Umalo mi se nije sve
prosulo.
Ned je uzeo od nje neke vrećice i ponio ih do kuhinje, obraćajući joj
se preko ramena. - Ja sam zapravo na odlasku.
- Kamo ćeš?
- Zvala je Erin. Ne radi joj grijanje. Očito se smrzavaju u kući.
- Ne može li to Tom popraviti?
- Radi dokasna. Samo ću kratko skoknuti... vidjeti mogu li riješiti
problem.
Pokušala je prikriti razočarenje. - Kad ćeš se vratiti? Što ću s
večerom?
- Ne znam. Trebao bih se vratiti brzo. Imam ključ za radijatore pa ću
pokušati ispustiti vodu iz njih i provjeriti da možda ne zadržavajti zrak ili
nešto slično. Vidimo se. - Izišao je kroz ulazna vrata, zalupivši ih za
sobom.
Ruth je ljutito uzdahnula. Umišljam li ja to, pitala se. Je li to baš
tako kako ja mislim da jest, kad Erin uvijek poziva Neda k sebi a on
skače poput kakvoga ugovorom vezanoga sluge učiniti joj uslugu? Ili
sam možda samo previše osjetljiva?
Možda je bila previše osjećajna. Mora pripaziti da se ne ponaša
sebično, ustrajući na tome da se Ned potpuno posveti samo njoj.
Poznavao je svoje prijatelje mnogo prije nego što je poznavao nju. Ne bi
je trebalo iznenaditi ako bude potrebno neko vrijeme prije nego što se ta
ravnoteža moći ne promijeni. Osim toga, njemu je bilo urođeno pomagati
ljudima u nevolji... bio je to još jedan razlog zbog kojega ga je voljela.

89
Maisie je prošla kroz otvor, popevši se polako i zamahnuvši repom,
sklanjajući se s puta prije nego se uz škljocaj zatvorio.
- Bog djevojčice, bog Maisie moja - rekla je Ruth, čučnuvši da je
pogladi. Mačka se protezala na sve četiri, predući. Potrajalo je neko
vrijeme dok se Maisie, čini se, nije konačno prilagodila. U početku je
bila previše prestrašena izlaziti iz kuće, a sad je bila sretna što može
kliznuti u vrt te je Ruth, osjećajući olakšanje, odložila košaru s
otpatcima. Sad kad je Maisie bila stara, više nije bila cjepidlaka i uredna
kao nekad. Raznošenje smeća po podu cijele kuhinje bilo joj je u
početku nešto najmrskije.
- Sad si mi dobro? Sad je ovo tvoj dom, je li tako? - pjevušila je
Ruth. Spustila je na pod mačju hranu i natočila si čašu vina. Bacivši
pogled na sat uočila je kako je već skoro sedam. - Sad će, svakoga trena
- mrmljala je. Uključila je radio i zapitala se što spremiti za večeru.
Nekoliko trenutaka potom, dok ga je očekivala, snažno se oglasio
telefon. Događalo se to svake druge večeri, katkad i nekoliko dana
uzastopno, i nastojala je izbjeći javljanje ako može, prepuštajući to
Nedu, zato što baš nikada nije znala tko će joj se javiti. Nekada bi to bio
neznanac koji bi nenadano upitao: - Je li tu Edward Haskell? - A kad bi
ona rekla da se još nije vratio s posla, taj glas bi rekao: - Možete li mu
molim vas reći da je zvala gospođa Haskell. Hvala vam. - Ili bi slatki
glas nježne žene rekao: - Ruth, jesi to ti? Mama je. Kako si? - Bilo je
tajnovito. Kad se na račun toga poželjela našaliti s Nedom, namrštio se i
rekao: - Jednostavno se ne obaziri na nju.
Ali nije bilo lako ne obazirati se na nekoga tko je tako često nazivao,
po svemu sudeći se ne sjećajući da se, kad je zvao zadnji put, pretvarao
da ne zna tko mu se javio.
Bila je u iskušenju pustiti ga da odzvoni, ali nije joj bilo lako
oduprijeti se zvonjavi telefona. Zahtijevao je da se podigne slušalica,
poput djeteta koje vrišti. - Halo?
Nastupilo je dugo zatišje, kao da se osoba s druge strane linije nije
odlučila što učiniti za slučaj da joj se netko javi na njezin poziv.
- Ruth.

90
 - Da. - U mislima ju je nešto priječilo da kaže ʻmamaʼ, pa je samo
vedro upitala: - Kako ste?
- Ja sam, Edwardova majka.
- Znam. Bog.
- Je li on kod kuće?
- Nije, upravo je izišao. Javit će vam se ako nazovete malo kasnije.
- To vjenčanje. Što je s tim?
- Pa... tek smo zapravo počeli planirati. Ništa konkretno.
- Gdje ćete ga imati? Dugo sam čekala da se vas dvoje dogovorite i
više neću čekati. Razgovarala sam s čovjekom koji vodi naš klub i rekao
mi je da često priređuje svadbene domjenke. Za vas će napraviti
posebnu ponudu... pravu gozbu za do stotinjak ljudi, bar, disco... i to po
veoma povoljnoj cijeni. Tako da sam na kratko vrijeme rezervirala za
sljedeće ljeto, ali oni traže polog.
- O... Ruth je bila zbunjena. Gotovo da nije znala odakle početi.
Borila se s pronalaženjem riječi. - Mi... ja... to je zbilja ljubazno od vas
ali... to je samo...
- Želite da ja dadem polog?
- Ne, ne. Bolje je da najprije o tome razgovaram s Nedom.
- Koliko ga ja poznajem, bit će oduševljen. Samo mi trebate reći
datum i dostaviti mi taj ček.
- U redu - rekla je, poželjevši da je mogla reći samo, baš lijepo od
vas, ali nema potrebe, sami ćemo mi sve to dogovoriti, ali nije mogla.
Imati posla s nekim tako nepredvidivim, do čijega joj je mišljenja o njoj
bilo stalo, bilo je zastrašujuće. Stup potpore koji je imala kad je bila
riječ o teškim pacijentima pretvarao se u želatinu i izdavao je.
- Nazovite me poslije - rekla je Jackie odrješito i spustila slušalicu.
Ned je stigao pola sata nakon toga razgovora, hladnih obraza od
zapuha snažnoga vjetra koji je te večeri puhao vani. - Brrr. Nije bilo
velikoga problema. Ne znam jesam li ga popravio, ali sam ga pomno
ispregledao. - Uočio joj je izraz lica. - Što se dogodilo?
Rekla mu je što je bilo. Nakon Jackienoga poziva pretvorila se u
napadaj tjeskobe. Mogla je sad zamisliti vjenčanje koje je vidjela negdje
oko Nove godine, i udaju iz Staroga župnoga dvora u poznatoj crkvi u
91
susjedstvu uz župnika kojega je cijeli život poznavala, kako se
strmoglavo zamjenjuje ljetom negdje na sjeveru gdje bi se osjećala poput
stranca.
- Moraš joj reći - rekla je Ruth očajnički. - Ne želim da ona to
preuzme na sebe. Hoćeš li?
- Naravno da hoću. - Ned je govorio smirujuće, pokušavajući je
umiriti. - Ne brini zbog toga. Takva je ona katkad, pomalo nestrpljiva, i
kad se počne uzrujavati oko nečega, odjednom krene u akciju.
- Ne shvaćam zašto bi to učinila dok nas ne upita. - Ruth je
pogrbljenih ramena sjela za stol u blagovaonici. Činilo joj se kako je
takva grubost sigurno čin neprijateljstva. Govori mi da joj se ne sviđam,
pomislila je. To joj se činilo jedinim odgovorom.
- To je samo privremeno, je 1ʼ tako? Njoj se to vjerojatno učinilo
divnom zamisli... poznaje te ljude, vjeruje da je neće oderati i misli da
može postići dobru cijenu. Čini to samo zato da pomogne.
- Ali ne pomaže. - Ruth je osjećala kako je Ned tvrdokoran i kako na
bezazlen način želi protumačiti majčino uplitanje.
- To je naše vjenčanje. Drago mi je što ona svoj klub želi iskoristiti
za domjenak, što li već ne, ali nije to za nas.
- Znam. Reći ću joj. Samo joj moramo malo povlađivati uvažavajući
je i pustiti da misli kako i ona sudjeluje u donošenju odluka. Tako neće
postati tjeskobna.
- Ali ja ipak ne shvaćam - nije se dala smesti Ruth. Dovoljno je dugo
svoju tjeskobu po pitanju Jackie držala u sebi, i sad je od Neda željela
čuti nekakve odgovore. On sigurno zna zašto se njegova majka ponaša
tako kako se ponaša. Zašto osjeća da je sve usmjereno na smirivanje
nje, navodeći je na to da se osjeća nerazumnom? - Zašto to čini? Meni
na pamet ne bi palo nekome se tako nametati.
Nedovo lice poprimilo je onaj bezizražajni izraz koji bi imao često
kad je bila riječ o njegovoj majci. - Ruth... nemoj više 0 tome. Znam i ja
da mama nije savršena. Ima svoj način rješavanja stvari koji se uvijek ne
poklapa s onim što drugi ljudi smatraju ispravnim. Slegnuo je ramenima
kao da je time htio reći ʻeto ti odgovoraʼ.
- I ti joj to tek tako dopuštaš? Ne kažeš li joj nikada kad prijeđe
92
granicu? - Iznenada se prisjetila da Ned gotovo ništa nije rekao onda kad
ju je Jackie uvrijedila za ručkom u Starom župnom dvoru. - Je li njoj
dopušteno činiti sve što poželi?
- Ima stvari koje ne razumiješ - rekao je Ned oštro.
- Ne bi li mi trebao reći koje su to, s obzirom na to da će mi to biti
svekrva?
Ned se okrenuo od nje i ramena su mu poprimila položaj za koji je
već naučila da znači kako joj odbija bilo što dalje reći. Osjetila je
naviranje tjeskobe u tijelu i mrzila činjenicu da Jackie staje među njih.
Moram to ispraviti, pomislila je. Moram je pridobiti. Jedan mahniti
trenutak zapitala se ne bi li trebala popustiti i dopustiti da se vjenčanje
održi u Jackienome klubu, ali slika koja joj je plutala pred očima navela
ju je da se gotovo blago histerično zahihoće. Njezin bijes počeo se
pretvarati u tjeskobnu zabrinutost. - Ne znam što sam učinila da je
ozlovoljim - napokon je progovorila, slabašnim glasom koji je ukazivao
na to da želi sve izgladiti.
Ned se ponovno okrenuo prema njoj. - Ništa nisi učinila. Ona je
jednostavno... jednostavno je takva kakva je, jasno? Jednostavno moraš
paziti kako postupaš prema njoj.
- Ali ja uistinu želim da me zavoli. Stvarno se trudim, znaš da se
trudim. Svaki put kad nazove razgovaram s njom i saslušam sve što mi
ima za reći...
- Znam. Savršena si. Veoma joj se sviđaš, doista, sviđaš joj se. Ali,
kao što sam već rekao... - Namrštio se i uzdahnuo. - Jednostavno je
takva kakva je. Samo se ti nastavi ponašati tako kao dosad, i sve će biti
u redu.
Ned je namjerno okolišao, ali Ruth je mogla zaključiti da ništa više
od njega neće izvući na tu temu. Nije imala drugoga izbora nego pustiti
to. Sredit ću ja to već na svoj način, zaključila je. Znam da je mogu
pridobiti, samo ako se dovoljno snažno potrudim.
Poslije je uzeo telefon u praznu sobu i nakon sat vremena izišao
doimajući se iscrpljeno.
- Je li sve u redu? - upitala je Ruth tjeskobno. Motala se u blizini,
hvatajući podizanje i spuštanje Nedovoga glasa, ali nije mogla pratiti što
93
se događa. Nije bilo nikakve vike, koliko je ona mogla razaznati, što je
značilo da su Nedove diplomatske vještine zacijelo bile učinkovite.
- Je - rekao je osorno. - Ne brini zbog tog kluba, to se neće dogoditi.
Ali sad mi moramo zapeti i sve dogovoriti tako da ona ne može nastaviti
s tim. Brine o tome poput psa s kosti, i neće to pustiti sve dok joj ne
predočimo što smo odlučili.
- Hvala ti - Ruth ga je zagrlila, osjećajući olakšanje. - Stoga nam je
bolje odmah početi planirati, je lʼ tako? - nacerila mu se, vidno
raspoloženija sad kad je tjeskobe nestalo. - Bit će zabavno. Nabavit ću
neke časopise za mladence pa možemo odlučiti što želimo.
Progunđao je dobroćudno: - Bit ću zadovoljan sa svim što ti poželiš.
- Ali ja hoću da to bude ono što nas oboje želimo.
- Znam... ali najprije ti meni reci što želiš, pa ćemo vidjeti slažem li
se, a vjerojatno ću se složiti.
- Nisi nimalo zabavan - rekla je Ruth, pućeći usne i žudeći za tim da
se pomiri s njim. Upustio se u bitku koju je vodio umjesto nje i
pobijedio. Sad joj je bilo žao što je onako burno reagirala.
- Nisam li? - upitao je ljubeći je u uho.
- Mmm, pa, jesi katkada...
- Možda sad, ha?
Uzvratila mu je poljubac. Neću brinuti zbog Jackie, obećala je samoj
sebi. Neću čak ni pomišljati na nju.

94
 SEDMO POGLAVLJE

Erin je vozila istom onom ležernošću kakvu je u sve unosila, pomislila je

Ruth. Samo jedan pogled na nju koja upravlja blagim pritiskom vitkoga
zapešća položenog na vrh upravljača dok drugu ruku drži na mjenjaču
naveo je Ruth da nervozno poželi da je barem malo manje komotna dok
su se suludo vozile niz seoske uličice, sijekući zavoje i jureći bezglavo.
- Lijepo od tebe što to činiš - rekla je Ruth pokušavajući ne gledati
na brzinomjer.
- Nema nikakvoga problema - rekla je Erin uz smiješak. - To je
najmanje što mogu učiniti.
Ned i Ruth su ličili dnevni boravak kad je nazvala Erin, koja prvi put
nije tražila da razgovara s Nedom. Ona i Ruth su neko vrijeme čavrljale
sve dok Erin nije upitala: - Dakle, kako napreduješ s vjenčanicom? Jesi
li našla što?
- Nisam još. Tražila sam ali dosad ništa nisam našla. - Ona i Cordy
su jednom bile u istraživačkom pohodu, a s Valentinom je išla drugi put,
no nisu imale sreće. Najprije su probale nešto naći kod tradicionalnih
proizvođača haljina u Oxfordu, onih koji su sve seoske djevojke
opskrbljivali haljinama. Njihove police bile su krcate ukočenim
kreacijama od svile i satena u boji bjelokosti. Sve su bile s golemim
suknjama, podsuknjama i s mnogo gumba, namijenjene za nošenje s
velom, starinskim velom, i bogato nakićene. Ruth se u njima osjećala
poput prevarantice. Potom su otišle u robne kuće i specijalizirane
trgovine u otmjenim ulicama, ali ni te joj haljine nisu odgovarale. Bilo je
u njima nečega standardnoga... nimalo izazovnoga. Sve su one bile

95
savršeno lijepe, ali nijedna nije bila nešto posebno, premda bi mogle
savršeno proći za tu prigodu. Unatoč svojoj običnosti nisu bile jeftine i
Ruth je postajala očajna. Nije se radilo o tome da je unaprijed imala
zacrtano kakva bi njezina haljina trebala biti. Mislila je za sebe da ju je
lako zadovoljiti, ali ništa od toga što je vidjela nije joj se učinilo
odgovarajućim.
- Moraš onda poći sa mnom. Znam jedno savršeno mjesto. Odmah ću
doći do tebe.
Ruth je ostavila Neda da boja drveninu, oprala boju s ruku i čekala
da je Erin pokupi svojim mini cooperom.
- To je jedno mjesto za koje sam čula - rekla je dok su se upućivale
prema jednom od udaljenijih sela u Gloucestershireu. - Bogu iza nogu i
pomalo bizarno, ali čula sam za nj dok sam snimala nešto za TV, od
jedne kostimografkinje... Zapravo nevjerojatno! Prilično često ih koriste
za filmove i foto snimanja.
Kad su stigle u mali dućan odmah je bilo očito da je uistinu drukčiji
od ostalih. Izlozi su od vrha do dna bili pretrpani robom. Svaki sljedeći
bio je još blještaviji i sjajniji od prethodnoga; ogrlice, lepeze, cipele,
izvezeni velovi, naušnice, ogrlice, svileno cvijeće, dragulji za prste, kosu
i zapešća i dva draguljima optočena korzeta zapanjujuće ljepote.
Ruth je stajala razjapljenih usta. - Kako su te tkanine lijepe! Moj
Bože, tražila sam baš takav baskijski cvjetni uzorak za zastore u
spavaćoj sobi. Ali... jesi li sigurna? Mislim, ovo mjesto mi se doima za
nekoga malo više... hm... dramatičnijega od mene.
Erin se nasmijala. - Pomalo nalikuje garderobnoj kutiji iz mašte, zar
ne? Ali još nismo ni vidjele haljine. U svakom slučaju malo iskričavih
boja nije naodmet usred zime. Vidi, možeš birati između dvije stvari;
Snjeguljice u bijelom, s lažnim krznom posvuda... veoma slično Narniji,
ali možda pomalo već viđeno... ili blještavi svjetionik, glamur i boje.
- Jesu li to jedina dva izbora? - usudila se upitati Ruth. - Nisam
sigurna da je bilo koji od njih pravi.
- Gle, uđimo i pogledajmo.
Tek kad su ušle unutra mogle su zapaziti da je izlog bio uređen samo
da privuče pozornost, ekstravagancija s namjerom privlačenja kupaca da
96
uđu. Unutrašnjost je bila malo suzdržljivija, premda je i unutra još uvijek
bilo mnogo lijepih stvari. Ruth je privuklo nekakvo posebno cvijeće s
draguljima, ljubičice načinjene od ametista optočene isprepletenim
zlatom, nešto poput onoga što je Faberge izrađivao za carsku rusku
obitelj.
Gdje bi ih ti nosila? - upitala je Erin koja je već uzvikivala nad
cipelama Madame de Pompadour, od srebrnoga svilenoga damasta s
ružicama od bijeloga satena.
- Te bi se mogle nositi u tvojoj kosi, ovako! - zagrmio je nečiji glas
iza nje i kad se Ruth okrenula ugledala je visoku golemu ženu odjevenu
u dugačku halju od crnoga baršuna. Kosa joj je bila skrivena pod
krznenim šeširom, oči su joj bile lažne boje različka zbog plave boje
leća. Pojavila se iz tame stražnjeg dijela dućana, poput medvjeda koji se
izvlači iz svoga brloga ijednom rukom zadigla Ruthinu kosu, drugom je
gladeći. - O, kako je to lijepa kosa. Ta boja... najljepša nijansa
crvenkastokestenjaste! Te ljubičice bi zapanjujuće pristajale uz nju. Vidi.
- Vještim pokretom omotala je Ruthinu kosu, podignula je i namjestila
kao ukras na glavi. Držeći joj jednom rukom kosu, u drugu je uzela
dragulje. Bili su visoko na dugačkim pribadačama koje je brzo provukla
kroz Ruthinu kosu i pričvrstila ih da ne ispadnu. Cvijeće je lijepo
blistalo s bočne strane Ruthine glave. - Eto! Lijepe su, nisu li?
- Jesu - protisnula je Ruth, zakrećući glavu kako bi mogla vidjeti
učinak.
- To zbilja divno izgleda, Ruth. - Erin se pojavila pokraj nje,
zagledana u odraz u zrcalu.
- Je li to za vjenčanje? - upitala je žena. - Vi se udajete, zar ne? -
Pokazala je prema prstenu na Ruthinome prstu. - Da, ja.
- Onda ste došli na pravo mjesto! - uskliknula je žena. - Tu ćete naći
haljinu svojih snova, to vam ja obećavam. Ja sam Xenija Yasparov i
kreiram najljepše stvari na svijetu. Ne biste vjerovali koji sve ljudi k
meni dolaze. Ne smijem vam točno odati tko su, ali radi se o
međunarodnim kraljevskim obiteljima. Princezama! Kraljicama! I
zvijezdama iz svijeta glazbe i filma.
Ruth je suzbila poriv da se zahihoće. Nije imala pojma je li to istina,
97
ali zacijelo je bio učinkovit potez. Bila je uvjerena da je ime izmišljeno,
kao vjerojatno i sve ostalo.
Erin je rekla: - Moja prijateljica se udaje u siječnju, u crkvi. Još nije
našla nešto što joj odgovara.
- Sad će naći - rekla je samouvjereno Xenia Yasparov. - Ja imam sve
što vam treba.
Ruth u početku nije bila baš u to uvjerena: kreatorica ju je povela do
vješalica s odjećom i pokazala joj nešto što je izgledalo poput guštare
čipke i umjetnoga cvijeća. Vidjela je ružičaste pompone zašivene za
sablasne plave velove i steznike od satinirane tkanine cvjetnoga uzorka,
poput onih iz dvadesetih godina devetnaestoga stoljeća u Engleskoj, s
dugom visećom čipkom. Nagovorili su je da proba haljinu u
elizabetanskom stilu... ʻsasvim zgodna za zimu! S rubom od pravoga
krzna. Nemojte mi molim vas reći da vam se ne sviđaʼ... ali ona se zbog
izreza oko vrata s krznenim rubom, uskoga steznika i teške tkanine
prošarane sitnim biserima osjećala kao da ide na neki krabuljni ples.
- Izgledate sjajno - svečano je izjavila kreatorica. - Poput mlade
Elizabete I, s tom vašom crvenom kosom. Mislim da biste trebali to
obući.
- Čini mi se da bih izgledala pomalo neumjesno - Ruth se okrenula i
pogledala se u zrcalu, nadajući se da će biti dovoljno snažna da se
odupre kreatorici i strahovala da će, ne odupre li se, morati nagovoriti
Neda da se ženi u haljetku s rukavima i dugim čarapama.
- Onda je odmah skidajte! - povikalaje Xenia. - Morate se u najmanju
ruku osjećati poput zvijezde, ništa manje od toga! Dođite, imam ja i
drugih stvari...
Razgledale su pjenušavu bijelu žensku odjeću koja je Ruth
podsjećala na Cecil Beatonove5 tridesete i fotografije Kraljice Majke,
krinoline s volanima i pripijene slatke haljine iz pedesetih.
- Želiš li bijelu? - upitala je Erin dok su vraćale još jednu kreaciju od
organze.
- Nisam sigurna. Možda i ne. Znam da je uvriježeno, ali...
- O! - rekla je odjednom Xenia. - Imam nešto, nešto posebno. Ne

98
znam kako mi to prije nije palo na pamet. Čekajte. - Nestala je u tami
stražnjega dijela dućana i trenutak potom ponovno se pojavila s haljinom
pozorno prebačenom preko jedne ruke. - Ovo je novo... prototip. Ali
jednako tako sam je mogla kreirati imajući vas na umu. Zato što je
savršena.
Podignula je haljinu. Bila je to svilena haljina uz tijelo, u najbljeđoj
nijansi zelene, krojena ukoso i doimala se bezoblično na vješalici. Preko
nje bio je dugački svileni ogrtač u isto tako nježnoj nijansi zelene...
poput blijedozelenoga lopoča... ali sav izvezen srebrnim nitima,
najsitnijim i najljepšim uzorkom kineskoga veza: sićušne ptice u boji
dragulja koje se prelijevaju u duginim bojama skrivene među srebrnim i
zelenim lišćem povijuše te sitno, jedva primjetno srebrno cvijeće.
Erin je protisnula: - Posebna je!
- Istina - rekla je ponosno kreatorica. - Nju moraš probati. Mislim da
će ti odgovarati. Ja svoje prototipove pravim većima od većine ostalih
kreatora, zato što sam i sama visoka.
- Ne znam - rekla je Ruth sumnjičavo. - Božanstvena je, ali mislim da
meni neće pristajati. Više mi djeluje kao da je za tebe, Erin.
- Ma probaj je samo - nagovarala ju je Erin.
- Probajte - ponovila je kreatorica svojim dubokim glasom.
Prevarila se. Mislila je da ukoso krojena svila nikako neće biti za
njezine obline, ali zapravo joj je dala pohotnu siluetu Jean Harlow,
pripijajući se na svim pravim mjestima. Preko nje prebačen izvezeni
kaput ublažio je skandaloznu seksi osobinu haljine dajući čednost koja
je priličila mladenki koja se vjenčava u crkvi. Stajala je pred zrcalom
diveći se svom blještavom odrazu.
- Divno izgledaš - rekla je Erin, pomalo prigušenim glasom. - O,
draga. Pogledaj me. Oči su mi zasuzile. Doimaš se baš romantično,
poput princeze iz bajke.
- Ali izgledam li poput nevjeste?
- Ništa drugo ne bi mogla ni biti.
Ruth nije mogla skinuti pogleda sa svjetlucave odjeće. - Bi li trebala
biti bijela?
Xenia je rekla: - Mogla bih je napraviti i u bijeloj boji... ali morala
99
bih posebno naručiti da mi nabave tkaninu. To bi potrajalo nekoliko
mjeseci.
- Zašto bijela? - uskliknula je Erin. - To je glupost u današnje
vrijeme! Sva ta djevičanska bjelina. Onda ćeš mi reći da želiš da te se
voli, poštuje i sluša. Pa nisi u grimiznome. Ta svijetlozelena je
bajkovita... podsjeća me na rub bijelih latica hortenzije. Baš je
elegantna. A uz boju tvoje kose... pogledaj se!
Bila je istina da je njezina koža, često iscrpljena jakim bojama, bila
blijedožuta i da joj se kosa iznimno sjajila, još uvijek omotana oko
ljubičica s draguljima. Prvi put nije se osjećala zasjenjena s Erin.
- I cipele... - prela je Xenia. - Gledajte ove... gurnula je nekakve
blijedozelene baršunaste natikače s malim srebrnim potpeticama pod
Ruthina stopala. - Savršeno.
- Zbilja izgledaju nevjerojatno - mrmljala je Ruth. Vidjela je sebe
kako stoji na vratima crkve, dragulj naspram drevnog sivog kamena. Bilo
je to ono o čemu je sanjala, samo što to nije znala. Okrenula se prema
Xeniji. - Koliko?
- Za haljinu i ogrtač? O, draga... to mi je prototip. Trebat će mi neko
vrijeme da napravim haljinu za vas.
- Ali ova mi... savršeno pristaje. To je ono što želim.
- Nisam sigurna - kreatorica se namrštila. Uspaničarena, Ruth je
osjećala kako očajno čezne za nečim što joj je izgledalo nadohvat ruke, a
sad joj bilo oduzeto.
Pokušala je ne pokazati osjećaje, ali ponovno se diveći pogledala u
zrcalu i sporo rekla: - Bila bih vam veoma zahvalna ako biste mi htjeli
prodati prototip. Mislim da ne mogu čekati da mi napravite drugu
haljinu, a doista nema nešto drugo što bi mi se više svidjelo.
Xenia se na trenutak zamislila. - Gle, to bi značilo da bih ponovno
trebala ispočetka krenuti s radom na toj haljini. Ali možda, ako biste
kupili i dragulje za kosu i cipele, možda bi mi se u tom slučaju isplatilo.
- Koliko bi sve to stajalo?
Xenia je izbacila brojku koja je navela Erin da zadrži dah, uz lagano
šištanje, a Ruth je osjetila blagu vrtoglavicu. Bilo je to triput više od
onoga koliko je namjeravala potrošiti za haljinu.
100
 - Bi li ti otac mogao pomoći? - upitala ju je potiho Erin.
- Ne znam. Možda bi i mogao. Majka mi je također ostavila nešto
novca koji sam oduvijek planirala potrošiti za svoje vjenčanje. Vjerujem
da bih mogla jednim dijelom i za tim posegnuti.
- Gledaj na to ovako... u to su uključene cipele i frizura... uz ovu
haljinu ne treba ti veo. Ja ću ti složiti frizuru i našminkati te. Znaš da
sam dobra u tome. A budući da nije bijela, znači da ćeš je opet moći
nositi.
- Naravno, mogla bih je ponovno obući - rekla je, čeznutljivo
pogledavajući u haljinu. Više nije mogla ni zamisliti da se u nečemu
drugome udaje. Pogledala je u Xeniju Yasparov. Osjećala se lakoumno.
Na kraju krajeva, bila je to njezina vjenčanica. - Uzet ću je - rekla je.

- Hvala ti što si me dovela ovamo - rekla je Erin dok su se vraćale kući.

- Mnogo mi znači.
- Ne možeš sama ići kupovati vjenčanicu! Meni je pričinjavalo
zabavu. Ništa ne volim više od razgledavanja skupih haljina. Šteta što
tvoja sestra nije mogla poći s tobom.
- Cordy nikada ne može izići tijekom dana. Ima jako puno posla.
- Je li ti ona djeveruša?
- Pretpostavljam da će biti. Nisam je još pitala. O, Bože, ima još
nešto. A što će ona odjenuti, uz mene u takvoj haljini?
- Postavi to ovako, veoma teško će te zasjeniti. Da sam na tvom
mjestu, potražila bih nešto među odjećom za večernje izlaske. Nešto
nenapadno svečano. Možda nešto sivo. Ili neku vrstu
smećkastožućkaste.
Ruth se nasmijala. - Zvuči prilično grozno, na način na koji ti to
opisuješ.
- Ti trebaš biti u središtu pozornosti. Djeveruša obavlja svoj posao,
njoj ne trebaju volani i ukrasi.
- Gle, do toga još imam nekoliko mjeseci. Uvjerena sam da ćemo
uspjeti nešto naći u međuvremenu. Doista cijenim tvoju pomoć, Erin.

101
Ozbiljno to mislim.
- Nema na čemu. Tu sam, kad god ti zatreba.

- Kako je prošlo? - povikao je Ned kad je prošla kroz ulazna vrata.

Činilo joj se da je satima bila odsutna. Ali barem je to obavila... našla je
haljinu. Vrijedilo je uzeti i cijeli dan pa to obaviti.
- Dobro, dobro. - Ušla je u kuhinju u kojoj je Ned sjedio za
kuhinjskim stolom, s pivom u jednoj ruci i u majici kratkih rukava
umrljanoj znojem. - Je li bilo teško bojati drveninu?
- Zapravo teže nego što bi čovjek pomislio. A obojio sam i policu za
knjige u spavaćoj sobi.
- Ma ti si sjajan. Hvala ti. Obećavam da ću ja srediti zastore za
dnevni boravak. To neka bude moj posao.
- Ne žuri zbog mene. - Nacerio joj se. - I... jesi li je našla?
- Što? - upitala je nedužno, točeći si vodu.
- Što? - ponovio je prezrivo. - Što? Pa haljinu, naravno! Hajde, sve
mi ispričaj.
- Jesam, našla sam je. Mislim da će ti se svidjeti. Golema žuta
puslica s odgovarajućim šeširićem. Izgledam pomalo poput onih lutaka
od toaletnoga papira u haljinama s krinolinom. Razmišljam čak o tome
da uz to uzmem odgovarajući suncobran.
- A možda i kozu koju bi vodila na žutoj uzici - rekao je Ned smijući
se.
- Kakva dobra zamisao! - sjela je sučelice njemu. - Ili bi se možda ti
mogao obući u kostim jarca pa bih tebe mogla povesti.
- Bio bi to previše točna slika naše veze. - Uzeo joj je ruku i poljubio
je. - Ne bih volio da nas naši prijatelji i rođaci tako vide. - Trenutak se
zagledao u nju. - Mmm, lijepa si, znaš li to? Zračiš danas...
- Zbilja? - Još uvijek je bila strašno uzbuđena zbog toga što je našla
haljinu i što je to sad njezina tajna.
- Da. - Prignuo se i spustio joj nježan poljubac na usne. Njegove su
imale neznatno slankast okus, od znoja zbog napornoga ličenja. Nježni

102
poljupci postajali su sve snažniji i duži, sve dok oboje nisu bili posve
zaokupljeni jedno drugim.
Ned se na trenutak odvojio od nje. - Pođimo gore - prošaptao je.
Zajedno su napola hodali a napola posrtali izlazeći iz kuhinje i hihotali se
između poljubaca dok su se penjali do spavaće sobe. Zajedno su se
sručili na krevet. Sviđao joj se taj trenutak i način na koji ju je navodio
da se tako osjeća. Pružalo joj je toliko zadovoljstva da nije mogla ni
zamisliti ništa drugo doli snagu topline tog blaženstva dok ju je držao
zagrljenu u svom naručju. Iako joj je sad već njihovo vođenje ljubavi
bilo poznato, osjetila je istu onu snagu uzbuđenja i divljenja kao prvi
put. Sve joj je na njemu pričinjavalo zadovoljstvo, njegovi snažni udovi i
ravan trbuh, raspored pjegica na njegovim rukama, mekana prostirka
dlaka na njegovim prsima i opojni miris mošusa koji je, kako se činilo,
prožeo njegovu kožu i kosu. Rukama je prešla po njegovim guzovima i
uz njegova snažna leđa dok je on zadovoljno mrmljao uživajući u
njezinom dodiru i uzvraćao joj milovanjem.
Kad se prvi put začuo zvuk telefona, gotovo da ga nisu ni čuli, toliko
su bili zaokupljeni jedno drugim. Tek kad je prodoran zvuk odjeknuo
kroz kuću po treći put, Ned se odvojio od nje.
- Hoću se javiti?
- Pusti. Ne može biti ništa hitno. Zvat će ponovno.
- Možda bih trebao... - Pružio se preko nje posegnuvši za slušalicom
telefona na noćnome ormariću pokraj kreveta.
- Nemoj. To je vjerojatno Tom... - Ugrizla se zlovoljno za usnicu kad
je podigao slušalicu i pritisnuo gumb.
- Halo? - Nakratko je sklopio oči. - O, bog mama. - Otkotrljavši se s
nje legao je na leđa i stavio ruku na čelo, trljajući ga neposredno iznad
obrva. - Ne, ne, u redu je. Da.
Ruth je ležala mirno, ne želeći ničim odati svoju nazočnost u
Nedovoj blizini. Pokušavala je ublažiti razdraženost koju je osjećala
prema njemu i zapravo slušala udaljeni glasić unutar slušalice. Nije
mogla razaznati ni riječi, čula je samo tiho konstantno zujanje. Ali
pokušavala je otkriti što se govori prema onome što je govorio Ned.
- Da, dobro je... aha. Gle, ne znamo. Nisam je pitao. Rekao sam ti za
103
datum... osamnaesti siječnja.
Razgovaraju o vjenčanju, pomislila je Ruth. Osjetila je grižnju
savjesti što nije u kontaktu s gospođom Haskell da ona o tome s njom
porazgovara. Ned joj je prenio datum i Ruth je pretpostavila da će to biti
dovoljno zasad.
- ... Znam, znam... nitko to ne očekuje... ne moraš to učiniti. Iskreno,
mama... - Neko vrijeme nije progovarao, slušajući zatvorenih očiju... Da,
shvaćam, ali mislim da to nije slučaj. Ah. Dobro. Sad ću je pitati.
Prekrio je slušalicu i tihim glasom upitao: - Kakvi su ti planovi za
Božić?
Ruth je bila zatečena. Jedva da je i razmišljala o Božiću. Bila je
toliko zaokupljena planovima za vjenčanje da je umalo bila zaboravila
da je u međuvremenu Božić. Osim toga, što se tu imalo planirati? Bit će
isto kao što je bilo svake godine.
- Moji planovi? - uzvratila je šaptom. - Samo sam mislila učiniti ono
što uvijek činim, otići do oca. Uvijek sam tamo od Božića do Nove
godine.
Ned je skinuo ruku sa slušalice, ponovno se okrećući prema njoj. -
Mislim da ćemo otići do Ruthinih, mama. - Ponovno je nastupilo dugo
zatišje kad se hladni glas ponovno javio. - Dobro, gle, razgovarat ću s
njom o tome. U redu? Nazvat ću te kad se odlučimo. Aha. Bog.
Prekinuo je vezu doimajući se zlovoljno.
- Nisam to tako mislila. Je li bila ljuta? Samo sam pretpostavljala da
ćemo ići k mojima. - Bilo joj je nemoguće zamisliti Božić negdje drugdje
osim u starom župnom dvoru, uz vatricu u kaminu, božićno drvce
okićeno poznatim starim ukrasima, uključujući i one oštećene koje su
ona i Cordy napravile još u osnovnoj školi, kao i sve one njihove stare
rituale. Bit će tu školjki, malih vrućih kobasica i hladni Chablis6 za
večeru na Badnjak, božićne pjesme na radiju, a potom viski da ih zagrije
pred odlazak na polnoćku, premda je crkva bila samo dvadeset minuta
hoda udaljena od njih. Sljedećega dana, nakon što se otvore čarape, bit
će darova oko bora, ležeran doručak, a potom bi Ruth za ostalih dvoje
pripremila božićni ručak, obično govedinu ili veprovinu ili, ako bi se

104
osjećala posebno tradicionalno, gusku. Potom bi se upućivali u dugu
šetnju selom, nailazeći na stare prijatelje koji bi također izišli prošetati
nakon ručka, prije nego što bi navratili do Mr Jacksonʼsa na čaj i božićni
kolač. Ruth je shvatila kako ne bi mogla podnijeti pomisao na bilo kakav
Božić drukčiji od toga... zato što je to bio Božić.
- I mama se na neki način pokroviteljski odnosi prema Božiću. Voli
to na svoj način obaviti. Uvijek smo tu mi. Ja, mama, tata, Susan i još
nekolicina rođaka. Znao je sve do prije nekoliko godina unatrag svake
godine dolaziti mamin brat, ali onda je izbila nekakva svađa pa vise ne
dolazi. No osim toga, ništa se drugo nije promijenilo.
- Znači želi da i mi dođemo?
- Očekuje to od nas.
Trenutak su ležali bez riječi, svako u svojim mislima. Ruth je tiho
progovorila: - Je li se uzrujala i zbog vjenčanja?
Ned je uzdahnuo. Posegnuo je za njezinom rukom i položio je na
svoja prsa. - Ima... nekakve svoje zamisli, o tome kako bi nešto trebalo
obaviti. Mislim da je malo previše uzbuđena, umire od želje da se
umiješa i sve to organizira.
- Ali... to je moje vjenčanje. Ja sam mladenka i sami sebi sve
plaćamo. Ima tvoju sestru, nema li? Neće li moći organizirati vjenčanje
tvoje sestre?
- Da budem iskren, ne čini se da će se Susan u skoroj budućnosti
udavati. A čak i da se uda, mislim da se mama ne bi baš mnogo u to
miješala. Nisu u najboljim odnosima. Zamišljam da će Susan, bude li se
ikada udavala, obaviti to što je moguće dalje od kuće.
- Zašto se ne slažu?
- Ah, znaš već. Uobičajeno. Gotovo malo tko se slaže sa svojom
majkom, zar ne? Posebice kćeri.
Ruth nije znala. Sjećala se kako se dobro slagala s vlastitom
majkom, gotovo sva sjećanja na nju bila su satkana od smijeha i
osjećanja. Ali, nije doživjela mukotrpno doba odrastanja sa svojom
majkom. Možda bi se tu sve pokvarilo, kao što se, kako se čini, to
događa s mnogima.
- Misliš li... misliš li da bi tvoja majka, provedemo li s njom Božić,
105
mogla malo olabaviti s obzirom na vjenčanje? - upitala je Ruth
nesigurnim glasom. - Željela je postupiti ispravno i bilo joj je veoma
stalo do toga da je Nedovi roditelji zavole. Ali bilo je to njezino
vjenčanje i tu nije željela postizati nikakav kompromis.
- Mogla bi. Ne znam. Ništa ne mogu obećati.
- Ne bi li Štefanje bilo jednako tako dobro?
- Mislim da ne bi.
- Gle... što kažeš na to da ona i tvoj tata dođu za Božić u stari župni
dvor - rekla je nadahnuto. - Ima prostora koliko hoćeš. Svidjelo bi im
se... ugodno je i baš nekakav pravi božićni ugođaj, poput onoga iz
dječjih priča. Zašto joj to ne predložiš?
- Ne bi ona to htjela - odgovorio je obzirno Ned. - To je njezino.
Njezin dan. Tad je ona glavna. Nikako joj se ne bi svidjelo biti gost.
- O - Ruth je zamislila Božić u onom hladnom besprijekornom
dnevnom boravku. Postala je malodušna od te pomisli i obuzeo ju je
krajnji očaj. - U tom slučaju ćemo, pretpostavljam, morati ići. Sigurna
sam da će tata razumjeti. Onda ćemo k njemu doći na Štefanje.
To se, pomislila je, događa kad počneš s nekim živjeti. Priključiš se
novoj obitelji dok istodobno ostaješ član svoje. I sad imaš dvije obveze i
na dva mjesta pokazati odanost. Sad će to biti naizmjenično, Božić u
starom župnom dvoru bit će svake druge godine. Tata i Cordy će biti
sami, sve dok Cordy ne nađe nekoga pa ni nje više neće biti i tata će
možda ostati sam pa neće biti nikoga da mu spremi božićni ručak.
Pomisao na to bila joj je nepodnošljiva. Osjećala se bijesnom što je
dopustila da je navedu odreći se nečega što je najviše voljela. Okrenula
se na svoju stranu, udaljivši se od njega i zgnječila jastuk pod glavom
udarivši po njemu snažno šakom. Zakotrljao se prema njoj, prebacio
ruku preko njezinog ramena i prislonio glavu uz njezinu.
- Hvala - rekao je. - Smeta ti jako?
- Ne - rekla je jedva čujno. - Ne, u redu je.

Ruth je na trenutak među rukama zagrijala spatulu, premda su se

106
rukavice od lateksa pokazale kao prepreka.
- Sad bi možda moglo biti malo neugodno, ali ne bi trebalo boljeti -
rekla je kad se približila ženi na bolničkim kolicima. Pacijentica je ležala
doimajući se tjeskobno i ranjivo. Samo je na gornjem dijelu tijela imala
odjeću. Ruth joj se osmijehnula. - Za tren će biti gotovo. Spojite sad
tabane i spustite koljena dokle god možete.
- To je poput pilatesa - našalila se žena, pokušavajući prevladati
nelagodu. - Vama je to zacijelo čudno, pogledati na stotine... žena.
- Da budem iskrena, uopće ne razmišljam o tome - rekla je Ruth. - To
je sasvim rutinska radnja. - Prošla je kroz poznati uobičajeni postupak
uzimanja brisa i prenošenja stanica na stakalce za labos. - Gotovo.
- Bilo je brzo. Zadnji put je bilo grozno. Vi ste mnogo bolji. -
Pacijentica je sjela, osjećajući olakšanje dok je posezala za svojom
odjećom.
- Mnogo vam hvala. Trebali biste za nekoliko tjedana dobiti pismo u
kojemu ćemo vas izvijestiti o rezultatima. Slobodno nas nazovite ako
vam ne stigne nikakva obavijest. Zna se dogoditi da se rezultati pretrage
izgube ili negdje zametnu.
- I to je to?
- To je sve. Vjerojatno to sad neko vrijeme nećete morati ponavljati.
- Onda vam zahvaljujem. - Žena se brzo odjenula i izišla dok je Ruth
odložila sterilizirati spatulu, ispunila potrebnu papirologiju i ažurirala
računalni sustav. Što je ono bilo sljedeće? Provjerila je dogovorene
sastanke. Dijete staro osam tjedana trebalo je doći na prvo cijepljenje.
Ti su joj se sviđali: nekoliko trenutaka mogla je uživati u slatkom
mekanom i nježnom djetešcu. Obično joj se smiješilo ili gugutalo
promatrajući kako priprema malu iglu i bočicu, a potom, nesvjesno
onoga što mu se sprema, pratilo kako jednom rukom prima zdepasto
bedro. Šok i iznenađenje koje je preobražavalo to malo lice kad bi
zabola iglu uvijek ju je diralo u srce i usklici bola koji bi uslijedili često
bi osjećajnu mladu majku natjerali na plač.
Sjetila se onoga dječaka, Michaela Petheridgea, koji ju je napao i
zapitala se što se dogodilo s njim. Sigurno su već dotad bili primili
pismo da nadu novi dom zdravlja. Ruth je bilo žao sirote žene. Koliko se
107
često to događalo? Koliko joj se pomoći pružalo oko toga brutalnoga
djeteta?
Telefon je zazvonio i brzo se javila. - Sestra Blackiston - rekla je
odrješito. Vanjski pozivi bili su obično od marketinških tvrtki koje su joj
pokušavale nešto uvaliti i s njima je postupala oštro.
- Hej, bog sestro. Imam nekakve užasne bolove pa bih želio da vi to
pogledate. Čuo sam da imate dodir koji najbolje ublažava bol, a meni je
očajnički potrebno olakšanje.
Osmjehnula se. - Halo, ljubavi moja.
- Bog dušo. Kako protječe dan?
- Upravo sam završila bris.
- A, ona ženska posla u liječničkoj ordinaciji? Baš sočno.
- Kad bi samo mogao vidjeti prozaičnost toga, ljubavi, sigurna sam
da bi ti to sve pokvarilo. Kako je kod tebe?
- Zato te i zovem. Znaš za izračun McTavishovih? Pomakli su zadnji
rok. Što će značiti cijele dane posla, barem sljedeći tjedan. Tek sam u
fazi grube izrade nacrta, a oni žele vidjeti gotove crteže sredstva za
raspršivanje za prezentaciju sljedeći tjedan. David nam je upravo svima
priopćio novosti.
- O, dušo. Baš nemaš sreće.
- Eto. Ne očekuj me zato sljedećih nekoliko večeri. Ali obećali su
nam zato u zamjenu nešto slobodnih dana, i mali bonus ako ispoštujemo
rokove, tako da bismo poslije toga mogli učiniti nešto zbilja lijepo.
Može?
- Može - rekla je tepajući poput djeteta. - Bit ću usamljena.
- Možeš li pozvati nekoga k sebi? Ne volim ni pomisao na to da si
sama u vikendici. Mogla bi otići tati. Ili se vidjeti s Valentinom i ostalim
curama.
- Možda ću pozvati Cordy da dođe k meni. Još nije vidjela
vikendicu.
- To ti je dobra zamisao. Poslat ću ti poruku kad budem dolazio
kući.
- U redu, ljubavi. Nadam se da nije baš previše grozno. Sretno.
- Hvala draga. Bog.
108
- Kasnim li? - upitala je Cordy zadihano kad je ušla kroz vrata. -
Kasnim, zar ne? Zadržali su me ti nemilosrdni poslodavci, kao i obično.
- Znaš da kasniš. Ali ako se dogovorimo u sedam i trideset, nikada te
ne očekujem vidjeti prije osam. Zato sam te i tražila da dođeš u sedam.
Stigla si točno na vrijeme. - Ruth je uzela sestrin kaput i objesila ga na
vješalicu.
- Uvijek razmišljaš unaprijed - nacerila se Cordelia. - Brrr, vani je
užasno hladno. Ne radi mi grijanje u automobilu. Umalo sam se zaledila
za upravljačem. - Njezini obrazi i vrh nosa bili su obliveni rumenilom. -
Tu je baš lijepo i ugodno. O, kako je ovo lijepo. Preuređivali ste?
- Jesmo - rekla je Ruth. - Zašto? Što tu ima smiješno? - Bacila je
pogled na svježu boju, nove zastore i način na koji je sve to postavila, i
pomalo se osjetila povrijeđeno. Je li bilo šaljivo na način na koji ona to
nije uspjela vidjeti? Njoj se doimalo savršenim.
- Nekako mi je... kamo god pođeš ti se potrudiš stvoriti dom. Toliko
je divno da ti to ne možeš ni vidjeti.
- Ne, ne vidim! Nije to uopće ni nalik domu.
- Nije takvom kakav je sad... nego onakvom kakav je bio nekad.
Prije nego što je tata počeo hodati s kutijom s alatom i kanticama s
bojom. U svakom slučaju, nemoj se osjećati povrijeđeno. Izgleda
božanstveno. Veoma domaće i lijepo.
- Nisam ja sve to sređivala onako kako ja hoću - rekla je Ruth
uvodeći je u dnevni boravak.
- Da, vidim da je to nekada bio stan neženje. Pogledaj taj stereo! - U
kutu sobe, u maloj hrpi mat crne tehnologije bila je linija. - Gdje su
zvučnici? Ajme! Poput kamena su s Easter Islanda.
- I zvuk s televizora prolazi kroz njih.
- Da, ali TV je nešto sasvim drugo. Plazma s ravnim ekranom!
Sigurno je stajala pravo bogatstvo.
- Ned ju je kupio prije vjenčanja koje treba otplatiti. Nisam baš za to
da bude tu gore iznad kamina, ali ne znam bas ni kamo bi ga drugdje

109
mogli staviti.
- Nisi, ti si više djevojka koja voli zrcalo i par svijećnjaka, nisi li?
- Jesam li tako predvidljiva?
- Samo si tradicionalna, ništa više. Gdje je Neddy? Mogu li dobiti
piće? Džin ako imaš.
- Možeš dobiti samo jedan džin, ne više. Ili čašu vina uz večeru.
Voziš. Biraj. Dođi u kuhinju.
- Kako ti kažeš, sestro. - Cordelia ju je slijedila ulazeći u malu
kuhinju. - Popit ću džin. Napravi mi veliki. Ovoj je slatki mali dom, baš
je.
- Sviđa mi se - rekla je Ruth, pokušavajući skriti koliko se ponosi
vikendicom. Njihovo marljivo ponovno ličenje posvijetlilo je i osvježilo
prostor, baš kao i temeljito čišćenje. Izvadila je svoj stari šivaći stroj i
sašila zastore od starih tkanina koje je našla u dućanima starom robom,
na tržnicama antikviteta i skladištima u kojima su se prodavale starinske
drangulije. Počivaljka je bila nanovo presvučena Mulberry kariranom
tkaninom u bojama maline i pijeska, koju je na svoju veliku radost našla
u trgovini tekstilom u kojoj su prodavali robu s greškom, a antikne
svjetiljke unosile su u prostoriju toplinu i vedrinu, uz sve ostale sitnice
koje je uvijek nalazila za vikendicu. Ned ju je zadirkivao da je poput
Katie Brown iz Calamity Jane, gdje drvena koliba Doris Day postaje
slatka i ženskasta s bijelim zastorima s kariranim uzorkom i posudama s
cvijećem.
- To prozorsko sjedalo! - rekao je, kad je nisku kamenu prozorsku
dasku pretvorila u udobno mjesto za sjedenje, s jastucima izblijedjeloga
cvjetnoga uzorka. - Govori o djelu ženske ruke... što je, sasvim slučajno,
baš to što se meni najviše sviđa.
Uklonila je smeće i stare časopise s polica za knjige i na njih stavila
zbirku svojih rabljenih knjiga u tvrdom uvezu, na čijim su oštećenim
koricama u tkanini tamnozelene, tamnoplave i kestenjaste bila utisnuta
potamnjela zlatna slova. Bile su tu i njezine omiljene knjige, kao i neki
klasici da pojačaju dojam. Čisteći jednu od polica našla je knjigu
poezije Ruperta Brookea, na čijem je omotu pisalo ʻMedi. Budimo
zajedno Neoplatonisti. S ljubavlju, Kovrčava xxʼ.
110
 Ned je jednom Erin nazvao Kovrčava. Sjetila se Erininoga komentara
o nekoj Brookeovoj pjesmi i okrenula na kazalo vidjeti može li je naći.
Kad ju je našla, cijelu ju je pročitala.
Ljubav je rupa u zidu, razvaljena vratnica, započinjala je pjesma.
Bio je to sonet ciničnog očaja zbog načina na koji ljubav nestaje.
Zadivljenost nije više u ruci ili ramenu kao što je bila, ona već gasne i
umire svakim novim poljupcem tvojim. Sve je to ljubav i ljubav je samo
to, ne dvojim.7
Na to je dakle mislila kad je spomenula ruku i rame, pomislila je
Ruth. Da smo još uvijek u kandžama svojih obmana: Je li to istina? Je li
neizbježno da će nestati uzajamne žudnje?
Obuzela ju je tuga. Zapazila je da je jedan stih te pjesme blago
podcrtan olovkom, kao da je ovlaš podvučen ili izbrisan, ostavivši trag
iza sebe. Oni koji vole bez uzvraćene ljubavi, sram im to plaća. Prešla
je prstom preko slova, kao da osjeća udubljenje koje je načinila olovka.
Brooke je umro mlad, prisjetila se. On je napisao onaj poznati stih o
kutku strane zemlje koji je zauvijek Engleska. I njemu je sam taj zvuk
slomio srce. Vratila je knjigu natrag na policu, uz ostale knjige pjesama, i
nastavila s čišćenjem.
Uz preuređivanje Ruth je imala još jednu potihu misiju: riješiti se
omraženih Nedovih stvari, među kojima je bio i zahvatač sladoleda koji
se oglašavao s dinga-linga- dinga i posebno joj išao na živce. ʻDinga-
linga- dingaʼ oglasio bi se svaki put kad bi ga slučajno dotaknula u
ladici. - Slaaa-doled! Sad je bio ušutkan, negdje u štali zaguran ispod
nekakve vreće. Sad je bez kompleta podmetača za pivo i masnoćom
okorjelih lonaca kuhinja izgledala spokojno, domaće i dobro opremljena.
Cordelia je uzela džin i tonik koji joj je Ruth natočila. - Oooo, hvala.
Mljac. Mljac. Dakle, gdje je taj čovjek? Budući mladoženja?
- Radi dokasna.
- Već ima nekakvu avanturu? Većina muževa čeka barem dok se
ožene.
- Ha, ha. Ima važan rok. Sama sam već tri zadnje večeri. Ali kaže da
se nazire kraj. Bit će gotovi nakon vikenda.

111
 - Dobro je. Lijepo je znati da se može brinuti za tebe.
- Večera će uskoro biti gotova. Sjednimo.
Vratile su se u dnevni boravak i Cordelia se bacila na počivaljku dok
je Ruth ubacila drugi komad drveta u vatru. Cordy je počela čavrljati o
poslu i muškarcima tamo. - Da budem iskrena, liječnici. Nikada u životu
nisi vidjela nekoga tko toliko marljivo radi i zabavlja se; svi oni puše
jednu cigaretu za drugom, to su o drogi ovisni alkoholičari, doista jesu.
A oni oženjeni uvijek bacaju oko na sestre i one neudane spavaju sa
svima s kojima mogu. Čak su i žene prilično zle. Nema ničega poput
bolnice kad je riječ o leglu vulgarnih radnji.
- Zvuči mnogo uzbudljivije nego u našem domu zdravlja. Koliko
vidim ni na koga nisi bacila oko.
Cordelia je slegnula ramenima. - Nekidan sam se malo bezobrazno
ljubakala, nakon izlaska van s nekakvim društvom. Ali mislim da ništa
neće ispasti od toga. Mislim da on uskoro odlazi u Kingʼs. Prilično
zgodan radiolog. Visok oko metar devedeset. Službeno div, očito, što bi
mogla biti dobra tema za razgovor. Znaš ono... ja i moj div. Upoznaj mog
diva... možda je velik, ali vjeruj mi da je prijateljski raspoloženʼ. O, da
budem iskrena, imam previše posla da bih razmišljala o nečem više od
poljupca na brzaka, malo pipkanja i onoga vidimo se.
- Zvuči pomalo otužno, Cordy. Sigurna si da nisi usamljena?
- Usamljena? - Cordelia je zakolutala očima. - Da barem imam malo
više vremena za sebe. Gotovo nikada nisam sama.
- Ma znaš ono... nekoga s kim bi sve dijelila.
- Neee, nisam ja kao ti. Bit ću sretna kad mi se to dogodi, ali neću ići
uokolo u potragu za tim. Osim toga, ti znaš što ja mislim po pitanju
braka. Ozakonjena veza.
- Kad već govorimo o mojoj ozakonjenoj vezi, htjela sam te nešto
upitati. - Ruth se nagnula naprijed. - Ne želim postati sentimentalna pa
ću to izreći bez okolišanja. Hoćeš li mi biti djeveruša? Ne baš moja
prava djeveruša, to mi zvuči previše ubavim. Nikada nisam željela hrpu
djece odjevene poput vilenjaka ili u kratke pumperice. Željela bih da mi
budeš kuma. Ned je Toma pitao da mu bude kum, a ja bih htjela da ti
budeš kuma meni.
112
 Cordyno lice izgubilo je onaj šaljivi izraz i okamenilo se.
- Ma u redu je ako ne želiš - požurila je reći Ruth.
- Sigurna sam da mrziš samu pomisao na to da budeš sputana u
haljini...
- Ma ne, ne. Ne budi luda... samo sam zatečena, ništa više. Ne mogu
vjerovati da me to pitaš.
- Nema apsolutno nikoga drugoga koga bih to pitala - rekla je Ruth
jednostavno. - Nikoga tko mi znači toliko koliko ti. A budući da tamo
neće biti mame, voljela bih da ti budeš što je više moguće uključena.
Cordelijine oči su zasuzile. - O, Ruthy... hvala ti. Voljela bih ti biti
djeveruša. To mi je zbilja čast. - Smrkala je i brzo obrisala oči. Podigla
je pogled i vratila se u normalu. - Osim ako to nije osveta Što sam ti
onda zakopala tvoju Sindy pa ćeš me sad natjerati da izgledam poput
svinje u ružičastoj haljini.
- Gle, sad već kad si to spomenula, imamo nekoliko računa za
izravnati. - Ruth se nacerila. - Mislila sam na glatki saten u boji breskve,
spuštena struka i puf rukava...
- Zbog tebe ću to učiniti - izjavila je Cordelia u heroikomičnom tonu.
- Smjelo ću se pojaviti kao puslica u najizražajnijoj boji breskve, samo
da tvoj dan vjenčanja učinim onakvim kakvim si ga sanjala.
- Hvala ljubavi - rekla je Ruth i snažno je zagrlila. Probajmo ovo
kosano meso s pire krumpirom, hoćemo li? Želim ti ispričati kakva je
moja haljina.
Večerale su i vratile se odmoriti na počivaljku.
- Morat ću sad krenuti - rekla je Cordelia pogledavši na sat. - Još
jedan petak večer kad idem u krevet prije jedanaest. Svi bi pomislili da
imam šezdeset četiri a ne trideset četiri godine.
- Moraš nadoknaditi odmor, kad god možeš.
- A valjda.
Zazvonio je telefon. Ruth se nagnula uzeti telefon sa stolića. -
Vjerojatno Ned - rekla je javljajući se. - Halo? S druge strane žice bilo
je zatišje.
- Halo? - Okrenula se prema Cordeliji i tiho rekla: - Sigurno netko
nešto oglašava. Uskoro će me netko iz Calcutte pitati želim li novi
113
mobitel.
- Spusti slušalicu - poticala ju je Cordelia. - To će ih skinuti s
telefona.
- Halo? - ponovila je Ruth. Na trenutak se ponadala da bi to mogao
biti njezin otac. Još uvijek se mučio s modernim telefonom i katkad
stiskao gumbe koje ne treba. - Tko je tamo?
Potom je u daljini čula zvuk otežaloga disanja i potiho režanje.
- Halo - oglasila se ponovno, sad već pomalo bojažljivo. Ponovno se
začulo režanje, ali ovaj put čula je neku riječ, samo nije mogla razaznati
koju.
- Tko je to? - upitala je oštro. - Tko je to? - Stisnula je gumb kako bi
se u prostoriji čulo otežalo disanje te načinila grimasu pogledavši prema
Cordy. Trenutak su slušale sablasno disanje čije je grleno režanje
ispunilo prostoriju.
- To je nekakav manijak. Jebeni čudak - povikala je Cordy naginjući
se prema telefonu. - Odjebi!
Zvuk je na trenutak prestao, da bi potom postajao sve glasniji.
Neugodno režanje pretvorilo se u škripav glas koji je povikao: - Kučko
jebena...
Šokirana, Ruth je prekinula vezu. Činilo se da je tišina u sobi
odzvanjala pakosnim riječima. Sestre su se pogledale, potresene.
- Bože, to je bilo poput onoga iz Istjerivača đavola - otežano je
disala Cordy. - Sjećaš se onoga kad taj strašni glas izlazi iz one male
djevojčice, nakon što je sva pozelenjela? Uh. To je bilo jezivo. Sigurno
je to netko tko izvodi psine nazivajući.
- Misliš? - Ruth je nastojala ublažiti svoj strah.
- Sigurno. Netko tko nasumce naziva. Vjerojatno neki klinac se koji
petkom navečer uzbudi pa se iživljava. Jesi dobro? Želiš da ostanem s
tobom? Doimaš se pomalo izbezumljeno.
- Ne... ne, sve će biti u redu. U pravu si ti. To je sigurno nekakav
čudak koji se nadao da će mu se na drugoj strani javiti žensko.
- Ali ružno je - primijetila je Cordy. - Ima čudnih ljudi na ovome
svijetu! Tko zna zašto čine te grozote?

114
Kad se mnogo kasnije te večeri Ned uvukao u krevet Ruth je bila još
uvijek budna. Kad je legao pokraj nje okrenula se prema njemu,
dodirujući mu nosom gola prsa.
- Tako mi je drago da si se vratio - prošaptala je u mraku. Njegov
topli miris djelovao je poput umirujućega sredstva, smirivao sve njezine
strahove i navodio je da ponovno osjeti sigurnost i ugodu.
- Zašto ne spavaš, dušo? - upitao je poljubivšije u čelo. Osjetila je
njegov dah, koji je mirisao na metvicu, svjež nakon pranja zuba.
- Imala sam nekakav ružan telefonski poziv.
- Zbilja, a od koga?
- Ne znam. Anoniman.
- Što je rekao?
- Zapravo ništa. Ništa previše prosto. Samo me netko opsovao.
Spustila sam slušalicu što sam brže mogla. Cordy je bila tu... i ona je to
čula... misli da je nekakav luđak. - Tad joj je sinulo. - Znaš li ti možda
tko bi to mogao biti? Sjećaš se kad su me ono napali u domu zdravlja?
Liječnica Fletcher je rekla da će dječaka brisati s popisa. Mogla je to
biti i majka u napadaju bijesa. Možda je odnekud nabavila moj broj.
- To će vjerojatno biti to. - Ned je zijevnuo. - Sirotice mala - rekao je
nježno. - Ne brini. Sad sam ja tu. Sve će biti u redu.

115
 OSMO POGLAVLJE

Ruth je stajala u stražnjem dijelu čekaonice i na trenutak uzimala kratak

predah. Jedan recepcioner unio je nekakvu disco rasvjetu i ta su svjetla
sad bez prestanka bljeskala crvenom, plavom i žutom, sve dok Ruth nije
pomislila da bi se lako mogla početi uklapati ostane li i dalje u njihovoj
blizini.
Gledala je babicu i iznimno debeloga recepcionera koji su usred
čekaonice cupkali na glazbu ʻI Will Surviveʼ i posegnula za još jednim
voćnim kolačem s papirnatoga tanjura pokraj sebe. Nije bila gladna, ali
bilo je nečega u tim domjencima što ju je navodilo da gura zalogaje u
sebe sve dok nezadovoljna nije osjećala težinu punog želuca od hrane na
domjenku. U drugoj ruci držala je šalicu na kojoj su vrištećim slovima s
jedne strane pisale blagodati nečega što se zvalo Nicapazam. Sam Bog
zna što je to. Bilo je danas toliko lijekova na tržištu da će morati početi
izdavati medicinske rječnike u deset tomova. Šalica je sadržavala
otrovni pokušaj kuhanoga vina koje je svoju žestinu uglavnom dobilo od
popriličnoga omjera viskija i dvije minute zagrijavanja u mikrovalnoj na
najvišoj temperaturi. Nije imalo onaj uobičajeni pikantan okus kakav je
Ruth povezivala s kuhanim vinom, već onaj poseban miris jeftinog
crvenog vina osvježenog s malo klinčića i žilavim komadom naranče.
Kad se mogu izgubiti, pitala se. Mogla je već osjećati učinke vina,
premda je pokušala spriječiti previše revnoga recepcionera koji ga je
kuhao da joj svakih nekoliko minuta ne dotače vino u šalicu. Počinjala je
osjećati mamurnu glavobolju i bila je žedna. Toliko o radostima Božića.
- Bog, Ruth. - Prišla joj je liječnica Fletcher koja je još uvijek na

116
glavi nosila šešir koji je imala na domjenku. Bio je tamnoljubičast i
uspio je izgledati više od svega ostaloga dostojan kraljice, uspravno
stojeći na njezinoj zaglađenoj plavoj kosi, jer bi nečiji drugi već kliznuo
na potiljak ili pao preko jednoga oka. Taj dojam kraljice pokvario je
zapletaj raznobojnih traka s utisnog gumba smještenog u grozdu na kruni,
koje su s bočne strane visjele preko jedne smaragdne naušnice liječnice
Fletcher. - Kako si? Kako teku pripreme za vjenčanje? Sad se već
prilično blizu primaklo, ne?
- Za mjesec dana - odgovorila je Ruth osmjehujući se. - Toliko još
toga ima za obaviti da uistinu nemani pojma.
- Pa to je tvoje vjenčanje. Sama ga pripremaš? Meni je moja majka
sve za mene obavila. Ja sam se trebala samo pojaviti. Čak sam se pitala
bi li, da se nisam pojavila, uskočila ona i udala se za Declana umjesto
mene.
- Moja majka je umrla pa sve moram sama - rekla je Ruth vedro. -
Ali ne smeta mi... radije volim imati sve pod kontrolom. Ima mnogo
stvari s kojima se ne opterećujem. Ne trebaju mi klasični automobili ni
kočije koje vuku konji jer živimo odmah pokraj crkve. U slučaju kiše,
može me tata odvesti. A domjenak je u mjesnom pabu gdje pripravljaju
ukusnu hranu. Tako da se ne moram mučiti s dostavom hrane.
- Pretpostavljam da nemaš sušeni losos, piletinu na kraljevski način s
posebnim desertom od breskve i ples pod velikim šatorom nakon toga?
Ruth se nasmijala. - O, ne. Sve je to veoma obično. Jest ćemo
pečenu teletinu i pire krumpir. Svadbena torta jedan je od onih tornjeva
punjenih kremom s čokoladnom glazurom na vrhu pa ćemo od nje
napraviti puding.
- Zvuči kao da imaš nevjerojatan nadzor nad svim. Bravo. Kladim se
da ćeš imati divan dan. - Liječnica se okrenula pogledati osoblje iz doma
zdravlja kako pleše i razgovara u polutami.
- Siječanj mi se čini strašno dalekim. Teško je povjerovati da ćemo
se svi vratiti za dva tjedna i da će Božić i Nova godina još jednom proći.
Meni iz Irske dolazi cijela Declanova obitelj... bit će to prava ludnica.
Hvala Bogu da se svi dobro slažemo jer bih u protivnom već bila na putu
da odmah skočim s University Church. Moja svekrva je anđeo i morat ću
117
se otimati s njom za kućanske poslove jer bi ona sve preuzela na sebe. A
ti... ideš li ti nekamo? Ili ćete ti i...
- Ned.
- Naravno... Ned. Hoćete li vas dvoje provesti mali ljubavni Božić
zajedno, cijeli dan ne listajući iz kreveta i hraneći jedno drugo jastogom?
To bismo trebali učiniti, pomislila je Ruth. Trebali smo ustrajati na
tome da ga ove godine provedemo sami. Sad je za to ionako prekasno. -
Idemo Nedovim roditeljima - rekla je. - Oni žive blizu Yorka.
- O, tamo je veoma lijepo.
- Jest. - Pokušala je držati jezik za zubima, ali nije mogla. - Zapravo,
strahujem od toga. Nikada Božić nisam provela nigdje drugdje nego kod
kuće i, znate već kako to izgleda... svatko ima svoje vlastite male navike
i običaje. Brine me da ću donekle biti višak.
- Slažeš li se s Nedovom obitelji?
Ruth na trenutak ništa nije odgovorila, a potom je traljavo izustila: -
Njegova majka katkad zna biti pomalo teška.
- O, shvaćam. Nemaš sreće. Ogavna svekrva jedan je od ne baš
ugodnih tereta u životu. Nadam se da će biti bolje.
Tad joj je nešto sinulo. - Usput rečeno... sjećate se onih
Petheridgesovih, onoga dječaka koji me napao i njegove majke? Jeste li
ih ikada izbrisali s popisa?
- Da, sjećam ih se. Jesmo, na kraju smo ih maknuli. Zašto?
- Je li netko iz doma zdravlja mogao dobiti moj broj telefona?
- Naravno da nije. Postoji li problem?
- Ma ne. Samo me zanimalo.
Liječnica Fletcher uzela je komad voćnoga kolača. - Je li ti se svidio
tajni dar od Djeda Božićnjaka?
- Moram vam ga pokazati... urnebesan je. Nikada mi nitko nije dao
nešto tako neobično. Dobila sam dvije čokoladne dojke, s čipkastim
grudnjakom nacrtanim na njima bijelom čokoladom. Ne znam što je
osoba koja je to kupila time htjela reći.
- Razmišljala sam o nekakvom daru za djevojačku večer - rekla je
liječnica Fletcher. - Ali vidim da bi moglo čudno izgledati izvučeno
izvan konteksta.
118
 - O, Bože! Oprostite. Divan je, divne su. Sigurna sam da će biti
ukusno. Volim čokoladu.
Liječnica Fletcher se osmjehnula. - Ne brini. Ako ti je to nekakva
utjeha, ja sam dobila isto pakiranje soli za kupanje koje sam prošle
godine dala kao tajni Djed Božićnjak. Neki recepcioneri jako dugo
pamte.

