DEBBIE MACOMBER

PANSION U VRTU RUŽA

Prevela s engleskoga Lidija Toman

Naslov izvornika: The Inn at Rose Harbors

 Rujan 2012.

Dragi prijatelji,

Primila sam poruku. Volite gradić Cedar Cove i želite da njegovi likovi ostanu
dijelom vaših života. Njih deset tisuća. Dobro, malo pretjerujem, ali tu i jest
problem. Trinaest knjiga, svaka sa svojim likovima. Ako se vama nije zavrtjelo u
glavi pamteći tko je tko, meni svakako jest. Trenutak je bio stigao, ali rastanci su
teški, a prema onom što su mi neki od vas napisali, i traumatični.

Kao spisateljica, slušam svoje čitatelje. Vi ste bili vodič moje karijere još otkad
sam objavila prvu knjigu. Uvijek se trudim ne razočarati one koji su mi toliko
odani i koji mi pružaju podršku. Stoga sam smislila rješenje. Moj novi ciklus
romana govori o predivnom pansionu smještenom upravo u Cedar Coveu. Na taj
ćete način moći opet susretati likove koje ste toliko zavoljeli i saznati što se
zbiva u njihovim životima. Međutim, priča će se vrtjeti oko Jo Marie i ljudi koji
odsjedaju u pansionu Rose Harbor.
Ime Rose posebno je značajno u mom životu. Moja prabaka zvala se Rose, kao i
moja majka. Naša najstarija kći zove se Jody Rose, a moja unuka (ona koja je
rođena na moj rođendan) je Madeleine Rose. Očito je kako je to ime duboko
ukorijenjeno u našem obiteljskom naslijeđu. Kao u svim svojim pričama, i ovdje
s čitateljima dijelim dio sebe. I kao i uvijek, veselim se vašim komentarima.
Možete sa mnom stupiti u kontakt na brojne načine. Prijavite se na moju
internetsku stranicu Debbiemacomber.com i ondje se upišite u knjigu gostiju ili
mi pišite na P.O. Box 1458, Port Orchard, WA 98366. Osobno pročitam svako
pismo i svaku poruku ostavljenu u knjizi gostiju. Možete mi pisati i putem
Facebooka. Čekajte, ima još... Imam i vlastitu aplikaciju. Toliko sam tehnološki
napredna da ne znam što bih rekla.
A sada se lijepo zavalite u naslonjač i upoznajte Jo Marie i njezina prva dva
gosta. Ovo je za nju nov život. Uvjerena sam da ćete je zavoljeti, zajedno s
ljudima koji u njezinu pansionu pronalaze utočište.
Najtopliji pozdravi,

Debbie Macomber
Benjaminu Levisayu i Ricku Mondragonu,

mojim posebnim prijateljima

iz redakcije časopisa Knitter

i Konferencije za ljubitelje pletenja

 Prvo poglavlje

Sinoć sam sanjala Paula.

Uvijek mi je negdje u mislima - ne prođe ni dan kad nije sa mnom - ali dosad mi
se nije pojavljivao u snovima. Čudno je da ga nema, jer prije nego što zatvorim oči
maštam kako kako me njegove ruke grle. Dok tonem u san, pretvaram se da moja glava
počiva na njegovu ramenu. Nažalost, više nikad neću imati priliku biti sa svojim
mužem, barem ne u ovom životu.
Čak ako i jesam sanjala Paula, sve do sinoć ti bi snovi bili zaboravljeni prije nego
što bih se probudila. Ali ovaj je san ostao sa mnom, čučao je u mojim mislima,
ispunjavao me tugom i radošću.
Kad sam saznala da je Paul poginuo, bol me toliko bila obuzela da nisam znala
kako ću dalje. Ali život nastavlja svoj put pa sam nastavila i ja. Preživljavala sam
nekako iz dana u dan, sve dok nisam otkrila da mogu opet normalno disati.
Sada se nalazim u svom novom domu, pansionu koji sam prije mjesec dana kupila
na poluotoku Kitsap, u toplu i prijatnu gradiću pod imenom Cedar Cove. Odlučila sam
ga nazvati Rose Harbor. »Rose« je sjećanje na Paula Rosea, čovjeka koji je nepunih
godinu dana bio moj suprug, čovjeka kojeg ću zauvijek voljeti i za kojim ću tugovati
do kraja svog života. »Harbor« je luka u koju sam spustila svoje sidro dok su me
šibale oluje žalosti.
Zvuči melodramatično, ali ne postoji drugi način na koji bih to rekla. Iako sam
živa i normalno funkcioniram, ima trenutaka kad se osjećam polumrtvom. Paul ne bi
volio da tako govorim, ali to je istina. Umrla sam prošlog travnja s Paulom, dok se
borio za sigurnost našeg naroda, na planinskim obroncima zemlje smještene na drugoj
strani svijeta.
Život kakav sam poznavala nestao je u tren oka. Budućnost o kojoj sam sanjala
oteta mi je iz ruku.
Svi savjeti upućeni onima koji tuguju govorili su da trebam pričekati barem godinu
dana prije nego što donesem ozbiljnije odluke. Prijatelji su me uvjeravali da ću
požaliti ako ostavim svoj posao, napustim svoj dom u Seatdeu i odselim u nepoznat
grad.
Ali nisu razumjeli da u poznatom nisam nalazila nikakve utjehe, da u rutini za
mene nije bilo radosti. Cijenila sam njihovo mišljenje i stoga sam si dala još šest
mjeseci. Za to vrijeme ništa se nije mijenjalo, ništa nije pomagalo. Sve sam više
osjećala potrebu pobjeći, započeti život iznova, uvjerena da ću samo tako pronaći
svoj mir i da će neumoljiva bol popustiti.
Svoju sam potragu započela na internetu i proučavala sam razna mjesta diljem
Sjedinjenih Država. Iznenadila sam se otkrivši da me ono što tražim zapravo čeka iza
ugla.
Cedar Cove počiva na drugoj strani tjesnaca Puget, preko puta Seattlea. To je
pomorski gradić smješten točno nasuprot brodogradilištu Bremerton. Čim sam
ugledala oglas za prodaju tog čarobnog pansiona, srce mi je počelo ubrzano tući. Moj
vlastiti pansion? Nisam planirala pokrenuti vlastiti posao, ali u tom sam trenu
instinktivno shvatila da ću trebati nešto što će mi ispuniti vrijeme. A dodatna prednost,
i potvrda da to trebam učiniti, bila je to što sam oduvijek voljela primati goste.
S terasom koja se protezala na sve četiri strane svijeta i očaravajućim pogledom
na zaljev, kuća je naprosto oduzimala dah. U nekom drugom životu mogla sam
zamisliti Paula i sebe kako sjedimo na toj terasi nakon večere, pijuckamo kavu i
pričamo jedno drugom kako smo proveli dan, dijelimo naše snove. Pomislila sam
kako je fotografija objavljena na internetu sigurno bila djelo profesionalca koji je
vješto sakrio nedostatke ove kuće. Ništa nije moglo biti tako savršeno.
Ali bilo je. Čim sam se s agenticom za nekretnine zaustavila na prilazu, ljepota
kuće me zapanjila. Oh, da, s prirodnim svjedom i golemim prozorima koji nagledaju
čitav zaljev, taj pansion odmah je postao mojim domom. Bio je savršeno mjesto za
početak mog novog života.
Svojoj sam agentici Jody McNeal pustila da me vodi i pokazuje mi kuću, no u sebi
nisam nimalo sumnjala. Taj mi je pansion bio suđen, kao da je čitavo vrijeme bio u
prodaji samo radi mene, baš kao da me čekao.
Imao je osam gostinjskih soba koje su se protezale na dva gornja kata, dok se u
prizemlju nalazila velika moderna kuhinja, a pored nje prostrana dnevna soba.
Izgrađena na samom početku dvadesetog stoljeća, kuća je imala prekrasan pogled na
more i lučicu. Cedar Cove pružao se duž Ulice Harbor koja je, omeđena malim
trgovinama, vijugala gradićem. To me mjesto privuklo i prije nego što sam dobila
priliku istražiti ga.
Ono što me u pansionu najviše očaralo bio je mir koji sam osjetila čim sam ušla.
Bol, koja je bila moj vječni suputnik, kao da je nestajala. Tuga koju sam mjesecima
nosila sa sobom popustila je. To je mjesto imalo vedrinu i spokoj koji nisam mogla
opisati riječima.
Nažalost, ushit nije dugo trajao i suze su mi se stale slijevati niz obraze. Do kraja
obilaska već mi je bilo neugodno. Paulu bi se toliko svidio ovaj pansion, a ja ću ga
morati voditi sama. Srećom, agentica za nekretnine pretvarala se da ne primjećuje
emocije koje sam silno pokušavala sakriti.
»I? Kako vam se čini?« upitala me Jody s iščekivanjem kad smo izašle iz kuće.
Tijekom čitavog obilaska nisam prozborila ni riječi i nisam postavila nijedno
pitanje. »Kupujem.«
Jody se nagnula bliže meni kao da me nije dobro čula. »Molim?«
»Željela bih dati ponudu.« Nisam nimalo oklijevala. Do tog me trenutka svaka
sumnja već bila napustila. Tražena cijena bila je i više nego korektna i bila sam
spremna krenuti dalje.
Jody je zamalo ispustila fascikl koji je sadržavao detaljne podatke o nekretnini.
»Možda bi bilo dobro da malo razmislite«, predložila je. »To je velika odluka, Jo
Marie. Nemojte me pogrešno shvatiti, ja bih rado zaključila prodaju, ali nisam nikad
naišla na nekoga tko tako važnu odluku donese tako... brzo.«
»Ako želite, malo ću razmisliti, ali nema potrebe. Odmah sam znala da je želim.«
Čim su članovi moje obitelji saznali da planiram dati otkaz i kupiti pansion,
pokušali su me odgovoriti, osobito moj brat Todd, inženjer. Bila sam zamjenica
poslovođe u banci Columbia u Ulici Denny Way i on se bojao da odbacujem
mogućnost vrlo uspješne karijere. Todd je znao da će me jednog dana promovirati u
poslovođu. Toj sam banci dala gotovo petnaest godina svog života; uvijek sam bila
izvrsna zaposlenica i moja je budućnost ondje bila vrlo blistava.
Ali ljudi koji su me okruživali nikako da shvate da je život kakav sam poznavala,
željela i sanjala završio. I jedino što me moglo ispuniti bilo je da pronađem novi
život.
Idućeg sam dana predala ponudu za kupnju pansiona. Ništa, ni u jednom trenu, nije
poljuljalo moj naum. Frelingerovi, vlasnici kuće, zahvalno su prihvatili moju ponudu i
nakon nekoliko tjedana - upravo pred blagdane - sastali smo se u agenciji za
nekretnine i riješili svu tu zamornu, ali važnu papirologiju. Predala sam im ček i
zauzvrat primila ključeve pansiona. Frelingerovi nisu za posljednjih nekoliko tjedana
u prosincu primali nikakve rezervacije jer su planirali provesti vrijeme sa svojom
djecom.
Nakon agencije za nekretnine zaputila sam se ravno do zgrade suda i zatražila
promjenu imena pansiona. Krstila sam ga novim imenom: Rose Harbor.
Sutradan sam se vratila u Seattle i obavijestila banku da dajem otkaz. Božićne sam
blagdane provela u pakiranju i pripremi za selidbu preko tjesnaca Puget. Iako Cedar
Cove nije bio previše udaljen od Seatdea, imala sam osjećaj kao da odlazim na drugi
kraj zemlje. Cedar Cove bio je posve drukčiji svijet - neobičan gradić na polutoku
Kitsap, daleko od vreve velikog grada.
Moji su roditelji bili razočarani što sam tako malo vremena provela s njima za
blagdane. Okupljanje na Havajima bilo je obiteljska tradicija. No imala sam toliko
posla pripremajući se za selidbu. Trebalo je razvrstati sve moje i Paulove stvari,
spakirati se i prodati namještaj. I morala sam si zadati posla - natrpan raspored
pomagao mi je da manje mislim o prvom Božiću bez Paula.
U svoju novu kuću uselila sam se u ponedjeljak nakon Nove godine. Srećom,
Frelingerovi su pansion prodali prema principu »ključ u ruke«. Dakle, sve što sam
morala donijeti bilo je nekoliko stolica, lampu koja je pripadala mojoj baki i moje
osobne stvari. Trebalo mi je samo nekoliko sati da se raspakirani. Odlučila sam da će
soba u prizemlju, koju su i Frelingerovi bili namijenili sebi, biti moja. Imala je kamin
i nišu sa sjedalom uz prozor iz koje je pucao pogled na zaljev. Soba je bila dovoljno
velika da u nju stane čitav namještaj jedne spavaće sobe, uz malen kauč pokraj
kamina. Osobito su mi se svidjele zidne tapete s motivom bijelih i bljedo-ljubičastih
hortenzija.
Kad je pala noć, bila sam iscrpljena. U osam sati, dok je kiša tukla o prozore, a
vjetar zavijao kroz borove koji su pokrivali dio zemljišta, vratila sam se u svoju sobu.
Vrijeme koje je vani divljalo činilo je sobu još toplijom i ugodnijom, uz vatricu koja
je pucketala u kaminu. Nije bilo čudnih osjećaja kakvi obično prate useljenje u nove
prostore. U ovoj sam se kući osjetila dobrodošlom čim sam prvi put kročila kroz
vrata.
 Plahte su bile čiste i svježe. Ne znam kad i kako sam zaspala; jedino se sjećam sna
o Paulu. Bio je tako jasan, tako stvaran.
Psihoterapeutkinja, kojoj sam odlazila kako bih se lakše nosila s tugom, rekla mi
je da su snovi važan dio oporavka. Opisala je dvije vrste snova. Prvi su snovi,
vjerojatno i najuobičajeniji, snovi o voljenoj osobi koji oživljavaju sjećanja.
Druga se vrsta snova naziva snovima posjećivanja, u kojima voljena osoba prelazi
jaz između života i smrti te posjećuje one koje je ostavila za sobom. Saznala sam da
su to snovi utjehe: osoba koja je preminula želi nam dati do znanja da je sretna i
spokojna.
Prošlo je već osam mjeseci otkad sam primila vijest da je Paul stradao u padu
helikoptera na Hindukušu, planinskom lancu koji se proteže od središta Afganistana do
sjevera Pakistana. Vojni helikopter srušili su pripadnici Al Qaide ili njihovi
talibanski saveznici; Paul i njegovih pet suboraca iz postrojbe Airborne Rangers
poginuli su na licu mjesta. Tijela nije bilo moguće pronaći zbog teško dostupnog
mjesta pada. Vijest o njegovoj smrti bila je dovoljno teška, ali još je okrutnije bilo
saznanje da nikad neću moći pokopati njegove ostatke.
Danima nakon primitka strašne vijesti srce mi je ispunjavala nada da je Paul
možda preživio. Bila sam uvjerena da će moj muž nekako pronaći svoj put natrag k
meni. Ali to se nije dogodilo. Fotografije pada snimljene iz zraka ubrzo su potvrdile
da nije bilo šanse da je itko preživio. Čovjeka kojeg sam voljela, za kojeg sam se
udala, više nije bilo. Više mi se nikad neće vratiti. Kako su prolazili tjedni i mjeseci,
polako sam prihvaćala tu činjenicu.
Dugo mi je trebalo da se zaljubim. Većina mojih prijateljica udala se u svojim
dvadesetima, a do trideset i pete već su imale i djecu. Čak sam šest puta bila krsna
kuma.
Za razliku od njih, ja sam već dobrano bila zašla u tridesete, a još sam bila
slobodna. Vodila sam ispunjen i sretan život i bavila se poslom i svojom obitelji.
Nikad nisam osjećala potrebu uletjeti u brak i nisam slušala svoju majku koja mi je
uporno govorila da pronađem finog muškarca i da prestanem biti tako izbirljiva.
Izlazila sam s mnogima, ali nisam mislila da ću ikad ikoga moći voljeti zauvijek, sve
dok nisam upoznala Paula.
Budući da je trebalo proći trideset i sedam godina da upoznam svoju srodnu dušu,
ne očekujem da će mi se ljubav dogoditi još jednom. Iskreno, nisam sigurna želim li se
uopće ponovno zaljubiti. Paul Rose bio je sve što sam ikad tražila u muškarcu, ali i
mnogo više od toga.
Upoznali smo se na utakmici Seahawksa. Banka mi je dala karte, a ja sam sa
sobom povela jednog od naših najvažnijih klijenata i njegovu suprugu. Kad smo sjeli,
primijetila sam dvojicu muškaraca vojničkih frizura na sjedalima pored nas. Kako je
utakmica odmicala, Paul se predstavio i zapodjenuo razgovor. Tada su bili
stacionirani u Fort Lewisu. Poput mene, i on je volio američki nogomet. Moji su
roditelji bili gorljivi navijači Seahawksa. Odrasla sam u Spokaneu, gdje sam svake
nedjelje s njima i mladim bratom Toddom gledala utakmice nakon povratka iz crkve.
Paul me toga poslijepodneva nakon utakmice pozvao na pivo, a nakon toga smo se
viđali gotovo svaki dan. Otkrili smo da nam ljubav prema nogometu nije jedino
zajedničko: imali smo jednake političke stavove, čitali smo iste pisce i oboje smo
obožavali talijansku kuhinju. Čak smo dijelili i ovisnost o igri sudoku.Mogli smo
satima razgovarati, što smo često i činili. Dva mjeseca nakon što smo se upoznali
poslali su ga u Njemačku, ali odvojenost nije usporila cvjetanje naše veze. Nije bilo
dana da se nismo čuli - telefonom, SMS-ovima, e-poštom ili Skypeom, putem Twittera
i svih drugih načina koji su nam omogućavali da budemo u kontaktu. Da, pisali smo i
prava pisma, olovkom na papiru. Ljudi su znali govoriti kako su doživjeli »ljubav na
prvi pogled«, ali ja bih se na to samo nasmijala. Ne mogu baš reći da je u mom i
Paulovu slučaju bilo baš tako, ali bili smo vrlo blizu tome. Tjedan dana nakon našeg
prvog susreta znala sam da je to čovjek za kojeg ću se udati. Paul mi je priznao da se i
on osjećao jednako, iako je rekao da je njemu bio potreban samo jedan jedini izlazak.
Priznajem jedno: ljubav me promijenila. Bila sam sretnija no ikad. I svi su to
primijetili.
Tijekom božićnih blagdana prije godinu dana Paul je doletio u Seattle i zaprosio
me. Čak je prije toga razgovarao s mojim roditeljima. Bili smo ludo zaljubljeni. Dugo
sam čekala, i kad sam konačno nekome dala svoje srce, bilo je to zauvijek. Točno
poslije našeg vjenčanja u siječnju Paula su poslali u Afganistan. Dvadeset sedmog
travnja srušio se njegov helikopter, a s njim se srušio i sav moj svijet.
Nikad nisam doživjela takvu tugu i bojim se da je nisam dobro podnosila. Moji
roditelji i brat bili su zabrinuti. Majka je zapravo bila ta koja je predložila da
potražim pomoć. A ja, očajna za nečim što će mi olakšati bol, pristala sam. I na kraju
mi je bilo drago da jesam. Terapija mi je pomogla da otkrijem značenje mojih snova,
a osobito sna koji sam sanjala prve noći u pansionu.
 Za razliku od onog što mi je rečeno o snovima posjećivanja, Paul u ovom snu nije
činio ništa kako bi me uvjerio da je sretan i spokojan. Umjesto toga stao je ispred
mene u svojoj vojničkoj uniformi. Okruživala ga je svjetlost toliko jarka da mi je bilo
teško gledati u njega. Ali svejedno nisam mogla odvratiti pogled.
Htjela sam potrčati prema njemu, no bojala sam se da će on nestati ako se
pomaknem. Nisam mogla podnijeti pomisao da ga izgubim, pa makar to bio samo
njegov duh.
U početku je samo šutio. Šutjela sam i ja; nisam znala što bih mogla ili trebala
reći. Sjećam se kako su emocije punile moje oči suzama. Pokrila sam usta da ne
zaplačem naglas.
U tom mi je trenu prišao i zagrlio me, privio me čvrsto uza se i milovao po
leđima, tješio me. Prepustila sam se njegovu zagrljaju, nisam ga željela pustiti. A on
mi je samo šaptao riječi pune ljubavi.
Kad je knedla u mom grlu konačno popustila svoj stisak, podigla sam glavu i naši
su se pogledi sreli. Osjećala sam kao da je živ i da moramo puno toga nadoknaditi.
Bilo je toliko toga što sam mu željela ispričati, toliko toga što sam htjela da on meni
kaže. Činjenica da je imao tako visoku policu osiguranja bila mi je golemo
iznenađenje. U početku sam osjećala krivnju što sam prihvatila tako veliku svotu. Ne
bi li taj novac trebao otići njegovoj obitelji? Ali njegova je majka bila mrtva, a otac
se ponovno oženio i živio je u Australiji. A nikad nisu ni bili posebno bliski.
Odvjetnik mi je rekao da je Paul bio posve jasan u svojim uputama.
U svom sam snu Paulu htjela reći da sam njegovim novcem kupila ovaj pansion i
da sam ga nazvala po njemu. Jedna od prvih preinaka koju sam planirala učiniti bilo je
posaditi vrt pun ruža, s klupom i sjenicom. Ali u snu mu ništa od toga nisam rekla jer
se činilo kao da on to već sve zna.
Maknuo mi je kosu s čela i nježno me poljubio.
»Dobro si odabrala«, šapnuo je, a oči su mu bile prepune ljubavi. »S vremenom
ćeš opet osjetiti što je radost.«
Radost? Htjela sam mu proturječiti. Radost se nije činila ni vjerojatnom ni
mogućom. Osoba se od ovakve boli nikad ne izliječi. Sjećam se koliko su se moji
prijatelji i obitelj trudili pronaći riječi utjehe. Ali takvih riječi nema... naprosto ih
nema.
 Ipak, nisam mu proturječila. Htjela sam da san potraje i bojala sam se da će otići
počnem li mu postavljati pitanja. Htjela sam da ostane sa mnom. Preplavio me osjećaj
spokoja, a mom srcu, koje je nosilo golem teret, kao da je bilo malo lakše.
»Ne znam mogu li živjeti bez tebe«, rekla sam mu i bila je to istina.
»Možeš. I hoćeš. Zapravo, imat ćeš dug i ispunjen život«, rekao je čvrsto Paul.
Zvučao je kao časnik, što je i bio, i činilo se kao da izdaje naredbe koje se moraju
poštivati.
»Opet ćeš osjetiti radost«, ponovio je, »a velik dio te radosti pronaći ćeš u ovom
pansionu.«
Namrgodila sam se. Znala sam da sanjam, ali san je bio toliko živopisan da sam
htjela vjerovati da je stvaran.
»Ali...« Toliko mi se pitanja motalo po glavi.
»Ovaj je pansion moj dar tebi«, nastavio je. »Nemoj gajiti sumnje, ljubavi. Bog će
ti pokazati.« Sljedećeg trenutka više ga nije bilo.
Viknula sam za njim i molila ga da se vrati. Vlastiti me vrisak probudio. Moje
suze su bile stvarne i pod rukom sam osjetila vlažne obraze i mokru jastučnicu.
Dugo nakon toga samo sam sjedila u mraku. Htjela sam da osjećaj prisutnosti mog
muža još dugo ostane sa mnom. Ali nakon nekog vremena osjećaj je izblijedio i ja sam
protiv svoje volje opet zaspala.
Idućeg jutra ustala sam iz kreveta i bosonoga koračala lakiranim drvenim podom,
niz hodnik, sve do malena ureda pored kuhinje. Upalila sam stolnu lampu i prelistala
knjigu rezervacija koju su mi ostavili Frelingerovi. Pročitala sam imena osoba koje su
trebale stići tog tjedna.
Joshua Weaver najavio se samo tjedan dana prije nego što sam preuzela pansion.
Bivši su mi vlasnici to spomenuli kad smo potpisali posljednje papire.
Drugo ime na popisu bilo je Abigail Kincaid.
Dva gosta.
Paul je rekao da je ovaj pansion njegov dar meni. Dat ću sve od sebe kako bi
gostima bilo ugodno; možda ću u tim nesebičnim nastojanjima pronaći radost koju mi
je Paul obećao. A možda, s vremenom, uspijem pronaći svoj put natrag u život.
 Drugo poglavlje

Jotkako
osh Weaver nije mislio da će se ikad više vratiti u Cedar Cove. U dvanaest godina
je završio srednju školu vratio se samo jednom, i to kako bi prisustvovao
sprovodu svojeg polubrata Dylana. Ali čak ni tada nije prenoćio u gradu. Stigao je
jutarnjim letom, unajmio automobil, pojavio se na sprovodu i odmah nakon toga
otišao. Vratio se u Kaliforniju, na svoje radno mjesto, još istog poslijepodneva. Sa
svojim je očuhom jedva razgovarao.
Ali, što se toga tiče, Richard se ionako pretvarao da Josh ne postoji. A Josh je to i
očekivao. Iako su Dylan i Josh bili bliski, njegov očuh nije smatrao prikladnim
zamoliti Josha da bude jedan od nosača Dylanova lijesa. To mu je bio bolan udarac.
No svejedno je odlučio doći i odati poštovanje svom polubratu.
I sada je Josh opet stigao u Cedar Cove, bez ikakve želje da ovdje provede i malo
vremena. Ovaj mu gradić nije značio ništa, osim što je tu bio grob njegove majke i
polubrata.
Rođeni sa samo godinom dana razlike, Josh i Dylan bili su jako bliski. Dylan je
oduvijek bio vragolan. A Josh se oduvijek divio Dylanovu nepoznavanju ikakva
straha. Vijest da je Dylan poginuo u nesreći na motociklu šokirala ga je. Otada je
prošlo godina. A prije sedam godina Richard Lambert izbacio ga je iz kuće i tako
prisilio da nade drugo mjesto za sebe u ovom svijetu.
Sad se činilo da je na starom bio red da se susretne sa svojim Stvoriteljem. Jedini
razlog zašto se Josh vratio bio je taj što su ga pozvali Nelsonovi, koji su živjeli u kući
pored Richardove. Michelle Nelson i Dylan išli su zajedno u razred, dok je Josh bio
godinu dana stariji. Nakon završetka škole Michelle Nelson, koja je oduvijek bila
nježne naravi, postala je socijalna radnica. Josh se sjeća kako je bila zaljubljena u
Dylana, ali zato što je imala pokoji kilogram viška, Dylan joj nije uzvraćao simpatije.
Josh je njezinu brigu za Richarda povezao s njezinim osjećajima prema Dylanu.
»Richardu nije dobro«, rekla mu je Michelle tijekom kratkog telefonskog
razgovora. »Ako ga želiš vidjeti živog, dođi - ali dođi brzo.«
Josh nije imao nikakve želje vidjeti starca. Ama baš nikakve. Između njih
postojala je samo nesnošljivost. Josh je pristao doći samo iz dvaju razloga. Prvi je
bio taj što se trenutno nalazio između dvaju poslova. Radio je kao voditelj gradilišta,
a upravo je bio završio jedan projekt i čekao da započne drugi. Drugi razlog bila je
pomisao da bi bilo lijepo konačno se pomiriti sa starcem, iako to nije smatrao važnim
niti je smatrao da je to moguće. Uz to, u očuhovoj je kući bilo nekih stvari za koje se
nadao da će ih ponijeti sa sobom. Bile su to stvari koje je njegova majka donijela u taj
brak, nešto što je zapravo pripadalo njemu. Ništa više od toga.
»Doći ću čim uzmognem«, rekao joj je Josh.
»Požuri«, molila gaje Michelle. »Richard te treba.«
Josh se mogao okladiti da bi njegov očuh radije umro nego priznao da nekoga
treba, a kamoli Josha. Čini se da su susjedi zaboravili s kakvim ga je užitkom Richard
izbacio iz kuće, tek nekoliko mjeseci nakon smrti njegove majke, samo nekoliko
tjedana prije mature. Jedino što je smio ponijeti bilo je nešto odjeće i školske knjige.
Richard je tvrdio da je Josh lopov. Iz novčanika mu je nestalo dvjesto dolara i bio
je uvjeren da ih je ukrao Josh. Josh nije znao ništa o novcu, zbog čega ostaje samo
Dylan. Richard nikad ne bi povjerovao da bi njegov rođeni sin to učinio i zato je Josh
prihvatio krivnju. Ali nije očekivao da će ga Richard izbaciti tik pred maturu.
Kad se sad toga sjeti, Joshu je jasno da je Richardu taj novac bio samo izgovor.
Richard ga nije želio ni u svojoj kući ni u svom životu, a sve do sada Josh je bio i više
nego voljan poštivati tu njegovu želju.
Vratio se u Cedar Cove, ali nije ga preplavio nikakav osjećaj topline kad se u
svojem kamionetu zaustavio na prilazu kuće čija je adresa bila ispisana na komadiću
papira. Taj je pansion iskrsnuo u brzinskom češljanju interneta u potrazi za mjestom
koje će biti dovoljno blizu očuhovoj kući.
Jedno je bilo sigurno: u Richardovoj kući nije mogao odsjesti. Činilo mu se da
Richard nije ni znao da on dolazi, što mu je sasvim odgovaralo. Ako sve prođe u redu,
za dan ili dva će otići iz grada. Nije želio ostati nimalo dulje nego što je bilo
potrebno. I ovaj put, kad napusti Cedar Cove, ne misli se više vraćati.
Parkirao je na malenom parkiralištu pansiona, izašao iz kamioneta i izvadio svoju
torbu i laptop. Nebo je bilo oblačno i činilo se da će pasti kiša, što je bilo tipično za
siječanj na sjeverozapadu Pacifika. Oblaci boje ugljena bili su pravi odraz njegova
raspoloženja. Bio bi dao sve da je u tom trenu mogao biti negdje drugdje umjesto u
Cedar Coveu, mjestu u kojem se morao suočiti s očuhom koji ga je prezirao.
Nema potrebe odgađati ono što je neizbježno, zaključio je. Uspeo se sa svojom
prdjagom do trijema i pozvonio na vrata. Nakon nekoliko trenutaka na vratima se
pojavila žena.
»Gospođa Frelinger?« Bila je srednje visine i izgledala je puno mlađe nego što je
očekivao kad je zvao radi rezervacije. Gusta i stepenasto ošišana smeđa kosa sezala
joj je do ramena. Oči su joj bile upadljivo plave, poput ljetnog neba. Kad je nazvao i
rezervirao sobu, žena na drugoj strani linije zvučala je starije, kao da je u
šezdesetima. A žena koja je stajala pred njim bila je mlada; moglo joj je biti najviše
trideset i pet. Na sebi je, preko pamučnih hlača i džempera dugih rukava, nosila
crvenu pregaču.
»Ne, oprostite, ja sam Jo Marie Rose. Nedavno sam preuzela pansion od
Frelingerovih. Uđite, molim vas.« Stala je u stranu kako bi on mogao ući u tu veliku
kuću.
Čim je ušao u predsoblje, Josh se ugrijao. U kaminu je pucketala vatrica, a
prostorijom se širio miris svježe pečena kruha, zbog čega su mu odmah počele rasti
zazubice. Josh se nije mogao sjetiti kad je posljednji put osjetio miris svježe pečena
kruha. Njegova je majka pekla kruh, ali to je bilo davno. »Nešto divno miriše.«
»Oduvijek sam voljela peći«, rekla je Jo Marie kao da se opravdava. »Nadam se
da imate dobar apetit.«
»Imam«, rekao je Josh.
»Vi ste mi prvi gost«, rekla mu je Jo Marie i vedro se nasmiješila. »Dobro došli.«
Protrljala je dlanove kao da ne zna što bi dalje.
»Trebaju li vam moji podatci s kreditne kartice?« upitao je Josh dok je vadio
novčanik iz džepa svojih hlača. »Eh, da, dobra ideja.«
Povela ga je kroz kuhinju prema malenom uredu. Josh je pomislio kako je to nekoć
sigurno bila smočnica. Izvadio je kreditnu karticu. Jo Marie ju je uzela. »Zasad ću
samo zapisati brojeve s nje - nešto kasnije idem u banku.« Upitno je podigla pogled
prema njemu. Djelovala je pomalo nesigurno. »Ako se slažete?«
»Nema problema«, rekao je, a ona je prepisala podatke s kartice i vratila mu je.
»Bih li mogao sad dobiti ključ svoje sobe?« upitao je.
 »Oh, naravno... oprostite! Kao što rekoh, vi ste mi prvi gost.«
Josh se zapitao kad je postala vlasnica pansiona. Kao da mu je pročitala misli, Jo
Marie je dodala: »Posljednje papire potpisala sam upravo pred Božić.«
»Kamo su Frelingerovi otišli?« John se nije sjećao da ih je upoznao dok je živio u
gradu, ali pitao se zašto bi prodali ovo mjesto.
Jo Marie se vratila u kuhinju i podigla vrč s kavom, pitajući ga tako bez riječi želi
li popiti šalicu.
Josh je kimnuo.
»Čini se da su Frelingerovi odlučili proputovati zemlju u svojem kamperu«,
odgovorila je Jo Marie. »Vozilo je bilo nakrcano stvarima i spremno za pokret još
onog dana kad sam preuzela pansion. Predali su mi ključeve i otišli u Kaliforniju
provesti Božić s kćerima. To im je bila prva postaja.«
»Očito neće biti dugo na jednom mjestu«, dodao je Josh, a Jo Marie mu je pružila
šalicu vruće kave.
»Želite li mlijeka ili šećera?« upitala ga je.
»Ne, crna je najbolja.« Navikao je piti običnu crnu još dok je živio s Richardom.
»Možete birati sobu«, rekla je mu je Jo Marie.
Josh je slegnuo ramenima. »Bilo koja će odgovarati. Ovo zapravo nije putovanje
iz užitka.«
»Oh?« Činilo se da je zanima zašto.
»Ne, došao sam kako bih očuha smjestio u hospicij.«
»Žao mi je.«
Josh je podigao ruku kako bi joj dao znak da ne treba suosjećati s njim. »Nikad
nismo bili bliski. Točnije, nismo se nikad slagali. Došao sam više zbog dužnosti nego
zbog nečeg drugog.«
»Mogu li vam kako pomoći?« ponudila se.
Josh je odmahnuo glavom. Sad se više ništa nije moglo učiniti. Da je mogao, rado
bi izbjegao čitavu situaciju, ali, nažalost, nije bilo nikoga drugog tko je mogao
preuzeti odgovornost za Richarda.
Jo Marie pokazala mu je sobu na drugom katu. Imala je golem prozor s kojeg se
vidio zaljev. Mornaričko brodogradilište Puget Sound nalazilo se točno preko puta.
Moglo se vidjeti nekoliko brodova i pričuvni nosač aviona, a nebo je bilo ratničke
sive boje, kao i mornarička flota pod njim.
Richard je radio u tom brodogradilištu veći dio svog života, prisjetio se Josh.
Služio je u mornarici tijekom Vijetnamskog rata, a nakon časnog otpusta pronašao je
posao zavarivača u Bremertonu. I Dylan je radio u tom brodogradilištu, sve dok mu
nesreća nije oduzela život.
Josh se odmaknuo od prozora, ali nije mu se žurilo raspakirati stvari. Uključio je
svoj mobilni telefon i pregledao e-poštu, nadajući se kakvoj pojedinosti o novom
poslu. Još nije ni vidio Richarda, a već je planirao bijeg.
Prva poruka koja se pojavila na zaslonu stigla je od Michelle Nelson, Richardove
prve susjede. Poslala ju je prije nekoliko sati.
Josh je pročitao poruku.

Šalje: Michelle Nelson (NelsonM@wavecable.net)

Poslano: 12. siječnja
Prima: JoshWeaver@sandiegonet.com
Predmet: Dobro došao kući
Dragi Josh, očekujem da ćeš u Cedar Cove stići svakog trena i najprije sam
se htjela pobrinuti da odmah budemo u kontaktu. Moji su roditelji otišli u
posjet mom bratu u Arizonu - on je novopečeni otac - i ja ću boraviti u
njihovoj kući kako bih mogla hraniti psa i biti Richardu pri ruci. Idućih
nekoliko dana neću odlaziti na posao pa me nazovi čim se smjestiš u
pansionu. Ako želiš, mogu te pratiti kad budeš išao k Richardu.
Michelle 360-555-8756
 Josh se zavalio u stolicu i prekrižio ruke. Sjetio se kako je Dylanu bilo neugodno
zbog Michelleine zaluđenosti njime. Ipak, nikad nije bio prema njoj okrutan kao drugi
dečki u školi koji su je zadirkivali, smišljali joj razne nadimke i dobacivali neukusne
komentare.
Cijenio je što se ponudila pratiti ga kad bude prvi put otišao k Richardu. Bilo bi
dobro da netko bude ondje i služi kao tampon-zona. Josh je utipkao broj koji je
Michelle napisala i javila se gotovo istog trena kad je zazvonilo.
»Michelle, Josh ovdje.«
»Oh, Josh, Bože, kako mi je drago čuti tvoj glas. Kako si?«
»Dobro.« Michelleino je oduševljenje bilo poput melema. Nije očekivao da će
itko biti sretan što je on u gradu. Iako je u školi imao puno prijatelja, ni s jednim nije
ostao u vezi. Nakon srednje je škole odmah otišao u vojsku, a nakon toga je počeo s
profesionalnom izobrazbom. U to se vrijeme povezao s jednom građevinskom tvrtkom
i brzo napredovao do voditelja projekata. Putovanja mu nisu smetala i skakao je s
posla na posao, iz jednog grada u drugi. Nikad nije na jednom mjestu boravio duže od
nekoliko mjeseci. Vidio je dobar dio zemlje, ali nije nikad odlučio nigdje pustiti
korijenje. Mislio je kako će se jednog dana skrasiti, ali nije osjećao goruću potrebu da
to bude ubrzo.
»Zvučiš odlično«, nastavila je Michelle. U glasu joj se osjećala nježnost, kao da
joj je Josh oduvijek bio drag.
»I ti«, promrmljao je. Joshu se Michelle uvijek sviđala, iako mu ju je bilo žao
zbog njezina viška kilograma. »Pretpostavljam da si udana i da imaš hrpu djece«,
našalio se, uvjeren da je dosad već pronašla nekoga tko ju je znao cijeniti. Pamtio ju
je kao vrlo dobru i nesebičnu osobu. Nije se iznenadio što je postala socijalna radnica
i što brine o drugima.
»Nažalost, nemam.« U glasu joj se osjetilo žaljenje, pa čak i tračak tuge.
Joshu je bilo žao što ju je to pitao.
»A ti? Jesi li doveo ženu i djecu sa sobom da vide tvoj rodni kraj?«
»Ne, ni ja nisam oženjen.«
»Ah.« Zvučala je iznenađeno. »Pitala sam Richarda imaš li obitelj, ali on nije
znao.«
 Nije ni mogao znati - kad godinama nisu razgovarali. »I kako je stari ovih dana?«
upitao je kako bi promijenio temu.
»Nije baš najbolje. A uz to je i tvrdoglav i budalast. Uporno tvrdi da mu ne treba
ničija pomoć, iako mi rado dopusti da mu donesem jelo i povremeno ga obiđem.«
Dobri, stari Richard: nerazuman, čangrizav, neprestano loše raspoložen. »Zna li
da dolazim?« upitao je.
»Nisam mu rekla«, priznala je Michelle.
»Jesu li mu možda tvoji roditelji nešto spomenuli prije nego što su otišli k tvom
bratu?«
»Sumnjam. Nitko od nas nije bio siguran hoćeš li doista doći.«
Očito su ga Nelsonovi poznavali bolje nego što je mislio. »Nisam ni ja bio
siguran«, priznao je.
»Navrati prvo do kuće mojih roditelja«, predložila mu je Michelle. »Naći ćemo se
ondje pa možemo zajedno k Richardu.«
»Volio bih to«, rekao je.
Michelle je utihnula na trenutak, a kad je progovorila, glas joj je bio tiši, gotovo
sjetan. »Često sam mislila na tebe proteklih godina, Josh. Voljela bih da... da smo
imali prilike razgovarati na Dylanovu pogrebu.«
Josh se nije sjećao da ju je vidio, ali sigurno je bila ondje. A on je ostao tako
kratko da nije ni mogao ni s kim razgovarati. Zaboljele ga je što je tako Richard
omalovažio snažnu povezanost između Dylana i Josha. Bio je to još jedan udarac u
nizu, ali, kako sada stvari stoje, Richard više nije imao nikoga osim Josha.
»Kad bi želio navratiti?« upitala je Michelle.
»Doći ću za nekih sat vremena, kad se smjestim. Odgovara li ti to?« Što se prije
suoči sa starim, to bolje. Odgađanje mu neće nimalo olakšati stvari.
»Odlično. Dakle, vidimo se u kući mojih roditelja.«
»Vidimo se«, rekao je Josh i poklopio slušalicu. Bio je dobar osjećaj imati barem
jednog saveznika u gradu, nekoga s kim može slobodno razgovarati. Zaboravio je kako
se zbog same činjenice što je u gradu, toliko blizu Richardu, osjeća kao da je pod
opsadom.
Krenuo je niz stepenice zveckajući ključevima u ruci. U prizemlju ga je čekala Jo
Marie. »Poslijepodne ću otići u banku, ali ključ vaše sobe otvara i ulazna vrata. Ako
ne budem ovdje, slobodno se raskomotite.«
»Hoću, hvala. Moram sad izaći«, rekao je. »Ne znam kad ću se vratiti.« Odlučio
je provozati se po gradu prije nego što krene k Nelsonovima. Bit će zanimljivo vidjeti
kakve su promjene ovom gradu donijele godine. Kad je skrenuo s autoceste prema
gradu, nije bio uočio ništa posebno. A sudeći prema pogledu koji se pružao s njegova
prozora, ni obala nije bila nimalo drukčija od onog što je pamtio. Očekivao je da je
sve manje-više ostalo isto. »Onda se vidimo poslije.«
»Vidimo se«, pozdravio je. Izašao je iz pansiona i osjetio je žestok udar hladnoće.
Zastao je kako bi zakopčao jaknu. Rominjala je kiša, uporno i neprekidno. Bilo je to
vrlo uobičajeno za zimske mjesece u tjesnacu Pugetu.
Zaustavio se kod škole i vidio da je sve, osim nekoliko novih mobilnih učionica,
ostalo onako kako je i bilo. Parkirao je kamionet i zaputio se prema trkačkoj stazi i
nogometnom igralištu iza škole. U školi se bavio atletikom i imao je prilično dobre
rezultate, ali Dylan je smatran pravim sportašem u obitelji. U četvrtom je razredu bio
proglašen jednim od najboljih sportaša u školi. Tada je Josh već bio u vojsci i sjeća
se kako se ponosio Dylanom kad mu je rekao tu vijest.
Josh nije prisustvovao svečanoj proslavi mature; nije čak bio ni na svojoj
maturalnoj zabavi. Naime, nije si to mogao priuštiti, a Richard nije želio izdvajati
novac ni za što drugo osim za Josheve osnovne potrebe. Nakon majčine smrti, Josh je
znao da od Richarda ne može očekivati ništa više od krova nad glavom, i bio je u
pravu. Na kraju mu nije želio pružiti čak ni to.
Nakon obilaska škole, Josh se provozao Ulicom Harbor i ugodno se iznenadio.
Zgrada knjižnice bila je ukrašena svježe naslikanim muralom, a kineski je restoran bio
na istom mjestu kao i nekada. Nekoliko je trgovina bilo zatvoreno, uključujući i salon
za kupanje pasa u kojem je radio ljeto prije nego što je postao maturant.
Na kraju je zaključio da je smiješno odgađati susret s Richardom i zaputio se
prema svom starom susjedstvu. Nije potrebno posebno naglašavati da Josh svog očuha
nije želio vidjeti, ali odlučio je da ga taj starac više neće zastrašivati.
 Parkirao je kamionet na cesti pred kućom Nelsonovih i izvadio papir i olovku.
Htio je sastaviti popis stvari koje će odnijeti iz kuće. Majčina Biblija bila je prvo što
je zapisao, skupa s njezinom kamejom. Dat će je svojoj kćeri, ako je ikad bude imao.
Želio je također uzeti i svoju jaknu s koledža i srednjoškolski godišnjak, koje je bio
platio svojim novcem. Nije ih mogao ponijeti sa sobom kad ga je očuh izbacio.
Richard mu nije dopustio.
Sat vremena nakon razgovora s Michelle pozvonio je na vrata kuće Nelsonovih.
»Josh?« rekla je, dočekavši ga s toplim osmijehom.
Sigurno je došlo do pogreške. Osoba koja je stajala na vratima nikako nije mogla
biti Michelle. Žena koja je stajala pred njim bila je visoka i vitka... i nevjerojatno
privlačna.
»Michelle?« upitao je, ne mogavši sakriti svoje golemo iznenađenje.
»Da«, slatko se nasmijala, »to sam ja. Pretpostavljam da me nisi vidio otkad sam
smršavjela?«
Josh nije mogao ništa drugo osim pokušati zatvoriti usta i ne zuriti u nju.
 Treće poglavlje