Ruth je izišla na glavnu cestu i navlačeći kaput udisala svježi večernji

zrak, osjećajući olakšanje. Hladna prosinačka noć osvježila ju je nakon
dugoga popodnevnoga domjenka sa svojim kolegama pa ju je pogled na
užurbane ljude u božićnome raspoloženju razvedrio. Na kraju krajeva,
nema ničeg ljepšeg od ovoga doba godine. Svjetla su bila upaljena i
svaki rasvjetni stup ukrašen i blještav... ove godine ukrasi su bili
zvijezde i sobovi. U trgovinama su bile strašne navale kupaca koji su
kasno u noć kupovali u zadnji tren. Pokraj Martyrsʼ Memoriala skupina
uličnih pjevača božićnih pjesama skladno je cvrkutala ʻDing Dong
Merrily on Highʼ. Dječačić ozarena lica s kapom Djeda Božićnjaka
prišao joj je s kanticom skupljajući doprinos za pjevače pa mu je našla
kovanicu od jedne funte i ubacila je.
Pogledala je dolje prema Cornmarketu i zapitala se ne bi li i sama
trebala obaviti kakvu kupnju. Gotovo sve je već bila obavila. Stekla je
naviku jedne od onih brižnih organiziranih žena koje kupe sve još u
listopadu, prije početka gužve. Jedino još nije bila kupila dar za Jackie
Haskell i to samo zato što pojma nije imala što bi se njezinoj budućoj
svekrvi moglo svidjeti. Nedovome ocu kupila je vrtlarske rukavice, što
joj je izgledalo pravim pogotkom, i knjigu o uzgajanju biljaka Kraljevske
hortikulturalne udruge. Nedu je rekla da nabavi nešto za svoju sestru i
imala je osjećaj da je u onoj velikoj kutiji, koja je prije tjedan dana stigla
od Amazona, bila većina Nedovih božićnih darova. Ali Ruth je osjećala
kako bi trebala kupiti dar za Jackie, i to neki dobar. Promišljen. Dar koji
bi pokazao obzir i skrb i koji bi odredio ton njihovome odnosu.
- Što tvoja majka voli? - upitala je Neda.

119
 - Ne znam točno - odgovorio je.
- Baš si mi pomogao. A što joj ti onda obično poklanjaš?
- Hmm... obično neku sitnicu. Voli parfeme pa joj katkad to darujem.
- Mogla bih joj i ja to dati... ali nije mi dovoljno posebno. Zacijelo
ima još nešto. Ima li kakve hobije?
Ned ju je tupo gledao. - Gleda TV, izlazi s prijateljicama. Pomalo
radi u vrtu. Kuha... a da joj kupiš nešto za kuhinju?
- Neću! - uskliknula je Ruth. - A i tebi bi bilo bolje da se ne
pretvoriš u supruga koji će mi za Božić darovati lonce ili novi stroj za
pranje rublja.
- U redu, mirno spavaj. Poruka primljena. Znaš ti da ja nisam takav.
Iskreno, ne bih brinuo zbog mame. Ona zapravo ništa ne očekuje.
Ruth je razdražljivo uzdahnula. Katkad zna biti baš ograničen,
pomislila je. Odana majka možda može naći ispriku za svog dragog sina
ako joj ne donese posebno originalan dar, ali veoma vjerojatno će imati
drukčije mišljenje kad je riječ o njezinoj snahi. Zamisli tu neugodnu
situaciju ako su Haskellovi potrošili golemu svotu novca za nekakav
divan dar za nju, a ona im pruži samo bocu jeftinoga parfema. To bi bilo
nepodnošljivo.
Prošla su sad već dva mjeseca i ona se zaokupila svakodnevnim
uobičajenim poslovima i razmišljanjem o vjenčanju te još uvijek nije bila
ni blizu tome da kupi dar za Jackie.
Nagonski se zaputila niz ulicu i na zavoju kod križanja ušla u
knjižaru. Svirala je lijepa zborska glazba i odjekivala iz zvučnika ponad
glava kupaca u potrazi. Izložena roba bila je šarolika i primamljiva, od
autobiografije posljednje slavne ličnosti do dobitnika nagrade Booker
koji je nudio članski bedž upućenim književnim krugovima.
- Što bi ona željela? - upitala se Ruth, hodajući između polica.
Krimić? Napeticu? Nešto nježno? Biografiju nekoga iz kraljevske
obitelji? Neku humorističnu knjigu ili možda zbirku eseja?... Sve joj se
to činilo mogućim, ali ništa nije bilo ono pravo. Odlučila je igrati na
sigurno i kupiti nešto što bi se njoj samoj svidjelo, nešto što bi se većini
svidjelo, ali nešto dobro. Inteligentno, ali prihvatljivo. Zapravo, točno je
znala što...
120
 Ruth je iz trgovine izišla zadovoljna. Bila je zadovoljna dobrim
ljubavnim romanom čiju je težinu osjećala u svojoj plastičnoj vrećici.
Ljetos ga je pročitala i silno joj se svidio pa se raspištoljila i kupila ga u
izdanju s tvrdim koricama. Ipak to još uvijek nije bilo dovoljno dobro da
bi se moglo smatrati pravim darom. Gospođa Haskell... doista mora o
njoj razmišljati kao o Jackie, ako već ne kao o (o Bože, mora li?)
majci... bi točno mogla vidjeti koliko je potrošila jer je cijena bila na
omotu, ali zapravo nije ni toliko potrošila jer ju je kupila na
promotivnom sniženju.
Pošla je za snopom zlatne svjetlosti koja je isijavala iz robne kuće
koja se nalazila na drugoj strani ulice i zatekla se među kozmetikom i
ručnim torbicama u prizemlju. Sigurno tu ima nešto što bi se njoj
svidjelo, pomislila je Ruth. Na kraju krajeva, tu je bilo ama baš svega,
od dizajnerske robe do jeftinih plastičnih stvari, ponešto za svačiji ukus.
Možda vesta ili rukavice od kašmira, ili šal... ali sve je to bilo pomalo
izlizano, a osim toga, kupiti komad odjeće osobi koju dobro ne poznaješ
bila je prilično nezgodna rabota.
Dok je hodala uokolo Ruth se pitala bi li, na kraju krajeva, jedna od
onih božićnih kutija sa skupim parfemom, odgovarajućom bocom ulja za
kupanje i losiona za tijelo možda bila dobra zamisao kad joj je pogled
privukla staklena vitrina s blještavim draguljima. Prišla joj je. Na vrhu
vrtuljka bile su naušnice, od onih glomaznih klipsa do sitnih zlatnih na
utiskivanje, sa svim ostalim nijansama koje su se mogle zamisliti između
ta dva pola. Naušnice nisu pravi izbor, pomislila je. Pomalo su previše
osobne. Osim toga, je li Jackie uopće imala probušene uši? Nije se
mogla sjetiti. Bacajući pogled preko nizova narukvica i ogrlica privukao
ju je udaljeni kraj vitrine u kojemu su, na komadu crnoga baršuna, bili
poslagani broševi. Na svom vlastitom jastučiću blistao je broš optočen
kristalima i blještao stotinama boja kad je sjajna svjetlost koja je
dopirala odozgo padala na njegovo kamenje.
- Trebate pomoć? - upitala je prodavačica, prenuvši Ruth, kad joj se
glava iznenada približila njezinoj, nagnutoj nad staklenom vitrinom.
- Taj sam gledala - pokazala je.
- O, vrpcu. Divan je, zbilja, nije li? Želite ga vidjeti?
121
 - Da, molit ću lijepo.
Prodavačica je pozorno izvadila jastučić iz vitrine i stavila ga na
staklenu površinu pred Ruth. Sad je i sama mogla vidjeti da je u obliku
vrpce, zlatna osnova prekrivena kristalima koji su se doimali poput
dijamanata.
- Vjerojatno ste čuli za Swarovski - rekla je važno prodavačica.
- Naravno - odgovorila je Ruth, premda nije bila čula. To su kristali
Swarovski. Taj broš bit će unikatan.
- Da? - rekla je Ruth pod dojmom, premda nije posve vjerovala u to.
- Je li za vas?
- Ne, kupujem ga na dar.
- Bio bi to božanski dar. Mogu zamisliti široki osmijeh na nečijem
licu kad to na Božić otvori. Možda za vašu majku?
- Koliko stoji? - Dok su se kamenčići iskrili i blještali isijavajući
zrakama ružičaste i bijele svjetlosti, zamislila je Jackie Haskell koja ga
otvara na Božić, ostajući bez riječi. Nekako joj se doimao pravim
izborom. Činilo joj se da bi se uklopio u svu onu bež svilu, dekore na
karnišama i jastučiće s resama.
- Stotinu pedeset devet funti i devedeset devet penija.
Ruth se zapiljila u nj. Bilo je to daleko više od onoga koliko je
namjeravala potrošiti. Ali nekako joj se činilo ispravnim. Kao da joj je
govorio, Ja sam taj, ja ću ti kupiti put do njezinoga srca.
Podigla je pogled i zagledala se u napadno našminkane oči
prodavačice. - Zamatate li darove? - upitala je.

Kad se našla na ulici osjetila je zadovoljstvo zbog dobro obavljena

posla. Izabrala je dobre darove, bila je uvjerena u to. Sad se mogla
opustiti. Čim Ned nabavi one boce koje ga je zamolila da kupi u trgovini
s alkoholnim pićima, bit će spremni za Božić. Bilo je neobično da nisu
planirali jelovnik, naručivali meso i u zadnji tren jurili po zaboravljene
božićne krekere.
Okrenula je leđa Cornmarketu i pošla uz St Giles prema svom

122
automobilu. Sutra mora poslati posljednje čestitke... Hvala Bogu da ne
radi za Božić. Ove godine je ona druga sestra u domu zdravlja
odrađivala smjenu za Božić i Novu godinu. Ruth je mislila kako će
iskoristiti pogodnost slobodnoga vremena i potpuno se usredotočiti na
pripreme za vjenčanje. Nakon Božića ostat će joj još samo tri tjedna do
toga dana i zato se morala pokrenuti.
Prema njoj su dolazile dvije osobe, čije su glave bile blizu jedna
drugoj. Bili su to tek tamni oblici u zimskim kaputima sve dok se nisu
dovoljno približili i počeli pretvarati u obličje i pojedinosti. Obje su joj
bile poznate, pomislila je dok su se približavale. Potom je shvatila zašto.
- Ned? - zazvala je.
Ned je podigao pogled i ugledao je. Osmjehnuo se. - Hej, Ruth...
otkud ti!
- Bog, Ruth - rekla je Erin. Ned i Erin su se zaustavili kad im je Ruth
prišla. Pri svjetlosti ulične svjetiljke mogla je vidjeti raspuštenu Erininu
kosu kako u tamnim kaskadama pada preko antiknoga krznenoga kaputa
koji je imala na sebi i nabranoga ružičastoga šala koji je izvirivao oko
vrata.
- Što ti radiš tu? - upitala je Neda. Radio je u u jednoj tvrtki u
predgrađu i u Oxford je dolazio navečer samo ako se nalazio s njom.
Bila je dovedena u neugodnu situaciju naletjevši na njega tako
neočekivano.
- Nisi dobila e-mail? - upitao je mršteći se.
- Kakav e-mail?
- Svima nam je stigao... bio sam uvjeren da je i tvoje ime na njemu.
Provjerio sam.
Erin je dodala: - Sasvim sigurno si na njemu. Sigurna si da ga nisi
dobila?
- Cijeli dan smo bili na božićnome domjenku. Od jutros nisam bila u
uredu.
- Onda to sve objašnjava. - Ned se osmjehnuo i obujmio je. - Mislili
smo kako bi bilo lijepo da se svi nađemo na nekom piću pred Božić prije
no što svako od nas krene na svoju stranu za ove blagdane. Dogovor u
zadnji tren. Erin je to predložila.
123
 - Sinulo mi je kako je pomalo smiješno da to nismo prije dogovorili -
dometnula je Erin. - Idemo u pub.
- A kamo si se ti zaputila? - upitao je Ned.
- Pošla sam kući - rekla Ruth, i dalje se osjećajući uvrijeđeno što je
tako lako bila izostavljena. - Zašto me nisi nazvao kad ti nisam
odgovorila na e-mail?
- Jesam - usprotivio se Ned. - Ostavio sam ti poruku na govornoj
pošti.
Izvukla je mobitel iz torbe i vidjela da ima poruku. Potom se sjetila
kako ga je isključila u svlačionici prije domjenka. Zaboravila ga je bila
ponovno uključiti. - Zvuk mi je isključen.
- Eto vidiš. Jednostavno sam pretpostavio da ćeš nam se priključiti u
pubu.
- Ali krenula sam kući.
- Ma gle, nazvao bih te da se nisi pojavila! Ali to sad više nije ni
važno jer si tu. Sad možemo poći zajedno. - Čvrsto ju je zagrlio. - Nisi li
zadovoljna što je gotovo s poslom? Ja sam vraški ushićen. Hajdemo to
proslaviti.
Bila je smekšana. Ponovno joj se počelo vraćati dobro raspoloženje.
Poželjela je Nedu reći kako je našla dar za njegovu majku, ali nije zbog
toga što je Erin bila prisutna. Naprotiv, upitala je: - Jesi ti kupila sve
darove za Božić, Erin?
Skrenuli su u Broad Street i dok su prolazili pokraj otmjenoga
Sheldonian Theatrea Erin im je govorila kako se bijedno osjećala dok je
obavila svu tu kupovinu.
- Druge godine sve ću to naručiti mailom u svibnju - izjavila je. - Ne
mogu vjerovati da godinu za godinom samoj sebi natovarim toliku
patnju.
Slijedili su male vijugave uličice između dva koledža, koje su sad,
kad je semestar završio bile mračne, osim jednog-dva obasjana prozora, i
krenuli niz uski prolaz do stare gostionice koja se skrovito ugnijezdila
zavučena podalje od glavnih ulica. Sam pab bio je malen, spuštenih
stropova i s velikim kaminima, ali dva dvorišta, sa svake strane jedno,
bila su puna stolova do kojih je toplina i svjetlost dopirala od žeravnika
124
s vrućim ugljenom. Vrvjela su od ljudi koji su proslavljali završetak
posla i početak Božića. Neki poslovni domjenci očito su se protegnuli
do večeri i za stolovima su bili umorni radnici, crveni u licu, i nadalje
spremni nastaviti sa slavljem. Neki od njih bučno su pjevali i nagovarali
ostale da im se priključe.
Našli su stol u stražnjem dijelu dvorišta, pokraj kamenoga zida koji
je sad bio mekši i ruševan zbog bršljana koji se preko cijeloga penjao.
- Otići ću do šanka - ponudio se Ned. - Što ćete piti?
- Meni mineralnu - rekla je Ruth. - Pretpostavljam da ću nas poslije
ja voziti doma.
- Mogli bismo taksijem. Ma daj, Ruth, zabava je. Možemo ostaviti
tvoj automobil pa sutra s mojim doći po nj.
- A što s tvojim biciklom?
- Možemo ga smjestiti u moj automobil. Ili možemo autobusom, ti
ćeš voziti kući, a ja ću voziti bicikl.
- Kakvi pregovori za piće ili dva. Ja sam već popila kuhano vino. Ne
bih baš više...
Ned se doimao mrzovoljno. - A ti, Erin?
- Mislim da je Ruth veoma razumna. Nema smisla da svi izgubimo
glavu. Ja ću sok od naranče.
- Ah, vi žene - negodovao je. - Znači bit ću zadovoljan tek kad dečki
stignu ovamo. Iskreno... - Udaljio se u dvorište zaputivši se prema
šanku.
- Što ima novo? Pripreme za vjenčanje? Što se događa? - upitala je
Erin. - Nisam te stotinu godina vidjela. Tjednima.
- Čini mi se da sam strašno zauzeta - odgovorila je Ruth. - Na poslu
je ludnica. Druga sestra u domu zdravlja bila je bolesna tako da je nije
bilo na poslu. Pa još vjenčanje...
- Pričaj mi sve.
Ruth je oklijevala. - Cijeli dan provodim razmišljajući o tome. Ako
ne razmišljam o haljini koju treba naći za Cordy, onda odlučujem o tome
kakvo ću cvijeće imati. Uz onakvu haljinu nije lako naći nešto što ne bi
bilo prenapadno.
- Nemoj imati buket. Radije uzmi torbicu s draguljima. Ili nešto
125
sasvim obično... poput bijelih ruža. Uvijek možeš dovesti cvjećarku da
vidi haljinu i reći joj da ti nešto predloži.
- O, Bože, sad još i o tome raspravljamo. Uhhh. Prestanimo. Premda
su ti prijedlozi dobri. Hvala ti.
- Dobili smo pozivnicu - nastavila je Erin. - Meni se čini krajnje
slatkom... u današnje vrijeme nema baš mnogo onih koji ih sami
izrađuju.
- Zbilja misliš kako je to u redu?
- O... divno je! Pojma nisam imala da si tako nadarena.
- Volim ja katkad izvaditi škare i ljepilo.
- Ako se nekad umoriš od bolničkoga posla mogla bi se time
profesionalno baviti. Ozbiljno to mislim.
- Hvala ti. - Ruth je zadovoljna osjećala toplinu zbog toga što je
hvale.
- Nije ni čudo što te dugo nisam vidjela. To je sigurno trajalo satima
- prignula se Erin povjerljivo. - Usput rečeno... ali posljednje što se
vjenčanja tiče, obećavam. Samo sam ti željela reći da me Ned zamolio i
da sam krajnje oduševljena. Naravno da ću to učiniti.
- A što to?
- Čitati na vjenčanju. Ned me to večeras zamolio. Ushićena sam što
želite da budem dio vašega dana i obećavam da vas neću iznevjeriti.
Vježbat ću kao luda!
Ruth je bila zbunjena. Kad su se to dogovorili? Razgovarali su o
čitanjima na vjenčanju i zaključili da će svako uzeti jednoga čitača, ali
Ned joj ništa nije rekao o tome da je on izabrao Erin... iako je Ruth
pretpostavila da bi ona mogla ući u uži izbor...
- Gle... zbilja mi je drago - dodala je brzo ne želeći pokazati da je
iznenađena. - Naravno da bismo željeli da budeš dio toga dana. Je li ti
Ned rekao što ćeš čitati?
- Rekao je da si ti izabrala onaj lijepi dio iz Novoga zavjeta. .. onaj o
oglašavanju gonga i zveketu činela. Najljepši od njih je ljubav. Taj. Meni
se sviđa. Znam da ga svi uzimaju, ali ne smatram ga zbog toga ništa
manje lijepim...
- Da, taj. Točno. - Ruth je kimnula. Doista su razgovarali o tome da
126
to uzmu za čitanje. Ned je očito zaključio da je taj izabrala. - Super.
Super.
- Bog cure! U tom kutku je pomalo prohladno, nije li? Najbliži
žeravnik je tamo preko. - Luk se pojavio iza Ruthina ramena i dao joj
zvučan poljubac u obraz prije nego što se provukao do nje i sjeo na
klupu. - Morat ćemo se osloniti na toplinu tijela.
- Uvjerena sam da će Ruth dobiti tvoje više nego što joj je to uistinu
potrebno - primijetila je Abigail, koja je bila jednako niska i bucmasta
poput svoga supruga. - Bog, cure. Dugo se nismo vidjeli.
- Bog, Abigail. - Erin joj se široko osmjehnula i ponudila bijeli obraz
na poljubac. Ona je, zauzvrat, poljubila zrak. - Drago mi je što te vidim.
Abigail je također prišla poljubiti i pozdraviti Ruth. - Kako je
buduća mladenka? Još uvijek uplašena?
- Nisam više - odgovorila je Ruth vedro, pomislivši, što to nije u
redu sa mnom? Božić je, gotova sam s poslom, izišla sam s
prijateljima... trebala bih biti sretna. - Ali njezino raspoloženje polako
je tonulo.
- Ja još jesam, a u braku sam pet godina - zapazila je Abigail dok se
stiskala uz Lukea. Iz godine u godinu ne mogu vjerovati da još
opstajemo. Mogu li, ljubavi?
- Cijelo vjenčanje provela je svima govoreći kako je počinila strašnu
pogrešku i kako se nada da će se sama moći odšuljati s medenog
mjeseca - rekao je Luke povrijeđeno.
- Ma nisam - usprotivila se njegova supruga. - Htjela sam otići s
kumom...
- Nedom... - ubacio se Luke.
- Tad još nije bio u vezi, Ruth. Ali nije bilo ništa od toga. Odanost
prijateljima ili nekakva takva glupost. O, pa tu je i krajnje glamurozni
Tom. Nadam se da će sjesti pokraj mene. Luke, možeš li prijeći na drugu
stranu?
- Ruth. - Tom ju je poljubio na svoj način, ovlaš u obraz, kao da je
nije želio dodirnuti. Ugledao je Neda koji je donosio prvu rundu pića. -
Ah - rekao je s onom znatiželjno zločestom nijansom u glasu. - Evo
Mede.
127
 Ned mu je uputio brz pogled i na trenutak se doimao nelagodno, prije
nego je ljubazno rekao: - Žao mi je ali nemam piće za vas pridošlice. Bi
li ti odigrao ulogu domaćice, Tom?
Jesam li ja umislila tu boju glasa, pomislila je Ruth prateći pogledom
Toma koji je odlazio donijeti piće za ostale. Zašto se ponovno osjećam
izopćenom, pitala se. Te ljude stalno viđam. Erin mi je pomogla izabrati
vjenčanicu. Poznajem ih, sviđaju mi se... pa ipak... Nije znala pravi
razlog zbog kojega se osjećala nesretno. Bila je jedino svjesna toga da
želi imati Neda za sebe, popričati s njim o proteklom danu, nadoknaditi
propušteno i pitati ga zašto joj nije rekao da će zamoliti Erin da im čita
na vjenčanju. Znala je što će joj on odgovoriti... već ga je mogla čuti i
njegov će joj odgovor zvučati posve razumno.
- Znao sam da nećeš imati ništa protiv - reći će - a iskrsnula je
savršena prigoda. Bila je presretna. Nije li to sjajno?
A ona nije imala ništa protiv. Uistinu nije. Ali zašto to njoj nije
najprije rekao? Sjedila je tamo ispijajući svoju vodu i slušala njihova
međusobna zadirkivanja, boreći se protiv malodušnosti koja se cijelo to
vrijeme pojačavala. Nakon pola sata više nije mogla podnijeti pa je
ustala.
- Idem samo do zahoda - promrmljala je. - Ned joj je uputio osmijeh.
Izvukla se iz uskoga prolaza uz klupu i provukla kroz natiskane ljude u
dvorištu do ženskoga zahoda. Kad se jednom našla zatvorena u
pregratku, sjela je uzdrhtala i uplakana, premda nije znala zašto. Silno je
željela biti kod kuće, u sigurnosti vikendice, ona i Ned sami. Ali mogla
je zaključiti da se to neće dogoditi. Luke je sebi upravo kupio treću
politru i bio je prilično pripit. Mogla je zapaziti da se opušta, što je i
zaslužio. Naporno je radio. Taj posebni projekt, McTavishov izračun, ga
je iscrpio. Tek se počeo oporavljati. Znala je da mu napetost zbog
vjenčanja vjerojatno nije išla u prilog, iako ga je, koliko god je mogla,
pokušala rasteretiti. A sad je tu bio još i Božić koji je trebalo preživjeti.
Ponovno je osjetila kako joj naviru suze i iskoristila svu svoju snagu
da ih potisne. Nije pomoglo. Morala je ostati prizemljena i ne dopustiti
da bude tako potištena. Na kraju krajeva, na što se imala požaliti?
Trebalo joj je to biti najsretnije razdoblje u životu.
128
 Šmrcajući, pripremala se vratiti k ostalima. Izlazeći iz ženskoga
zahoda izišla je iz bara i naletjela na Jeremyja.
- Veće, djevojčice - rekao je cereći se, zagledan u nju. Na trenutak je
zatreptala gledajući prema njemu, i jedva ga prepoznala, a potom joj je
sinulo. - O... Jeremy. Bog. Svi su tamo otraga.
- Jesu? - Izvadio je svoju poznatu tabakeru iz džepa kaputa koji je,
kako je zamijetila, visio na jednu stranu. Iz tabakere je izvukao mali
zamotuljak i zagurao ga među zube. - I, kako si? - Zapalio je zamotuljak
malim mjedenim upaljačem. - Ne viđam te često samu.
Kad malo promisli, ona Jeremyja uopće nije viđala. Bio je
najneuhvatljiviji u skupini, najnepristupačniji. Koliko je Ruth bilo
poznato nije bio oženjen i živio je u zajedničkoj kući u Jerichou, nekoj
vrsti umjetničke zajednice u adaptiranoj staroj kapelici. Tamo je
pripremao doktorat na neku temu iz klasike, premda nikada nije doznala
koju.
Sad kad je znala da je nekad izlazio s Erin gledala ga je drukčijim
očima, zamišljajući njih dvoje zajedno. Nije to bilo jednostavno prizvati
u misli; premda je u njemu bilo nečeg impozantnog. Bio je previše otrcan
i odavao čudaka da bi njoj bio par.
- Ne. Ne, ne srećemo se baš često, srećemo li? Otpuhnuo je oblak
opojnoga dima. - Ti radiš tamo u onoj bolnici blizu Playhousea, zar ne?
- Da, tamo.
- Trebali bismo se naći. Imaš li pauzu za užinu? Mogli bismo otići do
Ashmoleana ili negdje drugdje. Upiti malo kulture.
- Može. To bi bilo zgodno - osjećala se zbunjeno. Zašto bi Jeremy
želio provesti vrijeme s njom?
- Dobro. Gle, možda i hoćemo. Kad prođe ovaj užas oko blagdana i
kad se svi ponovno vratimo u normalu.
- Nakon toga je vjenčanje.
- Naravno. Zaklet ćeš se na vjernost našemu Nedu. Veoma hrabro.
- Zašto je to hrabro?
Zagledao se trenutak u nju, a potom rekao: - Veoma hrabro pomisliti
da ćeš izdržati. Veoma hrabro pomisliti da će te brak na neki način
učiniti manje usamljenom u životu. Čini se kako ljudi uvijek imaju
129
iluziju da će im ljubavnik, supružnik, brat ili sestra ili dijete na neki
način pomoći boriti se protiv goleme usamljenosti postojanja, što je
temeljna, premda razumljiva pogreška. Urlik usamljenosti naša je
sudbina.
- Prilično si ciničan! - izlanula je Ruth. - Ako mi Abigail i Luke ne
govore kako ne mogu podnijeti jedno drugo onda mi ti i Erin govorite
kako ljubav ne traje i kako sam glupa zato što mislim suprotno.
Jeremy se nasmijao. - Prije svega, Abigail i Luke su iznimka ovome
što sam upravo rekao. Ne znam nijedan par koji više odgovara jedno
drugome i koji je, držeći se jedno drugoga, uspješniji u borbi protiv
velike praznine očaja i terora. Ali zanima me čuti što kaže Erin. Je li te
odgovarala od Neda?
- Naravno da nije. - Ruth se odjednom osjetila nelojalnom prema
Erin, kao da je izbrbljala kakvu tajnu. - Samo je bila realna kad je
govorila o tome da se jednako tako možeš odljubiti kao što se možeš i
zaljubiti.
- Ona bi to trebala znati. - Jeremy je izvio obrvu pogledavši je i
puhnuo na svoj zamotuljčić. - Dođi. Hajdemo naći ostale. Klan nas čeka.

Činilo se cijelom vječnošću prije nego su svi zaključili da svatko pode

svojim putom, a kad su konačno odlučili, trebalo je izdržati sve one
brojne poljupce koji su uslijedili, kao i božićna čestitanja, prije nego su
se napokon uspjeli oprostiti i poći prema Ruthinom automobilu.
Ned je blago posrtao, ali bio je sretan. Jednu ruku prebacio je oko
Ruthina vrata. - Bilo je sjajno! Nisu li sjajni?
- Svi su sjajni.
Jesi li se dobro zabavljala?
- Jesam - rekla je - razmišljajući samo o tome kako ga želi dovesti
doma.
Stao je pred nju i pogledao je, uzevši obje njezine ruke u svoje.
Izgrednička skupina sudionika u bučnoj terevenci prošla je na suprotnoj
strani ulice podrugljivo im dobacujući i uzvikujući ʻzažvali jeʼ i ʻuvali

130
joj gaʼ.
- Ruth, Ruth - rekao je iskreno, zagledan u njezine oči. - Volim te,
znaš to, ili ne? Zbilja te volim. Nevjerojatna si.
- Volim i ja tebe.
- Ne, ne... ozbiljno to mislim. Želim da mi vjeruješ. Ti si nešto
najbolje što mi se ikada dogodilo u životu. Ne znaš koliko sam bio
očajan. Ne možeš ni znati. Ali više nisam. Vjeruješ li mi?
Bio je pijan, osjetila je to. Ali jednako tako je znala da joj govori
istinu. Napetost i ljutnja onih nekoliko proteklih sati počela se polako
topiti i ona je ponovno postajala razumna. Prišla mu je i provukla ruke
ispod njegovoga kaputa, čvrsto ga grleći.
- Naravno da ti vjerujem. I ja tebe volim. Tako sam sretna što ćemo
se vjenčati. Znam da možemo sve prebroditi zajedno.

131
 DEVETO POGLAVLJE

Možda to i nije bilo tako loše, pomislila je kad je automobil skrenuo na

dugački betonirani prilaz. Nije si mogla pomoći podići raspoloženje dok
se približavao Božić, i sad kad je na taj dan pristala biti daleko od svoga
doma odlučila je na to gledati s one vedrije strane. Osim toga, ne krene li
barem s pokušajem pozitivnoga razmišljanja, to bi se teško moglo
popraviti.
Ned je bio šutljiv dok su se približavali kući. Tako je bilo i zadnji
put kad su išli u posjet; boravak tu je čini se isticao tu posebnu stranu
njegove naravi. Svaki put kad je bio napet, ljutit ili depresivan, povlačio
se u sebe, imajući sve manje i manje doticaja sa svojom okolinom. Ruth
je to činilo bijesnom kad su se prepirali; on bi se u jednom trenutku
samo isključio i odbijao progovoriti, kamena izraza lica slušajući bujicu
njezinih riječi, dok su mu usne bile čvrsto stisnute. Poznati znakovi bili
su sve očitiji što su se više približavali kući njegovih roditelja. Zapažala
se nekakva ukočenost oko obrva i u ramenima, a on izgovarao
jednosložne riječi.
Sigurno je napet, pomislila je. Brine o tome kako će sve to ispasti.
Ali ne treba brinuti, zna da ću ja dati sve od sebe. Zna da nikada u
životu ne bih drukčije postupila. Moram mu što je moguće više olakšati.
Steven Haskell odgovorio je na zvonjavu. - O, Bog, stigli ste! Kakvo
je stanje bilo na cesti? Je li bilo kakvih zastoja? Jeste li se zaustavljali
usput? Bok, djevojčice moja - poljubio je Ruth nespretno u obraz. -
Pozdrav i tebi, sinko. - Srdačno se rukovao s Nedom. - Drago mi je što
ste došli.

132
 Kad su se natiskali u hodnik Jackie Haskell pojavila se iz kuhinje,
brišući ruke o pregaču.
- Dobar dan - povikala je Ruth vedro. - Stigli smo!
- Vidim. - Jackie joj se osmjehnula. - Neću prilaziti jer kuhani.
Vjerojatno mi se miris u kosu zavukao. Bog, sine. Gdje ti je prtljaga?
- Jedan dio je tu - rekao je Ned spuštajući diplomat kovčežić. -
Ostalo je u automobilu.
- S darovima - dodala je Ruth. - Nije li lijepa božićna atmosfera
ovdje? - Hodnik je bio ukrašen božićnim čestitkama koje su malom
ukrasnom kvačicom bile zakačene za zelenu usukanu nit. - Dobili ste
strašno mnogo čestitaka...
- Neke su prošlogodišnje - rekla je Jackie. - Izvadim ih da bi ih bilo
više. Nije dobro imati praznoga prostora na niski. - Prišla je i počela
zavirivati u neke. - Ova je od moga brata Georgea. Nažalost, on ove
godine ne može biti s nama. Njegova supruga se ne osjeća dobro,
premda po njezinome ona umire godinama, tako da se tu ne zna prava
istina. Ova je od gospođe Briscoe. Gospođe Mendelson. Gospođe
Darling. Neke su od starih Steveovih kolega s posla. Ova je od Hannah
Taylor... nju znam iz kluba u koji odlazimo četvrtkom navečer.
Ruth je kimala hodajući uz nju dok je Jackie naglas čitala što piše na
svakoj čestitki.
- Ova će ti biti poznata - rekla je Jackie iznenada, rastvarajući malu
čestitku s jednom srebrnom zvijezdom na prednjoj strani. - Dragom
gospodinu i gospođi Haskell i njihovoj obitelji - čitala je - najljepše želje
za Božić od Erin i Toma. Pusa, pusa. - Zastala je i okrenula se prema
Ruth. - Lijepo, je li tako?
- Veoma.
- Pitala sam se gdje je tvoja čestitka.
- Moja? Pretpostavila sam... budući da provodimo Božić kod vas...
zapravo, obično šaljem čestitke ljudima s kojima se neću vidjeti tijekom
Božića.
- Mi smo vama poslali.
To je bilo točno. Čestitka je stigla krajem studenoga. Sad se sjetila. -
Naravno da ste nam poslali, zahvaljujem.
133
 Jackie dugo nije rekla ništa. Potom se okrenula Nedu koji se vraćao
u kuću s još prtljage, uključujući i onu bocu vina koju su kupili. - Jeste
li za čaj? - upitala je.
Ruth je ugledala mogućnost da se ispriča za pogrešku u slanju
božićne čestitke. - Gospođo Hask... mama, donijeli smo malo vina. -
Prišla je kutiji i otvorila je, izvadivši iz nje Veuve Clicquot. - Gledajte...
malo šampanjca za Božić. A donijeli smo još crvenoga vina i bocu
slatkog crnog portugalskog.
Jackie se zagledala u bocu s drečavom narančastom etiketom koju je
Ruth držala u ruci i pružala prema njoj. - Baš lijepo - rekla je hladno. -
Steven je spremio nekoliko boca za Božić. Bolje to njemu predaj.
- Dobro. Hoću. Nadam se vam se ovo sviđa.
- Naravno.
Ruth je bespomoćno pogledala prema Nedu. S njegovoga lica ništa
se nije moglo pročitati.
- Skuhat ću malo čaja - rekla je njegova majka i vratila se u kuhinju.
- Nije dobro ispalo - rekla je Ruth - ali nije mi jasno zašto.
Ned je slegnuo ramenima. - Zaboravi. Ponijet ću ti torbu u sobu za
goste.
- Nismo li zajedno?
- Mogao bih se okladiti da nismo.
- O, ne! - zaječala je što je tiše mogla. - Ne možemo nikako biti u
odvojenim sobama! Živimo zajedno. Oboje smo prešli tridesetu. Vjenčat
ćemo se.
- Mama je prilično staromodna. Ne bi joj se to svidjelo prije nego se
uistinu vjenčamo.
Unatoč najvećem nastojanju Ruth je osjetila kako je obuzima
malodušnost. Možda će to ipak biti previše za nju, posebice sad kad joj
je oduzet izvor njezine snage, Ned, i toplina njegovoga tijela.
O moj Bože, pomislila je, odjednom osjetivši užasnu nostalgiju za
domom. U ovo vrijeme bi na Badnjak obično bila kod kuće i kružila po
vrtu tražeći nekoliko dobrih grančica božikovine za postaviti iznad
kamina ili nagovarala oca da iscijepa nekoliko cjepanica za sutradan.
Osjećala bi se voljenom i među voljenima. Kako li će ovo zaboga
134
izgledati?

Ubrzo je dobila odgovor. Bio je zastrašujući. Sa svakim korakom Ruth

se činilo da stavlja nogu pogrešno, nikada potpuno ne razumijevajući
gdje griješi. Dok je badnja večer odmicala osjećala se kao u nekom
drugom svemiru, u kojemu se događalo sve suprotno od onoga što je
očekivala.
Uistinu je bila u odvojenoj spavaćoj sobi, ogoljeloj hladnoj sobi s
jednim krevetom prislonjenim uza zid. Koračajući nekoliko puta po sobi
duboko je uzdahnula i samoj sebi rekla kako to neće trajati vječno; otići
će odavde za najviše trideset šest sati. Samo dvije noći na ovome
užasnome mjestu, nakon čega će ponovno biti kod kuće.
- Izdrži to - govorila je samoj sebi. - Izdrži, budi ljubazna i sve će to
završiti pa ćemo Ned i ja ponovno biti kod kuće, daleko od svega ovoga.
Sišla je u prizemlje pitajući se što se tu događa na Badnjak, noseći
sa sobom torbu pomno zamotanih darova. Kupila je pomodan papir koji
se doimao poput običnoga smeđega papira za pakiranje, sve dok se na
svjetlu na njemu ne bi zamijetili mali svjetlucavi uzorci. Oko njega je
zamotala zlatnu vrpcu pa su darovi izgledali poput starinskih paketa.
Nenapadno, ali glamurozno, pomislila je. Poseban dar za Jackie bio je
zamotan u ljubičasti sjajni papir iz robne kuće, s velikom ljubičastom
vrpcom na vrhu.
- Gdje je božićno drvce? - upitala je vedro ulazeći u dnevni boravak.
- Jedva čekam da ga vidim.
Ned i Steven sjedili su na počivaljci i glave su im bile nadvijene nad
rubrikom u novinama. Podignuli su pogled kad je ušla i kao odgovor na
njezino pitanje obojica pogledali prema jednom kutu prostorije.
Ruth je osjetila snažan poriv da se nasmije, ali uspjela ga je
potisnuti. Hvala bogu što je Jackie bila u kuhinji pa joj nije mogla vidjeti
lice. Očekivala je visoku jelu prepunu ukrasa. Umjesto jele ugledala je,
postavljeno na stoliću, malo prilično jadno umjetno drvo s otrcanim
namreškanim zlatnim trakama na metalnim ručkama. S krajeva otužnih

135
grana visjeli su nekakvi mekani ukrasi koji su se doimali poput jastučića
za igle, koji su trebali predstavljati njemačke biskvite; smeđi s crvenim i
bijelim črčkama izvezenim na njima.
- O - rekla je neuvjerljivo. - Nije li lijepo?
Čula je blago Nedovo otpuhivanje kroz nos. Steven je, s dozom
isprike u glasu rekao: - Imamo ga godinama. Znaš, ima sentimentalnu
vrijednost, A osim toga, nema onih dosadnih borovih iglica koje se
moraju čistiti.
- Nema. Veoma razumno. Ja ću ovo samo tu spustiti. - Ostali darovi
bili su na podu ispod stola, omotani sjajnim papirom s motivima sanjki,
Djeda Božićnjaka i sobova crvenoga nosa. Ruth se sagnula i dodala
svoje na hrpu, a zatim prišla kaminu gdje je još božićnih čestitki stajalo
na polici iznad kamina. Među njima bila je obična bijela čestitka na
kojoj je crnim slovima pisalo:

Gospodin i gospođa Blackstone rado vas pozivaju na vjenčanje

njihove kćeri Ruth i gospodina Edwarda Haskella.

Ispod toga je bilo navedeno vrijeme, datum i mjesto održavanja

vjenčanja. U kutovima bili su otisnuti potkove i zvona, a u podnožju
sitna mladenka u zvonolikoj haljini, uz mladoženju u crnom cilindru.
- Što je ovo? - upitala je Ruth iznenađeno. Podigla ju je mršteći se. -
Čini se kao pozivnica za naše vjenčanje.
Steven se nelagodno nakašljao. - O, da...
Okrenula se prema njemu. - Niste li dobili onu koju sam ja
napravila? - Mnoge sate provela je za kuhinjskim stolom rukom
ispisujući pozivnice i ukrašavajući ih, svaku donekle drukčije.
Nasmijala se. - To čak nije ni moje prezime.
Ned je ustao i prišao pogledati. Klonulo je uzdahnuo i okrenuo se
prema ocu. - Tata?
- Znaš nju kakva je, sine. Voli sve napraviti kako priliči. - Pozivnica
je bila veoma lijepa, Ruth - rekao je s nekom dozom preklinjanja u glasu,
ali moja supruga... ona više voli kupovno nego ručno rađeno. Nema baš
visoko mišljenje o onome što se ne kupuje. Stoga ćeš joj morati malo
136
udovoljiti, draga. Znam što si htjela, ali ona ne želi da susjedi pomisle
kako sebi nisi mogla priuštiti prave pozivnice. Ugledali smo te strojeve
na stanici, one na kojima možeš ispisati svoje vlastite pozivnice pa je
pomislila kako bi bilo bezazleno zabavno načiniti inačicu tvoje
pozivnice.
Ned je prebacio ruku oko nje i tiho rekao: - Ona je pomalo luda u
tom pogledu. Ne brini zbog toga. Žao mi je.
- U redu je - rekla je Ruth, kojoj se u glasu osjećala napetost. - Ali
čak je od moje majke. Tvoja majka dobro zna da je moja majka mrtva,
je li i to zbog toga što bi bilo neugodno da to susjedi doznaju? Možda su
mogli pomisliti kako sebi ni majku ne mogu priuštiti.
Steven se nasmijao. - To je duh. Znao sam da to nećeš shvatiti
osobno, dušo. To je samo mala zabava.
Ruth je vratila pozivnicu natrag na policu ponad kamina, još uvijek u
šoku. Gdje je bila pozivnica koju je ona onako pozorno izrađivala? U
kanti za smeće.
Potom, kad ju je pogledala, odjednom joj se sve učinilo smiješnim.
Zamislila je Jackie kako baca Ruthinu ručno rađenu pozivnicu i brže-
bolje odlazi do stanice napraviti pozivnicu koju ona smatra
prihvatljivom, i nasmijala se.
Ned ju je zagrlio. - Ti si meni najbolja, znaš li ti to? - prošaptao je.
Nastavila se smijati, ponovno zamišljajući kako Jackie trči niz ulicu
do stanice odlučna napraviti sve onako kako ona želi.

Otkad je počela uviđati smiješnu stranu toga bilo joj je teško prestati,
sve joj je bilo smiješno; ali na taj način joj je sve to barem bilo lakše
podnijeti. Bilo je jasno da neće biti polnoćke ni smirujućeg popisa
poznatih božićnih pjesama i onog sveopćeg osjećaja radosti i slavlja.
Umjesto toga bila je večera pred televizorom i Jackie koja je zahtijevala
svoje omiljeno božićno piće.
- Probaj ga, Ruth - poticala ju je Jackie, opuštena i dobro
raspoložena sad kad je večera prošla. - Svidjet će ti se. Steve, daj nam

137
dva Advocaatsa i cherry.
Stigla su dva pića odvratnoga izgleda, malo crvenoga pri dnu i puna
čaša nečega gustog i jarko žutog.
- To je pravo piće - rekla je Jackie sretno. - Ne pijem mnogo, ali
volim svoj Advocaat i cherry brandy.
Ruth je pijuckala tekućinu. - Mmm. Neobično. - Nije bilo toliko
strašno koliko je očekivala i podsjetilo ju je na hladnu kremu od jaja s
malo sirupa protiv kašlja.
- To je nizozemsko nacionalno piće - rekla je Jackie.
To je izmislila, pomislila je Ruth, zamišljajući domaćinstva diljem
Nizozemske u kojima se slavi Božić, u kojima zahtijevaju svoje crvene i
žute koktele. Ne, to je bilo nemoguće. Bilo je veoma neobično i
poluodvratno i moglo je jedino tu biti smišljeno.
- Mislim da se zove Srce koje krvari - zapazio je Steven, koji je sebi
i Nedu natočio svijetlo pivo.
Eto, pomislila je Ruth. Ne zvuči nizozemski. - Divno - rekla je,
pitajući se, neće li joj ovim tempom na nadgrobnom spomeniku napisati:
Ovdje leži Ruth. Njoj je sve bilo divno. - Od čega se pravi?
- Od žutanjka - rekao je Ned cereći se.
Ruth je pogledala u žutu tekućinu osjećajući se blago zgrožena. - Od
sirovih žutanjaka?
Ned se nasmijao. - Jesi li ikada pokušala piti žutanjak kuhanoga
jaja? Sirovih, naravno.
- Ma daj, Ruth, iskapi - poticala ju je Jackie. - Ili ću ja popiti tvoje?
Kad se jednom naviknula na ukus piće joj je prilično jednostavno
kliznulo niz grlo, i kad je Jackie tražila drugo, a za njimjoš jedno,
priključila joj se. Sve joj se postupno činilo lakšim, nije bilo potrebe za
razgovorom dok je televizor bio uključen, i svi su našli društvo, zajedno
se smijući posebno odabranim božićnim komedijama. Ruth je osjetila
kako joj se vraća snaga. Možda će na kraju krajeva ipak sve biti dobro.
Ispričala se i u jedanaest sati otišla na spavanje, ostavljajući ostale u
dnevnome boravku. Tapkajući duž hodnika do kupaonice, u pidžami i s
toaletnom torbicom u jednoj ruci, osjetila se poput tinejdžerice koja je
došla prespavati kod prijateljice.
138
 Otišla je u zahod, oprala zube i počešljala kosu, zagledana u svoj
odraz u zrcalu.
Malo sam više popila, pomislila je, naginjući se bliže svome licu u
odrazu. Njezine zelene oči doimale su se previše zelene i krvave. Gle,
tako i treba nakon četiri advo-što- li-već i cherry brandyja. Nasmijala se
samoj sebi. - Gdje je tvoja božićna čestitka, Ruth? - upitala je. - Opa! -
Prinijela je ruku i pokrila usne. - Glupača! Zaboravila sam. Loša Ruth.
Lijepi šampanjac, Ruth. Ali ja više volim sirovo jaje i sirup za kašalj.
Jesi li sama pravila tu pozivnicu, Ruth? Bas jeftino i odvratno! Ja više
volim nešto drukčije pa mislim da ću to i učiniti. - Ponovno se
primaknula još bliže svom licu. - Što ja to radim? - protisnula je. Zrcalo
se zamaglilo od vreline njezinoga daha. - Kako je zaboga Ned potekao
od ovo dvoje? Je li on uopće imalo drukčiji od njih? Sigurno jest. Jest.
Sigurna sam u to. - Jednim pokretom vrškova prstiju obrisala je
izmaglicu sa stakla. - U protivnom to ne bih mogla učiniti.

Nedova sestra stigla je sutradan u jedanaest. Ruth i Jackie bile su u

kuhinji kad se na vratima oglasilo zvono.
- Bit će da je to ona - rekla je Jackie i vratila se guljenju krumpira.
Ruth je sjedila za kuhinjskim stolom i pomagala pospremiti stvari od
doručka, pitajući se zašto se nitko ne ponaša kao da je Božić, kad se
događaju stvari poput predaje darova. Ned se rano ujutro uvukao u
gostinsku sobu s čarapom za nju i razmijenili su svoje male darove:
knjige, CD-e i stvarčice koje su oboje željeli. Ruth je dobila par posve
mekanih čarapa od kašmira. Ona je Nedu dala remen, da zamijeni onaj
stari koji se već izresao od uporabe. Ali dijeljenje čokoladne naranče s
njim uz šalicu čaja u krevetu bilo je jedino božićno što se dogodilo. Je li
to sve, pitala se.
Privirila je zainteresirano kad je Čula da Steve otvara vrata. Tu je
bio mogući spas. Nakon nekoliko minuta čavrljanja u hodniku Nedova
sestra provirila je glavu kroz kuhinjska vrata. - Bog, mama - rekla je. -
Sretan Božić.

139
 - Bog, Susan. Sretni blagdani - odgovorila je njezina majka.
Poput svoje majke Susan Haskell bila je plavokosa i njezina lijepo
njegovana kosa svjetlucala je s preljevima. I ona je poput majke bila
niska, vitka i odjevena u skupocjenu odjeću i uopće nije djelovala onako
usidjelički kako ju je Ruth zamišljala. - O, ti si sigurno Ruth. Drago mi
je. Ja sam Susie.
- Bog. - Ruth joj se osmjehnula, već je zavoljevši.
- Brzo si stigla. - Jackie se kratko okrenula prema svojoj kćeri, a
potom vratila natrag svojim krumpirima.
- Ceste su bile potpuno prazne. Kladim se da su svi ostali bili
pametni i uživali u izležavanju. - Susien glas bio je dubok i srdačan, sa
snažnijim sjevernjačkim naglaskom od onoga kakvim je govorio Ned. -
Uživate?
- O, da, hvala na pitanju.
- Super. Stavit ću svoje darove pod starog Will of the Wispa8. Jesi li
vidjela naše božićno drvce, Ruth? Starije je od mene. Netko bi to siroto
drvo trebao riješiti nevolje... a ja bih onda mogla zapaliti jednu. Očajna
sam.
- A ne, nećeš u mojoj kući - odbrusila je Jackie.
- Neću, mama - rekla je Susie ljubazno. - Idem van na prilaz. I
uklonit ću sve tragove.
- Ne želim crne tragove na pločniku.
- Ni trunka. Hoʼš sa mnom Ruth?
- Rado rekla je Ruth koja je željno dočekala poziv. - Ne pušim, ali
izići ću s tobom malo na svježi zrak.
- Ne znam baš koliko ćeš svježega zraka moći uhvatiti s Fag Ash
Lilom9, rekla je Jackie, kimanjem glave pokazujući prema Susan. Ona je
hodajući trovač zdravlja.
Susan je diskretno namignula Ruth. - Vidimo se začas vani. Obuci
kaput, iznimno je hladno. - Njišući bokovima izišla je iz kuhinje.

Kad joj se Ruth priključila na prilazu Susie je već sretno otpuhivala dim

140
svoje cigarete. Ramena su joj bila omotana mekanim crnim šalom.
Dobro došla u Obitelj Grimm - rekla je vedro dok joj se Ruth
približavala. - Kako ti se čini?
- Ne tako loše.
- Čekaj. Bit će gore - Susie se nasmijala. - Vjerojatno si već skužila
da mama ima čudan karakter. Ne želim te zbuniti ni bilo što slično, ali
morat ćeš sama sebi prokrčiti put. No - slegnula je ramenima - mogla bih
se ja i prevariti. Može vuk svoju dlaku promijeniti pa biti anđeo prema
tebi. U svakom slučaju, poslušaj me. Nisam ti čak ni čestitala na
zarukama. Bravo što si vidjela nešto u Nedu. Ne mogu reći da su i ostali
to vidjeli. - Sve to rekla je u tako šaljivom i vedrom tonu da je bilo
teško razlučiti što od toga misli ozbiljno, a što je šala. - Uvjerena sam da
je sjajna osoba. Ne mogu ga prestati zamišljati kao ćudljivoga tinejdžera
s pjegicama koji zaudara od znoja.
- Čini se da baš ne viđaš često svoju obitelj - usudila se reći Ruth,
zaguravši ruke dublje u džepove kaputa.
- Obavljam svoju dužnost. Dvaput godišnje - izjavila je Susie. -
Učinit ću to drage volje i obaviti ono što se od mene očekuje. Božić i
rođendan... njegov, njezin, moj, bilo čiji. Ali nakon toga... - Žestoko je
odmahnula glavom. - A ne. Moj život je moj život. Vraški sam se
namučila doći do ovoga do čega sam došla... slobodno mogu dodati bez
mnogo pomoći, jer mene nisu poslali u privatnu školu kao što su poslali
Neda... i zbog tog zbilja želim uživati u tome. Obavit ću ja i tvoje
vjenčanje, i biti med i mlijeko. Ali nema smisla pretvarati se da sam
bliska sa svojom obitelji, kad nisam. Kao što si mogla zaključiti, imam
problema s majkom. Godinama sam išla na savjetovanja. Znam zašto
sam ljuta i sad je mogu u lice pogledati i osmjehnuti se, znajući da na
kraju dana odlazim i da joj apsolutno ništa ne dugujem.
Veoma je otvorena, pomislila je Ruth. S obzirom na to da me upravo
upoznala.
Susie je rekla: - Govorim ti to sad zato što ću biti jedna od onih koji
znaju o čemu govoriš kad ona učini nešto skandalozno. Neće se to
dogoditi danas, čak ni ovaj mjesec. Ali jednoga dana hoće. Mislim da
ćeš danas biti gospodična Zlatna djevojka sad kad sam se ja pojavila.
141
 Susie je bila u pravu. Jackie se popela na kat i sišla odjevena u
svoju najbolju božićnu opravu, crvenu haljinu i odgovarajuće cipele
visokih potpetica, našminkana i nakićena. Glas joj je bio sveden na
najnježniji i najdražesniji šapat.
- Jesi li znala da je Ruth medicinska sestra, Susan? - upitala je,
raspoređujući svijeće po stolu. - Nije li to divno? Uvijek se iznimno
divim ljudima poput Ruth... tako su nesebični, nisu li? Ne mare za
odjeću, novac ni luksuzne stvari, i sve čine za dobrobit čovječanstva.
- Ne možeš im se diviti više od mene, mama - rekla je Susie vedro.
- Ruth je tako lijepo uredila Edwardovu vikendicu. Zbilja ima ukusa.
Ruth je znala da Jackie nije bila u vikendici otkad se ona uselila u
nju, ali Susie je očito bila više nego sposobna izlaziti na kraj sa svojom
majkom pa je ostala postrance i samo ih slušala.
- Ruth je veoma lijepa, zar ne, Susan? Prirodno lijepa. Ne treba joj
bojati kosu ni šminka nj skupa odjeća. Nije li sretna?
Ruth je zapazila da ona nije pohvalila njezinu umjetničku vještinu
izrade rukom rađenih pozivnica. Susie je vedrim odgovorom ublažila sve
što je njezina majka govorila i nasmiješila se Ruth. Kad je za ručak sve
bilo gotovo, Božić je napokon započeo.
- Hoćemo li otvoriti Ruthinu bocu? - predložila je Jackie. - Susan,
Ruth je na dar donijela bocu pravoga francuskoga šampanjca. Nije li to
lijepo? Veoma darežljivo od nje, nije li? A sad možemo otvoriti darove.
- Oho, Veuve. Bit će dobro - zapazila je Susie kad je Jackie izvadila
bocu iz ostave. - Zbog toga će Božić živnuti.
- Steven! - povikala je Jackie kroz kuhinjska vrata. - Dođi i otvori
ovu bocu, hoćeš li?
Steven je poslušno ušao i izvlačio čep iz boce, dok je Jackie vikala
ʻpazi strop!ʼ, ʻpazi kuhinjske elemente!ʼ ili ʻpazi prozore!ʼ, ovisno o tome
kamo je bocu usmjerio. Napokon ju je otvorio uz ne baš snažno, ali ipak
zadovoljavajuće ʻplopʼ i obvezni mlaz bijele pjene.
- To je život na visokoj nozi - rekao je dok je točio pjenušavu
tekućinu. - To ja zovem životom! Izvoli, Susan, jedna za tebe. Ned, izvoli
svoju.
Kad su svi bili naoružani čašama zlatnoga pjenušca, pošli su do
142
dnevnoga boravka otvarati darove. Hrpa darova pod stolom doimala se
velikom, ali kad su sve podijelili, nije bila tako velika. U Ruthinoj kući
svi su se uvelike trudili zamotati što više darova mogu, kako bi bilo što
više otvaranja... premda su to bile samo sitnice. Jedne godine njezin otac
je pojedinačno zamotao svaku šahovsku figuru pa je Cordy imala za
otvoriti trideset tri mala dara... i bacali su se na darove otvarajući ih
brzo, grleći se i ljubeći u znak zahvale.
Ovdje je svaki dar pružan i promatrala se osoba koja je dar primala i
bilježila svaka njezina reakcija dok je dar odmotavala.
Dar koji je Ruth dobila od Haskellovih bio je malen i lagan. Pitala se
što bi to zaboga moglo biti, i kad je na nju došao red, otvorila je svoj dar
s izrazom pravoga ushita. - Ovo je veoma uzbudljivo. Nemam pojma što
je to - a kad je otvorila sadržaj ugledala je plastičnu kocku punu svega i
svačega, dvije male blijedoljubičaste vrećice od onih kakve se drže u
ladicama s donjim rubljem i dva komada sapuna od lavande. - Ma baš
lijepo. Baš mi to treba. Hvala vam.
- Sama sam načinila vrećice Ruth - prošaptala je Jackie kad ju je
Ruth prišla poslušno poljubiti. - Sviđaju ti se?
- Lijepe su - odgovorila je nepokolebljivo. - Hvala vam, Steven.
- Nema na čemu, dušo - rekao je dok ga je ovlaš ljubila u obraz.
Je li to to, pitala se s užasnim osjećajem da će ona sad ispasti netko
tko se napadno razmeće trošeći kad Jackie otvori dar. A potom osjeti
grižnju savjesti zbog toga što je očekivala više. Ne budi pohlepna, Ruth,
prekorila je samu sebe. Dar je baš lijep. Ali kad ga je pogledala sjetila
se onoga što je Steven rekao, o tome da Jackie baš nema visoko
mišljenje o nečemu što nije kupovno.
Nastavili su s razmjenom darova. Susanin dar, koji je dobila od
majke, bio je istovjetan Ruthinom, osim što je ona dobila sapun s
mirisom ruže a ne lavande. - Nisi trebala, mama - rekla je Susie ne
trudeći se prikriti sarkazam. Ali Ned je od svojih roditelja dobio dva
dara. U jednom su bile kopačke za ragbi, s čime je očito bio oduševljen.
Kad je otvorio drugi, Jackie je rekla: - Taj je zapravo za vas oboje.
To je pravi dar, pomislila je Ruth, osjetivši olakšanje kad se nagnula
prema Nedu koji je skidao papir za zamatanje. Bio je to komplet za
143
varenje. Trenutak su piljili u nj.
- Hvala ti, mama - rekao je Ned lagano se mršteći. - Što te na to
navelo?
- Uskoro ćeš biti oženjen čovjek - rekla je Jackie vedro. Budeš li
vario vlastito pivo nećeš morati ići u pub! Moći ćeš biti doma s Ruth.
Susie se nasmijala kad je Ruth rekla: - Kakva savršena zamisao - i
pokušala prikriti zbunjenost, pitajući se čime je taj dar mogao biti
smatran zajedničkim. Nije se baš nadala nekakvim velikim darovima, ali
svejedno, nije mogla ne osjetiti se pokisnulom zagledana u svoju malu
hrpu. Samo ju je Nedov dar, lijepa srebrna narukvica srećonoša, mogla
razvedriti.
Ali nije trebala brinuti zbog svog dara za Jackie. Bio je to zadnji koji
je otvaran, nakon što je Susie svima podijelila svoje darove, kutiju
Fortnum and Mason čokolade. Jackie ga je, pretpostavljala je, namjerno
ostavila zadnjega.
Njezina reakcija bila je iznimna. Blago je zaječala dok je otvarala
prvi dar i zagledala se u knjigu, kao da nikada prije toga knjigu nije
vidjela, uzdišući: - Knjiga! Knjiga! - s toliko oduševljenja da je Ruth
pomalo osjetila nelagodu. Brzo ju je odgurnula u stranu zbog sjajnog
ljubičastog paketa ispred sebe. Kad je skinula vrpcu, uzdahnula je. Kad
je ugledala kutiju, zgranula se. Kad je otvorila poklopac i vidjela što ima
unutra, vrisnula je iz sveg glasa, a potom uskliknula: - To je najljepši dar
koji sam ikada dobila u životu, Ruth - rekla je, dok su joj suze potekle iz
očiju. - Nikada nisam vidjela ništa ljepše.
- Baš mi je drago da vam se sviđa - rekla je Ruth pitajući se nije li
ovo bio još gori mogući ishod od onoga da je Jackie odbila primiti njezin
dar.
- Sigurno je stajao pravo bogatstvo! - uzdisala je Jackie vadeći ga i
motreći. Okretala je malu vrpcu u ruci. - Jesu li to pravi dijamanti?
- To su kristali - požurila je reći Ruth, zacrvenjevši se. - Kristali
Swarovski.
- Kristali - uzdahnula je Jackie, kao da je to bilo nešto još bolje od
dijamanata. - Zamisli, sad ću ih ja nositi. - Pričvrstila ga je pozorno na
haljinu. - Tako. Nije li lijep, Susan? vječno će trajati. - Bacila je brz
144
pogled na kutiju čokolade pokraj sebe.
- Zapanjujući je, mama. Sasvim sigurno nešto najljepše što si ikada
imala. I što ćeš vjerojatno ikada imati. Nije li Ruth pametna? - Još
jednom je spretno namignula Ruth. - Sad kad je to gotovo, idem donijeti
vreću za smeće.
Ned se osmjehnuo Ruth te ohrabrujući i bez glasa, samo otvarajući
usta, rekao: - Sjajna si.
Znači uspjelo je, pomislila je, osjetivši olakšanje. Hvala Bogu.

Jackieno dobro raspoloženje potrajalo je ostatak Božića, tijekom ručka i

popodneva. Pripravila je tradicionalnu gozbu s puricom i uobičajenim
prilozima, a nakon toga iznijela božićni puding s plavičastim plamenom
od viskija. Jeli su i pili sve dok nisu osjetili pospanost i omamljenost,
sjedeći i provodeći sumorno popodne uz televiziju koja je bljeskala u
kutu.
- Hvala za divan Božić, mama - rekla je Susan napokon, ustajući. -
Bit će bolje da krenem ako se mislim vratiti u neko pristojno vrijeme.
Smatram da sam dokrajčila onaj šampanjac i čašu vina tijekom ručka pa
sam spremna za polazak.
- Bog, bog - promrmljala je Jackie s počivaljke dok su joj se kapci
spuštali. Njezina prazna vinska čaša bila je na stoliću za serviranje kave
pokraj nje. - Pazi kako voziš. Pazi kako ideš. Blagoslovljena bila.
Ruth je pošla prema vratima pozdraviti se sa Susan.
- Sad sam do druge godine slobodna - rekla je navlačeći skupocjene
crne kožne rukavice za vožnju. - Sretno, djevojko. Vidimo se na tvome
vjenčanju. Čuj... - ugurala je malu posjetnicu u Ruthinu ruku - nazovi me
u svako doba bude li ti nešto potrebno. Bog tata! Bog Ned! Sretna Nova
godina. - Izišla je u tamu živahnim korakom, ostavljajući Ruth da se vrati
natrag u jarko osvijetljenu kuću, zavideći toj drugoj ženi na slobodi.

Sljedećega jutra probudila se raspoložena. Božić je prošao. Ubrzo će biti

145
na putu, dužnost su obavili, što se moglo smatrati uspješnim iskustvom.
Slutilo je na dobro za budućnost, i posebice za vjenčanje.
Ona i Ned rano su sišli u prizemlje i pripremili doručak.
- Što misliš gdje ti je majka? - upitala je Ruth kad su završili. Bacila
je pogled na sat. Bilo je već deset. Nadala se da će dotad već krenuti.
Put od Yorka do Oxforda nije bio baš kratak i bit će sretni uspiju li do
Starog župnog dvora stići prije mraka.
Ned je podigao pogled sa svoje kave. - Gle, sinoć je bila prilično
pijana, nije li? Zato smo imali našu strastvenu noć. Mislim da je nije
moglo probuditi ništa manje od pozdravnog pucnja iz dvadeset jednoga
pištolja pokraj kreveta.
Jackie je došla sebi nakon drijemeža i ponovno počela oduševljeno
piti, iskapila vino, a potom zahtijevala još svoga omiljenoga žutoga i
crvenoga koktela. Dok su gledali kasni film bila je posve očito mrtva
pijana i počela je hrkati na mjestu. Nedugo zatim Steven ju je odnio gore
na kat. Nije imalo baš nimalo smisla da Ruth i Ned ne spavaju u istome
krevetu... i Ruth je osjećala da bi, uz sve poene stečene ulizivanjem koje
je dobila zbog broša, mogla riskirati malo Jackienoga nezadovoljstva
zbog rasporeda ležanja.
- Sići će - rekao je Ned. - Ne brini za to. Nema je samo zato što tata
nije tu da je probudi. Otišao je igrati golf, kao što obično čini na
Štefanje. Sići će ona, samo što nije.
Ali bilo je već pola dvanaest kad je Jackie sišla u svom kućnom
ogrtaču, zamršene kose. Ruthino dobro raspoloženje iščezavalo je brzo,
uz protjecanje svake minute, i svaka joj je za jedan stupanj umanjivala
trenutak koji je mogla provesti kod svoje kuće. Jackie je sasvim očito
bila loše raspoložena. Ruth je bila uvjerena kako mješavina šampanjca,
crvenoga vina, Advocaata i viskija nikoga ne bi navela da se sljedećega
dana osjeća vedro i raspoloženo.
Promrmljala je nešto odgovorivši na Ruthin pozdrav i natočila si
veliku čašu vode iz slavine. Potom je prišla čajniku i uključila ga.
Reci nešto!, govorila je Ruth Nedu preko kuhinjskoga stola, samo
otvarajući usta.
- Mama, danas moramo biti kod Ruthinoga oca - rekao je Ned
146
bezbrižno, što znači da ćemo ubrzo morati krenuti kući.
- Znam - rekla je Jackie razdražljivo, uzimajući vrećice čaja.
- Sve smo već spakirali pa bismo ubrzo mogli krenuti.
- Dobro, dobro - odbrusila je. - Mogli ste baš i malo duže ostati
nakon što sam vas jučer sve onako služila. Hoćete li se samo tako
izgubiti sad kad ste proslavili Božić?
- Daj, daj mama, znaš da nije tako.
- Znam li? Gle, meni to tako ne izgleda. Ne možete li barem na ručku
ostati? - natočila je kipuću vodu u šalicu.
Ned je opravdavajući se pogledao u Ruth. Načinila je bolnu grimasu
uputivši mu pogled.
- Dobro... - rekao je.
NE! Ruth je usnama, bez glasa, oblikovala tu riječ. Moramo ići!
Osjetila je očaj i onaj neobuzdani osjećaj da se više neće moći suzdržati
već da će skočiti i pobjeći kroz vrata što je noge brže nose.
- Je li previše tražiti dvadeset minuta? - Jackie se okrenula licem
prema njima, izmoždena zbog snažnoga mamurluka. Ono uglađeno dobro
raspoloženo stvorenje od prethodnoga dana potpuno je nestalo.
- Nije - rekao je Ned popuštajući.
- A ti, Ruth? Ne možeš li pola sata ostati i ručati sa mnom? Bit ću
sama samcata kad je Steven vani!
- Mogu - rekla je Ruth, ni ona joj se nije mogla suprotstaviti. -
Naravno da možemo.
- Tvoj otac neće imati ništa protiv, je li tako?
- Pretpostavljam da neće.
- Onda je odlučeno. Ostat ćete na ručku. - Jackie se doimala
zadovoljno, premda nije mogla namjestiti osmijeh. - Gdje li je taj
prokleti paracetamol? - mrmljala je.
Ned je ustao. - Znaš što, idem staviti stvari u automobil. Tako da
kad ručamo možemo odmah odmagliti i steći prednost.
- Dobro - rekla je Ruth očajna. Shvatila je već da će proći najmanje
sat i pol prije nego krenu. Ned je izišao i čula ga je kako trči uz stube
donijeti torbe.
- Ja ovo nosim gore - rekla je Jackie čvrsto stišćući svoju šalicu s
147
čajem - dok se obučem. - Prišla je vratima, a potom se okrenula i
pogledala Ruth. - Usput rečeno, nemoj zaboraviti podmiriti račun prije
nego što odete.
Ruth je trepćući gledala u nju, zbunjena. - Oprostite?
- Izračunala sam da tvoj dio iznosi trideset osam funti i šezdeset
penija. Možeš mi i ček ostaviti ako nemaš gotovinu.
- Moj dio?
- Troškova za Božić. Ne očekuješ od Steven a i mene da baš za sve
podmirimo račun! Znaš, sav onaj Advocaat koji si pila, nije baš jeftin.
- O - ne. Naravno da ne. Ispisat ću vam ček... mislim da kod sebe
nemam dovoljno gotovine. - Kad je Jackie to tako postavila zvučalo joj
je gotovo razumnim. Ali zapravo, račun za Božić? Je li to vrijedilo za
njih oboje ili samo za nju?
- Dobro. - Jackie se okrenula i pošla uz stube. - Samo nisam htjela
da se iskradete a da ne platite, ništa više.
Ruth je piljila za njom, otvorenih usta.

U automobilu, dok su se vozili do kuće njezinoga oca bila je bijesna. -

Namjerno je to učinila! - vikala je, gotovo plačući od očaja. - Već je
prošlo tri a mi još imamo kilometara i kilometara za prevaliti! Ovim
tempom kući nećemo stići večeras prije devet.
- Oprosti - Ned ju je pogledao ispričavajući se prije nego je vratio
pogled natrag na cestu. - Ne znam je li mislila...
- Naravno da je mislila! - Lupila je šakom po instrument ploči. - Bila
je grozno raspoložena i odlučila nam je pokvariti dan. Znala je da u
prvom redu želim provesti Božić kod kuće! A tražiti od mene novac?
- To je ružno - složio se Ned. - Popričat ću s njom o tome.
- Nakon što smo kupili vino skuplje od stotinu funti i pravoga
bogatstva koje sam potrošila za taj prokleti broš...
- Ali veoma joj se svidio. Uljepšao joj je dan.
- Kako i ne bi! Ona je meni dala nešto što košta dva penija. Kladim
se da nije mogla vjerovati kakvu sreću ima.

148
 - Ma daj, Ruth, nije ona tako loša.
Ruth se ugrizla za jezik nastojeći se smiriti i biti razumna. Nije htjela
ispasti materijalista koji zbraja vrijednost darova kad je cijela zamisao
bila blagdansko ozračje u kojemu su darivani. Na kraju krajeva, Jackie
od nje nije tražila da toliko potroši. Vjerojatno je očekivala nešto
jednako malo poput onoga što je ona darovala.
Ali duboko u srcu Ruth je pretpostavljala da je Jackie veoma dobro
znala kako će ona za dar puno potrošiti.
- Tebi je dobra. Ti si baš želio te kopačke za ragbi.
- Ma to je samo zato što te ne poznaje. Sljedeće godine bit će
drukčije. Nadoknadit će ona to tebi.
Ruth se stresla na mrsku pomisao da bi se sljedeće godine ponovno
mogla vratiti u tu hladnu kuću i podnijeti još jednu rundu otvaranja
darova.
- Žao mi je što ćemo zakasniti. To je samo zato što ne voli biti sama.
Veoma rijetko je viđam. Stoga želi da to što je moguće duže potraje.
- A što je s pozivnicom? Što kažeš na to?
Ned neko vrijeme ništa nije govorio. Kad je napokon uzdahnuo,
rekao je: - Znam da se tebi to može učiniti neobičnim...
- Učiniti? To jest neobično. Ned, žao mi je ako ti tako ne misliš, ali
to je...
- U redu. Ali ona je takva. Njoj te stvari znače.
- Misliš da meni ne znače? Sate sam provela izrađujući te pozivnice.
- Lakše je ako to pustiš.
Ruth je piljila kroz prozor ne odgovorivši.
- Ljubavi? - Stavio je ruku na njezino koljeno. - Znam da je donekle
teška, ali ona to uistinu ne misli na način na koji ispada.
- Ako ti tako kažeš - rekla je, ali bilo joj je teško to izreći tako da
zvuči uvjerljivo.