M ichelle je povela Josha u kuću svojih roditelja, a njemu i dalje nije bilo jasno da
je ta predivna žena pred njim Michelle Nelson. Teško mu je bilo shvatiti da su
tinejdžerica s viškom kilograma i ova zgodna žena jedna te ista osoba.
»Želiš li kavu?« upitala ga je i zaputila se u kuhinju.
»Ah, može.« Joshu je i dalje zujalo u glavi. Htio ju je pitati što joj se dogodilo, ali
shvatio je da bi to bilo nepristojno.
Michelle je natočila šalicu kave i pružila je Joshu.
Joshu je bilo vrlo teško skinuti pogled s nje. Odjednom mu je bilo jasno zašto je
nije vidio na Dylanovu sprovodu. Naprosto je nije prepoznao. Mogla je stajati točno
ispred njega, a možda su i razgovarali. Sjeća se da je s nekim ljudima izmijenio
nekoliko riječi, a neke od njih nije mogao nikamo smjestiti.
Josh je nastavio zuriti u nju preko ruba svoje šalice.
»Zar si tako šokiran?« upitala ga je i smiješila se od uha do uha. Stajala je na
jednoj strani kuhinjskog šanka, a on na drugoj. Kimnuo je, i dalje ne znajući što bi
rekao.
»Nisam ona djevojka koju si poznavao u školi«, rekla je. »I iskreno, drago mi je
da nisam.«
»Čuj, očito je da si se promijenila.« Izvukao je stolicu i sjeo.
»Svi smo se promijenili, zar ne? Nisi ni ti isti kao kad si bio u Cedar Coveu.«
Josh se složio. »Ne. I meni je također drago.« Kao tinejdžer bio je ljutit i vrlo
nagao. Tek je bio izgubio majku, a očuh ga je odbacio. Nije se želio prisjećati toga i
bio je zahvalan što nije morao kroz sve to ponovno proći.
»Što mi možeš reći o Richardu?« upitao ju je.
Zastala je na trenutak kako bi razmislila. »Gospodin Lambert se nije baš puno
promijenio što se tiče karaktera«, priznala je Michelle.
 »Kažeš da je i dalje čangrizav, tvrdoglav, nerazuman, preponosan i težak?« Iako
su Josheve riječi zvučale kao šala, bila je to istina. To je bio Richard kakvog je
pamtio. Dylanova smrt i starost samo su mogle pojačati negativne osobine njegova
očuha, iako se nadao da neće biti tako.
»Uglavnom, da«, smijala se Michelle, prinijevši šalicu svojim ustima. »Trebao bi
biti u staračkom domu ili nekakvoj ustanovi, ali on ne želi ni čuti za to.«
»Dobri stari Richard.« Josh je znao da je njegov očuh sigurno napravio scenu
kako bi ostao u svom domu. Ali nije ga mogao kriviti - i on bi tako postupio.
»Dobri stari Richard«, ponovila je Michelle.
»A nekakav hospicij?«
Michelle je slegnula jednim ramenom. »Odbija uopće razgovarati o tome. Rekao
je da ne želi da ljudi suosjećajno sline oko njega i čekaju da umre.«
Josh je odmahnuo glavom. Očekivao je da će Richard biti težak iako mu nije
ostalo još mnogo života. Zašto bi se sad mijenjao?
Otpio je posljednji gudjaj kave i odložio šalicu na kuhinjski šank. »Nema potrebe
odgađati ovo. Idemo.« Nije se mogao otrgnuti od pomisli da bi Richard mogao
odapeti samo od šoka što ga vidi. Osjetio je malu grižnju savjesti što tako negativno
razmišlja.
Vlastiti ga je stav pomalo iznenadio, osobito zato što mu se činilo kao da želi da
se to dogodi.
Sve te godine Josh se zaista trudio ne zamjerati svom očuhu. Ipak, sad nije prošlo
ni nekoliko sati od njegova povratka u grad, a već su mu se vratili svi negativni
osjećaji koje je kao tinjedžer gomilao u sebi. Kao da je vrijeme bilo stalo, kao da mu
je opet bilo osamnaest. Bio je opet nezreo, ponosan i ljutit.
»Samo da uzmem kaput i odmah se vraćam«, rekla je Michelle, odložila šalicu i
izašla iz kuhinje.
Josh je gurnuo prste u džepove svojih traperica. »Hvala ti što ideš sa mnom.«
»Nema na čemu«, začule su se Michelleine riječi iz hodnika koji je vodio prema
spavaćim sobama.
 Kad se vratila, na sebi je imala jarkocrvenu jaknu, a oko vrata je prebacila bijeli
pleteni šal. Izašli su van, a Josha je opet iznenadio nalet hladnog zimskog vjetra koji
mu se uvlačio u kosti. Srećom, dvije su kuće bile vrlo blizu jedna druge. Nelsonovi su
im bili prvi susjedi još otkad se njegova majka udala za Richarda.
»Postoji li nešto što bih trebao znati prije nego što uđem?« upitao je Josh,
požalivši što se to nije sjetio pitati ranije.
Michelle je držala korak s njegovim dok su po kiši hodali prema Richardovoj
kući. »Izgleda puno starije nego što jest. Prvi sam put uočila razliku šest mjeseci
nakon Dylanove smrti. Mislim da nikad više nije bio isti nakon što je pokopao sina.«
Na vlastito iznenađenje Josh je osjetio tračak suosjećanja. Richard je izgubio
dvije žene i sina jedinca. Svi koji su mu ikad bili važni su umrli. A nakon Dylanove
smrti, Richard više nije imao što prenijeti drugim generacijama.
Uspeli su se stepenicama do malena trijema Richardove kuće. Cvjetnjaci koje je
njegova majka mazila i pazila posve je prekrila gusta trava. Josh se silno trudio
brinuti se o cvijeću dok se njegova majka borila s rakom dojke, a i kasnije, kad je
umrla. Jedino je njemu bilo stalo do tog cvijeća. Skrenuo je pogled. Nije htio dopustiti
da ga ražalosti jedan zapušteni cvjetnjak.
»Gospodin Lambert većinom drži vrata zaključana.« Michelle je zavukla ruku u
poštanski sandučić i izvadila ključ. Otključala je vrata, a potom vratila ključ na
mjesto. Ključ je uz zveket pao natrag na dno metalnog sandučića.
»Hej, hej«, povikala je Michelle kad je otvorila ulazna vrata. »Ima li koga kod
kuće?«
»Tko je?« upitao je Richard. Njegov je glas Joshu bio jedva poznat. Činilo se da
se odazvao iz sobe pored kuhinje.
»Ja sam, Michelle.«
»Dobro sam. Ništa mi ne treba.«
»Dobro«, odvratila je. »Jer vam ništa nisam ni donijela.« Nasmijala se. Vidjelo se
da je Richardova mrzovolja nimalo ne dira.
Ušli su u sobu, a Joshev je pogled odmah pao na starca u naslonjaču. Bio mu je to
omiljeni naslonjač još dok je Josh živio ondje.
 Starac u tom naslonjaču izgledao je sitno i krhko, pokriven dekom preko krila.
Nije nikad bio krupan čovjek. Sa šesnaest godina Josh je bio visok sto osamdeset
centimetara i pet je centimetara bio viši od svog očuha, a iduće je godine narastao još
nekoliko centimetara.
Ono što mu je nedostajalo u visini, Richard je nadoknađivao grubošću. Gotovo ga
nikad nije fizički kažnjavao, ali verbalnom zlostavljanju nije bilo kraja. A nakon smrti
njegove majke postalo je još i gore.
Richard je podigao glavu i nemalo se iznenadio kad je ugledao Josha. U djeliću
sekunde učinilo se kao da mu se pogled smekšao, ali bilo kakva naznaka da mu je bilo
drago vidjeti svog posinka vrlo je brzo nestala.
»Što ti radiš ovdje?« zagrmio je.
Josh se ukočio, iznenađen što ga je čovjek na samrti još uvijek mogao zastrašiti.
»Došao sam vidjeti kako si i uzeti neke svoje stvari.«
»Koje stvari? Nećeš ti ništa uzeti, je li ti to jasno? Ništa.«
Josh se nakostriješio, ali se svladao. Čudio se kako ga brzo taj starac može
izbaciti iz takta.
Michelle je stavila svoju ruku na Joshevu kako bi ga umirila. »Mogu li vam što
donijeti, gospodine Lambert?«
»Ne.« Zbacio je deku sa sebe i pokušao ustati iz naslonjača.
Michelle je pojurila do njega prije nego što se ozlijedi. »Gospodine Lambert,
molim vas.«
Richard se opet naslonio. Problijedio je i činilo se kao da će se onesvijestiti.
Sobu je ispunio zvuk njegova teškog, isprekidanog disanja.
Josh se užasno osjećao. Nije ga namjeravao provocirati. Nije bio svjestan koliko
je njegov očuh bio slab.
»Neću uzeti ništa bez tvog dopuštenja«, uvjerio ga je Josh.
»Ti si jedan obični strvinar«, rekao je Richard kad je konačno povratio dah. Ali
čak i tada mu je glas bio isprekidan i drhtav. Rukom si je pritiskao prsa. »Došao si
tražiti plijen. Čekaš da ja umrem da me možeš opet pokrasti, kao kad si bio tinejdžer.«
 »Ne želim ništa od tebe«, uporno je tvrdio Josh. Pet minuta s očuhom i već mu je
uzavrela krv.
»Ako ti treba nekakva pomoć, onda...«
»Ne želim ništa od tebe«, presjekao ga je Josh.
»I nećeš ništa ni dobiti.«
»Zar stvarno misliš da želim nešto od tebe?« upitao ga je Josh. »Zar ti izgledam
toliko očajno?«
»Bio si dovoljno očajan da mi ukradeš dvjesto dolara. Ne možeš pasti niže od
toga.«
Josh je stisnuo šake. Ako istog trena ne ode, reći će ili učiniti nešto što će požaliti.
Okrenuo se i izjurio iz kuće zalupivši vratima. Stao je koračati pločnikom ne bi li
umirio svoj bijes.
Nekoliko minuta kasnije za njim je izašla Michelle. Dotad se Josh već bio donekle
pribrao.
»Jesi li dobro?« upitala ga je.
Josh joj nije odgovorio na pitanje. »Kako je on?«
»Slab, ali dobro je.«
Josh je polako uzdahnuo i zatvorio oči. »Mislim da ovo nije moglo proći gore.«
»Gospodin Lambert nije baš pri sebi.«
Josh je frknuo nosom. »Varaš se. Mrzio me kao tinejdžera, a mrzi me i sada.«
Starom sigurno nije bilo nimalo drago što mu je Josh jedini živući član obitelji.
»A što je bilo s tih dvjesto dolara?« pitala je Michelle.
»Nisam ih ja uzeo«, brzo je odgovorio Josh.
»Taj je novac bio razlog zbog kojeg te izbacio iz kuće, zar ne?«
Gurnuo je ruke u džepove, stisnuo ramena i kimnuo glavom.
»Tko ga je uzeo?« Nije čekala što će Josh reći, sama je ponudila odgovor.
»Dylan?«
»Sigurno je bio on. Pretpostavljam da ga je mislio vratiti, ali Richard je otkrio da
novca nema prije nego što je dobio priliku.«
»A gospodin Lambert je, naravno, posumnjao u tebe.«
To nije bilo pitanje, već činjenica. Josh je znao da taj prizor nikad neće
zaboraviti. Dylan je bio u kuhinji kad je njegov otac uletio u dnevnu sobu gdje je Josh
učio. Vikao je i psovao te zgrabio Josha za ovratnik. Dylan je stajao skamenjen od
straha i nijem od šoka, a njegov je otac doslovce izbacio Josha iz kuće.
Iako se Josh i njegov očuh nisu nikad slagali, Richard nikad nije bio tako nasilan.
Kasnije mu je Dylan prišao. Josh je znao da je Dylan uzeo novac, a Dylan je znao
da Josh zna. Ali Josh je svom polubratu rekao da je ionako vrijeme da ode i neka pusti
sve onako kako jest. Čak i da je Dylan priznao, ništa se ne bi promijenilo. Ukradeni je
novac Richardu bio samo izlika koju je dugo čekao.
No Richard nije znao da se Josh već bio prijavio u vojsku. Trebao je otići na
obuku tjedan dana nakon mature. Nije se namjeravao više vraćati, stoga nije imalo
smisla razjašnjavati situaciju.
Michelle je opet stavila ruku na njegovu. »Jesi li dobro?«
Josh nije znao što bi joj rekao. Je li bio dobro? »Iznenađen sam, to je sve.
Iznenađen sam što me Richard još uvijek može izbaciti iz ravnoteže i šokiran sam što i
dalje ima takav utjecaj na to kako se ja osjećam.«
»Kako ti mogu pomoći?« upitala je.
Čak i da je znao, Josh joj ne bi mogao odgovoriti. Više od ljutnje koja ga je
proždirala iznenadio ga je osjećaj tuge koji samo što ga nije posve obuzeo.
Josh se na svoj način bio pomirio s prošlošću. Nikad nije očekivao da će on i
očuh biti najbolji prijatelji. Ali ipak, duboko u sebi se nadao- očekivao je - da možda
postoji šansa da se njih dvojica konačno pomire. Nije mrzio Richarda. Taj je starac
bio na kraju svog puta, ali čak ni sada, kad mu preostaje tek nekoliko tjedana života,
nije bilo šanse da pristane zakopati ratnu sjekiru.
»Josh?« rekla je opet Michelle.
 »Nikako, ali hvala ti. Hvala što si bila ondje.«
»Mislim da bi bilo dobro da budem s tobom i idući put kad posjetiš Richarda«,
ponudila je.
Josh se složio kimnuvši glavom. »Mislim da je to dobra ideja.«
»Jesi već obišao Pancake Palače?« upitala ga je nakon kratke šutnje.
Pitanje je zaista došlo iz vedra neba. »Molim?« Pancake Palace, restoran koji je
posluživao razne vrste hrane, ali najpoznatiji je bio po svojim doručcima, bio je
glavno okupljalište tinejdžera nakon srednjoškolskih utakmica. Već ga se godinama
nije sjetio.
»Jesi li ručao?« upitala ga je značajno. »Ja sam uvijek mrzovoljna i lako se
uzrujam kad mi je želudac prazan.«
»Ručao?« ponovio je, i dalje u mukama zbog sukoba s Richardom. »Mislim da
nisam.«
»Nisam ni ja, a skapavam od gladi. Hoćeš li mi se pridružiti?«
Očito je pretpostavila da će Josh pristati jer ga je uzela pod ruku i povela prema
kamionetu. »Već je prošlo tri, a ja od rana jutra nisam ništa pojela«, rekla je.
Josh je mislio da neće moći progutati ni zalogaj, ali morao se maknuti od čitave
situacije s Richardom, a pomisao na povratak u pansion gdje će sjediti u svojoj sobi
nije mu baš bila privlačna.
»U redu, idemo u Pancake Palače«, rekao je, a zatim otvorio vrata na suvozačevoj
strani kako bi Michelle mogla ući.
Otišao je na svoju stranu i sjeo. Kad je krenuo upaliti motor, njezina ga je ruka
zaustavila. »Ono je moralo biti teško. Stvarno mi je žao, Josh.«
Godio mu je nježan dodir Michelleine ruke i njezin blagi pogled. Očarale su ga
promjene na njoj, i to ne samo tjelesne - iako su tjelesne promjene bile drastične.
Dojmila ga se njezina mudrost i zrelost, a ništa od toga nije moglo doći bez
suočavanja s dubokom emocionalnom boli.
Josh je imao vlastite brige i nosio je vlastite ožiljke. Richard se činio odlučnim u
svojoj namjeri da sve ostavi kako je bilo i da umre sam. Ako je to bilo ono što njegov
očuh želi, onda mu Josh neće stajati na putu.
 Četvrto poglavlje

U redila sam sve s bankom kako bih mogla primati kreditne kartice svojih gostiju.
Planirala sam to učiniti i prije, ali neprestano sam odgađala jer je bilo previše drugih
stvari koje su zahtijevale moju pažnju.
Za manje od dva sata vratila sam se u pansion, a putem sam još svratila i u
trgovinu. Ostatak poslijepodneva provela sam pripremajući doručak koji sam
planirala poslužiti idućeg jutra.
Moj jedini gost, Joshua Weaver, nije se vratio čitavo poslijepodne, ali stvari je
ostavio u sobi i pretpostavljala sam da će se ubrzo vratiti. Budući da sam bila nova u
ovom poslu, nisam bila sigurna koliko gosti od mene očekuju da ih zabavim.
Prema knjizi rezervacija koju su mi Frelingerovi ostavili, drugi je gost trebao stići
tijekom poslijepodneva ili večeri. Abby Kincaid. Pripremila sam joj sobu, namjestila
jastuke i pobrinula se da je sve na svom mjestu. Kad bih ja morala odsjesti u nekom
pansionu, upravo bih takvu sobu odabrala. Zidovi boje lavande pružali su osjećaj
ugode i sigurnosti. U njoj se nalazio krevet s baldahinom i gomilom ukrasnih, ručno
vezenih jastučića. U dnu kreveta nalazila se škrinja za miraz, kako je to moja baka
zvala. Već sam bila zavirila unutra i pronašla još deka. Sjedalica uz prozor bila je
slična onoj iz moje sobe, a s nje se savršeno mogao vidjeti zaljev i lučica, gdje su se
na zelenoplavim valovima ljuljuškali brodovi i barke.
Zadovoljno sam se spustila niz stube baš u trenutku kad se na malom parkiralištu
ispred kuče zaustavio automobil. Prošlo je još nekoliko minuta, ali nitko se nije
pojavljivao na vratima. Provirila sam kroz prozor i vidjela da moja gošća još uvijek
sjedi u automobilu. Pretpostavila sam da nije sigurna je li stigla na pravu adresu.
Gotovo sam došla u iskušenje da izjurim van i uvjerim je da nije pogriješila.
Da nije kišilo, vjerojatno bih to učinila. No nisam se željela smočiti, a već se i
pomalo mračilo. Uključila sam plinski kamin, vratila se u kuhinju i stavila pregaču.
Odlučila sam pripremiti pitu od piletine. Piletinu sam kupila ranije u trgovini i već
sam bila odvojila meso od kosti.
Kad sam napravila bijeli umak, dodala sam začine, pileći temeljac i svježe
povrće, a potom sam umiješala i meso te sve ostavila na štednjaku da se krčka.
Spremala sam se izvagati brašno za tijesto kad se oglasilo zvono na vratima.
Brzo sam isprala ruke i požurila otvoriti.
Pred vratima je stajala žena s kovčegom. Prema izgledu se činilo da je u ranim
tridesetima. Tamna joj je kosa bila sasvim mokra, kao da je stajala na kiši. Nisam
znala zašto izgleda tako pokislo jer od malenog parkirališta do trijema nije trebalo
puno hodati.
»Zdravo«, srdačno sam je dočekala. »Vi ste sigurno Abby Kincaid.«
Kimnula je i blago se nasmiješila.
»Uđite, uđite«, brzo sam rekla i uvela je u kuću da ne stoji na kiši.
Abby je ušla u predsoblje i pogledom kružila uokolo, s jednog mjesta na drugo.
»Bila sam jednom ovdje, prije mnogo godina«, objasnila je. »Prije nego što su
Frelingerovi kupili kuću i pretvorili je u pansion.«
»Oh, morate mi ispričati kako je sve izgledalo«, rekla sam. Htjela sam saznati što
više o povijesti ove kuće. Znala sam da je nekoć davno pripadala uglednoj lokalnoj
obitelji. Bila je to obitelj bankara, što je bilo zanimljivo jer sam ja napustila posao u
banci kako bih preuzela ovaj pansion. Kuća je počela propadati i tada su je kupili
Frelingerovi. Preuredili su je od temelja do krova i pretvorili je u pansion. Ali moje
znanje seže samo dotud.
»Jedan... prijatelj moje majke poznavao je vlasnika. Svi stanovnici ovog grada
voljeli su ovu staru kuću. Sad izgleda posve drukčije.« Pogledom je i dalje istraživala
prizemlje.
Koliko sam bila upoznata, Frelingerovi su izvršili velike popravke i promijenili
sve instalacije. Preuredili su i sve sobe. Dobar dio posla odradio je gospodin
Frelinger. Očito je bio vrhunski majstor. Iako je osuvremenio kuću, sačuvao je sve
pojedinosti koje su obilježile jedno razdoblje.
»Dakle, već poznajete ovaj kraj?« Nisam željela ispasti pretjerano znatiželjna.
Budući da nisam poznavala grad, pomislila sam kako bi me Abby mogla prosvijetliti
što se tiče njegove povijesti.
»Rođena sam i odrasla u Cedar Coveu, ali... nije me bilo godinama. Moji su
roditelji odselili kad sam završila koledž i... nije bilo razloga vraćati se.«
 »Znači da je prošlo već neko vrijeme«, rekla sam razgovora radi.
»Više od deset godina.«
Htjela sam je upitati o njezinim prijateljima, godišnjicama mature i sličnom, ali
sam se suzdržala. Činila se napetom i tjeskobnom i nisam željela pojačati njezinu
nelagodu.
»Biste li željeli da riješimo papirologiju prije nego što vam pokažem sobu?«
upitala sam je i povela kroz kuhinju prema svom malenom uredu. »Rezervirali ste tri
noćenja, je li tako?«
»Da«, odgovorila je Abby, a zatim zastala. »Možda ću... otići ranije. Ne znam
kakva su pravila pansiona u vezi s tim.«
»Nije nikakav problem.« Znam da neki hoteli naplaćuju nekakav iznos u slučaju
ranijeg odlaska, ali ja zasad nisam tako planirala. Budući da sam bila još »zelena« u
ovom poslu, bila sam spremna biti malo fleksibilnija.
»Došla sam radi vjenčanja«, rekla je. »Moj stariji brat... Mislim da su mama i tata
već bili napustili svaku nadu da će se Roger ikad skrasiti i oženiti. Svi smo vrlo sretni
zbog njega i Victorije.«
»To je divno.«
Abby mi je pružila svoju kreditnu karticu. Zapisala sam podatke s nje i spremila je
sa strane. »Želite li sada vidjeti sobu?« upitala sam Abby.
»Da, molim vas.«
Abby je zastala na putu prema stepenicama i zagledala se u svjetla grada.
»Prekrasno je ovdje noću«, rekla sam. »A pogled danju još je ljepši.«
»Znam... uvijek sam voljela pogled na zaljev iz ove ulice.« Podigla je svoj kovčeg
i krenula za mnom uz stube, prema sobi koja se nalazila malo niže niz hodnik od
Joshuine.
»Imam još samo jednog gosta«, rekla sam joj. »Vjerojatno ćete ga upoznati sutra
ujutro za doručkom.«
Kimnula je, ali nije izgledala kao da bi željela ikoga upoznati. Dovela sam je u
njezinu sobu, pokazala gdje stoje čisti ručnici i rezervni pokrivači u slučaju da ih
zatreba, a zatim sam se vratila u kuhinju završiti svoju pitu.
Kad sam stavila pitu u pećnicu, shvatila sam da je ima dovoljno za čitavu vojsku.
Nije bilo potrebe da jedem sama. Namjestila sam alarm na pećnici i uspela se natrag
do Abbyne sobe. Vrata su bila zatvorena pa sam nježno pokucala.
»Samo... samo malo.«
Trebalo joj je nekoliko trenutaka da otključa vrata. Ali nije ih otvorila širom.
Izbjegla je moj pogled, ali vidjela sam da su joj oči pune suza. Nisam željela da joj
bude neugodno pa sam brzo rekla: »Možete mi se pridružiti za večerom ako nemate
drugih planova.«
»Oh, hvala, lijepo od vas. Moja obitelj ne zna da sam ovdje... došla sam dan
ranije, ali... Nisam nimalo gladna.«
Uranila je čitav dan, a nije rekla obitelji. To mi je bilo čudno, osobito zato što je u
grad došla radi tako veselog događaja.
»Slobodno pitajte zatreba li vam što.« »Hvala vam, ali sve je u redu.«
Vrata su već bila napola zatvorena i bilo je očito da želi biti sama. Poštivala sam
tu njezinu želju jer sam se i sama često tako osjećala u proteklih devet mjeseci.
Odlučila sam je pustiti do jutra.
Ali svejedno sam bila znatiželjna. Abby Kincaid doletjela je s Floride, koja je od
Cedar Covea bila poprilično udaljena. Činilo se da je sretna zbog svog brata i
njegove buduće supruge, no nije izgledala zadovoljno što je u gradu. Spomenula je da
je prošlo više od deset godina otkad je posljednji put bila u Cedar Coveu, ali sigurno
je imala znance koje je željela vidjeti.
Oglasio se alarm na pećnici i izvadila sam pitu. Korica je bila savršeno rumene
boje, a umak je krčkao kroz sitne otvore koje sam načinila nožem. Ostavila sam je
vani da se ohladi dok operem suđe koje sam zaprljala kuhanjem.
Jedno od mojih omiljenih mjesta bilo je maleno sklonište s trima zidovima koje se
nalazilo nasuprot kolnom prilazu pansiona. Nekoć je ovdje očito bila još jedna, kuća,
mnogo manja od pansiona. Sve što je od nje ostalo bila su ta tri zida, krov i kamin.
Frelingerovi su je pretvorili u ugodno mjesto za sjedenje. Unutra su se nalazile
stolice i hrpa naslaganih drva za potpalu. Kiša je prestala i na nebu su se pojavile
zvijezde. Osjetila sam potrebu izaći. Povečerala sam, obukla kaput i zaputila se do te
malene kućice.
U kaminu izgrađenom od kamena sve je već bilo spremno za potpalu i trebala sam
samo upaliti šibicu. Gledala sam kako papir počinje gorjeti, a drva su ubrzo počela
pucketati u plamenu. Stavila sam na vrh još jednu cjepanicu, a potom se namjestila u
stolici i noge podigla na stolčić. Ponijela sam sa sobom deku i pokrila se njom preko
krila.
Sve je bilo tako mirno. Zatvorila sam oči. Pretvarala sam se da Paul sjedi pored
mene. Maštala sam da ćemo nas dvoje upravo ovako provoditi naše večeri, da ćemo
zajedno sjediti pored blistave, treperave vatrice i grijati se. Razmjenjivali bismo naše
dnevne doživljaje i pronašli nešto čemu ćemo se smijati. Mislim da se nikad ni s kim
nisam toliko smijala kao s Paulom.
Njegovi pametni, duhoviti komentari bili su ono što sam najviše voljela kod njega.
Imao je divan smisao za humor. Nije bio tip osobe koja bi mogla biti duša svake
zabave; njegov je humor bio suh i britak, a dobacivao bi sitne komentare onako usput,
većinom ispod glasa. Namiješila sam se na tu uspomenu.
Zabacila sam glavu unatrag i zatvorila oči. Silno mi je nedostajao. Stotinu puta
dnevno, svih ovih mjeseci, pa i sada, neprestano sam mislila na njega. Hoće li uvijek
biti ovako, pitala sam se. Prepostavljam da hoće. Paul će uvijek biti dio mene. Ovog
smo tjedna trebali proslaviti našu prvu godišnjicu braka, a ja sam već udovica.
Dobronamjerni prijatelji govorili su mi da ću s vremenom opet nekoga zavoljeti,
ali ja nisam mislila. Mogla sam zamisliti da ću jednog dana ponovno osjetiti nekakav
oblik zadovoljstva. Kad-tad ova će bol, koju nosim kao drugi sloj kože, polako
popuštati. Ali opet se zaljubiti? Iskreno sam sumnjala da je to moguće. Istinska sreća i
ponovna radost također su bile u pitanju, a vrijeme će pokazati.
Vatra je tiho pucketala, a njezina je toplina polako pružala ruke prema meni i
nježno me grlila. Sjedila sam u tišini i razmišljala o proteklim dvama danima i svojim
prvim gostima.
U mom snu one prve noći u pansionu, Paul mi je prišao i rekao da ću se opet
osjetiti živom. Shvatila sam da je bio u pravu. Moji su prvi gosti stigli, a činilo se da
oboje nose vlastiti teret. Možda sam to prepoznala zato što sam i ja nosila težak teret.
Razmišljala sam o Abby, kako sjedi u svojoj sobi i pokušava se suočiti s
emocijama zbog nekog događaja, samo nisam znala kakvog. I Joshua se činio kao da
ga nešto mori, što nije bilo ni čudo s obzirom na razlog njegova dolaska.
Zatvorenih očiju molila sam se u sebi da Abby Kincaid i Joshua Weaver za svog
boravka u Cedar Coveu pronađu ono za čim tragaju. Izgovorila sam molitvu i za sebe -
da se jednog dana radost i zadovoljstvo vrate u moj život.
»Jo Marie«, zazvala me Abby i prenula me iz mojih misli. Mislim da sam polako
bila tonula u san. »Da?« rekla sam pogledavši uvis. »Nadam se da vas nisam
probudila.«
»Niste. Samo sam sanjarila«, našalila sam se i nasmiješila joj se. »Hoćete mi se
pridružiti?«
Abby je prvo oklijevala, no onda je sjela na drvenu stolicu pored moje. Ali sjela
je na sam rub, ne naslonivši se na njezin naslon. Činilo se kao da je na oprezu, kao da
bi svakog trenutka morala brzo pobjeći.
»Vidjela sam vas s prozora svoje sobe... izgledali ste tako spokojno.«
Spokojno. Istog sam trena znala da je u pravu. Zaista sam osjećala spokoj. A to mi
je bilo nešto posve novo. Činilo se nemogućim da ću u dubinama svoje tuge moći
pronaći mir. Te su dvije riječi izgledale nespojive, potpuno suprotne. Ali otkrila sam
da to nije bilo tako.
»Ja... nisam ponijela pastu za zube«, rekla je Abby. Zvučala je kao da je to bila
mala tragedija. »Ne znam kako sam je mogla zaboraviti.«
»Rado ću vam posuditi svoju jer su sve trgovine sad već zatvorene, ali nemam
nijednu viška. U Ulici Harbor se nalazi ljekarna koja se otvara ujutro.«
»Ah.« Objesila je ramena kao da je to bila zadnja stvar na svijetu koju je željela
čuti. »Hvala. Ujutro ću otići tamo«, rekla je.
»Ostavila sam vam krišku pite od piletine u slučaju da se predomislite.«
»Ne bih, hvala. Kao što rekoh, ja... nemam baš apetita.«
»E, pa nadam se da ćete biti gladni ujutro.« Imala sam velike planove za svoj prvi
službeni doručak. Ranije sam pripremila smjesu za složenac. U receptu je pisalo da
mora odležati preko noći u hladnjaku. Naumila sam ga poslužiti uz svježe voće,
domaće mahne, prženu slaninu i narančin sok. Također sam pripremila i zobenu kašu,
bude li tko zainteresiran.
 »U koliko je sati doručak?«
Odgovorila sam, a ona se zatim tiho vratila u kuću. Rekla sam joj da ću i ja brzo
za njom.
Ali ipak, onako uljuljana vatricom, mirna i zadovoljna, nisam bila sigurna koliko
sam dugo ostala sjediti ondje prije nego što sam otišla u krevet. Upijala sam toplinu i
mislila o novom životu koji je za mene započinjao.
 Peto poglavlje

A bby Kincaid potegnula je plahtu preko svojih ramena. Prisilila se sklopiti oči, ali
one bi se brzo opet otvarale. Po zidovima su plesale sjene, proganjale je. Toga se
najviše i bojala u svom povratku u Cedar Cove. Demoni su već bili započeli svoju
igru, ne dajući joj ni disati ni spavati.
Mjesec je bio pun i svijetao, zbog čega joj je bilo još teže opustiti se. Abby se
uspravila i zagledala kroz prozor. Na mirnoj površini vode svjeducao je mjesečev
odsjaj. U bilo kojem drugom trenutku prepustila bi se ljepoti prizora. Ali noćas nije
mogla. Ne noćas.
Abby je morala odspavati. Prošli su dani, čak i tjedni, otkad je prospavala noć u
jednom komadu. Oči su je već pekle, no misli nisu prestajale juriti po njezinoj glavi.
Užasavala se svog povratka u Cedar Cove i neprestano se brinula zbog dolaska na
bratovo vjenčanje. Sve bi dala kad bi postojala dobra isprika da se ne pojavi ondje.
Ali kako bi mogla ne pojaviti se? Ta riječ je o njezinom bratu. Na vjenčanju je trebala
biti čitava obitelj. Tete, ujaci i stričevi, rođaci... Mnoge od njih nije vidjela
godinama.
Zašto, zašto se Roger morao zaljubiti u ženu iz Cedar Covea? Abby još nije bila
upoznala svoju buduću šogoricu, ali razgovarala je s njom nekoliko puta telefonom.
Victoria se činila dražesnom mladom ženom. Nježnom, dragom osobom... i ako je
znala išta o tragediji koja se poput crnog oblaka nadvijala nad Abbynim životom,
srećom, ništa nije spominjala.
Iako su praktički bile neznanke, buduća ju je šogorica pozvala na vjenčanje, na što
je Abby pristala, iako nevoljko. Ona će posluživati svadbenu tortu.
Jedina mana koju je Abby mogla pronaći u Rogerovoj budućoj ženi bila je ta što
se odlučila udati na posljednjem mjestu na svijetu na kojem se Abby željela zateći.
Nije bila u gradu ni dvadeset četiri sata, a već je bila u snažnom iskušenju
spakirati kovčeg i vratiti se na Floridu. Činjenica da je morala doći cijeli dan ranije
sve je zakomplicirala. Slučajno je, u čitavoj toj nervozi i oklijevanju, pogriješila u
rezervaciji leta. Htjela je navesti petak kao dan dolaska, a stigla bi upravo na vrijeme
za probu i večeru. Vjenčanje je bilo zakazano za subotu kasno poslijepodne, nakon
čega bi uslijedilo primanje. Namjerno nije odabrala hotel u kojem će odsjesti njezina
obitelj, želeći se držati podalje od cijele halabuke. A u nedjelju rano ujutro imala je
zakazan let za nazad. Namjeravala je doći i otići što je prije moguće.
Pojaviti se i zbrisati.
Ali nije bila te sreće.
Kad je shvatila da je let rezervirala za četvrtak umjesto za petak, već je bilo
prekasno i bilo je preskupo mijenjati rezervaciju. Sva su sjedala za petak već bila
popunjena. Iako je zazirala od same pomisli na to, dolazak u Cedar Cove dan ranije
bio je daleko logičnije rješenje. Stisnula je zube i ukrcala se na avion. Ipak to je bilo
nešto što je najmanje htjela - dodatna dvadeset četiri sata u Cedar Coveu.
Ni bratu ni roditeljima nije rekla za svoju pogrešku u rezervaciji. Tako je
vjerojatno bilo bolje, u slučaju da sretne nekoga tko ju je poznavao tada... prije nego
što je skrivila smrt svoje najbolje prijateljice i gledala kako je cijeli gradić osuđuje.
Više od deset godina Abby je izbjegavala povratak u svoj rodni kraj. S vremenom
su čak i njezini roditelji odlučili da je bolje odseliti se. Smislili su vrlo prikladnu
ispriku kako Abby ne bi pomislila da je ona krivac za to. Ali Abby je znala istinu,
iako je njezini roditelji nisu željeli priznati. Njezini roditelji nisu mogli pogledati
svojim prijateljima u oči, a ni Whiteovima. Osobito ne Whiteovima.
Njezin je otac tvrdio da je prihvatio ponudu za prijevremenu mirovinu, a radio je
u brodogradilištu, najvećoj tvrtki okruga Kitsap. Nedugo nakon toga njezini su
roditelji odselili u Arizonu. Brat joj je u vrijeme nesreće već živio u Seattleu i bio je
izvršni direktor tvrtke Seattle Best Coffee. Od svih žena s kojima je tijekom godina
izlazio, zašto, zašto se nije mogao zaljubiti u neku iz Seattlea ili Aljaske... ili
Timbuktua? Iz bilo kojeg drugog mjesta, samo ne iz Cedar Covea.
No pomoći nije bilo. Abby je sad bila ovdje, svidjelo se to njoj ili ne. Bila je
ovdje, nesretna i uplašena, silno uplašena. Psihoterapeut s kojim je još davno
razgovarala rekao joj je da se mora suočiti sa svojim strahovima. Dobar savjet,
pomislila je, jer sad su je ti strahovi okruživali sa svih strana. Dugo im je uspijevala
pobjeći, ali sve su je te ružne uspomene sada sustigle. Noćna mora koju je punih
petnaest godina pokušavala zaboraviti sad joj nije dala oka sklopiti.
Sve je započelo tako nevino, tako zabavno. Abby i Angela bile su najbolje
prijateljice cijelu srednju školu; Abbyna ih je mama prozvala »Ekipa A«. Najbolje
prijateljice do kraja života. Abby nikad nije imala prijateljicu kao što je bila Angela.
Obje su bile navijačice, obje su se bavile sportom, obje su bile u dramskoj skupini i
bile su doslovce nerazdvojne kroz cijelu srednju školu. Bile su i više od najboljih
prijateljica. Angela je bila jedina osoba na svijetu s kojom je Abby mogla podijeliti
sve svoje tajne i znala je da je nikad neće osuđivati. Mogle su razgovarati satima, a to
su često i činile. A koliko su se tek zajedno smijale...
Nakon mature Abby se upisala na Sveučilište u Seattleu, a Angela je pohađala
Sveučilište u Pullmanu, konkurentsko sveučilište koje je nekoć pohađala i njezina
majka.
Iako su se njihova sveučilišta nalazila na suprotnim krajevima države Washington,
razgovarale su svaki dan i obje su se silno veselile božićnim blagdanima. Abby je
toliko toga željela ispričati svojoj najboljoj prijateljici, ali najviše od svega htjela joj
je reći novosti o svojoj vezi sa Steveom, cimerom njezina brata. Hodala je s njim tek
nekoliko mjeseci, ali mislila je da je to prava ljubav. Štoviše, bila je uvjerena u to.
Istinska ljubav. Ali kad se svega toga sjeti, Abby shvaća da nije znala što je ljubav... a
još manje što je gubitak.
Tijekom ovih godina neke su njezine prijateljice pokušavale ostati s njom u vezi,
ali Abby nije odgovarala na njihova pisma ni na božićne čestitke. Otkako je odselila,
nije ostala u vezi ni s Patty, ni s Marie, ni sa Suzie; ni s jednom od svojih prijateljica.
Kako će ikad više moći slaviti Božić? Abby je davala sve od sebe kako bi se
pretvarala da taj blagdan ne postoji. To je za nju bilo najteže doba u godini i činilo se
da će tako uvijek i ostati.
Neko se vrijeme trudila ostati u vezi s Angelinom obitelji, ali oni nisu željeli imati
podsjetnik na ono što se dogodilo njihovoj kćeri. Zapravo, nisu željeli imati više
nikakve veze s njom. Iako je očajnički željela čuti pokoju riječ od njih, njezina su se
pisma vraćala neotvorena.
Kad Abby više nije mogla izdržati, upitala je svoju majku o Whiteovima, ali Linda
Kincaid je izbjegla dati odgovor. Abby ju je na kraju pritisnula i majka joj je priznala
da su odnosi između dviju obitelji vrlo teški i napeti.
Šest mjeseci kasnije Abbyn je otac objavio da se povlači u prijevremenu mirovinu
i da prodaju svoju obiteljsku kuću. Abby je dugo mislila da je očevo iznenadno
umirovljenje i nagla želja za selidbom povezana s događajem iz kobne noći tog kasnog
prosinca. Oboje su to porekli, ali Abby se bojala da je roditelji samo žele zaštititi od
prave istine.
Kako god bilo, to više nije bilo važno. Otkad su joj roditelji živjeli u Arizoni,
Abby je osjetila golemo olakšanje. Bila je zahvalna što život u Cedar Coveu može
ostaviti iza sebe. Odlazak njezinih roditelja iz Cedar Covea poslužio joj je kao
savršena izlika da se više tamo ne vraća i pokuša nastaviti svoj život.
Samo što Abby nikad nije mogla zaboraviti. Doista, kako bi mogla zaboraviti
Angelu? Ili gurnuti misao o njoj negdje u pozadinu kao da njezin život nikad nije bio
važan? Abby je bila za volanom. Abby je bila odgovorna. Sva je krivnja bila na
njezinim leđima. Trebale su joj godine da shvati da te noći nije izgubila samo najbolju
prijateljicu. Skupa sa svim ostalim, Abby je izgubila i svoju dušu.
Sretna i bezbrižna tinejdžerica kakva je nekoć bila umrla je te noći zajedno s
njezinom najboljom prijateljicom. Cijeli se njezin život promijenio - pa čak i njezina
osobnost. Prije nesreće bila je otvorena, društvena i voljela je zabavu. A sad je bila
povučena, napeta i tiha. Izlazila je s muškarcima, ali rijetko. Mislila je da nije u redu
da ona nastavi sretno živjeti, a Angela je mrtva. A sudeći po onom što je saznala o
obitelji White, oni nikad nisu preboljeli gubitak svoje jedinice.
Abby je nakon nekog vremena diplomirala i napustila državu Washington. No više
ništa nije bilo isto. Sklopila je nekoliko prijateljstava, ali je izbjegavala zbližiti se i s
kim. Naime, uvijek joj se činilo da na taj način izdaje Angelu. Živjela je svoj život u
žaljenju, barem joj je tako rekao psihoterapeut. Što god činila, dobro ili loše, nikad
neće moći olakšati teret krivnje koji je nosila na plećima.
Činjenica da je bila odgovorna za smrt svoje najbolje prijateljice zavukla se u
svaki djelić njezina bića, postala je sve ono što ona jest i što će zauvijek biti.
Kad je primila svoju diplomu, Abby je našla posao u rukovodstvu tvrtke QVC u
gradu Port St. Lucie u saveznoj državi Floridi. Otišla je daleko od Cedar Covea, i
fizički i emocionalno. Živjela je u državi u kojoj zimske temperature iznose trideset
stupnjeva, državi punoj vlage i krokodila, zbog čega joj je bilo vrlo lako zamisliti da
je drveni gradić u jednom tjesnacu na sjeverozapadu Pacifika bio samo san.
Budući da su joj roditelji živjeli negdje drugdje, a jedini brat je bio u Seattleu,
nikad nije bilo razloga za posjet gradu u kojem je provela djetinjstvo. Sve do sada.
Cijela je obitelj bila vrlo uzbuđena zbog Rogera. Bio je u brojnim vezama prije
nego što je upoznao Victoriju. Mama je bila izvan sebe kad su Roger i Victoria
objavili zaruke. Bila je to Lindina i Tomova jedina prilika da postanu baka i djed.
Svi, uključujući i Abby, prihvatili su da se Abby vjerojatno nikad neće udati.
Izgledalo je da je čitav njezin život stao nakon te nesreće. I ona je već bila navikla na
život u takvom emocionalnom vakuumu.
Protrljala je oči i pogledala na sat na noćnom ormariću. Već je bilo prošlo šest,
ali još je bio mrkli mrak. Spavala je, ako se to uopće moglo nazvati spavanjem, dobra
tri sata.
Upalila je lampu pored kreveta i dohvatila knjigu koju je ponijela sa sobom. Ako
se zadubi u dobru priču, skratit će si vrijeme i to će joj zaokupiti misli sve dok ne
bude mogla sići i pridružiti se Jo Marie i drugom gostu za doručkom.
A kasnije će se zaputiti do grada potražiti ljekarnu koju je Jo Marie sinoć
spomenula, u nadi da neće putem sresti nikoga tko je poznaje. A poslijepodne će se
naći s roditeljima i bratom radi generalne probe prije sutrašnjeg vjenčanja.
Abby je bila istinski sretna zbog svog brata i odlučila je zbog njega navući
osmijeh na lice.
 Šesto poglavlje

Ju njegovoj
osh nije dobro spavao. Nije ni čudo - strašni prizor s Richardom neprestano se vrtio
glavi, poput filma koji se nije htio ugasiti. Unatoč njegovu trudu, susret je
protekao gore nego što je uopće mogao zamisliti. Ako ništa drugo, sad ga je Richard
mrzio još i više. A to je imalo smisla. Richard je imao dobar razlog mrziti Josha. On
je bio živ, a njegov toliko voljeni sin - rođeni sin - bio je mrtav.
Doručak je već bio na stolu kad je sišao niz stepenice. Jo Marie mu je radosno
poželjela dobro jutro. Njezina prirodna vedrina uhvatila ga je nespremnog. Sam
pogled na nju popravio mu je raspoloženje. Iako je rekla da joj je on prvi gost otkad
je preuzela ovaj pansion, bila je rođena za taj posao. Koliko se njemu činilo, Jo Marie
bila je savršena domaćica. Znala je predvidjeti što mu treba, ali istodobno mu je
dopuštala da sam odredi koliko pažnje želi.
Josh je uzvratio pozdrav i sjeo za stol u blagovaonici. Soba je bila okupana
sunčevom svjedošću, koja kao da je odražavala Jo Marien entuzijazam zbog novog
dana. Bila je to ugodna promjena nakon jučerašnjeg tmurnog dana. Njegova je majka
bila jutarnji tip osobe, prisjetio se Josh. Katkad bi ga pjevanjem budila za školu.
Nasmiješio se sjetivši se toga. Njezino radosno raspoloženje tada mu je išlo na
živce. Progunđao bi i zario glavu u jastuk.
Richard je tada bio drukčija osoba. Uvijek je žurio kako bi što prije izašao iz kuće
i svoj bi doručak često pojeo stojećki. Progutao bi posljednji gutljaj kave i već bi bio
na stražnjim vratima, ali bez obzira u kakvoj žurbi bio, uvijek bi ulovio trenutak da
poljubi Teresu za rastanak. Katkad bi se poljubili s takvim žarom da je Josh morao
skrenuti pogled. Njegov je očuh tada bio sretniji čovjek.
Čuo je korake iza sebe i okrenuo se. Jo Marie je spomenula da će im se uskoro još
netko pridružiti. Žena je izgledala jednako onako kako se on osjećao. Hodala je
spuštena pogleda, a lagano se nasmiješila kad joj je Jo Marie poželjela dobro jutro.
Ta ga žena nije ni primijetila sve dok nije sjela za stol. Iznenadila se kad je
podigla pogled.
»Jutro«, rekao je. Nije mu bilo do jutarnjeg razgovora, ali nije želio ispasti
nepristojan.
»Jutro«, odgovorila je s blagim oklijevanjem.
»Josh Weaver, upoznajte Abby Kincaid«, rekla je Jo Marie kad se vratila u
blagovaonicu, noseći u ruci vrč s narančinim sokom.
Josh je primijetio da je njegova šalica za kavu već bila puna. Nasred stola čekao
je složenac, uz tanjur hrskave slanine, kriške prepečenca s maslacem te razne
marmelade i džemove, a bili su tu i domaći mafini.
»Želite li narančinog soka?« upitala je Jo Marie.
»Da, molim.«
»Ja ne bih, hvala«, rekla je Abby.
Josh je shvatio da skapava od gladi. Jučer nije večerao, iako je uživao u kasnom
ručku s Michelle. Sjedili su u Pancake Palaceu gotovo tri sata i razgovarali o svemu,
ali ne o Richardu. Ponos mu nije dao pokazati koliko ga je očuh uzrujao.
Kad je odvezao Michelle kući, još se nekoliko sati vozikao uokolo, iznova se
upoznavao s gradom i okolnim krajevima. Cedar Cove bio je jedini dom koji je
poznavao, a bilo je čudno biti ondje.
Michelle nije pretjerivala kad je bila riječ o Richardovu zdravlju. Josh je znao da
njegov očuh umire i, koliko god to bilo neobično, osjetio je tračak tuge. Bio je to kraj
cijelog jednog razdoblja, iako ono nije bilo sretno. Više nije bilo šanse popraviti
stvari, ili ih barem učiniti drukčijima nego što su bile.
Možda je njegova tuga proizlazila iz činjenice da će biti posve sam na svijetu
nakon što Richard umre. Ali to nije imalo smisla, jer je već sad bio posve sam. Njih
dvojica godinama nisu razgovarali.
Ipak, unatoč svemu, Josh se osjećao kao da će uskoro izgubiti nešto važno. Jedva
se sjećao svog biološkog oca, alkoholičara koji je napustio njega i majku prije nego
što je Josh navršio pet godina. Trinaest godina kasnije umrla mu je majka, a nakon nje
i polubrat.
Shvatio je da zuri u prazno, negdje izvan blagovaonice i da uopće ne primjećuje
ostale u prostoriji. Na tanjur je izvadio punu žlicu salate od jaja koju je Jo Marie
maloprije donijela i pojeo je s užitkom.
 Doručak je bio izvrstan. Josh je dvaput vadio, što nije bilo uobičajeno za njega.
Abby je, s druge strane, jedva taknula jelo. Samo je prebirala vilicom po tanjuru kad
bi mislila da je netko gleda. Josh je sumnjao da je pojela više od jednog ili dvaju
zalogaja, ako i toliko. Pomislio je da ni ona nije imala baš bajnu noć.
Činilo se da su oboje u Cedar Cove došli s vlastitim teretom. On nije govorio o
svom, niti ona o svom, što mu je sasvim odgovaralo, ali izmijenili su nekoliko
pristojnih rečenica.
»Hoće li netko od vas biti na večeri?« pitala ih je Jo Marie ušavši u blagovaonicu
s vrućom kavom.
»Nemam posebnih planova«, odgovorio je Josh, »ali ne računajte na mene.«
»Ja ću biti sa svojom obitelji«, rekla je Abby, kao da se ispričava.
»Ne brinite, nema problema«, rekla je Jo Marie. Spustila je ruku na gornju prečku
Josheve stolice. »Je li bilo sve u redu?«
Nakon ovako slasnog doručka kakvog je pripremila, Josh nije mogao vjerovati da
je nova u poslu. »Bilo je divno.«
Abby nije ništa rekla; činilo se da je daleko u svojim mislima.
»Abby«, nježno joj se obratila Jo Marie, »mogu li vam još nešto donijeti?«
Abby se pokušala nasmiješiti, ali joj nije uspjelo. »Sve je bilo... savršeno. Puno
hvala.« »Nema na čemu.«
Jo Marie bila je poput pčelice koja leti od cvijeta do cvijeta, zujeći uokolo po
sobi. »Provela sam divnu noć«, rekla je, kao da to više ni trenutka ne može držati u
sebi. »Sjedila sam pored kamina i upijala sav taj mir. Ne pamtim kad sam zadnji put
doživjela takvu večer.«
Joshu je bilo drago čuti da je barem netko pronašao mir. Nije vjerovao da će se
nešto tako dogoditi i njemu, dokle god je u Cedar Coveu. Poželio je samo uzeti stvari
po koje je došao i već idućeg jutra otići.
Ubrzo nakon doručka izašao je iz pansiona. Trebao se sastati s Michelle kod kuće
njezinih roditelja. Zajedno će otići k Richardu. Josh je cijenio njezino društvo.
Dok se vozio prema svom starom susjedstvu, shvatio je da zapravo ne zna puno o
Michelle, iako su jučer dobar dio dana proveli zajedno. U tom trenu toga nije bio
svjestan, ali on je govorio veći dio vremena. Michelle je željela znati više o njegovu
životu nakon odlaska iz Cedar Covea. Pitala ga je o razdoblju provedenom u vojsci, o
njegovu školovanju i poslovima koje radio diljem zemlje. Josh se nije mogao sjetiti
kad je posljednji put s nekim razgovarao satima, a da nije bilo vezano uz posao.
Nakon toga se osjećao kao da se zbližio s njom. Dugo mu nije bilo tako s nekom
ženom. Nije bio siguran kako da to shvati, ako se uopće trebalo nekako shvatiti, ali
svakako mu se vrzmalo po glavi.
Josh se nikad nije ženio, ali to nije bila njegova odluka. Izlazio je sa ženama
tijekom svih tih godina, a imao je i tri ozbiljne veze, ali ti su se odnosi s vremenom
razvodnili.
Joshu nije bilo jasno zašto je to bilo tako, osim zbog činjenice da nigdje nije
ostajao dovoljno dugo. Jedna je propala veza bila razumljiva, dvije su već bile
pomalo upitne, ali tri puta? Doista, time se sve reklo. Očito je problem ležao u njemu.
Prepostavljao je da bi bio dobar kandidat za psihološku pomoć. Tu su, bez sumnje,
bila nerješena pitanja vezana uz oca koji ga je napustio i težak odnos koji je imao sa
svojim očuhom.
Kad je stigao pred kuću Nelsonovih, Josh je primijetio da su unutra upaljena
svjeda. Ali u kući njegova očuha nije bilo svjeda. Uplašen, krenuo je prema
razorenom obiteljskom domu, ali se zaustavio u posljednji trenutak. Ako uleti u kuću i
pronađe Richarda kako sjedi u svom naslonjaču, ispast će budala. Bolje da se drži
plana. Ući. Izaći. Nestati.
Vraćao se pločnikom prema Michelleinoj kući kad je ona otvorila vrata. U rukama
je držala šalicu. »Dobro jutro«, pozdravila ga je.
»Jutro.« Još mu je uvijek bilo teško priviknuti se da je ova lijepa žena zapravo
Michelle. Djevojka koje se sjeća bila je sramežljiva i povučena. Vidjelo se koliko joj
je neugodno bilo u vlastitoj koži. Godinama su se vozili u školu istim autobusom.
Sigurno je imala prijatelje i prijateljice. Josh je bio uvjeren da jest, samo se nije
mogao sjetiti tko su oni bili. Ali sjećao se nadimaka koje su joj pridavali drugi
učenici. Michelle ih je ignorirala, ali sigurno ju je boljelo. Nekoliko je puta prekinuo
ta zadirkivanja, ali to mu se vratilo. Počeli su zadirkivati i njega i govorili da mu se
ona sviđa.
»Što kažeš na kavu?« upitala je.
 »Može.« Nije ga toliko zanimala kava koliko je želio odgoditi neizbježno -
ponovni susret s očuhom. Slijedio je Michelle u kuhinju i sjeo za kuhinjski šank, a ona
mu je natočila kavu.
»Kad si smršavjela?« pitao ju je. To vjerojatno nije bila najprikladnija tema za
početak razgovora, ali to se pitanje neprestano javljalo u njegovoj glavi.
Michelle je slegnula ramenima kao da to uopće nije bila važna stvar. Ali Josh je
dobro znao da je to bila velika prekretnica u njezinu životu, morala je biti.
»Ima već neko vrijeme.«
Znajući koliko je dugo iz prikrajka obožavala Dylana, morao ju je pitati. »Je li te
Dylan vidio... ovakvu?« Nije znao kako bi se izrazio i nadao se da je nije uvrijedio.
»Izgubila sam dosta kilograma prije nego što je doživio nesreću, ali sumnjam da je
išta primjećivao.«
Joshu je bilo teško u to povjerovati.
»Dylan tada nije živio kod kuće«, objasnila je. »Nisam ga tako često viđala; bio je
u vezi s Brooke.«
»Brooke Davis?« upitao je Josh. Sviđala se Dylanu još u srednjoj školi. Bila je
pomalo divlja, jarkocrvene kose i temperamenta slična Dylanovu. Što se Josha tiče,
Brooke je bila čista nevolja. Budila je najgore u Dylanu.
»Živjeli su zajedno?« pitao je.
Michelle je kimnula. Josh je shvatio da je bilo vrlo naivno misliti da je Dylan
ostao kod kuće. Uvijek se podrazumijevalo da će se Josh odseliti čim završi školu, ali
za Dylana je bilo drukčije i Josh je mislio da će tako i ostati.
Sakrio je svoju reakciju na vijest da je Dylan živio s Brooke i nastavio pijuckati
svoju kavu. Uznemirio ga je razgovor o polubratu i stoga je brzo promijenio temu.
»Jučer smo dugo razgovarali o meni. A što je s tobom? Ni ti nisi udana, je li tako?«
»Sad nisam.«
»Ali bila si?« I ovo mu je bilo iznenađenje, iako nije trebalo biti. Opet je imao
pogrešnu predodžbu. Budući da je bila tako bliska s obitelji i toliko im pomagala,
odmah je pretpostavio da... ali bio je u krivu.
 »U braku sam bila kratko«, nastavila je Michelle. »Bila je to pogreška koju sam
odmah požalila. Udala sam se za Jasona kad mi je bilo dvadeset, a do moje dvadeset
prve godine već smo bili razvedeni. On se opet oženio i odselio se odavde.«
»Žao mi je«, rekao je Josh, ne znajući kako bi reagirao. Iako nije zvučala uzrujano
govoreći o svom braku, sigurno joj je to razdoblje ostavilo duboko emocionalne
ožiljke.
»Da, i meni je«, rekla je i slegnula ramenima.
Josh je primijetio da nije smišljala nikakve izlike, bacala krivnju na nekoga niti je
nabrajala razloge zašto njezin brak nije uspio, kao što su činile mnoge žene s kojima je
izlazio. Smatrao je to znakom zrelosti. Otpio je još jedan gutljaj kave. »Kad sam te
sinoć dovezao kući, shvatio sam da te nisam ništa pitao o tebi.«
»Što bi želio znati?« upitala ga je kao da mu postavlja izazov.
»Prvo, gdje živiš?«
»Imam stančić u Manchesteru.«
To je bilo nešto novo. Josh se nije sjećao da su ondje bili ikakvi stanovi. »Voliš li
svoj posao? Sigurno je teško baviti se socijalnim radom kad toliko ljudi treba
pomoć?«
»Zapravo volim svoj posao. Imam sreću što radim na odjelu za posvajanja i što
vodim brigu o tome da nalazim trajni dom djeci koja ga trebaju. Taj me posao
ispunjava na brojne načine.«
Zastao je, ne želeći da se ona osjeća kao da je rešeta pitanjima. »Zahvalan sam ti
što mi pomažeš s Richardom... Htio sam da to znaš. Nadam se da će danas biti bolje.«
»I ja se nadam.« Nježno se nasmiješila.
Josh nije mogao odvratiti pogled. Zaista je bila lijepa. Uvijek je bila lijepa,
izvana i iznutra, ali bio je previše slijep da bi to vidio. Svi su bili.
Odložila je šalicu u sudoper i učinilo se da joj je nelagodno pod njegovim
pogledom.
Atmosfera je postala mrvicu napeta pa je Josh popunio tišinu riječima. »I zaista
cijenim što ti i tvoji roditelji brinete o Richardu. Uvijek ste bili dobri susjedi.«
Sjećao se kako im je Michelleina majka donosila jelo kad je Josheva bila jako
bolesna.
Michelle je spustila pogled. »Richard i moja majka posvađali su se prije nekoliko
mjeseci. Odnijela mu je jelo i pronašla ga kako leži na podu. Pozvala je hitnu pomoć.
Richard se naljutio, istjerao je iz kuće i rekao da se više nikad ne vraća.«
Budalast čovjek. Ali to je bilo posve nalik Richardu.
»Tvoj otac ga otada obilazi?« pitao je Josh.
»Ne. Ja sam jedina osoba koja smije ući u njegovu kuću.«
Josh je samo odmahnuo glavom i jedva je suspregnuo smiješak. Očito ni njegov
očuh nije bio imun na lijepo lice.
»Mislim da to ima veze s mojom srednjoškolskom ljubavlju prema Dylanu. Valjda
mu je zbog toga što me vidi lakše nositi se sa svojim gubitkom. Ne znam zašto, ali
uglavnom je sretan kad navratim.«
»Dode li kad Brooke ?«
Michelle se samo nasmijala. »Nikad. Nije se pojavila ni na Dylanovu sprovodu.
Koliko sam čula, provela je dan u pijanstvu, plačući nad svojim pivom.«
»I dalje živi u gradu?«
»Ne znam«, promrmljala je. »I ne zanima me.« Zapravo nije zanimalo ni Josha.
»Richard postaje sve teži, zar ne?«
Nije se ni trudila sakriti istinu. »Bojim se da je tako.«
Iako to Richard ne bi cijenio, Josh je upitao. »Postoji li nešto što mogu učiniti za
njega?«
Michelle je razmišljala i nakratko grickala donju usnicu. »Mislim da... ne bi
prihvatio tvoju pomoć.«
I Josh je tako mislio. To što je ona naglas izgovorila njegove sumnje nije pojačalo
njegov osjećaj razočaranja. Unatoč ružnoj prošlosti, Josh je zaista želio pomoći
starcu.
»Jesi li razgovarala s njegovim liječnikom?« pitao je.
 »Jesam, kratko. Više sam ga puta pokušala nazvati. Kao što sam prije rekla,
Richard ne bi smio živjeti sam, ali on uporno tvrdi da želi umrijeti u svom krevetu,
kad već mora umrijeti.«
»Hvala što si mu tako dobra prijateljica«, rekao je Josh. Zaista je to i mislio.
»Učinila bih to zbog Dylana...«
»Stvarno si ga voljela, zar ne?«
Zastala je. »Možda jesam, nekoć, ali nisi me pustio da završim.«
»Oprosti.«
»Učinila sam to zbog Dylana... i zbog tebe.«
 Sedmo poglavlje