Kad se automobil konačno zaustavio ispred Staroga župnoga dvora

osjetila je kao da nikada prije u životu nije bila sretnija što ga vidi.

149
Prozori su bili osvijetljeni, a kad su se ulazna vrata otvorila i njezin otac
izišao pozdraviti ih, izjurila je iz automobila i što je brže mogla potrčala
prema njemu.
- O, tata - rekla je, zagnjurena u njegovu vestu dok ju je grlio. - Tako
sam sretna što sam tu. Oprosti što kasnimo.
- Lijepo ste se proveli za Božić?
- Bilo je gore nego što uopće možeš zamisliti - rekla je tiho, nadajući
se da je Ned nije mogao čuti. - Očajnički sam željela otići.
- Sirota Ruth. - Silas se nasmijao i iz grudi mu se oteo zvuk koji je
zatutnjao uz Ruthino uho. - Znao sam ja da ćemo mi tebi svi nedostajati.
Cordy i ja smo veoma ugodno proveli dan... ali drago nam je da si tu.
- I meni - rekla je iskreno.
- Uđimo u kuću. Doimaš se kao da su ti potreban čaj i božićni kolač.
- Uzeo ju je za ruku i poveo u svjetlost i toplinu. Ruth je pošla za njim,
osjećajući se kao da joj je veliki kamen pao sa srca.

150
 DESETO POGLAVLJE

Siječanj je uvijek bio sumoran, ali ove godine vrijeme se činilo lošijim
nego obično; krajolik je bio poharan olujama i većinu vremena utonuo u
sumrak i tamu. Dani su bili kratki, nekoliko sati sivkaste svjetlosti
obavijene mrakom.
Kakav mjesec za vjenčanje, pomislila je Ruth dok se vozila na
posao. Većinu jutara bilo je teško povjerovati da je sunce izišlo, toliko je
bilo mračno. Vjetar je šibao kroz gole grane stabala i u zraku je bilo
hladne sitne kišice. Posvuda je bilo hladno, vlažno i depresivno. Oxford
je bio užaren po hladnome vremenu, ulice su bile doslovno prazne, osim
pokoje neobično otporne duše kojoj nije smetalo da je opere kiša i išiba
vjetar koji se između zgrada probijao poput suludo odvažnoga vozača.
Nova godina protekla je mirno, baš kao i mnoge prije nje. Bili su kod
Lukea i Abigail. Tamo su bili i ostali, osim Jeremyja koji se još nije bio
vratio. Nakon večere uslijedile su igre: gluma i ostale salonske zabave.
U ponoć su svi nazdravili, izljubili se međusobno i zapjevali ʻAuld Lang
Syneʼ, a potom su, u roku sat vremena, svi već bili na putu svojim
domovima. Nimalo nalik onim neobuzdanim zabavama u mojim
dvadesetima, pomislila je Ruth. Vidjela se na Novu godinu blijeda i
ispijena, ali unatoč tome rasplesana. Istina, sad sam starija. Tko bi se
sad motao po noćnim klubovima i gledao mlade cure kako se šepire
paradirajući?
Činilo se kao da joj, budući da se sad udaje, takve vrste razbibrige
nisu više bile ni potrebne. Na kraju krajeva, sve su to bili samo rituali
nalaženja bračnoga partnera. Suština većine večernjih izlazaka bila je

151
upoznati nekoga... bio je to smisao svih onih dotjerivanja, lickanja i
tjeskobe zbog izgleda... ali tako je i sa svima ostalima, pomislila je. Sad
kad je našla svog partnera i kad je taj dio njezinoga života obavljen i
zaključen, njezina dokolica imala je drukčiji aspekt. Sad se radilo o
kakvoći provedenoga vremena; razmatrala je večer vani s Nedom u kojoj
bi razgovarali i jeli, a da nijedno ne mora brinuti o kuhanju i pranju
posuda nakon toga jednim od najboljih načina na koji je mogla provesti
vrijeme. Ili bi Med kupio ulaznice za kino u Oxfordu u kojemu su se
prikazivali ne baš poznati i strani filmovi; volio je gledati otkačene
dokumentarce i manje poznate iranske filmove. Nekidan je kući donijela
letak iz Playhousea u kojemu je pročitala da će na turneji gostovati neke
predstave iz Londona i upitala se ne bi li trebali to ići vidjeti.
O takvom je svom životu ona zapravo sanjala. Civilizirano
postojanje bez uzbuđenja, u kojemu je voljela i bila voljena i imala
savršenoga partnera s kojim će provoditi dane i noći. Sjetila se onoga što
je Jeremy rekao o gluposti pokušaja da pomoću partnera pokušamo
odagnati teror samoće i smrti, ali njoj se činilo da je, budući da teror i
smrt nisu bili nešto oko čega su mogući kompromisi, bilo savršeno
razumno odagnati ih koliko god je to bilo moguće. Ako je već bilo
nemoguće zamisliti biti netko drugi, pomoglo je ispraviti zbrku i teškoću
da budeš svoj, ako si se osjećao voljenim. Ruth se osmjehnula sama za
sebe. Nije bila nihilist. To je bilo posve očito. Nihilisti ne postaju
medicinske sestre. Nihilisti se ne žene. Pomislila je na priču koju joj je
ispričao njezin otac. Kad su ona i Cordy bile male, njihova majka čula ih
je kako se svađaju na stražnjem sjedalu automobila. Cordy je imala
osam godina kad je izjavila da mrzi dečke i da se nikada neće udati.
- Ne želiš li se udati Cordy? - upitala ju je četverogodišnja Ruth.
- Ne! - izjavila je Cordy, prekriživši ruke.
- Ali, ne želiš li nekoga s kime ćeš razgovarati i izlaziti na večeru?
Njihova majka je to smatrala veoma smiješnim i pitala se otkud Ruth
ta pomisao da je brak samo razgovor i izlazak, kad ona i Silas gotovo
nikada nisu izlazili. Ali Ruth se i dalje to činilo smislom braka. Ako
ikada dođe do toga da ne bude željela razgovarati s Nedom, bilo bi to
veoma jadno stanje stvari.
152
 Ovih dana postojala je samo jedna tema razgovora, vjenčanje.
Pokušavala je ne biti dosadna po pitanju toga, ali nije si mogla pomoći.
Premda je planirala vjenčanje koje joj se činilo gotovo najobičnijim na
svijetu... što bi moglo biti manje komplicirano od mise u crkvi uz kuću i
nakon toga ručka u pabu malo niže, u istoj ulici... sitne pojedinosti oko
svega toga potpuno su je blokirale. Misa nije značila samo obući haljinu
i pojaviti se. Bio je tu još zaručnički tečaj sa župnikom na kojega je
trebalo nekako nagovoriti Neda da pođe s njom. Značilo je to odabrati
psalame, čitanja, molitve, crkvene pjesme i glazbu za orgulje dok budu
ulazili i izlazili; značilo je to cvijeće i obredne papire (koji font? koliko
stranica? vrpcu na prednjoj strani ili obris crkve) i platiti zbor; značilo je
dogovoriti crkvene ožive za vjenčanje koji će se pročitati, platiti dozvolu
za vjenčanje i dar za župnika i... tako se to samo nastavljalo i
nastavljalo, a svaka stvar sa sobom je nosila i novi račun. Njezina
ušteđevina se smanjivala dok je ispisivala čekove za pologe. Iako su se
dogovorili podijeliti troškove, činilo se da je Ruth rješavala većinu toga,
jednostavno zato što je ona sve to dogovarala. A možda i zato što je Ned
znao kako ona ima ušteđevinu čuvanu za vjenčanje, od novca koji joj je
majka ostavila. Ali, podsjetila se, on će platiti medeni mjesec.
Tih mračnih večeri kad se iz doma zdravlja vraćala kući nadala se da
će ići negdje gdje je sunčano i toplo. Željela je vidjeti sunce. Žudila je za
osjećajem topline na svojoj koži. Ned je obećao da joj neće reći kamo
će ići, a ona je samo željela stići tamo bez ikakvoga tereta rješavanja
problema. Bit će to njezin dar njoj, to mjesto iznenađenja. Kad tamo
stignu, to će već značiti da je vjenčanje obavljeno, da su uspješno
vjenčani i da sad mogu započeti ostatak života živjeti zajedno.
Dobro je on to držao tajnom; nije naišla ni na kakve brošure ni
tajnovite velike omotnice veličine karata. Nije ostavio ni otvorenu web
stranicu na računalu kojom bi joj odao destinaciju. Bila je uvjerena kako
je rekao ostalima... sigurno su Tom i Erin to znali, a možda su znali i
Luke i Abigail... ali svi su oni znali da Ruth za to ne smije doznati.
Svidjelo joj se to. Bilo je dobro imati jedan dio dana koji je bio skriven
od nje.
Katkad bi osjetila ubod grižnje savjesti zbog toga što su Jackie i
153
Steven Haskell gotovo u potpunosti bili izostavljeni iz dogovora. Ali
iskreno govoreći, pojma nije imala što bi oni mogli učiniti, posebice kad
su bili tako daleko, u Yorku. Kao roditelji mladoženje jedino što su
trebali bilo je pojaviti se. Tradicionalno nisu imali drukčiju ulogu. Povrh
toga, uopće nisu ponudili nikakav novac kojim bi pokrili troškove
vjenčanja. To je bilo sasvim pošteno, ali u takvim okolnostima Ruth
uistinu nije mogla vidjeti zašto bi trebala skrenuti sa svoga puta i
uključiti ih. Osim toga, mučilo ju je ono s krivotvorenom pozivnicom.
Pokazalo se koliko je Jackie nepopustljiva, kako ima fiks ideju o tome
što je ispravno i kako ne tolerira ništa drugo. Strahovala je od toga da
nekome tko toliko voli nadzirati dopusti osjetljiv posao planiranja
vjenčanja.
Neku večer bio je težak trenutak kad je Jackie nazvala. Ruth je
stekla naviku nejavljanja na telefon, puštajući da se uključi sekretarica.
Djelomično zato što nije željela razgovarati s Jackie, ali i zato što joj je
onaj ružni poziv ostao u sjećanju pa se nije htjela javiti i biti izložena
bilo kakvom zlostavljanju.
Osjetila je snažno olakšanje što se nije javila kad je Ned podigao
slušalicu i rekao: »Halo, mama«.
Jackie je željela znati koliko će pozivnica dobiti za vjenčanje. Koliko
ljudi smije pozvati? Bili su tu nadaleko rasprostranjeni rođaci na koje je
trebalo misliti, da ne spominje prijateljice iz kluba, pa susjede s obje
strane.
- Koliko ljudi smije pozvati? - upitala je Ruth u nevjerici kad joj je
Ned to rekao. - Nikoga! To je naše vjenčanje i mi odlučujemo o tome
koga pozvati. Ona je gošća. Nitko od ostalih gostiju nije nazvao i upitao
koliko svojih prijatelja smije povesti. Ne želim da mi se njezine babe
pojave na vjenčanju... ljudi koje nikada prije nismo vidjeli i koje nikada
više nećemo vidjeti.
Činilo se posve neobičnim da netko njihov poseban dan želi
iskoristiti za to da počasti svoje prijatelje. Nije željela gledati svoje
fotografije s vjenčanja u narednim godinama i pitati se tko su ti ljudi na
njima. Svi na vjenčanju trebali su biti pravi dio njezinoga i Nedovoga
života, inače kakvoga to onda smisla ima? Vjenčanja su bila veoma
154
skupa pa nije mogla samo tako imati otvorenu kuću da može doći sve i
svatko. Brojevi su trebali biti ograničeni i to je bilo to. Članovi bingo
kluba, tko li već bih, morat će se jednostavno zadovoljiti gledanjem
fotografija.
Ostavila je Nedu da joj priopći te vijesti. Nije željela ni zbog čega
započinjati svađu, ali jednako tako bila je neumoljiva po tom pitanju.
Bilo je to njezino vjenčanje, njezino i Nedovo. Nitko joj ga neće oduzeti.

U tjednu prije vjenčanja imala je osjećaj da je prenapeta i da joj je svaki

živac nategnut. Što su se više približavali velikome danu to su sve sitnije
bile pojedinosti o kojima je morala voditi računa. Zvali su iz paba pitati
kakve im garderobe trebaju i kad će točno na dan vjenčanja skladište
dostaviti vino, koliko dugo želi da se hladi šampanjac i kad da otvaraju
crno vino. Kako bi sve to uspijevala pratiti imala je na računalu plahtu
koja se doimala poput pojedinosti za vojnu kampanju, na kojoj je bilo
točno navedeno vrijeme svih događanja toga dana, od dolaska njezinoga
buketa sa Staroga župnoga dvora do skladištenja njezine svadbene torte
s kremastim punjenjem i čokoladnom glazurom u gornju prostoriju paba.
- To je trebalo biti jednostavno! - žalila se samoj sebi dok je
telefonirala krojačici koja je šivala prsluke za razvođače, pitati kad će
biti dovršene zadnje izmjene da može doći i pokupiti ih. Xenia Yasparov
je prošli tjedan završila posljednje sitne prepravke na njezinoj haljini,
koja je sad visjela na drugoj strani vrata sobe za goste, u jednoj
ukrašenoj zaštitnoj navlaci. Ruth nije smetalo što ju je Ned mogao
vidjeti. Iznenadilo bi je da je uopće primijetio da je tamo.
Nije pomoglo ni kad joj je Ned zabrinuto rekao da mu je majka
bolesna. Jackie je legla u krevet bez prave dijagnoze, uporno govoreći
kako je strašno boli i kako bi svakoga trenutka mogla završiti u bolnici.
- Ne znam što bismo trebali učiniti - rekao je Ned s osjećajem
tjeskobe u glasu.
- Kako to misliš?
- Gle... što ćemo ako ona stvarno završi u bolnici? Ne znam bismo li

155
mogli nastaviti s pripremama.
- Ne misliš valjda... otkazati vjenčanje...? - Ruth je bila užasnuta.
- Ako ode u bolnicu i dijagnosticiraju joj nešto ozbiljno, ne znam
hoćemo li imati drugoga izbora.
Ljutita i u panici Ruth se suzdržala, ali mu je poželjela reći da bi ona
prije očekivala da se žaba pretvori u princa prije nego što Jackie uistinu
dijagnosticiraju neku tešku bolest. Koliko je ona mogla uočiti, svi
Jackieni simptomi bili su posljedica samonametnutoga glumatanja i
prečestoga pretjeranog opijanja. Ruth se činilo, sad kad je tome
svjedočila za Božić, da su mnoge večeri u kući Haskellovih završavale
Jackienim nejasnim izgovaranjem riječi, ponavljajući se, da bi se na
kraju skljokala na počivaljku pijana, utonuvši u san. Sad joj je sve to
počelo imati smisla; sva ta nepredvidljivost, promjene raspoloženja i sve
one različite osobe koje su nazivale, ovisno o tome koliko je cherry
brandyja Jackie te večeri popila.
Pitala se jesu li Ned i Steven to zapazili? Kako bi mogli ne zapaziti?
Pa ipak, nitko o tome ništa nije govorio. Čak i nakon što je Ned sat
vremena prosjedio s telefonom prilijepljenim uz uho, ne morajući
progovoriti ni riječi na nesuvisli govor svoje majke, ništa nije
prokomentirao kad je razgovor konačno završio. Ruth se pitala je li
moguće da oni to jednostavno ne vide kao problem... ili su već toliko
bili naviknuti na to da su to jedva primjećivali.
Kad je Ruth jedne večeri podignula telefon, odmah je znala da je na
drugoj strani trijezna Jackie, tihim glasom zabrinuta za sebe. Ruth je
slušala dugi monolog samosažalijevanja o tome koliko ona pati i kako je
nitko ne razumije.
- Ne znam hoću li dočekati vjenčanje. Sigurno imam rak - rekla je
slabašnim glasom.
- Hrabri ste vi - tješila ju je Ruth. - Sigurna sam da je sve u redu, ali
ako liječnik zaključi da je bolje biti siguran i primiti vas u bolnicu, gle...
Bit će nam teško ne budete li s nama, ali znam da ne biste željeli da sve
sad otkazujemo.
Nastupilo je dugo zatišje, nakon kojega je Jackie rekla: - Ne, ne bih,
naravno. Ne bih htjela ni čuti za to.
156
 Nekoliko dana kasnije već je bila na nogama, zbog čega je Ned
osjetio veliko olakšanje, dok se Ruth tajnovito zabavljala. Možda bih,
pomislila je, na kraju krajeva mogla s njom izaći na kraj. Bila je to mala
pobjeda i to ju je razvedrilo, premda je bila iscrpljena od posla oko
organizacije koju je još trebalo obaviti.
Posljednje što je pomislila da bi mogla izdržati bio je odlazak na
zabavu.
- Moramo krenuti - bio je ustrajan Ned. - Tomu je rođendan.
- Ali iscrpljena sam - rekla je Ruth. Bila je svjesna toga da je
trenutno teško društvo Nedu i katkad se pribojavala da bi se mogao
okrenuti i reći joj: ʻOvo vjenčanje te pretvorilo u čudovište. Mislim da
se uopće ne želim oženiti s tobom. Sve je gotovo.ʼ Ali osjećala se toliko
napetom zbog tereta ugovaranja svega toga i bilo je teško ne obrecnuti
se, naljutiti ili pokazati da nešto smatra stresnim.
- Onda ti je baš zabava potrebna. Ma to i onako nije nešto veliko,
samo večera vani u gradu.
- Ali to znači naći dar, čestitku... zbilja si ne možemo priuštiti
izlazak.
- Ruth... bi li se opustila? Hajde, odmorimo se od tog vražjeg
vjenčanja pet minuta i trenutno misli na nekoga drugoga. Tom je ljubazno
pristao biti mi kum i organizirati u subotu moju momačku večer. Mislim
da je najmanje što možemo učiniti zajedno navratiti na njegovu
rođendansku večeru.
Ruth je bila umirena. - U pravu si. Smiješna sam... Oprosti, ljubavi.
Jednostavno si trenutno ne mogu pomoći. Naravno da ćemo ići, a ja ću
istodobno predati razvodačima prsluke, tako da je to još jedna stvar koju
mogu prekrižiti s popisa.

Večera je bila turobna, kao da su svi štedjeli energiju za veću zabavu

koja će tek uslijediti. Sastajalište je bio staromodni restoran zavučen u
jednoj zabačenoj ulici u središtu grada, prostorija sa zidovima obloženim
u brodski pod, s golemim kaminima i rasklimanim prozorima s olovnim

157
okvirima. Bili su u privatnoj blagovaonici daleko od glavnoga restorana.
U prostoriji je bio jedan veliki dugački stol oko kojega su sjedili
prijatelji, koji su povremeno mijenjali mjesta kako bi mogli popričati s
nekim drugim. Ruth se našla uz Abigail, koja je žudila za tim da čuje sve
o pripremama oko vjenčanja, premda je na bilo što što bi Ruth rekla
Abigail jedva dočekala dati svoje viđenje iste stvari. Čudno je, pomislila
je Ruth, kako je bez obzira na to što mislite kako ste svoje vjenčanje
učinili posebnim ono zapravo isto kao svačije: svetkovina i zabava.
Samo se u pojedinostima razlikovalo, pa čak je i uz to bilo prilično isto.
- Našu hranu morali su u tri taksija prevozio - govorila je Abigail
dok je konobarica odnosila tanjure s pudingom i donosila rundu kave. -
Bilo je baš smiješno, ali Luke je ustrajao na torti sa pet katova, a nitko
nije mislio o tome kako ćemo je donijeti do dvorca.
Potoni ju je prekinuo Tom koji se uspravio na stolcu na začelju stola
i vilicom zalupao po čaši. Čavrljanje za stolom se utišalo i svi su
poslušno slušali.
Kad im je privukao pozornost, Tom se ponovno zavalio u svoj stolac,
ležeran no još uvijek otmjen. Gusta plava kosa bila mu je raščupana, a
tamna čekinjasta brada prekrivala područje oko vilice.
- Govor - rekao je nacerivši se. - Moram vježbati za Nedov veliki
dan. Ovaj neće biti dugačak, obećavam. Za razliku od kilometarskoga
koji sam pripremio za tebe, Ned. Ovdje se zapravo nema mnogo toga za
reći. Samo vam svima zahvaljujem što ste došli proslaviti moje puzenje,
što sam svakoga dana bliži staračkoj podjetinjelosti, a zahvaljujem vam i
na darovima. Uistinu lijepo od vas.
Zastao je i dugo se zagledao u stol. Potom se nakašljao i ispružio
ruku prema Erin koja je sa sjajem u očima piljila u njega. - Ima još nešto
- rekao je sporo.
Vjenčat će se, pomislila je Ruth. Objavljuju svoje zaruke.
Golemi osmijeh ozario je Erinino lice i stisnula je Toma za ruku.
- Zbilja veoma neobična objava, ali uistinu nismo znali kako to reći.
Mislim da mi je najbolje biti izravan i ne okolišati. Vidite...
Očekivanje okupljenih oko stola gotovo je prštalo.
- Svi ćete vi biti tetke i ujaci.
158
 Začulo se teško disanje, uzdisanje i provala smijeha i oduševljenja,
kad su im vijesti doprle do svijesti. Nahrupila je bujica riječi, povici
čestitanja i zapitkivanja: ʻkad trebaš roditi?ʼ... i ʻkako si to čuvala kao
tajnu?ʼ, ʻimaš li jutarnje mučnine?ʼ i ʻznaš li što nosiš?ʼ.
Ruth je vidjela kako je Ned ustao i požurio zagrliti Erin, a potom se
okrenuo prema Tomu i rukovao se s njim, smijući se. Stavio je ruku na
rame svog starog prijatelja i rekao nešto što ih je sve troje navelo na
smijeh. Ruth je nazrela Jeremyjevo lice. Pomno je promatrao to troje,
dok mu je poluosmijeh titrao u krajičku usana. Njegovi dugi prsti
poigravali su se sa salvetom. Što to nije u redu s njim? pomislila je. Nije
valjda ljubomoran! Nakon toliko vremena?
- O, pa nije li to sjajno? - rekla je uzbuđeno Abigail. - Dijete. Krajnje
je vrijeme da se počnemo razmnožavati, nije li? Zamisli, Tom i Erin prvi.
Mislila sam kako ona zbog karijere još neko vrijeme neće htjeti imati
djecu. - Nagnula se prema Erin koja je još uvijek razgovarala s Nedom,
koji je sad čučao između nje i Toma. - Kad trebaš roditi, Erin?
- Početkom ljeta - odgovorila joj je Erin, dok joj se lice još uvijek
žarilo. - U lipnju.
- Čestitam, dušo. - To su bajkovite vijesti.
- Hvala ti, Abigail.
- Čestitam - ponovila je Ruth, osmjehujući se. Ali u sebi se osjećala
zlom i podlom jer je zbog nekoga razloga ta vijest nije usrećila. Na
najsebičniji način osjećala se ljutitom zbog toga što je uzbuđenje oko
njezinoga vjenčanja, oko kojega se strašno trudila, upravo bilo
zasjenjeno.

Do subote večeri zaboravila je kako njezina početna reakcija na vijest o

Erininoj trudnoći nije bila velikodušna. U svakom slučaju bila je
trenutačna... ubrzo se složila s Nedom kako su to divne vijesti. Osim
toga, imala je još mnogo toga o čemu je morala razmisliti. Slika
njezinoga vjenčanja, koje se sad približilo na samo nekoliko tjedana,
ispunjavala joj je misli i pružala osjećaj bolesnog iščekivanja... ʻŠto će

159
krenuti po zlu? Želim da sve bude savršenoʼ... pomiješana s euforičnim
uzbuđenjem da će ona i Ned napokon biti vjenčani.
Ruthina djevojačka večer, koju je priredila Cordy, protivno
Cordynom nagonu koji je težio noćnim klubovima, kostimima i sočnim
igračkama, protekla je veoma tiho. Poželjela je samo šest bliskih
prijateljica na večeri u sestrinome stanu. Sve one... Cordy, Fran iz
Manchestera, Valentina, Isabelle, Abigail i Erin... donijele su ponešto za
jelo i bocu šampanjca pa su večer okončale pijane... sve osim Erin... i
plesale u Cordynom malom dnevnom boravku, pjevajući uz stroj za
karaoke koji je za tu prigodu posebno unajmila.
Večer prije vjenčanja, poštujući tradiciju, Ruth je napustila vikendicu
u kojoj je živjela s Nedom i vratila se doma. Premda je znala kako to
nije njezin zadnji boravak u Starom župnom dvoru imala je snažan
osjećaj da više nikada neće biti posve ista osoba pa je sve poznate
prostorije, pokućstvo i slike promatrala kao da ih na takav poseban način
vidi posljednji put.
Cordelia je za njih troje spremila večeru i jeli su u blagovaonici,
pokušavajući ostati mirni.
- Kao da je noć prije egzekucije? - upitao je Silas.
- Tata - povikala je Cordy. - Ni najmanje - bacila je kratak pogled
prema svojoj sestri. - A tebi Ruth?
- Nije - odgovorila je Ruth sporo. Odložila je vilicu, ostavljajući
većinu večere netaknutu. - Ali osjećam da je užasno ozbiljno i svaki put
kad pomislim na to što će se sutra dogoditi osjetim leptiriće u želucu. -
Po mislima joj se počelo vrtjeti ono što su joj rekli Erin i Jeremy. Bila je
uvjerena da su ona i Ned kao stvoreni jedno za drugo, ali mogu li
opstati? Je li bilo naivno i glupo pomisliti da mogu? Neželjene dvojbe i
strahovi potaknuti ostalim komentarima činili su je nesigurnom u sebe.
- Uvjerena sam da će sve biti u redu - odgovorila je Cordy
nepokolebljivo. - Proba je dobro prošla, nije li?
- Proba je bila dobra... - barem se Nedova majka pojavila na njoj,
premda u zadnji tren... ali nisam to mislila reći. Mislim reći to da ću
sutra biti udana. Zakleti se da ću cijeli život ostati s Nedom. Do kraja
života. Ne znam ni hoće li mi se za pet godina svidjeti porculan koji sam
160
izabrala na popisu za vjenčanje. Čini mi se tako... značajnim.
- Ne znam zašto se uopće želiš udati - dala je opasku Cordy. - Danas
mnogi žive zajedno i ne trebaju neku zakonsku svečanost koja im kaže
da to mogu. Meni se to više čini realističnijim dogovorom. Potpuno si u
pravu, ne možeš znati hoćeš li nekoga voljeti za deset godina, a po svoj
prilici nećeš. - Ispričavajući se mahnula je rukom prema Ruth. - Sigurna
sam da ti i Ned hoćete, ali jednostavno mi se čini smiješnim vršiti takav
pritisak na ljude da se zavjetuju kako će cijeli život živjeti zajedno, sad
kad ljudi žive dugo. U prošlosti su izgledi da oboje dožive duboku
starost bili prilično mali pa je ʻdok nas smrt ne rastaviʼ imalo nekakvoga
smisla. Ali danas... - odmahnula je glavom - ... ne znam zašto to i dalje
činimo. Prije pet godina svi moji prijatelji su se uzastopno vjenčavali. I
sad su počeli razvodi. Čemu se opterećivati?
Silas se nakašljao, što je bio siguran znak da mora nešto reći.
Naslonio se sjedeći i prekrižio ruke preko svog starog otrcanog
pulovera. - Što ti to ne razumiješ, Cordelia? - započeo je razgovor.
Cordy je pogledavši prema nebu zakolutala očima i promrmljala: - Opet
počinjemo.
Silas je bez obzira na to nastavio: - Ne shvaćaš da je golema razlika
stati ispred svoje obitelji i prijatelja i reći: ʻzaklinjem se da ću s tobom
ostati do svoje smrtiʼ, i onoga kad dvoje ljudi jedno drugome kaže ʻbit
ćemo zajedno sve dok jedno od nas ne osjeti želju za odlaskom,
vjerojatno za otprilike pet godinaʼ. Posve drukčije se osjećaš nakon
ženidbe. Ne znam zašto... vjerojatno je to čisto psihološki... ali zbilja se
drukčije osjećaš. Kad nakon te svečanosti odete zajedno, vi ste jedno.
Jedinstveni. Stali ste pred ostale pripadnike zajednice i rekli: ʻMi smo
sad nova obitelj, trajna tvorevina i nerazdvojni dvojac.ʼ Bio sam veoma
mlad kad sam se vjenčao s vašom majkom i poput Ruth sad pitao sam se
je li ta osoba prava za mene, iako sam znao da mogu vječno tražiti i da
bolju neću naći, zato što je zastrašujuće... čak bih mogao reći grozno...
svoju budućnost obvezati na taj način. Ali postoji li druga mogućnost?
Cijeli život živjeti sam? Mi ljudska bića nismo stvorena za to. Nismo
stvoreni sami živjeti... jer je to put koji vodi k usamljenosti i depresiji,
čak i ludilu. Ili ići iz jedne veze u drugu i uvijek morati počinjati
161
ispočetka, ovisni o onom početnom naglom zaljubljivanju, ali nikada ne
moći stvoriti život ni zajednički dijeliti prošlost? U nekom trenutku
moraš preuzeti rizik i dati obećanje da je to stalno, jer inače je
bezvrijedno.
Okrenuo se prema Cordy. - Kad govoriš o ljubavi, čini mi se da
govoriš o svim onim romantičnim stvarima... leptirićima u trbuhu kao da
se voziš u vlakiću smrti, o mjesečini, ružama i svim tim stvarima. Ali
pravi brak je nešto drugo. To je najveće prijateljstvo tvog života. To je
najsigurnije mjesto koje poznaješ... to je dom tvog srca. To je ono gdje si
do kraja svoj i potpuno voljen i gdje zauzvrat ti nudiš ljubav, toleranciju,
poštovanje i povjerenje, dajući sve od sebe da isto to zaslužiš od svoga
partnera. Da, to je golemi zadatak, i mnogi, mnogi brakovi ne postoje na
taj način i nikada neće moći opstati, ali to je nešto čemu moraš težiti, jer
u protivnome nema nikakvoga smisla. Te stvari... ljubav, povjerenje i
poštovanje... ne dolaze samo od tvojih emocija, hirovitoga osjećaja želje
za nekim ili iz osjećaja ljutnje, umora ili uzbuđenja. Dolaze od tvoje
volje jer možeš samog sebe navesti da zavoliš nekoga... I, vjeruj mi, bit
će trenutaka kad moraš uporno raditi na tome da nastaviš voljeti, kad
dođu teška vremena, ili kad uzmanjka novca, ili kad se ona druga osoba
ponaša kao mazga... iz srca, jer tamo obitava tvoja dobrota. - Nagnuo se
prema Ruth i stavio joj ruku na rame. - Vidim Neda i tebe zajedno i
vjerujem da vas dvoje imate sve što je za dobar brak potrebno. Ne
zaboravi čuvati to, jer je dragocjeno. Ali ne boj se uzeti iz toga ono što ti
je potrebno, da hi mogla cvjetati u životu jer Ned će biti tvoj izvor
jednako kao što ćeš ti biti izvor njemu.
Potapkao ju je nježno i osmjehnuo se.
- O, tata - rekla je Ruth gušeći se i brišući suze iz uplakanih očiju. -
To je bilo lijepo. Odjednom sve ima smisla. Znam da ne griješim.
- Znam ja da vas dvije mislite kakao sam ja stari šašavi starac -
rekao je njezin otac - ali nisam nimalo lud i govorim vam iz iskustva.
Imao sam veoma sretan brak. Isto to želim i tebi, Ruth. I tebi, Cordelia,
kad za to dođe vrijeme.
Cordelia je rekla: - Oprosti tata, sve to zvuči divno, uistinu zvuči, ali
to su samo sentimentalne budalaštine. Sve je to glupost s čestitke koja
162
počinje s obraćanjem kako bi dvoje ljudi trebalo provesti cijeli život
zajedno. Ali daleko od toga da ću biti zla vila na zabavi. Ako netko to
može, onda si to ti, Ruth. U to doista vjerujem. - Osmjehnula se
pogledavši u Ruth. - Ideš ranije leći?
- Idem - potvrdila je Ruth. - Mislim da bi mi to bilo najbolje.
Bez obzira na ono što je rekla Cordy, riječi njezinoga oca su
djelovale. Živci su joj bili smireni i osjećala se spremnom suočiti s
nadolazećim danom.

163
 JEDANAESTO POGLAVLJE

Ruth, jesi li spremna? Vrijeme je - Cordyn glas lebdeći je dopirao gore

na kat.
Erin je ustuknula i promotrila Ruth koja je stajala ispred dugačkoga
zrcala i piljila u svoj odraz u staklu, mirna, ali blistavoga izraza lica.
- Mislim da si spremna! - rekla je Erin, doimajući se zadovoljna
svojih ruku djelom. Ruthina šminka bila je trijumf Erininih vještih ruku
umjetnice: točno je znala kako naglasiti crte lica tako da bi Ruth
izgledala lijepa, kako izbliza tako i iz daleka. Ulazak u crkvu je poput
izlaska na pozornicu, objasnila je Erin, i nijedna mladenka ne bi trebala
izgledati iscrpljeno ili blijedo, ali ne bi trebala izgledati ni poput
pantomima dame, s crnim obrvama i žarko crvenim usnama. - To ćemo
izbjeći? - Naprotiv, nježnim stapanjem boja i istaknutim detaljima, s
crnom olovkom i ružičastim sjajilima, Erin je istaknula Ruthine visoke
jagodice i zelene oči, čineći je besprijekorno lijepom. Podigla je njezinu
crvenkastokestenjastu kosu i učvrstila je, uklonivši je s Ruthinoga lica
zlatnim i ljubičastim ljubičicama Xenie Yasparov.
Ruth se okrenula prema njoj, ozarena lica. - Hvala ti za ovo - rekla
je. - Savršeno je. Spremna sam.

Pozorno je sišla niz uske stube, održavajući ravnotežu u cipelama

visokih potpetica, držeći čvrsto u jednoj ruci čisti bijeli buket. Cordy i
njezin otac čekali su u podnožju, i kad su je ugledali izraz njihovih lica
govorio joj je da izgleda baš onako kako se nadala.

164
 - Ajme, Ruth - Cordy je jedva dolazila do daha. - Izgledaš
nevjerojatno.
Njezin otac je na trenutak ostao bez riječi. Potom je zlovoljno rekao:
- Volio bih da ti je majka mogla biti ovdje danas. Bila bi veoma ponosna.
- Normalnim glasom dodao je: - Zamisli, imati zelenu vjenčanicu!
- To je eau de Nil - rekla je Ruth osmjehujući se. - Nije zelena.
Nemoj da netko kaže zelena.
- Ogrtač je sjajan - uskliknula je Cordy. - Poput lijepih tapeta.
Ruth se nasmijala. - Drago mi je da vas dvoje nisam pitala za savjet.
Starih zelenih tapeta!
- Ma baš je lijepa, ta tvoja o-di- niil - brzo je dodao Silas.
- Divno izgledaš, dušo. U životu nisam vidio glamurozniju mladenku.

Činilo se da se siječanj odmorio od obrušavanja na zemlju olujama pa je

dan bio vedar i svijetao, s malo mraza ponegdje po rubovima. Fotograf
koji je strpljivo čekao u kuhinji dok se Ruth spremi načinio je nekoliko
fotografija svih njih kako stoje pokraj kamina. Silas se doimao neobično
otmjeno u svom žaketu i tamnosivim hlačama na pruge, a Cordelia u
srebrnoj haljini koju su ona i Ruth zajedno odabrale, s ogrtačem sa
šljokicama u boji lavande prebačenim preko ramena i malini buketom
blijedoljubičastih i bijelih ruža... Ruth je bila između njih, osjećajući se
poput filmske zvijezde u svojoj svilenoj haljini i izvezenome ogrtaču.
Erin ih je napustila kako bi prije njih stigla do crkve, i kad je fotograf
načinio potreban broj fotografija, krenuli su iz kuće kratko se prošetati
do crkve.
Dok su hodali po oštrom hladnom zraku Ruth je bila zapanjena
dubokim spokojem koji je osjećala u sebi. Nestala je sva ona napetost i
strahovi koje je nekoliko zadnjih tjedana osjećala... dakle, pomislila je,
sad više nema smisla brinuti, više ništa ne mogu promijeniti... i osjetila
se opuštenom. Na umu joj je bio jedino Ned; on je bio jedino na što je
sad mogla misliti, na to da je čeka u crkvi i da će uskoro biti vjenčani,
na ono jedinstveno zajedništvo o kojemu joj je otac sinoć govorio. Pitala

165
se kako se on osjeća i nadala da i on osjeća onu pravu unutarnju
sigurnost kakvu je ona sad osjećala.
Crkva je bila sivozlatna pri jarkoj svjetlosti ranoga popodneva,
blaga, naspram pustih polja iza nje. Tako je mirno, pomislila je Ruth dok
su se približavali. Nije bilo nikoga na vidiku.
- Gdje su svi? Je li itko došao? - prošaptala je.
- Svi su unutra - uvjerio ju je njezin otac. - Čekaju te. Sad je kroz
crkvena vrata uspjela vidjeti župnika. Kratko se zaustavila na dovratku
kad je čula zvuk orgulja i tjeskobno upitala: - Izgledam li dobro?
Cordy je rukom zagladila sestrinu kosu i povukla ogrtač da namjesti
šav. Obje su duboko uzdahnule. - Sve je u potpunom redu.
Župnik je izišao i rekao: - Spremni? Uđimo. Ne brini, on je tu. Čini
se trijezan, što je velika prednost u odnosu na mnoge mladoženje koji
dođu ovamo. A nije stigao ni u svom kombajnu, kao što mi je zadnji
učinio.
Silas je Ruth ponudio ruku i osmjehnuo se, i procesija prema crkvi je
krenula.

Govorili su joj kako će taj njezin dan brzo proći, ali svejedno ju je
zapanjila brzina kojom su se događaji odvijali. Činilo se kao da sve
prolijeće kao u izmaglici, premda je nastojala zapamtiti svaki trenutak i
zauvijek ga zadržati u svijesti.
Šetnja niz crkveni prilaz bila je poput prolaska kroz tunel lica. Crkva
je obično bila rijetko kad tako posjećena i doimala se drukčije s puno
ljudi u njoj. Svi su se oni okretali prema njoj i osmjehivali, iskazujući joj
svoju ljubav i bodreći je u prolazu. Pogledala je prema nekima, ali
uglavnom je gledala u Neda, koji je stajao čekajući je na vrhu, i u Toma
pokraj njega. Drugo što je primijetila u prolazu bila je Jackie koja je
stajala uz mladoženju, odlučno gledajući prema naprijed, tako da nije
mogla vidjeti Ruth kako dolazi.
Na sebi ima crninu, pomislila je Ruth kad je ugledala veliki šešir i
običan kostim koji je njezina svekrva imala na sebi. Ali dok je prolazila

166
pokraj nje zapazila je da je ipak tamnoplav s bijelom ružom i golemim
trokutom ružmarina pričvršćenim na prsa. Neću misliti na nju, obećala je
samoj sebi. Ovo je samo za mene i Neda.

Crkveni obred bio je lijep baš kao što se i nadala da će biti. Zbor je
pjevao baš onako kako se od maloga crkvenoga zbora očekuje; nitko nije
imao nikakav prigovor u sudbonosnome trenutku, Ruth nije zapela za
rešetke i pala, što se bojala da bi se moglo dogoditi. Njezin otac čitao je
iz Pjesme o Salomonu glasnim monotonim glasom: - S usana tvojih teče
nektar, nevjesto moja, med i mlijeko su pod jezikom tvojim, a miris
odjeće tvoje poput mirisa je Libanona... - što je Ruth umalo navelo na
smijeh. Erin je stajala za stalkom s Biblijom, otmjena i glamurozna u
pelerini s uzorkom leoparda i tokom, i čitala dio iz Poslanice svetoga
Pavla, glasom tečnim kao med. Kad je došla do kraja, melodramatično je
usporila, okrenula se i zagledala u Ruth i Neda i u jednom dahu izrekla -
Vjera, nada i ljubav... ali najveća od svih je... zastala je, kao daju je
očarao trenutak... - LJUBAV!
Župnik se obraćao vjernicima govoreći im o velikome koraku koji
par poduzima i o tome kako će u idućim godinama biti potrebna potpora
prijatelja i obitelji. Tad je došlo vrijeme za istupiti, uzeti Neda čvrsto za
ruku i vjenčati se.
Dok su se jedno drugome zavjetovali gledao je u njezine oči,
osmjehujući se. Uzeo ju je za ruku i stavio joj prsten na prst,
izgovarajući zavjete glasno i samouvjereno.
U redu je. Sve je divno, pomislila je, dok je sad ona njemu stavljala
vjenčani prsten na ruku.
Potom su uslijedile crkvene pjesme i molitve, ali činilo se da su
samo nekoliko trenutaka poslije orgulje zabrujale Handelovu Glazbu za
kraljevski vatromet dok su hodali natrag prema otvorenim vratima i
sunčanom zimskom popodnevu.

167
Pošli su prema pubu, ali na njezino iznenađenje kočija ih je čekala pred
crkvom. Svjetiljke na njezinoj bočnoj strani bile su ukrašene bijelim
vrpcama, sivi konj na sebi je imao ormu i kočijaš u uniformi sjedio na
povišenom sjedalu ispod krova.
- Što je to? - upitala je, smijući se. Bilo je to sve ono što je pokušala
izbjeći, sve što je ostavljalo dojam tobožnje tradicije. Što je to bilo u
vjenčanjima i Božiću zbog čega su se svi željeli ponašati kao
viktorijanci? Izbližega kočija je bila impresivna, dva golema kotača kao
potpora kočiji na kojoj se sjala crna koža i mjed. Konj je toptao po
čvrstome tlu, ispuštajući iz nozdrva paru uz njištanje.
- Pomislio sam da bi ti se moglo svidjeti. A poželio sam i malo
vremena nasamo za nas dvoje - rekao je Ned.
Penjali su se u kočiju dok se fotograf vrtio oko njih, suludo klikajući
u želji da iskoristi tu mogućnost dobivanja prave fotografije: mladenka i
mladoženja u svojoj kočiji, ozareni zbog bračnoga statusa koji su upravo
stekli. Gosti koji su se pojavili iz crkve iza njih uskliknuli su ugledavši
taj prizor. Ned je oko Ruthinih koljena zagurao dekicu obrubljenu
krznom i pokucao na krov fijakera. Vozač je poslušno naveo konja na
kas i okrenuo fijaker.
Dok su se prolazeći pokraj hrpe turista koji su sretno pjevali
ugledavši mladenku u kočiji udaljavali od crkve, Ruth je čula kako
njezina svekrva glasno pita: - Ali kad ćemo se skupno fotografirati? - i
zahihotala se.
Ned ju je zagrlio i poljubili su se, osjećajući poletnost i uzbuđenje. -
Bog, suprugo - rekao je. Riječ koja joj je nekada zvučala svjetovno sad
joj je bila nevjerojatno glamurozna..
- Bog, suprugu - odgovorila je i ponovno su se poljubili.

Ned je dogovorio da se kočijom provozaju po selu i cijelim putem ljudi

su im mahali i klicali, a automobili trubili u znak čestitanja kad su
ugledali vrpce.

168
 - Zacrvenjet ću se - rekla je Ruth, smijući se. - Vraški je hladno.
- Lijepa si. Nisam vlastitim očima mogao vjerovati kad si ušla u
crkvu. Bio sam osupnut.
- Mislila sam da ti je zlo.
- Jesi luda? Bio sam prestrašen da ne bi shvatila u što se upuštaš i
pobjegla glavom bez obzira.
- Jesi li to očekivao? - Dotaknula je haljinu.
- Pitaš me jesam mislio da bi se mogla pojaviti poput žute puslice? -
Nasmijao se. - Znao sam da ćeš izabrati nešto divno i jedinstveno. Sjajno
izgledaš.

Kad su stigli u stari pub uzvanici su se već bili zaputili od crkve i čekali
ih u golemim prostorijama gore na katu. Popeli su se stubama i kad su
ušli dočekalo ih je klicanje i pljesak. Tom im je pružio čaše šampanjca i
slavlje je otpočelo.
Bilo je to poput lebdenja na oblaku odobravanja, pomislila je Ruth.
Kamo god je pogledala ugledala je osmijehe, ljubav i zadovoljstvo zbog
njezine sreće. Govorili su joj kako divno izgleda i kako je Ned divan te
kako će biti sretni.

Njezin otac napisao je šaljivu pjesmu o Ruthinom djetinjstvu koja ih je

sve natjerala na smijeh, a potom o njoj govorio tako toplo i s mnogo
ljubavi da nije bila jedina koja je malo zašmrckala kad je završio.
Ned je obavio svoju dužnost govorom u kojemu je svima zahvalio i
predao Cordy, svojoj majci i sestri goleme bukete. Na kraju je
jednostavno progovorio o vlastitoj sreći.
- Ne mogu vjerovati da me Ruth prihvatila. Ponosan sam što mi je
pristala biti suprugom.
- Nasjela je - vikao je Luke, dok su svi klicali i pljeskali. Govor
kuma Toma bio je domišljat i pametan, kao što je znala da će biti. I u
svemu tome bila je svjesna Jackie Haskell koja je sjedila u blizini.

169
Unatoč tamnom kostimu, činila se dobro raspoloženom. Dražesna Jackie,
kakvom se pokazala na Božić, ponovno se pretvarala i pomalo sladunjav
osmijeh nije joj silazio s lica. Dok su držali govore, držala je glavu
visoko i kočoperno, izražavajući time stav sentimentalnoga zadovoljstva
i maramicom brisala oči kad joj je Ned uručio buket cvijeća ʻzato što je
tako divna majkaʼ.
Cordy se nagnula prema Ruth i prošaptala: - Dar za njezino
umirovljenje... tvoje usluge više nisu potrebne!
- Pssst - ušutkavala ju je Ruth, brinući se da bi je netko mogao čuti.
Zapazila je kako broš optočen kristalima koji je darovala Jackie za
Božić blješti na njezinome reveru i odjednom osjetila grižnju savjesti
zbog ružnog mišljenja koje je stvorila o njoj. - Nije ona tako loša.
Završili su sa zdravicama i svi su pili više. Ruth i Ned su kružili i
pozdravljali svoje prijatelje i obitelj, zaustavljajući se pokraj stolova
popričati i načiniti fotografije. Susie Haskell, u punom sjaju u crnom
baršunu i zapanjujuće crvenom svilenom španjolskom šalu, zaustavila ju
je i rekla: - Sviđa mi se tvoja haljina, Ruth. Čestitam. Baš divan dan, a ja
komplimente ne dijelim olako.
Potom, kad je atmosfera postala još opuštenija, osoblje paba
počistilo je stolove i načinilo prostor za ples. Ruth i Ned su se njihali i
vrtjeli zajedno na praznom plesnom podiju plešući svoj prvi ples. Ned je
izabrao ʻEmbraceable Youʼ... nakon čega su im se priključili i ostali
parovi poneseni romantičnom prigodom.
Dan mog vjenčanja ubrzo će završiti, pomislila je Ruth, euforično
raspoložena zbog šampanjca i uzbuđenja. Usto je još osjećala pravo
olakšanje što je sve dobro prošlo i što su svi dogovori glatko obavljeni.
Stajala je pri kraju prostorije nastojeći doći do daha nakon tolikoga
plesanja. Odložila je svoj ukrašeni ogrtač koji je sad visio preko stolca,
ali svejedno joj je bilo vruće i u samoj svilenoj haljini. Njezin otac
plesao je s Cordy, pokreti su mu bili pomalo neobični, ali otmjeniji nego
što je očekivala. Ned i Abigail skakutali su plešući rock ʻnʼ roll. Plesni
podij bio je krcat ljudima koji su uživali.
Provukla se između stolaca do vrata i krenula duž hodnika do
ženskoga nužnika. Kad je ušla unutra ugledala je svoj odraz u zrcalu i
170
zaključila kako je sasvim dobro izdržala taj dugi dan. Jutro kad je bila
onako uglađena i savršena činilo joj se čitavom vječnošću daleko. Sad
joj je kosa bila pomalo raščupana i pramenovi su se bili izvukli iz
ukosnica, ali to joj je davalo notu romantike, pomislila je. Na obrazima
joj se pojavilo jarko ružičasto rumenilo... prije bi se moglo reći od
šampanjca, nego od dobroga zdravlja, pretpostavila je.
Čula je puštanje vode i iz pregratka je izišla Jackie Haskell. Nagnula
se prema mjestu na kojemu je stajala Ruth, široko se osmjehujući.
Pijana je, pomislila je Ruth, prepoznajući znakove od Božića,
nespretan hod, neznatno kimanje glavom i sporo treptanje. Ne znam kako
se ponašati prema njoj kad je takva.
Jackie joj se priključila kod umivaonika i snažno spustila svoju
torbicu.
- Joj, Ruth. Sad si mi snaha! Dobrodošla u našu obitelj. Nadam se da
ćeš biti veoma sretna u njoj.
- Hvala vam - odgovorila je Ruth, oprezno neutralna. Odjednom se
brzo otrijeznila.
- Nisam ti rekla? - Jackie je užasnuto stavila ruku preko usta. - Baš
sam zločesta! Mladenki se uvijek mora reći kako lijepo izgleda na dan
njezinoga vjenčanja. A ti lijepo izgledaš, srećo. Divno izgledaš. To ti je
poput... poput spavaćice, nije li? Ali lijepo je. Lijepa zelena spavaćica. -
Odjednom se doimala ozbiljnom i rekla: - Ali moraš biti oprezna. Što će
ljudi pomisliti. Ne nositi bijelo na dan vjenčanja. Ljudi su zločesti, zbilja
jesu. Govore ti grozne stvari iza leđa. Govore recimo da je ovakva i
onakva, u drugome stanju, ili još štošta gore. Nije baš lijepa djevojka.
Poznavali smo jednu koja se udala u žutom. Govorilo se da je imala
sifilis. Morala je nositi bisernu ogrlicu uz vrat kako bi prikrila znakove.
Ruth je osjetila kako joj osmijeh polako iščezava. Pokušava te
ozlovotjiti. Ne dopusti joj da dopre do tebe. Sve su to gluposti. Ali ipak
ju je bocnulo i umanjilo joj sreću.
- Ali ovo je veoma lijepo. Jesi li primijetila da sam ga stavila? -
Jackie je pogladila malu blještavu vrpcu smještenu visoko na reveru
njezinoga kostima. - Zbilja velikodušno od tebe, Ruth. Doista nisi trebala
toliko trošiti na mene. Stotinu šezdeset funti! Mnogo je to novca, nije li?
171
 - U pravu ste - rekla je Ruth kratko. - Kako znate koliko sam
potrošila?
- Odnijela sam ga u robnu kuću u Yorku i oni su mi tamo pogledali.
Rekla si Swarovski. Našli su mi to bez problema. Bila sam ugodno
iznenađena. Gle, moraš to znati. Zbog osiguranja. Zar ne? - Jackie joj se
ponovno osmjehnula, namjestila onu bolesno neiskrenu grimasu stisnutih
usana i zabacila glavu.
Kako se mogu izvući? Kako to učiniti, a da ne ispadnem gruba?
Okrenula se od druge žene i nekoliko izvučenih pramenove kose
zataknula za uši. - Bolje da se vratim. Ned će se pitati gdje sam.
- Vrati se. Na kraju krajeva, ovo je tvoj veliki dan, nije li? Ne želiš
ga valjda propustiti stojeći tu u zahodu sa svojom svekrvom. Osim toga
još ćeš negdje ići, nećeš li? Kladim se da jedva čekaš krenuti na put.
Kažu da je Tajland divan u ovo doba godine.
Zadnji put se osmjehnuvši Jackie je uzela svoju torbu i izišla,
ostavljajući Ruth nemoćnu i bijesnu, naslonjenu na umivaonik kako bi
prikupila snagu.

Ponovno je izišla koračajući između okupljenih uzvanika u potrazi za

Nedom. Bila je zbilja bijesna... kako joj se ta žena usudi pokvariti
iznenađenje? Sigurno je znala kako Ned to drži tajnom. Ali sad tu
spoznaju nije mogla izbrisati. Bilo je to kao reći joj tko je počinio zločin
prije nego što je došla do kraja knjige. I to je bilo grozno, jer je uživala u
tome da o odredištu dozna tijekom leta, u zračnoj luci ili od Neda.
Prokleta žena, prokleta, prokleta žena, mislila je bijesno. U glavnoj
prostoriji svirala je glazba za spori lagani ples. Pogledom je potražila
Neda i ugledala ga među plesačima na plesnom podiju. Plesao je
pripijen s Erin, koja mu je ruke obavila oko vrata. Kretali su se sporo, u
ritmu glazbe. Zagledao joj se u lice slušajući dok mu je ona nešto
govorila. Ruth mu je poželjela prići, odvojiti ga od nje i vratiti sebi.
Zašto nije plesao s njom? Bio je to dan njihova vjenčanja i on je bio
njezin suprug. Trebali bi biti zajedno.

172
 Spremala se jurnuti na plesni podij i dograbiti ga, kad joj je nekakav
otegnuti glas rekao na uho: - Nije li slatko?
Ruth se okrenula i ugledala Jeremyja, neobično dotjeranog u žaketu,
čak i onda kad je skinuo jaknu i dopustio da mu kravata labavo visi. -
Čini se da ti prelazi u naviku iznenaditi me - rekla je što je ležernije
mogla. Nije mogla skinuti pogleda s Neda i Erin koji su se tromo vrtjeli
na plesnome podiju. - Kako si?
- Jako dobro. Pomislio sam kako je dan tvoga vjenčanja čaroban.
Moje najiskrenije čestitke. - Lagano se naklonio, što ju je podsjetilo na
to kako joj se oduvijek činio staromodnim. - Erin je lijepo čitala, nije li?
Uvijek me dirne kad ona iznova potvrdi biblijske vrijednosti... znaš ono,
vjeru, nadu i milosrđe. Ili, u toj novoj inačici, vjeru, nadu i ljubav.
Stajali su trenutak bez riječi. Ništa to ne valja, pomislila je Ruth. Što
ja tu radim stojeći s Jeremyjem? Znam gdje bih trebala biti.
Cijeli dan bio je potvrda onoga što je osjećala u svom srcu: toga da
su ona i Ned sad bili jedno. Nešto u njoj vuklo ju je prema njemu,
neodoljivo, poput magnetske sile. Željela je, trebala i žudila za tim da
bude u njegovoj blizini, i znala je da bi se on, kad bi mu se približila,
okrenuo, zagrlio je i privukao na prsa, i ona bi dobila onu potvrdu koja
joj je tako očajnički bila potrebna.
Sigurno sam pijana, pomislila je očajno. Ne bih se trebala osjećati
tako nesigurno. Ne bih trebala dopustiti Jeremyju da me tu zadržava.
Ali, unatoč tome njezin ju je smiješan osjećaj uljudnosti naveo da ostane
stajati pokraj njega dok je pripaljivao cigaretu.
- Oduvijek su bili bliski - napokon se oglasio Jeremy. - Uvijek je
znao što ona misli. Zavidio sam mu na tome, zato što meni to nikada nije
uspijevalo. Možda je Nedova tajna u tome da je on uvijek bolje
razumijevao nju nego što je ona razumijevala nas.
- Kako to misliš? - upitala je. U vidokrug je ušao još jedan par koji
je zaklonio Neda i Erin.
- Kako to mislim? - ponovio je njezine riječi Jeremy. Ispljunuo je
komadić duhana na usnu i vrhom prsta ga uklonio, - Mislim... tako.
Činilo se da se podij pred njima raščistio. Ruth je sad jasno vidjela.
Ned je spustio ruku i veoma nježno gladio Erinin trbuh. Osmjehnula mu
173
se i on joj je nešto rekao na uho.
- Ta povezanost - rekao je Jeremy tromo. - Bio je povezaniji s njom
više od nas ostalih.
Ruth to ni trena više nije mogla podnijeti. Ostavila je iza sebe
Jeremyja i zaputila se prema plesnom podiju, žestoko se probijajući
između plesača, sve dok napokon nije došla do Neda i Erin. Ispruživši
ruku gotovo je svom snagom zgrabila Neda za nadlakticu. Okrenuo se,
ugledao je, i zadovoljno se osmjehnuo.
- Ruth! Tu si. Gdje si bila?
- Tražili smo te - dometnula je Erin.
- Ned, možemo li sad poći? - molila ga je. - Molim te. Spremna sam.
Možemo li?
Doimao se iznenađeno. - Naravno da možemo, ljubavi. U svakom
slučaju već je i vrijeme.
- Još nisi bacila buket - zapazila je Erin.
- Uzmi ga ti - rekla je Ruth neobuzdano. - Tamo je... na onom stolcu.
Molim te uzmi ga, tvoj je.
- Taksi još nije stigao - rekao je Ned, sad već pomalo zabrinut. -
Tvoje torbe su još uvijek u starom župnom dvoru.
- Hajdemo onda, idemo po njih, a oni nam tamo mogu poslati taksi.
- Ako ti to želiš...
- Da, to želim.
Otišli su tiho provlačeći se između gostiju i opraštajući se prije nego
što su se izvukli. Mnogi čak nisu ni shvatili da su otišli. Dok su odlazili,
Ruth je ugledala svog oca kako još pleše. Samo ih je Erin došla
mahanjem ispratiti, čvrsto u ruci stišćući Ruthin buket.

Kad je spiker u zračnoj luci zamolio sve putnike na letu za Tajland da

pođu prema izlazima, Ruth se pretvarala da je iznenađena i oduševljena,
gotovo samu sebe uspjevajući uvjeriti kako pojma nije imala o tome
kamo bi mogli ići.
- Jesi li zadovoljna? - upitao je Ned tjeskobno. - Jesi li to željela?

174
 - Divno je. Ne može biti savršenije. - Čvrsto mu je stisnula ruku
osjetivši nepoznatu čvrstoću vjenčanoga prstena oko njegovoga prsta.
Kad su konačno ušli u zrakoplov preplavilo ju je olakšanje i obuzeo
pravi osjećaj iscrpljenosti.
Napokon sami nas dvoje, pomislila je. Nema prijatelja, nema obitelji.
Samo Ned i ja.

Otišli su do luksuznoga ljetovališta na jedan otok nedaleko od obale.

Doživio je prirodnu nepogodu prije nekoliko godina ali nitko za to nije
znao; nije bilo tragova uništenja a Ruth ga je smatrala idiličnom
mješavinom plamenoplave, zlatne i ugodne hladnoće njihove klimatski
rashlađene hotelske sobe. Vjenčanje ih je oboje iscrpilo i svaki dan
budili su se uzvikujući kako im je drago što je sve to završilo. Iznova i
iznova pričali su o tom danu, prisjećajući se pojedinosti i prepričavajući
svoje različite doživljaje istih događaja. Jedino što je Ruth zadržala za
sebe bio je njezin susret s Jackie i ono što je vidjela dok je Ned plesao s
Erin. Sad joj se to učinilo pomalo sanjarski, a ne kao nešto o čemu je
željela razmišljati.
Povremeno, dok je ležala pokraj bazena i sunčala se, osjećajući kako
je umor polako napušta, pomišljala je na Jackie i pitala se kako će se
prema njoj ponašati u budućnosti.
Nemoj brinuti o tome, rekla je samoj sebi. Sad si u braku i ona ti
više po tom pitanju ništa ne može učiniti. Najvjerojatnije će se smiriti.
U svakom slučaju živi kilometrima daleko i ima svoj život. Jednom ili
dvaput godišnje morat ćemo joj otići u posjet. Sigurna sam da to mogu
podnijeti.
Kad se ponovno prisjetila onoga prizora imala je mnogo domišljatih i
zajedljivih odgovora i poželjela je samo da je rekla Lʼesprit de
lʼescalier. Ali uvijek se kasno nakon događaja čovjek prisjeti spremnoga
odgovora.
Jedne večeri je tijekom večere oprezno načela temu Nedove majke
upitavši: - Jesi li ikada pomislio kako tvoja majka možda malo previše

175
pije... zbog čega se katkad osjeća bolesno?
Činilo se da je Nedu neugodno. Njegova koža poprimila je zdravi
brončani sjaj od sunčanja, zbog čega su mu oči bile još svjetlije, a plava
kosa sjajila se na mjestima gdje je posvijetlila od sunca. Navelo ju je to
da mu poželi prstima proći kroz kosu i dodirnuti ružičastu toplinu
njegova obraza. - Misliš li da ima problem... prema tvojoj stručnoj
procjeni?
- Pojma nemam. Morala bih je bolje poznavati. Misliš li i ti tako?
- Malo popije, ali čini se da to drži pod kontrolom. No ne smatram
da je alkoholičarka. Koliko mogu vidjeti savršeno može izdržati i bez
toga. Ne cuga votku u deset ujutro ili takvo što. Jednostavno malo
popije u društvu i tu i tamo pokoju čašu vina ili koktel navečer.
- Cherry brandy.
- Pa... da. Katkad. Ali ne mogu je za to kriviti.
- Stvarno? A zašto ne? - Pokušala je zvučati ležerno, ali zagolicalo ju
je. Možda će se Ned napokon početi otvarati po pitanju svoje majke.
- Imala je u nekom pogledu težak život.
- U kakvom pogledu?
- Gle, otac joj je umro dok je bila još jako mala. Bila je veoma
bliska s njim i mislim da ju je to prilično teško pogodilo.
- Sirotica! - rekla je Ruth, očekujući daljnje pojašnjenje. Nekako joj
se to nije učinilo dostatnim objašnjenjem za Jackienu destruktivnu
osobnost, ne samo prema drugim ljudima, već prema njoj samoj.
Ned je nastavio. - Imala je težak odnos sa svojom majkom, a nakon
toga se ni ona i Susie nimalo nisu slagale, premda su mnogo sličnije nego
što bi pomislila. Bilo je tu mnogo sukoba. Ja sam došao kasno, kad je
već mislila da više ne može imati djece, tako da je mene uvijek smatrala
djetetom, obasipajući me pažnjom, i stvorila od mene svog ljubimca.
Znaš već kako to ide, vidjela si to.
- Obožavala te. Previše. Teško je živjeti uz takvu vrstu ljubavi.
- Možda. Jest, pretpostavljam da jest. Nikada me ustvari nije mogla
pustiti da odem. Ali... gle...ne mogu ne osjećati žaljenje prema njoj.
- Osjećaš grižnju savjesti zbog toga što te ona toliko voli. - Poželjela
je dodati ʻkad ti nju ne voliš na isti načinʼ ali nije. Učinilo joj se previše
176
zločestim. Mogla je zapaziti njegovu nelagodu. Mogla je shvatiti njegovu
nevoljkost da razgovara o Jackie: kako je mogao početi objašnjavati
njezinu šizoidnu osobnost? Bilo je to nešto što se moralo ostaviti ljudima
da sami otkriju, pustiti ih da iznađu svoje vlastite strategije za izlaženje
na kraj s njezinom nepredvidljivom naravi i zagonetkom koga bi mogli
danas zateći: slatku majčinsku Jackie koja im želi biti ništa drugo doli
najbliži najdraži prijatelj ili nepristojnu, grubu ili pijanu osobu, ili onu
koja misli da je progone prijatelji i susjedi.
- Možda - rekao je Ned sporo. - Nisam ja analitičar. Samo se trudim
da se sve odvija na način na koji svi možemo živjeti. Ne vidim zašto bi
se to trebalo mijenjati.
Stigao je konobar s naručenom hranom pa su promijenili temu
razgovora.
Nema razloga zašto bi se nešto trebalo promijeniti, pomislila je Ruth
dok je ležala na ležaljci pokraj bazena. Samo ćemo je uglavnom
izbjegavati i podnositi onda kad baš budemo morali. Nema potrebe oko
toga stvarati veliki problem. Ako Ned o tome ne želi razgovarati,
nećemo ni razgovarati. Lako ja mogu živjeti s nekoliko ružnih
podrugljivih riječi od svoje svekrve a da ne uznemiravam Neda zbog
toga. Ljubomorna je na mene, ništa drugo. Smirit će se to kad ona shvati
da se ništa nije promijenilo, da joj je Ned dostupan jednako kao i prije.
To je dio teritorija, nije li?
Okrenula se pržeći se na suncu, odlučna u nakani da više ne misli na
Nedovu majku.

- Medeni mjesec - govorili bi ljudi. - O, pa to je divno. Čestitamo.

Uživajte.
U luksuznim restoranima ljetovališta boce šampanjca slale su im uz
osmijeh osobe koje su večerale, koje su zbog njihova blaženoga izgleda
mogle zaključiti da su tek vjenčani, a konobari su ih automatski vodili
do stolova s najromantičnijim pogledom. Izletnici su ih rado gledali dok
su se držali za ruke i svake noći zatekli su dvije bijele ruže na jastucima.

177
 - Mogao bih cijeli život ostati na medenome mjesecu - rekao je Ned
sneno dok su hodali po usijanom bijelom pijesku ili plivali u bazenu.
Osjećali su se potpunima samo kad su bili zajedno. Ned gotovo da
nije mogao podnijeti pustiti Ruth s oka čak ni samo dok ode naručiti piće
za šankom. Neprestano su čeznuli jedno za drugim. U tjednima prije
vjenčanja bili su toliko umorni i napeti da su umalo zaboravili jedno
drugome dati poljubac za laku noć. Ali sad ne. Bili su puni jedno
drugoga i žudili za još, kao da su sa svakim idućim dodirom samo još
više pojačavali apetit umjesto da ga utaže.
Provodili su jutra u krevetu i vraćali se popodne, a potom su se
nakon večere ponovno bacali jedno na drugo, kao da već nekoliko puta
tog dana nisu vodili ljubav.
- To se od nas i očekuje - rekao je Ned, ljubeći je u vrat dok su
ležali među hladnim plahtama. - To je naš medeni mjesec. Negdje sam
pročitao da bi čovjek, stavi li peni u vrč svaki put kad se poseksa u prve
dvije godine braka ostatak bračnoga života proveo svaki put nakon seksa
vadeći peni i nikada ne bi ispraznio vrč.
- O, pa to je tužno - rekla je Ruth. Naslonila se licem na njegovu
ruku i udahnula njegov miris. - Hoće li tako biti i s nama? Ne želim to.
Hoću da sve uvijek ostane isto.
- Nama se to neće dogoditi - rekao je Ned samouvjereno.
- Učinili smo pravu stvar, nismo li? Je li ti drago što si mene uzeo za
ženu?
- Naravno da mi je drago.
- Ne žališ što nisi oženio neku svoju bivšu djevojku? - Upitala je to
znajući kako je to glupo pitanje, ali željela je čuti odgovor, premda ga je
znala.
Nasmijao se. - Neprestano se pitam zašto nisam. Da vidim... koga
bih ja to radije oženio? Postojala je Jasmine. Draga djevojka. Pomalo
naporna jer je imala višestruke orgazme. Samo sam je trebao dodirnuti i
ona bi već svršila, brrrrrr. Poput igračke na navijanje koja nikada nije
prestajala.
- Nije li to divno, osoba koja doživi višestruke orgazme? Sigurno si
se zbog toga osjećao sjajnim ljubavnikom.
178
 - U početku jest. Potom shvatiš da se pomalo dosađuješ dok onaj
drugi neprekidno drhturi i trese se ludo se zabavljajući. Ili sam možda
trebao oženiti Teresu. Cijelu godinu smo izlazili prije nego sam konačno
shvatio da je ona gotovo cijelo vrijeme snažno drogirana. Pitao sam se
zašto me smatrala histerično smiješnim i nije mogla prestati jesti.
- Sigurno je bila neka koja ti se sviđala.
- Naravno da je bila. Bio sam zaljubljen u jednu-dvije takve, ali nije
išlo, i svatko je krenuo svojim putem, a potom sam upoznao tebe.
- Jako zaljubljen? - nije se dala smesti Ruth. - Reci mi, u koga si bio
jako zaljubljen?
- Ludice. - Ned se zagnjurio u nju, čvrsto je grleći. - Zašto mi
postavljaš takva pitanja? Vi žene, ne razumijem. Imali smo lijepo
vjenčanje, na najromantičnijem smo medenom mjesecu koji uopće
postoji, ševimo se kao zečevi, dan i noć... a ti se pitaš nisam li se možda
želio vjenčati s nekom drugom. - Nasmijao se.
- Kad to tako kažeš zbilja glupo zvuči. Pretpostavljam da nam treba
još mnogo uvjeravanja.
- Onda ću te morati ponovno uvjeriti - rekao je i poljubio je, sporo i
slatko.

U zrakoplovu su na povratku oboje bili tihi. Nijedno nije željelo

završetak vrućih dana koje su proveli ljenčareći.
- Bilo je divno, nije li? - Ruth je stisnula Nedovu ruku. - Nikada,
nikada ne smijemo zaboraviti kako smo se osjećali.
- Nećemo - obećao je. - Samo je nekako sumorno vraćati se kući.
- Znam što hoćeš reći. - Ono što je odlučno odagnala iz misli
ponovno ju je počelo progoniti. Ljudi koji su se u njezinoj mašti smanjili
tijekom vremena koje su proveli na Tajlandu sad su se izdizali golemi.
Bio je to život kakav je izabrala. Sad će morati nastaviti živjeti s tim.