Č istila sam kuhinju kad sam začula zvono na vratima. Odložila sam kuhinjsku krpu i
pošla vidjeti tko je. Na vratima je stajala upečatljiva žena prosijede kose. Bila je
odjevena u kišni ogrtač i maramu, a u rukama je držala poslužavnik s mafinima.
»Dobar dan, ja sam Peggy Beldon.«
Beldon, Beldon. To mi je prezime zvučalo poznato.
»Vjerujem da su vam Frelingerovi spomenuli da ću navratiti. Sandy me nazvala i
pitala hoću li imati vremena naći se s vama i reći vam riječ-dvije o vođenju
pansiona.«
»Oh, da, naravno.« Sjetila sam se otkud znam to ime. Frelingerovi su mi
spomenuli da su zamolili jednu svoju prijateljicu, koja također vodi pansion, da mi
odgovori na moguća pitanja o poslu. Jedva su čekali da odu i započnu nov život, ali
nisu me željeli ostaviti bez podrške. Cijenila sam to.
»Uđite, molim vas«, rekla sam i širom otvorila vrata da gospođa uđe. Opet je
počelo kišiti, što nije bilo ništa neobično za ovo doba godine.
»Donijela sam vam svježe pečene mafine s borovnicama. Borovnice su ubrane u
mom vlastitom grmlju. Prošlog sam se ljeta morala boriti s jelenom za njih, ali uspjela
sam zamrznuti dovoljnu količinu.« Skinula je maramu i gurnula je u džep, a potom je
skinula ogrtač. »Moj suprug i ja vlasnici smo pansiona Thyme &Tide na Cranberry
Pointu.«
»Dobro došli«, rekla sam.
»Htjela sam vas nazvati telefonom prije nego što sam krenula, ali ionako sam
prolazila ovuda pa sam odlučila samo navratiti. Moj je suprug išao na čišćenje zuba, a
zubar je odmah iza ugla. Nadam se da nisam banula u nezgodan trenutak?«
»Nimalo. Zapravo, trenutak nije mogao biti bolji. Upravo sam se htjela malo
odmoriti od posla.« Povela sam je u kuhinju i pristavila čaj. »Još se pokušavam snaći
u svemu.« Sve do sada postupala sam prema instinktu i radosno sam dočekala priliku
razgovarati s nekim tko ima više iskustva. Bila sam uvjerena da postoje tajne ovog
posla koje tek trebam doznati.
Moja je majka bila divna domaćica i od nje sam naslijedila tu vještinu da učinim
da se ljudi oko mene osjećaju kao kod kuće. Pretpostavljala sam da se vođenje
pansiona ne može previše razlikovati od situacije kad imate goste koji će kod vas
provesti noć. Ili može?
Natočila sam nam čaj i izvadila tanjuriće za mahne. Svojim sam gostima poslužila
doručak, ali sama nisam imala vremena jesti. Stigla sam jedino popiti čašu narančina
soka. Doručak mi nije bio najvažniji obrok u danu i obično bi mi bila dovoljna samo
bijela kava ili sok. No u deset i trideset mi je već krulilo u trbuhu.
Peggy je puhala u šalicu nastojeći malo ohladiti vrući čaj. Udobno se smjestila
naslonivši laktove na stol. »I kako ste se priviknuli?«
»Za sad sve ide dobro, ali prošlo je tek nekoliko dana.«
»Dobro. Nadam se da vam neće smetati ako vam dam nekoliko prijedloga.«
»Oh, nimalo. Vi imate više iskustva od mene.« Naslonila sam se dublje u stolicu,
uživajući u okusu mente i đumbira i dohvatila jedan mafin s borovnicom.
»Jeste li već nabavili dozvolu za rad s hranom?« upitala me Peggy.
Bilo mi je neugodno priznati da nisam. »Još nisam, ali planiram uskoro.«
»Što prije, to bolje«, požurila me Peggy. »To ne zahtijeva previše vremena kao što
ste mislili, a obuku lako možete odraditi i putem interneta.«
To su bile dobre vijesti. Bila je to jedna od stvari na mojem popisu zadataka, ali
naprosto nisam stigla do toga. Uz toliko posla, bilo mi je vrlo lako to odgađati.
Vidjela sam da mi Peggy može ponuditi mnogo u smislu iskustva i nisam se željela
oslanjati samo na svoje pamćenje. »Ispričajte me trenutak, htjela bih voditi bilješke.«
»Oh, naravno.«
Ustala sam i odjurila u svoj ured, odakle sam donijela žuti blokić i olovku.
Peggy je pričekala da se ponovno smjestim prije nego što je nastavila govoriti.
Primijetila sam da se poslužila mafinima dok me nije bilo. I ja sam zagrizla u svoj.
Bio je izvrstan.
 »Novi ste u ovom kraju, koliko sam čula«, rekla je skidajući omot sa svojeg
mafina.
»Da, u Cedar Coveu, ali ne i u tjesnacu Puget.«
»To će pomoći.«
»Hm?« upitala sam.
»Važno je dobro se upoznati s gradićem. Bob i ja smo odrasli ovdje i, iako nas
nekoliko godina nije bilo, mislili smo da poznajemo Cedar Cove. I poznavali smo ga,
ali ne onako dobro kao što smo trebali. Grad trebate gledati očima vaših gostiju.«
Polizala sam mrvice mafina s prstiju; kolač je u sredini još bio topao. »Nisam
posve sigurna da razumijem na što mislite... Očima svojih gostiju?«
»Uzmite si malo vremena i upoznajte se s lokalnim radnjama i atrakcijama ovog
kraja. Posjetite Gospodarsku komoru ili, još bolje, učlanite se. Ovdje također imamo i
Centar za posjetitelje. Upoznajte se s lokalnim restoranima i povežite se s njima. Tako
ćete svojim gostima pružiti više mogućnosti u slučaju da trebaju kakvu preporuku. Bob
i ja dali smo izraditi malene karte tako da naši gosti dobiju predodžbu našeg gradića.«
»To je izvrsna ideja.« Dohvatila sam olovku i zabilježila taj podatak.
»Saznajte što više i o lokalnim zbivanjima«, savjetovala je Peggy. »Mi smo otkrili
da naši gosti istinski uživaju u ljetnim koncertima u zaljevu. Održavaju se svakog
četvrtka predvečer u osamnaest sati. Ondje se okupljaju razne glazbene i zabavljačke
skupine, a plaćene su iz donacija lokalnih tvrtki. Zadivio bi vas sav taj talent i
raznolikost. Ljudi sa sobom donose vrtne stolice jer se sjedala tako brzo popune. A
mnoge obitelji donesu i košare za piknik.«
»Zaista zvuči zabavno.«
»I jest. I dobar je način za upoznavanje susjeda. Svi smo često previše zaokupljeni
poslom i skloni smo izolaciji. A budući da Bob i ja živimo na Pointu, nemamo puno
susjeda u blizini, a to mi nedostaje.«
Dakle, dolazak u ovaj grad bila je dobra odluka. »Nisam još imala priliku ikoga
upoznati.«
»Imat ćete«, uvjeravala me Peggy. »Sandy i John su tako divni ljudi. Ovdašnji
ljudi ih jako vole. Uvjerena sam da su proširili vijest da ste preuzeli pansion. Ljudi će
vas htjeti upoznati.«
»Zašto ne biste priredili nekakav otvoreni dan?« najednom je predložila.
Uspravila se u stolici. »Zaista, trebali biste. To će susjedima dati priliku da vas
upoznaju i vi ćete moći upoznati njih.«
»Da, to zvuči kao divna zamisao, ali ima nekoliko stvari koje bih željela riješiti
prije toga.«
»Naravno. Mogu li vam ja kako pomoći?«
U glavi mi se vrtjelo od raznih ideja i popisa stvari koje sam željela obaviti.
»Prvo, promijenila sam ime pansiona.«
Kimnula je kao da se to podrazumijeva. »To će uključivati neke troškove, ali tako
ćete ga učiniti svojim.«
Bilo mi je jasno da će novo ime zahtijevati izradu novih brošura, posjetnica,
memoranduma i sličnih stvari, ali nisam osjećala da će ovaj pansion doista pripadati
meni sve dok ga ne preimenujem. »Odlučila sam ga nazvati Rose Harbor.«
»Rose Harbor«, ponovila je Peggy i lagano se namrštila.
»Ne sviđa vam se ime?«
Peggy je odložila svoju šalicu na tanjurić. »Ne, nije to. Mislim da je to sasvim
lijepo ime, ali Sandy ovdje nije posadila ružine grmove.«
»Primijetila sam. Moje prezime je Rose. Napravila sam popis svega što bih
željela ovdje učiniti, a namjeravam posaditi golem vrt ruža, u kojem će se nalaziti
sjenica i klupa gdje će moji gosti moći sjediti. Starinske ruže su mi među
omiljenima... Moći ću ih nabaviti više, a njihov je miris divan.« Bila sam svjesna da
brbljam, da joj dajem više informacija nego što je potrebno, ali nisam se mogla
zaustaviti.
»Trebat će vam novi natpis, a oni znaju biti dosta skupi. Trebate biti na to
spremni.«
Već sam se raspitala o izradi natpisa i doista sam se zapanjila kad sam doznala
cijenu.
»Jeste li razmišljali o tome da unajmite stolara?« upitala je Peggy.
 »Ne još...« Bila sam svjesna da će mi kad-tad zatrebati netko, ali nisam još počela
tražiti.
»Dat ću vam ime vrlo pouzdana čovjeka. Bob obavlja dobar dio posla u Thyme
&Tideu, tako da Marka zovemo u rijetkim prilikama. Mark radi i s punim drvom.
Sigurna sam da će vam ponuditi dobru cijenu za novi natpis.«
Opet sam posegnula za svojom olovkom.
»Njegovo je ime Mark Taylor. Svidjet će vam se... Ali...«, zastala je.
»Ali?« bila sam uporna.
»Katkad zna biti pomalo neugodan. Ali ne brinite, pas koji laje ne grize. Doselio
se u grad prije nekoliko godina i nitko ne zna puno o njemu. Iako nije Mister
Simpatičnosti, napravit će dobar posao za razumnu cijenu.«
Pa dobro, pomislila sam. Sve što tražim od stolara jest vještina u baratanju
alatom. Nije me bilo briga je li društven.
»Imam njegov broj među kontaktima u mobitelu.« Peggy je dohvatila torbicu i
prekopavala je dok nije izvadila mobitel. Pritisnula je dugme i pročitala mi njegov
broj. Kasnije ću nazvati Mistera Simpatičnosti i možda zakazati sastanak; tako ću biti
spremnija u slučaju da mi u budućnosti nešto iskrsne.
Peggy je popila još malo čaja. I ja sam učinila isto. Konačno se ohladio i sad sam
mogla nesmetano uživati u toj ugodnoj mješavini.
»Postoji li još nešto što bih trebala znati?« upitala sam.
Peggy je kuckala prstima po stolu dok je razmišljala o mojem pitanju. »Jeste li
smislili kakav marketinški plan?«
Jesam. Kratko smo raspravile o mojim zamislima. Činilo se da ih sve odobrava.
Nasmiješila sam se zbog toga kako je već preuzela ulogu starije sestre, iako je to
učinila uz malu dozu dobronamjernog šefovanja.
»Ubrzo ćete otkriti koliko je važan dobar glas. Iznenadili biste se koliko vam samo
jedan nezadovoljan gost može naštetiti. Ako želite, mogu vam preporučiti izvrsnog
dizajnera internetskih stranica. Nemojte potrošiti previše novca na to ako ne morate, u
redu?«
 »U redu.«
Peggy se naslonila dublje u stolicu. »Oprostite, katkad previše pametujem. Pitajte
mog supruga.«
Nisam se uvrijedila. Već sam se bila pobrinula i za to. Zapravo, angažirala sam
dizajnera još onog dana kad sam potpisala posljednje papire za preuzimanje pansiona.
Barem sam jednu stvar odradila. Naumila sam ovaj svoj pothvat učiniti uspješnim, ali
nisam zbog toga namjeravala dopustiti da mi Peggy ulije nervozu.
»Postoje državne i lokalne udruge voditelja pansiona. Pridružite im se.«
»Vi ste član neke od njih?« upitala sam.
»Da. Moj suprug i ja aktivni smo i na lokalnoj i na državnoj razini. Javit ću vam
kad se bude održavao idući sastanak. Sama ću vas povesti.«
»Hvala, cijenila bih to.«
»Nema na čemu«, odvratila je Peggy. »Još samo nešto.« »Da?«
»Kako se snalazite s računalima?« »Vrlo dobro.«
»Odlično. Naučite raditi sa softverima. Trebat će vam to radi računovodstva i
knjigovodstva. Bob je pronašao izvrstan program za primanje rezervacija. Javit ću
vam kako se zove.«
»To bi bilo divno.« Sjetila sam se knjige rezervacije Frelingerovih i pomislila
kako si mogu priuštiti prijelaz u dvadeset i prvo stoljeće.
»Postoji i izvrstan softver za vođenje imanja.«
Duboko sam udahnula i još jednom u sebi ponovila da ne smijem paničariti zbog
ovog popisa stvari kojem trebam obaviti. Ići ću korak po korak.
Peggy je popila svoj čaj i pogledala na svoj ručni sat. »Bob je vjerojatno već
završio pa je bolje da krenem prema ordinaciji. Bilo je zadovoljstvo upoznati vas, Jo
Marie.«
»I vas, također.« Došlo mi je da je zagrlim, ali svladala sam se. Iako je ovaj
posjet bio kratak, imala sam osjećaj kao da smo već dugo prijateljice. Njezin mi je
majčinski nastup pružio ohrabrenje i izmamio osmijeh. »I hvala vam na mafinima.«
 »Dat ću vam recept ako želite.« Uzela je svoj kišni ogrtač i pošla prema vratima.
»Rado bih dobila recept«, rekla sam i krenula za njom. Pomislila sam kako bi
moji gosti uživali u okusu tih divnih kolačića. Ali možda Peggy ne bi voljela da ja
dijelim njen posebni recept sa svojim gostima.
Kao da mi je pročitala misli, Peggy se nasmiješila. »Ne brinite, taj sam recept
podijelila svima u gradu. Tajna se krije, barem koliko ja smatram, u domaćim
borovnicama. Zbog toga sam se spremna svako ljeto boriti s jelenima. Jeleni su divna
bića, ali katkad znaju biti prava gnjavaža.«
Godinama već nisam vidjela jelene - još otkad sam bila tinejdžerica. Smatrala
sam ih čarobnim stvorenjima koja se pojavljuju u zoru i u suton. Čudila sam se što ih
ljudi koji žive izvan grada smatraju štetočinama.
»Usput, trebat će vam nešto za zaštitu ružinih grmova, čim ih posadite. Ruže su
jedno od omiljenih jela tih bića.«
»Jeleni se usude doći do gradića?«
»Da. Većinom se kreću izvan grada, ali rado pronađu svoj put do raznih vrtova i
okućnica i jedu sve što ugledaju.«
Smislit ću način kako da zaštitim ruže. Vrt mi je previše važan da bih ga voljno
prepustila divljim životinjama.
Peggy je obukla svoj ogrtač. »Nazovite Marka. Uvijek je zaposlen pa bi bilo
dobro da ga unaprijed obavijestite da vam treba natpis. Znam da će napraviti dobar
posao. Ali nemojte se uvrijediti ako se istrese na vas.«
»U redu, neću.« Otvorila sam joj vrata.
Gledala sam za njom dok je brzo koračala prema svom automobilu. Naš je
razgovor trajao svega pola sata, ali imala sam dojam da sam dobila savjeta za godinu
dana. Namjeravala sam se što prije baciti na posao.
Sva u poletu nakon Peggyna posjeta, vratila sam se u kuću, uzela telefon u ruke i
nazvala Marka Taylora.
Javio se nakon četvrtog zvona, sekundu prije nego što bi se poziv preusmjerio na
govornu poštu. »Da, izvolite?« rekao je bez daha, kao da je trčao kako bi se javio na
telefon.
 »Zdravo, ovdje Jo Marie Rose.«
»Tko?«
»Jo Marie Rose. Tek sam se doselila u grad«, rekla sam nervozno. »Peggy Beldon
mi je dala vaš broj.«
»Što trebate?« upitao je, a u glasu mu se jasno osjećalo nestrpljenje.
»Pa... čini se da ću trebati pomoć u raznim stvarima.«
»Koliko imate godina?«
»Molim?« Taj čovjek očito nije imao obraza.
»Vaša dob«, ponovio je. »Iskreno, zvučite kao srednjoškolka.«
»Ne, nisam srednjoškolka i kakve to uopće ima veze?« Dobila sam osjećaj da mi
se ovaj čovjek neće baš svidjeti. Bio je previše osoran za moj ukus. No, s druge
strane, Peggy me upozorila na to.
»Prema vašim ću godinama znati koliko vas nisko trebam staviti na popis svojih
prioriteta.«
Iz trena u tren moja je nervoza rasla. »Mislim da se moje godine vas ne tiču.«
»Dobro, u redu, ne morate mi reći.«
»I ne namjeravam.«
Čula sam kako mrmlja ispod glasa. »Želite li da pogodim?« »Ne, želim da mi date
ponudu za izradu novog natpisa za pansion koji sam nedavno kupila od
Frelingerovih.« »Kad vam treba?« »Ponuda ili natpis?« »I jedno i drugo.«
»Što je prije moguće.« Nisam bila sigurna da ću moći surađivati s ovim čovjekom.
»Jeste li radili kakav posao za Frelingerove?«
»Da, radio sam dosta toga za njih.«
»Kad vas mogu očekivati?«
»Zabilježit ću vas. Čuo sam da su Frelingerovi našli kupca«, rekao je.
Nije rekao kad bi mogao doći. Kako neugodan čovjek.
 »Niste odavde, kako čujem«, rekao je.
»Koliko znam, niste ni vi«, odvratila sam mu istom mjerom.
Pretvarao se da me nije čuo. »Vjerojatno ću navratiti nešto kasnije tijekom dana.«
»Dobro, ali prvo nazovite. Moram nešto obaviti i možda neću biti kod kuće.«
Nisam imala namjeru čitav dan sjediti i čekati ga.
Nasmijao se kao da sam rekla nešto vrlo zabavno. »Da prvo nazovem? Zar vam ja
zvučim kao čovjek koji uživa telefonirati?« Moram priznati da ne. »Onda riskirajte.«
»Hoću.«
Bila sam u iskušenju da mu kažem: »Bilo je ugodno razgovarati s vama!« ali
svladala sam se. No moram priznati, jako me zanimalo tko je Mark Taylor.
 Osmo poglavlje