179
 DVANAESTO POGLAVLJE

Hoće li ovome vremenu ikada doći kraj? - upitala je Rhonda,

recepcionistica, dok je Ruth prolazila s košarom punom bilježaka o
pacijentima. - Ne sjećam se da je ikada bilo tako loše.
- Trebalo bi se poboljšati - odgovorila je Ruth. - Proljeće samo što
nije stiglo.
- Dolazi do globalnog zatopljenja - gunđala je ta druga žena. - Zašto
uvijek o tome trabunjaju kad nam je vrijeme ovakvo. Kiša. Vjetar.
Osjećam se kao da mjesecima nismo vidjeli sunca. - Kimnula je prema
Ruth. - Ti si u pravu. Još uvijek si preplanula.
- Jesam li? - Ruth je zagledala svoju golu podlakticu. Doimala joj se
blijedom, ni blizu onom tamnom brončanom odsjaju kakav je imala pri
povratku s medenoga mjeseca. Da se jače zamisli mogla bi prizvati
sjećanje na sunce na svojoj koži i vrućinu koja joj se uvlači u kosti.
Sigurno je to bila iluzija, rekla je samoj sebi. Znala je da nema tjelesnoga
sjećanja; tijelo se više nije moglo prisjetiti vrućine na njezinoj koži kao
ni zubobolje ni okusa jabuke. Bio je to samo mentalni proces koji je išao
uz tjelesni osjet kojega se mogla prisjetiti. Možda se zato ne zasitimo
jedenja ili ljubljenja, pomislila je, zbog toga što je svaki put na neki
način kao da je prvi put.
- Jesi li završila za večeras? - upitala ju je Rhonda.
Ruth je kimnula i stavila košaru na policu za odlaganje. Dom
zdravlja je bio zatvoren i sve je ponovno utihnulo, utonuvši u onaj
osjećaj spokoja izvan uredovnoga vremena, onako kako je to bivalo u
svako rano jutro i kasno navečer. U međuvremenu pripadalo je starijim

180
osobama koje su se vukle i djeci koja su vikala, vrištala i trčala i svima
ostalima koji su ih trebali. Sad su to vrijeme imale ponovno samo za
sebe.
Rhonda je izvukla sprej za osvježavanje prostora koji je držala ispod
pulta i žestoko ga raspršila po zraku. - Imali smo smrdljivka - objasnila
je. Ruth je osjetila kemijski sastav umjetne lavande. - Sirotan. Ne znam
kad se zadnji put okupao ali... uh! Zbilja je trubio. Osjeća se i miris
mokraće.
- Dražesno - odgovorila je Ruth.
- Naravno, sažalijevaš ih - rekla je Rhonda - ali i mi smo samo
ljudska bića i imamo nosove. Žao mi je liječnika Pottera. Morao je
osobno prići blizu.
- Gotova sam - rekla je Ruth. - Vidimo se sutra. - Jesi li vidjela da
nekoga trebaš cijepiti za put? Netko ide u Nepal i treba raditi punom
parom.
Ruth je kimnula. - Na sve sam pripravna. Bog!
Navukla je kaput i izišla van na hladnoću, u kišovitu tamu. Ne bi li
večeri trebale sad biti vedrije? Svake godine isto... činilo se da se zima
razvlači i nastavlja, čak i nakon pojave visibaba i šafrana. Sad su to bili
lažni prijatelji jer nisu najavljivali dolazak proljeća nego hrabro
pokazivali koliko je daleko uistinu bilo, dok su podlijegali mrazu i
nestajali.
Moram Neda odvesti do šumarka sa zvončićima kad izvire, pomislila
je, izbjegavajući siva isparavanja s asfalta koja su izazvala vozila u
prolazu. Kad će to biti? Vjerojatno za Uskrs?
Šumarak sa zvončićima bio je nedaleko starog župnog dvora, na
onome dijelu zemljišta koji je bio zaštićen kao netaknuta priroda. U
određenom trenutku svake godine oblačio je svoju kraljevsku haljinu,
ljubičasti tepih koji se presijavao i lelujao na proljetnome povjetarcu.
Silas je vodio djevojčice gledati punu ljepotu tog prizora, objašnjavajući
im da ne mogu ubrati pune ruke cvijeća, što su one željele, nego da ga
moraju ostaviti tamo gdje je bilo.
- Nije dopušteno brati divlje cvijeće - govorio je. - Ne smije se
trgati. Možete u njemu tu uživati, ali cvijeće mora ostati tu gdje raste.
181
 Samo jedan, pomislila je Ruth, iščupala malu trokutastu stapku iz
zemlje i sakrila je u džep. Kad ju je kod kuće izvadila, više joj nije
izgledala poput dijela te trijumfalne ponosne mase, već zgnječen uvenuo
i usamljen cvjetić čiji su zvončići bili spljošteni i bezizražajni. Nestalo je
ljepote koju je posjedovao u šumi. Osjećala se grozno zbog toga što ga
je odvojila od doma i obitelji i dovela ga do tako bijedne smrti pa je
plakala zbog grižnje savjesti i tuge i zakopala ga u vrtu kako nikada
nitko ne bi doznao što je učinila.
Prozori vikendice bili su osvijetljeni, što je govorilo da je Ned kod
kuće. Bilo joj je drago zbog toga. Bračni život, već je to bila zaključila,
bio je divan. Sad je mogla shvatiti zašto su oni koji su bili u braku skloni
druge nagovarati da to učine. Nekad je mislila da je to zato što žele da i
drugi budu zarobljeni poput njih, ali sad je, pomislila je, mogla shvatiti
pravo značenje toga. Njezin otac bio je u pravu: promjena je bila
zamjetna već od trenutka kad su izišli iz crkve. Kao da je nekakva
nevidljiva nit povezivala nju i Neda, i bez obzira na to koliko se
rastezala i koliko udaljeni oni bili ta nit je postojala, gotovo opipljiva,
povezujući ih i privlačeći jedno drugome.
Dva mjeseca u braku, pomislila je, smijući se samoj sebi i već me
evo, stručnjak za tu cijelu stvar.
Od pogleda na Nedova široka leđa i visoki obris u kuhinji osjetila se
preplavljena srećom. Nadam se da ću se uvijek tako osjećati. Hoću, je lʼ
tako?
Okrenuo se i osmjehnuo joj se. - Bog, draga. Kako je protekao dan?
Spremam večeru.
Ta ležerna domaća atmosfera hranila joj je dušu, pomislila je, dok su
razgovarali o poslu, a potom odnijeli hranu do stola i zajedno jeli.
- O, ima nešto loše - rekao je Ned, punih usta.
- Što to?
Načinio je grimasu. - Morat ćemo ovaj vikend na seminar za
menedžere. Krajnje odbojno. Ne mogu vjerovati da je David nasjeo na tu
glupost, ali očito jest i svi ćemo morati ići. Planirao je to još tko zna kad
i sasvim sam bio zaboravio na to. Ali idemo svi u nekakav pustolovni
tabor učiti kako djelovati ekipno i kako se međusobno ophoditi na
182
pozitivan način, znaš već ta naklapanja.
- Obavljati sitne ekipne zadatke, crtati po bijelim pločama kako
bismo pokazali vrijednost komunikacije, davati jedni drugima male
omotnice označene s ʻto nije lovaʼ... i te stvari?
- Dodaj sad malo paintballa i mislim da si sve shvatila.
- Moglo bi biti zabavno. Mogu zamisliti tebe u svom elementu kako
trčiš po šumi i igraš se vojnika.
- Ruth - Ned se doimao povrijeđenim - daj molim te. Pa nisam dijete.
Odrastao sam muškarac.
- Znam. U tome i jest bit.
- Dobro... istina je. Moglo bi to biti prilično zabavno. Jedino što se
na takvim vikendima uistinu postiže jest poticaj da se bolje slažeš sa
svojim kolegama na poslu. Skup način postizanja toga i gubljenje
vremena ako mene pitaš za mišljenje.
- Znači bit ću sama.
- Od petka do nedjelje. Oprosti. Ne mogu ti reći koliko bih radije bio
tu s tobom i radio nešto lijepo za vikend. Možda bi mogla pozvati Erin
da ti pravi društvo.
- Možda.
Ruth baš nije često viđala Erin nakon povratka s medenoga mjeseca.
Čudno je kako trudnoća, čini se, odvoji one koji su u drugome stanju od
ostatka ljudskoga roda koji ne nose zametak u sebi. Ruth nije bila
sigurna bi li trebala nazvati Erin ili navratiti do nje, kao da bi možda ona
mogla biti usredotočena na pravljenje djeteta, sjedeći negdje potiho,
vizualizirajući prstiće i oblikujući sićušne organe koji rastu i pletući
male kosti u mislima. - Možda ću je pitati.
- Pitaj. Bojim se da ćemo se jednom morati usuditi izići iz svoga
gnijezda. - Osmjehnuo joj se. Znala je da su baš to činili... vratili se u
početne tjedne svoje ljubavne priče i isključili ostali svijet, nevoljki
pustiti nekoga u život koji su stvorili iza svojih vrata, u mjesto koje im
se činilo potpunim i dovoljnim samo sebi.
- Razvrstat ću vjenčane darove - rekla je Ruth. Kutije su bile stigle iz
robne kuće, pregoleme i spakirane s ostalim malim kutijama, skrivenim
među slojevima stiropola poput nagrada koje se izvlače iz goleme vreće.
183
Većinu njih već su bili otvorili, ali porculan je još uvijek bio pozorno
zapakiran. - Krenut ću od pisanja zahvalnica. Time ću se pozabaviti za
vikend.

Bilo je grozno vratiti se u vikendicu u petak večer, znajući da je prazna i

da će cijeli vikend biti bez supruga. To joj se vrijeme činilo poput
velikoga ponora ili pustinje preko koje će sama morati prijeći.
Rano je otišla u krevet, s knjigom i šalicom čaja od ljekovitoga bilja.
Nema tome dugo, podsjetila se, da je tako provodila svaku večer. Neće
joj biti baš tako teško to podnijeti, hoće li? Ali dok je ležala sklupčana,
okrenuta prema svjetiljci pokraj kreveta, osjetila je kako se krevet iza
njezinih leđa čini praznim i hladnim bez Nedova prisutstva, i čim je na to
pomislila osjetila je kako je podilazi jeza uz osjećaj istinske potrebe za
njim.
Idi spavati, govorila je samoj sebi. Brzo će doći nedjelja večer.
Ujutro se osjećala vedrijom i sposobnijom izići na kraj sa samoćom.
Sinoćne strahove smatrala je prilično glupima, ali i dalje je tijekom dana
osjećala onaj nejasni bol gubitka. Iskoristit ću ga najbolje što mogu.
Neću misliti ni na što što me uzrujava.
Kad je odjenula svoju staru odjeću i pozabavila se vjenčanim
darovima, stajući na sve prazne kutije kako bi ih spljoštila i puneći
vrećice odbačenim krhotinama i omotima, odjednom joj je sinulo.
Mogla bih obaviti pravo proljetno čišćenje u ovoj kući, pomislila je,
oslanjajući se rukama o bokove, osvrćući se oko sebe. Dan je bio vedriji
nego u zadnjih nekoliko tjedana pa su snopovi svjetlosti obasjavali
prašinu i prljavštinu po kući. Bilo je potrebno pozabaviti se time.
Vrijeme koje je provodila s Nedom bilo je vrijeme obilnoga ugađanja
i nisu još bili spremni prionuti poslu održavanja kuće čistom; dosad ih je
zanimao samo doručak u krevetu i duge kupke, ugodne večere i
zajedničko sklupčano gledanje televizijskoga programa; ništa praktično.
To će se morati promijeniti, zaključila je. Rutina održavanja kuće ne
može se zanemariti. Raščišćavanje bi bio pravi način iskorištavanja

184
vremena i novoga početka.
Naoružana gumenim rukavicama, vrećama za smeće i kantoni s
materijalom za čišćenje, počela je raditi po kući. Radio je svirao dok je
brisala prašinu i čistila, sređivala i odbacivala. Taj posao imao je
terapeutsko djelovanje, pomislila je. Ishod je bio momentalan i
smirujući.
Kad je završila s prizemljem krenula je na kat, promijenila posteljinu
i provjetrila prostoriju, ostavivši prozor širom otvorenim da u kuću ude
snažni svježi proljetni povjetarac.
Ušla je u sobu za goste, prostoriju koju su rijetko kad koristili, osim
zbog računala koje je bilo postavljeno na stolu, neposredno iza ulaza. Iza
njega je bila zbirka Nedovih stvari, podsjetnika na život kakav je vodio
prije nje. Bio je tu bicikl za vježbu, kutije s vrpcama i podsjetnicima. Po
krevetu su bili razbacani časopisi i knjige, a u ormaru je bila stara
odjeća, još kutija pa čak i igračke iz djetinjstva zagurane u nj.
Uzalud tratimo ovaj prostor, pomislila je, obuhvaćajući ga pogledom
kao da ga vidi prvi put u životu. Savršeno lijepa prostorija koja izgleda
poput staretinarnice. S prozora je pucao pogled na vrt i polja iza
stražnjeg dijela kuće. Mogla je vidjeti tamnozelene mrlje živice i još
crnje obrise pošumljenoga krajolika u daljini. Ta bi se prostorija mogla
dobro iskoristiti za ostale stvari, a ne samo kao utočište kad želimo
koristiti računalo. Mogla bi u njoj vješati mokru odjeću da se provjetri,
glačati tamo i prestati klocati dnevnim boravkom s daskom za glačanje.
Mogla bi staviti novu perinu na krevet i malu svjetiljku na ormarić, dati
toj prostoriji ugodan izgled, spremiti je za goste, učiniti je pravom
gostinjskom sobom.
To će i učiniti... raščistit će tu prostoriju. Stavit će neke stvari u
kutije koje su za tavan. Izbaciti će stvari za koje se Ned ne bi ni sjetio
da ih je imao i koje mu sigurno ne bi nedostajale. Poput onog groznog
donjeg dijela trenirke.
Energično se bacila na posao, sortirala stvari u hrpe, skinula
posteljinu s kreveta... kad je to zadnji put učinjeno, zapitala se glasno... i
pospremala. Raskrčila je put do garderobnog ormara i počela izbacivati
sadržaj, podižući kutije i izvlačeći ih. Bile su pune smeća: papira, knjiga,
185
stripova, rođendanskih čestitki, bilježnica, izvoda iz banke skupljanih
godinama.
Otvorila je jednu i zavirila u nju. Zacijelo je te stvari trebalo
racionalizirati... Bilo je tu otprilike šest kutija koje su se lako mogle
pretvoriti u četiri, pa čak i tri. Potom ih je Ned mogao uzeti i podići gore
na tavan gdje su mogle biti izvan vidika. Zavirila je u jednu kutiju; još
jedna mora papira... razglednica, pisama, bilježnica. Izvukla je pregršt,
pitajući se zašto je Ned bio takav hrčak skupljač. Ispod je ugledala
školsku bilježnicu ispisanu urednim ali drhtavim dječjim rukopisom. Na
prednjoj strani korica pisalo je: Edward Haskell. Razred: 3 BT.
Smiješeći se, Ruth ju je izvukla i prelistala. U njoj su bile slike
nacrtane dječjom rukom. Mršavi muškarci bodljikave kose koji su jedan
u drugoga pucali golemim pištoljima, ili znatiželjne životinje iza plota,
kuće sa snažno iscrtanim oblacima dima koji se spiralno izvijao iz
dimnjaka. Ispod slika bio je još nečitkiji rukopis, povremeno ispravljen
crvenom olovkom, rukom odrasle osobe: Ovaj vikend išao sam k Benu i
igrali smo se na njegovoj penjalici, jeli prepečenac s marmeladom,
igrali nogomet, a potom sam krenuo kuti i...
Baš slatko, pomislila je. Draškalo ju je razmišljati o Nedu kao o
malome dječaku, preslatkom, vragolastom energičnom djetetu; i samoj
njoj negdje, maloj djevojčici koja uči svoje gradivo i piše vlastite
zabilješke o popodnevima i vikendima, sve dok ih vrijeme nije
neumoljivo spojilo. Sjela je i polako čitala.
Mama je bila ljuta, pisalo je ispod slike ljutite majke čija je žuta
kovrčava kosa stajala nakostriješena i čije su ruke s ušiljenim prstima
počivale na mršavim bokovima.
Siroti mali Ned, kad ga je kod kuće svakoga dana dočekivala ta
žena.
Išli smo baki i bilo je lijepo. Pojeo sam jednu vrećicu čipsa, a nakon
nje još jednu.
Izvukla je drugu knjigu iz hrpe. Ned je tu bio stariji. Rukopis mu je
bio jasniji i složeniji.
Dječak je prišao trkalištu i promatrao automobile koji su velikom
brzinom kružili oko staze. Poželio je da i on tako može voziti
186
automobil. Potom se pokraj njega zaustavio crveni automobil čiji je
vozač rekao...
Priče i izmišljanja, i na kraju učiteljev komentar zaokružen crvenom
olovkom: Dobro. Lijepo zamišljeno. Deset puta napiši riječ ʻiskustvoʼ, a
ispod toga deset hrabro načinjenih sitnih črčkarija dok je Ned tu riječ
memorirao u svijesti devetogodišnjaka.
Izvukla je još jednu bilježnicu. Rukom odrasle osobe preko korica je
pisalo, Ned Haskell. Bilješke.
Na prvoj stranici bio je uredan i podcrtan naslov. Djelovanje
ljudskoga oka. Oko je sačinjeno od optičkih živaca, rožnice, mrežnice
i...
Biologija, A - nivo, sjetila se. Bio je to jedan od Nedovih ispita.
Listala je dalje. Nakon nekoliko stranica prestala je biologija i počele
grublje bilješke, črčkarije, zabilješke, crteži. Potom nekoliko stranica
sitno ispisanoga rukopisa. Počela je čitati gotovo prije nego što je
postala svjesna toga što čini.
Danas je bio još jedan uobičajeno usran dan. Nisam se mogao
pribrati sve do negdje nakon ručka pa nisam otišao na predavanje na
koje sam trebao otići, što ne sluti na dobro s obzirom na moju ocjenu iz
kolegija ovoga semestra.
Predavanje, pomislila je. U školi?
Potom sam otišao u grad i malo prolunjao prije nego sam se
napokon uputio prema Unionu, nadajući se da ću je vidjeti. Motao sam
se poput šupka pokušavajući ostaviti dojam kako sam opčaran
automatom, a potom rezultatima ženskoga veslanja okačenima na zid.
Očito je Esther Cox10 bila izabrana za kormilara sportskog veslačkog
čamca među prvih osam. Ludo, ha? Sad samo trebaju naći osam
djevojaka s prezimenom ʻMeaty Rowerʼ i bit će u kompletu. Dok sam
razmišljao o sjajnoj Estherinoj karijeri, ugledao sam je kako ulazi.
Fakultet, pomislila je Ruth. On je na fakultetu. To je dnevnik.
Moram prestati čitati.
Na kraju krajeva brak nije značio pristup svim područjima. Nije
značio da je bilo dopušteno čitati dnevnike. Ista pravila vrijedila su za

187
brak jednako kao za bilo koji drugi odnos. Privatna područja trebala su
biti ponuđena na uvid, a ne nasilno upadati u njih. Je li to bilo ispravno?
Nitko to nije objasnio, ali pretpostavljala je da to tako djeluje. Na pamet
joj ne bi palo otvoriti pismo naslovljeno na Neda, bez njegovoga
dopuštenja, a i ona je od njega očekivala isto. A dnevnici su, na kraju
krajeva, bili svetinja.
Ali, godinama je star, pomislila je. Zašto bi zaboga Nedu smetalo
ako ga pročitam? Ipak ju je nešto u želucu stezalo od nelagodnoga
osjećaja da čini nešto zabranjeno. Moram prestati.
Ali tko je to? Koja je to djevojka? Ona koja je doživljavala
višestruke orgazme?
Prišla mi je. Teško je opisati što to izaziva u meni. Kao da je
okružena aureolom ljepote koja, kad mi se približi, na neki način
obasja moj život. Ne vidim više ništa i nikoga u prostoriji. Na sebi je
imala crvenu majicu, dugu suknju i čizme, i hrpu jantarnih ogrlica koje
su izgledale očaravajuće.
Sjeli smo i zajedno popili kavu. Vodila je sa mnom jedan od onih
neobičnih razgovora kad jednostavno ne znam razumije li bilo tko od
nas ono što onaj drugi pokušava reći. Većinu vremena proveo sam
mršteći se zagledan u stol, pitajući se ne bi li joj jednostavno trebao
priznati što osjećam.
Sjedila je tamo govoreći mi kako se u zadnje vrijeme neobično
ponašam prema njoj, pitala zašto više ne želim razgovarati s njom i je
li to zbog nečega što je ona pogrešno učinila? Potom se zagledala u
mene onim svojim krupnim blistavim očima i upitala želim joj i dalje
biti prijatelj. Rekla je kako katkad nije sigurna sviđa li mi se uopće.
Sviđa li mi se! Isuse! Ona ne zna sviđa li mi se, a ja katkad poželim
iz kože iskočiti zato što me jebe to što sam toliko zaljubljen u nju, a ne
uspijevam joj to reći.
Ruth je već tad znala. Ruke su joj postajale znojne i ljepljive.
Osjetila je kako joj srce jače lupa i počela je sve teže disati. Žarilo ju je
tjeme.
Potom je prišao Jeremy, jebeno ležerno, poljubio je i rekao joj kako
se trebaju vratiti k njemu. Svi mi poslije idemo na Lukeoru zabavu i
188
ona će se spremiti kod J.- a, zato što joj je sva odjeća tamo. Prava mi je
muka pomisliti na nju tamo, kako hoda po njegovoj spavaćoj sobi, ulazi
u njegovu kupaonicu i oblači njegovu odjeću. Još gore je ono što
zajedno rade kad se vrate. Sama pomisao na to tjera me na povraćanje
pa o tome ne razmišljam. Pretvaram se da imaju posve platonsku vezu.
Ne znam kako se ponašati na zabavi na kojoj je ona. Nije ni čudo
što me svi smatraju ćudljivom huljom. Na kraju završim u nečijoj
kuhinji, u vrtu ili spavaćoj sobi, ili na nekom drugom otužnom mjestu
na kojemu nema nikoga, glupo se opijam i uvjeravam samoga sebe
kako joj moram reći... i potom teturajući odlazim naći je i reći joj. Ali
nikada, ama baš nikada ne mogu. Zaustavi me nešto još mnogo
snažnije od boce votke. Zašto? Ali ova zabava možda neće biti ni tako
loša jer će tamo biti Manda, a Tom mi je rekao kako je ona prilično
zainteresirana, kaže da joj nije odbojan ni moj veoma oskudan šarm,
tako da bih svoju tugu mogao utopiti u njoj umjesto u alkoholu.
Odlomak je završio. Ispod njega je pisalo:
Erin, moram ti priznati nešto za što pretpostavljam da već i sama
znaš. Teško mi je biti u tvojoj blizini, ne zbog toga što mi se ne sviđaš;
zapravo, točno je ono sasvim suprotno od toga. Silno sam i iskreno
zaljubljen u tebe i želim znati hoćeš li ti ikada takvo što osjećati za
mene.
Ruth je osjetila vrtoglavicu. Što je to bilo? Dokaz, pisani dokaz. Ned
je volio Erin. Volio ju je, a ipak joj je rekao kako nikad nije bio
zaljubljen u nju na taj način. Nikad? Taj dnevnik bio je napisan tijekom
fakulteta. Bilo je jasno da je gajio duboke osjećaje prema njoj.
Osjetila je mučninu, izjedana od straha i ljubomore.
Znala sam, pomislila je, cijelo vrijeme sam to znala. Kako je ne bi
volio kad je bila tako lijepa, glamurozna, pravo žensko, sve ono kakva bi
žena trebala biti? Osjetila se bijedno. Ja sam zamjena, najbolja nakon
nje, pomislila je. Ja sam ono s čime se zadovoljio kad nije mogao imati
nju.
Sad kad je otvorila vrata Nedovim privatnim mislima nije se mogla
zaustaviti, premda je znala da bi trebala odložiti bilježnicu, ponovno
zalijepiti kutiju i otići iz prostorije. Listala je stranice njegove bilježnice;
189
različita tinta i raznolik rukopis pokazivali su da je pokrivala izvjestan
dio vremena. U svim odlomcima bilo je jedno: Nedova iskrena
neuzvraćena ljubav prema Erin. Ali... je li joj ikada rekao? Je li ikada
doznala? Moram saznati, pomislila je Ruth. Sjela je i počela čitati.
Ned dnevnik nije vodio redovito. Bilo je dana kad je pisao dan za
danom, a potom samo jednom mjesečno. Pisao je duga zakučasta
izvješća i negdje na pola puta prekidao pisanje o nekom događaju na što
se više ne bi vraćao. Katkad bi u samo red ili dva pokrio čitav tjedan.
Neke je pisao pijan, neki su bile pjesme, većina ih je bila uvelike
mijenjana. Jednu je ljutito prekrižio debelim crtama i uz to napisao;
Bože, pa ovo je PRAVO SRANJE.
Ned, pomislila je, dok joj je srce čeznulo za njim. Mogla je to jasno
osjetiti. Sjetila se fotografija iz albuma i u svojoj mašti vidjela prizore
mladoga Neda, Toma, Jeremyja. Ned je bio mršav i nespretan, lice mu se
doimalo izduženim, kosa mu je bila raskuštrana, nosio je traperice i
majice kratkih rukava s natpisima grupa koje je volio, a preko njih
odijevao neugledni stari kaput. Tom je više nalikovao tipu Jamesa
Deana. Gusta svijetla kosa padala mu je u oči ili bila zalizana. Nosio je
tamni kratki kaput s kapuljačom i crne traperice. Jeremy je pokraj njih
izgledao poput dragocjenoga adolescenta koji je oponašao odrasle, tip
bitnik filozofa u starinskom odijelu na prugice koje je nosio preko crne
majice s polo ovratnikom, uvijek držeći cigaretu u ustima. Zbog odijela
doimao se vitkijimi predugih udova, poput jednoga od članova skupine
Beatles na ranim fotografijama. Luke, koji je još tad izgledao punašnije
od svojih prijatelja bio je tipični školarac u kockastim košuljama,
puloverima i platnenim hlačama nalik vojničkima. A zatim je tu bila
Erin. Gotovo je boljelo prizvati u sjećanje njezin lik s tih fotografija;
okretna, otmjena, uvijek savršenog izgleda, bez obzira na to kako bi je
kamera uhvatila njezine tamne kovrče prelijevale su se preko ramena i
tamnoplave oči iskrile na tom blistavom licu.
Reći ću joj, zaklinjao se raspinjani Ned u jednom odlomku. Nazvat
ću je i zamoliti da se nade sa mnom. Potom ću joj reći kako mi je žao
što svoje ružne osjećaje guram u njezin svijet, da nipošto ne želim
izdati prijatelja, ali da joj moram reći kako me razdire ta jebena strast
190
koju osjećam prema njoj. Već sad ne znam kako ću uopće živjeti tijekom
praznika kad cijelo ljeto budemo morali biti razdvojeni. Kuća se činila
poput smrti.
Istodobno, dok se osjećala grozničavo od straha, poželjela je
posegnuti za Nedom, zagrliti ga i reći mu da zna kako se osjeća i kako je
ljubav strašna i nevjerojatna.
Dok je čitala dalje mogla je zaključiti kako on nije rekao Erin kako
se osjeća; da je svaki put kad je pokušao nešto krenulo po zlu, ili je Erin
trebala njegovo rame za plakanje zbog odnosa s Jeremyjem, a on bi joj to
dopustio i dao joj sve što joj je potrebno dok je u sebi izgarao od žudnje
za njom. Bio je na drugoj godini faksa i njegova ljubav prema Erin
postajala je sve postojanija, još od prvoga puta kad ju je ugledao, zbog
čega mu je bivalo sve tjeskobnije i tjeskobnije. Odlomci u kojima je
pisao o svojoj tjelesnoj žudnji navodili su Ruth na to da povremeno
zatvori bilježnicu, zgrozivši se na sebe zbog toga što čita nešto što očito
nije za njezine oči, nije ni za čije. Kad je opisivao kako žudi za tim da joj
poljubi kosu, pomiluje je po licu, razodjene i vodi ljubav s njom, za Ruth
je u tome bilo nečeg plemenitoga, premda se on u sljedećem retku
prekorijevao zbog toga što je takvo što osjećao prema djevojci svoga
prijatelja. Čitanje ju je navelo da se osjeti podmuklo, slabom i bijednom.
Ali nije mogla prestati.
Bilo je očito da je strahovao od odlaska kući u York. Razmatrao je
doslovno sve što bi ga moglo odvesti daleko od roditeljskoga doma, kad
se pojavio Luke s planom. Nakon što semestar završi mogli bi ostati u
kući koja je bila u njegovom vlasništvu, naći posao, zaraditi novac, a
potoni svih petero zajedno putovati po Europi.
Za Neda je to bilo divno rješenje, ali i dalje tjeskobno. Tako bi
tjednima svakodnevno viđao Erin, ali više od svega bio bi svjestan
njezinoga odnosa s Jeremyjem i činjenice da je nedostupna, da je
dragocjeno vlasništvo neke druge osobe. Dok bi putovali, stisnuti u
malom automobilu izmjenjujući se za upravljačem vozeći se po
kontinentu, zaustavljali bi se u kampovima i Ned bi svake noći doživio
agoniju gledajući kako se Erin i Jeremy zajedno uvlače u šator za dvije
osobe, čuo ih kako se hihoću i smiju, vidio gašenje svjetiljke i zamišljao
191
što će potom raditi, premda nikada ništa nije čuo.
Sve bih učinio za nju, zaklinjao se, posvetio bih se tome da nju
usrećim. Bio bih samo njezin. Kako ona to ne vidi? Katkad mi se učini
da to sigurno svi znaju. Kad Jeremy na nju ne obraća pozornost ili kad
je pred svima nama kritizira, jedva se suzdržim da ne skočim u njezinu
obranu, izazovem ga i kažem: ʻKoju pizdariju izvodiš, ne znaš li što
imaš? Ja bih život dao da imam to što imaš ti.ʼ
Cijelim putem osjećao je Jeremyjevu silnu superiornost. Kad su
posjećivali glavne gradove, galerije i muzeje, Jeremy je bio taj koji je
predlagao kamo bi trebali otići i što bi trebali vidjeti, govorio im o
životima umjetnika, kraljevima i kraljicama koji su gradili palače koje su
razgledali, ratovima koji su se vodili, svecima koji su umrli, utemeljili
crkve i izvodili čuda pred masama.
Budu li mi Jeremy ili Luke još samo jednom pokušali dati nekakvu
jebenu poduku iz umjetnosti, lupit tu ih, pisao je Ned. Ali zapravo, to
mu se sviđalo. Ruth je mogla osjetiti kako je upijao podatke i žudio za
tim da se obrazuje i bude poput svojih prijatelja. Premda je bio razdiran
bolom zbog neuzvraćene ljubavi bilo je i lijepo provedenih trenutaka i
mnogo smijeha dok su putovali iz grada u grad. Činilo se kao da su se
podijelili u dva tabora; Jeremy i Luke bili su vode puta, određujući
detaljan plan putovanja i glasno govorili o tome što znaju, dok su Ned i
Tom zajedno pušili i pili, radije tražili barove nego galerije, melankoličan
par koje je zabavljao crni humor i koji je sjedio dokasna ispred šatora
dok su ostali spavali. Erin se s lakoćom kretala između oba, i u oba bila
dobrodošla. Katkad bi se izvukla iz šatora koji je dijelila s Jeremyjem i
sjedila s ostalom dvojicom, žicala cigarete i smijala se njihovom crnom
humoru. Potom je, u Rimu, Ned ispisao dugačak odlomak.
Neobičan dan danas. Išli smo do Foruma. Erin je rekla da će biti
zatvoren. Rekao sam: ʻKako bi zatvorili taj jebeni Forum, prekrili ga
divovskom dekom?ʼ Ušli smo i razgledali. Bilo je nevjerojatno; nekako
te prođe jeza kad samo pomisliš na to što se tamo događalo i sve te
priče učini stvarnima: Jeremy nam je pričao o raznim sjajnim
trenucima koji su se tu odvijali. Govorio je živopisno i zanimljivo pa se
prilična gužva stvorila oko njega. Mnogi turisti željeli su doznati što to
192
dovraga gledaju. Kad smo završili s Forumom otišli smo do
Coloseuma, probijajući se kroz Talijane odjevene poput gladijatora i
Cezara u otrcanim crvenim plaštevima i lažnim zlatnim lovorikama koji
su tražili da platimo slikanje s njima. Coloseum je jeziv; stajao sam
najednom od gornjih slojeva i zamišljao kako gledam ispod sebe u
jedno od onih krvoprolića kakva su se tamo odvijala. Nema poda pa se
može vidjeti mreža prolaza pod zemljom u koje su smještali životinje i
zatvorenike prije, nego što su se pojavljivali na tlu i borili do smrti.
Gotovo sam uspio čuti vriske i pokliče gomile i zamisliti bogate
građane Rima kako se iživljavaju uživajući u patnji i pokolju.
Razdvojili smo se i lutali obilazeći. Zatekao sam Jeremyja na jednoj
od nižih razina i on me upitao jesam li vidio Erin. Rekao je da su se
sporječkali, premda nije rekao zbog čega, kao i to da je bila uzrujana.
Doimao se ljutito. Stoga smo pošli u potragu za njom, ali nije je bilo
nigdje na vidiku, sve dok nisam ugledao nju i Toma na jednoj od
gornjih razina, naslonjene na drvenu ogradu, približenih glava, kako
nešto napeto međusobno razgovaraju. Dozivali smo ih, ali nisu nas
čuti. Potom su se okrenuli i sišli u tamu stuba.
Našli smo Lukea, ali više nismo mogli naći Erin i Toma. Čekali smo
vani, blizu nadsvođenoga prolaza gdje smo se dogovorili naći ako se
razdvojimo, ali oni nisu došli.
Konačno smo se vratili u grad i našli bar u kojemu smo ručali.
Potom smo se vratili do Campo dei Fiori i Jeremy je ustrajao na tome
da počnemo naručivati vino tinto i nedugo zatim postao je prilično
bijesan i iznimno sumoran. Luke i ja pokušali smo ga, koliko je to bilo
u našoj moći, odgovoriti od vina. Nastojao sam doznati više, ali ništa
nije želio reći.
Navečer smo se vratili u tabor. Tom i Erin stigli su veoma kasno.
Rekli su kako su nas bili izgubili u Coloseumu, da su nas negdje
drugdje čekali, a potom odlučili ne protratiti dan te su se zaputili do
vila Borghese. Jeremy je bio bijesan. Ta večer uopće nije bila ugodna.
Sigurno je to bilo to, pomislila je Ruth. Početak veze između Toma i
Erin.
Danas sam razgovarao s Erin, pisao je Ned u svom sljedećem
193
odlomku. Pitao sam je što se to jučer dogodio. Izbjegavala je odgovor.
Ali kazala je kako joj je Tom rekao da uvijek može računati na njegovu
pomoć. Uopće ne znam kako sve to protumačiti.
Tijekom praznika odlučeno je da Ned i Tom sljedeće godine stanuju
zajedno u istom stanu. Nije bilo ni spomena o tome da će s njima živjeti
i Erin, ni o tome što će drugi raditi, ali Ned je očito bio zadovoljan
dogovorenim.
Tom mi je najbliskiji prijatelj, pisao je. Bit te nam super živjeti
zajedno.
Ali, je li znao? pitala se Ruth. Je li Ned rekao Tomu za svoju tajnu
strast? Je li Tom priznao da se udvara Erin i to da je ona umalo njegova?
Nisu li njih dvoje trebali biti najbolji prijatelji?
Bilježnica je završila prije završetka odmora, premda su bili blizu
posljednjoj etapi putovanja. Ruth je zaklopila korice bilježnice. Osjećala
je kao da je povučena natrag kroz vrijeme i povedena na ubrzanu turneju
nečijega života. Ali to nije bilo sve... gdje je bilo ostalo? Sigurno ima još
bilježnica, još objašnjenja, još opisa.
Sad kad je to kušala bila je gladna želeći doznati još i dovoljno
znatiželjna da svoju savjest dalje ne opterećuje. Ali sad je željela i
trebala doznati, a to blago bilo joj je bačeno pred same noge.
Sate i sate provela je prebirući po kutijama, izvlačeći pisma,
bilježnice, razglednice i fotografije, povezujući Nedov život i odnos s
Erin. Našla je pisma koja mu je ona pisala, napisana urednim običnim
rukopisom. Od tih pisama Ruth je ponovno osjetila muku u želucu. Erin
mu se u pismima obraćala kao Medi, i sva njezina pisma bila su intimna,
brbljava i inventivna, i tek katkad bi kroz njih progovarala tjeskoba zbog
života, posla i fakulteta.
Najdraži božanstveni Medo, pisala je, nedostajem li ti onoliko
koliko ti meni nedostaje!?
Ili:
Evo sjedim razmišljajući o tebi i voljela bih da si i ti tu sa mnom.
Danas sam usamljena i trebaš mi da me nasmijavaš pa da zaboravim
na sve loše i turobne stvari koje se događaju u svijetu.
Ali o čemu je ona to razmišljala, pomislila je Ruth. Bila je ogorčena
194
zbog Neda. Nalikovala su joj na ljubavna pisma! Da niste znali, pomislili
biste da su par. Kako mu je mogla tako pisati? Sigurno je znala kako to
zvuči! Možda je mislila kako može, budući da je s Jeremyjem, pisati kao
ljubavnica a da je se ne protumači pogrešno. Ali siroti Ned... Zamišljala
ga je kako otvara ta pisma, čita ih, nada se i vjeruje kako ona sigurno
osjeća nešto prema njemu.
Mojem najdražem Medi, Misliš li danas na mene? Evo što ja radim.
Sjedim s knjigama ispred sebe, gledam kako otkucava sat do prokletoga
trenutka kad moram napisati ovaj esej, ali umjesto da ga pišem, ja
pišem tebi. Strašno neodgovorno, nije li? Ali Medo mi je u mislima i tu
si ne mogu pomoći. Reci mi što ti radiš...
Bilo je to na trećoj godini faksa. Ned i Tom su već živjeli zajedno s
još jednim studentom. Erin je živjela u kući s nekim prijateljicama.
Jeremy i Luke bili su u svojim vlastitim unajmljenim stanovima.
Ruth je našla odlomke dnevnika razbacane po bilježnicama. Činilo se
da su Ned i Erin postajali sve bliskiji. Pisala mi je danas. Pismo stiže
gotovo svaki dan. Ali kad se nađemo s ostalima, o tome uopće ne
govorimo. Kao da postoji nekakva nevjerojatna tajna, poveznica koja
postaje sve snažnija među nama. Ne razumijem. Što to znači? Sigurno
znači da se i ona jednako tako osjeća, ili ne?
Pisama je bilo mnogo, sitno ispisanih na dvije stranice, koja su
završavala nizom križića i s Voli te Kovrčava; ili anonimnih
razglednica... Na jednoj je Erininim rukopisom bilo napisano:
O, Medo Jesi lʼ tu?
Usudim li se
Upitatʼ tu njušku?
Hoćemo lʼ
Podijelitʼ
tu preostalu
Krušku?
Ruth nije shvaćala, je li Erin znala kako se Ned osjeća? Sigurno je
morala znati; bilo je za pretpostaviti po bezbrižnoj prisnosti u pismima i
razglednicama. Ili se to samo tako činilo Ruth.
Siroti Ned, pomislila je. Dok je čitala, činilo joj se kao da je njezina
195
vlastita ljubavna priča s Nedom prestala postojati, kao da je bila
prebačena u prošlost da zajedno s njim proživi njegova iskustva. Nije
znala želi li da on tu djevojku osvoji ih ne. Ta djevojka bila je
nepouzdana karaktera, pomislila je. Iz pisama se činilo kako ta djevojka
uistinu želi da joj njezin Medo ostane vjeran, čak i u slučaju kad mu ona
nije imala namjeru uzvratiti na isti način.
Našla je poruke od Jeremyja, gotovo nečitljive, pa i kad ih je uspjela
pročitati bile su nerazumljive zbog internih šala i nejasnih aluzija. Bilo je
samo nekoliko pisama od Toma, možda zato što su on i Ned živjeli
zajedno pa nije bilo potrebe za dopisivanjem. Jedno je bilo poslano
tijekom praznika.
Ahoj, pisalo je. Otkrio sam danas ostatke časopisa pornografskoga
sadržaja, napola izgorjele, u pepelu krijesa pri dnu našeg vrta. Sigurno
su pripadali mom cijenjenom ocu. Izvukao sam ih i proveo dobar sat
vremena gledajući gole Pauline i Sheenae, s njihovim spaljenim stidnim
dlakama i pougljenjenim sisama. Gle, gle, tko bi pomislio da je u tome
starome bilo toliko krvi?
Pismo se nastavljalo, mračno, krnje i neobično bezlično. Moglo je
biti pisano bilo kome.
Takvo mišljenje ja i sad imam o Tomu, pomislila je. Tajnovit je.
Gotovo da im se nije ni obratio. Katkad se pitam shvaća li on da sam
tamo, ili me drži na audiciji za malu ulogu u njegovom životu pa će mi
jednoga dana biti dopušteno da prođem na audiciji i budem zapažena.
Imalo je smisla da je Tomov rukopis nejasan poput njega samoga.
Našla je samo jednu aluziju na Toma u Erininom pismu.
Jesi li se čuo sa zločestim gajdaševim sinom11, pitala je u jednom
pismu. Napravila sam mu muffmse za rođendan i ostavila mu ih na
predavanju, ali nikad mi ništa nije rekao i ne znam je li ih dobio. Ti to
ne bi učinio, bi li, Medo?
Shvatila je kako je bilo previše mračno čitati u gostinjskoj sobi. Već
je bio sumrak. Satima je sjedila okružena hrpama papira. Što bi sad
trebala učiniti? Bila je emotivno iscrpljena i shvatila je kako je gladna i
žedna. Kad se osvrnula oko sebe shvatila je da se vratila u sad i ovdje.

196
Nedovi i Erinini glasovi, koji su bili sasvim jasni nakon desetljeća i više
otkad su izgovoreni, bili su ušutkani. Ali njezina sadašnjost bila je
neopozivo izmijenjena tom spoznajom o prošlosti. Ned više nije bio
njezin, već neki drugi Ned.
Taj Ned godinama je osjećao strast prema djevojci svog prijatelja,
ženi koja je najprije pripadala Jeremyju, a potom Tomu... u dnevniku
nije našla odlomak u vezi s tim događajem, koji je zacijelo uzdrmao
Nedov svijet... strast koju nikada nije uspio ostvariti. Što se dogodilo s
njegovom ljubavi? Je li jednostavno nestala?
Ili je možda... osjetila je trnce na svojoj koži i bolnu prazninu duboko
u sebi... nikada nije ni nestala. Možda ju je on prigušio samo iz nužde,
ali da mu Erin dade samo mig da bi mogao uspjeti kod nje, ponovno bi
se zapalila jednako moćna kakva je uvijek i bila.
- O, Ned - prošaptala je. - To je razlog zbog kojega mi nikada nisi
rekao? - Prislonila je ruke uz lice i lagano se njihala pokušavajući
shvatiti što to znači.

197
 TRINAESTO POGLAVLJE

U nedjelju ujutro probudila se mamurna, krmeljavih očiju. Potom se

sjetila da je zaspala tek u sitne sate jer nije prestajala razmišljati o
onome što je doznala.
Sa svakim satom koji je protjecao postajala je sve prestrašenija.
Vraćajući se na sve što se dogodilo između nje i Neda, sad je to vidjela
u posve drukčijem svjetlu. To sad više nije bio njezin Ned, već Ned koji
je istinski pripadao Erin.
Svega, od vremena kad su se upoznali pa do vjenčanja i potom...
svega se sjećala. Zamolio je Erin da čita... bio je to odlomak o ljubavi.
Sigurno je želio da baš ona to učini. Možda je to bila poruka njoj... Ne,
bila je glupa. To nije moglo biti istina. Vjerovala je u Neda i bila sigurna
da je mislio sve ono što joj je rekao, da se želi oženiti s njome i da je
voli.
Ali, ali, ali odgovarala je samoj sebi. Voli te zato što ne može imati
Erin. Da može, bi li te i dalje želio? Bi li?
Svaki mali dokaz joj je, čini se, govorio da ne bi.
Budi oprezna, upozoravala je samu sebe. Samu sebe uvjeravaš u to.
Ali naprotiv, nije si mogla pomoći.
Kad je ustala i doručkovala pošla je na kat, pozorno čineći svaki
korak, kao da pristupa nečemu od silne važnosti. Kad je otvorila vrata
sobe za goste vidjela je da je ista onakva kakvom ju je jučer ostavila.
Nedova prošlost bila je razbacana po cijelome podu. Poželjela se vratiti
tome. Osjećala se kao da je bila na dugom putovanju, negdje drugdje, ali
s novim, ali poznatim ljudima, a potom je, poput djece koja iskaču iz

198
ormara iz Narnije, zaključila da uopće nikamo nije ni odlazila. I dalje su
je zvali glasovi ljeta i semestara provedenih na sveučilištu prije mnogo
godina, željeli joj ispričati svoju priču na svoj krnji način, kroz pisma i
razglednice. Bilo je neobično pomisliti da ničega toga ne bi bilo da su
samo nekoliko godina mlađi. Možda bi bilo razglednica i čestitki za
rođendan, ali sva ta svakodnevna prepiska odvijala bi se e-mailom i bila
izgubljena na odbačenim hard diskovima ili lutala negdje u eteru,
nedostupna.
Ušla je unutra i trenutak stajala, promatrajući nered oko svojih nogu.
U ormaru je bilo još kutija. Kakve su tajne skrivale? Je li imala vremena
sve ih pretražiti dok se Ned vrati? Rekao joj je da će tečaj biti gotov u
četiri, nakon čega će se morati voziti cijelim putem natrag iz nekog
mjesta Bogu iza nogu...
Gadila se same sebe. - Što ja to radim? - zapitala se glasno. - To je
grozno!
Iznenada je mahnito čučnula i počela skupljati sve knjige i papire,
trpajući ih natrag u kutije. Neću više ništa čitati, rekla je samoj sebi.
Samo ću poludjeti ne budem li oprezna. Ne mogu više.
Ugurala je kutiju natrag u garderobni ormar i zalupila vrata ormara.
Soba za goste bila je gotovo ista onakva kakvom ju je jučer zatekla.
- Kakvo traćenje vremena! - povikala je bijesno. - Kakvo jebeno
traćenje vremena.

Kuća je bila ispunjena nedjeljnom tišinom. Hodala je po njoj tiho,

dovršavajući jučer započete poslove, praveći popis onoga što u
sljedećem tjednu treba obaviti, i planirala kupnju. U njezinoj glavi mašta
je bila živa, vrtjela prizore, odijevala likove i stavljala ih u male drame,
neke o kojima je čitala i neke koje je usput sama izmislila. Nije se
mogla zaustaviti, premda se time samo još više izluđivala. Čak i kad se
pokušala usredotočiti na nešto drugo iznenada bi vidjela zabavu. Erin je
plesala s Tomom. Ned je bio postrance i ljubomorno ih promatrao.
Potom su on i Erin bili u vrtu kuće ili u sobi za goste, i on bi je naglo

199
privukao i rekao joj ʻvolim teʼ na što bi mu ona odgovorila ʻO, Medo
moj, i ja tebe volimʼ, nakon čega bi je on poljubio... NE, prestani,
naredila je samoj sebi.
Bilo je to poput Pandorine kutije. Jednom pustene stvari nisu se više
mogle vratiti natrag. Jednom stečena spoznaja ne može biti nespoznata.
Izgubila je svoju nedužnost i ona Ruth od jučer ujutro osjećala se kao
neka druga, sretnija, bolja i časnija osoba koja nije potajno čitala
dnevnike i pisma koja joj nisu bila namijenjena.
Pitala se što će učiniti kad se Ned vrati doma. Suočiti se s njim? Ali
reći mu što zna značilo bio priznati da je nedopušteno zavirila u njegovu
prošlost i na neoprostiv način pročitala njegove najskrivenije misli. Time
bi sebe učinila potpuno nevoljenom dok bi od njega zahtijevala da joj
dokaže svoju ljubav, ili je barem obrani.
Odlučila je, ponašat će se uobičajeno. Dat će sve od sebe da sve to
zaboravi i potisne u najdublji kutak svojih misli, i na neki način učiniti
da sve to nestane. Ned neće ni posumnjati. Neće mu dopustiti. Sad je
sve bilo drukčije. Bilo je smiješno ponašati se kao da se ništa nije
promijenilo. Ned ju je oženio, volio, znala je to. A Erin je očekivala
dijete s Tomom. Život je išao dalje. Morala je odagnati spoznaju o
žarkoj ljubavi koja je nekada davno tako snažno gorjela, i zaboraviti na
to. Ruth?
- Gore sam. - Čula ga je kako poskakuje stubama i ležeći u krevetu
okrenula se prema vratima.
- Spavaš li?
- Ne. Čitam.
- Bog, ljubavi. Kako si? Nedostajala si mi. - Ned joj je prišao, sjeo
na krevet i obgrlio je. Privukao ju je k sebi i poljubio. - Mmmm. To
meni treba.
- Bog dušo. I ti si meni nedostajao. - Jesi li dobila moje poruke?
- O, da. - Poslao joj je dvije u subotu večer i još nekoliko dok je
vozio vraćajući se kući.
- Nisam mogao telefonirati. Non-stop sam bio zauzet. - Jesi li se
zabavio?
- Zapravo, da znaš da jesam. Doista nisam očekivao, ali bilo je
200
prilično zabavno trčkarati uokolo izvodeći sve te naše vježbe stvaranja
tima i ostajati dokasno budni igrajući igre.
- Je li bilo uspješno?
- Joj, bilo je. Nećeš naći boljega timskoga igrača od mene. Sad
svemu mogu pristupiti na osjećajan i uvažavajući način, usredotočen na
obavljanje posla te istodobno biti siguran da svi mogu dati najviše što
mogu i osjećati se cijenjeno. Sad sam službeno idealni sredovječni
upravljački materijal s potvrdom iz paintballa da to dokaže.
- Zvuči kao da si bio veoma dobar učenik.
- Pet plus. - Nacerio se i ponovno je poljubio. - A što si ti radila?
Piljila je u njega kao da u tom trenutku pokušava sve na njemu
urezati u sjećanje; te zelene oči boje lješnjaka koje je tako dobro
poznavala, taj slatki osmijeh, te snažne nadlaktice i ruke koje je voljela
osjećati oko sebe.
Osjetila je snažan poriv da kaže: - Nede, znam, znam sve o tome, sve
znam! Ali potisnula je to i pomislila, kako sam glupa. Sve sam
upropastila.
Unatoč njegovoj srdačnoj prisnosti Ned joj se činio donekle drukčiji,
promijenjen na nekakav suštinski način; i premda je svoju spoznaju i
strah među njima osjećala poput nekakvoga nevidljivoga zida, ljubav
koju je osjećala prema njemu iznova je bujala. Kao da ga je, istodobno
ga sagledavši kao stranca, poznavala mnogo bolje i prisnije nego prije,
sad kad je pročitala njegove misli i s njim putovala kroz agoniju njegove
ljubavi. Bila je iznenađena da joj to nije mogao pročitati na licu.
Naprotiv, uzvratio joj je pogled, osmjehujući se, nesvjestan toga o čemu
je razmišljala.
Sporo je rekla: - Nisam baš mnogo učinila. Malo čistila. Malo se
odmarala.
Vrijeme odmora ispunjeno bukom i bijesom, pričama i glasovima.
- Je li netko navraćao? - upitao je, uzeo joj pramen kose i vrtio ga
oko prsta.
- Nije. Bila sam sama. - Jesam li ti nedostajao?
Cijelo to vrijeme provela sam s tobom, poželjela je reći. Nagonski ga
je obujmila i čvrsto prigrlila. - Naravno da si mi nedostajao -
201
promrmljala mu je u rame. - Volim te.
Nasmijao se, što je doživjela kao ugodno zujanje uz svoje uho. - I ja
tebe volim. Ne podnosimo baš dobro razdvojenost, podnosimo li?
- Ne. - Poželjela je da može odagnati svu svoju tugu iz tijela i
pročistiti se od ljubomore koju je osjećala kako raste u njoj.
- Onda neka se ne ponovi. - Njušio joj je kosu. - Sve je u redu. Tu
sam.

- Poziv za tebe - rekla je Rhonda, čiji je glas tiho zvučao u slušalici. -

Neki Jeremy Forbes. Želiš ga preuzeti?
Ruth je utihnula. - Da - odgovorila je. Činilo se kao da je dugo
čekala da odgovori, ali sigurno se radilo o trenutku.
- Spoji ga.
Čula je klik dok je Rhonda prespajala poziv, a potom začula
Jeremyjevo disanje u slušalici. Nije shvatio da ga je spojila. Još je bilo
vremena da stisne plastičnu polugu i prekine vezu. Čula ga je kako se
pomalo meškolji i nakašljava. - Halo, Jeremy?
- O, to si ti. Što radiš danas?
- Na poslu sam. Njegujem bolesne.
- Pa i medicinske sestre imaju pauzu za ručak.
- Moglo bi se reći.
- Dakle, što radiš? Kad završavaš?
- Dom zdravlja zatvara se u dvanaest i trideset. Obično nastojim
riješiti neku papirologiju.
- Izvrsno. Nađemo se kod Ashmoleana u petnaest do jedan.
Muzej Ashmolean bio je doslovno u sljedećem ulazu. Mogla je
posao obaviti prije nego što iziđe. - U redu.
- Dobro. Vidimo se onda.

- Jesi li znala da je to najstariji javni muzej u Britaniji?

- Nisam to znala. - Podignula je pogled prema golemoj fasadi

202
neoklasicističkoga stila, od kamena, u bijeloj boji i boji karamele,
ukrašenoj kamenim medaljonima. - Ne čini se tako starim.
- To nije izvorna zgrada - objasnio je Jeremy dok su se prelazeći
preko dvorišta upućivali prema veličanstvenim ulaznim vratima. Po stilu
veoma nalikuje Nacionalnoj galeriji i Britanskom muzeju i to zato što
potječe iz tog zlatnog doba filantropije iz devetnaestoga stoljeća kad su
se te goleme institucije podizale za dobrobit javnosti. Namjena im je bila
pomoći masama da se obrazuju, tako da mogu oplemeniti duše
promatrajući umjetnost i ostatke slavne prošlosti čovječanstva. Zapravo,
ta zbirka počela je kao mala hrpa kolekcionarskih predmeta životinjske
kože i ručno rađenih svakojakih sitnica koje su nagomilali istraživači
Jakobi. Obitelj po imenu Tradescants naplaćivala je ljudima gledanje u
svojoj kući u Lambethu. Oporučno su je ostavili Eliasu Ashmoleu,
zbirka je premještena tu u Oxford, povećana i besplatno izložena oku
javnosti... što je za 1683. godinu bilo prilično radikalno. U svoje vrijeme
predstavljala je svašta, ali sad je sve uredno organizirano jer su
prirodoslovne i etničke umjetnine rukotvorine otpremili u muzeje Natural
History i Pitt Rivers, a ovamo donijeli anglosaksonske gluposti, kovanice
i lončarstvo, te smo tako dobili izvrstan Muzej za umjetnost i
arheologiju. - Dok su prolazili ispod nadsvođenoga trijema Jeremy je
dodao: - Kad ja preuzmem vlast kao moćni car, što očekujem da će se
ubrzo dogoditi, namjeravam to učiniti svojim sjedištem. Zadržat ću slike
i porculan, nešto srebra i kipove, ali ću za sve ostalo odrediti novi dom.
Ne žudim baš toliko za kovanicama.
Ruth se nasmijala. - Možda bi sve to mogli premjestiti u Buckingham
Palace, ako više nije potrebno.
- Čak su i kovanice predobre za tu monstruoznost. Ne, sačuvat ću
Buck House turistima za obilazak... nakon što ja izaberem slike koje mi
se sviđaju.
- Ne želiš li preseliti u London kad postaneš car? Na kraju krajeva,
to je tradicionalno središte moći.
- Želio bih ostati u središtu nauke - rekao je Jeremy svečanim
glasom. - Vjeruj mi na riječ, kad ja nekoliko mjeseci budem na vlasti, bit
će to posve drukčija država.
203
 - Nadam se na bolje.
- Naravno, Nema bolje vlade od bezopasnoga diktatorstva, a ja
namjeravam biti najbezopasniji od svih, svidjelo se to ljudima ili ne.
- Ali moć kvari ljude - rekla je Ruth. - Neće li te pokvariti tvoja
apsolutna moć?
- Načinit ću plan da se to ne dogodi, ali ne znam još kakav. To bi
moglo biti poput Cezara, imati nekoga čiji je posao podsjetiti me kako
sam smrtan i grješan. Odmah. - Zaustavio se u glavnome hodniku. Pred
njima su se otvarale galerije i zavijale graciozne stube uz koje su u
nišama bile postavljene klasične skulpture. - Što bi željela vidjeti? Što te
najviše zanima? Umjetnost? Porculan? Kipovi? Srednjovjekovne
drangulije?
- Ne znam - rekla je Ruth. Mogla je sad zamisliti kako se Ned
osjećao na turneji po Europi. Osjećala se kao da se prijavljuje na
predavanje, ne želeći ispasti previše neuka. - Umjetnost?
- Umjetnost? Lijepo. Znam... Ići ćemo pogledati mrtvu prirodu
Nizozemaca. Potom možemo do Prerafaelita jer znam da će ti se svidjeti.
- Znaš, vidjela sam ja već slike - rekla je Ruth suhoparno. - Čak sam
i čula za Prerafaelite. Nisam ti ja baš potpuna neznalica.
- Vjerujem da nisi. Dođi.
Slike mrtve prirode Nizozemaca bile su u galeriji na samom vrhu
muzeja i nadsvođeni stakleni krovovi propuštali su prirodnu svjetlost
iznad plavozelenih zidova.
- Meni se te sviđaju - povjerio se Jeremy. - Pojedinosti su iznimne.
Bio je to početak nečega posebnoga... Umjetnici su počinjali tražiti
nadahnuće u sasvim običnim stvarima u životu. U čaši, jabuci na tanjuru,
kositrenom vrču na bifeu. Počeli su uviđati da mogu jednako toliko, ako
ne i više, naučiti u domaćim prizorima poput nekih grandioznih prizora
neke mitološke priče, ili leta anđela ili zazivanja raja u njihovim
religijskim alegorijama. Počeli su proučavati život takav kakav jest, a ne
onakav kakav se pretvaramo da jest, u našim pričama o bogovima i
svecima.
Hodali su među slikama: golemi bogato kićeni buketi cvijeća
prikazani snažnim bojama i najsitnijim pojedinostima; otpaci objeda i
204
kartaške igre na stolovima od mahagonija, neobično isprepleteni
aranžmani mrtve divljači i voća. Jeremy joj je pokazivao slike koje su se
njemu sviđale i šaptao joj pojedinosti o umjetnicima dok su prolazili
pokraj njihovih djela. Zaustavio se ispred jedne nazvane ʻMrtva priroda s
jagodama i trešnjamaʼ. - Vidi ovu. Savršena je, nije li?
Naspram gotovo crne pozadine porculanska posuda s ružičastim i
crvenim jagodama bila je klimavo postavljena na gornju plohu stola.
Tamnocrvene trešnje bile su razbacane, peteljke su im bile blizu posude,
a srebrna žlica ležala je izvaljena među jagodama. Ručka joj je bila na
stolu. Iza se nalazila ukrašena čaša napola napunjena bijelim vinom.
- Izgleda posve jednostavno, zar ne? Malo voća i čaša vina. Ali
pogledaj te iznimne pojedinosti i dobro pogođen aranžman... način na
koji je posuda blago nakošena na jednu stranu i peteljka trešnje koja
zadire u crnilo sa strane slike. Pogledaj taj kontrast tekstura. Kako
jagodu čini tako očito jagodom.., organskom, opipljivom, sočnom i
crvenom... i tu porculansku posudu, tako očito hladnu, čvrstu i
neosjetljivu na dodir, kad se služi istim medijem za stvaranje jednoga i
drugoga? A vidi čašu. U odnosu na tu čvrstu crnu pozadinu, kako stvaraš
portret nečega prozirnoga? Gledaj kako to čini... pomoću svjetlosti.
Gotovo radeći u negativu. Uopće ne vidiš staklo. Pogledaš li, vidiš vino
koje gotovo pluta bez imalo potpore u zraku. Tek odraz svjetlosti od
ruba, bočna strana i peteljka zapravo čine čašu. Vidi kako je stvorio
cijelu iluziju čvrstoga predmeta sa samo tri tanke crte bijele i mrljom
povučenom prema dolje. Čaše zbilja... nema tamo. Vidiš li?
Piljila je u sliku dok je on govorio i dok je tako pomno gledala svaki
zamah kista produbljivao se i postajao tako očit da joj se učinilo kako
zapravo uspijeva proniknuti u samu nutrinu slike. Počela je shvaćati što
ju je stvorilo takvom kakva jest i uviđati raznovrsne poteze, debljinu
nanosa boje i tanke crte srebrno bijele, nanesene samo da dade značenje,
teksturu i dubinu onome što su, na kraju krajeva, bili samo šareni namazi
boje na komadu slikarskoga platna. Osjećala se kao da bi mogla
dodirnuti list na peteljci trešnje i osjetiti njegovu papirnatu krhkost ili
umočiti vršak prsta u posudu s jagodama i izvući ga vlažna od njihova
soka.
205
 - Bit će dovoljno - iznenada je rekao Jeremy. - Dovoljno si vidjela.
Pođimo. - Počeo je koračati izlazeći iz galerije, a ona se okrenula,
iznenađena, i pošla za njim.
- Kako to misliš? Meni se čini da smo tek počeli - rekla je, sustižući
ga.
- Tako treba promatrati umjetnost - objasnio joj je dok su se spuštali
stubama. Ruth je trebalo dvostruko više vremena da uhvati korak s
njegovim dugim nogama. - Mnogi ljudi tu griješe. Odu u galeriju i dugo
bulje u prvih pet ili deset slika koje vide. Potom se umore pa ispred
svake iduće provedu sve manje i manje vremena. Počnu gledati ime
umjetnika i ako im je nepoznato, upute se dalje. Nastave tako sve dok
doslovno ne protrče kroz galerije kako bi došli do najbližega gift shopa...
ali još uvijek su pod dojmom da su upravo ʻobišliʼ galeriju. Zapravo
trebaš... a jesi li možda za kavu? Jesi li ručala? Hajdemo do kafića...
Trebaš vidjeti jednu ili dvije slike, ali uistinu ih vidjeti. Tako da ti živo
ostanu u sjećanju pa ćeš se uvijek sjećati kako si se osjećala
promatrajući ih. Ako ikada vidiš razglednicu ili reprodukciju te slike,
zapanjit će te, kao da si ugledala nešto nevjerojatno poznato. Spoznala si
je, osjetila i vjerovala u nju. Ne želim da to pokvariš nekakvim
neodređenim dojmom ispred ostalih slika. E... tu smo. Eto, sad se svaki
drugi dan moraš vratiti i pogledati ostale slike na način na koji si tu
pogledala. Pomisli na sve to bogatstvo koje te tu čeka dan za danom, a ti
mu nikada ne dolaziš!
Ruth je bila posramljena. Bio je u pravu. Možda bi se trebala
nastojati malo više usavršavati. Naručili su kavu i sendviče i ponijeli ih
do stola ispod nadsvodenoga prolaza.
- Kako ti je u braku, djevojčice? - upitao je Jeremy kad je razmotao
svoj sendvič s kozicama. - Uživaš li?
Poduka o umjetnosti je završena, pomislila je Ruth. Bila je zabrinuta
prije nego je došla. Naći se s Jeremyjem neposredno nakon što je
pročitala Nedov dnevnik činilo joj se čudnim, kao vidjeti glumca nakon
što je upravo odgledala film. u kojemu on glumi. Pojma nije imao o tome
kako ga ona sad doživljava, kao ni o tome da čezne za tim da ga upita za
njegovu prošlost i odnos s Erin i je li ikada znao što Ned osjeća prema
206
njoj. Čim je ugledala Jeremyja sve te misli nestale su joj iz glave. Znao
je kako nekome zaokupiti svu pozornost i isprazniti misli od svega osim
od onoga što je on govorio. Dok su užinali u kafiću usredotočio se
ponovno na Ruth pa joj se vratilo sve ono što joj je nekoliko posljednjih
dana zaokupljalo misli.
- Bračni život je divan. Svakome ga mogu preporučiti.
- Dobro. To je ono što stari Forbes želi čuti. Katkad sam pomalo
zabrinut za tebe. Činiš mi se pomalo uvenulo.
- Zbilja?
- Na periferiji, znaš. Znam da znamo biti pomalo zastrašujući kad
smo svi na okupu. Ostalima je teško dobiti riječ, posebice ako su
plašljivi poput miša, kao ti...
- Nisam ja plašljiva.
- Drago mi je čuti. Ali tako je, nije li? Meni si se činila tihom,
sramežljivom i povučenom jer ne dobiješ pravu priliku zasjati pored nas.
- Možda je to i točno.
- Zato sam te ja mislio uhvatiti malo nasamo, da bismo se mogli
upoznati dalje od te halabuke. Gotovo da i nisam imao prigodu. Htio
sam biti siguran da si dobro, znaš ono... da se uspijevaš nositi sa svim
tim.
- Nisam ja jedini autsajder. Tu je i Abigail. Nije ni ona bila dio vaše
skupine, je li? Ali čini se da se uklapa.
- Abigail je u redu. Izdržljiva kao stare čizme. Ni u jednome trenutku
nisam bio zabrinut za nju. A uz nju je i Luke, uvijek kad joj je potreban.
S Nedom je to malo drukčije. - Podigao je pogled. Njegove smeđe oči
doimale su se ozbiljno. - On je oduvijek imao intenzivan odnos sa svima
nama. Čini se da nas treba malo više nego što mi njega trebamo.
- Kako to misliš?
Jeremy je slegnuo ramenima. - Siguran sam da je drukčije sad kad si
ti tu. Ali ne zaboravi da su Ned i Tom najbolji prijatelji još iz škole i da
se Ned uvijek ugledao na njega.
- Je li?
- Obožava ga... ne vidiš li?
- Ne govori baš mnogo o njemu. Vjerojatno zato što ga često viđamo.
207
 - A možda i njegove čarolije polako nestaje. Što sam ih duže
poznavao to su sličniji postajali ili bolje reći Ned je postajao sličniji
Tomu. Bilo je prilično slatko, način na koji ga je Ned kopirao... Ako je
Tom nešto nosio, ubrzo bi se Ned pojavio s nečim takvim, ili barem
sličnim. Slušali su istu glazbu i čitali iste knjige i govorili samo njima
razumljivim jezikom koji su stekli od opsesivnoga citiranja omiljenih
filmova i komedija. Gotovo poput ljubavne avanture. - Jeremyju je
kratko okrznuo pogledom. - Naravno, bila je to ljubavna avantura od
koje ništa nije moglo postati. Bila je osuđena na neuspjeh. Ned nikada
nije mogao imati Toma na način na koji je on to želio. Ne kažem da je
Ned homić... uvjeren sam da ti bolje od bilo koga znaš da nije... samo da
je u Tomu vidio svog obožavanog idola što se na neki način moralo
okrutno prekinuti ili polako izblijedjeti i nestati da bi Ned mogao živjeti
vlastiti život.
- Što misliš, što se od to dvoje dogodilo? - upitala je Ruth. Pozorno
je slušala, uvjerena da joj Jeremy pokušava reći nešto više od toga što
joj je govorio.
- Zapravo, možda se ništa od toga nije dogodilo. Možda još postoji,
premda ne s istim intenzitetom. Ned je obožavao Toma na način koji je
značio da bi želio biti Tom da može. Davao je sve od sebe da ga u
svemu mogućem oponaša. Druga opcija je naravno to da je našao
nekoga drugoga koga će obožavati. - Jeremy ju je kratko pogledao. -
Tebe, primjerice.
- Mene - rekla je Ruth oprezno, nastojeći da ta riječ ne zvuči ni poput
izjave ni kao pitanje. Čini se da je Jeremy davao naslutiti da je ona,
Nedova supruga, bila jedini kandidat za to mjesto, kako bi Ned u nekom
drugom mogao imati utočište. Što mi pokušava reći, pitala se. Morala se
čuvati od izvrtanja svega što je čula kako bi se uklopilo u njezinu
teoriju. - Ne znam da je obožavanje baš posve zdravo. Nije to ono što
bih željela od Neda.
- Mudro zboriš. Na kraju krajeva, svi idoli imaju noge od gline, zar
ne? Strašno volim Neda... nadam se da ne ostavljam drukčiji utisak da...
- Ne, naravno da ne... - rekla je Ruth, pomislivši, odlučit ću o tome
poslije kad čujem što mi ima za reći. Ne znam jesi li pravi prijatelj Nedu
208
ili nisi, to ćemo još vidjeti.
- Možda je to zbog njegova podrijetla, njegovoga djetinjstva koje ga
je stvorilo tako nesigurnim. Krivim tu ogavnu staru vješticu koja ga je
donijela na ovaj svijet.
- Njegova majka njega obožava.
- Obožava ga na način na koji vampiri obožavaju svoje žrtve. Što
vampiru sasvim odgovara. Mislim da Ned iz djetinjstva nije izišao s
osjećajem da vrijedi baš mnogo. Mogu zamisliti gospođu Haskell koja je
gasila svu živahnost i neovisnost koju je nazrela u svome sinčiću, vodeći
računa o tome da bude povodljiv, poslušan, točno onakav kakvog je
željela. Nedu to baš nije dalo mnogo vjere u sebe. To su ljudi kojima
najvjerojatnije trebaju junaci i strasti da njihovom životu dadu značenje.
Njima treba reći kako će ispuniti kutke u svojoj nutrini. Tom je potpuno
drukčiji. On je voljeni mlađi brat koji ima hrpu starije braće koji su ga
malo šutirali i naveli da se izbori za sebe. On je iz boemske, liberalne
neobične obitelji i premda vjerojatno nije najbriljantniji među njima ipak
uspijeva opčiniti nekoga poput Neda. Veoma je moćan, moćna osoba, s
onom vrstom karizme koja se ne nalazi često.
- Opčiniti - pomislila je Ruth. To je Ned rekao za Erin... da je bio
opčinjen. Poželjela je poskočiti, naći svoj automobil i odvesti se do
Nedovoga ureda, zagrliti ga, privući u naručje i reći kako joj nije
potrebna nekakva blijeda imitacija Toma te da joj je on dovoljno
briljantan i očaravajući.
Imala je strašan poriv da stane Nedu u obranu. Osjećajući se kao da
je prozvana govoriti o njemu odlučila se upustiti u prepirku u njegovo
ime i rekla: - Meni se čini da ste, ako u vašoj maloj skupini netko ima
intenzivan odnos, to onda ti i Tom. Na kraju krajeva, ukrao ti je Erin, nije
li?
Jeremy neko vrijeme nije progovarao. Pozorno je pojeo svoj sendvič,
potom obrisao prste o papirnati ubrus i zavalio se na stolac. Napokon je
rekao: - Jasno mi je da si čula sve o tome. Bilo bi glupo od mene misliti
da nisi. Nije mi Tom ukrao Erin. Nitko Erin ne bi mogao navesti da učini
nešto što sama ne želi. Ali reći ću da ju je dobio od mene i proveo dugu
i pametnu kampanju. Erin vrjednuje određene kvalitete kod muškarca.
209
Vrjednuje neovisnost uma, originalnost duha i neku vrstu rezerviranosti,
nedostupnosti. Tom je mnogo mjeseci, čak bi se moglo reći godina, radio
na svemu onome što je znao o njoj i ponašao se točno onako kako je
znao da bi joj se svidjelo. Potom se, kad je kucnuo njegov trenutak i kad
je došlo do pukotine u zidu našao tamo i iskoristio sve što je dotad
pripremio.
Rupa u zidu! Te riječi odjekivale su joj u mislima i potom se
prisjetila pjesme Ruperta Brookea koju joj je Erin citirala: Ljubav je
rupa u zidu, razvaljena vratnica. Sjetila se stiha koji je bio blago
podcrtan: Oni koji vole bez uzvraćene ljubavi, sram im to plaća...
Dakle, sad je to imalo smisla, nije li? - Kad to tako kažeš zvuči
bezdušno. Ne može biti tako kako ti nastojiš da to zvuči. Tom ju je
sigurno volio.
- Vjerujem da jest, kao što vjerujem i u to da je voli. - Jeremy je
ponovno slegnuo ramenima, kao da je sad sve to bilo nešto što nije
zamjećivao. - A možeš vidjeti i zašto... nema mnogo muškaraca koji
mogu odoljeti Erin. Ona ima ono što svi muškarci žele: ljepotu i duh.
- Ne mrziš ga zato što je njegova?
- Mi smo gospoda. Nikada ne razgovaramo o tome i ne vjerujem da
ćemo ikada o tome razgovarati. Jednostavno prihvaćam da je u tom
trenutku on bio bolji strateg. Pobijedio je u igri i otišao s osvojenom
nagradom.
- Zbilja na poseban način pričaš o bivšoj ljubavi. Kao da ti je vaše
prijateljstvo značilo više od odnosa. Prilično hladno.
- Nisam se uzrujao zbog toga jer sam znao da nema alternative.
Nisam je mogao zadržati. Ja sam već imao svoju priliku s Erin i bio sam
već osvojeni teritorij. Nije više u trbuhu osjećala leptiriće za mene. Ona
je kolonijalist, imperijalist. Ona želi izići i osvojiti dodatne posjede,
preobratiti ih i naći još.
- Još trenutak prije bila je teritorij. A sad je križarska vojna.
- Tu je tajna odnosa. Svi smo mi u različitim vremenima roba i
vlasnik.
Ruth se zavalila na sjedalu i zagledala u njega. - Ne shvaćam zašto
na taj način razgovaraš sa mnom. Što mi to pokušavaš reći, Jeremy? Ti
210
si od onih osoba koje ništa ne rade bez nekoga razloga. Tjednima
nastojiš doći do mene nasamo kako bi mi u misli posadio klicu sumnje,
zar ne? Jedino ne razumijem što time želiš postići. Ako me želiš okrenuti
protiv Neda, Toma ili Erin, to ti neće uspjeti.
Nasmijao se. - Prilično si otvorena! Dosad je od tebe bilo teško
jednu riječ izvući. Volio bih da možemo cijelo popodne razgovarati, ali
sigurno se moraš vratiti natrag na posao. - Na trenutak se zamislio, a
potom dodao: - Ono što vrijedi za nas petero, što nas u našem malom
klubu drži na okupu, naša je krajnja opčinjenost nama samima. Ovisnici
smo o vlastitim sapunicama i promjeni ravnoteže moći; volimo
promatrati tko se s kim zbližava. Samo ti želim reći da budeš na oprezu,
ništa više. Ili ćeš biti uvučena u to ili izdvojena... osim ako uistinu ne
budeš iznimno pametna. Eto. Htio bih zapaliti, a tu unutra je zabranjeno.
Pođimo, pa ću te otpratiti do doma zdravlja.

Stalni dotok pacijenata toga popodneva zaokupio je Ruth. Bilo joj je

drago zbog toga. Činije ostala nasamo nije mogla prestati razmišljati o
onome što joj je rekao Jeremy. Ponavljajući izraze i analizirajući ih
pokušavala je iz njih izvući značenje za koje je bila sigurna da se u njima
nalazi.
Vozila se kući razmišljajući o tome, poput detektiva zapletenoga u
težak i zamršen slučaj, prikupljajući dokaze koji bi je vodili k nekoj vrsti
odgovora. Ali što je ona to tražila? Nečiju krivnju, što li? Jasniju sliku,
zaključila je. Bolje razumijevanje onoga što se dogodilo u prošlosti kako
bi mogla bolje upoznati Neda. Ali bila je svjesna da je usplahirena
bojazan koja ju je obuzimala svaki put kad je na to pomislila otkrivala
da ona zapravo očekuje naći nešto što se odnosi na trenutačno, nešto,
konkretnije.
Ned je volio Erin, u to nije bilo dvojbe. Prema Jeremyjevom
mišljenju Ned je silno obožavao Toma i žudio za tim da se povodi za
njim. To je činjenicu da je Erin izabrala Toma učinilo još dirljivijom.
Sigurno je Neda dirnulo do srži kad je za to doznao. Kako li je zaboga

211
reagirao? U njegovim bilješkama i pismima nije našla ništa što bi se
odnosilo na to.
Siroti Ned. Sigurno je prolazio kroz pakao.
Ali premda ga je sažalijevala osjećala se razdirana ljubomorom zbog
toga što je on osjećao takvu strast za Erin... i strah da ta strast nije
izumrla, već da je samo uspavana.
Počelo je kišiti kad se približila vikendici. Padale su teške guste
kapi pa su se na cesti veoma brzo stvorile lokvice i brisači su radili
punom parom. Zaustavila se na prilazu i požurila prema ulaznim vratima,
držeći torbu nad glavom da se zaštiti od pljuska.
Kad se približila ugledala je nečiji lik na trijemu. Prilazeći sve bliže
shvatila je da je to Erin.
- Beskrajno ti hvala - rekla je Erin, ulazeći iza Ruth u hodnik. - Pravi
sam kreten, zaključala sam se i ključ ostavila unutra. Ne znam na što
sam mislila... Ja i moja glava u trudnoći, postajem prava luda. Odlučila
sam otići i donijeti nešto iz trgovine u selu, uzela torbicu i izišla. Nisam
uzela ni ključeve ni mobitel ni kišobran, a Toma čitavu vječnost neće biti
pa sam odlučila doći do vas vidjeti jeste li kod kuće.
- Ma u redu je. Zbilja. Čekaš li dugo?
- Samo nekih dvadesetak minuta.
- Ne bi trebala biti vani po ovakvome vremenu, posebice sad kad si
u takvom stanju.
Erin je na sebi imala crnu vestu na kopčanje s remenom preko
izbočenoga trbuha. - Ne brini. Nisam tako osjetljiva. Bilo bi potrebno
više od malo kiše da zabrine mene ili pupoljak.
- Donijet ću ti ručnik da obrišeš kosu. - Ruth je pošla na kat do
ormara s posteljinom. Kad je u početku ugledala Erin osjetila je kako je
nešto užasno steže, kao da su joj se Staljin ili Drakula pojavili na pragu,
ali sad, kad je bila suočena s realnošću te druge žene, njezini strahovi
doimali su joj se smiješnima. Ona Erin iz prijašnjih godina iščeznula je
pred ovom sadašnjom... trudnom, prijateljskom, nesputanom... koja je
zauzela njezino mjesto. Bilo je nemoguće za ovu Erin osjećati isto što za
onu koja je pisala napola ljubavna pisma koja je potpisivala s Kovrčava
i ostavljala pola stranice poljubaca ispod potpisa. Ruth se osjetila
212
smirenijom, gotovo normalnom, prvi put ovih dana, kao da ju je
nazočnost stvarne Erin oslobodila zle začaranosti. Vraćajući se u
prizemlje rekla je: - Sigurno si po ovom strašnom pljusku morala hodati
po cesti da bi ovamo došla. Mračno je. Mogao te kakav auto srušiti.
- Znam da sam rekla da imam mozak trudnice, ali nisam baš takav
kreten - rekla je Erin prijazno, uzimajući ručnik. - Dobro sam. Dobro bi
mi došla šalica čaja i keks, ako imaš. Ne mogu prestati jesti slatko.
- Kako si inače? - upitala je Ruth, ponovno zatečena onim neobičnim
osjećajem što sad ljude vidi mnogo prisnije nego što oni to shvaćaju. -
Kako je djetešce?
- Ma sjajno - rekla je Erin zadovoljno. Ušle su u kuhinju i Erin je
sjela dok je Ruth kuhala čaj. - Nekidan sam nakon dvadeset tjedana bila
na ultrazvuku... nevjerojatno za vidjeti. Ne mogu ti to opisati... čudno je
što očekuješ vidjeti mirnu sliku, poput svih skeniranih fotografija koje ti
pokažu. Znaš ono, malo bijelo želatinasto zrno s malim rukama i nogama.
Ali u ovom stupnju već možeš zapaziti obrise i nevjerojatno je to što se
miče, koprca, pravi kolut naprijed. - Erin se hihotala. - Stavilo je palac u
usta dok smo gledali.
- Baš slatko - rekla je Ruth. - I sve je bilo u redu?
- Rekli su da je sve onako kako treba biti.
- Drago mi je. - Ruth je to ozbiljno mislila. - Izgledaš divno.
To je bilo istina. Erin je ispunjavala sve uvjete idealne buduće
majke, rumenih obraza, blistave kose i općenito odisala blaženstvom.
Osjećam se divno. Možda i zbog joge koju vježbam u trudnoći. Ali
sretna sam. Dobro to podnosim. Nemam jutarnje mučnine i samo sam
onih prvih dana bila malo umorna, a sad sam ponovno puna energije i
sve se nekako s lakoćom odvija. To vjerojatno znači da ću imati težak
porod... Negdje mora biti kvaka, zar ne?
- Ne mora uvijek biti tako. - Ruth joj je pružila šalicu čaja. Ali tu
zapravo ništa ne možeš učiniti.
- Uskoro započinjem s trudničkim tečajem, planiranje poroda, metode
ublažavanja bola i što kada činiti. Iskreno govoreći to je kao ponovno se
vratiti u Školu i učiti za peticu, a imaš samo četiri mjeseca da završiš
tečaj prije nego što iziđeš na ispit, svidjelo se to tebi ili ne.
213
 Ruth se nasmijala. - A sad si u tome. Ne možeš se vratiti na staro ni
promijeniti mišljenje.
Erin je rukom pogladila trbuh. - Ne želim se vratiti na staro. Želim ga
tu i to što prije. Jedva čekam. Na putu si, nisi li, pupoljku? Kad budeš
dobar i spreman, pojavit ćeš se.
- Sigurno je strašno uzbudljivo - rekla je Ruth, na trenutak zavidna
zbog zadovoljstva koje je mogla iščitati iz Erin koja je zračila.
- Ne mogu biti uzbuđenija.
- A je li Tom uzbuđen?
Erin je odvratila pogled i slegnula ramenima. - Katkad jest a katkad
nije. S Tomom nikad ne znaš. On je tajnovita osoba.
- Naravno, ako ga netko dobro poznaje, onda si to ti.
- Da. Ako ga itko poznaje. - Erin se kratko nasmijala i otpila gutljaj
čaja. Morat ćeš poći sa mnom u kupovinu dječjih stvari, Ruth. Tom mi
se baš ne čini veoma oduševljen tim aspektom očinstva. - Pogledala je u
Ruth. - Kad se Ned vraća?
- Ne znam. Pretpostavljam uskoro. - O!
Trenutak su ostale bez riječi. - Jesam li ti rekla da sam dobila
posao? - upitala je Erin.
- Nisi. Kakav?
- Ništa posebno, ali lijepo ga je imati. Ne mogu zamisliti kakav bi
sad drugi posao mogla dobiti. Kadim reklame za televiziju. Moram ih ići
u Njemačku snimati. Reklama za trudnoću... nadomjestci, tako nešto.
Moram dolepršati izgledajući trudna, sretna i zdrava.
- Pa to je dobro!
Erin se nasmijala. - Gle, nije baš Hollywood, ali proći će. Prikazivat
će se u cijeloj Europi, što znači da ima dobrih strana. Mnogo naknada
koje će se ponavljati. - Pijuckala je svoj čaj. - A kad se vratim, vi biste
možda već mogli imati nove susjede.
- Molim?
- Vaše nove susjede. Haskellove.
Ruth je zbunjeno odmahnula glavom. - Ne znam što hoćeš reći...
Erin se doimala užasnutom. - O, Bože... Nije ti Ned rekao? Samo
sam pretpostavljala da jest. Rekao mi je to kad sam danas s njim
214
razgovarala.
- Što ti je rekao? - Ruth nije skrivala razdražljivost u glasu.
- To za svoje roditelje. Da prodaju kuću i kupuju jednu nedaleko
odavde, dolje niz cestu. Oprosti, Ruth. Mislila sam da znaš.

215
 ČETRNAESTO POGLAVLJE

Naša prva svađa, pomislila je očajno. Jedan djelić nje stajao je izvan nje
same i promatrao kako bjesni na Neda. Taj dio nje promatrao je što se
događa, ali čini se da nije mogao nadzirati to što vidi.
Stajali su gledajući se u dnevnome boravku, jedno drugom sučelice, i
povremeno se kretali, tako da su polako kružili tijekom prepirke. Ned je
počeo ispričavajućim tonom, ali ubrzo je postao očajan, radije nego
ljutit. Još dok je bjesnila i vikala Ruth je čeznula za tim da mu kaže
kako nije bijesna već očajna i prestrašena. Ali nije mogla, pa su
nastavljali kružiti te iznova i iznova raspravljali o Ruthinim zamjerkama.
- Njoj sam prvoj rekao zato što je slučajno nazvala odmah nakon
moje majke. Bilo je prirodno da joj kažem i pojma nisam imao da će ti
ona to reći prije nego što ja za to budem imao prigodu.
- Zašto me nisi nazvao da mi to kažeš? Bila sam na poslu. Gotovo
me nikada ne zoveš tijekom dana.
- Zato što smo oboje strašno zauzeti. Cijelo vrijeme razmjenjujemo
mailove. Nisam te zvao zato što sam smatrao da je to nešto o čemu
bismo trebali oči u oči porazgovarati. Želio sam ti to nježno priopćiti, a
osim toga, nisam ti želio pokvariti dan onako kako su ga meni pokvarili.
- Ali nisi to trebao reći njoj prije nego meni! Znaš li kako se ja zbog
toga osjećam? Kao da nisam važna.
- To jednostavno nije istina...
- Koliko često razgovaraš s Erin?
- Ne znam. Možda svakih par dana. Ona prilično često nazove mene.
- Zašto mi ne kažeš kad te nazove?

216
 Ned se doimao zbunjeno. - Ali... zašto? Uvijek me zove. Gle, sjedi
tamo doma i pola dana nema što raditi. Nezaposlena je glumica koja
ispija kavu, lista časopise i čeka telefonski poziv da je pozovu na neku
audiciju. Kad joj se priča, nazove mene... Toma, Lukea ili Jeremyja.
Tako je to oduvijek.
- Njezinu malu ekipu obožavatelja. - Ruth nije mogla spriječiti da joj
se zajedljivost uvuče u glas. - Njezine odane učenike koji su joj se
uvijek spremni diviti. Zašto mi ne kažeš? Pojma nisam imala da te cijelo
to vrijeme zove. Znaš li ti kako se grozno osjećam pri pomisli da nešto
tajiš od mene? jednako tako bilo je na vjenčanju.
- Vjenčanju? O čemu ti to pričaš?
- Zamolio si Erin za čitanje a da mi nikada nisi rekao da si se odlučio
zamoliti je, a nisi spominjao ni što će čitati. Ne bi li bilo lijepo da smo je
to zamolili zajedno! Naprotiv, ona mi kao grom iz vedra neba kaže kako
je sretna što će čitati, a ja sjedim kako kreten pokušavajući pogoditi što
si joj rekao, da ne bi izgledalo kako mi se nisi ni potrudio reći što si
planirao za naše vlastito vjenčanje.
- Sigurno sam bio zaboravio... nikad ništa nisi rekla. Složili smo se
da ćemo je pitati, nismo li?
- Znaš li ti kako se ja osjećam zbog toga? - ustrajno je zahtijevala
Ruth dok joj se glas pojačavao od bijesa. - Kao da mi nešto nastavljaš
raditi iza leđa.
- Ruth! Kako možeš to reći? Nisam ti rekao zato što pojma nisam
imao da ti je to važno i, da budem iskren, čak se više ne sjećam jesam li
ili nisam razgovarao s Erin, zato što se uvijek čujemo, a to znači ono što
je oduvijek i značilo... da smo prijatelji.
Lažes, lažeš, pomislila je bijesno Ruth. Znam da niste uvijek bili
prijatelji. Procjenjivala je prigodu da mu sve prizna, odjednom se
nadajući kako će on zagristi mamac, sve joj reći i otkloniti sve njezine
razbuktale strahove. - Jeste li ti i ona oduvijek bili samo to... prijatelji?
Na kraju krajeva, uvijek je izlazila s nekim od tvojih prijatelja. Nisi li
nikad poželio i sam imati tu prigodu?
Ned je dugo netremice gledao u nju. U prostoriji je bila tišina, mnogo
dublja od vike koja joj je prethodila. Potom je polako odgovorio: - Ne,
217
ne želim.
- Jesi li ikada želio? - bila je ustrajna Ruth.
Ned je razdražljivo uzdahnuo. - Ruth, ne razumijem otkuda ti to.
Jednu nedužnu opasku napuhavaš izvan svih granica.
- Zašto mi nećeš odgovoriti?
Mogla je vidjeti kako Ned gubi živce kad je izlanuo: - Za boga
miloga, neću dopustiti da mi na ovaj način naređuješ! Erin je jedna od
mojih najstarijih prijateljica. Poznajem je mnogo duže nego što poznajem
tebe. Kad sam čuo te vijesti o svojoj majci i kad me nazvala bilo mi je
posve prirodno da joj to trebam reći. A zašto joj do vraga ne bih trebao?
Znači li to da biti u braku s tobom znači imati cenzuru nad onim što mi je
dopušteno reći prijateljima o svom životu? Zajebi to! Erin zna moju
obitelj, zna kako se osjećam po pitanju svoje obitelji, shvaća kako me ta
vijest pogodila. Za boga miloga, zašto se prepiremo zbog načina na koji
si ti to saznala? Prava istina je to da ćemo živjeti gotovo kao prvi susjedi
mojim roditeljima i da moramo iznaći načina nositi se s time.
- Zašto ne pitaš Erin? - upitala je Ruth hladnim glasom mrzeći se
zbog toga, ali nije se mogla zaustaviti. Drhtala je u sebi povrijeđena zbog
onoga što joj je Ned upravo rekao. Potvrdio je to, pomislila je očajno. -
Ona te očito razumije daleko bolje od mene. Možda si trebao oženiti nju.
Ned je nešto promrmljao sebi u bradu, žustrim korakom krenuo
prema vratima i pokupio kaput na izlasku. - Vidimo se poslije - rekao je,
zalupivši vrata za sobom.
Ruth je ostala stajati na mjestu, zamrznuta ispred kamina, osjećajući
kako joj se oči pune suzama. Imala je nelagodan osjećaj da je ona
izazvala Nedov odlazak. Utonula je u stolac dok su joj ruke lagano
drhtale. Nije porekao. Ona je bila njegova supruga. Zašto je od nje imao
tajne? Zašto joj jednostavno nije rekao: ʻjesam, nekad sam volio Erin, ali
više je ne volimʼ. To bi smirilo duhove. Uništilo bi tu groznu situaciju
koja se stvarala između njih i trovala sve što su imali. Ali on to nije
rekao, pomislila je Ruth očajno. Neće mi reći, a za to postoji samo jedan
razlog: još uvijek je voli.
Osjetila je nekakvu unutarnju drhtavicu, koja kao da je nešto
oslobodila u njoj i odjednom su joj vruće suze potekle niz lice. Zazvonio
218
je telefon, prodorno i mehanički u utihnuloj vikendici. Ruth se trgnula i
pogledala u nj. Lice je bilo obasjano i ozareno. Ned, pomislila je,
posegnuvši za telefonom.
- Halo?
- Halo, Ruth. Mama je.
Mama, ostala je na trenutak zbunjena prije nego je uspjela
identificirati taj tihi šapat. - O, Jackie. Hoću reći mama. Dobra večer.
- Je li sve u redu? Jesam li nazvala u krivo vrijeme? Nazvala sam ti
priopćiti vijesti o našem preseljenju.
Očajna, Ruth je osjećala hladnoću i težinu u prsima. Iscrpilo ju je. U
nekoj drugoj prigodi ona bi se javila vedrim raspoloženim glasom i
pretvarala se da joj je drago što Haskellovi sele iz Yorka kako bi se
doselili u njihovu blizinu. Ali Jackie joj je ponudila izlaz i, premda bi se
obično usprotivila rekavši da je dobro, odlučila je barem jednom to
iskoristiti. - Zapravo i nije baš najbolji trenutak. Ned i ja smo se upravo
porječkali pa baš i nisam raspoložena. Bi li vam smetalo da vas nazovem
poslije ili sutra? Voljela bih čuti sve o tome.
S druge strane žice osjećala se hladnoća i zatišje, nakon čega je
Jackie oporim glasom rekla: - Shvaćam. Oprosti onda na smetnji. -
Potom se veza uz klik prekinula.
- O, sranje - rekla je Ruth naglas, gledajući u utihlu slušalicu. -
Sranje, sranje, sranje!

Ned se vratio kasno, kad je Ruth već bila u krevetu. Svjetlo je bilo
ugašeno i pretvarala se da spava. Nije je pokušavao buditi već se tiho
uvukao i legao pokraj nje, svoja dugačka glatka leđa okrenuo prema njoj
i uzdahnuo. Otišao je na počinak prvi put je ne poljubivši od vjenčanja.

- Samo mazohisti idu u Oxford u kupovinu nedjeljom ujutro - primijetila

je Erin kad su s parkirališta na više nivoa ušle u trgovački centar.
- A kad drugo? - upitala je Ruth koraknuvši ustranu da se izmakne

219
šestogodišnjoj djevojčici koja je manijakalno skakutala prema njoj.
Davala je sve od sebe da se doima što je više moguće normalno.
Zapravo, osjetila je olakšanje kad ju je Erin tog jutra nazvala i upitala bi
li s njom išla na izlet u kupnju dječje odjeće. Te večeri je, nakon užasne
svađe s Nedom, telefonirala Erin i nakon uvodnoga pozdrava tražila da
razgovara s Nedom. Uzeo je prijenosni telefon u odvojenu sobu i s njom
otamo razgovarao dok se Ruth motala po kuhinji, bacajući pogled prema
stropu, pitajući se o čemu razgovaraju, ali nije se mogla prisiliti nastojati
čuti. Ned se nakon pola sata vratio noseći telefon i činilo se da mu pruža
nemili užitak ništa ne govoriti o tom razgovoru.
Očajno se osjećala zbog te atmosfere nepovjerenja koja se uvukla u
njihov odnos. Jedva je dočekala Erinin poziv tog jutra... Odmah je
iskoristila prigodu da vrati barem nešto od onog starog uobičajenog
ponašanja: Ned je otišao igrati ragbi sa svojini prijateljima, a žene su se
udružile u svojoj zabavi.
Jedan skroviti dio nje također je na nekakav mazohistički način želio
biti s Erin, promatrati je s Nedovoga motrišta i diviti se njezinoj
gracioznoj ljepoti, vitkim zapešćima, bijelim rukama i melodioznom
glasu, te jednostavnom šarmu koji je tako očito bio očaravajući.
- Kad drugo? - ponavljala je za njom Erin, dok su koračale ispod
snažnih svjetala u trgovačkom centru. Trudnoća se na njoj doimala poput
modnoga dodatka. Trbuh joj se udobno smjestio iznad uskih traperica,
oblina propisna izgleda ispod ružičastoga kašmira. S leđa je bilo
nemoguće zapaziti da je trudna. - Draga, ja sam ti glumica. S mojim
radnim vremenom doslovno mogu u kupovinu kad god hoću. Čudno je to
što na kraju uvijek završim u kupnji u vrijeme kad ljudi idu s posla,
subotom ili kad je sve zatvoreno. Jednostavno ne znam upravljati svojim
vremenom. Nisam baš vježbala točnost. Beznadežan sam slučaj, nisam
li? - Bezbrižno se nasmijala.
- Nisam s tobom mogla ni u koje drugo vrijeme. Bojim se da imam
dosadno, redovito uredovno vrijeme.
- Katkad i sama poželim raditi nešto redovito i vrijedno truda -
uzdahnula je Erin. - Gluma je tako glup posao, nije li?
- Ubrzo ćeš imati više posla nego što ćeš ga moći obavljati - rekla je
220
Ruth, glavom pokazujući na Erinin trbuh.
- Misliš? - upitala je Erin spokojno, na način buduće majke koja je u
mislima imala samo sliku mirnog usnulog djetešca koje joj se razdragano
sklupčalo na prsima.
- O, da - Ruth se u svom domu zdravlja nagledala dovoljno mladih
majki izbezumljenih pogleda i znala da je stvarnost nešto sasvim drugo. -
Kamo ćemo najprije?
Kad je počela gledati stvari za vjenčanje cijeli svijet svakojakih
sitnica za mladenke pojavio se pred njom. Uvijek je bio tu, ali ona ga
jednostavno nije vidjela. Sad je shvatila da je to isto kao s opremom za
dojilje i novorodenčad. Kako li je zaboga propustila velike otkose
svijeta za kupnju posvećenoga novorođenčadi i njihovim raznovrsnim
potrebama? U robnim kućama čitavi katovi bili su krcati zipkama,
stolcima, stolovima za previjanje, nosiljkama, dječjim kolicima,
kupkama, stalcima, posteljinom, igračkama, bocama i bezbrojnom
odjećom. Treba li sićušnome djetetu doista toliko toga? Erin je gledala
podugačak popis koji je ponijela sa sobom, mrmljajući nešto poput: -
Muselin. Očito trebam barem petnaest - i - ručnu ili električnu pumpicu
za izdajanje, što ti misliš? - Trpala je pakete malih bijelih potkošulja i
benkica u košaru, male spužve i minijaturne čarape; krupniju robu
naručila je da joj dostave kad se približi rođenje djeteta.
Ispred robnih kuća našli su butik posvećen skupoj ali lijepoj odjeći
za novorodenčad i dućan s igračkama s golemim rasponom robe
namijenjene poticanju i odgajanju djeteta od samog trenutka kad stigne
na ovaj svijet.
- Sve to u meni izaziva blagu tjeskobu - povjerila se Erin. - Osjećam
da bih trebala nabaviti sve kako bih bila posve sigurna.
- Ne zaboravi da ćeš dobiti mnogo darova kad rodiš - rekla je Ruth
podižući malu vestu na kopčanje s prugicama duginih boja. - Nije li
slatka? A za novorođenče ti doista ne treba mnogo, osim hrane, topline i
sigurnoga mjesta za spavanje.
- Naravno, trebala sam tebe pitati za savjet o svemu - zapazila je
Erin uzimajući napravu za provjeru novorođenčetovoga disanja. - Na
kraju krajeva, ti si medicinska sestra.
221
 - Razlika je između biti babica ili patronažna sestra i onoga što ja
radim. Nisam baš obučena za sve to. Bila sam neko vrijeme na odjelu za
porode dok sam bila na praksi i imala sam teoretski dio na koledžu, ali
prošle su godine i godine od tad.
- Ma - rekla je Erin bezbrižno, vraćajući napravu na svoje mjesto. -
Nema veze. Hoćemo mi na kavicu? Potreban mi je odmor. I pod hitno mi
treba kolač.
Otišle su do maloga mirisnoga kafića u kojemu su posluživali
goleme komade strastvenoga kolača uz šalicu kapučina s pravom
pjenom.
- To je ono pravo - rekla je Erin zagrabivši kremastu glazuru šlaga s
ruba vilice. - Ne možeš vjerovati koliku potrebu za šećerom imam u
zadnje vrijeme. Sigurno mi tijelo nešto govori.
- Vjerojatno, najbolje je to do kraja iskoristiti. - Ruth je u svoje
vruće mlijeko umiješala mrvice čokolade.
Erin se nasmijala. - Možda. Ne mogu poreći da uživam
udovoljavajući sebi malo, ali nastavim li ovim tempom bit ću velika kao
kuća. Zamisli kakvoj ću se dijeti morati podvrgnuti odmah nakon toga
kako bih vratila kilažu.
- A tek dojenje. Svakoga dana moraš unijeti dodatne kalorije kako bi
imala mlijeko. Nije vrijeme da si bilo što uskratiš.
- Osim možda tri svoja KitKatsa dnevno.
- Kad ideš u Njemačku?
- Sljedeći tjedan. Neću dugo ostati, samo nekoliko dana snimanja.
Tom je dobio zadatak oličiti dječju sobu dok me ne bude. Ne želim da
pupoljak bude podvrgnut mirisu boje pa sam ustrajala na tome da to
učini dok nas ne bude bilo. - Erin ju je oštro pogledala. - Jesi li dobro,
Ruth? Činiš mi se malo potištenom.
Ne bi to bilo tako loše da mi se ne sviđa, pomislila je Ruth, ali Erin
je uvijek bila otvorena i prijateljski raspoložena osoba. Kad je bila s
Erin, sve joj se to činilo pomalo apsurdnim, poput izmišljotine koju je
sama stvorila. Ona je posljednja osoba s kojom o tome mogu
razgovarati, pomislila je Ruth očajno, premda bi ona vjerojatno razborito
o tome govorila. Osim ako nisam budala koja ne uspijeva prozrijeti
222
njezinu glumu. Dobro sam.
- Kako je Ned? Je li on dobro? Sinoć sam ga vidjela, navratio je kad
se vraćao s posla.
- Je li? - Ruth je naglo izgubila dobro raspoloženje i očajno se
osjećala. Ned joj to nije rekao.
- Jest. Činilo mi se da je i on prilično potišten. Ne želim biti
radoznala i reci mi da ušutim ako želiš, ali... Je li između vas dvoje sve
u redu?
Zašto ju je to zanimalo? Kakav je bio njezin motiv? Ruth je osjećala
košmar u mislima, pokušavajući naći moguće odgovore. Ako je Ned još
uvijek bio zaljubljen u Erin to nije bilo zato što ga je Erin odbijala;
prizivala ga je zbog najmanje sitnice. Zašto je to činila? Ali tako se nije
ponašala prema Lukeu i Jeremyju. Samo je Nedu pjevušila, samo je
Nedovu kosu gladila, samo je Neda zvala svaki dan. Nije to bilo
normalno prijateljstvo. Ruth je to sad mogla jasno vidjeti. Kako to
zaboga prije nije uočila? Ned je volio Erin, a ona... što je ona osjećala
prema njemu? Ona je imala moć osloboditi Neda, pa zašto to nije
učinila? A što je s njezinim odnosom s Tomom, muškarcem čije dijete
nosi? Trenutak je pogledala u Erin, odjednom vidjevši u njoj djevojku
koja je izazivala Neda, poigravala se s njim i zavodila ga. Počela joj se
sve manje sviđati.
- Je li? - ustrajala je Erin. - Je li sve u redu?
- Jest - odgovorila je Ruth polako, izravno gledajući u te širom
rastvorene plave oči.
- Dobro. Ali ja znam zbog čega ste vas oboje tako očajni.
- Znaš li?
- Ne krivim te. I ja bih se isto tako osjećala na tvom mjestu. - Bi li?
- Mislim da je to besramno ponašanje. Neku večer me nazvala i
ispričala mi sve o tome. Očito je to mjesecima smišljala.
Misli na Jackie, pomislila je Ruth. - Zvala te je?
- O, da. Nazove me tu i tamo.
Ima li ijedan dio moga braka u koji nisi uključena, Ruth se upitala
tiho. U njoj se skupljao bijes.
Erin je nastavila. - Nekako joj se uvijek omakne kad sa mnom
223
razgovara. Rekla mi je da je kuću dala na prodaju još prije vjenčanja te
da su to novo mjesto našli neposredno nakon Božića.
Ruth je bila u šoku, na trenutak odvrativši misli o Nedu i Erin. -
Nama nikad ni riječi nisu rekli!
- Rekla je kako će to vama biti divno iznenađenje. Ali mislim da je
to zato što znaju da se Nedu to neće svidjeti.
- Ali... - Ruth se namrštila bespomoćno. - Ako znaju da se njemu ne
bi svidjelo živjeti u njihovoj blizini, zašto to čine?
- Po mojoj teoriji Jackie samu sebe zavarava da će se Nedu to
svidjeti i da si jedino ti ta koja bi oko toga mogla praviti problem.
Naravno, to joj je isprika. Sigurna sam da u dubini duše zna kako Ned
nikada ne bi želio da mu roditelji žive u istom selu, ali ona sad može
povući svoj potez i bit će ti teže usprotiviti se jer će izgledati kao da je
to tvoj, a ne Nedov utjecaj.
- Još uvijek ne shvaćam zašto...
- Kaže da to čini zbog toga da bude bliže svojim unucima.
- Kojim unucima? U braku smo tek nekoliko mjeseci. - Jackie je
izgleda veoma svjesna činjenice da tvoj otac živi u blizini. Ne želi da
dijete odrasta poznavajući tvoju obitelj bolje nego Nedove bližnje.
- To je suludo! Što mogu učiniti? - Ruth je ljutito lupila vilicom po
stolu. - Osjećam se kao da će mi nadzirati život.
- To je jedino što zna. Oduvijek je željela nadzirati Neda, a on je
uvijek bježao što je brže mogao od nje. Na faksu smo se tome svi
smijali: tome kako ga nije željela pustiti na miru, njezinim neprestanim
telefonskim pozivima i posjetima. Čak se sprijateljila s njegovom
stanodavkom te ga i na taj način pomno pratila. Prema nama ostalima
ponašala se kao da smo njezini, a ne Nedovi prijatelji. Još uvijek nas
sve često naziva, šalje nam čestitke i darove i pravi se da je povrijeđena
ako neko vrijeme nismo u kontaktu. Bila je pomalo sumnjičava na mene
sve dok nije shvatila da ne pokušavam izlaziti s njezinim dragocjenim
sinom, poslije nisam mogla pogriješiti. Stoga nemoj misliti da si ti sve to
započela, zato što je ona oduvijek bila takva. - Erin se nagnula prema
njoj. - Želiš li moj savjet? Čini mi se da Jackie prema tebi ima neki
posve neobičan stav. Katkad si joj savršena, a katkad je sumnjičava po
224
pitanju tebe, tvojih motiva i toga što činiš Nedu. Mislim da trenutno
moraš igrati smirenu i opreznu igru. Selidba je u tijeku. Nezaustavljiva
je. Namjerno Nedu i tebi nije dala do znanja što se događa, sve dok nije
bilo prekasno to spriječiti. Zato se moraš paziti. Veoma je osjetljiva i...
nepredvidiva.
- Poznaješ je bolje od mene - rekla je Ruth, s primjesom gorke ironije
u glasu.
- Poznajem je duže.
To je ta prednost, pomislila je Ruth, koju si oduvijek imala.

Kad se vratila kući, atmosfera zahlađenih odnosa nije bila onakva kakvu
su imali prije.
Nakon prepirke nijedno nije bilo sasvim sigurno što učiniti sljedeće,
budući da nisu bili naviknuti na sukobe. Problem nije bio riješen pa su
se oboje osjećali povrijeđeno i dugovali jedno drugome ispriku, ali
jednako tako željeli su da se to okonča i da se ponovno vrati ona
udobnost, ugoda i toplina na koju su bili naviknuti. Danima su stajali na
mrtvoj točki.
Ruth je osjećala kao da živi dvostrukim životom; u jednome je bila
obična Ruth, sretno udana za muškarca kojega voli, s teškom svekrvom,
ali i ugodnim krugom prijatelja koje je voljela i u koje je imala
povjerenja. Kad je pripravljala doručak, dolazila na posao i na njemu
provodila dan, bila je to poslom zaokupljena Ruth. Bilo je divno
smirujuće biti ta Ruth i osjetila je olakšanje koje je proizlazilo iz
činjenice da je sposobna nastaviti živjeti. Ta Ruth mogla je izići s Erin
kupovati odjeću za novorodenčad i uživati u jednostavnoj običnosti te
radnje.
Ona druga Ruth prolazila je teške trenutke; noću se iznenada budila u
mraku uvjerena da je nešto čula... korak na stubama, klik spuštanja
telefonske slušalice... i misli su joj se počinjale grozničavo vrtložiti. Ta
Ruth bila je zatrovana strahom i osjećala se kao da je u središtu nekakve
urote koja je namjerava kazniti, kao da je zašla u bandu zločinaca

225
opsjednutih time da je unište. Kad se ta Ruth izdigla na površinu... u
dugom mračnom putovanju s posla automobilom, ili katkad dok je ležala
u kadi... zamišljala je kako se Ned oženio njome samo zato da je ponizi i
da joj se puzeći privlači iza leđa, nevjeran i lukav. Nije vise vjerovala
Erin i počinjala ju je mrziti.
Osjećala se razdirana između dva svoja ja. Premda se ono njezino
mračno ja pojavljivalo mnogo rjeđe od onoga drugoga, ispoljavalo je
veću moć i izazivalo u njoj strah da joj je sudbina biti izdana i ostavljena
da pati.
Potom je pogledala Neda i nije mogla vjerovati. Čak je bila izvukla
sve fotografije s vjenčanja i ponovno proživljavala taj dan do najsitnijih
pojedinosti. Na kraju je zaplakala, sretna za promjenu, i uvjerena da je
sve to sama stvorila u svojoj mašti. Osim što je znala da su one kutije
gore na katu u ormarima za odjeću, sa svim pisanim dokazima i svim
neodgovorenim pitanjima koja su se vrtložila u njezinoj svijesti.
Izlet s Erin, istodobno hraneći njezine sumnje i potičući novu
zabrinutost, podsjetio je na to da je sad sve drukčije. Erin je nosila
Tomovo dijete i oni su bili zajedno deset i više godina. Dan koji su ona i
Ruth provele zajedno bio je baš poput onoga kako to čine dvije
prijateljice: prijateljice koje nisu željele tuđe supruge niti jedna drugu
izdati iza leda.
- Bog - rekla je ulazeći iz hladnoće mračnoga predvečerja u pomalo
zagušljivu toplinu dnevnoga boravka. Ned je podigao pogled s
počivaljke. Istuširao se nakon jutrošnjega sporta, kosa mu je bila
pahuljičasta a obrazi sjajni. Na nogama je imao iskrzane stare papuče.
Na programu je bila nogometna utakmica; male šarene figure jurcale su
po zelenoj pozadini, trčeći za bijelom mrljom.
- Bog. Kako je protekla kupovina? Uspješno? - Još uvijek mu se u
glasu, dok joj se obraćao, osjećala neuobičajena ukočenost. To ju je
malo bocnulo i osjetila se ogorčeno.
- Mislim da jest. Ne možeš ni zamisliti koliko toga djetetu treba. To
je poput pripreme za neku vrstu kraljevskoga napredovanja. Plahte...
četiri, čisti pamuk. Spavaćice... tri, rukavice bez prstiju za kupanje.
Deke od organskoga pamuka s ljetnom i zimskom stranom, potkošulje
226
dugih rukava, potkošulje kratkih rukava, potkošulje bez rukava. Pojma
nisam imala da su dječica tako zahtjevna. - Ruth je spustila stvari koje je
unijela i pošla prema kuhinji.
Ned je nešto promrmljao i vratio pogled na ekran.
- Jesi za malo čaja? - upitala je, puneći čajnik. Šuštanje vode
prigušio je njegov odgovor, ali kad je zavrnula slavinu čula ga je kako
govori:
- ... kaže da si bila veoma kratka s njom.
- Što? - Stavila je čajnik na postolje i uključila ga. Potom je s
dovratka rekla: - Što si rekao? Nisam te čula.
Namrštio se kad je odvratio pogled s ekrana i pogledao prema njoj. -
Mama je bila pomalo uzrujana zbog tvog telefonskog razgovora s njom
neku večer. Jutros smo se čuli.
- O, o Bože. - Ruth je stavila ruku na glavu. - Da, zaboravila sam.
Nazvala je neku večer kad smo... odmah nakon što... si izišao. Mislila
sam je nazvati.
- Rekla je da si joj poklopila slušalicu.
- Ne, nisam - rekla je Ruth srdito. - Ona ju je spustila meni.
Ned ništa nije rekao, a ona se požurila obraniti. - Nazvala je baš kad
sam se loše osjećala i rekla: ʻJesam li nazvala u pravi trenutak ili da
poslije nazovem?ʼ Osjećala sam se tako jadno da sam jednom pomislila
zamoliti je da poslije nazove. .. znaš da obično to ne činim. Obično
uvijek razgovaram s njom, bez obzira koliko mi bilo nezgodno. Stoga
sam rekla nešto poput... ne mogu se točno sjetiti... nešto poput ʻvoljela
bih čuti sve o selidbi, ali što kažete na to da se čujemo sutraʼ, na što je
ona rekla: ʻShvaćam, oprosti na smetnjiʼ i spustila slušalicu. Pomislila
sam da se uvrijedila zato što nisam željela razgovarati pa je nisam
nazvala te iste te večeri. Mislila sam kako ona ne bi željela da je
nazovem. A sinoć sam je zaboravila zvati, a sad... to je danas.
- Izvan sebe je zbog toga - rekao je Ned spremno. - Bit će bolje da je
nazoveš i ispričaš joj se.
- Dobro. - Čajnik je došao do točke ključanja i sam se isključio. -
Ali vjeruješ mi, zar ne? To da je ona meni spustila slušalicu?
Ned je uzdahnuo. - Za boga miloga, ne traži od mene da stanem na
227
nečiju stranu. To je smiješno.
- Ne tražim. Ali... vjeruješ meni?
- Pretpostavljam. Ali bilo bi mnogo jednostavnije da učiniš to što ona
želi. Govoreći iz iskustva, oduvijek to smatram najboljim načinom.
Ruth je stajala na dovratku, trenutak ga promatrajući. Ponovno je bio
usredotočen na nogometnu utakmicu. - U redu - rekla je tiho. - Nazvat ću
je poslije.

Kad je netko na drugoj strani podigao slušalicu, nepoznat gunđav glas

progovorio je: - ʻlo?
- Mama? - rekla je Ruth nesigurno. Steven se nikada nije javljao na
telefon pa je to sigurno bila Nedova majka. Je li prekasno nazvala? Bilo
je samo devet i trideset navečer, mnogo ranije nego što bi bilo
nepristojno nekoga telefonom nazvati. Trenutak nije bilo odgovora, samo
dugačak uzdah s druge strane linije. - Jesi to ti, mama? - Mrzila je zvati
je ʻmamaʼ, ali sad kad je započela čini se da nije bilo uljudnoga načina
da prestane.
- Halo, Ruth. - Jackien glas bio je tih i veoma zabrinut, kao da je
jedva mogla skupiti snage da čak i te dvije riječi izgovori. - Što hoćeš?
- Ned je rekao... kako ste htjeli da vas nazovem. Obećala sam mu da
ću vas zvati.
- Ne želim da me zoveš. Ne želim da činiš ništa što sama ne želiš
učiniti.
- Ali ja to želim.
- Želiš li? - Jackie se nasmijala. - Dobro, što mi želiš reći? Bilo je
nečega u njezinome glasu što je Ruth upozorilo na oprez. Zaplitala je
izgovarajući riječi što je Ruth navelo na pretpostavku da je Jackie malo
više popila.
- Htjela sam vas pitati o preseljenju. Prodaji kuće. Dolasku živjeti
ovamo.
Čula je još jedan umoran uzdah, zbog kojega joj je Jackie zvučala
kao da je bila previše iscrpljena čak i za to da bi bila razdražljiva. -

228
Užasno stresno, prodaja kuće. Godine smo ugradili u ovo mjesto. Sve
sam bila uredila onako kako se meni sviđa. Steven voli svoj vrt. Toliko
nas uspomena veže.
- Zacijelo je veoma iscrpljujuće. - Ruth je pokušala zvučati
suosjećajno, ali u sebi je gorko pomislila, pa zašto se onda selite?
- O, da, u pravu si. - Jackie je ponovno teško uzdahnula. - Ali sad je
gotovo, što je jedina dobra stvar. Ljudi koji je kupuju... u redu su,
pretpostavljam. Premda se žena doima poput neke uobražene kučke,
užasne starice koja njuška po mojoj kuhinji zapitkujući o stroju za pranje
rublja i koliko dugo imam perilicu posuda. Što se mene tiče, neka
odjebe. - Jackien glas je postajao energičniji. - Glupača. Što ti ljudi sebi
umišljaju? Vidi, iznenadit će se oni kad usele, u to nema dvojbe. Zato što
im neću ostaviti nijednu sitnicu koja nije bila na popisu pokućstva.
Uzimam im karniše, poklopac sa zahodske školjke, svjećnjake iz
predsoblja, čak i proklete žarulje. Pa moje su, nisu li? ja sam ih platila,
nisam li? Ako misli da će nešto besplatno dobiti, bolje joj je da se
predomisli. Snizila sam joj cijenu za pet tisuća pa može prekrižiti
ostatak. Ja ću svoj novac dobiti natrag ako moram svaku bateriju
ostaviti na mjestu. - Ponovno je počela duboko disati.
- Kad se doseljavate? - upitala je Ruth. Nije željela ulaziti u raspravu
o tome je li ispravno ili nije skidati opremu.
- Za tri tjedna, u utorak - rekla je Jackie. - The Gables. Birch Road.
Lijepa kuća. Ne lijepa kao naša, ne vrijedi toliko novca tu gdje ste vi.
Cijene su lude. Astronomske. Trebalo bi to zakonom zabraniti.
Ruth je prepoznala Birch Road. Bila je u novome naselju na drugoj
strani sela. Sve ceste imale su nazive po stablima: Oak Crescent i Ash
Way i Fir Close12. Barem mi neće biti prva susjeda, pomislila je, ali ipak
je postala malodušna pri pomisli na neposredni dolazak Haskellovih.
- Nadam se da cijenite žrtvu koju činimo - rekla je Jackie. - Cijeli
život uložili smo u našu kuću. Mislila sam kako nikada nećemo otići iz
nje. Nadala sam se da ću umrijeti u njoj. - Uzdahnula je žalosno.
I ja bih voljela da nećete, bio je prešutni Ruthin odgovor, ali potom
se odmah prekorila zbog tako zločeste pomisli.

229
 - Ali učinit ćemo ono što je potrebno. Uvijek ćemo dati prednost
obitelji. Steven i ja.
- Hvala vam - zahvalila se Ruth.
- Da, hvala vam - rekla je Jackie prijetećim glasom. - Da. Ne
zaboravi to. Sve ću učiniti za svoga sina. On je tebe izabrao. Tebe je
oženio. Neću govoriti što mislim, zadržat ću svoje misli za sebe, ali
tražim samo malo uviđavnosti. Je li mnogo to tražiti? Mislim da nije.
Griješim li?
- Naravno da ne griješite. Žao mi je ako ste pomislili da sam neku
večer bila gruba prema vama... - Ruth je poželjela reći svoje, malu
diplomatsku uskratu koju je uvježbala prije nego što je nazvala.
- Pomislila da si gruba - rekla je Jackie, a glas joj je postao grublji i
glasniji. - Ne zajebavaj se sa mnom. Znala sam da si gruba! Poštuj me
malo, to je sve što tražim. A sad ćemo zaboraviti na to. Prihvaćam tvoju
ispriku.
Ruth nije znala kako bi se obranila. Pravilo je bilo da ne viče i ne
psuje druge, nije bila naviknuta na takvo ophođenje prema ostalima.
Svaki put kad je Jackie opsovala Ruth se lecnula i podignuti glas
izazivao je u njoj strah kakav nije osjetila još od djetinjstva. Osjećala je
kao da bi se Jackie u svakom trenutku mogla pojaviti i zaprijetiti da će
je ošamariti.
- Hvala vam - oglasila se napokon želeći znati način na koji se
oduprijeti Nedovoj majci. Mislila je da je naučila kako postupati s njom,
ali sad je osjećala kako sa svakim razgovorom postaje sve nemoćnija.
Činilo se da Jackie stječe moć i jača poput neke crne sile koja se hranila
lošim osjećajima i sukobima, dok je Ruth bivala sve slabija i
kukavičkija pred njom.
Jackie se odjednom ponovno smekšala i prošaptala: - Nema na
čemu, draga. Dobro? Vidimo se uskoro. Bog, bog, bog, bog - i veza se
prekinula, a Ruth ostala stajati u sobi za goste, s utihnulom slušalicom u
ruci, pitajući se što li će zaboga učiniti.

230
 PETNAESTO POGLAVLJE

Do pomirenja je dolazilo postupno i bilo je zapečaćeno tek poslije

nekoliko večeri. Zajedno su gledali televizijski program nakon što im je
Ned oboma spremio večeru. Opušteni uz bocu crnoga vina koje su pili,
Ned ju je privukao na svoja topla prsa i privijao uz sebe, gladeći je
nježno po kosi. Udisala je njegov miris kao parfem i gutala sve Što joj je
on donio: poznato i osjećaj zadovoljstva koje će uslijediti. Nakon nekog
vremena podigla je lice prema njemu, i on ju je, kao odgovor, poljubio.
Vodili su ljubav snažno i gorljivo, kao da su tjednima bili razdvojeni,
nakon čega se pojavila ona ista prisnost među njima. Šaptali su u mraku
govoreći jedno drugome kako su bili usamljeni tijekom tog razdoblja
neizvjesnosti i čvrsto jedno drugo držali u zagrljaju. Ruth je osjetila
poriv da prizna što je doznala i zahtijevati istinu, ali suzdržala se. Nije
željela da Ned dozna kako se petljala u njegovu prošlost, prekapajući po
njegovim pismima i intimnoj prepisci, a nije mogla smisliti način na koji
bi dobila odgovore za kojima je žudila, osim da ga izravno upita, na
način kojim bi odala što zna.
Istodobno dok se njezina veza s Nedom ponovno osnaživala, nije
mogla prestati biti na oprezu zbog njegovoga kontakta s Erin. Možda je
to bila samo njezina uobrazilja, ali činilo se da je takvih privatnih
razgovora bivalo sve više, kad bi Erin samo nekoliko trenutaka
razgovarala s Ruth prije nego bi tražila Neda, koji bi potom sa sobom
odnosio telefon i vraćao se pola sata kasnije.
- Što je Erin htjela? - pitala je Ruth.
- Ma, ništa posebno. Samo popričati. Znaš ti nju kakva je -

231
odgovorio bi Ned bezbrižno. Osim poslovnih telefonskih razgovora,
pomislila je Ruth, bili su to razgovori koje Ned nikada nije smatrao
vrijednim spomena.
Počela je u srcu osjećati sve veću mržnju prema Erin. Postajala je
sve uvjerenija da je Erin naumila sabotirati sve što je ona imala s Nedom
i počela je dizati slušalicu svaki put kad bi telefon zazvonio, kako bi
nadzirala koliko često Erin zove. Ali činilo se da joj se, svaki put kad bi
podigla slušalicu, javila Jackie.
- Bog, mama - rekla bi vedro, osjetivši malodušnost. - Jesi u gužvi,
Ruth? Smetam li ti? - Jackie je to pitala slatko i Ruth je znala da joj se
nikada ne može usuditi reći ʻjesamʼ, čak ni onda kad je do laktova bila u
sapunici perući posude ili usred slušanja radijskoga programa u kojemu
je posebno uživala ili spremala večeru. Potom bi se Jackie dala u
žalopojke oko selidbe, dok je Ruth pokušavala obuzdati svoju
razdražljivost, premda je čeznula za tim da kaže: ʻZašto onda
jednostavno ne ostanete tamo gdje jeste. Nitko ne želi da se doselite
ovamo.ʼ
Činilo se da nije vrijeme za načinjanje te teme s Nedom. Njihovo
zbližavanje još uvijek je bilo svježe i pomalo krhko. Ruth je osjećala
onu uobičajenu Nedovu nevoljkost da razgovara o svojoj obitelji. Čak i
kad je tu temu sasvim usputno spomenula, on bi nešto progunđao,
odvratio pogled s nje ne želeći govoriti o toj temi, kao što je obično
činio.
Bit će sve u redu, rekla je Ruth samoj sebi, premda je osjećala kao
da živi pred izvršenjem smrtne kazne i odbrojavala dane prije spuštanja
sjekire na giljotini. Ne mogu nam ništa. Odrasli smo ljudi koji žive svoj
život... jednostavno ćemo morati staviti ogradu, tako da svi znamo na
čemu smo. To ćemo učiniti.
Prolazila je Oxfordom u vrijeme pauze za ručak, zadubljena u svoje
misli, kad je čula nekoga kako je zove. Nečija ruka dograbila ju je za
kaput i zadihani je glas povikao: - Sestro, sestro!
Okrenula se i ugledala majku Michaela Petheridgea kako stoji pokraj
nje. Trebao joj je trenutak da je prepozna. Lice joj je bilo životnije i
manje iscrpljeno nego zadnji put kad ju je Ruth vidjela u domu zdravlja,
232
onoga dana kad je bila napadnuta. Bilo je to prije njezinih zaruka s
Nedom. Činilo joj se kao da je otad protekla čitava vječnost. - O...
gospođo Petheridge...
- Sestro, ne želim vam smetati. Samo sam vam htjela reći da mi je
bilo žao kad vas je moj sin udario. Mislila sam ponovno doći do vas, ali
nisam nikada, a potom nas je liječnica zamolila da odemo... baš sam se
loše osjećala. Nadam se da vas nije teže povrijedio. Michael u to
vrijeme nije bio sretan. Sad je mnogo bolje.
Ruth je bila zatečena. - Ma ne brinite, molim vas. Dobro sam, imala
sam samo nekoliko modrica. Žao mi je što su vas brisali s popisa.
- O - rekla je majka tužno. - To se već nekoliko puta dogodilo.
Naviknuti smo mi na to. Nije lako s djetetom poput Michaela. Dajem
sve od sebe, ali... - Slegnula je ramenima i objesila usne. - Sin mi je.
Moram mu pomoći.
- Naravno da morate. Hvala vam za ispriku.
- Nema na čemu. - Gospođa Petheridge se osmjehnula i udaljila niz
cestu.
Ruth je gledala za njom. Bila je to dobra i poštena žena. Nije bila od
onih koje bi zlonamjerno nazivale ili psovale u telefonsku slušalicu.
Postojala je samo jedna žena za koju je Ruth znala da to čini.

Kad se vratila kući s posla zatekla je Toma kako izvaljen na njezinoj

počivaljki leži i gleda televiziju. Našao je kanal na kojemu su prikazivali
komedije i gledao jednu staru epizodu MASH-n.
- O, bog - rekla je Ruth, vješajući ključeve. - Gdje je Ned?
- Otišao je do supermarkets po hranu. - Tom je ležerno ustao s
počivaljke, prišao i poljubio je u obraz. Čekinjasta brada okrznula joj je
lice i osjetila je intenzivan miris njegove kolonjske. - Kako si ti?
- Dobro - rekla je. - Piješ li što? Je li te Ned nečim ponudio? Donijet
ću ti pivo. - Pošla je do kuhinje. - Zašto je Ned išao u trgovinu? Imamo
hrane.
- Nedovoljno za troje - doviknuo joj je Tom.

233
 - Ostaješ na večeri?
- Ako nemaš ništa protiv.
- Naravno da nemam. Sam si? Je li Erin već otišla u Njemačku? -
Ruth je znala da jest. Znala je da Erin putuje u nedjelju večer. U devet
sati, kad je bilo vrijeme polijetanja zrakoplova osjetila je lakoću, kao da
je netko skinuo težak teret s nje. Barem neko vrijeme neće morati
neprestano motriti na sladunjave pozive Nedu, pozivanja njezinoj kući,
mrmljanja nadimaka i prisna došaptavanja kad su svi bili zajedno.
- Točno.
- Jedva čekam vidjeti tu reklamu na TV-u - rekla je Ruth dok se u
dnevni boravak vraćala s pivom za Toma i čašom vina sebi.
- Nećeš to tu vidjeti. Prikazivat će se samo na Kontinentu.
- O, koja sramota. - Smjestila se njemu sučelice. On se vratio natrag
na počivaljku, legao na nju ispruživši se cijelom dužinom, oslonivši se
stopalima o rukohvat na drugoj strani. Pomislila je kako njegova svijetla
kosa postaje tamnija. I to je bio znak starenja, kosa koja postupno gubi
vibrantnost; crvenokosa je bljedila i od jarko riđe postajala tamno
bakrena, kosa plavuša postajala je mišje siva, a tamnokose su gubile
intenzitet i sjaj zbog pojave sijedih. Ruth je to svakako shvaćala: sama je
toga jutra ugledala sjedi izrast na razdjeljku. Tom izgleda starije,
pomislila je. Ili je možda u stvarnosti uvijek bio isti. Ali zbog toga što je
o njemu uvijek razmišljala često kao o mladom studentu ćudljivoga
izgleda s fotografija iz albuma, činilo joj se da izgleda malo tmurnije.
Bio je neobrijan i košulja mu se doimala zgužvanom i starom. Osim toga,
nosio je naočale, nekakve stare bestidne naočale s teškim okvirima i
staklima koja su se doimala zamućeno.
Ruth se osjećala nelagodno. Shvatila je kako nikada nije bila nasamo
s Tomom, te da ga, čak ni kad su bili s ostalima, nikada nije smatrala za
društvo koje opušta. Odavao je dojam tvrdokornoga školarca koji je
uživao prkositi autoritetu i često bio šutljiv, okrećući sve na šalu kad bi
to njemu odgovaralo. Doimao se kao da je naviknut biti takav kakav je,
uživajući u tome da bude nešto suprotno.
S njim je potrebno oprezno, pomislila je. Kako to Erin čini?
Zamišljala je život s Tomom poput igre, u kojoj ubrzo moraš postati
234
krajnji manipulator da bi nešto postigao. Odavao je dojam kako bi čak
učinio suprotno kad bi ga netko zamolio da nešto učini, te da nije bilo
ama baš nikakvoga izgleda da bi nekoga poslušao. Njegova tvrdoglava
narav nikome ne bi dopustila da nad njim postigne ni najmanju prednost.
Mogla je prepoznati tu auru prodornosti koja ga je činila privlačnim,
premda nije bila nešto što bi nju samu privuklo.
Ali Erin je bila privučena. Možda uživa u igrama koje on igra.
Možda je to ono što ih drži zajedno... napetost da vide tko će pobijediti.
U televizijskoj emisiji došlo je do provale smijeha.
- Dakle... čekaš li jedva da postaneš otac? - upitala je Ruth.
Nastojala je zvučati prijateljski, a ne odveć znatiželjno.
Tom je odvratio pogled od ekrana i upitno se zagledao u nju. -
Čekam li jedva postati otac - ponovio je. - Ne znam.
- Vidi... kako se osjećaš zbog toga? Sigurno se nekako osjećaš, Neki
ljudi su sretni, drugi zabrinuti...
- Kako se osjećam... rekao bih da se osjećam pomalo iznenađeno.
- O... želiš reći kako ti još nije posve doprlo do svijesti.
- Očito nije. - Čini se da je Toma to posebno pogodilo. Namrštio se.
- Ne možeš to ni zamisliti. Prilično je frustrirajuće. Pokušavam, ali nema
smisla. Znam da će tu nešto stići, neka osoba i da ću imati obveze oko
nje, ali to je netko potpuno stran.
- Tvoje dijete. Voljet ćeš ga - rekla je Ruth gotovo ga umirujući.
- Možda. A možda i neću. Moglo bi biti sasvim nevoljeno. Vidjet
ćemo.
- Erin o tome uopće ne razmišlja kao o osobi. Naprotiv, usredotočila
se na porod, kao da će način na koji podnese tih nekoliko sati utjecati na
to hoće li dijete biti dobro ili loše. Kaže da ne želi tablete za ublažavanje
bolova ni tu proceduru jer bi se u protivnom dijete ljutilo na nju zato što
se nije više trudila. Uvjerila je samu sebe kako treba tiskati prirodno jer
u protivnom neće biti najbolja majka kakva ona može biti.
- To je glupo. Pa nije to ispit. Neće na kraju dobiti ocjenu iz toga. Da
je tiskanje tako jednostavno nikada ne bismo ni izmislili sva ta sredstava
za ublažavanje bolova i ostale intervencije.
- Znam - rekao je Tom, neobično se osmjehnuvši. - Zaboravili smo
235
koliko je rađanje opasno. Čitam o tome sve otkad je to počelo. Sve
donedavno deset posto majki umiralo je za vrijeme poroda ili nakon
porođaja. U elizabetansko doba trudnice su pisale male knjige svojoj
nerođenoj djeci, za slučaj da umru pri porodu. Vidio sam jednu takvu u
galeriji Tate... malu rukom ispisanu bilježnicu mlade majke svom
novorođenome djetetu kojega nikada nije upoznala. Rekla je djetetu da
je sad na nebu, da je sretna i da je ispunila Božju želju, i tražila od njega
da bude dobro i nauči molitve. Sirotica. - Je li umrla?
- Jest... pretpostavljam da je zato knjiga i preživjela.
- Baš grozno! - Ruth se zavalila u svoj stolac. - U pravu si. U
današnje vrijeme gotovo se više nijedna majka ne pita hoće li umrijeti pri
porodu. To je gotovo nečuveno. Kako smo svi mi danas sretni.
- Zato nađeš druge stvari oko kojih ćeš se uzrujavati - zapazio je
Tom. - Erin govori o porođaju u vodi, hipnozi i sam Bog zna o čemu sve
ostalom ne.
- Gle, važno je da je ona sretna i opuštena. Nije to baš tako
jednostavno. Možda ne brinemo toliko o smrtnosti, ali postoji mogućnost
nepodnošljivoga bola, izgled da se situacija zakomplicira, djetetovo
prihvaćanje dolaska na svijet i hoćemo li završiti u operacijskoj dvorani
na hitnom carskom rezu. To je zastrašujuće. Na kraju krajeva ti nikada
nećeš morati prolaziti kroz to pa mislim da se trebaš usredotočiti samo
na pružanje potpore.
- Da, sestro. - Tom se nacerio.
Ruth se pomalo nezgrapno nasmijala. - Oprosti. Zvučim li veoma
naređivački i profesionalno? Nije mi to bila namjera. Ali stvarno mislim
da trebaš ugađati Erin, najviše što možeš.
- Cijelo vrijeme joj silno ugađam. - Tom je bezbrižno odmahnuo
rukom. - Ništa ne želi. Pa to i dobije. Šalim se, naravno - dodao je,
ugledavši Ruthin izraz lica. - Ne znam. Novorođenčad. Razmnožavanje...
sve je to puno nagovještaja smrtnosti...
- Zvučiš kao da uopće nisi želio dijete. - Ruth je to rekla gotovo
iznenada. Odjednom je osjetila ljutnju. - Misliš li da ćeš, ako nemaš
dijete, duže ostati mlad? Zatvaranje očiju pred procesom starenja ne
znači da se to neće dogoditi ili da nećeš umrijeti. U svakom slučaju,
236
samo kad imaš dijete ostavljaš nešto trajno iza sebe.
- Osim ako ne napišeš nekakav sjajan roman, naslikaš neku divnu
sliku ili komponiraš neku besmrtnu simfoniju. Platon je vjerovao da je
obveza umjetnika suzdržati se od djece i svoj kreativni sok pretočiti u
umjetnost.
- Većina nas nismo umjetnici. A ti si odvjetnik - rekla je Ruth,
dopuštajući si zajedljivost u riječima. - Hoćeš li iza sebe ostaviti neki
veliki sudski slučaj?
Tom se nasmijao. - Želiš me prizemljiti, zar ne? Činjenica je da
nisam očekivao dijete tako brzo.
- Imaš trideset pet godina. - Kad si ga želio imati? Pokupiti ga s
pokazom za autobus?
- Ne, htio sam reći da tek što smo se dogovorili da ćemo imati dijete,
kad ono... bum... Erin je već bila trudna. Rekla je kako će za to
vjerojatno trebati mjeseci, ah odmah se dogodilo. Nisam bio posve
pripravan na to da su joj jajnici spremni.
- To je sreća. Ne želiš valjda oklijevati više nego što si oklijevao.
Svi rizici se nakon trideset pete povećavaju.
Tom je uzdahnuo i zagledao se u nju. - Veoma si prozaična, Ruth.
Lecnula se. - Kako to misliš? - Govorio joj je kako je obična, baš
onakva kakvom je oduvijek pretpostavljala da je smatra.
- Sve ti je posve jasno. Sretnica si. Volio bih da je meni sve tako
jasno.
- Nije meni ništa jasnije nego drugima.
- Ne. - Tom je odmahnuo glavom. - Čini se da shvaćaš praktičnost.
Ne živiš u maglovitom opasnom svijetu koji mi ostali nastanjujemo.
Osjetila se uvrijeđenom, kao da je time želio natuknuti kako je plitka
i nesposobna razlikovati svjetlost od tame u životu. - Nije istina -
usprotivila se. Pomislila je na svoje strahove i gorke izuzetno snažne
fantazije koje su joj se motale po mislima pri pomisli na Neda i Erin.
Erin. Tomovu partnericu. Tomovu ljubavnicu. Je li on ikada pomislio na
isto ono što je nju izjedalo ili zamišljao njih dvoje... njegovoga prijatelja
i majku njegovoga djeteta... zagrljene na zgužvanim plahtama u nekoj
anonimnoj spavaćoj sobi na način na koji ih je ona zamišljala? Možda je
237
on imao odgovor za nju, možda joj je on to mogao donekle rasvijetliti pa
bi slike u toj svjetlosti mogle nestati poput snova ujutro.
Nagnula se naprijed. - Tome... jesi li ikada... je li ikada bilo nešto
između... Erin... i Neda...
- O - rekao je, podižući obrve. Nije izgledao ni najmanje iznenađen
zbog smjera u kojemu je razgovor krenuo. - Misliš na Kovrčavu i Medu?
Slatki su zajedno, nisu li? Pitao sam će koliko će vremena proći dok ne
počneš postavljati pitanja o tome. Oni su najbolji prijatelji, je 1ʼ tako?
Mislim da si dosad bila iznimno tolerantna, ako već želiš znati istinu.
Mislim... - nasmijao se odrješito... - na Erin koja je čitala na tvom
vjenčanju. Vjernost, nada i ljubav, a najveća od svih je ljubav! - Ponovno
se nasmijao. - Mogu ti reći da me Jeremy prilično snažno udario laktom
kod tog dijela.
- U čemu je štos? - upitala je Ruth hladno. - Voljela bih da mi to
objasniš.
- Nema štosa. Nema koristi igrati se sad sa mnom nepoštene osobe.
Samo si me pitala za Erin i Neda. Očito počinješ uviđati istinu, kao što
smo je i mi ostali uvijek uviđali. - Ustao je, krupnim korakom prišao
kaminu i okrenuo se prema njoj. Iza njega su se žućkastosmećkasti
likovi kretali po ekranu, popraćeni kratkim provalama smijeha. - Draga
si djevojka i uvjeren sam da te Ned jako voli, ali nažalost, čak si i ti
morala uvidjeti da je do ušiju zaljubljen u moju suprugu. Godinama. Mi
ostali smo se već toliko naviknuli na to da to gotovo više ne
primjećujemo. Bilo je prilično simpatično, način na koji je ludovao za
njom, prateći je uvijek, nazivajući. Uvijek skače na njezin poziv kad joj
je potreban. Potom si došla ti i sve se promijenilo. To nas je sve
zaprepastilo. Što on radi s ovom, pomislili smo, jer bilo je očito da bi ti
mogla biti iznimka pravilu. Prije tebe Nedove djevojke mu nikako nisu
odgovarale, tako da je to bila prava komedija, gotovo patetično. Svaka
veza bila je osuđena na propast gotovo prije nego što je započela. Potom
stiže mala Ruth i Ned je ovaj put potpuno zatreskan. Je li Erinina
čarolija prekinuta? Uvjeren sam da su se svi to pitali, baš kao i ja... je li
to kraj Erinine neprekinute vladavine kao kraljice Nedovoga srca?
Zacijelo nije! Ali bio je. I nismo se ni snašli a ti si već bila s njim u
238
vikendici, razgovaralo se o zarukama i vjenčanju i nije moglo biti ništa
ljepše od toga jer smo svi mi željeli samo najbolje našem dragom
prijatelju Nedu. - Tomov ciničan i sarkastičan ton zvučao je ružno.
- Je li on tvoj prijatelj? Ne zvuči mi tako.
- Naravno da jest. Tolike smo godine povezani. Nijedan ni drugi
nemamo izbora. Jesi li ikada čula priču o ženi koja se udebljala toliko da
je mogla jedino ležati na svojoj počivaljki. Ležala je tako sedam godina,
a onda je, jednoga dana, kad je imala otprilike 300 kilograma imala
problema sa srcem pa su pozvali vozilo hitne pomoći. Bila su potrebna
šestorica samo da je pokušaju podići s počivaljke, a kad im je to
uspjelo, vrisnula je bolno. Njezina koža i tkanina počivaljke zahvatile su
jedno drugo i stopile se toliko da se više nisu dale razdvojiti bez
golemoga bola i ozljede. To smo Ned i ja. Ta debela žena i njezina
počivaljka. Ili počivaljka i njezina debela žena, kako ti se više sviđa
gledati na to. - Tom je netremice piljio u nju svojim hladnoplavim očima.
- Znači cijelo to vrijeme ste svi vi znali da Ned... gaji osjećaje prema
Erin. Čini se kako ti je zadovoljstvo priopćiti mi to. Ne misliš li da me
to boli? Ako je to toliko važno, zašto mi to nitko nije rekao prije moga i
Nedovoga vjenčanja? - Izbacivala je pitanja poput izazova. Tom je znao
činjenice koje je ona očajnički željela saznati, a ona je njega željela
isprovocirati do te mjere da joj ih on otkrije.
- Sama si ti to zapazila, dušo! Sve si to ti iznijela, a ne ja. U tome i
jest cijela poanta, nije li? U početku je izgledalo kao da ćeš pobijediti.
Uspjela si osloboditi Neda od njegove spone, dajući mu posve novu
mogućnost za sreću, nešto svježe, kako bi poput prašine mogao otpuhati
svoju staru ustajalu strast. Bilo mi je drago zbog njega. Svima nam je
bilo drago. Osim jednoj osobi.
- Erin.
- Točno. - Tom je kimnuo. - Po glasu ti čujem da si počela shvaćati
kakva zna biti. Gospodarica igre. Prava manipulatorica. Kraljica kojoj se
ne sviđa biti svrgnuta s prijestolja. Zapravo, ti si problem - rekao je
hladno se osmjehujući - zato što bi zbog tebe sve i dalje bilo onakvo
kakvo je bilo oduvijek. Ali si ti, sa svojom ljubavlju prema Nedu i
njegovom ljubavlju prema tebi, sve to započela.
239
 - Ja? Kako bi to uopće mogla biti moja pogreška? - U njoj se
stvarala srdžba.
- Nisam rekao da je to tvoja greška. Ali možeš li kriviti Erin? Nitko
ne želi da mu kažu kako više nije na vrhu. Nijedna kraljica ne želi
izgubiti svoju krunu. A posebno ovoj kraljici ništa nije draže od izazova.
To je rekao i Jeremy, pomislila je Ruth očajno.
- Kad joj je jednom oduzet, nema ničega što bi poželjela više od
toga! Sve te godine mogla je samo tako imati sirotoga Neda...
zapucketao je prstima... ali tad ga nije željela. Sad ga želi. Ili samo misli
da ga želi, ili se pretvara da ga želi, ili si jednostavno ne može pomoći. -
Tom je na trenutak zastao povući gutljaj piva iz boce, a potom sam za
sebe promrmljao:
- Ili se možda ne radi čak ni o njemu, sirotom nitkovu. Ona samo želi
provjeriti svoju moć i vidjeti hoće li joj se on vratiti bude li dovoljno
snažno potezala. Ne može tolerirati da je netko zamijeni i ne smatra te
nikakvom pravom suparnicom. Isuse, život sam potrošio pokušavajući
doznati kakvu igru svi igraju.
- I... misliš li da bi joj se Ned vratio da ga ona to zatraži? - upitala je
Ruth, nastojeći zvučati kao da cijeli njezin život ne ovisi o tom
odgovoru.
- To i jest upitno, nije li? Ti bi to trebala znati, dušo. Ti si udana za
njega. Ne znam koliko daleko bi koje od njih išlo. Na neki način moram
Nedu odati počast... na kraju je on pametnije odigrao. Napokon je našao
načina da je dobije, baš kao što je to oduvijek želio.
Tihim prestrašenim glasom Ruth je rekla: - Ali ne vjerujem da ima
nešto među njima. - Njezina mašta ju je dovela do toga, ali ona još
uvijek nije mogla prihvatiti da bi to moglo biti istina. Ne njezin Ned. Ne
nakon svega onoga što su značili jedno drugome.
Tomova usnica iskrivila se zadignuvši se na jednu stranu, ružna i
izobličena. - Primijetila si kakvi su posljednjih nekoliko mjeseci. Tako
ulagivački da me navodilo na bljuvanje. Ne znam kako si ti to
podnosila... ili je to Ned možda skrivao bolje od Erin. Nazivali se
svakodnevno, najbolji od najboljih prijatelja. - Izopačeno se osmjehnuo i
zabacio glavom izvodeći parodiju brižnoga pokreta. Progovorio je
240
falseto glasom, zločesto, slično ženskom. - Siroti Ned se ženi... žuri li s
tim? Je li siguran? Je li to zbog njegove majke, što misliš? Možda samo
pokušava pobjeći od nje. Pravi li užasnu grešku? Moram mnogo mnogo
vremena provoditi s njim da budem sigurna. - Donekle svojim normalnim
glasom zarežao je: - Kako to da nikada prije nisi željela provoditi
vrijeme s njim, onda dok te salijetao sav izmožden od strasti koju je
osjećao prema tebi.
- Misliš da su zajedno? Da s-s- spavaju zajedno - rekla je zaplićući
se o riječi i osjećajući mučninu dok ih je izgovarala.
- Sve je moguće. - Gorko se nasmijao. - Ned svakako ima više
izgleda nego što ga je ikada dosad imao. A može tu biti još toga. Recimo
to dijete. Siguran sam da ti je sinulo kako bi moglo biti njegovo.
Ruth se posrćući osovila na noge. - Što time želiš reći? - Osjetila je
kao da propada u zemlju i pada kroz rupu u podu koju nije vidjela, u
crni tunel. Osjećala je tešku mučninu u utrobi. - Ne... ne... o čemu to
govoriš? - prošaptala je osjećajući gorčinu u ustima.
- Daj, Ruth!
Ja toga čovjeka uopće ne poznajem, pomislila je Ruth. Što on tu
radi? Bila je gotovo previše ošamućena da bi osjećala nešto drugo osim
što je nejasno bila svjesna da je prestrašena, kao da je nesmotreno
pustila psa za kojega je mislila da je prijateljski, a ispostavilo se da je
zapravo opasna beštija. Osjetila je kako gubi tlo pod nogama, ali prisilila
se ostati stajati i suočiti se s njim. Znači to je bilo to. Zasad je dobivala
odgovore za kojima je žudila, nije li? Koliko god gorki i zastrašujući bili.
Tom se doimao hladnim, ali pokraj oka titrao mu je mišić, odavajući
njegovu napetost. - Moguće je samo na trenutak pomisliti da bi to dijete
moglo biti Nedovo. Vidjet ćemo kad dođe vrijeme za to. Vidjet ćemo što
će on i Erin odlučiti učiniti.
- O moj Bože - Zasuzila je. - Ne mogu vjerovati da bi to Erin učinila!
Kako bi mogla... kako bi oni mogli...? - Nastojala se kontrolirati,
zabrinuta da se neće moći oporaviti ako se slomi.
- Mrziš li je? - upitao je Tom hladno.
- Mrzim je?... ne znam... - Potom je bijesno podignula glavu i
izlanula: - Da, mrzim je! Ne mogu je smisliti. - Ugrizla se za usnicu i
241
udahnula. - Kako ti možeš biti tako miran po tom pitanju? Tvoj najbolji
prijatelj i životna partnerica...
- Ja to gledam dugoročno. Mogu preživjeti, bilo što da se dogodi.
- Ali misliš da je dijete... - Tu joj se glas slomio. Ta misao bila je
previše zastrašujuća da bi je podržavala. Bila je tisuću puta gora nego
što je zamišljala.
Činilo se da Toma napušta njegova pribranost i odjednom je pokrio
lice rukama. Nikad ga nije vidjela kako pokazuje bilo kakve emocije
snažnije od umjerene zabave. Vidjeti ga takvoga bilo je zastrašujuće i
osjećala se dezorijentirano, poput djeteta koje prvi put vidi majku da
plače.
- Ne znam - promrmljao je sebi u ruke. - Znam samo da su često
zajedno. Erin je rekla da je zabrinuta za njega, da se brzo zaručio. Rekla
je kako treba razgovarati s njim. Potom je ostala u drugom stanju.
Jednom sam negdje pročitao kako je vjerojatnije da će žena prije zanijeti
s ljubavnikom nego sa svojim partnerom. Sve se to nekako prebrzo
odigralo. - Pogledao ju je sumorno. - Tek što smo se dogovorili da ćemo
imati dijete, već je bilo na putu. Dogodilo se tako brzo... pitao sam se
nije li već trudna, ili...
- Kad je to bilo?
- Početkom listopada.
- Sjećam se tog vremena. Ned je mnogo radio dokasna - prošaptala
je Ruth. - Imao je nekakav poseban krajnji rok.
- Osjećala je kao da će se onesvijestiti. - O, ne... - Sjetila se kako su
sretni bili taj mjesec i koliko su vremena proveli razgovarajući o
vjenčanju. Je li Ned uistinu bio toliko sretan zato što je napokon dobio
to što je cijelo vrijeme želio? Imati Erin?
Tom se nemilosrdno nasmijao. - Kladio bih se da jest.
Zazvonio je telefon i Ruth se automatski javila. Zvao je Ned.
- Bog, ljubavi. Nadam se da se nisi previše iznenadila kad si zatekla
Toma na počivaljci kad si se vratila doma.
- Ma... ne... sve je u redu.
- Na putu sam kući i svima nam nosim večeru. Nisam se mogao
odlučiti što skuhati pa sam na kraju svratio u indijski restoran i naručio
242
hranu za ponijeti. Upravo se vraćam. U redu? Dolazim za dvadesetak
minuta.
- Dobro. Bog. - Spustila je telefon.
Tom se sad činio smirenijim. - Gle, to je učinkovito otkrilo naš pravi
identitet. Sve dok to nitko nije spominjao mogli smo to lijepo držati
umotano i pretvarati se da se to ne događa. Ali ti si izgovorila te fatalne
riječi, nisi li? I sad je tu, izvan naše kontrole. Pretpostavljam da ćemo
morati donijeti odluku kako se postaviti u svezi toga. - Odjednom joj se
približio, gotovo se prislonio uz nju. Obujmio ju je rukom iza leđa i
privukao k sebi. A što kažeš na to da mi malo radimo nekome iza leđa,
ha? Što kažeš na to, Ruth? Ti i ja? Hoćemo li se zajedno osvetiti? -
Njegov dah u kojemu se osjećalo pivo približio se njezinim usnama.
- Gubi se. - Pokušala je povikati, ali glas koji je ispustila bio je
prigušen i skvičav dok ga je nemoćno udarala, osjećajući se slabašnom i
glupom, kao da sanja. - Odlazi.
Ponovno se nasmijao. - Dobro je. Ne brini. Idem odmah. Mislim da
trenutno ne bih imao želuca sjediti tu s vama dvoje na večeri. Nego znaš
što? Kladim se da ćemo na kraju moći sve to zaboraviti i vratiti se
svojim starim navikama. Biti prijatelji najstarija je navika koju imamo.
Možda nas čak ni ovo neće natjerati da je prekinemo. Vidjet ćemo. -
Okrenuo se prema vratima i na odlasku pokupio kaput s naslona stolca.
- Ne znam što ćeš reći Nedu. Obavijesti me što si odlučila.
- Ponovno se okrenuo i pogledao je dok je oblačio kaput. -
Ruth, žao mi je. Doista mi je žao. Na licu ti vidim da zbilja pojma
nisi o svemu tome imala. Netko od nas ti je to trebao reći, dati ti do
znanja u što se upuštaš. Osjećam se loše zbog toga što si na ovaj način
doznala to o Nedu. Nemoj učiniti ništa naprasno, u redu? Budi oprezna.
Ruth je poželjela nešto reći, ali pojma nije imala što i samo je tiho
kimnula.
- Bog. - Tom je izišao iz vikendice i zašao u mrak. Ruth je utonula u
stolac i čekala.