JBrine
osh je zurio u Michelle i pitao se što je mislila pod onim što je maloprije rekla.
se o Richardu zbog svojih osjećaja prema Joshu? To nije imalo smisla. Njih
dvoje nisu imali nikakav odnos. Doduše, bio je dobar prema njoj dok su bili
tinejdžeri. Jednog je ljeta pomogao njezinom ocu oličiti garažu. Ona mu je bila
donijela čašu ledenog čaja i malo su pročavrljali, ali Josh ju je uvijek smatrao samo
prijateljicom - dijelom i zato što je prepostavljao da ona vidi samo Dylana. Sad ju je
gledao drukčijim očima, začuđen što je prije bio tako slijep.
Odlučio je zasad ignorirati tu njezinu izjavu. Tako je bilo bolje. Jednostavnije.
Trebalo se usredotočiti samo na Richarda; sve drugo bi ga moglo omesti.
»Jesi li spreman srediti zmaja?« rekla je Michelle i tako prekinula njegove misli.
Činilo se da i ona želi da se njezina izjava zaboravi.
Josh se nikad nije osjećao kao netko tko može srediti zmaja, ali svidjela mu se
usporedba. »Spremniji no ikad.«
Zgrabio je svoju jaknu i krenuo s Michelle preko dvorišta prema Richardovoj
kući. Josh je uočio koliko je kuća zapuštena. Trebalo je počistiti žljebove i činilo se
da je trebalo provjeriti u kakvom je stanju krov. I fasadi bi dobro došlo ličenje.
Richard je nekoć bio neumoran kad je održavanje kuće i okućnice bilo u pitanju - i
ponosio se time.
Činilo se da je njegov očuh nakon Dylanove smrti odustao gotovo od svega.
Zapušten izgled kuće otkrivao je i koliko dugo Richardu nije dobro.
Michelle je pristojno pokucala na vrata, ali nije čekala da se Richard odazove.
Ušla je u kuću.
»Richarde, ja sam«, viknula je.
»On« nije s tobom, je li?« javio se Richard iz sobe.
Mislio je na Josha.
 »Jesam«, viknuo je Josh, nastojeći ostati smiren.
Richard je sjedio o dnevnoj sobi, u svom naslonjaču, pokriven pletenom dekom.
Bila je to tamnoplava deka koju je njegova majka isplela godinu dana prije nego što je
umrla. Josh se sjetio kako se mučila da joj svi uzorci budu okrenuti na pravu stranu.
Čudno je kako se takve sitnice urezu u pamćenje i ostanu ondje, poput čavlića koji
vire iz podnih dasaka. Josha je najednom preplavio osjećaj silnog gubitka. Već je
zašao u tridesete, ali svejedno mu je nedostajala majka. Pribrao se prije nego što su
Michelle i Richard mogli primijetiti njegovu tugu.
»Što sad hoćeš?« režao je Richard. Glas mu je bio slabašan i hrapav. Činilo se da
želi povikati, ali nije imao snage.
»Samo nekoliko stvari koje su pripadale mojoj majci«, odgovorio je Josh, trudeći
se da mu ton ostane ujednačen i smiren.
»A koje, na primjer?«
»Na primjer, njezina kameja.« Njegova ju je majka nosila gotovo svaki dan.
Obožavala je taj maleni broš koji je bila naslijedila od svoje majke.
Richard se namrgodio i odmahnuo glavom kao da se ne sjeća nikakve kameje.
»Stvarno ne znam o čemu govoriš.«
Josh je bio uvjeren da se njegov očuh riješio kameje samo da bi mu napakostio.
»Ova kameja«, rekao je i s police dohvatio fotografiju Richarda i njegove majke.
Pružio ju je Richardu. »Vidiš, ova na njezinoj košulji. Pripadala je njoj prije nego što
se udala za tebe i želio bih je imati u znak sjećanja na nju.«
Richard je neko vrijeme samo zurio u uramljenu fotografiju. »Pokopao sam tvoju
majku s tim brošem... Nisam razmišljao.«
Josh se namrštio. Pokušao se prisjetiti majke u lijesu, ali nije mogao u pamćenje
dozvati u što je bila odjevena i je li nosila kakav nakit.
»Sigurno su ti je pogrebni službenici vratili«, Josh je bio uporan. »Zajedno s
vjenčanim prstenom.«
Richard je samo gledao u njega i polako odmahivao glavom. »Ja... ne znam gdje
je, čak i ako jesam...«
Josh nije čekao da Richard dovrši rečenicu. Nije bio ni pet minuta u toj kući, a već
je mislio da će eksplodirati od bijesa. Njih dvojica nisu mogli biti jedan pored drugog
bez izljeva ljutnje.
»Kamo sad ideš?« vikao je Richard za njim.
Josh je ignorirao pitanje i pošao uz stube koje su vodile prema njegovoj spavaćoj
sobi. Čuo je korake iza sebe i znao je da ga Michelle slijedi. Dolazak u Cedar Cove
pokazao se daleko težim nego što je uopće mogao zamisliti.
»Josh?« Michelle ga je sustigla baš u trenutku kad je krenuo otvoriti vrata svoje
stare sobe.
Duboko je udahnuo kako bi se malo umirio. Njegove su emocije takvom brzinom
prešle iz tuge u ljutnju da je čak i on bio iznenađen. Zbog ovog se putovanja našao u
pravom emocionalnom vrtlogu. Nije bio navikao na tako nagle izmjene stanja. Imao je
osjećaj da mu srce snažno tuče u rebra. Borio se sam sa sobom.
»Oprosti, Michelle«, rekao je. Okrenuo se prema njoj i stavio ruke na njezina
ramena. »Ne znam zašto me Richard toliko raspali. Nisam mislio tako puknuti.«
»Situacija je nezgodna«, rekla je Michelle. »Razumijem.«
Josh je gurnuo ruke u džepove. Bila je u pravu. Situacija je bila i više nego
nezgodna.
»Ako želiš, mogu pitati Richarda smijem li pogledati u njegovu sobu i potražiti
kameju tvoje majke.«
Josh je odmahnuo glavom. »Vjerojatno bi bolje bilo pričekati.« »Misliš...«
Nije to izgovorila naglas. Nije trebala dovršiti misao, Josh je znao što želi pitati.
»Da«, potvrdio je. Josh je želio pričekati da Richard umre prije nego što potraži
kameju, ako se uopće može pronaći. Nije imalo smisla još više uznemiriti starca.
»Koja je soba bila tvoja?« upitala je Michelle dok su stajali nasred uska hodnika
na katu. Dylanova je soba bila na desnoj strani, a Josheva na lijevoj. Kupaonica koju
su dijelili nalazila se na kraju hodnika. Majčina i Richardova spavaća soba bila je u
prizemlju. Josh se zapitao je li Richard vodio o tome računa još kad je kupovao kuću.
Možda je očekivao da se u starosti neće moći penjati uza stube. I nije mogao; inače bi
sad pošao gore za Joshem.
 Umjesto odgovora na Michelleino pitanje, Josh je otvorio vrata svoje sobe. Soba
je izgledala upravo onako kako je izgledala dok je bio srednjoškolac. Pokrivač na
krevetu bio je isti onaj koji je ležao na krevetu kad je otišao iz kuće. Ispravak - kad je
izbačen iz kuće.
Komoda i zrcalo također su bili na svom mjestu. Otvorio je ladice i namrštio se. U
gornjoj je ladici, u kojoj uvijek drži majice, bilo nemarno nabacano donje rublje. On
ga je i bio tako ostavio - ali u drugoj ladici. Majice su bile u ladici ispod.
»Želiš li ponijeti nešto od te odjeće?« upitala je Michelle. »Izgleda kao nova.«
Josh je odmahnuo glavom. »Radije ću je dati u dobrotvorne svrhe... osim...«,
zastao je i nasmiješio se. »Želim svoju jaknu s koledža.« Tu je jaknu dobio posljednje
godine u školi kao nagradu na natjecanju. Dylan je bio sportaš za kojim su sve
djevojke uzdisale, ali Josh je ostvario dobre rezultate na trkačkoj stazi. Nije bio
izvrstan trkač, ali bio je dovoljno dobar da bude u ekipi.
»Gdje je držiš?« upitala je Michelle, jednako uzbuđena.
Michelle je dolazila na sva sportska događanja u školi, uključujući i atletske
mitinge. Josh se sjeća kako je navijala za njih s tribina i bio joj je zahvalan na tome.
Nekoliko ga je puta i povezla kući. Njegova je majka bila previše bolesna da bi
dolazila gledati utrke, a Richard... Richarda nije ni zanimalo. Samo dolazak po Josha
nakon nekog sportskog događanja bio mu je preveliko opterećenje i uvijek bi
prigovarao. Toliko o roditeljskoj podršci.
Josh je otvorio vrata ormara. Unutra je bilo nekoliko košulja i jedne dobro
očuvane hlače. Bile su to iste one koje je nosio na majčinom sprovodu. A potom je
ugledao svoju jaknu.
»Joj, Josh.« Michelle je instinktivno rukom prekrila usta.
Netko je žiletom razrezao kožne rukave.
Netko?
Josh je znao tko je taj netko. Trebalo mu je manje od sekunde da to shvati.
Richard.
To nije mogao biti nitko drugi. U trenu mu se zamračilo pred očima. Nije se
mogao pretvarati da to nije vidio. Nije ga nimalo zanimalo što je Richard bio bolestan
jer je to što je učinio bilo destruktivno i nezrelo za odrasla muškarca. Josh je
namjeravao izjuriti iz sobe kad ga je zaustavila Michelle stavivši mu ruku na rame.
»Zašto?« upitao je Josh očajno. »Što sam mu to učinio da je uništio jedinu stvar iz
srednje škole kojom sam se ponosio?«
»Josh, ne znam što bih ti rekla...«
»Zašto?« ponovio je. »Što sam mu to učinio da me toliko mrzi?«
Sjeo je na rub kreveta. Michelle je sjela pored njega i primila ga za ruku.
»Mislim da je to učinio onog dana kad je saznao da je Dylan poginuo«, rekla je.
»Kako znaš?«
»Ne znam za sigurno. Samo pretpostavljam. Toliko ga je boljelo da se na nečem
morao iskaliti.«
»Na meni? Ali zašto? Objasni mi ako možeš jer, iskreno, to izgleda bolesno.«
»Zato što si ti bio živ, a njegov je sin bio mrtav«, odgovorila je. »Ti si došao
samo na sprovod, ali ja sam bila ovdje i nakon toga i vidjela koliko mu je bilo teško.
Toliko je bio loše da su me roditelji zvali i rekli da pokušam razgovarati s njim.
Richard je bio neutješan, tako žalostan da nitko nije mogao doprijeti do njega. Moja je
obitelj mislila da bih ja mogla pomoći. Moraš znati da on danima nije izlazio iz kuće.
Nije jeo, nije se kupao.«
»Ja sam bio živ, a njegov sin mrtav.«
»Znam da to nema smisla.« Michelle mu je stisnula ruku u znak utjehe.
Josh se namjeravao istresti na očuha, natjerati ga da požali zbog toga što je učinio.
Ali prisilio se umiriti se.
»Drugim riječima, Richardu je imalo smisla kazniti mene što sam živ«, rekao je
Josh.
Naslonila se na njega. »Pustiš li da tvoja ljutnja prevlada, nećeš ni sebi ni
Richardu učiniti ništa dobro.«
Josh je znao da je u pravu. Koliko god to bilo teško, morao je naprosto zaboraviti
i ići dalje. »Kad bolje razmislim, ovo i nije bilo veliko iznenađenje. Richard me
nikad nije volio. Bio sam mu samo teret koji je morao podnositi dok je moja majka
bila živa.«
»Ipak, tvoja ga je majka voljela, unatoč njegovim manama«, rekla je Michelle.
»Istina.« Josh je uzdahnuo. Michelle je bila u pravu. Njegova majka bila je s
Richardom u sretnom braku. Joshev je otac napustio obitelj kad Joshu nije bilo ni pet
godina, a Teresi je bilo teško kao samohranoj majci. Trudila se koliko god je mogla.
Richarda je smatrala dobrim čovjekom. I on je takav prema njoj i bio.
Nažalost, očuhu se Josh nije nikad sviđao. Josh je smatrao da se Richard nije
nikad ni trudio. Oženio se s Teresom, u kojoj je pronašao majku za sina kojeg je volio.
Ali Teresa je sa sobom u brak donijela prtljagu u obliku djeteta, a Richard je čvrsto
odlučio pretvarati se da to dijete ne postoji.
Josh je ubrzo shvatio kako stvari stoje. Dylan je bio zjenica oka očevog. Richardu
su bila važna samo Dylanova postignuća, a za Josheva nikad nije mario. Josh je bio
dijete bez oca i čeznuo je za muškom figurom u svom životu, što je situaciju činilo još
težom. Dylan nije bio uspješan u školi, ali je zato bio zvijezda i u nogometu i u
košarci. Josh mu je jednom pomogao dobiti dvojku iz geometrije i time zadobio
Dylanovo poštovanje. Njih dvojica sasvim su se dobro slagali.
Ali ne i Richard i Josh. Često su bili u sukobu; i iako bi Josh gotovo uvijek
izvukao deblji kraj, to ga ne bi sprečavalo da nastavi izazivati svog očuha.
»Bio je dobar prema mojoj majci«, rekao je, duboko zamišljen.
»Svakog dana na poslu gledam ovakve situacije. Richard je volio tvoju majku, ali
tebe nimalo.«
Josh se samo ironično nasmijao. »Moglo bi se tako reći, da.«
»Je li... je li te ikad zlostavljao?« upitala je. Budući da je po zanimanju bila
socijalna radnica, sigurno se često bavila takvim temama. Da, bilo je loše, ali ipak ne
toliko.
»Nikad šakama.«
»A verbalno?«
Josh se nije želio susresti s njezinim pogledom. Spustio je glavu. »Kad god je
mogao.«
 »Zar tvoja majka nije...«
»Bio je oprezan kad je ona bila u blizini. Ona nikad nije čula što mi je govorio.«
A nije joj ni Josh ništa rekao. Njegova je majka bila sretna i Josh nije želio uništiti to
malo zadovoljstva što ga je pronašla u braku s Richardom Lambertom.
Josh je ustao i otvorio ladicu noćnog ormarića. Unutra je držao godišnjak iz
četvrtog razreda srednje škole. Odahnuo je s olakšanjem - godišnjak je još bio ondje.
Stavio je knjigu u krilo i rukom prešao preko njezinih tvrdih korica ne bi li pronašao
kakvo oštećenje.
»Je li i to uništio?« upitala je Michelle.
Na sam dodir Josh je znao da nešto nije u redu. Otvorio je godišnjak i vidio da je
nekoliko stranica iščupano. Nedostajala je njegova fotografija s mature, uz još
nekoliko stranica. Josh je pretpostavio da Richard nije sjeo i prelistavao knjigu dok
ne pronađe što traži, već je naslijepo trgao stranice iz godišnjaka, u izljevu bijesa i
tuge. Sve je to bilo pomalo bolesno - takav čin nasilja - čak i nakon toliko godina.
Josha je uznemirilo što ga očuh toliko prezire, iako ne može reći da se previše
iznenadio.
»Što ćeš učiniti?« Michelle je opet upitala sa strepnjom, kao da se bojala njegova
odgovora.
»Ništa.«
»Pametno«, uvjeravala ga je. »Ti si toliko bolji od njega, toliko emocionalno
sigurniji u sebe.«
Richard bi bio najsretniji kad bi uspio izazvati Joshevu reakciju. Michelle je bila
u pravu; on to mora zaboraviti. Ako reagira nagonski, uz bijes, problem će postati još
veći. Koliko god je to bilo teško, Josh je odlučio da neće očuhu dopustiti da ima toliki
utjecaj na njega.
Michelle je skočila na noge.
»Ne brini«, rekao joj je Josh. »Ne mislim mu reći ni riječi.« »Dobro.«
»Znaš da to Richard želi, zar ne?« Kimnula je. »Da, čekat će tvoju reakciju.« »Ali
neće je dobiti.« »Žao mu je, znaš.« »Richardu? Sumnjam.«
»Ja vjerujem da jest. Nije želio da odeš gore, a ovo je razlog. Posramljen je zbog
toga što je učinio, ali nije se mogao popeti i sakriti jaknu i godišnjak.«
Josh je silno želio vjerovati u to da je njegov očuh požalio zbog svog divljaštva u
kojem je uništio njegove stvari, ali nije bio siguran može li.
»Njemu je žao«, ponovila je Michelle. »Ako se možeš pomiriti s tim i zaboraviti,
onda to učini.«
Iz njezinih je usta to zvučalo kao nešto posve jednostavno. Nemirno je koračao
sobom kao da je ljutnja u njemu bila prevruća.
»To je strašno, u svakom smislu. Kakva osoba može tako nešto učiniti?«
Nije Michelle dao priliku da mu odgovori na to pitanje. Osjetio je kako u njemu
opet sve bukti. Bilo je teško svladati ljutnju i ostati hladne glave.
»Kako možeš reći da on žali zbog ovoga?« pitao ju je.
Michelle je i dalje sjedila na rubu kreveta i gledala u Josha. Bila je savršeno
smirena dok se on borio sa svojom ljutnjom. »Jesi li primijetio kako je godišnjak bio
uredno spremljen natrag u ladicu?«
»Pa što onda?« ljutito je rekao.
»Bacio je potrgane stranice.«
»Velika stvar.« Ali Josh je ipak osjetio da ljutnja popušta. Cijenio je Michelle još
i više jer ga je smirivala. Svladao je poriv da je zagrli.
»U nekom se trenutku Richard vratio u sobu i počistio nered.«
Točno. Nitko drugi nije bio ovdje. Richard je živio sam. Postupno se Joshev puls
vraćao svom uobičajenom ritmu. Dylanova je smrt za Richarda bila pravi pakao.
Mogao je samo pretpostavljati kakvu je još štetu počinio kad je saznao da je njegov
sin jedinac mrtav. Što god bilo, Richard je to pokušao ispraviti koliko god je mogao.
Nema sumnje da je bio ispraznio sve Josheve ladice, a kasnije je sve vratio otprilike
onako kako je i našao. To objašnjava zašto mu je donje rublje bilo u gornjoj ladici, a
ne u donjoj, gdje ga je oduvijek držao.
I svoju je jaknu s koledža pronašao na vješalici u ormaru, što govori da se Richard
u jednom trenutku vratio u sobu i spremio je na mjesto.
»Richard vjerojatno nije očekivao da ću vidjeti išta od ovog prije nego što...«
 Nije dovršio rečenicu. Starac je mislio kako će već biti mrtav i pokopan kad Josh
otkrije štetu.
Michelle nije mogla mirno stajati. »Idemo nekamo razgovarati o ovome«,
predložila je.
»Kamo bi željela ići?« Vrijeme koje je planirao provesti u gradu bilo je kratko i
želio je riješiti sve prije nego što ode. Ovo nije bio godišnji odmor.
»Želim se maknuti odavde... samo na nekoliko sati. I dalje mislim da možeš uzeti
stvari koje su pripadale tvojoj majci i da se možeš oprostiti sa svime, ali trebamo to
učiniti polako.«
»Dobro«, složio se Josh.
Sišli su dolje i pronašli Richarda kako stoji u predsoblju, oslanjajući se o zid.
Izgledao je kao da je spreman na sukob s Joshem.
»Vratit ćemo se kasnije«, rekao je Josh izbjegavši očuhov pogled.
Richard se namrštio, kao da je pomalo razočaran, a potom je polako kimnuo
glavom i vratio se u svoj naslonjač.
Kad su izašli, Michelle ga je pogledala, a izraz lica joj je bio mračan kao i
maloprije Richardov. »Ti si bolja osoba od mene«, rekla je.
Josh je iskreno sumnjao u to. »Dođi ovamo«, tiho je rekao. Prišla mu je bliže, a on
ju je čvrsto zagrlio. Poljubiti je u tom trenu bilo bi posve jednostavno, ali nije to
učinio. Želio je samo upijati njezinu toplinu. Zatvorio je oči i prislonio bradu na
njezinu glavu. Nije znao što točno čini, ali dijete bez oca koje je u njemu čučalo nije
ni marilo. Silno mu je trebala utjeha.
»Bit će sve u redu«, rekla mu je kad ju je pustio.
»Znam«, priznao je. »Hvala ti, Michelle. Zaista to mislim.
Hvala na svemu.«
 Deveto poglavlje