243
Kad je Ned stigao kući, ona je i dalje bila na svom stolcu, sklupčana,
podvijenih nogu, privlačeći vestu na kopčanje čvrsto oko sebe, kao da se
pokušavala utješiti. Prišla joj je mačka, oprezno prešla preko jastuka na
počivaljci i sklupčala joj se u krilu, kako bi spavala na toplom.
Ned je nosio smeđu papirnatu vreću prošaranu masnim mrljama koja
je mirisala na jako začinjenu hranu. Osvrtao se oko sebe dok ju je
odlagao na stol. - Gdje je Tom? U zahodu?
- Otišao je. - Ruth ga je pogledala ne znajući je li joj drago što ga
vidi ili je bijesna na njega. Mogla je osjetiti kako se trese od zatomljenih
osjećaja.
- Otišao? - Ned je prišao, mršteći se, i dalje u ruci držeći ključeve
automobila. - Zašto? - Sjeo je njoj sučelice i čini se po prvi put zapazio
u kakvom je stanju. - Ruth... jesi li dobro?
Glas joj je bio napet. Zvučao je neobično, čak i njezinim vlastitim
ušima, prodoran i odveć precizan da bi bio posve normalan. - Ne, nisam
dobro. Imam ti nešto za reći.
- Što? - Nagnuo se zabrinuto. Pogled mu je, pomislila je, bio tako
jasan i ulijevao povjerenje. Cijelo njegovo lice bilo je otvoreno prema
njoj. Ne moraš mu reći, govorila je samoj sebi. Ništa ne moraš reći.
Ništa se ne mora promijeniti. Pusti to... možemo večerati zajedno, otići
u krevet i na sve drugo zaboraviti... Ali nije se mogla zaustaviti.
- Ti - rekla je drhtureći. - Ti i tvoji prokleti prijatelji. Znaš li ti koliko
ste svi vi zapravo bizarni? Svi se vrtite oko Erin kao da je centar svijeta.
Osim Lukea... on je to uspio izbjeći. On je najnormalniji od svih vas. Što
je potrebno da ti prestaneš?
Ned je zakrenuo nosom. - O čemu to govoriš, Ruth? Nećemo valjda
ponovno raspravljati o Erin? Mislio sam da je to iza nas. Nemojmo opet
o tome, molim te.
- Žao mi je, Nede, ali moramo. Nisi li me čuo? Imam ti nešto reći. -
Pogladila je mačku po glavi. Maisie je protežući se podignula glavu, oči
su joj bile stisnute u male crne proreze dok joj se iz grla čulo zadovoljno
predenje. Vršci Ruthinih prstiju izgubili su se u gustoj debeloj bijeloj

244
dlaci iza mačjih ušiju. Osjećala je ispod njih malu lubanju. - Čistila sam
gostinjsku sobu... i našla tvoje kutije sa stvarima, svim onim papirima,
svim i svačim... znaš ono, pune razglednica i tih stvari. Znam da nisam
trebala, ali pregledala sam jednu od njih i zavirila u tvoje školske knjige.
Pomislila sam da su to samo stare knjige, ništa više.
- Da? - Nedovo lice poprimilo je zabrinut izraz. Zaključila je da
nema potrebe gubiti vrijeme kako bi prešla na stvar. - Našla sam tvoje
dnevnike. One o Erin. Pročitala sam ih, slučajno započevši. Doznala sam
kako si bio zaljubljen u nju.
Premda se nije promeškoljio osjetila je kao da je uzmaknuo, udaljio
se od nje. Licem su mu se izmijenile brojne emocije, bljesak iznenađenja,
zbunjenosti i nevjerice, nakon čega su uslijedile ljutnja i uzrujanost, da bi
konačno izraz njegovoga lica postao bezizražajan i nesmiljen.
Polako je upitao: - Pročitala si sve moje dnevnike?
- Pročitala sam one koje sam našla u toj kutiji... godine kad si bio na
fakultetu.
- Aha - rekao je. Ramena su mu se spustila i pogrbio se, dotaknuvši
vrhovima prstiju čelo, kao da se trudio prisjetiti svega što je pisao; ne
samo smisla, nego pravih riječi, rečenica i odlomaka. Ruth je zapazila
kako ga oblijeva tamno rumenilo, šireći mu se uz vrat, i kad ju je
ponovno pogledao izraz lica bio mu je tjeskoban. - Pročitala si... sve?
Osjetila se potišteno. - Jesam - prošaptala je. - Znam sve o tome. -
Hoće li biti ljut, pitala se. Hoćemo li se posvađati?
Ali on dugo nije progovorio, samo je piljio u pod, zadubljen u svoje
misli. Kad je ponovno progovorio u njegovome glasu nije bilo ljutnje,
već nekakva ranjivost kakvu nikada dotad nije čula.
- To je... šok. Ne znam što reći. Nisam ih čitao godinama. Bio sam
već zaboravio da su tamo. Znam da sam ih se trebao otarasiti.
- Jesi li... ljut?
- Nisam siguran. Jesam, ljut sam, ali također sam... - glas ga je
izdao. - Činjenica da si ti to gledala ... to mi je neugodno, ponižavajuće.
Nikada nikome nisam govorio o onome Što sam u njima pisao. To su
moje najdublje, najintimnije misli. Osjećam se kao da si nasilno upala u
njih.
245
 - Ne treba ti biti neugodno... - započela je, ali on ju je prekinuo, s
odbljeskom ljutnje u pogledu.
- Nemoj mi to govoriti. Otkud ti to znaš? Ne shvaćaš li što sve to
znači? Osim obične invazije na moju privatnost, radi se tu još o nečemu
višem od toga. Bila je djevojka jednoga od mojih najboljih prijatelja i
cijelo to vrijeme želio sam ga izdati. Godine sam proveo na rubu da joj
kažem kako se osjećam, nadajući se da će ga ostaviti zbog mene.
Kakvim me to čini? Kako ne vidiš? To je kao najveće svoje mane staviti
na zaslon i pokazati ti.
- Ne budi toliko okrutan prema sebi. Nisi to mislio, nisi si mogao
pomoći. - Perverzno, ali Ruth je preplavilo sažaljenje koje je osjetila
prema njemu. Krivio je sebe zbog strasti koja mu je tijekom godina
stvarala toliku agoniju.
- Jedino što je pomoglo - rekao je tiho, gotovo govoreći za sebe -
bila je činjenica da nitko za to ne zna. Nikome to nisam rekao. Zato sam
i proveo toliko mnogo beskorisnih sati ispisujući sve to. Bio je to jedini
način da to izbacim iz sebe. Držao sam to jako dugo zapretano u sebi.
Teško je živjeti s takvom tajnom.
Mislio je da to nitko ne zna, pomislila je zatečeno. Ne shvaća koliko
je to bilo očito i kako su to zacijelo svi znali. Ne mogu mu reći. Sjetila
se Tomovih riječi kojima je dao naslutiti da su svi prijatelji Nedovu
odanost prema Erin smatrali zabavnom. Poželjela mu ih je baciti u lice,
zamišljajući pakost kojom bi ga mogla povrijediti na način na koji se ona
osjetila povrijeđenom; ali shvatila je da ona to sad ne može.
- Znači volio si je.
Lecnuo se. Nedugo zatim rekao je: - Jesam. Naravno da sam je
volio. Ali to mi je donijelo samo pakao. - Jesi li joj to ikada rekao?
Kratko ju je pogledao. - Nisam. Mislim da to nikada nije saznala.
Naravno da jest, pomislila je Ruth. Znamo kad smo voljeni. Sjetila se
pisama, nadimaka, prisnosti. Znala je. I prilično dobro se poigrala s
tobom, držeći te baš onako kako je to njoj odgovaralo.
- Bio mi je to najteži trenutak u životu, to razdoblje na fakultetu kad
je bilo toliko snažno da sam mislio da će me uništiti. - Ned je govorio
tiho, gotovo za sebe. - Katkad sam se pitao ne bi li mi bilo lakše skočiti
246
negdje s nekog mosta i stati tome na kraj. Nikada nisam uistinu došao do
toga, ali bio sam zlokobno blizu toj vrsti crnoga razmišljanja. A onda je
kucnuo trenutak... nešto prije nego što se spetljala s Tomom, kad sam
znao da se približava kraj s Jeremyjem... u kojemu sam pomislio da
vidim svoju prigodu. Tražio sam je da se nađemo jedne večeri, tobože da
odemo u jedan novi bar, ali zapravo sam joj namjeravao otvoriti srce i
tražiti je da mi pruži priliku. Na čudne smo se načine nalazili. Erin se
opijala na zabavama, probama i tim stvarima pa bi na kraju večeri kad je
bila bijesna pala meni u naručje, gladila me po kosi i bila slatka prema
meni. Dotad smo već živjeli zajedno. .. Bože, kako je to bilo teško. -
Rukama je prošao kroz kosu. - Ležala je na počivaljci, pušila i gledala
me trepćući, provlačeći ruke kroz svoje kovrče, pjevajući mi
provokativnim glasom i puštajući da joj se suknja zadigne malo više od
onoga što bi se moglo smatrati pristojnim. Mislio sam da mi daje znak. -
Oporo se nasmijao. - Siroti slabić. Sigurno sam ispadao glupi kreten. A
ona je cijelo to vrijeme bila usredotočena na nešto posve drugo. Kad
smo se jedne noći vratili bila je prilično pijana i besramno je očijukala
sa mnom. Prišla je, sjela mi u krilo i rekla da me voli... onako
sladunjavo, što je moglo značiti ʻkao brataʼ... ali, moj Bože, srce mi je
lupalo od sreće, zbilja je.
Na trenutak je utihnuo.
Ali nisam htio ništa učiniti kad je bila tako pijana pa sam odlučio da
ću dogovoriti sastanak te noći i sve joj priznati. Trebala si me vidjeti.
Kako je to jadno izgledalo. Sate sam proveo odlučujući što odjenuti, što
reći i kamo je odvesti za naš prvi poljubac. - Ponovno se nasmijao. -
Naravno, uopće se nije pojavila. Kad sam došao doma, ni tamo je nije
bilo. Zatekao sam samo poruku na kuhinjskom stolu u kojoj je pisalo da
je otišla k Tomu. On je bio otišao kući, svojoj obitelji, učiti za ispite,
vjerojatno se pokušati skinuti sa svih tih droga koje je uzimao. Uvijek
joj je bila želja otići Tomovoj kući... htjela je vidjeti tu veliku kuću u
kojoj su živjeli pa joj je to dobrodošlo kao izlika da tamo boravi. Stoga
me uopće nije iznenadilo što joj je odjednom sinulo otići ga posjetiti. Ali
vratili su se... zajedno. Tek tako. Kao grom iz vedra neba.
- Kako je to bilo... kad si doznao da je s Tomom?
247
 - Ne mogu ti opisati koliko grozno. Poput dvostruke izdaje. Ako je
netko znao, ili pretpostavljao, onda je to bio Tom. Shvatio sam kako je
on zacijelo mjesecima planirao kako je se domoći, nikada o tome ne
govoreći ni riječi. Unatoč tome što se pretvarala da mi se povjerava i da
ima povjerenja u mene, ni ona nikada ništa nije spominjala. Tada sam
zasigurno znao da je gotovo i da više nikada neću imati nikakvoga
izgleda da budem s njom. - Slegnuo je ramenima. - Nakon toga sam se
samo nadao da će ta osjećanja nestati te da ću, budem li dovoljno dugo
patio, na kraju to preboljeti, kao onaj tko se naglo skine s droge.
- A jesi li? - prošaptala je.
Sklopio je oči i gotovo razdražljivo uzdahnuo. Kad ih je otvorio,
rekao je: - Ruth, imao sam život i prije tebe. Žao mi je ako ti se s tim
teško nositi. Ali sad smo u braku. Naravno da sam prebolio. Zaljubio
sam se u tebe.
- Znam da jesi. Ali... - Poželjela je da ga to ne mora pitati, ali znala
je da nikada ne bi mogla naći mir ako ne bude posve sigurna. - Onako
kako si bio zaljubljen u Erin?
- Ruth, Ruth... - rekao je gotovo preklinjućim glasom: - Zašto mi
moraš postavljati takva pitanja? Koji je smisao toga?
- Zato što imam potrebu znati! - povikala je. - Trebam znati da nisam
druga najbolja. Treba mi da mi kažeš da me voliš više od nje.
- Svaki dan ti to govorim - rekao je promuklo. - Oženio sam se
tobom.
- Ne znam je li to odgovor koji mi je potreban.
- Ne mogu... neću... ti dati više od toga. Žao mi je. Moraš mi
vjerovati.
Zaplakala je. Izgledalo joj je to kao izbjegavanje. Zašto mu je bilo
tako teško reći joj to što je željela čuti?
- Ne znam zašto se to događa - rekao je tugaljivo. - Osjećam se
nevjerojatno da me se tako optužuje. Za Boga miloga... - Ustao je i
koračao po prostoriji, a potom se ponovno okrenuo prema njoj. - Da nisi
pročitala moje dnevnike, ništa od ovoga ne bi se dogodilo. Zato ti to i
nisam rekao, znao sam da bi bila ovakva, ali ne trebaš biti. Vidiš što si
učinila?
248
 Ruth je nadlakticom obrisala suze, šmrckajući. Pomislila je na Erinin
zaobljeni trbuh i na dijete za koje je kupila malu bijelu vestu na
kopčanje. Zamislila je Neda kako prislanja svoje mekane usne na
Erinine, njegove ruke na njezinim grudima i trbuhu. - Nisam bas sigurna
u to. Ne znam možemo li samo mene kriviti za to što sam bila radoznala.
Namrštio se sumnjičavo. - Što time želiš reći?
Hoću li ga upitati, pomislila je, očajna. Hoću li riskirati? Može li to
uopće biti istina?
Oglasio se telefon. Ned ga je trenutak pogledao, kao da je morao
načiniti poveznicu između zvonjave i onoga što on treba učiniti. Potom je
podigao slušalicu.
- Da? Da, ja sam... Što? Da, poznajem ga... O, Bože. - Problijedio je.
- Shvaćam... Ne, supruga mu je na putu. Da... Dolazim odmah... Možete
mi još što reći? Razumijem. Naravno. Hvala vam.
Spustio je slušalicu. - Moram ići.
- Što se dogodilo? Tko je to bio? - upitala je Ruth prestrašena.
- Dogodila se nezgoda. Automobilska nezgoda. Tom je u bolnici.
Moram odmah tamo.
Ruth je protisnuta: - O, Bože. Otišao je prije sat vremena. Što mu se
dogodilo?
- Ne znam. Ništa mi nisu htjeli reći. Bolje da odmah pođem. - Ned je
krupnim korakom prišao vratima i uzeo kaput i ključeve automobila.
- Poći ću s tobom!
- Ne budi glupa. Ne možeš tu ništa učiniti. Nazvat ću te kad nešto
doznam. Tu čekaj.
Ruth je skočila i pritrčala mu, položivši mu ruku na nadlakticu. -
Budi oprezan! Nemoj žuriti.
Pogledao ju je kratko, dok su mu misli očito bile negdje drugdje. -
Ne brini. Bit ću oprezan.
Ruth je stajala pokraj prozora promatrajući kako svjetla njegovoga
automobila nestaju u tami.

249
 ŠESNAESTO POGLAVLJE

Ruth je shvatila da je zadnji put u crkvi bila za svoje vjenčanje.

Oduvijek se željela vjenčati u crkvi, premda uopće nije bila sigurna
vjeruje li u njezina načela ih ne. Smatrala je lakšim vjerovati u nejasnu
sliku svemogućeg dobrodušnog Boga nego u biblijske priče o Adamu i
Evi, rođenju Djevice i vinu koje se pretvara u vodu. Poput Cordy, Ned
je religiju smatrao utočištem slabih i praznovjernih umova i izvorom
napetosti i nesuglasica u svijetu, a kršćanstvo nečim zbog čega je
osjećao nejasnu nelagodu. Bilo je u redu voljeti crkvene pjesme i za
Božić poželjeti svijeće i božićne pjesme, ali pokazati kako biste mogli
pomisliti da postoji nešto više od toga značilo je doimati se poput lude.
Ruth nije znala na čemu je i zacijelo nije imala tu snagu uvjerenja da bi
se s nekim mogla prepirati po tom pitanju, ali činilo se da postoji nešto
esencijalno u tome, i znala je, kad je došlo do toga da se uda, kako želi
da se to dogodi u ovome svečanome i lijepome zdanju u kojemu se
zavjetovanju na vjernost Nedu pristupalo s poštovanjem kakvo je ona
sama osjećala prema njemu.
Sad se ogledala po crkvi. Bila je u zelenilu blizu rijeke Thames,
nedaleko od Tomove kuće, mješavina staroga i novoga, s poznatim
gotičkim nadsvodenim prozorima i četvrtastim bedemom, zvonikom, ali
bilo je očito da je u zadnjem stoljeću bila obnavljana. Unutra, u
najstarijem dijelu crkve, zidovi su bili ukrašeni spomenicima i spomen
pločama. Lijepi nadgrobni spomenik od crnog mramora razmetao se
uplakanim kerubinima i anđelima u stanju očaja. Njihova glatka lica bila
su neskriveno očajna, dok su zlaćana slova na latinskome intonirala

250
razlog njihovoj tuzi.
Da mi je znati što piše, pomislila je Ruth koja nikada nije učila
latinski. Ispisala se s latinskoga s još nekolicinom ostalih koji su se
smatrali mnogo sposobnijima za izradu ʻklasičnih projekataʼ ... crtanje
Cezara i rimskih vila i pisanju o tome kako su Rimljani pekli puhove.
Raznobojno svjetlo probijalo se s prozora padajući na sive spomen
ploče, od kojih su neke bile ukrašene grbovima koji su svjedočili o
životu i smrti mjesnih bogataša. Iznad svoje glave Ruth je pročitala da je
Margaret Diggory, supruga Thomasa Diggoryja umrla 1765., majka
dvanaestero dječice koji su na nebo pošli prije nje. U prizemlju je bilo
još spomenika čija su ukrasna slova izlizali koraci i na kojima je mjed
bila gotovo glatka. U udaljenome kutu, blizu kapelice, bili su kipovi
viteza i njegove supruge koji su ležali jedno uz drugo ispod kamenoga
pokrova, ruku čvrsto sklopljenih u molitvi, zatvorenih očiju.
Sigurno su se tu odvijala mnoga krštenja i vjenčanja, pomislila je
Ruth. Ali jedino što je trajalo bili su spomeni smrti.
Bila je blizu prednjem dijelu, čekajući što će se potom dogoditi.
Nema dvojbe da je netko znao što se događa. Prednji redovi bili su
prazni, čekajući obitelj koja će ući zajedno s lijesom. Orgulje...
nevidljive, ali po zvuku koji je dopirao smještene negdje visoko...
oglasile su se nježno tugaljivom glazbom dok su okupljeni vjernici tiho
čekali.
Abigail, u istome redu, također sama, nježno ju je uzela za ruku i
prošaptala: - Grozno! Kako je Ned?
- Potreseno - prošaptala je Ruth. Bilo joj je drago što je tu Abigail.
Poput nje, ona je svoje mjesto zauzela blizu obitelji samo prema bračnoj
povezanosti. Ljudi koji su bolje poznavali Toma bili su udaljeniji.
- I Luke. - Abigail je odmahnula glavom. Oči su joj bile pune suza. -
Ma užasno! Sirota Erin. Ne mogu ni zamisliti kroz što prolazi. - Abigail
je tapkajući tražila maramicu i šmrckajući rekla: - Bože, tako mi je žao.
Ruth ju je obgrlila, jednim dijelom zavideći toj drugoj ženi na tuzi.
Da je barem ona mogla zaplakati i pokazati svoju ljudsku stranu, strah
od sažaljenja i terora smrti, ali nije mogla. Bila je okamenjena.
Sjetila se ostalih pogreba kojima je nazočila: prijateljice s koledža
251
koja je tako brzo umrla od raka dok Ruth zapravo nije ozbiljno ni
shvatila da je bolesna, kremiranje njezinoga djeda, što joj se učinilo
brzim i hladnim. Jedna obitelj odlazila je kad su oni stigli, a druga već
bila za petama dok su izlazili nakon što je lijes naglo kliznuo kroz
ljubičaste zastore. I pogreba svoje majke, kojega se prisjećala u samo
dvije ili tri slike koje su joj ostale u sjećanju, kojih se sjećala više kao
osjećaja strave koji ju je u tom trenutku zadesio; sablasnog pogubnog
osjećaja koji je prožeo cijelo njezino biće i gotovo je preplavio
beznadežnim strahom.
Da sad nešto takvo može osjećati voljela bi više od ovoga osjećaja
zapečaćenosti kad je na sve imuna. Takva je bila od trenutka kad je
doznala za Tomovu smrt, koji je vjerojatno na mjestu ostao mrtav kad
mu je automobil u velikoj brzini skrenuo s ceste i udario u hrast. Kao da
je prebrzo potonula, noseći sa sobom samo svoje tijelo i ostavljajući
srce i osjećaje da je sustignu u nekom kasnijem trenutku.
Zašto ne mogu ništa osjećati, pitala se Ruth, ne skidajući ruku s
Abigailinih uzdrhtalih ramena. Ne razumijem.
Zvuk orgulja odjednom je prestao, ali nakon znaka ponovno se
začuo, ovaj put još glasnije. Okupljeni vjernici okrenuli su se prema
vratima crkve. Tamo je bio lijes, glatki svijetlosmedi sanduk koji su na
ramenima nosili muškarci ozbiljna izraza lica: Tomova braća, Ned,
Jeremy i Luke, koji je, kao najniži, bio otraga, napola podižući kraj koji
je držao na jednoj ruci. Napredovali su niz prolaz, dok su za njima išli
ministranti... jedan je njihao izrezbarenom srebrnom posudom s
tamjanom, jedan visoko nosio ukrašeni srebrni križ, dok su još dvojica
nosila svijeće. Iza njih je išao župnik u krutoj tamnoljubičastoj halji
protkanoj srebrom i njegovi pomoćnici u ne baš tako bogatim
reverendama, a potoni obitelj. Erin, čiji se trbuh, velik i graciozan izdizao
poput izbočine ispod crne haljine, pridržavao je netko za koga je Ruth
pretpostavila da je Tomova majka. Nijedna nije bila uplakana, a lica su
im bila blijeda i obješena.
Lijes su donijeli naprijed, gdje su ga nosači što su opreznije mogli
položili na svečani odar, dok su križ i svijeće krenuli prema oltaru i
obitelj ušla u svoje redove.
252
 Ruth je piljila u lijes kad su Ned i Luke zauzeli svoja mjesta pokraj
nje. Doimalo se nestvarnim, poput rekvizita na pozornici. Sve se doimalo
nestvarnim, poput probe. Još nisu bili spremni za smrt i nisu očekivali da
ona bude dijelom njihovoga svijeta.
Osjećala je snažan poriv da se progura pokraj svih i dođe do lijesa
na postolju, pokuca na nj i poviče: ʻTome, daj ne budi blesav. Iziđi
odatle i ponašaj se normalno. Ne shvaćaš li kako je to tvoje ponašanje
sve nas uzrujalo?ʼ Taj nagon bio je veoma snažan i morala se ugristi za
usnicu i stisnuti šaku da se zaustavi.
Otpočela je svečana misa. Sve Ruthine misli bile su usredotočene na
Neda koji je stajao pokraj nje, dok su mu zglobovi u kojima je čvrsto
držao obredni papir bili problijedjeli, i lagano se njihao. Kratko je
pogledala prema njemu kad su svi počeli pjevati prvu crkvenu pjesmu,
bez uživanja, otegnutih slabašnih glasova. Piljio je u riječi, dok su mu se
usne slabašno otvarale, ali glas iz njih nije proizlazio. Stavila mu je ruku
na rame i nježno ga stisnula, ali nije joj odgovorio. Bilo joj je drago što
više nije imao nikakvih obveza jer je smatrala kako on više ništa ne bi
bio sposoban učiniti. Sve od one večeri kad su ga pozvali u bolnicu i
kad je zatekao Toma, ne ozlijeđenoga kako je pretpostavljao, nego
mrtvoga, bio je u stanju koje je graničilo između transa mjesečara i
razdiruće tuge osobe kojoj je smrt nekoga oduzela. Ned je bio taj koji je
sljedećega dana nazvao Erin, prekinuvši je na snimanju filma u
Njemačkoj i priopćio joj što se dogodilo. On i Ruth odvezli su se do
zračne luke Heathrow dočekati je na povratku. Stajali su kod ograde i
čekali da ona prođe kroz nju, i kad je prošla, Ruth je morala ustuknuti
dok su se grlili, u nemogućnosti podijeliti intenzitet gubitka koji ih je
povezivao.
Pogrebi su kraći od vjenčanja, pomislila je Ruth dok su brzo prelazili
napisano na obrednom papiru, uslijedile su molitve, nakon čega je Erin
istupila i stala ispred lijesa. Gotovo da se moglo čuti udisanje okupljenih
i osjećaj kolektivnoga uzdaha pri pogledu na nju onako trudnu s djetetom
mrtvoga čovjeka. Stajala je pristalo, skupljenih stopala i u ruci držala
papir, poput školarke koja čita pred okupljenima. Glas joj nije imao onaj
bogati izraz glumice kakav je imala na Nedovom i Ruthinom vjenčanju.
253
Naprotiv, bio je drhtav i potišten, ali beskrajno dirljiv.
- Smrti, ne budi ponosna... - čitala je - ... jer premda te neki nazivaju
moćnom i zastrašujućom...
John Donn13, pomislila je Ruth. Učila je njegove pjesme u školi i
prisjetila se da su joj se sviđale. Slušala je riječi koje su korile smrt i
promatrala Erin, čija je ljepota bila istančana tugom do toga da ju je
uopće bilo teško gledati, tako blijedo i savršeno bilo je njezino lice.
- Kad jednom prođe kratki san, budimo se vječno - čitala je Erin.
Pogledala je prema svima. - I smrti više neće biti. Smrti... umrijet ćeš i
ti. - Ustala je za trenutak netremice zagledana u lijes i ruka joj je na
trenutak krenula prema trbuhu, prije nego se dostojanstveno okrenula i
vratila na svoje mjesto.
Baš tužno, pomislila je Ruth, ali i dalje se osjećala kao da je bila
zatvorena u prostoriju s nevidljivim zidovima koji su je dijelili od svih
ostalih.
Progovorio je župnik, započevši s: - Nisam imao zadovoljstvo
poznavati Toma osobno, ali razgovarao sam s njegovom obitelji i
prijateljima i...
Ruth ga je slušala kako pokušava objasniti zašto je Tom morao tako
besmisleno umrijeti kad je na putu bilo dijete koje on nikada neće
upoznati i kako nastoji izvući nešto dobro iz toga. Kad se obratio jedan
od Tomove braće začula je plač, i kad je Nedova ruka zadrhtala shvatila
je da i on plače dok je Tomov brat govorio ono što su svi oni uistinu
osjećali: kako je glupo i žalosno bilo umrijeti na taj način.
Na kraju je brat zamolio: - Ne zaboravite ga. Ne zaboravite Toma, to
je sve što od vas tražimo jer je to jedini način na koji će on sad živjeti
kroz vas i kroz svoje dijete. Molim vas, dođite ovamo kad god možete i
posjetite ga. On će tu dugo biti.
Ruth je čvrsto držala Neda za ruku i pokušala mu prenijeti svoju
snagu; začula se posljednja crkvena pjesma, premda prepuna strašne tuge
i dala im vremena da se oporave prije nego ih je župnik poveo van na
pogreb. Muškarci su ponovno natovarili teret na svoja ramena, posljednji
put iznoseći lijes i odnoseći ga do groba. Ruth je izišla iz svoga reda i

254
zaputila se za procesijom ugledavši iza sebe Jackie i Stevena Haskella
koji su i dalje ostali na svojim mjestima. Slabašno se osmjehnula Jackie
koja je bila sva u crnini, s velikim šeširom na glavi, očiju crvenih od
plača. Čipkastu maramicu pritiskala je uz nos, ali njezina svekrva nije
joj odgovorila.
Grob je bio na udaljenom kraju crkvenoga dvorišta, ispod tise,
sumorna rupa u zemlji, s humkom sa svake strane. Kad su stigli, Ruth je
bila iznenađena njezinom dubinom; činilo joj se da nema kraja. Stala je
na rub skupine ožalošćenih, puštajući ostale da stanu sprijeda pa im je
tako mogla vidjeti samo leda. Nije željela vidjeti kako lijes spuštaju u
zemlju. Već je to prije vidjela i bila toliko užasnuta hladnoćom i tamom
da tome više nije željela iznova svjedočiti.
Kad je župnik započeo svoj završni govor, shvatila je da stoji pokraj
Jeremyja. Bilo je nečega utješnoga u njegovoj visini i gustom tkanju
njegovoga odijela. Poželjela se nasloniti na nj, crpiti malo snage iz njega
i nejasno je shvatila kako je tjedan i više bila, koliko god je to mogla,
snažna zbog Neda i kako je sad bila strašno umorna.

Jeremy je spustio pogled prema njoj i tiho promrmljao:

Beneath those rugged elms that yew-trees shade Where heaves the
turf in many a mouldering heap, Each in his narrow cell for ever laid
The rude firefathers of the helmet sleep

Na trenutak se zamislila; uska ćelija. Da, baš takav bio je grob.

Skučeni hladni zatvor. Lagano je zadrhtala. - Tko je to napisao?
- Thomas Gray14. ʻElegija napisana na seoskom groblju. Dio one
divne melankoličnosti koja je bila u modi u to vrijeme. Nastavlja se
sasvim dirljiva i prilično primjerena za sirotoga staroga Toma čiji je
život prekinut prije nego je bio u naponu života. O djeci koja zamuckuju
izgovarajući slovo ʻsʼ koju njihov otac više nikada neće poljubiti i
cvijeću niklom da bi uzalud izgubilo miris na pustom polju.
Trenutak su stajali jedno uz drugo i slušali kako župnikov glas lebdi

255
odzvanjajući nad glavama okupljenih vjernika.
- Dobro se držiš - rekla je Ruth oprezno, ne mogavši odrediti nije li
Jeremyja pogodila Tomova smrt ili ni on, poput nje same, nije mogao
izići iz sebe i postati dio sprovoda.
- Da. Za razliku od tvoje svekrve. - Kimnuo je prema mjestu na
kojemu je stajala Jackie njišući se naprijed-natrag i jecajući, dok ju je
njezin suprug nježno grlio i utišavao. - Ona zacijelo dobiva nešto za to. -
Zapazio je izraz Ruthinog lica. - Nemoj me osuđivati. Ne vidim ništa
lose u pokazivanjau emocija u ovakvim situacijama. Tomu i služe. Kad
gospođa Haskell uđe u automobil i krene kući, osjećat će se mnogo
bolje, a sat nakon toga pitat će se Što večerati i što ima na televizijskom
programu. Ali ljudi koji ne plaču... Tomovi roditelji, njegova obitelj...
znaju da za njih ovo neće završiti kad dođe vrijeme povratka kući. Zato
ne žure plakati i jecati. Što misliš, što bi Nedova majka učinila da se
Tomova majka slomi? Ima u sebi nekakvu melodramatičnu crtu, nema li?
Možda će zaroniti za lijesom, poput Hamleta.
Ruth se poželjela nasmijati. Bilo je olakšanje osjetiti čak i najmanju
želju da bude raspoložena nakon neumoljive potištenosti koja ih je
posljednjih deset dana zastirala. - Čekaj samo dok se poslije dočepa
sherryja - rekla je.
Netko sprijeda okrenuo se i namrštio. Izgovarale su se posljednje
molitve. Mrmljanje rijeci ʻamenʼ doprlo je do njih poput igre pokvarenih
telefona.
- Amen - rekla je Ruth poslušno, i sve je bilo gotovo. Tom je
pokopan, pomislila je kad su se okrenuli i pošli natrag do staze zaobići
oko crkve. Odjednom joj je pred očima bljesnula slika Toma koji je
sumnjičavo privlači prema sebi, osjećaj alkohola u njegovome dahu dok
govori: ʻHoćemo li se zajedno osvetiti?ʼ Prošla joj je tijelom jeza
zabrinutosti i odmahnula je glavom poželjevši odagnati tu sliku. Nije
željela razmišljati o tome.
Naprotiv, shvatila je da sunce sja, da crkva prelijepo izgleda i da se
ona, začudo, osjeća nevjerojatno živom. Očito se čovjek tako osjeća
nakon pogreba, pomislila je. Čitala je o tome u jednom članku o gubitku
drage osobe; ništa žive ne ispunjava energijom postojanja kao smrt.
256
Pomislila je na vojnike i djevojke koji se bučno zabavljaju i vode ljubav
tijekom Blitzaʼ15, raskalašnosti u tavernama tijekom doba kuge i
poželjela je i sama potrčati i povikati, ali suzdržala se, postavši svjesna
pokreta koje je činila tkanina njezine odjeće milujući joj kožu,
povjetarca u kosi i čuda udisanja i izdisanja.
- Ruth? - Ned je stajao pokraj nje, prestrašivši je. - Da?
- Idem kući s mamom. Ideš? - Ned se nije doimao kao da osjeća
žamor života; izgledao je pognut i prazan.
Ništa mu nije odgovorila kad je Jeremy rekao: - Mogla bi sa mnom
prošetati, ako želiš, Ruth. - Poći ću turističkom cestom i malo putem
udahnuti zraka.
- Može, ako nemaš ništa protiv - rekla je Ruth, osjetivši olakšanje
zbog toga što ne mora ući u isti automobil s Jackie.
- Kako hoćeš - rekao je Ned kratko i nestao vrativši se u gomilu naći
majku.
- Ovim putem - rekao je Jeremy i proveo je kroz bočne vratnice
crkvenoga dvorišta.
Hodali su duž rijeke, stazom omeđenom starim kamenim zidom
preko kojega su se nadvijala stabla koja su plamtjela proljetnim bojama.
Dan je bio lijep i vedar, a nebo čisto i plavo, s pokojom naznakom
oblaka na rubovima. Ruth je osjećala kako je žari toplina koja se
probijala kroz njezin tamni vuneni kostim.
Velika imanja bila su zidom zaklonjena njihovim pogledima i samo se
kroz pokoje otvorene vratnice pokazivalo raskošno zelenilo travnjaka
koji su se protezali prema blještavim staklenicima za bilje i imućnoj
građevini od crvene opeke.
- Nisam znala da je Tomova obitelj tako bogata - rekla je Ruth dok
su hodajući prolazili pokraj imanja.
- O, da. Mislim da su sve to naslijedili. U dalekom su srodstvu s
nekim uistinu bogatim ljudima i jednostavno su prilično imućni.
- Ali sve je to relativno, je lʼ tako?
- Pa... jest - rekao je Jeremy oprezno. - Kako se ti sa svim ovim
nosiš?

257
 - Dobro. Zapravo, još uvijek sam ošamućena. Ne mogu vjerovati da
se to dogodilo. A ti?
- Bojim se da sam pomalo neprijatelj osjećanja. Ljudi postaju veoma
potišteni kad je o smrti riječ i o mrtvacu govore kao o nekome lišenom
života. Ja na to gledam drukčije. Mogućnost da uopće postojiš tako je
beskrajno mala da samo neko vrijeme živjeti znači da si već pobjednik.
Umrijeti u trideset i nekoj kasna je sredovječnost po srednjovjekovnim
standardima. Smatram da je on dosta poživio.
- Ne bih se složila. Ne možeš nikako reći da je Tomov život bio
potpun, možeš li? To je prekinut život. Čak ni svoje dijete neće nikada
upoznati.
- Njemu je to posve nebitno. Mi to sve znamo, ali on ne, zato što je
mrtav. - Jeremy je slegnuo ramenima. Izvadio je jedan svoj mali
smotuljak i zapalio ga. - Rekao sam ti. Vidi, Tomova smrt bila je brza,
umro je bez boli, straha ili mučenja... a to i nije tako loš način za otići.
Stotinu drugih ljudi danas je isto tako umrlo. Neko bolesno dijete. Nečiji
otac u četrdesetima na odjelu oboljelih od raka, neka starija osoba koja
je pala s kreveta u staračkome domu. Mlada žena za upravljačem
automobila. Netko tko je pao s ljestava ili koga je udario autobus.
Stotinu drugih umrijet će sutra. To se događa. Nema tu tajnovitosti.
Svaka priča ima svoj završetak. Uvijek ćemo o Tomu misliti kao o
čovjeku čija je sudbina bila mlađahan poginuti u automobilskoj nezgodi.
Tužnima nas čini samo strah o tome kako će i nas same smrt zadesiti.
- Ne bih se s time složila - započela je Ruth, pomislivši na to kako se
sad osjeća Tomova majka i na svoju majku kako umire. Jeremy ju je
prekinuo.
- Ali ti si bila zadnja osoba koja ga je vidjela, nisi li? Ti i Ned?
- Nije Ned - rekla je Ruth ne razmišljajući. - On je bio vani, išao nam
po večeru.
Jeremy je izvio obrvama. - Sami vas dvoje? Tom je otišao prije
večere? O čemu ste razgovarali?
Ruth neko vrijeme nije progovarala dok su nastavili hodati. - Ne
želim razgovarati o tome - rekla je napokon. - Molim te, Jeremy. Nema
nikakvih tajni... nema se tu što znati. Tom je odlučio poći kući, i to je
258
sve.
- Eto o kakvim malim odlukama ovisi naša sudbina - zapazio je
Jeremy. - A ja pretpostavljani da je uzrok smrti bio dovoljno uvjerljivo
ustanovljen.
- Činjenica da je njegov automobil poslije imao oblik potkove uistinu
se čini prilično uvjerljivom. - Ruth je nastojala ne zvučati previše
sarkastično, ali prestrašilo ju je to što je Jeremy davao naslutiti; da ona
zna razlog zbog kojega je Tom umro dok se vraćao kući. Bilo je to nešto
s čim se ona sama nije mogla suočiti i strahovala je da bi je netko za to
mogao upitati.
- Nedvojbeno je to kako je umro.
- Nije bio u pitanju alkohol?
Ruth je odmahnula glavom. - Ned je rekao kako je od obitelji čuo da
nema ničega dovoljno znakovitoga što bi se moglo pretpostaviti
uzrokom. Popio je pivo. Ništa više. Ništa nije bilo nejasno.
- Nije bilo službene istrage.
- Nije.
- Mogu li ti nešto reći, Ruth? Ne činiš mi se svoja. Podignula je
pogled prema njemu. - Zbilja? Je li to tako čudno? Danas se nitko ne čini
svojim ili to nisi primijetio?
- Možda govorim posve se zalijećući. Ne obaziri se na mene ako je
tako. Najprije bih te želio nešto upitati. Je li ti Tom... bilo što rekao?
Rekao ti nešto što nisi znala? Šokirao te?
Trenutak mu nije odgovorila i nastavili su hodati u tišini. Čeznula je
za tim da se nekome povjeri, ali nije imala povjerenja u Jeremyja. Bila je
uvjerena kako on ima neke svoje krajnje pobude iako nije mogla
proniknuti koje. - Ne - izustila je napokon. - Nije.
- Naravno, nema razloga zbog kojeg bi mi trebala reći i da jest. Zašto
bi se ti meni trebala povjeriti? Uvjeren sam kako misliš da sam nekakav
nepouzdan karakter, zato ću ti to sad i reći, u redu? Možda nije
najzgodniji trenutak, s obzirom da je Tomov pogreb, ali ne mogu si
pomoći. - Zastao je u hodu i zgrabio Ruth za ruku, povukavši je da se
okrene prema njemu. - Što god mislila o meni, Tom je bio još milijun
puta gori. Ako misliš da sam ja neodređen ili manipulator, Tom je bio
259
pravi gospodar. On je među nama bio onaj pravi igrač. Volio je to, bio
ovisan o tome. Mislio je da nas može vući poput figura po šahovskoj
ploči, čineći nas pobjednicima ili gubitnicima po vlastitoj želji. Bili smo
njegove lutke na koncu, stvorene da zaplešemo kad je on to želio. Ta
njegova destruktivna crta katkad ga je nadišla. - Pustio je Ruthinu ruku,
okrenuo se natrag prema stazi i ponovno počeo hodati, pomno motreći
kameno tlo. - Ne znam što ti je rekao te večeri, ali upozorio bih te i
zamolio da se čuvaš. Mislio je kako će on biti taj koji će povlačiti konce
i mijenjati ishode. Ali nema ga više tu. Nema ga tu da zaustavi sve te
opasne igre koje je pokrenuo.
- Zašto bih ti trebala vjerovati? - izlanula je Ruth. - Zašto ti ne bi bio
taj gospodar igara koji pokušava izmanipulirati mene blefirajući? Sad je
to veoma zgodno, nije li, sad kad Tom nije tu da se obrani ili da te
izazove.
- Savršeno razumno razmišljanje. Ali mogu ti samo reći da je
potpuno pogrešno. Naravno da ti sad ima smisla kad sam to rekao.
Ostavit ću ti da razmisliš o tome. - Stigli su do stražnjih vratnica Tomove
obiteljske kuće. Zaškripala su na šarkama kad ih je Jeremy povukao i
otvorio. - Poslije tebe.
Većina ožalošćenih već je bila tamo, spremna za bdijenje, i rasuli se
po travnjaku. Ruth se kroz njih zaputila svojim putom. Raspoloženje je
vani postalo vedrije, ljudi su pili vino i gotovo raspoloženo razgovarali.
U kući je bilo drukčije. Zatekla je Neda s Tomovom obitelji i ostalim
najbliskijim prijateljima u salonu. Na najvećem stolcu sjedila je Erin,
poput kraljice okružene podanicima, stopala su joj bila na stolčiću, a
pokraj nje stol s netaknutom hranom i pićem. Doimala se umorno i
iscrpljeno, i težina obloga trbuha, koji je obično dražesno nosila, vukla ju
je prema dolje.
Ruth se samo trenutak zadržala, prišla Nedu i prošaptala mu da će
biti vani, premda ju on gotovo nije ni čuo. Više ni trenutka nije mogla
podnijeti zagušljivu atmosferu tuge. Možda joj to ne bi bilo tako teško
da ju je dijelila istim onim intenzitetom kakav su imali ostali, ali ona to
nije mogla. Njoj je trenutačno trebalo svjetlo pa se vratila natrag na
sunčanu svjetlost proljetnoga dana i izišla na travnjak, poželjevši da
260
može skinuti cipele i čarape i stisnuti hladnu zelenu travu među svoje
nožne prste.
Bilo je neobično vidjeti tu stranu Tomovog života, biti pušten u nju
sad kad njega više nije bilo. Sve to i dalje joj je bilo nestvarno, ali sad
ga je to, taj pogreb, učinio neposrednim. Činjenica da je Tom mrtav
počela joj je dopirati do svijesti. Zagledana u blatnjavu smeđu rijeku i
obitelj pataka nošenih strujom Ruth je sebi na trenutak dopustila
pomisliti na ono o čemu je samoj sebi pokušala zabraniti razmišljati.
Tom je mrtav. Posljednje što mi je rekao bilo je ʻčuvaj seʼ. Rekao mi
je da ništa ne činim naglo. Rekao je da bi sve mogao preživjeti, ma što
se dogodilo. Jesu li to riječi čovjeka koji bi se namjerno zabio u stablo?
Ne mogu vjerovati da bi on to učinio. Ne mogu vjerovati da je naš
razgovor bio dovoljno moćan da čovjeka navede da izvrši
samoubojstvo. Nije znao, nije bio siguran... ni u što od toga. Nije bio
dovoljno siguran, da bi zbog toga umro. Ne, uvjerena sam kako je to
bio nesretan slučaj.
Pomislila je na ono što je rekao Jeremy, da je Tom od svih njih bio
najgori. Znači nije Jeremy, ni Erin, nego je Tom bio taj koji je upravljao
postupcima... Je li mu vjerovala? Bi li Tom uistinu riskirao lagati o
nečemu toliko važnom kao o tome tko je otac Erininog djeteta, o
Nedovom i Ruthinom braku? Je li to uistinu mogao učiniti?
Zacijelo ne, pomislila je Ruth. Ali u svakom slučaju nije željela
razmišljati o Jeremyju. Nije željela početi donositi zaključke kome je
vjerovala i kome nije vjerovala. Naprotiv, privukao ju je natrag njezin
najdublji strah, ono što ju je opsjedalo.
Čini se kako je sve što se dogodilo otkad je otkrila tu prokletu kutiju
i pročitala te papire stvaralo kavez od kovanoga željeza; sama pisma,
sve ono što joj je Tom rekao i ono što se Ned nije mogao prisiliti reći.
Sve to ukazivalo je na jedno: da Nedova strast prema Erin nije nestala te
da je sve otkad se ona, Ruth, pojavila, Erinina vlastita teritorijalna narav
bila isprovocirana željom za ponovnim pobuđivanjem plamena i
rasplamsavanjem istog obećanjima uzvraćene ljubavi. Bila je to sasvim
očita posljedica. Vjerojatno joj nije mogao odoljeti. Možda su se
zanijeli. Možda čak i do te mjere da je ishod bila Erinina trudnoća. Od te
261
pomisli osjetila je hladnoću.
Ali sve dok je Tom bio živ postojala je u svemu tome prirodna
kočnica. Sad ga više nije bilo i teren im je bio čist, nije li?
Gotovo od samog trenutka kad je čula za Tomovu smrt Ruth je
shvatila, sad dok je sama stajala pri dnu vrta, kako je čekala da sjekira
padne, čekala da joj Ned kaže kako će odsad on i Erin biti zajedno. Još
nije. No bilo je to samo pitanje trenutka. Bila je uvjerena u to.

262
 SEDAMNAESTO POGLAVLJE

Prije nekoliko mjeseci, pomislila je Ruth, smatrala sam Neda i sebe

svijetlim primjerom divnoga braka. A vidi nas sad.
Vikendica, nekad puna razgovora i smijeha, dom za kojim je čeznula
svaki put kad bi bila daleko od njega, sad je bilo tiho mjesto, puno
napetosti. Ned je bio sjena samoga sebe, čovjek koji se potpuno izolirao
od izvanjskoga svijeta kako bi se mogao posvetiti svojim unutarnjim
previranjima. Ruth mu je očajnički pokušavala pomoći, dati mu ljubav
za koju je mislila da mu je potrebna, ali nije samo on njoj okretao leđa u
krevetu, već je i ona postajala sve uvjerenija kako mu više nije potrebna.
Bili su savršeno uljudni jedno prema drugome, osim kad su sitnice
poticale prepucavanja i razdražljivost. Rijetko kad je to preraslo u
sukob, ali neprestano režanje jednoga na drugo bilo je zamorno i
depresivno.
Ako to nije bilo dovoljno da iziđu na kraj, sad je tu bio još i dodatni
pritisak zbog Nedovih roditelja koji su bili u neposrednoj blizini.
Doselili su se u tjednu nakon Tomova sprovoda. Ruth i Ned su toga
dana selidbe bili na poslu i Jackie je odbijala da im dođu u posjet prije
nego ona bude u mogućnosti sve pospremiti. U subotu su otišli do njih
vidjeti kuću.
- Još to nije sređeno - upozorila je Jackie kad ih je propustila kroz
ulazna vrata. - Nisam imala vremena urediti to onako kako ja želim.
Ali Ruthinom pogledu bilo je besprijekorno, točno poput oponašanja
prethodne kuće u načinu rasporeda namještaja i ukrasa, s istom onom
ukočenom formalnošću ukrašavanja. Bilo je nečega gotovo

263
viktorijanskoga, s obzirom na količinu svile, zastora, resa i nagomilanih
predmeta posloženih po svim površinama koji su se neobično uklapali uz
modernost kuće; njezine niske stropove, PVC prozore i reflektorsku
rasvjetu.
- Sviđa li vam se, Stevene? - upitala je Ruth dok su sjedili u salonu,
prolazeći uobičajenu rutinu uz metalni podmetač za čaj na nogarima.
Uvijek se trudila uključiti ga u razgovor jer on sam usta ne bi otvorio,
otkad bi se pozdravili pa sve dok ne bi otišli.
- O, da. Ali ne mogu se pretvarati da mi ne nedostaje stari dom.
- Ljudi - ubacila se Jackie. - Ljudi su tu veoma uobraženi. Ne bi
vjerovali kako me starica, prva susjeda, pogledala. Ali za vas su to
južnjaci. Vidjet ćemo hoće li se uopće razvedriti.
- A vrt? - upitala je Ruth. - Kakvim vam se on čini? Javio se Steven:
- Jedva čekam da započnem s radom na njemu, premda neće biti
vremena mnogo učiniti ovako kasno...
- Ima velike planove - rekla je Jackie. - Otvoreni paviljon. Alpski
vrt. Mjesto na kojemu ćemo popiti piće navečer kad zatopli. Povrtnjak u
stražnjem dijelu.
Ne dopušta mu da nešto kaže sam, pomislila je Ruth. Neće mu
dopustiti čak ni da razgovara. Počela je razmišljati o načinu na koji je
Jackie postupala prema svom suprugu i pitala se nije li to razlog zbog
kojega je Ned bio tako šutljiv u nazočnosti svoje majke, zašto bi se
netko trudio govoriti ako bi mu misli uvijek bile preotete? Promatrala je
sad kako se Jackie okreće prema Nedu i šapće: - Kako si, sinko? - Lice
joj je poprimilo izraz ojađenosti. - Osjećaš li se još uvijek loše zbog
sirotoga Toma?
- Dobro sam - odgovorio je Ned kratko. Počeo je cupkati. - Ljutit je
- pomislila je Ruth.
- Ja se još uvijek ne mogu pribrati - izjavila je Jackie nježno. - Sva
sam rastrzana zbog toga. Bio je tako mlad! I s djetetom na putu. Tragično
je to. Nisam mogla spavati sinoć! Plačem kad god na to pomislim.
To je još jedan njezin trik. Bez obzira koliko je teško tebi, njoj je još
gore.
- Edwarde, moraš mi obećati da ćeš paziti dok se voziš u tom svom
264
automobilu. Ne želim da se meni to dogodi. Da izgubim sina. Ja nemam
nikoga tko bi zauzeo tvoje mjesto, imam li?
Tipično. Opet ona samo o sebi.
- Žao mi je Erin - nastavila je Jackie. - Kad treba roditi?
- Sljedeći mjesec.
- O, sirota djevojka. Otići ću do nje čim budem mogla. Mogu si
misliti, pomislila je Ruth. Povjerljivu priču stavlja pod krinku svoje
bolesne sućuti.
- Nije tu - rekao je Ned. Ruth je pokušala prikriti da je iznenađena.
Nijedno od njih dvoje još od pogreba nije spominjalo Erinino ime.
Visjelo je među njima neizgovoreno, ali oboje su ga bili bolno svjesni.
Ruthina ljutnja i mržnja prema njoj postali su strah. Kad će se obrušiti i
odnijeti Neda? - Otišla je na neko vrijeme svojoj obitelji. Možda se tamo
čak i porodi.
- To bi bilo najbolje - rekla je Jackie kimajući, dok je posebno
delikatno držala šalicu, kao da je sama ta tema zahtijevala posebnu
formalnost. - Boraviti među voljenima. Na kraju krajeva, što ona sad tu
ima? Praznu kuću? Nagnula se prema svom sinu. - Ali ima tebe, ljubavi,
je lʼ tako? Ti ćeš biti uz nju, nećeš li? Vidjela sam kakav si bio prema
njoj na pogrebu, uvijek brinuo kako bi bio siguran da je ona dobro. Ti si
najbolji prijatelj kojega je mogla poželjeti. - Osmijehnula se Nedu i
zabacila glavu na jednu stranu, načinom na koji je morala izraziti svoju
brižnost.
Obišli su cijelu kuću, poslušno joj se diveći. Na odlasku Jackie je
rekla: - Vjerojatno ću poslije navratiti do vas. U redu?
- Može, vidimo se kasnije - rekao je Ned, a Ruth se vukla za njim
dok su se udaljavali niz prilaz.
- Nisam znala da je Erin otišla - usudila se reći, požurujući kako bi
mogla kaskati uz njega.
- Eto, otišla je. Možda će se i vratiti. Ne znam. - Ned je zagurao ruke
u džepove i uvukao bradu u ovratnik svog pulovera, kao da time daje
znak da o tome više ne želi govoriti.
Ruth ga je poželjela upitati što misli o novoj kući svoje majke i
njezinom dolasku na selo. Htjela je da razgovaraju o tome, da se smiju
265
zbog toga, ujedinjeni pred čitavom tom razdražljivošću i prigovorima
koji su se nedvojbeno spremali uslijediti. Ali među njima je bio taj zid,
prepreka za koju se počela pitati hoće li je ikada uspjeti prevazići.

Ruth ni s kim nije mogla razgovarati o tome kako osjeća da joj se brak
raspada. Bilo je ponižavajuće; pola godine biti u braku i na neki način
uspjeti ga uništiti. Ned je i dalje ostao šutljiv... ljubazan, ali govorio je
samo onda kad je bilo baš nužno potrebno. Odlazio je u duge šetnje i
kad se nudila poći s njim nevoljko joj je odgovarao kako bi radije bio
sam. Pretpostavljala je da sa sobom nosi mobitel kako bi s Erin mogao
razgovarati bez straha da bi ga netko drugi mogao čuti.
Ironija je, pomislila je, da više vida Jackie nego Neda. Jackie je
stekla naviku došetati navečer do njih u posjet. Ruth je počela strahovati
od povratka kući s posla, za slučaj da bi mogla zateći svoju svekrvu
kako je dočekuje na dovratku, što je obično bivao slučaj. Ušla bi i
odmah počela zaposleno trčkarati, pospremajući i obavljajući neke
kućanske poslove, dok se Ruth trudila konstantno biti ljubazna i pokazati
zanimanje za njezino brbljanje.
Trebala bi mi biti od pomoći, pomislila je, kad je ugledala Jackie na
katu kako prazni košaru s prljavim rubljem i silazi s naramkom prljave
odjeće, ali nije. Izluđivalo ju je to. Išlo joj je na živce kao ništa dotad.
Što je bilo gore, stisnula je zube kad je Jackie prišla stroju za pranje
rublja, otvorila vrata i počela trpati odjeću unutra... Jackie je pozorno
razdvajala Nedovu od Ruthine odjeće i na pranje stavljala samo odjeću
svoga sina.
- Žene same vole prati svoju odjeću, zar ne? - rekla je Jackie,
ponudivši to kao jedino objašnjenje. Potom se, dok su Nedove gaće
kružile u pjeni, bacila na glačanje njegovih košulja i sparivanje čarapa i
pospremajući stvari upitala Ruth treba li početi spremati Nedu večeru.
Kad je Ned stigao kući bila je vedra i živahna, neprestano je nešto
brbljala s njim, premda joj je Ned odgovarao samo gunđanjem. Kad bi
napokon otišla, obično oko deset sati, jedva bi dočekali tišinu te Nedu i

266
Ruth nije preostajalo ništa drugo osim površnoga razgovora kad bi se
okupali i otišli u krevet. Ruth je pomislila kako su na neki način oboje
bili na milost i nemilost Jackie, a ona nije mogla smoći snage boriti se
protiv nje.
Jedne večeri sišla je u prizemlje, nestavši na katu nedugo nakon što
ju je Ruth pustila u kuću. Umorna i očajna zbog činjenice da je Jackie
ponovno u blizini, Ruth je otišla u kuhinju skuhati čaj i prelistati novine
kad je Jackie sišla.
- Upravo sam ti oribala umivaonik - izjavila je pobjedonosno. - Ako
nemaš ništa protiv, Ruth, moram ti reći da je bio u užasnom stanju. Znam
da imam visoke kriterije, ali zbilja. .. ne budeš li pazila, Ned bi još
mogao navući kakvu zarazu. Nekakav virus ili nešto slično. To se može
dogoditi.
Ruthini razgovori u mislima s Jackie bili su jedina njezina odmazda i
dokje govorila: - Hvala, mama, ali zbilja niste trebali, nema potrebe -
mislila je, glupa stara vrećetino, tko je još čuo za to? Pa medicinska
sestra sam, za ime Boga. Znam što znači higijena. Taj zahod bio je
sasvim u redu.
- Donijela sam vlastito sredstvo za čišćenje. - Jackie je veliku žutu
bocu spustila na pult. - Tvoje ne bi obavilo posao.
- Moj je biorazgradiv. - Kladim se da si usula dovoljno tog sredstva
niz odvod da bi uništilo većinu života u moru odavde pa sve do
Sjevernoga mora, luđakinjo.
- Bio-beskorisno - rekla je Jackie i nasmijala se. - Volim kad je sve
čisto - rekla je zadovoljno. - U mojoj kući nitko se nikada nije razbolio. -
Jackie je ušla u dnevni boravak i ponovno počela razmještati Nedove
časopise i knjige.
- Ta mačka - povikala je Ruth koja je ušla s čajem. S nevjericom je
motrila Maisie. - Miče li se ona ikada?
Maisie je bila sklupčana na mačjem jastuku, glavu pokrila šapama i
usnula ležala na počivaljci.
- Stara je pa vjerojatno zato većinu vremena spava - rekla je Ruth.
- Ne volim životinje. Raznose prljavštinu, klice i bube. Ja ih u svojoj
kući ne bih držala.
267
 O, Bože, nemoj još satno nju uroniti u sredstvo za čišćenje. - S
Maisie je sve u redu. Gotovo više ne izlazi iz kuće.
- Ma pogledaj samo tu dlaku! - zadrhtala je Jackie. - Po čitavoj
počivaljci. Dovede li Erin ovamo dijete, morat ćete tu mačku zaključati
u spavaću sobu. Mačke ubijaju malu djecu. To je opće poznato. Vole im
spavati na licu.
Ti ćeš u sve povjerovati! Pa ti si stvarno glupača. Ruth je svoju
ljutnju prikrila što je bolje mogla. - Mislim da bi svako dijete moglo
nadjačati Maisie i ona bi ubrzo spavala na jastuku. Manje bi se
protezala.
Jackie se smjestila na počivaljku, daleko na drugom kraju od Maisie
i rekla: - Ima li kakvih vijesti od Erin? Je li stiglo dijete?
- Ne, još nije. - Ruth je željela da Ned dođe kući pa da barem mogu
podijeliti teret razgovora s njegovom majkom.
- O, Erin. Volim tu djevojku. Poput kćeri mi je. Jackie je uzdahnula.
- Obožavam je sve otkad ju je Ned prvi put upoznao sa mnom. Neću ti
lagati, Ruth. - Pogledala je u Ruth ispod oka i glas joj se pretvorio u
zloslutan šapat.
- Ne smeta ti kad to tako kažem? Nekako sam se potajno nadala da
će se ona i Ned vjenčati. Naravno, kad je počela izlaziti s Tomom
shvatila sam kako do toga vjerojatno neće doći. - Potom se bolećivo
lažno nasmijala. - A onda si došla ti. Govore mi ljudi kako si se na
brzinu udala. Nekoliko ih je reklo ʻna brzinu se udati znači polako
požaliti.ʼ A ja im uvijek kažem kako moj Ned zna što želi i kako je ono
što je njemu dobro dovoljno dobro i meni. Ako te on izabrao, dobro,
podržat ću njegov izbor, bez obzira na to Što ja mislila o tome, i mislimo
li njegov otac i ja da bi na taj način mogao sebi uništiti život.
Ruth joj je uzvratila ukočenim osmjehom. Pojma nije imala kako
reagirati na tu vrstu prozirno zamaskirane uvrede, posebice kad je to
izvela na tako nježan način.
- Tužno je to - rekla je Jackie, glasom slađim no ikada - što ju je
napokon mogao imati, samo da je nekoliko mjeseci pričekao, nije li? I to
još s djetešcem. Mislim da bi bili veoma lijepa mala obitelj. Prava šteta,
nije li? Ali što je tu je. Vjerujem da ćeš i ti uskoro imati dijete pa će to
268
biti nadomjestak za to.
Ruth je sjedila bez riječi, zapanjena, osjećajući se kao da ju je netko
polio hladnom vodom. Jackie je naglas izgovarala svoje najskrivenije
misli; ako je to bilo tako jasno Jackie, možda je bilo jasno svima. Možda
su svi oni međusobno govorili ʻKakva šteta što se tako brzo oženio! Da
nije, sve bi baš lijepo ispalo. Ali sad je tu Ruth...ʼ
Ti ljudi čak nisu ni znali da bi dijete moglo biti Nedovo. Razlog više
da budu zajedno.
Ja sam teret, pomislila je. ja im stojim na putu. Svi bi bili veoma
sretni da nema mene.
Samosažaljenje ju je prekrilo poput teške tamne deke. Odjednom je
imala sasvim jasnu sliku Neda i Erin kako tepaju nad savršenim
djetetom dok Jackie u pozadini blista od sreće. Ostali prijatelji... Luke i
Abigail, Jeremy... ušli su, čestitali im i rekli kako je to, s obzirom na
okolnosti, nešto najbolje što se moglo dogoditi. Stigla je Tomova obitelj
koja je izjavila da su oduševljeni što će Ned, ako već mora netko, biti taj
koji će odgajati Tomovo dijete. Njegov najbolji prijatelj. Njegov
najstariji prijatelj.
Na toj slici nije bilo mjesta za Ruth. O, Bože, koja zbrka, pomislila
je očajno. Kakva grozna prokleta zbrka.
- A što će moj dječak jesti za večeru? - upitala je Jackie vedro. -
Želiš da ja započnem s pripravom? Uskoro će stići, neće li?