A bby je do jedanaest sati ujutro sjedila u svojoj sobi u pansionu Rose Harbor i
skupljala hrabrost za izlazak. Trebala je kupiti pastu za zube i lak za kosu. Ostati u
pansionu sve dok ne dođe trenutak za susret s obitelji bila je smiješna zamisao. Kad-
tad morat će napustiti sigurnost svoje sobe pa je bolje da to bude sada. Osim toga, Jo
Marie treba ući u sobu kako bi je pospremila i donijela čiste ručnike.
Pošla je niza stube i osjetila miris kolača iz pećnice. S čokoladom? Miris je bio
božanstven. Zastala je ispred vrata kuhinje i ugledala Jo Marie kako premješta kekse s
lima za pečenje na rešetku da se ohlade. Podigla je pogled i uputila Abby topao
smiješak.
»Izlazite?«
»Htjela sam otići do ljekarne koju ste spomenuli.«
»Dobra ideja. Nalazi se samo nekoliko ulica dalje. Pored vrata je kišobran ako
vam treba«, ponudila je. Ranije jutros bilo je sunčano, ali sad je izgledalo kao da će
kišiti. Vrijeme u Cedar Coveu bilo je vrlo prevrtljivo, osobito za zimskih mjeseci,
prisjetila se Abby.
»Hvala, ali kiša mi ne smeta. Ionako mi više nalikuje na maglu nego na kišu.« Kad
se selila na Floridu, Abby je smatrala da nitko o kiši ne zna više od nje. Na koncu,
sjeverozapad Pacifika bio je poznat po svojim kišama. Ali prevarila se. Nikad u
životu nije vidjela toliko kiše kao na Floridi. Nebrojeno puta morala je zaustaviti
automobil uz cestu jer joj brisači nisu mogli podnijeti takav prolom oblaka.
Jo Marie bda je vrlo zaposlena stavljanjem nove količine keksa na lim. »Uživajte
u šetnji.«
Abby je stigla do vrata i oprezno ih zatvorila za sobom. Zakoračila je na trijem i
sva se ukočila. Srce joj je radilo brzinom motora trkaćeg automobila. Bilo je
smiješno, zaista. Pa što ako je netko prepozna? Nesreća se dogodila prije toliko
godina. To što ona nikad nije krenula dalje ne znači da je vrijeme stalo i za ostatak
svijeta.
 Njezin strah i užas bili su posve besmisleni. Abby nije mogla objasniti čega se
toliko boji. Istina, susret sa starim prijateljima i prijateljicama koji su poznavali i nju
i Angelu bio bi možda nezgodan. A mogla bi i naletjeti na Angeline roditelje. Što god
bilo, bolje je suočiti se s tim sada umjesto na bratovom vjenčanju.
Prvi korak niz stepenice trijema bio je najteži. Duboko je udahnula kako bi
zaustavila napad panike i uspjela je sići sve do pločnika. Zasad je sve u redu.
Zavukla je ruke u džepove i počela hodati. Zapravo nije bilo tako loše. Čak je i
lakše disala. Vjetar, koji je puhao sa sjevera, bio je hladan pa se sva stisnula. Nakon
toliko godina na Floridi odvikla se od temperatura koje su padale ispod pet Celzijevih
stupnjeva. S druge strane, hladno joj je čim temperatura padne niže od dvadeset
stupnjeva. Nije se još privikla, ali to neće dugo trajati. Nasmiješila se. Kad se
privikne na hladnoću, tada će već doći vrijeme za povratak u West Palm. Već je
preživjela gotovo čitav dan u Cedar Coveu, što je značilo da su joj preostala još samo
dva.
Srećom, šetnja prema ljekarni u Ulici Harbor bila je nizbrdo. Bilo je čak pomalo
strmo, ali Abby je na sebi imala čizme zbog čega joj je korak bio siguran. Wok &Roll
i dalje je radio, što ju je razveselilo. Abby i Angela uživale su u njihovim
okruglicama. Usluga je uvijek bila pomalo spora, no svaki je zalogaj bio vrijedan
čekanja.
Angela je znala jesti kineskim štapićima, ali Abby nije. Posljednji put kad su
zajedno naručile, Angela je zadirkivala Abby zbog nedostatka koordinacije. Baratala
je svojim štapićima s takvom spretnošću na kojoj joj je Abby mogla samo zavidjeti.
Abby je bila u stanju prelomiti te štapiće na dva dijela. Na kraju je nabadala okruglice
na štapić, zbog čega ju je najbolja prijateljica optužila da vara. Abby se nasmiješila
sjetivši se toga. Čak i danas, nakon toliko godina, uspomene na njezinu prijateljicu
tako su svježe u njezinoj glavi.
Cvjećarnica u Ulici Harbor također je još uvijek poslovala. Njezina majka i
vlasnica bile su dobre prijateljice. Yvonne? Yvette? Abby se nije mogla sjetiti njezina
imena.
Trgovina slatkišima bila je nešto novo. Haljina koju je kupila za vjenčanje bila je
prilično uska, inače bi ušla unutra i dala si oduška. Ali zato je zurila kroz prozor, nije
mogla odoljeti, i ugledala je nešto što joj je izmamilo smiješak.
Galebove kapljice. Bijela čokolada prošarana zelenom bojom. Taj se slatkiš
mogao pronaći samo u Cedar Coveu. Abby su opet navrla sjećanja na Angelu.
Svakog se proljeća u Cedar Coveu održavalo natjecanje u dozivanju galebova.
Jedne je godine u natjecanju sudjelovala i Angela. Pobjednik je bio onaj tko
oponašanjem galebova krika dozove najviše galebova. Angelu je pobijedio
četrnaestogodišnji dječak, ali ona je svoj poraz prihvatila uz šalu. Uvijek je bila
dobro raspoložena, kako god stvari ispale. Cijeli je dan bio vrlo zabavan; obje su se
toliko smijale da ih je trbuh bolio.
Abby je krenula dalje niz ulicu i spazila ljekarnu. Bila je malena i zgodna -
izgledala je baš kao ljekarna kakva se može naći samo u manjim gradićima. To je
zapravo bila drogerija u kojoj se moglo pronaći svašta, a unutar koje se nalazio i mali
poštanski ured i trgovina pićima. Ako je drogerija bila ovdje dok je ona pohađala
srednju školu, nije je se sjećala. Kad je ušla unutra, nije joj trebalo dugo da pronađe
što joj je trebalo. Ubrzo je krenula prema blagajni.
Žena koja je stajala s druge strane pulta zurila je u Abby, a ona ju je odmah
prepoznala. Bila je to Patty, prijateljica iz srednje škole. Jedna od onih s kojima je
Abby nakon nesreće prekinula svaki kontakt.
»Abby?« jedva je izustila Patty, kao da ne može vjerovati da je to doista ona.
»Abby Kincaid?«
Abby je oklijevala trenutak, a zatim kimnula glavom. »Bok, Patty.« Osjetila je
snažnu potrebu okrenuti se i pobjeći.
Patty je to sigurno osjetila jer je ispružila ruku i rekla: »Nemoj otići.«
Abby je stajala kao ukopana na mjestu, a Patty joj je prišla. Pogled joj je odavao
radost, a osmijeh joj je bio širok i topao. »Ne mogu vjerovati«, rekla je. »To si
stvarno ti.«
»Glavom i bradom.« Izgovorila je to pomalo sarkastično, što joj nije bila namjera.
»Bože dragi, gdje si bila sve ove godine?«
Abby je slegnula ramenima kao da to nije neka velika stvar. »Okolo.«
»Živiš negdje u ovim krajevima?«
»Ne«, priznala je Abby pomalo nevoljko. Shvatila je da se bila pripremila na
optužbe i okrivljavanje, a ne na ovo.
 »A gdje onda živiš?«
Abby je oklijevala.
»Nema veze«, rekla je Patty. »Bože, kako je lijepo vidjeti te.« Instinktivno je
pružila ruke prema Abby i zagrlila je. A Abby je stajala ukočena, ruku spuštenih sa
strane; nije znala kako bi reagirala na ovako toplu dobrodošlicu.
Patty je bila dobra prijateljica. Upoznale su se u petom razredu i čak su sedam
godina provele zajedno u školi. Nekoliko su godina njihove obitelji živjele u istoj
ulici i svakog su jutra skupa išle do škole. Kasnije se Patty odselila, ali njihovo se
prijateljstvo nastavilo do završetka srednje škole.
»Jesi li udana?« upitala ju je Patty.
»Nisam«, odgovorila je. »A ti?« upitala je zatim i ona, ohrabrena toplinom Pattyna
osmijeha.
Kimnula je. »Sada sam Patty Jefferies.« »Radiš ovdje?«
»Da, po zanimanju sam farmaceutkinja. I moj suprug također. Posao ide malo
slabije u zadnje vrijeme pa pomažem kad mogu. Maloj je ljekarni teško natjecati se s
velikima, ali snalazimo se.«
»Ti i tvoj muž ste vlasnici?«
Patty se nasmiješila. »Da. Zahvaljujući lokalnoj podršci, preživljavamo.«
»Drago mi je zbog tebe«, rekla je Abby i iskreno to mislila.
»Abby, tako mi je drago da te vidim. Sve mi ispričaj.«
Obeshrabrena, podigla je ruke kao da se predaje. »Što želiš znati?«
»Ne mogu zamisliti zašto si još sama?«
Abby je odmahnula glavom. »Previše sam izbirljiva, barem tako moja mama
kaže.« Sjetila se Stevea Hooksa, cimera njezinoga brata. I njega je odbacila nakon
nesreće.
»Koliko dugo ostaješ u gradu? Znaš li da je na godišnjicama mature bilo raznih
nagađanja o tome gdje sad živiš? Nitko te dugo nije ni čuo ni vidio. Netko je čak
rekao da si se pridružila nekakvoj komuni.«
 »Čemu?«
»Komuni«, ponovila je Patty. »Pomislila sam da je to smiješno, ali nikad se ne
zna. Nismo te mogli pronaći ni za petu ni za desetu godišnjicu mature. A tražili smo te.
Bilo je to kao u knjizi Gdje je Jura?« šalila se.
Abby ju je zapravo čula i prvi put. Ona - u komuni? Nije mogla vjerovati da im je
to palo na pamet. Zaboga, zašto bi itko pomislio da je ona učinila nešto što joj nimalo
nije nalik? Ali sama je bila kriva za to; nikom nije rekla gdje je i tako je ostavila
dovoljno mjesta za nagađanje.
Nisu je pronašli jer Abby nije htjela biti pronađena. Njezin brat nikome nije
odgovarao na pitanja, a školski kolege vjerojatno nisu znali kamo su se odselili
njezini roditelji.
Njezini roditelji.
Koliko je Abby znala, njezini su roditelji prekinuli veze s mnogim svojim
prijateljima iz Cedar Covea. Kad god je Abby pitala za nekog njihovog prijatelja ili
prijateljicu, dobivala bi isti odgovor. »Znaš, dušo, ljudi se mijenjaju. Teško je
održavati prijateljstva na daljinu. U Arizoni smo stekli nove prijatelje.«
Novi prijatelji. Zato što je bilo preteško suočiti se sa starima, shvatila je Abby i
osjetila grižnju savjesti. Njezini su se roditelji silno trudili zaštititi je, ali ona je znala
koliko ih je stajala ta nesreća.
»Tako je dobro vidjeti te«, rekla je Patty. »Svi su se pitali kamo si nestala. Zašto
nisi došla ni na jednu godišnjicu mature?«
Abby je samo zurila u nju. Pa odgovor je trebao biti očit.
»Naprosto nije bilo isto bez tebe.« Patty je zvučala začuđeno i pomalo
povrijeđeno. »Znam da je bilo teško nakon nesreće, ali ti si samo nestala! Uvijek si
bila tako vedra i zabavna i slatka... i čudim se što nisi udana. Pomislila bih da si sad
već u braku i da imaš dvoje ili troje djece.«
Abby nije željela raspravljati o razlozima zbog kojih je još uvijek sama.
Patty je blistala od radosti. »Što to dovodi u grad?«
»Moj brat se ženi. Poznaješ li obitelj Templeton?«
 Patty je namreškala čelo pokušavajući se sjetiti tog prezimena. »Templeton...
Templeton. Mislim da ne. Je li bila u našoj generaciji?«
»Nije... mlađa je od nas nekoliko godina.«
»Možda je ona bila drugi razred dok smo mi bile četvrti?«
»Točno«, rekla je Abby. Victoria je bila pet godina mlađa od njezina brata, a već
je ostvarila zavidnu karijeru, i to vlastitim zaslugama. Oboje su živjeli i radili u
Seattleu.
»Bilo je lijepo vidjeti te, Patty«, rekla je, spremna za povratak u sigurnost svoje
sobe u pansionu.
»Jesi li za kavicu?« predložila je Patty. »Kao što rekoh, posao ide nešto slabije u
zadnje vrijeme i Pete ne bi imao ništa protiv da uzmem stanku.« Propela se na prste i
pogledala prema stražnjem dijelu trgovine gdje se nalazila ljekarna. Abby se krzmala.
»Pa...«
»Molim te, reci da ćeš ostati. Bilo bi lijepo malo pročavrljati.«
Abby nije ni ni imala priliku odbiti ponudu. Patty ju je primila pod ruku i povela
prema straženjm dijelu ljekarne. Ondje se nalazila prostorija s okruglim hrastovim
stolićem i dvjema stolicama. Pored sudopera je stajao vrč s kavom. Prije nego što je
Abby nešto rekla, Patty je napunila dvije šalice.
»Svježa je«, rekla je Patty stavljajući šalice na stolić. »Sama sam je skuhala...
jučer.«
Abby je već bila prinijela šalicu ustima, ali sad se zaustavila.
»Šalim se.«
Patty je uvijek zbijala šale i voljela se zabavljati. Abby nikad ne bi rekla da će
završiti radeći u ljekarni.
Patty je najednom podigla ruke. »Imam apsolutno genijalnu ideju.«
Abby je stiskala svoju šalicu. Gotovo se bojala upitati kakav se to plan mota po
glavi njezine stare školske prijateljice.
»Idemo svi skupa na ručak; Marie je još u gradu, a i još neke stare prijateljice žive
ovdje. Mogla bi doći, zar ne? Moraš. Bit će tako zabavno...«
 »Ne mogu«, Abby je rekla istog trena.
»Zašto ne?« Patty nije prihvaćala niječan odgovor, barem ne bez borbe.
Naprosto ne bi išlo. »U gradu sam samo dva dana, Patty. Voljela bih...«
»Kad odlaziš?«
»U nedjelju rano ujutro.« Na aerodromu je morala biti dva sata prije leta, što je
značilo da iz pansiona mora krenuti u pola šest ujutro.
»Onda nam ostaje subota.« Patty se nije dala smesti. »I...«
»U subotu je vjenčanje«, dovršila je Abby umjesto nje. »U koliko sati počinje
vjenčanje?« »U šest.«
Pattyn osmijeh obasjao je čitavu prostoriju. »Savršeno.« »Savršeno?«
»Proširit ću vijest da si u gradu. Prepusti sve meni. Sve ću urediti. Sve što ti
trebaš jest pojaviti se na ručku.« »Patty...«
»Ne prihvaćam ne.« »Ali vjenčanje...«, Abby je bila uporna. »Imat ćeš dovoljno
vremena za pripremu. Sudjeluješ li u ceremoniji?« »Ne.«
»Još bolje. Naći ćemo se u podne u Pancake Palaceu. Svi vole Pancake Palace.«
»Ah...«
»I tvoja će majka biti u gradu, zar ne?« »Pa... hoće.«
»Odlično. Dovedi i nju, a ja ću povesti svoju mamu, ako bude slobodna. Otkad je
tata umro, stalno negdje volontira. Naše su mame bile skupa u udruzi roditelja, sjećaš
se?«
Abby se nije sjećala, ali nije imala prilike to reći. Patty je neprestano mljela.
»Mi to volimo, znaš?« nastavila je Patty.
»Što to?«
»Ekipa iz srednje škole. Nalazimo se na ručku s vremena na vrijeme. Sve što nam
treba je razlog za susret, a ti si najbolji mogući razlog. Oh, Abby, svi će biti tako
sretni što te vide.«
Abby se pitala može li to biti istina. I Angela je bila njihova prijateljica, a ona ju
je svima oduzela. Nije vjerovala da joj to nitko ne zamjera i da nitko nije ogorčen na
nju. Jedina joj je utjeha bila ta što je Patty pozvala i njezinu majku. Nitko joj neće
postavljati neugodna pitanja o Angeli i nesreći dok je njezina majka ondje. Bila je
malo prestara da bi se skrivala iza majčinih skuta, ali majka ju je čvrsto štitila nakon
nesreće i lijepo je znati da će biti ondje.
»Već smo jednom bile pozvale naše majke da nam se pridruže. Bilo je to prije šest
mjeseci i kad malo razmislim, bio je to posljednji put kad smo se našle. Divno smo se
provele. I naše majke imaju toliko toga zajedničkog, kao i mi.«
Abby je zagrizla donju usnicu. Njezina bi majka uživala. Nesreća je i nju puno
koštala. Abby nije znala je li moguće ostaviti tu tragediju iza sebe. Možda... možda je
zaista moguće.
 Deseto poglavlje

Lj utnja koja je još maloprije proždirala Josha sada se činila besmislenom. Sjedio je
uz prozor restorana Pot Belly Deli i promatrao promet koji je neometano tekao Ulicom
Harbor. Michelle je sjedila nasuprot njemu; bilo mu je drago što je s njim.
»Želiš li još razgovarati o tome?« upitala ga je.
Podigao je pogled. Michelle je čekala da joj odgovori. »Sad se tu ne može ništa
učiniti. Tako je kako jest.« Otići će iz grada i nakon Richardove će se smrti vratiti
riješiti pitanje imovine.
»Ljutiš se, i imaš pravo na to, ali mislim da se ovdje može nešto spasiti.«
»Ovo nije pitanje života ili smrti, Michelle«, rekao je Josh, pretvarajući se da ga
to sve ne pogađa toliko strašno. »Prešao sam preko toga; ako nemaš ništa protiv, ne
bih više razgovarao o tome.«
»U redu«, rekla je nevoljko. »Ali smatram da postoji šansa da se ti i Richard
povežete, na nekoj razini. Teško je kad netko umre, a da se nisi s njim oprostio i
pronašao svoj mir. Čak i ako si s tom osobom imao težak odnos.«
»Mislim da se to neće dogoditi«, rekao je Josh, dovoljno glasno da se nekoliko
ljudi okrenulo i pogledalo u njihovu smjeru. Odmah mu je bilo žao što je planuo. Bila
je u pravu. Ali nije bio spreman razgovarati ni o čemu što ima veze s njegovim
očuhom. Previše se toga dogodilo i prebrzo da bi on u potpunosti shvatio značenje
toga. Najbolje je za njega da ode što prije. »Želiš da oprostim Richardu.«
»S vremenom. Ili se barem oslobodi svoje ljutnje i Richardova utjecaja na tebe.«
Josh nije bio svjestan da je prethodnu rečenicu izgovorio naglas. Ali sigurno jest
kad je ona odgovorila. Oprost je bila vrlo moćna riječ. Volio bi misliti o sebi da je
dovoljno velik čovjek da očuhu oprosti sve što je učinio. Ali smatrao je da još nije
dosegao tu točku. Možda će se jednog dana moći osloboditi gorčine koju je nagomilao
u sebi, ali ne danas.
Michelle je dugo gledala u Josha, kao da je postojalo još nešto što je željela reći.
Činilo se kao da nešto važe u svojoj glavi, kao da razmatra je li vrijeme i mjesto za to.
»Što je?« rekao je Josh. Michelle ga je upitno pogledala.
»Želiš mi nešto reći, ali nisi sigurna je li to pametno. Naprosto reci.«
»Ne znam je li trenutak dobar.« Odložila je jelovnik sa strane i lagano se nagnula
nad stol prema Joshu. »Naravno da jest.«
»Zabrinuta sam za tebe«, rekla je konačno. »Stvarno? A zašto?« Njezina ga je
izjava zabavljala. Opet je zastala. »Mislim da znam što ti se mota po glavi. Želiš otići
iz Cedar Covea i vratiti se kad Richard umre.«
Bila je posve u pravu. Josh je smatrao da mu vrzmanje po gradu neće donijeti
ništa dobro. On i njegov očuh nikad neće pronaći zajednički jezik i, kao što se
Michelle mogla i sama uvjeriti, nisu jedan prema drugome gajili nikakvo poštovanje.
Josh je upravo bio završio projekt izgradnje trgovačkog kompleksa, gdje se suočavao
s brojnim poteškoćama. Trebao mu je odmor, i u fizičkom i u emocionalnom smislu, i
nije imao volje svoje slobodno vrijeme provoditi sukobljavajući se sa svojim
očuhom. Richard je želio da
Josh nestane iz njegova života, a Josh je bio i više nego spreman poštivati tu
njegovu želju.
»U pravu sam, zar ne?« bila je uporna Michelle.
Josh je potvrdio kratko kimnuvši glavom. »Da, razmišljao sam o tome.«
»Nemoj«, savjetovala mu je.
»Možeš li mi navesti jedan dobar razlog zbog kojeg bih trebao ostati?«
»Mogu ti navesti više od jednog.«
Nasmijao se i pretvarao se da čita jelovnik. »Jesi li možda na ulazu pročitala koji
su specijaliteti dana?« upitao ju je, nastojeći naglo promijeniti temu.
»Nisam. Želiš li čuti što mislim ili ćeš radije zabiti glavu u pijesak?«
Izgubio je apetit i odložio jelovnik. »Imam li izbora?« »Naravno da imaš.«
Josh bi volio više ne misliti o svom očuhu, ali bilo je očito da je to nemoguće,
osobito zato što Michelle to ne pušta iz ruke.
 Prekrižio je ruke na prsima i naslonio se. Bio je spreman čuti što ima reći. A ona
ga nije razočarala.
»Koliko god to ne želite priznati, vi trebate jedan drugog«, rekla je bez okolišanja.
Josh je zamalo prasnuo u smijeh. On nije trebao Richarda niti je njegov očuh
trebao njega. »Sigurno se šališ.«
»Ti si sve što je Richardu ostalo na ovom svijetu...«
»Kao da ga je briga«, odrezao je Josh. To što je Josh bio jedini član obitelji koji
je Richardu preostao nije uopće bilo važno.
»I Richard je jedina obitelj koju imaš. Želio ti to priznati ili ne, vas ste dvojica
povezani. Richard umire; sam je i uplašen. On te nikad ne bi zamolio da ostaneš, ali te
treba. I on je tebi potreban. Josh, on je jedina očinska figura koju si u životu imao.
Iako je taj odnos bio prepun razočaranja, on treba završiti pomirenjem. Ako sad odeš,
bojim se da ćeš požaliti.«
Josh je razmišljao o njezinim riječima. »Usput...«, dodala je. Podigao je pogled.
»Što?«
»Specijalitet dana je krem juha od brokule i koktel sa škampima kao predjelo.«
Čitala je s popisa koji je bio izložen na šanku i čarobno se nasmiješila.
Josh se iznenada sjetio nečeg iz djetinjstva. Bilo mu je otprilike deset. Tada
njegova majka još nije poznavala Richarda. Tada su njih dvoje bili sami. Majka ga je
odvela na tržnicu s domaćim proizvodima na obali. U lučici je bio usidren ribarski
brod koji je prodavao svježe škampe iz fjorda Hood.
Njegova je majka kupila kilogram tih škampa i skuhala ih u mješavini začina. Josh
nikad u svom životu nije jeo tako sočne škampe. Njih dvoje su uživali u škampima
koje je majka poslužila s domaćim kroketima i svježom salatom. Teresa je pronašla
cajunsku glazbu i nakon jela su izvodili smiješan ples po dnevnoj sobi. Bila je to
jedna od najsretnijih uspomena iz njegova djetinjstva... djetinjstva u kojem su takve
uspomene bile vrlo, vrlo rijetke.
»Josh?«
Podigao je pogled s jelovnika i vidio da Michelle zuri u njega. »Oprosti, misli su
mi odlutale na trenutak.« Shvatio je da je bio previše naviknut držati sve u sebi pa je
opisao Michelle tu svoju uspomenu. I opet se sjetio koliko je njegova majka voljela
Richarda.
»Sjećaš li se čega o svom ocu?«
Josh je pretpostavljao da mu Michelle nudi priliku usporediti svog oca s
Richardom.
Slegnuo je ramenima. »Slabo ga se sjećam, bio sam malen. Jedino čega se jasno
sjećam je kako baca nekakav predmet na moju majku. Ona me zgrabila u naručje,
otrčala u kupaonicu i zaključala se.«
Michelle je samo odmahnula glavom, bez ijedne riječi. »Nakon toga ga više nikad
nisam vidio. Barem se više ne sjećam.«
Michelle je stavila ruke u krilo. »Nikad ga nisi potražio?«
Josh se opet naslonio i prekrižio ruke. »Jesam, kad sam odslužio vojsku. Izgleda
da je umro kad je meni bilo sedamnaest. Bilo je to nedugo nakon što sam izgubio
majku... šest mjeseci kasnije, koliko se sjećam. U to je vrijeme živio negdje u Texasu i
bio se ponovno oženio.«
Teresa nikad nije rekla nijednu ružnu riječ o njegovu ocu. Nije bilo ni potrebe.
Ono malo čega se Josh sjećao bilo je dovoljno.
Prišla im je konobarica. Josh je naručio škampe, a Michelle krem juhu.
»Ne jedeš baš puno«, rekao je Josh kad se konobarica udaljila.
Michelle je nekoliko trenutaka šutjela. »Toliko sam ljuta na Richarda da bih sad
mogla smazati pola ovog jelovnika odjednom. Ali neću dopustiti da emocionalno
prežderavanje pobijedi.«
Josh joj se divio što je znala prepoznati razliku između prave i emocionalne gladi.
Shvatio je da je bila svjesna same sebe, dok on to za sebe nije mogao reći.
»Rekla si da je Richardu bilo strašno kad je Dylan umro.«
Michelle je poravnala vilicu i nož. »Da, nakon toga više nije bio isti.«
Josh je tako i mislio.
»Prestao je raditi u brodogradilištu i počeo je vegetirati«, nastavila je Michelle.
»Po cijele je dane sjedio pred televizorom. Moji su ga roditelji pokušavali izvući iz
kuće, ali Richarda to nije zanimalo. Na kraju se počeo ljutiti na njih što mu
pokušavaju pomoći. Kad je Richard prestao kositi travnjak, moj je otac posumnjao da
nešto nije u redu.«
»Travnjak ga je podjećao na moju majku«, prošaptao je Josh. Nije bio svjestan da
je izgovorio to naglas.
»I tebe je tjerao da radiš u vrtu, sjećaš se?«
Josh se nasmijao. »Čini se da to neću nikad zaboraviti. Znaš što je najsmješnije?«
Michelle će se vjerojatno nasmijati, ali nije mario. »Imam kuću u San Diegu koju
iznajmljujem. Ima najljepšu okućnicu u čitavom kvartu.« Shvatio je da je od očuha i
majke naslijedio ljubav prema uređivanju vrta. Kad bi Richard to znao, sigurno bi se
dobro nasmijao.
Njihovo je jelo stiglo za stol i na trenutak omelo njihov razgovor.
»Smrt moje majke bila mu je težak udarac, a Dylanova smrt... valjda je to bilo
više nego što je mogao podnijeti«, rekao je Josh i uzeo jedan prženi škamp. Umočio
ga je u umak, a zatim stavio cijelog u usta.
Michelle je žlicom prebirala po svojoj juhi. »Dylan nije bio tako divan kao što su
svi mislili.«
»Stvarno?« Josh je upitao i podigao pogled prema Michelle. Uzeo je još jedan
škamp i čekao da Michelle nastavi priču. Ali ona nije nastavila.
Odlučio je da neće navaljivati. Ako Michelle ima nešto za reći, učinit će to kad
dođe pravi trenutak, kad bude spremna.
»Bio si dobar prema meni onda kad mi je trebala nečija dobrota i želim da znaš da
nikad neću zaboraviti što si učinio za mene«, rekla je Michelle.
»Misliš na ono u autobusu.« Dobro se sjećao incidenta sa zadirkivanjem.
»Ne, mislim na ono što se dogodilo u hodniku u školi.« Josh nije imao pojma o
čemu govori. Nije se sjećao ničeg što se dogodilo u školi, a što je imalo veze s njih
dvoje. »Nemoj mi reći da si zaboravio?« »Podsjeti me.«
Nasmiješila se i naslonila. »Zvuči li ti ime Vance Willey poznato?«
Da, zvučalo je. Vance je bio nasilnik. Propalitet koji bi se uvijek okomio na
nekoga manjeg i slabijeg od sebe. »Sjećam se Vancea«, rekao je Josh.
»Smatrao je da sam previše ružna da bih bila na ovom svijetu i odlučio je poniziti
me gotovo pred čitavom školom.« To zvuči vrlo nalik Vanceu. »Što se dogodilo?«
Uspravila se u stolici. »Suprotstavio si mu se i rekao mu da prestane.«
»Jesam?« Josh se i dalje nije mogao sjetiti tog događaja.
»Rekao si da ako je itko ružan, onda je to on; i da je to tužno jer je izvana okej, ali
da je ružan iznutra. Stvarno si ga sredio«, rekla je i nasmiješila se sjetivši se toga.
»Rekao si mu da se osjeća moćnim jedino kad ponižava druge.«
»To sam rekao?«
»Sve do jedne riječi. Bila je takva tišina da bi se čula i igla kako pada na pod. A
zatim si mu rekao da ga žališ. Svi su zadržali dah čekajući da vide što će Vance
učiniti.«
»Otišao je, zar ne?« rekao je Josh tiho, kao da blijedo sjećanje polako pronalazi
put do njegove svijesti.
»Da, otišao je. Nitko nije bio toliko iznenađen kao Vance. Poslije sam ga vidjela i
znaš što je bilo?«
Joshu ništa nije padalo na pamet.
»Ispričao mi se.«
Joshu je bilo teško povjerovati u to. »Pa to je odlično.«
»To su bile najmudrije riječi koje sam ikad čula«, priznala je Michelle. »Nisi
skočio u moju obranu, nisi se potukao s njim. Umjesto toga napao si ga istinom i on se
povukao.«
Joshu je trebalo nekoliko trenutaka da sve poveže. »Ti sada zapravo činiš isto sa
mnom, zar ne?«
Michelle je odložila vilicu. »Josh, nemoj učiniti pogrešku i napustiti Richarda.
Učiniš li to, mučit će te neriješena pitanja. Richard je okrutan jer ne želi biti u situaciji
u kojoj si mu ti potreban i teško mu je priznati da si mu potreban. Zagledaj se dublje
ispod površine njegova ponašanja i budi strpljiv, što više možeš.«
 Josh je znao da je Michelle u pravu, iako ga je molila da ostane upravo u trenutku
kad mu je instinkt govorio da je najbolje starom okrenuti leđa i otići. »Zapravo ga
žalim«, priznao je.
»Hoćeš li ostati?« upitala je Michelle.
Nakon nekoliko trenutaka kimnuo je glavom. Nije mu se to svidjelo, ali znao je da
je Michelle u pravu.
Michelle se nagnula i primila Josha za ruku, čvrsto je stisnuvši. »Hvala ti.«
Ona je bila ta kojoj je trebalo izraziti zahvalnost.
Kad su završili s jelom, Josh je podmirio račun, a potom su otišli natrag do
Richardove kuće. Ušli su unutra. »Evo nas opet«, povikao je.
Nije bilo odgovora. »Richarde?«
Josh je pronašao očuha u naslonjaču, kako pokušava doći do daha. »Richarde?«
ponovio je.
Njegov očuh i dalje se borio s disanjem i činilo se da ima nekakav napadaj.
»Zovi hitnu«, viknuo je Josh.
Nekoliko trenutaka kasnije Michelle je rekla da je hitna pomoć na putu. Trebali su
stići svaki čas.
Josh se nadao da će stići prije nego što bude prekasno. Odjurio je u Richardovu
spavaću sobu i otvorio ormarić s lijekovima. Police su bile prepune raznih bočica.
Trebala mu je čitava jedna minuta da pronađe što mu je bilo potrebno.
Aspirin.
Istresao je četiri tabletice u dlan i pohitao natrag u dnevnu sobu. Stavio je
tabletice Richardu u usta. »Prožvači ih, Richarde«, zapovjedio mu je. »Prožvači i
progutaj, što prije.«
Stigla su kola hitne pomoći koja su Richarda prevezla u bolnicu Bremerton. Josh i
Michelle slijedili su ih u Joshevu kamionetu. Kad je Josh popunio sve potrebne
obrasce, sjeli su u čekaonicu. Primio je Michelle za ruku, trebala mu je utjeha. Prošlo
je gotovo sat vremena kad im je konačno prišao liječnik. Na pločici je pisalo dr.
Abraham Wilhelm.
 Josh je ustao kako bi razgovarao s liječnikom oči u oči. »Kako je?« upitao je.
Liječnikov zabrinuti pogled govorio je daleko više nego što bi riječi ikad mogle.
»Zasad je stabilno. Ali bojim se da neće još dugo Ikad je tako slab. Htio bih ga
zadržati u bolnici, ali on odbija.«
»Kad kažete da neće još dugo, koliko vremena imate na umu?« pitala je Michelle.
»Volio bih da mogu biti precizniji, ali ne mogu. Srce mu je u lošem stanju.«
»Je li doživio srčani udar?«
»Zapravo, doživio ih je više.«
»A operacija?« upitao je Josh.
Dr. Wilhelm je odmahnuo glavom. »Srce mu je preslabo da bi izdržalo operaciju.
Mislim da je vrijeme da mu se osigura palijativna skrb.«
»Palijativna skrb«, ponovio je Josh. »Zar je pristao na to?«
Dr. Wilhelm je napravio grimasu koja je nalikovala na nekakav smiješak. »Kad
sam gospodinu Lambertu spomenuo hospicij, rekao je samo da želi van iz bolnice.
Njegove su riječi bile, citiram, >Vodite me odavde. Briga me što morate učiniti, samo
hoću van. Ljudi ovdje umiru<.«
Josh se ironično nasmijao. »Znam o čemu govorite.«
»Gospodin Lambert želi umrijeti kod kuće zato ga odvedite tamo. Uredit ću da
netko iz hospicija dođe u posjet što prije.«
Josh je kimnuo. »Hvala vam.«
Dr. Wilhelm ga je potapšao po leđima. »Ima čvrstu volju.« »Da, tvrdoglav je on.«
»Vi ste mu obitelj?«
»Posinak, zapravo. Ali nema nikog osim mene.« Dr. Wilhelm je kimnuo glavom.
»U tom slučaju moram reći da je sretan što vas ima.«
 Jedanaesto poglavlje