Kad je te večeri Jackie otišla, Ruth je pošla na kat ostavljajući Neda na

počivaljci da gleda televiziju, dok mu je Maisie bila sklupčana u krilu.
Polako i tromo popela se uza stube, pokušavajući se prisjetiti dobrih
vremena. Prisjetila se kad se prvi put uselila, uzvikivala i smijala se
zbog Nedovog posvemašnjeg nereda; goleme hrpe odjeće u kutu spavaće
sobe, praznih šalica naslaganih pokraj kreveta i zbirke starih sportskih
novina ispod njega. Sjetila se kako im je Maisie, kad su je pustili iz
putnoga kovčega, onako puna mladenačke energije zbrisala uza stube
prije nego su je uspjeh uhvatiti. Sate su proveli tragajući za njom i Ned

269
je ustao noću kad je pomislio da ju je čuo. Ruth ga je zatekla gologa do
pojasa kako leži na podu, pokušavajući maslacem i limenkom tune
namamiti mačku da iziđe iza police za knjige. Prizvala je u sjećanje
njihovo silovito vođenje ljubavi i način na koji su krstili svaku prostoriju
u kući, premda su u kuhinji najmanje uživali jer je iz toga položaja
vidjela svu staru hranu ispod peći i nije mogla prestati razmišljati o
tome, usput još brinući bi li ih susjedi iz vrta mogli vidjeti na prozoru.
Tjedni su prošli otkako su dotaknuli jedno drugo, osim ono nekoliko
brzih, ovlaš danih poljubaca u usne.
Sjećala se kad je otišla odavde noć prije vjenčanja, s haljinom u
navlaci, toliko uzbuđena da skoro nije mogla ni razmišljati. U torbici za
osobnu higijenu našla je poruku od Neda, stavljenu tako da to bude
posljednja stvar koju će naći prije odlaska na počinak. U poruci joj je
napisao koliko ga je usrećila i kako jedva čeka njihov zajednički život.
Rekao joj je toliko slatkih i nježnih riječi koje su u njoj sad izazvale
golemu tugu. Snagom čelične volje prestala je razmišljati o tome.
U spavaćoj sobi neko vrijeme osvrtala se oko sebe, a potom izvukla
putnu torbu ispod kreveta i u nju počela stavljati odjeću. Kad se
spakirala i kad je pokupila svoje stvari za osobnu higijenu i neke knjige,
ponijela ih je u prizemlje i stavila u hodnik. Potom je s police uzela
automobilske ključeve i ušla u dnevni boravak.
- Nede - zazvala je tihim glasom. Kratko je podigao pogled, a potom
ga ponovno vratio prema televizoru. - Nede - ponovila je, ovaj put malo
glasnije. - Razmišljala sam.
Ponovno ju je pogledao i nešto u izrazu njezina lica navelo ga je da
obrati pozornost. Isključivši televizor pomoću daljinskoga upravljača
rekao je: - O čemu si to razmišljala?
Doima se drukčijim sad, pomislila je. Bilo joj je teško zamisliti
staroga Neda, one iskre u njegovome pogledu, topli osmijeh i snagu
njegovoga tijela uz njezino. Sad joj se činio starijim i bio mršaviji. Činilo
se da su mu usne stalno bile stisnute u turobnu crtu. Odavno ga nije čula
da se nasmijao.
Sjela je sučelice njemu, nagnula se preko koljena, stisnula ruke i
brzo izgovorila. - Ned, mislim da ću neko vrijeme otići k svojima. Živjeti
270
tamo. Ne razgovaramo o tome, ali nema smisla pretvarati se kako je sve
u redu s nama. Znam da je za mnogo toga krivnja moja. Ništa više nije
isto od one večeri u kojoj je Tom... doživio nezgodu. Nikada nisam
trebala učiniti to što sam učinila, ali na neki način ne mogu požaliti, zato
što mi je mnogo toga postalo jasnije.
- O Bože, zapravo ne znam što ti pokušavam reći, osim što ne znam
koliko dugo još možemo nastaviti ovako, samo postojan u istoj kući, ne
razgovarati, a da među nama nema ama baš ničega. Znam da ti je još
uvijek teško zbog Toma i pokušava ti u pomoći, ali čini se da to ni na
koji način ne mogu učiniti. Naprotiv, tvoja majka je tu gotovo svake
večeri, nikad ne razgovaramo, ne seksamo se, i to jednostavno tako ne
ide, ide li? Ne mogu te odobrovoljiti i ne možeš razgovarati sa mnom.
Mislim... Ne vidim kako se to može popraviti osim ako neko vrijeme ne
budemo razdvojeni. Mislim da ne mogu ostati tu dok god je stanje takvo
kakvo jest. Možda bi moglo pomoći ako malo predahnemo.
- Samo idem kući, neću biti daleko. Možeš do mene budeš li me
trebao. Ali... mislim da je tako najbolje.
Piljila je u pod i čekala. Tek sad je shvatila koliko želi da joj Ned
kaže da ne bude glupa i ne ide. Da je voli i da ne bi mogao podnijeti da
ode. Molim te, reci nešto, molila je potiho.
Kad je podignula pogled Ned je pognuo glavu. Doimao se
poraženim. Plače li on to, upitala se i osjetila poriv da skoči, da mu
priđe i obavije ruke oko njega. Ali samo je još čvršće stisnula ruke i
ukopala laktove u bedra.
Napokon je podigao pogled. - Želiš to?
- Mislim da bi tako moglo biti najbolje.
Nastupila je duga stanka. Piljili su jedno u drugo, pokušavajući
jedno drugom na licu pročitati što uistinu misle. Ali vidjeli su samo svoj
vlastiti očaj koji im se zrcalio u pogledu.
- Neću stajati na putu nikakvoj tvojoj odluci - rekao je tiho.
- Onda... - Čekala je trenutak ostavljajući mu mogućnost da
promijeni mišljenje, da se trgne i zaustavi je. Više od svega na svijetu
nije željela izići kroz ta vrata. Mogla je vidjeti da se spakiravši torbu i
držeći ključeve automobila počela kockati. Poželjela je da on skoči,
271
zgrabi ključeve, baci ih na pod i poviče: - Ne! Nikamo ti ne ideš! - A kad
to nije učinio, tad je sigurno znala da je tako najbolje za sve njih... za
Neda, Erin, djetešce, Jackie, za sve njih... ako ona pode svojim putem. -
Hoćeš li se brinuti za Maisie umjesto mene? - upitala je. - Ne želim je
zbuniti ponovnim odvođenjem kući.
- Naravno da ću se brinuti - rekao je Ned i rukama pokrio lice.
- Što je? - prošaptala je. Bila je potrebna samo nekakva sitnica da se
vrati i kaže mu kako to nije mislila te da će ostati.
Dugo je držao lice prekriveno rukama. Potom ih je spustio i rekao: -
Ako to želiš, neću ti stajati na putu. Možda si u pravu. Tako je možda
najbolje. Nije lako živjeti sa mnom. Znam to. Vjerojatno će ti dobro
činiti da se vratiš kući.
Ruth je polako ustala. - Idem onda.
- Hoćeš li me uskoro nazvati?
- Naravno. - Uzela je šal, premda je noć bila topla, i pošla prema
vratima. - Laku noć onda.
Ustao je i ispratio je do vrata, stojeći joj tako blizu da joj je bilo
teško othrvati se iskušenju da ga dotakne. Nagnuvši se, nježno ju je
poljubio u obraz. - Čuvaj se, Ruthy. Hoćeš li?
- Hoću - rekla je, osjećajući se krajnje tjeskobno. - I ti se čuvaj.
Zbogom. - Krenula je prema automobilu, s torbom u ruci.
- Ruth, što ti tu radiš? - upitao ju je njezin otac iznenađeno kad je
ušla na stražnja vrata. Miješao je na peći neku smjesu neugodnoga
mirisa. - Čuj, znaš li treba li dodati soli i papra u juhu od kopriva?
- Bojim se da ne znam - rekla je Ruth.
- Što radiš tu? - ponovio je pitanje Silas, ovaj put spuštajući drvenu
žlicu i potpuno joj posvećujući pozornost. - Grozno izgledaš. Je li sve u
redu? - Raširio je ruke s namjerom da je prigrli. - Dođi ovamo,
djevojčice.
Prišla mu je i zaplakala dok ju je on nježno ljuljuškao.
- Hajde, hajde. Sve je u redu - umirivao ju je. - Bit će sve u redu s
tobom.

272
 OSAMNAESTO POGLAVLJE

Ruth se iznenadila jer njezin otac baš nije pokazao veliko razumijevanje.
Kad je objasnila da je došla neko vrijeme ostati, bio je istinski u šoku.
- A što je s Nedom? - upitao je. - Dolazi li i on? Ruth je negdje u
dubini duše mislila kako će se otac obradovati njezinom dolasku. Na
kraju krajeva, nije li uvijek pokušavao dobiti nju i Cordy nasamo tako
da mogu oživjeti stara vremena? Nije li uvijek želio da ponovno bude
mala djevojčica? Eto, sad je bila tu, spremna da se prema njoj ponovno
postupa kao prema maloj djevojčici, da je se tješi i voli kao nekad.
Oduvijek je bila središte Silasovoga svijeta, što je i sad željela: osjetiti
da je važna nekome.
- Ned i ja smatramo kako nam je potrebno da neko vrijeme budemo
razdvojeni - objasnila je. Nakon što se smirila ušli su u radnu sobu i
Silas je natočio svoj dragocjeni tridesetogodišnji Laphroaig. Sjedili su u
udubljenim kožnim foteljama i pijuckali viski.
Silas se mrštio. - Neko vrijeme razdvojeni? - ponavljao je. - O čemu
ti to dođavola govoriš? Pa ni pet minuta nisi u braku. Zašto si došla
kući?
- Situacija baš nije dobra u zadnje vrijeme - počela je Ruth
oklijevajući.
- Dobra. Dobra. Što znači dobra? - Silas se doimao prilično ljutito. -
Kako to misliš? Je li ti prestao stavljati čokoladu svake večeri na jastuk,
što li?
- Gle... znaš da je Nedov prijatelj Tom poginuo i da njegova
djevojka Erin čeka dijete... nije se mogla posve prisiliti i dodati ʻza koje

273
smo Toni i ja pomislili da bi moglo biti Nedovoʼ... - i da su se Nedovi
roditelji doselili kako bi nam bili blizu.
- Oprosti, ali kakve to veze ima sa konjskim trkama? - bio je ustrajan
Silas. - Jasno mi je da je tužno to što je Nedov prijatelj poginuo, ali to ne
da je objašnjenje za tvoj odlazak.
- Tata, ne shvaćaš...
- U pravu si, ne shvaćam. Žao mi je Ruth, ali mislio sam da si malo
ustrajnija. Nisam od tebe očekivao da na prvi znak opasnosti napustiš
brod.
- Mnogo je zamršenije od toga - rekla je Ruth, braneći se.
- I ja se nadam, jer je ovako prilično jadna predstava. Što je to još
zamršenije?
- Ne želim trenutno razgovarati o tome. - Ruth je osjetila kako je
peku suze u očima i poželjela ih je snažno potisnuti. - Ne bi razumio.
- Možda bih, možda ne bih. Jedno razumijem, a to je da ne bi trebala
odmah trčati ovamo svaki put kad se ne osjećaš dobro. Neću te vraćati,
to znaš. Ali ne želim da misliš kako je ovo tvoj dom, jer nije. Ovo je
prestao biti tvoj dom onoga trenutka kad sam te poveo do oltara.
Naravno, kaže se da će uvijek biti tvoj... ali tvoj pravi dom, tvoj stalni
dom je sad s Nedom. Bolje ti je imaj to na umu.
Ruth je netremice gledala u svoju čašu ne progovarajući ni riječi, ali
mislila je, što ako me Ned ne Mi? Što onda?

Neobično se osjećala vozeći se na posao starim putem. Držala je

prozore otvorene pa joj je jak povjetarac ušao i rashladio obraze. Jutro
je bilo vruće. Činilo se kao da je ljeto odlučilo doći nakon razvučenoga
kišnoga proljeća kakvo su imali. Dan je davao prve naznake dugih sati
dnevne svjetlosti i topline u zraku.
Ljetna odjeća mi je kod kuće, pomislila je. Potoni ostala zbunjena jer
je pomislila na vikendicu, a ne na stari župni dvor. Kupit ću si nešto
novo danas u gradu.
Ned ju je nazvao u vrijeme užine dok je bila za radnim stolom

274
ažurirajući u računalnom sustavu bilješke o pacijentima koje je tog jutra
obišla. Zvučao je prijateljski raspoložen: - Kako si? Jesi li dobro stigla
kući? - Ali činilo se da joj ništa važno nema za reći.
- Još nisam rekao mami. Da si otišla k svojima - rekao je neposredno
prije nego su se pozdravili. - Odgađat ću sve dok budem mogao.
- Dobro - rekla je Ruth, pomislivši na to kako će Jackie biti
zadovoljna. Čekala je da je upita kad će se vratiti. Poželjela mu je reći
što joj je rekao Silas. Ali umjesto toga završili su svoj kratki razgovor i
spustili slušalicu. Osjeća li se Ned tako loše, zapitala se Ruth kad je
sklopila oči ne bi li odagnala grozan osjećaj zbog razdvojenosti od njega.
Može li? Pretpostavljam da ne može jer bi nešto rekao.
Ona i Silas odlučno su izbjegavali razgovor o stanju njezinoga braka
i umjesto toga lijepo se proveli njuškajući po podrumu gdje joj je
objašnjavao svoje planove da ga pretvori u prostoriju za glazbu i igru.
- Ti znaš koliko ja volim slušati svoje stare rockʼnʼroll ploče. Tu
dolje nikome neću smetati. - Kao da je tu gore bilo nekoga kome je
smetalo sluša li on svoje Rolling Stonese iz sveg glasa.
Za vikend je stigla Cordy... na Silasov poticaj, Ruth je u bila posve
uvjerena u to. Cordy joj je predložila da popodne prošeću selom pa su
se laganim korakom zaputile glavnom cestom. Cordy ju je oprezno
usmjeravala suprotno od crkve gdje se odvijalo nekakvo vjenčanje s
početkom ljeta te su naprotiv prebirale po knjigama u knjižari, kupile
slatkiše i tvrde bombone od kruške u trgovini kod pošte i završile u
seoskomu parku, gdje su sjele na ljuljačke, ljuljajući se lijeno naprijed-
natrag, jedući kupljene slatkiše.
- Tata mi reče da si se odlučila odmoriti od bračnoga života - rekla je
napokon Cordy. Ruth se već bila pitala kad će načeti tu temu.
Ruth je kimnula. - Situacija je trenutno teška.
- Želiš razgovarati o tome?
Ruth je shvatila da je bila očajna razgovarati o tome i da je Conly
bila najbolja osoba s kojom bi možda mogla popričati o tome; ona je ne
bi osudila onako kako bi to učinili drugi. Ne bi vidjela ništa loše u
onome što je Ruth učinila pa joj je sve ispričala, uključujući i to kako je
našla Nedove dnevnike i kako ih je pročitala.
275
 - Da vidim jesam li ja to dobro shvatila - rekla je Cordy dok joj je
obraz bubrio od bombona od kruške. - Otkrila si kako je prije mnogo
godina Ned bio zaljubljen u tu Erin. Uvjerena si da su i dalje nastavili
ljubovati iza tvojih i Tomovih leđa. I oboje ste pomislili kako bi to dijete
koje će Erin roditi moglo biti Tomovo. Hoću reći Nedovo. Bože, svi oni
zvuče isto, zar ne? To je nezgodno. Zbilja jest. Jesi li Neda pitala za to?
- Pitala sam ga voli li mene više od nje?
- Ali nisi istupila i rekla: - Imaš li avanturu? Tom kaže da bi to dijete
moglo biti tvoje.
- Nisam.
- I, što ti je on rekao kad si ga upitala voli li je itd...
- Zapravo mi nije dao odgovor. Rekao je da se sa mnom vjenčao, i to
je bio odgovor.
Cordelia je zviznula, onoliko koliko joj je to dopuštao bombon od
kruške. - Nezgodno. Zvuči kao izvrdavanje, zar ne? Zašto nije mogao
reći: - Volim te više i nju više ne volim?
- Upravo to. - Ruth se pokušala prisjetiti što su točno rekli, ali nije se
mogla sjetiti točnih riječi. - Tražio je da mu vjerujem. Ali teško je to...
jednom mi je slagao. Rekao mi je da nikada nije volio Erin, a volio ju je.
- Pa jesi li ga pitala zašto je lagao?
- Rekao je da je lagao kako bi sve to izbjegao... da je znao kako ću
reagirati na taj način.
- Gle, meni to zvuči dovoljno uvjerljivo. Ali vidim i da bi to uništilo
tvoje povjerenje u njega. Kad ti je rekao tu laž?
- Kad smo se prvi put našli s Erin... pitala sam ga za nju. Tek smo se
bili zaručili.
- Shvaćam da tad nije bio najbolji trenutak da ti počne pričati o tome
kako je nekad bio lud za njom. Siroti stari Ned. Zacijelo mu je to bila
jedna od onih odluka da slaže donesenih u trenu. Ali ako je to poljuljalo
tvoje povjerenje u njega...
- Ne znam je li! Mislim... znaš, vjerovala bih mu da je rekao kako
mene voli više nego što je volio Erin. Pa da Tom nije rekao to o djetetu.
Pa da me Ned pokušao zaustaviti kad sam odlazila.
- Znači, ti mu postavljaš male provjere, a on neprestano pada na
276
njima.
Riječi su je zapekle. Zarumenjela se. - Gle, ne znam bih li to tako
nazvala. U svakom slučaju, doznat ću istinu - rekla je Ruth jednostavno.
- Znat ću da sam, ako me ne pozove da se vratim i ako ode s Erin, cijelo
to vrijeme bila u pravu i da je načinio strašnu pogrešku kad se vjenčao
sa mnom i da se želi razvesti od mene. Osjetila je mučninu pri toj
pomisli. Nikada prije nije izgovorila riječ ʻrazvodʼ, nije čak ni pomislila
na nj. Sad joj je poput kamena ispao iz usta. Prestala se ljuljati, nadajući
se da će tako spriječiti poriv na povraćanje koji joj se javljao u želucu.
- U redu, ako na taj način želiš rješavati stvari - odgovorila je
Cordelia diplomatski. - Znam da lupetam o lošim stranama braka i svim
popratnim tegobama koje uz to idu, ali zbilja vjerujem da ste ti i Ned
pravi par. Bio bi strašan gubitak da se vas dvoje raziđete. Nisam baš
uvjerena u tu teoriju o avanturi koju ti imaš. Shvaćam tvoju zabrinutost
zbog toga, ali znaš što? Meni to ne zvuči istinitim. Ništa od toga.
- Ali Nedovi papiri, njegovi dnevnici...
- Sjećaš li se u koga sam ja bila zaljubljena kad sam imala
osamnaest godina? U Johna Powella. Sjećaš se? Obožavala sam ga.
Kuke su mu se doslovno vukle po pločniku dok je hodao, bio je pravi
neandertalac.
Obje su se nasmijale. - Teško da bi mogao dvije riječi spojiti
zajedno... pravi kreten.
- Da - rekla je Cordelia - ali sam ja mislila kako je divan. Sad bih
dva kilometra pretrčala prije nego što bih minutu provela s njim.
Ruth je nevoljko prihvatila da su te dvije situacije imale bilo kakvu
sličnost. - To je nešto drugo. Ned godinama voli Erin.
- Tko to kaže? - Jeremy. Tom.
- A oni su govornici istine! Njima vjeruješ prije nego Nedu, ili ne?
Ruth je razmislila o tome, prisjećajući se onoga što su joj u nekoliko
navrata rekli. Uvijek je zvučalo veoma uvjerljivo. - Ali zašto bi lagali?
- Zašto ne? Da budem iskrena, meni su se uvijek činili čudacima.
Ima u toj skupini nešto što je pomalo bolesno. Cordy se neko vrijeme
njihala naprijed-natrag na svojoj ljuljački. - Kako je zla mama Haskell?
Ruth je bilo drago da su promijenile temu tako da nije morala
277
razmišljati o sumnjama koje je Cordy uskovitlala u njezinim mislima. -
Grozno. Loše, onako kako sam mogla i očekivati. - Ruth joj je pričala,
izabravši nekoliko od brojnih priča, o onome što je Jackie činila... - čak
pere samo Nedovo posude, a meni ostavlja moje... - a ispričala joj je i to
kako joj je Jackie priznala da je oduvijek priželjkivala da Ned oženi
Erin.
- Zla stara vještica - povikala je Cordy bijesno. - Kako se usuđuje?
Ne smiješ je slušati, Ruth. Zbilja ne smiješ. Pokušava ti zatrovati um.
Ona je posljednja osoba kojoj trebaš dopustiti da ima utjecaja na tebe.
- Teško je to. Možda ona samo govori ono što svi drugi misle.
- Ozbiljno to mislim, Ruth. - Cordy je bila sva zarumenjena od
bijesa. - Dovoljno je loše to što smatra da je u redu pojaviti se u tvojoj
kući doslovno svake večeri, zabadajući svoj nos u sve i ponašati se kao
da je Ned još uvijek njezino vlasništvo. Nemoj joj popustiti. Nećeš?
- Dat ću sve od sebe, ali nije lako s njom - rekla je Ruth koju je
iznenadila Cordyna žestina.
- Već sam rekla da trebaš pokušati otvoreno razgovarati pa ću sad to
učiniti i ja, ali nemoj se uvrijediti, dobro? Sve od mamine smrti očajnički
pokušavaš naći ljubav i odobravanje od nekoga tko će ti to dati. Ne
prekidaj me, dopusti mi da završim - dodala je brzo, ugledavši izraz
Ruthinog lica. - To je posve razumljivo, ali to te stvorilo ranjivom pred
ljudima koji te žele iskoristiti, manipulirati tobom i povrijediti te. To te
učinilo budalastom i lakovjernom. Ta žena je veoma pametna i
destruktivna. Nije sretna i ne vidi zašto bi netko drugi bio sretan, a
najmanje od svih zašto bi to bila ti. Očito ima strašnih problema... to što
previše pije vjerojatno je najmanji problem. Ona je zvala one večeri kad
sam ja bila tamo?
- Mislim da jest - rekla je Ruth nesretno.
Cordy je kimnula. - Mislim da je to osoba koju ništa ne može
zaustaviti kad želi provesti nešto svoje, ali ti joj to ne smiješ dopustiti.
Ne smiješ. Shvaćaš?
- A što bih trebala učiniti?
- Boriti se protiv nje - rekla je Cordy odlučno. - Suprotstavi joj se.
Ali nemoj to činiti sama, ona zna sve tvoje slabosti. Ti i Ned ćete to
278
trebati učiniti zajedno.
- Nisam ja jaka poput tebe, Cordy - rekla je Ruth. Svladala ju je
iscrpljenost. - Mislim da to ne mogu učiniti. U stanju u kakvom smo Ned
i ja trenutno...
- Naravno da možeš. Znaš da možeš. - Cordy joj se nacerila. - Jača
si ti nego što misliš.

Dok je u nedjelju jutro ležala u krevetu iz djetinjstva, zagledana u uzorak

isprepletenih ruža na tapeti koju je tako dobro poznavala, probudila se
na poznate zvukove zvona koja su oglašavala jutarnju misu.
Kad je ustala, kuća je bila prazna. Cordy je bila otišla u bolnicu, a
Silas na nedjeljno trčanje, kad je trčkarao niz uličicu nekoliko kilometara
i natrag. - To me održava mladim - rekao bi kad bi se vratio sav crven u
licu i zadihan.
Ruth je pospremila, skuhala si kavu i zapitala se što Ned radi. Kad je
telefon zazvonio brzo se dokopala slušalice nadajući se da bi mogao biti
on. Možda je i on mislio na nju i možda su stvorili nekakvu međusobnu
sinhroniju.
- Halo?
- Nadam se da si zadovoljna - oglasio se otegnut glas iz slušalice.
Ruth se počela tresti i usta su joj bila suha. Nadala se da do toga
sučeljavanja neće doći. Sjetila se Cordynih riječi. Moram se hrabro
suočiti s njom, pomislila je. - Halo, mama... - zaustila je.
- Ne usuđuj se mene zvati mamom! Kučko izdajnička!
- Režanje na kraju izgovorene riječi na drugom kraju žice podsjetilo
ju je na onaj anonimni telefonski poziv. Nekako je oduvijek znala da je
to bila Jackie, ljuta Što su je naljutili. Sad je ponovno zvala, ali ovaj put
je iz sebe sipala riječi. - Nisi u pravu. Kad samo pomislim što si učinila
mom sinu, djetetu mome. Slomljen je! Život si mu uništila kad si bez
ikakvoga razloga otišla od njega, i to u trenutku kad je izgubio najboljeg
prijatelja. Cijelo vrijeme sam mu govorila kako nisi dobra. Rekla sam
mu da je pogriješio kad se spetljao s uobraženom guskicom poput tebe.

279
Vidjela sam ja to odmah, od samoga početka, nemoj misliti da nisam.
Tebe, koja si s prezirom gledala na nas! Zato što nismo obrazovani kao
ti! Sve sam ti dala, svaku mogućnost. Prihvatila sam te kao da si moja
vlastita kći. Svoje vlastite kuće sam se odrekla ne bih li bila blizu tebi i
tvojoj obitelji, da bih ti pomogla. Ali to nam je hvala! - Jackie je umalo
vrištala. Potomjoj se glas ponovno stišao. - Slušaj me. Njemu je drago
što si otišla. Zna da je tako najbolje. Rekao mi je. Ne želi te više nikada
vidjeti, shvaćaš. I ti si kao ostale, želiš nam razoriti obitelj. Gle, nećeš u
tome uspjeti, čuješ me? Ne želimo te više nikada vidjeti! - Zalupila je
slušalicom.
Ruth je stajala neko vrijeme drhtureći. Mehanički glas iz slušalice
počeo je zahtijevati da spusti slušalicu kad se veza prekinula. Nakon
nekoliko trenutaka pribrala se i spustila slušalicu.

Nekako je uspjela ručati s ocem. Zapazio je da nešto nije u redu, ali nije
vršio pritisak na nju. Kad je rekla da ide van u šetnju nije je pokušao
zaustaviti niti je predložio da ide s njom. Dan je bio sunčan pa je
odjenula traperice, majicu kratkih rukava i nekakve tirkizne japanke koje
su je uvijek razveseljavale, i izišla na ulicu.
Okrenula se prema crkvi i predgrađima sela. Prolazeći pokraj novoga
župnoga dvora ugledala je glatki crni Jaguar parkiran ispred njega i
pretpostavila da je bogati muškarac u čijem je vlasništvu bio, došao na
vikend. Gotovo da ga nije bilo tamo u posljednje vrijeme. Vjerojatno će
ga jednoga dana ponovno prodati. Vjerojatno će ga pretvoriti u luksuzne
stanove. Doimalo se da dražesna fasada kuće obećava bolji život,
neokaljan problemima, oskudicom ili svađama. Još dok je bila dijete,
Ruth je maštala o tome da joj dopuste da uđe i možda tamo upozna
nekog mladića za kojega bi se ispostavilo da je vlasnikov sin, i oni bi se
zaljubili... možda bi je spasio od stabla koje se ruši ili iz požara... i
živjeli bi sretno do kraja života, odgajajući djecu. Četrnaest ili petnaest,
nikada nije mogla odlučiti koliko ih točno želi. Ali ispostavilo se da
vlasnik izgleda nije imao sina i da ga Ruth nikada nije srela, a kamoli

280
bila unutra.
Polako je prošla i zaobišla oko crkvenoga dvorišta. Zauslavivši se
kod natkritih vrata na ulazu u groblje ugledala je razbacane konfete od
ružinih latica, ostatke od jučerašnjega vjenčanja koje su u šljunak ugazili
vjernici koji su na misu išli u nedjeljno jutro. Nagonski se zaputila
stazom prema teškim okovanim hrastovim vratima crkve sa željeznim
šarkama, koja su bila zatvorena. Jutarnja misa bila je završena. Sad više
neće biti nikakvih aktivnosti, sve do večernje molitve.
Atmosfera je unutra bila zagušljiva i spokojna, uz osjećaj orgulja
koje su tek nedavno utihnule. Ušla je. Japanke su joj klackale na
petama. Kad je zadnji put bila tu, bila je u haljini, nosila srebrne natikače
srebrnih peta, bila okružena svojom obitelji i prijateljima... i izmjenjivala
bračne zavjete. Spustila je pogled na vjenčani prsten koji je čvrsto
pribjegao uz prst ispod zaručničkoga prstena. Dosad joj nikada nije palo
na pamet da ga skine. Možda bi trebala. Je li njezin brak uistinu bio
okončan?
Prema mišljenju Jackie Haskell, bio je.
Ali Cordy ju je natjerala da joj obeća kako nju neće slušati... no to ni
u kom slučaju nije bilo jednostavno provesti! Te riječi nastavile su joj
odzvanjati u mislima, potpuno ispunjavajući njezine najgore strahove te
je bilo teško ne prihvatiti ih.
Kliznula je u red sjedala i sjela na čvrsto drveno sjedalo gledajući
naprijed prema oltaru.
Neću više zvati Neda, zaključila je. Pustit ću ga da dođe do mene.
Ako je Jackie u pravu, neće me nazvati. A ako nije, nazvat će me. Ali
ako ona govori istinu i ako me on uistinu ne želi više vidjeti.., gle, ne
mogu zvati. Bilo bi to previše grozno.
Od pomisli na Neda koji joj sve to sam govori osjetila je hladnoću u
cijelom tijelu.
- Ruth? - Glas je odjekivao kroz praznu crkvu. - Ruth, jesi li to ti?
Poskočila je i okrenula se tamo odakle joj se učinilo da dopire taj
glas, ali akustika je bila varava i iznenadila se kad je ugledala župnika
koji se pojavio u blizini orgulja, čvrsto stišćući golemu knjigu crkvenih
pjesama. Ustala je, smatrajući to pristojnim učiniti kad je župnik ušao u
281
prostoriju. Iako ga je poznavala otkako zna za sebe, nije mogla prestati
osjećati sram i formalnost u njegovome prisutstvu. - Jesam, dobar dan.
Prišao joj je, srdačno se osmjehujući. - Kako si, draga moja?
Posjećuješ li nas?
- Pa, ne baš...
- Kako bračni život? Sjećam se tog lijepog dana, jednog od najljepših
vjenčanja koje sam imao. Složio se s tim i zbor. - Posegnuo je prema
njoj, uzeo je za ruke i poljubio je u obraz.
Poželjela je slagati i reći: - O, župniče, božanstveno. Ushićena sam! -
ali nije mogla, a njezina šutnja rekla je više od onoga što je namjeravala.
- Drago moje dijete - rekao je, pomnije je motreći, zabrinuto. - Jesi li
dobro?
Što to ima u župnicima, pomislila je, kad je jecajući sjedila u
crkvenoj klupici dok je župnik sjedio pokraj nje, da je zbog njegove
ljubaznosti njezin plač postao joj jači. Možda svi župnici nisu bili takvi,
ali ovaj je nju naveo da mu poželi ispričati svoju životnu priču kako bi
joj mogao dati odgovore i sve joj objasniti; da je to imalo svoj obrazac
značenja i, Što je najvažnije od svega, sretan završetak.
- Mislim da je sve gotovo. Sve sam pokvarila. Ned više ne želi biti u
braku sa mnom.
- To je grozno. Jesi li sigurna? Reci mi, što se dogodilo?
Objasnila mu je sve što se dogodilo. Riječi su joj s lakoćom dolazile
budući da je gotovo iste događaje prethodnoga dana opisala Cordy.
Župnik je pozorno slušao, a potom rekao: - Njegova majka ti je rekla da
te on više ne želi vidjeti?
- Zato što sam ga napustila u trenutku kad sam mu bila najpotrebnija.
- Pa ima nečega u tome.
- Zbilja? - Ruth je osjećala da su njezini najgori strahovi potvrđeni. -
Mislite da je Nedova majka u pravu?
- Kao prvo, trebaš se prestati vrtjeti u krugu. Postoji odgovor za
tebe... tu je, ako se samo na trenutak možeš povući. Sve to što mi
govoriš temelji se na nagađanjima i pretpostavkama. Veoma malo na
činjenicama. Gle Ruth, razgovarat ću s tobom otvoreno. Možda će ti
grubo zvučati, premda mi to nije namjera. Samo ti želim pomoći i
282
smatram da si s razlogom tu. Mislim da si došla potražiti pomoć pa ti je
želim pružiti. Pružam ti je.
- Moraš se prestati stavljati u središte svega. Ne vrti se sve oko
tebe... Postoje i drugi ljudi i njihovi životi i intimne povezanosti. Drugo,
moraš misliti na ono što si odabrala. Udana si. Sjeti se zaručničkoga
tečaja, onoga o čemu sam ti govorio u što se upuštaš. Zavjet koji si dala
ne dopušta ti da pobjegneš kad ti se ne sviđa nešto što se događa ili da
uskratiš svoju ljubav zato što osjećaš kako ne dobivaš dovoljno
zauzvrat. Drukčije bi bilo da se nešto ozbiljno događalo... da te Ned
varao... ali on to ne čini, čini li? Što je učinio?
- Pa... - Ruth je oklijevala. Sad kad je bila na tom mjestu gotovo se
ničega nije mogla sjetiti. Činilo se kao da se sve ono što joj je bilo jako
važno, što ju je tijekom nekoliko proteklih mjeseci opsjedalo,
jednostavno istopilo.
- Doznala si za onaj dio njegove prošlosti za koji ti je on rekao da je
prošlost i da je s tim gotovo i završeno. Moraš mu vjerovati, osim ako
svojim ponašanjem ne pokazuje drukčije.
- Ali u tome i jest problem - izlanula je Ruth. - Možda ima avanturu s
tom ženom koju cijelo vrijeme voli.
- Da, slažem se, to je loše. Ali rekla si mi samo ono Što misliš, a ne
što znaš. Ako je nevjeran, onda to naravno baca sasvim drukčije svjetlo
na stvari. Ali jesi li sigurna?
- Ne, nisam sigurna.
- To ti i ja pokušavam reći, draga moja. Moraš ustanoviti činjenice.
Jesi li ga izravno pitala za tu drugu ženu?
- Nisam.
- Onda je to prvo što trebaš učiniti.
- Ali njegova majka kaže da me on više ne želi vidjeti.
- Njegova majka? Pa to je smiješno, ako tako mogu reći. Bračni
partneri ne komuniciraju preko majki, očeva, tetaka, koga li već sve ne.
Razgovaraju međusobno. Bez toga je sve beznadežno. - Stavio joj je
ruku na nadlakticu. - Ruth, u braku sam trideset dvije godine i ne
govorim ti to s nekog sladunjavog sentimentalnog motrišta, već iz
spoznaje da je potrebno uložiti veliki trud i napor. Ali da bi tome uopće
283
pristupila, trebaš biti trezvena. Meni se čini da ti samu sebe činiš žrtvom
vlastitih obmana. Imaš sliku nečega što bi se moglo dogoditi, ili se
možda događa, i na tome temeljiš sve svoje misli i postupke. U
međuvremenu ništa ne poduzimaš, osim što bježiš od teške i bolne
situacije.
Ruth je ponovno zaplakala. Zašto su se svi ponašali kao da je za sve
bila kriva ona? Bilo je to nepošteno.
- Poslušaj me - rekao je župnik, ozbiljnoga glasa. - Na kušnji si. Ali
nije prekasno. Još ima vremena popraviti štetu, ali jedino se moraš sjetiti
što je ljubav... ona iskrena, davanje i opraštanje, ljubav koju si obećala
Nedu prije samo nekoliko tjedana, baš tu, na istom ovom mjestu. Imaš
obvezu, ne izbor, već obvezu da učiniš sve što je u tvojoj moći i to
ispraviš. I ti to znaš, zar ne? Zapravo, ne bi od mene očekivala da ti
kažem nešto drugo?
- Ako je istina to što pretpostavljaš, ako se Ned viđa s nekom
drugom, onda se moraš posve uvjeriti u to. Sve dotad, duguješ mu više
od toga, Ruth, zar ne?

Bilo je to kao skočiti i očekivati mekano spuštanje, a zateći se u grmlju,

razmišljala je Ruth. Vratila se kući da je utješe, a svi su govorili isto: da
se mora vratiti i riješiti to. Na neki način i to je bilo olakšanje. Sad se
osjećala smirenijom, nakon kratkog žustrog razgovora sa župnikom. U
njezinoj svijesti stvarala se nova odluka. Večeras će nazvati Neda,
možda čak ode do njega pa bi mogli zajedno sjesti, o svemu tome
popričati ispočetka i ponovno otpočeti, ako je to ono što oboje uistinu
žele. Nadala se da jest. Suočiti se sa životom sama, bez njega, činilo joj
se najsumornijim ishodom koji je mogla zamisliti i odjednom se osjetila
glupom Što ga je uopće napustila i što je otvorila vrata mogućnosti da se
njihov brak okonča. Ispravit ću ja to, zaklela se. Sigurna sam da mogu.

Ostatak popodneva gledala je kako se sat polako pomiče u krug prema

284
večeri. Odlučila je, nazvat će ga u devet. To joj se učinilo pristojnim
vremenom za zvanje. U međuvremenu bila je raspoloženija i njezin otac
bio je zamjetno opušteniji kad je vidio da se ona malo osmjehuje te da
se općenito ponaša poput one stare Ruth.
U sedam i trideset čula je kako joj negdje na dnu ručne torbice zvoni
mobitel i nastojala ga naći prije nego što prestane zvoniti.
- Halo?
- Ruth? - Začula je tih prestrašen i zadihan glas.
- Da?
- Erin je.
Bila je zapanjena. Uopće joj nije bila prepoznala glas i prebrzo je
izvadila mobitel da bi uopće registrirala broj. - O, bog. Kako si?
- Doma sam. Vratila sam se jutros nešto pospremiti. Zapravo, imam
nekakve grčeve i znam da ti nisi patronažna sestra niti bilo što slično, ali
jedina si koju to mogu upitati. Dom zdravlja je zatvoren.
- Kad trebaš roditi? - upitala je Ruth, brzo razmišljajući.
- Tek za dva tjedna. - Već sam ih prije nekog vremena osjetila, ali
nisam bila previše zabrinuta. Pomislila sam da bi mogli biti lažni trudovi.
Svi mi kažu da prvo dijete prijeđe rok pa ga ne očekujem, a i ti grčevi
nisu česti... katkad je razmak između njih i dvadeset minuta. Ali
nekako... postaju sve jači i jači... - Erin je kao na mig prestala
razgovarati i ispustila jauk kad je odmaknula telefon od lica. Ruth je
mogla čuti njezino stenjanje, nakon čega se ponovno vratila na vezu,
zapuhana od naprezanja. - Vidi, to je bilo dvadeset minuta nakon
zadnjega. U bolnici su mi rekli da ne dolazim i ne zovem sve dok mi ne
pukne vodenjak ili dok se razmak među trudovima ne skrati na pet
minuta, a ja nijedan od tih simptoma nemam pa... - Erin je zazvučala
uspaničareno. -
Jednostavno ne znam što mi je činiti! Ti si jedina osoba koju sam
pomislila da mogu nazvati. Drago mi je da si se javila na mobitel. Kad
mi se nitko nije javio kod kuće, prestrašila sam se da ste otišli negdje.
- Nisam. Kod oca sam. jesi li ti sama? - Jesam.
- Meni to prilično zvuči kao da rađaš, ali ako je toliki razmak među
trudovima, proći će vremena prije nego što budeš trebala u bolnicu. U
285
kojoj si prijavljena?
- Radcliffe.
- Slušaj, odmah ću doći do tebe. Za slučaj da me zatrebaš. A ako se
smanje i ako su to samo lažni trudovi, bit ćemo na sigurnome. Slažeš se?
- Hvala ti, Ruth. - U Erininom glasu osjećalo se da ju je preplavilo
zadovoljstvo. - Hvala ti. Ako si sigurna da je to u redu...
- Ne budi smiješna. Naravno da je u redu.
Vožnja od staroga župnoga dvora do Erinine kuće trajala je nešto više
od pola sata. Bilo je to vrijeme u kojemu je Erin mogla dva puta imati
trudove. Nije to bilo tako loše. Dok se vozila pod prigušenim noćnim
svjetlima i dok su se sjene živica pružale daleko niz cestu pokušala se
prisjetiti svega onoga čemu su je učili o rađanju i porođaju. Činilo joj se
to veoma davnim, ali koliko se mogla sjetiti, trebat će još prilično
vremena. S prvim djetetom Erin bi mogla rađati danima, ne bude li imala
sreće. Izgledalo je da još treba proći barem nekoliko sati, a kad joj
vodenjak pukne požurit će u bolnicu i ostat će im još dovoljno vremena
nakon toga. Dijete će vjerojatno doći na svijet tek kasno u ponedjeljak
ili u rane jutarnje sate u utorak. Naravno, uz pretpostavku da su to pravi
trudovi... premda je Ruth znala da se prvo dijete može pojaviti bilo kad,
unatoč tome što su svi pretpostavljali da se rađa kasnije od
predviđenoga roka. Dva tjedna prije roka bilo je sasvim normalno;
postojali su izgledi da je dijete spremno da bude rođeno i to se nije
smatralo prijevremenim porodom.
Sirota Erin, sama u takvom trenutku. Ruth je lagano ubrzala. Nije
željela pustiti je samu ni trenutka duže no što je bilo potrebno. Svi
njezini nagoni medicinske sestre bili su joj sad najbitniji i odlučno je
odagnala sve ostale misli iz glave. Bit će za to poslije odveć vremena.

286
 DEVETNAESTO POGLAVLJE

Ruth je brzo stigla do kuće. Na cestama nije bilo velike gužve s obzirom
na to da je bila lijena sunčana nedjeljna večer pa je izgledalo kao da su
se svi odlučili za laganu vožnju i da nisu ukrcali sebe i svoju vrišteću
obitelj u automobil i zaputili se u potragu za nekom vrstom zabave.
Ruth je zaustavila na prilazu i prišla ulaznim vratima. Nekoliko puta
je pozvonila, ali nije bilo odgovora pa je obišla iza kuće do stražnjih
vrata koja su bila otključana i kroz njih prošla u praznu kuhinju.
- Erin? - zazvala je. Namrštila se, osvrćući se oko sebe u potrazi za
znakovima života i ušla u hodnik, ponovno dozivajući. Jedva čujan glas
dopirao je odnekud odozgo. Pritrčala je odmorištu na stubama i
povikala: - Erin, jesi tu?
Iz jedne spavaće sobe začulo se stenjanje. Vrata su bila malo
odškrinuta. Ruth ih je još malo više odgurnula i zavirila unutra. Nikada
prije nije bila u Tomovoj i Erininoj sobi. U njoj je dominiralo predivno
uzglavlje kreveta od orahovine iz tridesetih, s glatkim zavijutcima i
isprepletenim izrezbarenim stupovima sa svake strane, dok je sam krevet
bio prekriven bijelom čipkastom presvlakom. Stilski stakleni toaletni
stolić ugnijezdio se u nadsvođenom prozoru, prekriven kristalnim
bočicama parfema i srebrnim kompletom za pravljenje frizure. Prostorija
je bila glamurozna, gotovo poput filmskoga seta kojemu je namjera bila
prilagoditi pokućstvo u kući vremenu iz kojega je kuća. Uz golemi ormar
za odjeću od orahovine vrata koja su vodila u kupaonicu bila su
otvorena. Ruth je obišla oko kreveta i na crno bijelim pločicama poda
kupaonice ugledala nečije tijelo.

287
 - Erin - povikala je, strahujući od najgorega i požurila naprijed.
Erin je podigla glavu s poda. Ležala je na boku, njezin golemi trbuh
bio je ispred nje, a trudnička haljina bila je raskopčana. Lice joj je bilo
sablasno bijele nijanse, s primjesama sivoga i zelenoga, i sjajilo se od
znoja. Kosa joj je bila vlažna, pogled tup i omamljen, ali živnula je kad
je ugledala Ruth.
- Hvala Bogu što si tu - rekla je slabašno. - Sve je pomalo ludo. O,
Bože, evo, ponovno počinje. Lice joj se izobličilo u agoniji. Privukla je
koljena prema trbuhu vičući, dok su joj ruke bile stisnute u šake, premda
se svim silama trudila prigušiti vrisak. Potrajalo je, koliko je Ruth
uspjela zapaziti, oko jednu minutu. Kad je malo popustilo, Erinino lice
se razvedrilo. - Dođavola. Mislim da će mi pozliti. Ovo je poput
najgorega mamurluka koji sam ikada imala.
- Nisu to lažni trudovi - izjavila je Ruth, klečeći pokraj nje i držeći je
za ruku koja je bila ljepljiva od znoja. - Koliko dugo to već traje tako?
- Hm... ne znam točno - protisnula je. - Mjerila sam vrijeme, a onda
je odjednom sve izmaknulo kontroli. A sad ne znam. Nastojala sam ih
mjeriti, ali više nisam mogla gledati na sat.
- Je li ti pukao vodenjak?
- Nije. Ali išla sam na zahod i bilo je krvi.
Krv, pomislila je Ruth, jednako tako uspaničena, samo što je to
pokušavala prikriti. Je li to normalno? Mislim da je to u redu, a
vodenjak katkad uopće i ne pukne... Prekapala je po svom sjećanju
nastojeći se prisjetiti onoga što je naučila na koledžu i slučajeva s
kojima je nekada radila na odjelu za porod i ginekologiju.
Erin je ponovno zastenjala. - O, ne... - Zgrčila se i vrisnula kad ju je
bol obuzeo, stišćući cijelo tijelo, toliko da je umalo povratila.
- Prošle su tri minute od zadnjega. - Ruth je govorila brzo. - Moram
te pregledati, Erin, vidjeti koliko si otvorena?
- Tri minute? - protisnula je Erin. - Zadnji put bilo ih je osam. Brojila
sam.
- Prešla si s osam na tri minute, tek tako. Dobro. To se sad odvija
prilično brzo, zar ne? Samo ostani tako, bit će sve u redu. Sve se odvija
posve uobičajeno. Pregledat ću te i nazvati vozilo hitne pomoći jer
288
mislim da s tobom u takvom stanju ne bismo mogle u automobil. Slažeš
se?
- Da, da - rekla je Erin zahvalno. - Drago mi je što si tu.
- Dobro je, a sad pokušaj kleknuti. Osloni se na zahodsku školjku.
Kad osjetiš sljedeći moglo bi ti pomoći da malo pritisneš na zahod, u
redu? Ali nemoj tiskati niz vrat maternice.
- Ne. Ali osjećam se zbilja grozno. Ovo je užasno! - Erin je imala
prestrašen pogled. - Koliko dugo će to ovako trajati? Nikad ne kažu...
nitko ne kaže da će ovoliko boljeti. O, Isuse, ne opet! - Stisnula je Ruth
za ruku i zarila prste dok ju je bol razdirala. Ruth je osjećala gotovo
jednako zadovoljstvo poput Erin kad je bol prošla, ali ništa nije rekla.
Pomogla je Erin doći do zahoda, a potom se vratila oprati ruke. Kad ih je
do kraja oribala, prišla je i pomogla Erin zadići haljinu preko goleme
stražnjice, provjeravajući vrškom prstiju do koje mjere se vrat maternice
otvorio.
Pretvaraj se da si u domu zdravlja, govorila je samoj sebi. Ma daj,
posao kao i svaki drugi. - Dobro je, Erin, otvorena si otprilike šest
centimetara, što znači više od pola. Bravo. Pametnica. Sve činiš kako
treba. Nastavi nadvladati bol i disati onako kako si učila na tečaju.
Sjećaš se? Sjećaš se satova joge: duboko udahnuti, pa protisnuti. - Erin
je poslušno udahnula i otpuhivala zrak u malim razmacima između
napućenih usnica. - Dobro, to je to. A sad će biti najbolje što prije doći
do bolnice jer ne znamo kojom brzinom ćeš se otvoriti. Možeš se vrlo
brzo otvoriti deset centimetra, a jednako tako bi to moglo potrajati još
nekoliko sati. Stoga, da budem sigurna, idem odmah nazvati vozilo hitne
pomoći. Može?
Erin je upravo zastenjala kad ju je ponovno obuzela bol, stegnula
vilicu i vrištala kroz stisnute zube dok joj je tijelo podrhtavalo od
trudova.
Bolje da se pripremim, pomislila je Ruth, koja je bila mirna sad kad
je prevladala njezina uloga medicinske sestre. Deke. Nepropusna plahta,
ako je imaju. Ili bi mogla poderati vreće za smeće i staviti ih preko
kreveta. Mogu sterilizirati škare i zdjelu, čime ću dobiti i steriliziranu
vodu. Dok je razmišljala o tome utipkavala je broj hitne u svoj mobitel i
289
smireno im objasnila situaciju zamolivši ih da što je prije moguće
pošalju nekoga.
Na trenutak je piljila u mobitel, a potoni brzo nazvala Neda, najprije
u vikendicu, a potom na mobitel. Nije se javljao ni na kućni telefon ni na
mobitel. Ubrzo će vozilo hitne pomoći biti tu, pomislila je. On tu ionako
ne bi mogao mnogo učiniti.
Sad kad je Ruth bila tu Erin je na nju prebacila svu odgovornost i
usredotočila se samo na ono što se događalo s njezinim tijelom. Misli su
joj bile usmjerene prema unutrašnjosti i isključivale sve ostalo, osim
iznimnoga događaja koji ju je zadesio.
Ruth joj je nježno rekla da će je sad ostaviti samu, ali samo na
kratko, dok je silazila niz stube uzeti neke stvari, ponavljajući Erin kako
treba disati i tiskati na zahodsku školjku kako bi joj to pomoglo odagnati
bol. Otrčala je do kuhinje i brzo pregledala sve ladice i kuhinjske
elemente u potrazi za stvarima koje su joj bile potrebne, stavila posudu s
vodom na peć da zakuha kako bi mogla sterilizirati opremu. Dograbila je
vreće za smeće, kuhinjske papirnate ručnike i konop i našla kutiju s
prvom pomoći. Uzela je iz nje smotuljak gaze i ubacila ga u posudu,
zajedno sa zdjelom i škarama, a ostale stvari ponijela sa sobom na kat. U
ormariću s posteljinom našla je ručnike, plahtu, nekoliko čistih rupčića i
termofor. Sve je to unijela u spavaću sobu, privirila na Erin, a potom se
spustila u prizemlje zakuhati vodu u čajniku, provjerila u kakvom je
stanju posuda i našla malo limunade koju je mogla dati Erin da joj
podigne razinu šećera u krvi. Kad je voda u čajniku zakuhala, napunila
je termofor vrućom vodom kako bi ga mogla prisloniti uz Erinin trbuh, da
joj pomogne ublažiti bol; a kad za to dođe vrijeme, iskoristit će ga još za
zagrijavanje ručnika i obloga.
Molim te, molim te, samo nemoj da te ja moram poroditi, pomislila
je. Ali znala je da, za svaki slučaj, mora biti pripravna. Uz sve to što
nemam! Nemam sredstva za ublažavanje bolova, nemam štrcaljke,
nemam kisika ni krvi, ni stetoskopa, ničega za šivanje rane. Ne mogu joj
čak ni tlak očitati. Prvi put osjetila se uistinu prestrašenom i činilo se da
ju je posve preuzela odgovornost. Ali, rekla je samoj sebi, Žene su se na
ovaj način tisućama godina porađale. Mora biti moguće. Moram
290
razmišljati pozitivno.
U kupaonici je Erin činila slabašan pokušaj da se razodjene. - Kupka
- protisnula je kad je ugledala Ruth. - Želim ući u kadu. Smijem li?
- Možeš. Naravno. Dobra ti je to zamisao... moglo bi pomoći ublažiti
bol. Natočit ću ti vodu. - Zakrenula je slavinu i voda je pokuljala.
Oblaci pare koji su se digli s vruće vode koja je tekla iz slavine bili su
utješni i na trenutak se sve učinilo uobičajenim, prije nego ju je Erinino
stenjanje koje joj je dopiralo iza leđa podsjetilo da je situacija daleko od
normale. Ali morale su nastaviti s tim... potrajat će barem dvadeset
minuta dok ne stigne vozilo hitne pomoći.
Kad je kada bila dopola napunjena toplom vodom, pomogla je Erin
skinuti haljinu i pridržavala je dok je nesigurno ulazila u vodu i oprezno
se spustila. Gotovo odjednom voda ju je umirila i ona je ležala u kadi
dok joj se golemi trbuh poput balona izdizao iznad površine vode.
Koljena su joj bila razmaknuta, a lice počivalo na hladnom porculanu
kade.
- To je već bolje - mrmljala je i činilo se kao da je utonula u san.
Potom je došla k sebi, oči su joj se razrogačile i napela se kad je osjetila
još jedan bolan nalet. - Is... use! O, moj Bože, o moj Bože - vrištala je
dok je bol trajala, a potom ponovno pala natrag iscrpljena kad je bol
prestala. - Baš sam umorna - zastenjala je. - Samo bih željela zaspati.
Mogu li zaspati? Da mogu samo malu stanku napraviti i odmoriti se,
znam da bih se poslije toga oporavila i pokušala snažnije. Mogu li?
- Odmaraj se koliko god hoćeš između trudova - rekla joj je Ruth
nježno.
- Ne možemo to prekinuti? Možemo li to na neko vrijeme isključiti?
- Dijete stiže, Erin. Ubrzo će biti tu.
Erin je ponovno zaječala i utonula u polusan, osjetiti blagoslovljeno
olakšanje dok može. Trudovi su dolazili i prolazili, a Erin je nakon
svakoga bivala sve tromija i umornija. Potom je došao jedan golemi, od
kojega je zadrhtala ne ispuštajući glasa, i Ruth je ugledala kako se Erinin
trbuh izdiže, a potom, iznenadivši se, ugledala snažno mreškanje dok su
se mišići unutra skupljali i stiskali prema dolje.
- Tiskam! - vikala je Erin, u panici. - Pokušavam ne tiskati, ali...
291
SRANJE!
- Bravo mala, dobro to radiš. Izvrsno to činiš. Ali nastoj ne tiskati,
ako možeš. Budeš li tiskala prije nego sve bude spremno, bit će ti teže
na kraju.
Erin se nije obazirala na nju već je ponovno zadrijemala. Ruth joj je
dala malo limunade, koju je popila onako omamljena. Potom je, kad je
sljedeći trud naišao, Ruth ponovno ugledala kako se trbuh izdiže, kao da
ga nekakva golema nevidljiva šaka gnječi i gura prema dolje.
- Nastoj ne tiskati - upozorila ju je Ruth.
- Nastojim - vikala je Erin, bijesna. - Za Boga miloga. Ne mogu si
POMOĆI.
- Bravo mala.
- Jebote, što ti znači to bravo mala? Govoriš mi da ne tiskam, a ja
tiskam. Kako to može biti dobro?
Ruth je sjela pokraj nje, držala je za ruku i pružala joj limunadu
između snažnih trudova, moleći se da se ubrzo pojavi vozilo hitne
pomoći. Ponovno će ih za pet minuta nazvati. Pogledavši na sat
ustanovila je da je već više od dva sata tu. Tako je brzo prošlo... premda
se to ne bi moglo reći za sirotu Erin koja se tjeskobno porađala u teškim
mukama kad su se trudovi javljali svakih nekoliko minuta.
Nakon deset minuta ušla je u spavaću sobu i ponovno nazvala. Na
centrali hitne uvjerili su je da je vozilo hitne pomoći na putu te da bi
svakoga trenutka trebalo stići.
- Molim vas požurite - molila je Ruth i vratila se u kupaonicu
provjeriti što je s Erin. Ležala je mirnija nego prije, oči su joj bife
sklopljene i naizgled je čvrsto spavala. Doimalo se neobičnim da se
uspijeva tako potpuno opustiti između trudova; možda je to tijelo
nalazilo načina da sebi dopusti nekakav odmor kako bi moglo skupiti
snage za borbu u velikom naporu tiskanja djeteta iz utrobe.
Prošlo je petnaest minuta, a Erin nije imala drugoga truda.
O, ne, pomislila je Ruth. Što se sad događa? Je li rađanje
zaustavljeno? Ponovno je prebirala po mislima i prisjećala se svih
brojnih mogućnosti koje su se događale tijekom uobičajenoga poroda.
Bilo je sasvim moguće da rađanje prestane, ali to je moglo značiti da je
292
dijete u opasnosti. Gdje je već bilo to prokleto vozilo hitne pomoći? Na
ovaj način bilo bi joj brže da je sama odvezla Erin.
Erin je nastavila spavati dok se voda u kadi hladila oko nje. Prošlo
je još pet minuta, ali trudova i dalje nije bilo. Bilo je neobično poželjeti
čuti sve one jauke i bol iz prethodnih sati, ali ta mirnoća izazivala je
jezu.
Iznenada je Erin otvorila oči. - Želim izići - izjavila je. - Hladno mi
je. - Odmah se počela tresti. - Brrr. Smrzavam se. - Podigla je ruke i
Ruth ju je primila dok se Erin izdigla i izvukla preko ruba kade. Ruth je
oko nje omotala ručnik pa su otišle u spavaću sobu gdje je Ruth skinula
prevlaku preko kreveta, raširila vreće za smeće i prekrila ih ručnicima, a
potom plahtom.
- Krevet - rekla je Erin glasom velike čežnje i krenula leći, zahvalno
uranjajući u madrac. Na noćnom ormariću okrenuta prema krevetu
nalazila se fotografija Toma i Erin, zagrljenih na plaži, kako se osmjehuju
u kameru.
- Brzo ću ponovno provjeriti koliko si otvorena - rekla je Ruth. - U
misli joj je odnekuda doprla riječ zbog koje se odjednom sjetila da
između prvoga i drugoga stupnja rađanja dolazi do preobrazbe. U prvoj
fazi vrat maternice je otvoren. U drugoj, dijete je potisnuto niz radnicu te
je samo sposobno vršiti pritisak na otvoreni grlić maternice. Između te
dvije faze može nastupiti razdoblje neobične mirnoće. Neke žene u toj
preobrazbi dožive veliki bijes ili strah; druge požele ustati i zahtijevaju
da idu kući. Ostale, poput Erin, umorne su i potištene i žele samo da sve
to bude što prije završeno. Erin nijednom nije spomenula dijete; kao da
se čak nije mogla ni sjetiti koji je uzrok tolikoj boli.
Ruth se očeličila. Vozilo hitne pomoći nije stizalo. Možda se
zagubilo, možda poruka nije na pravi način prenesena. Nije bilo važno.
Porodit će dijete. U prizemljuje pokupila steriliziranu opremu i samoj
sebi ponovila što mora učiniti: moram je navesti da tiska, da ustraje i
reći joj kako iskoristiti svaki trud za tiskanje. Kad djetešcu proviri glava
preostaje joj još samo nekoliko puta tiskati, a potom kad iziđe mora
provjeriti sve znakove života, provjeriti diše li, isisati mekonij, razvezati
pupčanu vrpcu, prerezati je... izvući posteljicu i provjeriti je li netaknuta.
293
Ha! Jednostavno. Naravno, to je za slučaj da nema komplikacija.
Da barem ima stetoskop mogla bi provjeriti otkucaje djetetova srca.
Nije čak znala ni u kojemu položaju leži. Mogla bi pokušati opipati, ali
nije bila sigurna bi li mogla zaključiti izlazi li dijete na glavu ili ne, i ne
bi li to u ovoj fazi ipak bilo prekasno.
Učinit ću sve što je u mojoj moći. Mora konačno i to vozilo hitne
pomoći stići.
U spavaćoj sobi Ruth je rekla: - Moramo ponovno potaknuti trudove,
ako nam uspije. - Ponovno je provjerila otvorenost i Erin je sad bila
punih deset centimetara otvorena. - Znam da je lijepo ležati, ali sad te
molim da ustaneš i da se malo pomakneš kako bi potaknula sve da se
ponovno pokrene.
- Ne želim - rekla je Erin tvrdoglavo poput mazge. - Sviđa mi se
ovako.
- Znam, ali moraš! Hajde. - Povukla je Erin u sjedeći položaj, a
potom je navela da prebaci noge preko kreveta. - Hajde sad, idemo. -
Povukla ju je da ustane i počele su hodati po prostoriji.
- Hoću li se ja tu poroditi? - upitala je Erin, gotovo svojim
uobičajenim glasom.
- Ne znam. Možda.
Erin se osvrnula oko sebe, gotovo bi se moglo reći sretna. - Znaš... to
bi bilo... sasvim u redu. Na kraju krajeva, u ovoj prostoriji je i začeto.
Bila je to sretna noć. Smiješno je to da smo točno znali što radimo. Rekli
smo: ʻIdemo praviti dijete! Baš tu i baš sadʼ. To smo i učinili. Ne misliš
li da je to neobično? Babicama sam znala reći točan datum začeća. Ali
nikada mi nisu povjerovale.
- Dakle... oboje ste znali datum kad si začela? I Tom je znao?
- O, da. Često smo razgovarali o tome. - Pogledala je u Ruth. -
Voljela bih da je Tom tu. Rekao je kako će uvijek biti uz mene. Nije
želio biti jedan od onih očeva koji ostanu u kafiću i čekaju da prime sms
poruku. Želio je cijelo vrijeme biti sa mnom i gledati kako se naše dijete
rada.
Činilo se da tuga ispunjava prostoriju. Erin je potištena, pomislila je
Ruth. To ju je sasvim iscrpilo. Erinina sigurnost da su oboje, ona i Tom,
294
znali datum začeća donekle je skinula teret s Ruth, Čineći da se osjeti
snažnijom. - Možda je Tom tu - rekla je toplo.
Erin se nasmijala. - Zbilja ne vjerujem u sve to. Ali, lijepo bi bilo
pomisliti da je nekakav mrvičak njega tu, u našoj spavaćoj sobi. Tome,
ako si doista tu, mogu ti samo reći da si prokleti kreten koji je poginuo i
ostavio me da sama prolazim kroz sve ovo. - Nakon stanke je dodala: -
Rekli su da sam prestara za rađanje kod kuće.
Ponovno su lagano koračale po prostoriji.
- Tom je bio poseban muškarac - rekla je Erin sanjarski.
- Čak ga nikada iskreno nisam ni razumjela. Katkad je znao činiti
najčudnije stvari i nikada ne moći objasniti zašto. - Potom je oštro
udahnula. - O, Isuse, evo ih, ponovno počinju.
- Zgrabila je Ruth za ruku. - Prije nego sve to krene, samo ti želim
zahvaliti. Hvala ti što si tu i što mi pomažeš. I ako nešto krene po zlu i
ako mi se nešto dogodi, ti ćeš se pobrinuti da s malenim bude sve u
redu, nećeš li?
Trenutak su se gledale netremice.
- Bit će sve u redu s tobom - rekla je Ruth naglo - sve će biti u redu -
i dok je to govorila, Erin je osjetila snažne trudove i svom težinom pala
na nju.
To je to, pomislila je. Dijete je na putu. Potom je postala svjesna da
se brujanje koje je neko vrijeme čula pretvorilo u zavijanje i da se vozilo
hitne pomoći kretalo niz glavnu cestu dolazeći prema kući.

Erin je molila Ruth da pođe s njom, pa se odvezla do bolnice, stigavši

tamo nedugo nakon vozila hitne pomoći. Kad je došla, Erin je već bila u
posljednjim trenucima rađanja. Ruth su dopustili da uđe, budući da nije
bilo druge osobe koja bi rodilji bila partner, i držala je Erin za ruku dok
je ova izdržavala posljednje trudove, tiskajući svom snagom svaki put
kad bi se mišići stegnuli kako bi dijete izišlo na svijet.
Netom iza jedan sat ujutro dijete je bilo rođeno, sitno i
plavičastobijelo, sklisko od krvi i sluzi. Malu djevojčicu stavili su u

295
Erinino naručje nakon što su je potpuno pregledali i dah joj injekciju s
vitaminom K. Nakon beskonačnosti svega što je prethodilo, razdoblje
neposredno poslije poroda prošlo je neobično brzo. Činilo se da je Erin u
tren oka bila čista i u opranom bolničkom haljetku, dok se djetešce
rumenilo ispod posuđene odjeće i deke, i ostavila ih je nasamo.
Erin je svoje dijete držala suzdržano, iznenađena, kao da još nije
mogla u potpunosti povjerovati da je sve gotovo i da je to njezina kći.
Djetetove oči bile su sklopljene, male usne napola otvorene ijedna šaka
čvrsto stisnuta, dok se druga sitna ruka čvrsto obavila oko Erininog
prsta, dok je ležalo priljubljeno uz majčina prsa.
- Jeste li planirali imena? - upitala je Ruth. Novorođenče je bilo
savršeno, a ona sama osjećala se posve očarano dok ga je gledala. Još
prije samo nekoliko sati to malo stvorenje bilo je sklupčano u Erin. Sad
je provodilo svojih nekoliko prvih pospanih minuta u izvanjskome
svijetu, u kojemu će stanovati sve do svoje smrti. Čudo rađanja,
pomislila je. Svaki put vas zatekne.
- Imali smo dva ženska - Dolly i Violet.
- Oba su lijepa - rekla je Ruth ljubazno, premda joj se Dolly baš i
nije svidjelo.
Pa sam mislila... Violet. Violet Gwendoline, po Tomovoj majci.
Tomovoj majci, pomislila je Ruth. Pogledala je djetešce, vidjeti
postoji li neki znak koji bi odao tko bi joj mogao biti otac, ali to malo
zgužvano lice, bez brade i s prevelikim nosom novorođenčeta nije
nalikovalo nikome koga je mogla prepoznati. Sjetila se onoga što joj je
Erin rekla u spavaćoj sobi, o tome kako je znala kad su ona i Tom
napravili dijete. Nije joj zvučalo kao laž. Odmah je znala, i bila posve
sigurna u to da to nije Nedovo dijete. Čim je to doznala, shvatila je kako
nikada nije ni vjerovala da jest, te da je samu sebe plašila tom mišlju,
poput djeteta koje je izmišljalo slike vampira.
- Ruth - zazvala je Erin oklijevajući.
- Da. Mogu li što učiniti? Nazvati tvoju obitelj? Zacijelo ima netko
na kugli zemaljskoj tko se pita gdje si.
- Ima, ima. Trebala bih posuditi tvoj mobitel. Moj je ostao u
automobilu, tamo kod kuće. Nego, ima još nešto. Želim ti se ispričati.
296
 Ruth ju je pravo pogledala prvi put nakon rođenja djeteta. Bila je
blijeda i doimala se umornom, kosa joj je bila začešljana u konjski rep i
pričvršćena običnim ukosnicama. Usne su joj i dalje bile plavičaste,
uslijed posljednjih strašnih napora koje je činila rađajući. Jesu li mlade
majke trebale biti ushićene? Erin joj se činila prilično smirenom i ne baš
posve svjesnom svega. Ali pogled joj je bio iskren dok je netremice
gledala u Ruth.
- Zašto mi se želiš ispričati? - Ruth je osjetila kako joj srce počinje
ubrzano kucati.
- Gle... ja... nije ovo jednostavno. Zapravo, ne znam kako ti to reći. -
Nervozno se nasmijala. - Ružno sam se ponijela prema tebi, i žao mi je
zbog toga. Bila si tako divna danas, a nisam to zaslužila. Obje to znamo,
i ti i ja.
- Ne znam što time želiš reći.
- O, znaš, znaš. Moram ti priznati nešto što ni samoj sebi donedavna
nisam priznavala. Kad si počela izlaziti s Nedom, bila sam ljubomorna.
Glupo, je li tako? Bila sam se naviknula na to da mene najviše voli, bez
obzira na to koliko je djevojaka imao. Ali kad si došla ti, sve je bilo
drukčije, osjetila sam to i postala sam poput zelenookog čudovišta,
premda sam bila savršeno sretna s Tomom. Ne znam kako to objasniti...
ali zbilja nisam mislila da pritom nekome činim nešto nažao. Mislila sam
kako činim nešto što je dobro za Neda, nastojeći se uvjeriti želi li on
uistinu vezu s tobom. Ali sad vidim da nisam činila. Pokušavala sam sve
da i dalje ostane zaljubljen u mene. Zbog toga što sam mu se sviđala dok
smo bili mladi... vjerujem da ti je rekao. Uvijek mi je to laskalo... gle, a
kome ne bi? I kad sam pomislila da je tomu kraj, malo me zapeklo.
- Erin je pogledala dijete u svom naručju i namjestila deku tako da
mala glava posuta smeđom kosom bude pokrivena.
- Bilo je sasvim pogrešno.
- Št... - Ruth je pročistila grlo. - Što je Ned učinio?
- Bio je zbunjen, to je bilo očito. Ali ne zbog tebe. Zbog mene. Nije
mogao shvatiti zašto činim to što sam činila, zašto ga neprestano
nazivam, ugovaram sastanke. Ali pristao je na to zato što je oduvijek
radio sve što sam tražila od njega. Pretpostavljam da mu je bilo prešlo u
297
naviku. Činio je to više od deset godina. Nije baš jednostavno prekinuti
s takvom navikom. - Erin se zacrvenjela. - Nadam se da mi ne zamjeraš
što ovako govorim.
- Naravno da ne zamjeram - rekla je Ruth žestoko. - Sve mi reci.
- Gle, nema se tu mnogo toga za reći. Samo to da sam činila sve
kako bih uvjerila samu sebe da mene voli najviše. No ubrzo je postalo
očito kako to više nije slučaj, iako mi on nikada nije bio nešto više od
najboljega prijatelja na svijetu, poslije Toma.
- Znači... znači... ti nikada... on nikada... ništa nije bilo.
Erin je uputila pogled prema Ruth, pogled koji je bio jasan i iskren. -
O, ne. Što te na navodi na tu pomisao? Nikada nije bilo ništa. - Blago se
nasmijala. - Znam da sam mu dala nekoliko signala i da je nešto moglo
biti da je on želio. Ne znam bih li nastavila s tim. Ali on nikada nije
reagirao.
Ruth se osjetila laganom i osjećala toplinu od sreće kakva joj je
tjednima bila nepoznata. Usto je došlo još nešto: bijes prema Tomu koji
ju je uvukao u svoje nedokučive ružne igrice. Potom ga je zamijenilo
sažaljenje; umro je premlad, bez mogućnosti da to popravi. On svoje
dijete nikada neće upoznati. Nikada neće shvatiti koliko ga je Erin
istinski voljela... ako je ikada posumnjao u to.
- Vidjela sam Neda jučer - nastavila je Erin. - Rekao mi je da ćeš
ostati sa svojim ocem. Osjećala sam se veoma loše jer sam mislila kako
možda ja imam nešto s tim. Namjeravala sam te potražiti i reći ti to,
svakako... ali eto, dogodilo se nešto prije nego sam to očekivala. -
Cinično se osmjehnula.
- A ne baš ni u okolnostima kakve sam zamišljala.
Ruth ju je uzela za ruku. - I ja se tebi trebam ispričati. I ja sam o tebi
imala neke veoma ružne misli.
- Mislila sam si da bi ih mogla imati. Drago mi je da smo to riješile.
Mrziš li me sad?
- Ne - rekla je Ruth iskreno. Previše je osjećala olakšanje da bi bila
ljutita.
- Vidjela si me kad sam bila najslabija. Sad postoji poveznica među
nama. Nemam mnogo prijatelja koji su gledali koliko sam otvorena i
298
vidjeli me golu kako vrištim u kadi.
- I ja mislim da nemaš - Ruth joj se osmijehnula. - Hvala ti što si mi
rekla.
- Mislim da što prije trebaš otići k Nedu - rekla je Erin.
- Stvarno to mislim.

299
 DVADESETO POGLAVLJE

Dan se doimao čarobnim. Premda je trebala biti iscrpljena zbog događaja

prethodnoga dana Ruth je bila puna energije i laknulo joj je u duši. Sad
kad je ponovno mogla osjetiti nadu i sreću shvatila je kako je bila
bezvoljna i depresivna. Uživala je u putu do posla, dan je bio kao
stvoren, bajkoviti primjerak ranoga engleskoga ljeta; zlaćanoplavičast, uz
lagani povjetarac, i sve je bilo dotaknuto raskošem novoga života.
Zrakoplovi su stvarali lijepe bijele tramvajske pruge prolijećući na nebu.
Promet je, čak i za Oxford, bio neobično rijedak te je čak pri dolasku
našla prazno svoje omiljeno parkirno mjesto.
Sve to zvuči na dobro, pomislila je. Krenuvši na posao ranije nego
obično pošla je zaobilaznim putem, niz ulicu Little Claredon, zagledajući
u izloge skupih trgovina. Trebala je nabaviti dar za Erin: nešto za dijete.
Igračku, zveckalicu ili nešto zgodno od odjeće. Možda se vrati i baci
pogled u vrijeme stanke za užinu.
Dok se približavala domu zdravlja ponovno je razmotrila svoj plan.
Pozvat će Neda tijekom pauze i predložiti mu da dođe do njega i spremi
mu nešto za večeru. Uzet će bocu vina, nekoliko odrezaka iz skupe
mesnice s Covered Marketa, možda kupi i nekakav dar za njega.
Zacijelo će imati toliko vremena da ode u knjižaru i izabere nešto što bi
mu se svidjelo. Potom će, nakon posla, otići do vikendice prije nego on
stigne, okupati se, presvući i biti spremna prije nego se on vrati. Prestat
će biti zapuštena stara udana žena i lijepo će se dotjerati za njega. Stavit
će crveni ruž, obuti čarape i cipele visokih potpetica i podsjetiti ga na
onu Ruth u koju se bio zaljubio i koju je, nadala se, još uvijek želio.

300
 Nacerila se i sama za sebe prigrlila taj plan. Bude li se sve odvijalo
prema onome kako se nadala, provest će večer zajedno. Osjetila je
ugodno žarenje uslijed očekivanja kad je pomislila na to. Prošlo je dugo
vremena i tijelo joj je bilo zrelo za noć provedenu sa svojom ljubavi.
U domu zdravlja zatekla je Rhondu koja je jednako tako bila dobro
raspoložena i premda su telefoni već neprestano zvonili, za Ruth tog jutra
baš i nije bilo mnogo posla.
Iskoristila je mogućnost i u stanci između pacijenata nazvala Neda,
kad se oni s cjepivom nisu pojavili i kad je pacijent koji je bolovao od
astme, kojega je savjetovala o tekućem liječenju, odgodio dogovor za
sljedeći tjedan. Srce joj je ludo udaralo dok je birala Nedov broj na
poslu i teško je progutala kad je zazvonio, pripremajući se zvučati što je
normalnije moguće.
Nevjerojatno je da sam tako nervozna, a zovem vlastitoga supruga,
pomislila je, a potom osjetila kako je splasnula kad se uključila
automatska sekretarica, premda joj je užitak bio samo čuti njegov
nasnimljen glas i ono: - Bog, dobili ste Neda Haskella...
Ostavila je kratku poruku. - Ovdje Ruth. Pitala sam se ne bismo li
mogli malo popričati... voljela bih razgovarati s tobom. Usput rečeno,
jesi li znao da je Erin rodila? Malu djevojčicu po imenu Violet. Gle...
lijepo, je li tako? Hm... nazovi me kad budeš u mogućnosti.
Potom ga je pokušala dobiti na mobitel, ali bio je isključen.
Nazvat ću ga poslije, pomislila je. U vrijeme pauze za užinu izišla je,
obavila kupnju i vratila se natovarena torbama. Ponovno je pokušala
dobiti Neda, ali i dalje nije bilo odgovora. Ovaj put ostavila mu je
poruku na mobitel, zamolivši ga da je nazove.
Počevši osjećati nervozu kad ju do kasnog popodneva nije nazvao,
Ruth je bacila kratak pogled na ostale dogovorene sastanke. Nije bilo
ništa hitno, i nakon što je MMR16 cjepivo dala djetetu čija joj je majka
gotovo prijetila sudom ako se zbog toga nešto djetetu dogodi, odlučila je
zamoliti Rhondu da nazove i otkaže zadnja dva ugovorena sastanka kako
bi mogla otići ranije. Rhonda, koja je i dalje dobro raspoložena, poslušno
je rekla da hoće te da Ruth zaslužuje malo slobodnoga vremena budući

301
da se u posljednje vrijeme doima potišteno.
Dok je izlazila, lecnula se kad je iz ureda izišla liječnica Fletcher i
rekla: - Ruth, mogu malo popričati s tobom?
Budući da Ruth nije mogla reći kako se zapravo ranije iskrada,
nasmiješila se, rekla naravno, i ušla. Liječnica Fletcher joj je rekla kako
su na svom mjesečnom sastanku liječnici raspravljali o Ruthinome
napredovanju. Složili su se da se pokazala jako dobrom te da je vrijeme
upitati je ne bi li razmotrila doškolovavanje, uz mogućnost da preuzme
neke klinike i općenito se više pozabavi strategijom planiranja,
provođenjem politike itd., što je doista bilo unapređenje koje bi značilo i
povišicu plaće.
Ruth, kojoj je srce zaigralo na još jedan ovako dobar znak, rekla je
kako bi bila oduševljena imati veću odgovornost.
Liječnica Fletcher je rekla kako je to izvrsno i kako bi trebale
odrediti vrijeme da popričaju o praktičnim pojedinostima te da će ona te
lijepe vijesti proslijediti ostalim liječnicima.
Ruth je iz doma zdravlja izišla doslovno poskakujući niz ulicu.
Potom se sjetila da joj se Ned cijeli dan nije javio i prekrižila je prste
držeći fige. - Molim ti se, samo da sve bude u redu - prošaptala je sama
za sebe. - Nema potrebe za panikom. Sve će biti u redu.

***

Kad je izišla na križanje izvan Oxforda, gotovo ne razmišljajući skrenuta

je prema Starom župnom dvoru. Bilo je zabrinjavajuće kako je ponovno
brzo stekla naviku vraćanja kući starim putem.
Nisam baš tako dugo bila odsutna, podsjetila je samu sebe vozeći se
natrag u selo, premda joj se činilo kao čitava vječnost. Ništa se nije
promijenilo, što joj je bilo drago vidjeti. Kad je stigla do vikendice,
Nedovoga automobila nije bilo. Dobro. Imat će vremena okupati se i
preodjenuti prije nego se on vrati doma.
Čim je ušla kroz vrata uspjela je čuti nekakvo komešanje na katu. -
Halo? - povikala je. - Ima koga?

302
 Došla je do podnožja stuba i podigla pogled. Preko ograde provirilo
je Jackieno lice, koje je trenutak netremice piljilo u nju.
- O, to si ti - rekla je kratko, a potom nestala, vrativši se na
odmorište.
Ruth se osjetila malodušnom. Bila je posve zaboravila na Jackie.
Naravno, bilo je za očekivati da se ona pojavi... na kraju krajeva, nije li i
prije dolazila gotovo svake večeri?... ali nije očekivala vidjeti je tu
tijekom dana. Sigurno joj je Ned dao ključ. Kako će je navesti da ode iz
kuće?
Jackieno lice ponovno se pojavilo zarumenjeno i ljutito. - Možda je
dobro što si tu - izjavila je. - Možeš ovo ponijeti sa sobom.
Crna vreća za smeće zavezana pri vrhu naglo je pala s kata u hrpu
pokraj Ruthinih nogu.
Ruth se na trenutak zagledala u to. - Što je to? - upitala je.
- Pogledaj. - Jackie je ponovno iščezla.
Ruth je razvezala vreću i u njoj ugledala neku svoju odjeću. Ostavila
je torbu i žurno potrčala uza stube u spavaću sobu u kojoj je Jackie još
uvijek bila zauzeta vađenjem stvari iz ormara, dok je napola prazna
vreća za smeće stajala pokraj nje. Izvukla je još jednu pregršt vješalica,
s Ruthinom odjećom na njima, i počela ih trpati u vreću.
- Što to radite? - zahtijevala je odgovor Ruth dok joj je glas blago
podrhtavao. Nikada nije bila dobra u rješenju Jackie, ali nije mogla samo
tek tako stajati i promatrati je dok to radi.
- Kako ti se čini?
- Zašto stavljate moje stvari u te vreće?
- A što misliš zašto? - Jackie se grubo nasmijala. Izvukla je još
nekoliko vješalica, među kojima je bila i jedna na kojoj je bila omiljena
Ruthina haljina, svilena haljina ogrtač koju je kupila za vjenčanje. Počela
je kliziti s vješalice i Jackie ju je dograbila, zgužvala je u loptu i ubacila
u vreću za smeće.
Ruthine ruke drhtale su dok je prilazila. - Prestanite s tim! - povikala
je. - Odmah s tim prestanite!
- Raščišćavam - rekla je Jackie tihim prijetećim glasom. - Miči mi se
s puta.
303
 - To su moje stvari.
- O tome si trebala razmišljati prije nego si otišla od moga sina.
- Ne znate vi ništa o tome.
- Znam sve što trebam znati. Vidim ga tu kako iz sveg srca plače
zbog najboljega prijatelja. A gdje mu je supruga? Ha? Dakle? Reći ću
ti... jako je ljut, zato što se nje to ne tiče. - Jackie se okrenula licem
prema njoj. - Imala si priliku. Uprskala si je. Odlazi sad.
- Moram razgovarati s Nedom - rekla je Ruth, nastojeći se svladati. -
Gdje je on?
- Nije tu - izlanula je Jackie. Potom se osmjehnula. - U bolnici je, u
posjetu Erin i njezinom djetešcu.
- Hoće li se vratiti večeras?
Jackie je slegnula ramenima. - Pretpostavljam da ʻoće. Spremam mu
pitu za večeru.
Ruth je progovorila što je više prijetećim glasom mogla, rekavši: -
Da se niste više usudili dotaknuti još nešto. To su moje stvari i tu
pripadaju.
Jackie je ravnodušno piljila u nju. Oči su joj bile uvećane staklima
naočala.
Ruth ju je tu ostavila i ponovno sišla telefonirati Nedu. Cijeli dan je
bio nedostupan; nije cijeli dan mogao biti u bolnici. Ali mobitel mu je i
dalje bio isključen. Sigurno je dosad već na putu kući. Prišla je prozoru i
pogledala niz cestu, sve dokle joj je pogled sezao, nadajući se da će
ugledati Nedov automobil, ali njemu nije bilo ni traga.
Što učiniti, pitala se. Ponovno je čula Jackie kako nešto radi gore na
katu, prkoseći Ruth, sasvim očito nimalo prestrašena njome. Znala je da
treba učiniti ono što joj je rekla Cordy i suprotstaviti joj se, ali bilo je
nemoguće. Atmosfera je bila zatrovana dok je Jackie bila tu. Kako se
mogla okupati, preodjenuti ili spremiti večeru ... posebice sad kad je ona
spremala Nedu pitu, što li već? Nije imala što raditi nego čekati da se
Ned vrati kući i zamoliti ga da navede svoju majku da ode.
Prišla je počivaljki i sjela, pitajući se koliko će još dugo morati
čekati. Na počivaljci nije bilo uobičajenoga jastuka na kojemu se mačka
odmarala, već samo nešto malo bijele i sijede dlake što je bilo
304
pokazatelj da je bila tu. Ruth je ustala.
- Maisie! Maisie! - dozivala je, osvrćući se oko sebe. Nije bilo ni
traga mački pa je ušla u kuhinju i otvorila stražnja vrata. Maisie je sad
rijetko kad izlazila van... možda jednom, dvaput dnevno... pa bi je bilo
neobično vidjeti u vrtu. Više je voljela toplinu tepiha u dnevnom
boravku obasjanom snopom sunčeve svjetlosti, onda kad nije bila
sklupčana na počivaljci. Ponovno ju je zazvala sa stražnjih vrata,
nadajući se da će joj se Maisie odazvati i otmjeno prići preko travnjaka,
ali nije bilo ničega.
Zatvorila je stražnja vrata i okrenula leđa kuhinji. - Gdje je? - pitala
se naglas i spustila pogled provjeriti ima li u mačjim zdjelicama
dovoljno hrane i vode. Nije ih bilo.
- Maisie, Maisie! - dozivala je, ponovno zabrinutim glasom. Istrčala
je iz kuhinje do stuba i povikala: - Gdje je? Gdje je Maisie?
Jackie je već stajala na vrhu stuba i polako silazila. Lice joj je bilo
mirno, ali su joj obrve bile malo više podignute da bi bila potpuno
opuštena.
- Misliš na onu mačku?
- Naravno da na nju mislim. Gdje je?
Jackie je sad došla do podnožja pa su sad stajale jedna drugoj
sučelice. Ruth je bila za pola glave viša, dok je druga žena treptala iza
naočala. Jackie je rekla: Bila je veoma bolesna.
- Što?
- Bila je bolesna. To je bilo očito. Bilo je to najhumanije što se
moglo učiniti.
Jackie je uzdahnula i odvratila pogled, lagano sliježući ramenima. -
Bila je stara i bolesna i bila je prava okrutnost pustiti je dalje da tako
živi, sirota mrvica. Stoga sam je odnijela veterinaru pa su je uspavali.
Nije patila. Rekla sam ti... bilo je to najhumanije što se moglo učiniti.
- Ne - prošaptala je Ruth. - Ne mogu vjerovati da biste takvo što
mogli učiniti.
- Ne znam zašto si tako uzrujana. Pa to je bila samo šugava mačka.
Možeš si nabaviti drugu ako si tako očajna, ali nije mi jasno zašto bi u
kući željela drugu životinju punu gamadi. Zrak je mnogo svježiji otkad te
305
mačke nema.
Rutb je osjetila klonuće. Maisie joj je bila od životne važnosti kao
poveznica s njezinom majkom: stigla je kao mačić još dok Ruth i Cordy
nisu bile doznale da im je majka bolesna. Kad sad gleda na to vidi da su
njezini roditelji tog mačića namjerno nabavili kako bi djeci odvratili
pozornost od teške patnje koja je trebala uslijediti, dati im nešto za što
će se brinuti i na što će se usredotočiti kad tuga postane pregolema. Ruth
se sjećala kako je noću uzimala Maisie k sebi u krevet, premda joj je to
bilo zabranjeno, i slušala njezino predenje dok joj je govorila kako je
grozno to što se događalo njezinoj majci: bolest, liječenja koja su se
činila gorima od raka i spoznaja da će ih ona ubrzo napustiti.
Sve joj se to skupilo, sva ona napetost proteklih nekoliko tjedana, od
Tomovoga pogreba do brige za Erin tijekom poroda, pomiješano sa
strahom da je bilo prekasno pomiriti se s Nedom.
Zaplakala je. Ne budi takav slabić, opomenula je samu sebe, nemoj
joj dopustiti da te vidi takvu. Ali nije si mogla pomoći, i kad je pomislila
na sirotu Maisie i na to kako je Jackie stavlja u putnu košaru i odnosi
veterinaru, nesvjesnu onoga što će uslijediti, još je snažnije zaplakala.
Jackie se doimala kao da joj je nelagodno. - Daj, daj, nemoj sad s
tim počinjati - rekla je. - Nemoj biti tako osjetljiva.
- Potom je, čini se, postala razdražljiva. - Zbog čega plačes? Zaboga
miloga, misliš da imaš razloga za plakanje? A što bih ja rekla? Ja sam ta
koja se nosi sa svim tim stresom! Znaš, nije to bilo lako, odseliti iz kuće.
To je jedno od najstresnijih iskustava koja čovjek može imati. Pa me ne
vidiš da cvilim zbog toga, cvilim li? Jednostavno se nosim s time i ne
žalim. Puno toga držim u sebi. Zato i imam te bolove u prsima.
- Prestani, sebična starice! - povikala je Ruth, čučnuvši naći
papirnatu maramicu u svojoj torbi. Ispuhala je nos i ustala. Prestala je
plakati; cijelo njezino biće postalo je poput leda, hladno od bijesa. -
Želim da odeš. Izlazi iz moje kuće!
- Pritrčala je ulaznim vratima i otvorila ih. - Izlazi!
- Tvoje kuće? Misliš Nedove kuće? - izjavila je Jackie, stavljajući
ruke na bokove kao da se sprema za borbu. To je razumjela. Sukob je
bio ono u čemu je bila uspješna.
306
 - Ne, ne mislim. Ovo je moja kuća. Čini se da ne shvaćaš da je Ned
oženjen sa mnom. Ja sam mu supruga. Nemaš pravo biti tu ako te mi ne
želimo. A ne želimo te. Stoga izlazi.
Jackie je razjapila usta. - Ma, od svih... kravo nezahvalna!
- Čula si me. Molim te, odmah odlazi. - Ruth je osjetila pravi spokoj.
Osjetila je kako joj se kralježnica ukočila i ispravila. Nije namjeravala
ni vikati ni psovati ni učiniti bilo što od onoga što bi Jackie razumjela.
Naprotiv, našla je nekakav autoritet za kojega nije ni znala dok se bavila
svojom svekrvom. Stajala je i čekala.
Jackine napućene usne načinile su uzak i naboran krug. Zaškiljila je.
Doimalo se kao da snima situaciju. Potom je rekla: - U redu. Odlazim.
Ali nemoj misliti da si pobijedila. Nitko nikada nije stao između mene i
moga sina. Čuješ li me? A ni ti nisi ništa drukčija.
- Varaš se - rekla je Ruth jasno dok je Jackie uobraženo prošla
pokraj nje, onoliko dostojanstveno koliko joj je to uspjelo, držeći glavu
visoko podignutu. - Ja jesam drukčija. I što prije to shvatiš, tim bolje.

Kad se Ned vratio, to više nije bio onaj isti scenarij koji je prethodno tog
dana zamišljala. Očekivala je da će biti sigurnoga držanja i glamurozna,
svježe oprane kose, našminkana, u lijepoj haljini, s vinom koje je
donijela otvorenim na stolu i skoro gotovom večerom. Naprotiv, sjedila
je sad na počivaljci prekriženih nogu, oči su joj bile crvene i uz nju je
bila hrpa vlažnih maramica.
- Ruth! - rekao je iznenađeno kad je ušao kroz vrata. - Što ti tu radiš?
Pomislio sam da sam sigurno ostavio svjetlo jutros kad sam izišao.
- Nisi li primio moje poruke?
Odmahnuo je glavom. - Bili smo odsutni, na ljetnom izletu. Jučer
sam tamo otišao da se ne moram ranim jutrom brinuti za gužvu u
prometu. Mobiteli su, prema Davidovoj naredbi, bili isključeni. Sad kad
si to spomenula vidim da sam ga zaboravio ponovno uključiti. Lijepo je
vidjeti te. Jesi li dobro? Plakala si. - Doimao se zabrinutim.
Osjetila je kako joj usnica podrhtava. - Ned, kako si joj to dopustio?

307
Kako si joj mogao dopustiti da učini to s Maisie?
- O čemu ti to govoriš?
- O tvojoj majci! Odnijela je Maisie veterinaru i dala da je usmrte. -
Ponovno je zasuzila, ali nastojala je potisnuti plač,
Ned je sjeo pokraj nje, doimajući se zbunjeno. - Nije. Odvela ju je
na pregled. Rekla je kako je Maisie bila bolesna u kuhinji pa je htjela da
je pregledaju. Veterinar ju je zadržao na promatranju. Siguran sam da je
dobro.
- Nije. Dala ju je uspavati. Rekla mi je.
Ned je trenutak sjedio bez riječi, pokušavajući shvatiti. Lice mu je
bivalo sve bljeđe i bijede. - Kad si razgovarala s njom?
- Večeras.
Namrštio se. - Što je radila tu? Kako je ušla?
- Nisi li joj ti dao ključ?
- Nisam. Sigurno se domogla rezervnoga i dala načiniti kopiju. Isuse!
- Oči su mu bljesnule. Ruth je shvatila da postaje bijesan. - Ne mogu
vjerovati da ponovno počinje sa svim tim. Mislio sam da smo preko toga
bez veće neprilike prošli. Znam da je teška, ali takvo što nikad prije nije
činila. Svaki put pomislim kako će biti drukčije. Ali sad je zbilja
pretjerala.
- Uzeo ju je za ruku i čvrsto stisnuo. - Ako je doista učinila to što
kažeš, neoprostivo je. Pretpostavljam da mi je planirala ispričati priču o
tome kako je Maisie pobolijevala i uginula kod veterinara. Žao mi je,
zbilja mi je žao. Moj Bože... - pustio joj je ruku, ustao i počeo koračati
uokolo. Ugledao je vreću za smeće iz koje se u podnožju stuba prosuo
sadržaj.
- Što je to?
- Moja odjeća - rekla je Ruth. - Vratila sam se vidjeti te, reći ti kako
mi je žao i vidjeti možemo li početi iznova, ako ti to želiš. Zatekla sam
tu tvoju majku. Rješavala se svih mojih stvari. Rekla mi je kako me više
nikada ne želiš vidjeti. Jesi li ti to tražio od nje? Je li istina to da me ne
želiš natrag? - Glas joj je zadrhtao dok je izgovarala posljednje riječi.
Ned je proizveo zvuk nalik brektanju, nešto između smijeha i
bijesnoga usklika. Naglo je koraknuo prema njoj i ispružio ruku. - Dođi.
308
 Večer je bila topla, što je bila prava sreća jer se nisu zaustavili
navući jakne prije nego što su izjurili iz kuće. Zajedno su hodali kroz
selo. Ned je marširao prvi, lice mu je bilo ozbiljno, a pogled zastrašujući
zbog bijesa koji je osjećao. Prošli su pokraj seoskoga parka u kojemu je
skupina djece vrištala i vikala dok su se verali preko penjalica i visoko
njihali na ljuljačkama. Ispred paba su parovi i samotni pijanci sjedili
uživajući u ljetnoj večeri, s čašama na drvenim stolovima dok su
cigarete dogorijevale u pepeljarama. Prozori su bili otvoreni dok su
prolazili pokraj vikendica duž High Streeta. Kroz njih su dopirali
zvukovi televizije, klepet lonaca i tava i mirisi iz kuhinje koji su se
osjećali na cesti. Dok su se niz brežuljak spuštali prema kući
Haskellovih nekakav muškarac prao je automobil puštajući potoke
sapunice niz prilaz na pločnik, dok je radio treštao. Jedna žena stajala je
u vrtu i zalijevala svoje biljke dok je njezin suprug obrezivao živicu s
bočne strane kuće.
Sasvim obična večer u selu, pomislila je Ruth. Samo nama nije
obična. Osjećala je naviranje adrenalina u tijelu. Što će Ned reći? Kako
će to Jackie primiti? Prvi put se nije bojala svoje svekrve. Zajedno će se
s njom suočiti i zajedno su bili dovoljno jaki da joj se suprotstave i
pobijede. Bilo je uzbudljivo. Prvi put joj se, nakon dugo vremena, činilo
da su ona i Ned ponovno tim.
Kad su došli do kuće Ned je gotovo istodobno pritiskao zvono na
ulaznim vratima i kuckao po njima, kao da se nestrpljivo želio suočiti sa
svojom majkom dok je bio još jako bijesan. Trenutak potom Jackie je
otvorila vrata, sva ozarena kad je ugledala Neda.
- Bog, sine - rekla je veselo, a potom joj se lice objesilo kad je
ugledala Ruth. - Oh!
- Pusti me unutra - rekao je Ned, odgurnuo vrata i ušao u kuću.
- Ne obaziri se ti na mene - rekla je Jackie sarkastično.
- Na kraju krajeva, ja sam ti samo majka.
Ned se nije obazirao na nju i ušao je u dnevni boravak. Jackie je
pošla za njim, a Ruth za njima. Televizor je bio uključen. Steven je
sjedio u fotelji, držeći u krilu rastvorene novine, rješavajući križaljku
koju je bilo dopola popunio.
309
 - Što se događa? - upitao je, zatečen kad su svi oni ušli u prostoriju.
- Želim da čuješ ovo, tata. Želim da oboje ovo čujete.

- Ma radi se o toj mački - započela je Jackie. - Došlo je do

nesporazuma. Mislila sam kako Ruth želi da je odvedem veterinaru.
Tako mi je rekla.
- Mogla bi baš sad i zašutjeti - rekao je Ned. Ruth je vidjela da mu
je problem kontrolirati se i ostati miran. - Ne želim više slušati tvoje
laži. Tvoje ogavne proklete laži. Umoran sam od toga što mi pokušavaš
uništiti život. Dosta mi je toga da mi pokušavaš sabotirati svaku vezu
koju sam dosad imao. Sjećaš li se Madeline? Sjećaš li se što si njoj
činila? Sirota cura. Nikada nije preboljela što si vikala na nju na ulici,
nazvavši je kurvom usred Yorka. A samo je mjesec dana izlazila sa
mnom.
- Pokušao sam te trpjeti. Nastojao sam te tolerirati, a znaš li zašto?
Zato što mi te bilo žao. Bilo mi je žao što ti je otac umro dok si još bila
mala i što se cijelo vrijeme suludo opijaš jer iskreno vjerujem da si ne
možeš pomoći i da ne možeš promijeniti svoje ponašanje bez obzira
koliko bila očajna. Mislim o tebi kao o tužnoj starici koja nema prijatelja
i koja je nesposobna s nekim ostvariti normalan odnos, i zapravo te
žalim. Ali više ne. Dosta je bilo.
- O čemu ti to govoriš? - upitala je Jackie gnjevno cvileći. - Ja imam
prijatelje.
- Imaš ljude s kojima odlaziš u svoj klub, s kojima provodiš veselu
večer, ali pravih prijatelja nemaš. Ti čak i ne znaš što to znači. A i s tim
prijateljima koje imaš pola vremena provedeš rogoboreći o njima; kako
su im grozne kuće, kako loše žive, kako užasno izgledaju, kao da se ti
imaš čime pohvaliti. A što je s tvojom obitelji? Gotovo sa svima si se
zakačila. Zapravo pitanje je ima li više netko s kim razgovaraš, ima li?
Eto ti ujaka Georgea. Posvađala si se s njim oko toga tko bi trebao
platiti što na računu kad smo izišli na ručak i otad ne razgovarate. To je
bilo prije deset godina! Je li to normalno?

310
 Jackie je rekla: - Htio je da podijelimo račun za crnovino pa sam mu
rekla da ni ja ni tvoj otac to vino nismo ni kušali, i ne vidim razloga
zašto bih ga trebala platiti.
- Vidiš! - vikao je Ned. - Ni sad čak ne vidiš kako je... ma to je tako
jadno. - Glas mu je postao molećiv. - Ne vidiš li koliko je to smiješno?
Koliko zlo?
- Neću da me netko iskorištava! - izjavila je Jackie. - Nisam ja ničija
žrtva.
- Nisi ti ničije ništa! - Ned joj je okrenuo leđa i prišao kaminu,
naslanjajući se na nj kao da pokušava povratiti snagu.
- Dakle - oglasio se Steven, pokušavajući smiriti situaciju. - O čemu
se tu radi?
Jackie se okrenula i prstom pokazala prema Ruth. - Ona - izbacila je.
- Ona širi laži i okreće Neda protiv mene. Nakon svega što sam učinila
za nju.
Ned se okrenuo. - Tata, dobro ti znaš o čemu je riječ. Uvijek ista
stara stvar. Ne znam zašto je braniš. Ne znam kako možeš podnijeti biti s
njom, kad smo već kod toga. Ne znam zašto si sebi uništio život ostajući
s njom.
- Nemoj tako govoriti - rekao je Steven upozoravajući.
- Govoriš o svojoj majci.
- Misliš da ja to ne znam? - Ned je rukom prošao kroz kosu i
uzdahnuo. - Moj Bože! Znaš, Susie je ispravno postupila. Jednostavno je
otišla što je dalje mogla od vas.
- Susie je jedna nezahvalna gospodičnica - rekla je Jackie zločesto.
- Svi su nezahvalni, ha? Ne misliš li katkad kako je pomalo čudno da
je cijeli svijet nezahvalan i usmjeren protiv tebe, a da si jedino ti
savršena? Ne sine li ti nikada da te na kraju svi koji te poznaju zamrze,
posvađaju se s tobom ili ih ti isključiš? Da sam na tvom mjestu, ja bih se
zapitao i samom sebi postavio par teških pitanja.
- Jako si bezobrazan - šmrckala je Jackie. - To je utjecaj te djevojke.
- Kimnula je prema Ruth.
Ned je prišao do Ruth i uzeo je za ruku. - Ovo je moja supruga -
rekao je jasno. - Ona mi je najvažnija osoba na svijetu. Učinila si sve što
311
je bilo u tvojoj moći da joj zagorčaš život... nemoj misliti da to nisam
primijetio. Želiš je se otarasiti, kao što si se svih ostalih otarasila zato jer
ne možeš podnijeti da mi je netko drugi važniji od tebe. Ali bolje bi ti
bilo da nešto shvatiš. Zajedno smo. Naš život i naša sreća na prvome su
mjestu. Ona mi je na prvome mjestu. Lažeš li njoj ili je zlostavljaš, ili
učiniš li joj nešto, učinila si to meni. Shvaćaš? Uvijek ću prije
povjerovati njoj nego tebi. - Pogledao je u svoga oca. - I tata je isto tako
postupio. Uz tebe je u svemu, bez obzira na sve što si činila, zato što te
oženio. I to je to. Dopustio je da mu otuđiš kći pa je više gotovo i ne
vida. Dopustio ti je da ga iskorijeniš od doma koji je volio i doseliš
ovamo kako bi mogla provoditi svoju glupu nakanu. Čak ti je dopustio
da se riješiš Ruth ako možeš. Vidi... naš odnos ni u kom slučaju nije
takav, moj i Ruthin. Mi smo dobro zajedno. Mi smo obitelj. Možemo vas
izolirati ako želimo i nećemo ni suzu proliti. Bolje razmisli o tome,
dobro? Odsad pa nadalje, naš život je samo naš. Nećeš nam svake
večeri upadati. Možeš doći onda kad te pozovemo, kad te poželimo
vidjeti, ako to uopće ikada više učinimo nakon svega što si napravila. Je
li to jasno? Možeš mi biti majka, ali nemaš pravo na moju ljubav. Moraš
je zaslužiti. Shvaćaš?
Jackie je prekrižila ruke i šmrckala.
Ned je nastavio. - Nadam se da sam bio jasan. Ako nisam, slobodno
me pitaj, kad god želiš pa ću ti ponovno objasniti. Dobro? Hajde, Ruth.
Idemo.

Dok su se odlučnim korakom zajedno uspinjali brežuljkom natrag do

vikendice Ruth je bila previše uzbuđena te neko vrijeme ništa nije
govorila. Kad su stigli do izbočine i našli se u ravnini sa seoskim
parkom zaustavila je Neda, uzela ga za obje ruke i pogledala ga u oči. -
Jesi li to uistinu mislio? Jesi li ozbiljno mislio sve to?
- Naravno.
- Ali nakon svega što sam učinila...
- Što si učinila?

312
 - Pročitala ti dnevnike! Pomislila sam da imaš avanturu s Erin! Otišla
sam od tebe.
- Mislila si da imam avanturu s Erin? - Nasmijao se ne vjerujući. -
Nikada to nisi rekla.
- Znam, ali pomislila sam.
- Zašto ništa nisi rekla?
- Ne znam... - Nije mu željela otkriti što joj je rekao Tom. Nije sad
imalo smisla blatiti njegovo ime. Neće uništiti Nedove uspomene na
prijatelja zbog nečega što se nije moglo promijeniti.
- Pitala si me volim li te više nego što sam nekada volio Erin. Bilo je
to pitanje na koje ti nisam mogao odgovoriti... tad sam bio druga osoba.
Bilo je to nešto posve drukčije, nemoguće usporediti. Bio sam
povrijeđen zbog toga što želiš da ti takvo što kažem i što ne vidiš koliko
te volim. Ali nikada nisam ni pomislio kako misliš da to još uvijek traje.
- Ali to je bilo zato što... - Ruth je duboko uzdahnula i zagledala mu
se u oči. Bile su zabrinute i iskrene. Navelo ju je to da poželi zaplakati
kad je shvatila koliko ga voli i koliko je bila blizu tome da ga izgubi. -
Lagao si mi tad. Rekao si mi da nikada nisi volio Erin.
- Znam. - Tjeskoban izraz preletio mu je preko lica. - Volio bih da
sam ti rekao ali iskreno sam mislio kako bi to izazvalo samo još više
problema. Mislio sam da to ni na koji način ne možeš doznati jer to
nikome nisam bio rekao. Ali vidim kako je to bilo glupo. Mrzio sam
činjenicu da ti nisam rekao istinu. Nikada ti poslije više nisam lagao.
Oprosti mi...
- Nisi mi više lagao, ali izbjegavao si istinu. Govorio si veoma
oprezno... birajući riječi, kako ponovno ne bi izrekao neistinu. Bilo mi je
jasno da to činiš pa sam zbog toga postala samo još sumnjičavija.
- O, Ruth, strašno mi je žao. Možeš li mi ponovno vjerovati? -
Privukao ju je bliže i zagrlio. Uzvratila mu je zagrljajem i potom
podignula pogled.
- Znam da nisi imao avanturu s Erin. Sve je to bilo u mojoj glavi...
uglavnom. Sad to tek vidim. Trebala sam razgovarati s tobom o tome,
trebala sam to razjasniti.
- Ludice mala! - Ned ju je privukao bliže i poljubio u tjeme. - Meni
313
sve možeš reći, znaš to. Da si mi samo rekla kako misliš... ali nisi ti tu
kriva, jasno mi je to. Oboje smo bili kreteni.
- I ne samo mi... imali su u tome i ostali svoju ulogu, nisu li? Tom,
Erin, Jeremy...
Ruth i Ned su se na trenutak pogledali bez riječi i priznali nešto što
je sve to vrijeme bilo među njima.
- Moji prijatelji - oglasio se on napokon nježno. - Nije se tu radilo
samo o smijehu i zabavi. Znam to. Oprosti.
- Ali ja sam ta koja je otišla. Nisam željela. Još dok sam odlazila
samoj sam sebi govorila kako sam glupa. Nikada nisam trebala otići.
- Misliš li da sam te krivio zbog toga? Dugo je sa mnom bilo
nemoguće živjeti. Znam da nisi razgovarala sa mnom zato što sam te ja
isključio. A kad je Tom poginuo... osjećao sam krivnju iz više razloga,
zbog nečega što je trajalo prije mnogo godina. Bilo je teško s tim živjeti
pa sam se s time nosio tako što sam to otpustio. Znam da tako postupam
kad nastanu problemi. Uopće te nisam krivio kad si poželjela otići.
Mislio sam kako sad, kad si pročitala moje dnevnike, nemaš više visoko
mišljenje o meni te da si shvatila kako sam u stvari jadan. Usto još moja
zbilja grozna majka koja ti je život činila paklenim, pa moje šutnje... sam
bi od sebe bio otišao da sam ikako mogao.
- O, Nede - rekla je, gušeći se. - Ne mogu vjerovati da se sve to
događa.
Ned se i sam nasmijao. - Čini se da smo samo trebali otvoreno
popričati.
- Meni to veoma mnogo znači... ono što si tamo rekao. Svojim
roditeljima. Ono da smo sad mi obitelj i da sam ti ja na prvome mjestu.
Jesi li to ozbiljno mislio?
- Naravno. Uvijek sam samo to i mislio. Sad si moja supruga... a ne
nekakva tinejdžerska simpatija, djevojka ili netko s kim bih malo
nevjenčano živio. Ti si ona prava. To sam mislio još onda kad sam ti
obećao da je za cijeli život.
Poljubili su se, nakon čega se Ned odmaknuo i iskreno zagledao u
Ruth.
- Oprosti zbog moje majke. Znam da si proživjela pakao s njom. A ja
314
nisam ništa činio u povodu toga nego sam čekao da sve to prođe. Trebao
sam joj se usprotiviti na samom početku, još kad je počela sa svim tim
glupostima. Žao mi je što nisam. Ozbiljno to mislim. Neću više ponoviti
istu pogrešku.
- Opraštam ti. I zbilja te razumijem... ona je... teška žena. - Ruth se
osmijehnula. Odjednom joj se Jackie učinila veoma malenom i
nevažnom. Gubitnicom, dok je ona, Ruth, bila pobjednica koja je imala
božanstvenoga supruga i lijepi dom. Nestali su sva ona mržnja i bijes i
zamijenilo ih je sažalijevanje svekrve. O, ne, nemoj! upozorila je samu
sebe. Nemoj počinjati s tim srcedrapateljnim stavovima, to te i uvalilo u
ovu nevolju. Nemoj više tragati za nekim tko bi ti zamijenio mamu. Sad
si odrasla.
- Teška je samo jedan od načina na koji se može opisati. Gle, mislio
sam to što sam rekao. Više neće biti nikakvih gluposti. Na prvome
mjestu smo mi... ti i ja. To je naš život i trebamo ga živjeti onako kako
sami to želimo. Mama je davno izgubila sve svoje majčinske privilegije.
- Čvrsto ju je uzeo za ruku. - Vidi, možemo se mi i odseliti ako ti to
želiš. Zapravo, mislim da bismo trebali. Kako stvari stoje, vikendica je
gotovo premala za nas.
Ruth se nasmijala. - Dalje od tvoje majke? To bi je usrećilo, nakon
svih problema koje je prošla da se ovamo doseli. Ned je slegnuo
ramenima i nasmijao se. - Koga briga?
- A što s Lukeom i Abigail, Jeremyjem i Erin? Ne želiš li ostati
živjeti u njihovoj blizini?
- Lijepo je živjeti blizu svojim starim prijateljima, ali u jednom
trenutku života imat ćemo važnijih stvari o kojima treba razmisliti.
Možda o djeci. Novim prijateljima. Život ne mora stajati na mjestu,
istina?
- Ne, ne mora.
- Ima li kakvoga izgleda da nas dvoje sad prestanemo s pričom?
Volio bih te ponovno poljubiti.
- Ti si započeo - rekla je Ruth, šaleći se srdito, ali više nije mogla
reći ništa jer su Nedove usne bile na njezinima i osjećala je kako se topi
od sočnoga poljupca koji je tako dobro poznavala.
315
 Djeca koja su se igrala u seoskom parku stala su usred izvođenja
svojih vratolomija, bučno klicala, vrištala i zapljeskala im u znak
ohrabrenja.

316
 DVADESET PRVO POGLAVLJE

Vjenčanja, sprovodi, krstitke, pomislila je Ruth. Putokazi naših života

označeni su tim događajima.
Drukčija crkva, ovaj put modernija. Oltar i propovjedaonica bili su
od ulaštene hrastovine i vitraja s apstraktnim cik cak uzorcima različitih
boja. Na misi je bilo mnogo okupljenih vjernika, a glazbu je, uz
električne orgulje, omogućavala skupina gitara, flauta i defova. Nije bilo
onako kako je zamišljala da bi Erin željela obaviti Violetino krštenje, ali
dojmu svečanosti bilo se teško oduprijeti. Djetešce je bilo predivno.
Nestalo je one smeđe kosice s kojom se rodila i zamijenio ju je gusti
svijetli snop kose, sličan Tomovoj. Bila je bucmasta, rumenih obraza i
doimala se zadovoljnom te prespavala većinu događaja. Kad je napokon
otvorila oči, pojavile su se iste tamnoplave oči veličine tanjurića kakve
je imala Erin.
Nakon propovijedi svećenik je pozvao da priđu Erin, djetetovi djed i
baka te Ruth i Ned.
- Opa - rekao je. Bio je to prijateljski raspoložen muškarac s bradom
koji se prethodno predstavio kao Mike. - Kakav divan dan za sve nas
koji slavimo Violetine krstitke i njezin ulazak u našu veliku obitelj,
Crkvu. Ubrzo ćemo obaviti formalnost, dobiti neke odgovore, odnijeti
Violet do krstionice i krstiti je. Ali najprije ću vam se danas obratiti s
nekoliko riječi dobrodošlice. Svima nam je veoma drago Što ste tu,
Violetini i Erinini prijatelji i rođaci. - Mike se osmjehivao gledajući u
sve okupljene, svoje redovite vjernike i posjetitelje koji su pokušavali
prikriti nelagodnost koju su osjećali u tom iznimno opuštenom okružju. -

317
Molim vas da nam se svima priključite nakon obreda. Osvježenje će biti
posluženo u blagovaonici u samostanu pa nas stoga dođite pozdraviti i s
nama popiti šalicu čaja. Prije nego počnemo želim vam reći nekoliko
riječi jer ovo krštenje ne bi bilo potpuno da ih ne kažem. Oko Violet je
njezina draga obitelj i kumovi, ljudi koji će o njoj voditi brigu u
budućnosti, odgajati je, obrazovati, pokazati joj kako biti produktivna,
odgovorna i draga članica zajednice. No jedna osoba nedostaje, a to je
Violetin otac koji je tragično preminuo u automobilskoj nezgodi prije
samo nekoliko mjeseci. On nikada nije imao mogućnost vidjeti svoju
lijepu kći.
O, bože, pomislila je Ruth. Nemoj duljiti o tome. Od svih dana danas
žudimo za tim da budemo sretni.
- Ali - nastavio je Mike - bio bi presretan da vas danas sve vidi,
spremne preuzeti skrb o njegovoj maloj djevojčici. On nastavlja živjeti u
tom djetetu. Svoju ljubav prema Tomu možete pokazati kroz ljubav
prema njegovoj obitelji. Biti tu... za njega. I zato, radujmo se danas!
Razvedrimo se i recimo: ʻTo! Aleluja! U redu je!ʼ Može?
Ned je stisnuo Ruthinu ruku i ona je pogledala prema njemu.
Grickao je donju usnu nastojeći se ne nasmijati.
Katkad je to jedni način za nositi se s ovakvim stvarima, pomislila
je. Smijati se.
- U redu - rekao je Mike široko se cereći i raširio ruke prema
vjernicima. - Donesimo to dijete do krstionice!

Poslije je priređen domjenak u kući Erininih roditelja.

Ruth i Ned zajedno su stajali u dnevnome boravku i svatko je držao
tanjur ukusne hrane koju je Erinina majka pripravila. Bilo im je teško
ovih dana biti razdvojenima i nisu se mogli othrvati tome da ponovno
teže jedno prema drugome, bez obzira na to gdje se nalazili. Tako je sad
Ned, premda je razgovarao s nekim Erininim rođakom, bio blizu Ruth i
ruka mu je gotovo dodirivala njezinu. Proveli su sate i sate zajedno i
raspravili sve što se događalo i što je umalo izazvalo njihovo

318
katastrofalno razdvajanje. Ruth je bila užasnuta pri pomisli da ga je
umalo bila izgubila. Ned je osjećao to isto i istodobno bio zahvalan što
je njihova ljubav ponovno obnovljena i užasnut zbog toga kako je umalo
dopustio da bude uništena.
Erin je ušla u prostoriju i pogledom prešla po okupljenima. Kad je
ugledala Ruth, prišla joj je, osmjehujući se. Izgledala je sjajno u odijelu
pepito uzorka i čizmama u vojničkom stilu koje su joj bile čvrsto vezane
do koljena.
- Sve u svemu izgledaš predobro za nekoga tko se prije četiri
mjeseca porodio - izjavila je Ruth. - Odjednom nemam apetita za tu
ukusnu hranu.
- Ma daj - rekla je Erin svojini irskim naglaskom - to ti je naše
tradicionalno varivo s knedlama. Nemoj sad prigovaratʼ, samo uživaj. -
Potom je svojim uobičajenim glasom dodala: - To ti je zahtjevan posao,
dušo. To i dojenje. Sve mi spada.
- Gdje je Violet?
- Teško da ću Violet ikada više vidjeti. Uzeli su je kao taoca i sad je
guši desetak mojih najboljih rođaka koji su je odlučili nasmrt grliti i
ljubiti. - Erin se nacerila. - Iskreno, tuku se oko nje poput kvočaka. Baš
slatko.
- Pretpostavljam da će ti jednoga dana biti drago zbog njih.
- Meni je i sad drago.
- Kako si zadovoljna s današnjim danom?
- Veoma. Divno je. Toliko sam lijepih darova dobila za dijete. Hvala
ti od srca za vaše... zbilja velikodušno od vas.
- Gle, to je od nas oboje... od njezine kume i kuma.
- Svih njezinih kumova - Erin joj se osmijehnula. Hvala vam.
- Ma to je sitnica...
- Ne... mislim na svemu. Zato što si bila tu kad si mi bila potrebna.
- Znaš da je to sasvim u redu. - Pogledale su se. Taj dan će nas
uvijek povezivati, pomislila je Ruth. Preko Violet. Ali i zbog onoga što
se dogodilo na dan njezinoga rođenja. Nekako nas je povezalo.
- A kako si ti? - upitala je, premostivši trenutak.
- Kako kad - odvratila je Erin. - Neki dani su mi nepodnošljivi.
319
Noću, kad ustanem nahraniti Violet i kad sam posve sama... ili kad ona
šmrcne ili nakašlje se, kad se poželim okrenuti prema nekome i upitati:ʼ
misliš li da je nešto ozbiljno, ili jesam li loša majka?ʼ... ili onda kad se
prvi put nasmijala, ili ono kad se počela praćakati u kadi... - Ponovno se
osmijehnula. - Čudno, ali katkad mi se sretni trenuci čine gorim od
ružnih. Sretni me rasplaču jer pomislim na to što Tom propušta. Kad ona
ne želi spavati, kad cvili i cvili i kad sam na rubu živaca pomislim
ʻsretni nitkov, kad ovo ne mora slušatiʼ. Osmjesi, dragost i činjenica da
tako brzo prerasta svoju odjeću me slede.
Ruth je položila ruku na njezinu.
- Ah, znam, bit će bolje - rekla je Erin. - Dan po dan. Ali, gle tebe i
Neda. Čini se da ste dobro.
- Jesmo - odgovorila je Ruth jednostavno. - Sve je... baš nekako
dobro. Osjećam kao da smo u blaženom braku u kakvom smo trebali biti
nakon vjenčanja.
- A vikendica?
- Puno ljudi dolazi gledati, a imamo i neke dobre ponude. Samo je
pitanje odluke koju od njih prihvatiti.
- Znači li to da ćete naći kuću kakvu ste željeli? Našli ste onu koja
vam se sviđa?
- Jesmo... tamo na drugoj strani Oxforda. Lijepa kuća, u
viktorijanskom stilu, s četiri spavaće sobe i vrtom. Prilični su izgledi da
ćemo je kupiti. Sad kad sam unaprijeđena na poslu.
- Nisam to znala! Čestitam - rekla je Erin toplo.
- Hvala ti. Uzbudljivo je. A znači i više novca pa si možemo priuštiti
veću hipoteku. Ali imamo mi i druge planove. Mogli bismo je u jednom
trenutku iznajmljivati i putovati, vidjeti malo svijeta. Neko vrijeme
živjeti u Londonu ili Edinburghu. Malo isprobati gradski život. Provesti
godinu dana u Sydneyu.
Erin se nasmijala. - Opa. Veliki planovi. Mislim da je to sjajno. Svi
smo mi pomalo predugo bili zajedno. Svima bi nam činilo dobro proširiti
vidike. I ja nešto slično planiram. Možda ću malo odvesti Violet u
London, dok je još mala, vidjeti mogu li se malo domoći rada u
kazalištu, ako uspijem naći dobru dadilju. - Dobacila je Ruth vragolast
320
pogled. - Kladim se da Jackie baš i nije previše ushićena.
- Tiha je poput miša. Ozbiljno. Mjesecima je nismo čuli da cijuče.
Ned je i dalje bojkotira. Kaže da bi mogao živjeti i da s njom nikada
više ne stupi u kontakt. Ali ipak vjerujem da hoće.
- Bravo, za oboje, zbog toga što ste se uspjeli osloboditi. Bilo je i
vrijeme. Nikada nisam vidjela Neda tako sretnoga. Dakle... znači da
očito činite pravu stvar.

Krajem studenoga bio je Ruthin rođendan pa su ona i Ned jedne blage

jesenje nedjelje bili pozvani u Stari župni dvor na ručak, proslaviti.
- Budi oprezan - upozorila je na odlasku - moj otac ne zna kuhati i
time se veoma ponosi.
Ali dočekao ih je Silas koji je ponosno okretao krumpire pečene na
masti, važno im govoreći da je govedina gotova.
- Priscilla mi daje poduku iz kuhanja - objasnio je, - a ja njoj
pokazujem kako rukovati grijalicom. Znate, poštena razmjena, trampa.
Ovo jelo sam usavršio.
- Koliko često jedeš pečenu govedinu, tata? - upitala je Ruth ljubeći
ga u obraz.
- Barem jednom tjedno.
- To je sigurno skupo - zapazio je Ned.
- Istina - priznao je Silas. - Razmišljam stoga o tome da u stražnjem
vrtu držim krave. Zaklati jednu godišnje pomoglo bi mi riješiti problem...
- Ili - rekla je Ruth - možda bi mogao još nešto naučiti kuhati. To bi
moglo biti jednostavnije i jeftinije od držanja stoke, samo zato da bi ih
klao zbog mesa.
- Hm - odvratio je Silas. - Trebalo mi je prilično vremena da ovo
naučim. Znaš kako je to, Ruth. Muško sam. Kuhanje je ženski posao.
Nije da vikinški ratnik ne bi ispekao dobar but, ali mene nećeš naći da
se zafrkavam s pregačama, maslacem, mjerenjem brašna i tome slično.
Jednostavno to nisam mogao, moram biti iskren. Nemamo mi muški oko
za to. Imamo li, Ned? - upitao je molećivo dok je iz ostave Nedu pružao

321
bocu piva.
- Pa, ne znam - rekao je Ned prijateljski. - Ja zapravo prilično volim
kuhati.
- Voliš li? - Silas je bio iznenađen. - Što spremaš?
- Moj omiljeni recept je losos u začinskom bilju, s creme fraiche i
mješavinom estragona, peršina i kopra. Zbilja je ukusno s povrćem
kuhanim na pari. Ili nema ništa bolje od dobre kobasice i pravoga umaka
od luka polivenoga preko pire krumpira. Krumpir je najbolji s
kobasicom, ali kad ja spremam kosano meso pomiješano s pireom, radije
se odlučujem za pire od pastrnaka. Ima nešto u tome... mislim u slatkoći.
Jeste to probali?
Silas ga je sumnjičavo motrio, kao da se pribojavao da bi ga Ned
mogao zezati, ali činio se prilično ozbiljnim. - Hm? Pire od pastrnaka?
Ne, ne mogu reći da jesam. Ne zvuči preteško. Misliš da bi išlo uz
govedinu?
Cordy je kasnila, kao i obično, premda ovaj put krivnju nije mogla
svaliti na bolnicu.
- Zaspala - izjavila je. - Ne namjeravam se ispričavati. Blaženi san.
- Zaslužila si - rekla je Ruth.
- Hvala ti, draga sestro - rekla je Cordelia, nudeći joj obraz na
poljubac. Kad se Ruth približila, prošaptala je: - San poslije snošaja.
Najbolji koji postoji. Nemoj reći tati. Ne želim inkviziciju - nacerila se
urotnički.
- Ako ćeš mi poslije sve ispričati - odvratila je Ruth.
- Naravno da ʻoću. O, Nede, drago mi je vidjeti te, kao i obično -
rekla je Cordy grleći svog šogora. - Pusti da pogodim, tata. Ne bi li taj
divan miris možda mogao biti pečena govedina?
Jeli su u blagovaonici. - Silas je ovaj put uklonio nered sa stola... i
rođendanska torta, koju je napravila ljubazna gospođa Jackson, stigla je
na kraju obroka, uz svijeće i riječ ʻRuthʼ ispisanu ružičastom glazurom.
- O, baš lijepo od nje - uskliknula je Ruth. - Moram joj zahvaliti.
- Možemo poslije malo prošetati nakon ručka ako želiš - zamijetio je
Silas. - Uzmi njoj krišku. Premda joj baš ne treba. Tvrdi da ponovno želi
smršavjeti, premda meni i dalje izgleda jednako slonovski kako je i
322
izgledala.
- O, to bi bilo pristojno. - Ruth je nožem zasjekla debelu glazuru. Ali
možda bismo danas trebali ostati samo u krugu obitelji. Gle ovu kremu...
mljac.
- Zaželi rođendansku želju! - povikala je Cordy. Ruth je poslušno
sklopila oči i pomislila na nešto, - Evo. Tko je za tortu?
Jeli su tortu, a potom se zaputili u šetnju potrošiti višak kalorija od
nedjeljnoga ručka. Silas je Neda poveo malo naprijed, dok su Cordy i
Ruth išle za njima. Dan je sasvim lijepo otpočeo, uz prilično sunčeve
svjetlosti, ali nebo se sad oblačilo i oštar vjetar dizao opalo lišće i
kovitlao ga uokolo.
- Dakle - upitala je Ruth - tko je taj momak?
- Nekakav tip kojega poznajem - rekla je Cordy nehajno. - Možda
ništa ne bude od toga, ali, iskreno, dugo vremena je prošlo otkad sam se
s nekim poševila pa sam se bojala da sam zaboravila. Brinula sam da bih
mogla reći: ʻPobogu, kakav ti je to čudan dodatak! Što namjeravaš raditi
s tim?ʼ Sva sreća pa sam se u tren oka svega prisjetila.
Ruth se nasmijala.
- Ali - nastavila je Cordy - zbilja mi je drago pri srcu kad vidim tebe
i Neda tako sretne. Takvi ste nekada bili, odmah kad ste se upoznali.
- Da - Ruth ga je pogledala dok je hodao uz njezinoga oca, njegovu
visoku figuru i način na koji je držao ruke zagurane u džepove. - Jesmo.
Prebrodili smo krizu. Bilo je prilično škakljivo.
- Uspjela si nadvladati tu groznu ženu. Njegovu majku. Ponosna sam
na tebe.
- Jesam. Zapravo, uspjelo je Nedu.
- Zvuči kao da ste to oboje učinili. Ona je odvratna stara vreća.
- Ma znaš... - Ruth je slegnula ramenima.
- O, Ruth! - povikala je Cordy bijesno. - Ne trebaš je žaliti! Iskreno,
ti i tvoje meko srce...
- Nedova sestra nam je neku večer došla na večeru. Ispričala mi je
neke stvari koje je Jackie činila njoj, Što moje prigovore baca u sjenu.
Ne šalim se, kosa bi ti se nakostriješila.
- Bože, nevjerojatna je.
323
 - Ali ispričala mi je i to kako je Jackien otac počinio samoubojstvo
dok je ona bila još mala. To je uništilo cijelu obitelj, ali najviše od svih
Jackie. Ona se zapravo nikada više nije oporavila. Imala je čudnovato
blizak odnos sa svojom majkom, koji je bio na granici između velike
privrženosti i strašne mržnje. Ona joj je opsesivno nadzirala život, a
Susie misli da je to razlog. Strahujući da će ponovno biti ostavljena ili
da je možda ona navela svog oca na taj korak, očajnički želi biti voljena.
- Hmm - rekla je Cordy oprezno. - To je tužna priča, ali ne opravdava
je: na kraju krajeva, ljudi sami moraju preuzeti odgovornost za sebe, to
znaš. I ti si izgubila majku, ali to ne znači da vrištiš i vičeš i očekuješ da
se svijet okreće oko tebe.
- Ona ima još i taj problem s alkoholom.
- To znači da i za to mora preuzeti odgovornost. Bojim se da zvučim
grubo, ali tako je.
Trenutak su hodale bez riječi. Potom je Ruth rekla: - Znaš, čudno je
to što sam se u svemu prevarila. Bojala sam se Nedovih prijatelja i toga
da će nekako stati između nas; bojala sam se prošlosti koju je dijelio s
njima jer bez obzira na sav moj trud, nikada nisam mogla biti dio toga.
Mogla sam sjediti i slušati sve te njihove priče, ali ja jednostavno nisam
bila tamo. Osjećala sam se frustrirano. Mislila sam kako Nedu to znači
više od budućnosti sa mnom. Iskreno sam osjećala da bi se Ned, kad bi
mogao, vratio u prošlost i beskonačno dugo živio u toj čvrsto povezanoj
maloj skupini te da ne bi mogao biti sretniji da nađe život u kojemu njih
nema. Sad vidim da sam mu, kad sam se pojavila, prvi put pokazala
izlaz iz tog malog zagušljivog kruga. Ne znači to da mu nisu bili... ili da
mu nisu... iznimno dragi. Ali ne može se živjeti samo od prijatelja, može
li? Na kraju osjetiš potrebu za nečim drugim.
Cordelia je kimnula, pokazujući time da se slaže, dok je šutirala
lišće koje joj se nagomilalo na putu.
- Usredotočila sam sav svoj strah na njegovu staru ljubav prema
Erin. Bilo je to polazište za svu moju nesigurnost i navelo me na
pomisao kako to još uvijek traje.
- Ali opasnost je zapravo dolazila iz sasvim drugoga smjera -
zapazila je Cordy.
324
 Ruth se namrštila. - Znala sam da mu je majka teška, ali nikada mi
nije palo na pamet da bi nas pokušala razdvojiti. Nisam shvatila da bi,
da joj to dopustim, imala moć to učiniti.
- Ne bih ja baš na sebe preuzela svu krivnju da sam na tvom mjestu.
Nisi joj se sama mogla suprotstaviti, istina?
- U pravu si. Bilo je to nešto što smo Ned i ja jedino zajedno mogli
učiniti. Nisam to shvatila. Sad mi se to čini veoma glupim. Mogla se
uvući među nas samo zato što međusobno nismo razgovarali na pravi
način i počela je sa svim manipulirati na način koji je njoj odgovarao.
- Nisi u tome imala sreće. Ne mogu vjerovati da ima baš još mnogo
tako groznih svekrva poput Jackie.
- I ja se nadam da nema.
- Ali - Cordy ju je pogledala ispod oka, nadam se da vodiš bilješke o
tome kako to ne učiniti. Vjerojatno ćeš i sama jednoga dana postati
majka.
- Možda - odgovorila joj je Ruth osmjehujući se.
- Iznenadilo bi me da ne postaneš.
- Imam ja sad o čemu razmišljati, o svom unapređenju. Tek sam
počela preuzimati nove obveze. A osim toga, tu je i preseljenje. Za
mjesec dana ćemo okončati prodaju, imam selidbu i milijun raznoraznih
stvari koje treba organizirati... Imamo planove za putovanje.
- Isprike, isprike... djeca su prijenosna, znaš. U svakom slučaju,
uskoro ću dati novac za oglas.
- Vidjet ćemo - rekla je Ruth spokojno. - Vidjet ćemo.
- Bolje ti je da tatu što prije učiniš djedom - rekla je Cordy - prije
nego posve ne poludi. Krave u stražnjem vrtu. Što li će biti sljedeće?
Treba mu neki novi hobi... neki povodljivi klinac kojemu bi pokazivao
svoje lude planove.
- Bit će on sjajan djed. Nitko u školi neće vjerovati da uistinu
postoji.
Obje su s puno ljubavi pogledale svoga oca, koji je dramatično
gestikulirao Nedu dok su šetali. Čule su ga kako govori: - Ali u tome je
cjelokupan smisao masovnih ubojica, nije li? Oni ubijaju mase ljudi!
Neće oni tratiti svoju nadarenost na mene samoga. To sam rekao i Prisilli
325
kad mi je rekla kako ne bih trebao sam ići kampirati u New Forest, za
slučaj da naletim na masovnoga ubojicu. Nema to nikakvoga smisla,
rekao sam joj. Ja se trebam bojati usamljene šizofrene osobe koja čuje
glasove koji joj govore da ubija starce u šatorima. A koliki su izgledi za
to?
- Veoma mali - odgovorio mu je Ned.
- Točno - rekao je zadovoljno Silas.
Cordy je uzela Ruth za ruku. - Našla si pravoga. Svaki koji tatu
može podnijeti razuman je tip.
- Znam - rekla je Ruth sretno. - Znam. Nastavile su dalje niz uličicu,
vraćajući se prema kući.

SVRŠETAK

326
 ZAHVALE

Zahvaljujem svojoj urednici Jane Wood i svima u Orionu, posebice

Susan Lamb, Lisi Milton, Sari OʼKeefe, Juliet Ewers, Jennyju Page,
Gaby Young i Beai Hemming, kao i izvrsnoj ekipi iz odjela prodaje i
zaštite autorskih prava te svima ostalima. Svi su oni svoj posao izvrsno
obavili.

Goleme zahvale Lizzy Kremer, mojoj agentici, i svima u David

Higham Associates.

Veliko hvala mojim prijateljima, od kojih nitko nije poput prijatelja u

ovoj knjizi (barem nema tako velike sličnosti) i mojoj obitelji.

Posebno zahvaljujem svekru i svekrvi, Judy i Davidu Crawfordu,

koji su iznimno dragi i koji su mi bili podrška i pružali mi potporu onda
kad mi je bila potrebna i koji nimalo nisu nalik svekru i svekrvi u ovoj
knjizi!

Ruth i Ned ludo su se zaljubili. Odluče okušati sreću i do vjenčanja

ih dijeli tek nekoliko kratkih mjeseci. Ali problem prave ljubavi leži u
tome što ona ne uključuje samo dvoje ljudi. Postoji posve nova obitelj
supružnika s kojom se treba pozabaviti, ne samo Nedova nepredvidiva
majka.

A tu su i prijatelji... U trenutku kad bi se Ruth trebala radovati

327
sretnoj budućnosti, ona se počinje zaplitati u prošlost i sve ono što se
Nedu davno događalo. Umišlja li ona? Je li se Ned uistinu promijenio?
Jesu li njegovi prijatelji još uvijek povezani zamršenim promjenjivim
odnosima koji imaju moć da nasilno razdvoje dvoje ljudi...?

Izvrsna priča koja će vas potpuno zaokupiti... ostat ćete cijelu noć
budni čitajući je. Jenny Calgan

Ova zanimljiva priča o ljubavi, braku i onome što se događa nakon

savršenoga vjenčanja prikovat će vas na mjestu. Cathy Kelly

328
1 Stih iz Shakespeareove Oluje u prepjevu Mate Marasa, našeg vrsnog
prevoditelja Shakespeareovih djela.

2 Mrs Beeton - Britanka koja je u 19. stoljeću pisala o kuhanju, vođenju

kućanstva i skrbi za obitelj.

3 3 Rupert Brooke (1887.- 1915.) - poznati engleski pjesnik koji je umro

veoma mlad, ne navršivši ni trideset godina, ostavio je iza sebe brojne
antologijske sonete. Jedan od poznatijih je ʻThe Soldierʼ

4 GI - glikemijski indeks.

5 Cecil Beaton (1904.- 1980.) - slavni engleski modni fotograf, također

poznat po portretima. Radio za najprestižnije časopise, poput Voguea i
sl.

6 Poznata vrsta bijeloga vina.

7 Dijelovi pjesme Ruperta Brookea Love (ljubav) u prepjevu Dragutina

Dumančića; Nakladnička kuča ʻCeresʼ.

8 Will of the Wisp inačici je Jack oʼlantern, a u narodnim pričama obično

označava neko sablasno svjetlo.

9 Izraz za ženu strastvenu pusačicu.

10 Aluzija na prezime Cox - engl. riječ COX znači kormilar sportskog

veslačkog čamca.

11 Erin očito aludira na Toma, prema poznatoj dječjoj pjesmici Tom,

Tom the Piperʼs Son - Tom Tom the piperʼs son Stole a pig and away he
ran. The pig was eat and Tom was beat And Torn went roaring down the
street.

329
12 birch - breza; oak - hrast; ash - jasen; fir - jela.

13 John Donne (1572.- 1631.) istaknuti engleski pjesnik, metafizičar.

Navedeni dijelovi odnose se na Donneovu pjesmu Death (Smrt).

14 Thoma Gray (1716.- 1771.) - engleski pjesnik 18. stoljeća. Pjesma

ʻElegy Written in a Country Churchyardʼ jedna je od poznatijih Grayevih
pjesama.

15 The Blitz - bombardiranje Britanije početkom Drugog svjetskog rata,

kad je London bombardiran 57 dana uzastopno.

16 MMR - measles, mumps arid rubella - ospice, zaušnjaci i rubeola.

330