U pravo sam bila završila s mijenjanjem ručnika u Abbynoj sobi kad sam začula
zvono na vratima. Dolepršala sam u prizemlje. Pomislila sam da je možda netko tko
traži sobu; to bilo lijepo.
Otvorila sam vrata i ugledala prilično visoka, vitka muškarca. Nosio je radni
kombinezon preko narančasto-smeđe karirane flanelske košulje. Bio je visok oko
metar i devedeset pet, dobrih dvadeset centimetara viši od mene. Oči su mu bile
tamnosmeđe boje, a namrštio se čim me ugledao.
»Mogu li vam kako pomoći?« upitala sam ga. Nisam ga htjela pustiti u kuću dok ne
saznam tko je i što ovdje radi. Potpuno sam se uspravila i izravnala leda - iako to nije
previše pomoglo - i zurila u njega, spremna pokazati mu da se neću ni trznuti pod
njegovim pogledom.
»Zvali ste me.«
Opustila sam se. »Vi ste Mark Taylor ?«
Kimnuo je glavom, a ja sam stala u stranu da on može ući. Ušao je u predsoblje i
zastao. Ponjuškao je s divljenjem. »Nešto pečete.«
»Keksi s komadićima čokolade. Jeste li zainteresirani?«
»Pa dobro jutro!« Odmah mi je dobacio pogled isprike. »To jest, ne sjećam se kad
sam zadnji put jeo domaće kekse. Imate li i kave uz to?«
»Pa dobro jutro!« našalila sam se. Nisam znala što bih očekivala od ovog
majstora kojeg mi je Peggy preporučila. Prema njezinu sam opisu dobila dojam da je
pomalo mrzovoljan tip... ili je barem prilično osebujan. Sad kad sam ga vidjela, činio
mi se poput svakog drugog majstora.
Na moje iznenađenje, Mark mi se svidio. Nismo baš najbolje započeli - telefonski
razgovor s njim prilično me uzrujao. Ali unatoč svom premišljanju, bilo mi je drago
da sam mu odlučila pružiti priliku. Njegove su oči bile tamne, ali iskrene, i, iako ga se
ne bi moglo nazvati Misterom Simpatičnosti, činilo se da je vrlo zanimljiv čovjek.
 Kosa mu je bila pepeljastoplava i mrvicu preduga. Vidjelo se da mu smeta jer su
mu šiške sezale do očiju i nekoliko ih je puta nervozno maknuo s čela.
»Pijete crnu?« pitala sam ga dok smo hodali prema kuhinji.
»Da, molim.«
Mark je sjeo i uzeo keks dok sam ja otišla u ured po skice natpisa koji sam
zamislila u glavi.
Kad sam ušla u kuhinju, Mark je ustao. Ta me gesta iznenadila. Nisam bila
naviknuta na tako staromodan način ophođenja, ali bilo je to lijepo od njega. S druge
strane, možda je samo želio ostaviti dobar dojam kako bih ga angažirala za posao.
Naime, gesta je bila u suprotnosti s njegovom mrzovoljom.
Sjela sam, a on se naslonio dublje u stolicu. »Dakle, što imate na umu?«
»Treba mi novi natpis koji će stajati na ulazu u pansion.« »Nema problema.
Uživam raditi s drvom. Pokažite mi što biste htjeli.«
Nacrtala sam nekoliko verzija. Željela sam da natpis bude samostojeći i htjela sam
ga postaviti odmah na početku prilaza kako bi moji gosti znali da su stigli na svoje
odredište čim skrenu niz cestu. Htjela bih da bude obojen u bijelo, kako bi bio u
skladu s bojom kuće, s naslikanim crvenim ružama sa svake strane naziva.
Mark je pogledao crteže i postavio nekoliko pitanja. »Na kojoj visini želite da
stoji, možda metar i pol?«
»Da, mislim da bi to bilo najbolje, a slova bi trebala biti vidljiva s ceste.«
Kimnuo je glavom.
»Koliko bi me to stajalo?«
Rekao mi je iznos koji sam smatrala i više nego razumnim. Markova je ponuda
bila dvostruko jeftinija nego ponuda koju sam pribavila prije nego što sam preuzela
pansion.
»Kad biste ga mogli završiti?«
Mark je pojeo svoj keks, otresao mrvice s dlanova i posegnuo u džep svog radnog
odijela. Izvadio je crnu knjižicu. Polizao je prst i prelistao stranice.
 Skrenula sam pogled kako bih sakrila svoje oduševljenje. Prije nego što su se
pojavili pametni telefoni, većina je takvih crnih knjižica služda zapisivanju telefonskih
brojeva žena, a ne poslovnih zadataka. Nametalo se pitanje postoji li u Markovu
životu zanimanje za ljubav.
»Mogao bih ga završiti krajem mjeseca«, rekao je nakon što je prevrtio stranice.
Činilo se da za idućih nekoliko tjedana već ima zakazanu hrpu posla.
»Tek onda?« Bilo mi je mrsko čekati tri tjedna da moj pansion dobije svoje ime.
Iako sam bila uvjerena da je ona skuplja ponuda zahtijevala i više vremena od toga.
»Vidjet ću što mogu učiniti kako bi završio malo ranije«, predložio je.
»Cijenila bih to. Jedno pitanje. Jesu li me moje godine podigle na neko važnije
mjesto na vašem popisu?« našalila sam se.
Mark se nasmiješio. »Želite li onda da preuzmem izradu tog natpisa?«
»Da, molim vas«, odgovorila sam i odluka je bila donesena. Peggy je imala
visoko mišljenje o ovom čovjeku i njegovu radu.
Novi natpis nije bio jedini posao koji sam imala na umu za Marka. »Poznajte li
nekoga tko bi želio uređivati okućnice?« upitala sam ga. On se opet naslonio, a ja sam
se nagnula naprijed podbočivši se laktovima o stol.
»To mogu ja.«
Ali nije mi izgledao previše oduševljen idejom. »Jeste li sigurni?« Njegov govor
tijela slao je drukčiju poruku. »Ako postoji nešto što ne želim raditi, reći ću vam, u
redu?« »Pošteno«, rekla sam. »Možda imate nekoga koga možete preporučiti.«
»Prvo mi recite što treba raditi.« Nestao je još jedan keks, a dohvatio je i treći.
»Vrt pun ruža«, odgovorila sam mu. »Želim da bude velik, lijep i bogat.« Pružila
sam mu blok sa skicama i otvorila ga na željenoj stranici. Nisam umjetnica, ali
smatrala sam da sam sasvim dobro prikazala što želim učiniti. Moja je zamisao
uključivala dobar dio travnjaka. Željela sam da ulaz u moj vrt krasi cvjetni luk, a
među ružinim grmovima prostirat će se kamenom popločana staza. Nadala sam se da
ću uz stazu imati i klupice i možda, ako to nije pretjerano, i sjenicu. Ne odmah, ali
jednog dana, kad se posao uhoda. Sjenica bi bila savršena za posebne prilike, čak i
vjenčanja.
 Mark je neko vrijeme proučavao moje crteže.
»Ovo je stvarno velik vrt ruža.«
»Znam. Bit će to velik projekt.«
Kimnuo je glavom. »Logično je da želite zasaditi ruže kad ste pansion nazvali
Rose Harbor.«
Složila sam se, ali nisam spomenula Paula. »Mislite li da bi vas mogao zanimati
takav projekt?«
Namrštio se. »Ne razumijem se baš previše u ruže.«
Ni ja, ali svakako sam željela naučiti što god mogu. »Kupit ću ruže i sama ih
posaditi. Želim imati što više starinskih ruža, koliko god ih mogu nabaviti.«
»Starinske ruže? Nikad čuo za to.«
»To su starije ruže, onakve kakve su bile prije nego što su ih uzgajivači počeli
križati. Cvjetovi su im manji, ali miris im je poseban. Htjela bih posaditi i nekoliko
hibridnih vrsta. Mislim da bi bilo lijepo, kad vrt izraste, svakom novom gostu staviti u
sobu buket ruža.«
»Da, to bi bilo lijepo, dodatni znak pažnje; dobrodošlica u Cedar Cove i vaš
pansion.«
»I? Što mislite... o vrtu?« Trebao mi je dati ponudu i za to. To će biti velik projekt
koji će zahtijevati vremena i vjerojatno će koštati.
».Mislim da sam ja čovjek kojeg tražite.«
»Odlično.« Opustila sam se. »Sastavite mi ponudu pa ću razmotriti situaciju.«
»Možda ću pronaći nekoga da ukloni travnjak i pripremi zemlju. A ako sami
posadite ruže, smanjit ćete si troškove.«
»Htjela bih i cvjetni luk na ulazu u vrt«, rekla sam i pokazala crtež. »Možda čak i
više njih... ali moram prvo vidjeti koliko će sve stajati.« Bilo bi vrlo lako pretjerati u
ovom slučaju, a ja sam se nadala da ću troškove svesti na minimum.
»Nema problema. Mogu ih izraditi koliko god želite.«
»A klupe? Možete li i njih izraditi ili bi bilo jeftinije da naprosto kupim gotove?«
 Malo je razmislio. »Ako želite uštedjeti, onda ih kupite. Ali moram vam reći i to
da ako odlučite da ih ja izradim, jamčim vam da će uvijek biti čvrste kao i prvog dana
i da će trajati dulje nego ijedna koju kupite.«
Opet, sve je ovisilo o cijeni. »Stavite mi i to u ponudu pa ću odlučiti poslije.«
Kimnuo je i posegnuo rukom za još jednim keksom. Međutim, tanjur je bio prazan.
Smazao je šest komada, jedan za drugim, gotovo bez stajanja. A to nisu bili maleni
keksi. Nisam namjeravala pustiti ga da smaže sve što sam ispekla pa se nisam ni
ponudila opet napuniti tanjur. Vjerojatno je bio jedan od onih sretnika koji mogu
pojesti sve što požele, a da se ne udebljaju ni grama.
Nastavio je pijuckati svoju kavu. Prinio je šalicu ustima i proučavao me. »Mladi
ste nego što sam očekivao.« »Čudno, i ja sam pomislila isto za vas.«
Slegnuo je ramenima. »Većina ljudi pomisli da sam netko stariji, da sam u
mirovini i da zarađujem nešto sa strane. A prava istina je da sam cijelo vrijeme vrlo
zaposlen. Preuzeo sam toliko projekata da jedva sve stižem.«
»Gdje ste prije radili?« Pretpostavljala sam da je bio zaposlenik u jednom od
golemih trgovina građevinskom opremom. Prema onom što mi je Peggy Beldon rekla,
Mark se u struju, vodoinstalacije i stolarske radove razumio dovoljno dobro da si
može sam izgraditi kuću. A to je vjerojatno i učinio.
»Nisam radio.«
»Nikad niste imali posao?« Bilo mi je teško u to povjerovati. »Bio sam u vojsci.«
To nisam očekivala. »Pa to je posao.« Oduvijek sam gajila duboko poštovanje
prema muškarcima i ženama koje rade u vojsci i koje služe našoj zemlji, čak i prije
nego što sam upoznala Paula.
»Zapravo, vojska jest posao, ali je i više od toga. Imao sam nekih problema nakon
otpusta i odlučio sam da je bolje za mene da pokrenem vlastiti posao.«
»Hvala što ste služili našoj zemlji«, rekla sam. Kakvi god to problemi bili,
shvatila sam da ne želi razgovarati o tome. Ali to je bilo u redu. Svi imaju probleme.
Ja sam imala svoje, a činilo se da i moji gosti imaju svoje.
Skrenuo je pogled, kao da mu je bilo nelagodno zbog moje izjave.
»A kakva je vaša priča?« upitao me.
 Slegnula sam ramenima. »Ništa posebno. Dobila sam nasljedstvo i odlučila
promijeniti posao. Zamisao o vođenju pansiona mi se jako svidjela pa sam odlučila
pokušati.«
»Bez ikakvog iskustva u tom području?«
»Tako je.« Moram priznati da je zvučalo pomalo djetinjasto.
»Brzo učim, i pročitala sam sve o vođenju pansiona što mi je došlo pod ruku.«
»Dakle, upoznali ste Grace?«
»Grace? Ne, oprostite, čini mi se da nisam. Tko je Grace?«
»Grace Harding, ona vodi knjižnicu. Trebali biste se upoznati s njom. Odradio
sam nešto posla za nju nakon što joj je suprug nestao. Dobar dio poslova dobivam od
udovica i žena koje nisu udane.«
»Suprug joj je nestao?«
»Bilo je to prije mnogo godina. Sad je udana za drugoga. Harding je prezime
njenog drugog supruga. Grace i Cliff su dobri ljudi, svidjet če vam se.«
»Hvala.« Več sam dugo planirala zaputiti se u knjižnicu.
»Vjerojatno ćete poslije upoznati i njezinu najbolju prijateljicu. Zove se Olivia
Griffin. Njezin je suprug jurednik lokalnih novina.«
Sumnjam da ću upamtiti sva ta imena. »Gdje Olivia radi?« »Na sudu. Ona je
sutkinja za obiteljsko pravo. Jeste li već jeli u Pancake Palaceu?«
»Nisam.« Kuhala sam i isprobavala recepte novih jela koje sam planirala
posluživati u pansionu pa zbog toga još nisam posjetila restorane u gradu.
»Probajte njihovu pitu od kokosa kad budete ondje.« »Hoću.«
»Najbolja je u gradu.«
»Dobro je znati.« I ja sam bila ljubitelj kokosa. Mark je popio još jedan gutljaj
kave. »Sastavit ću vam ponudu najkasnije do kraja idućeg tjedna.« »Izvrsno.«
»Ako odlučite krenuti s cijelim projektom, trebat ću znati kad želite da bude gotov,
da ga mogu upisati u svoju knjižicu.«
 Njegova crna knjižica. Nisam istraživala kad je najbolje vrijeme za sadnju ruža,
ali pretpostavljam da bi proljeće bilo dobro.
»Ožujak«, rekla sam mu. »Možda i travanj, kad se otope i posljednji mrazovi.«
Mark je ustao, uzeo svoju šalicu i odnio je u sudoper. »Izračunat ću vam to čim
stignem.«
Otpratila sam ga do vrata.
»Moram vam reći da sam u svom životu kušao razne kekse s komadićima
čokolade, ali vaši su jedni od najboljih.«
Zarumenjela sam se zbog te njegove pohvale. »Hvala.«
A zatim je otišao niz stazu. Parkirni prostor bio je prazan, što je značilo da je
došao pješice. Ali tada sam se sjetila da mi je Peggy rekla da živi samo nekoliko ulica
dalje. Bio je neobičan, to je bilo sigurno. Kad bih mu morala pogađati godine, rekla
bih da mu je oko četrdeset i pet. I nisam se mogla oteti dojmu da se tu krije daleko
više toga nego što se čini na prvi pogled.
Vrijeme će pokazati.
 Dvanaesto poglavlje

A bby je pogledala na sat i vidjela da stiže točno na vrijeme. Brat ju je pozvao da se

nade s njim i njegovom zaručnicom na kavi. Bio je to novi kafić; otvorio se nakon što
je Abby otišla iz grada. Toliko se toga promijenilo minulih godina. Kafić se nalazio u
sklopu trgovačkog centra na čijem je mjestu nekoć bilo samo prazno zemljište.
Abby je parkirala automobil ispred kafića i odmah je spazila brata unutra.
Izgledao je divno; bio je sretan i pomalo na iglama čekajući nju i Victoriju.
Kad je ugledao Abby, Roger je širom otvorio vrata i ispružio ruke prema njoj.
»Abby.« Zagrlio ju je i čvrsto stisnuo. »Izgledaš... fenomenalno. Tako mi je drago da
si ovdje.«
»I meni.« I doista je to mislila. Vrijeme koje je provela s Patty Morris, ups,
Jefferies, proteklo je iznenađujuće dobro. Taj ju je susret s njezinom starom školskom
prijateljicom ohrabrio. Možda, ali samo možda, uspije zaboraviti nesreću, barem na
jedan jedini vikend. Vjenčanje treba biti radostan događaj. Ona ne bi smjela - i neće -
dopustiti da njezini strahovi vladaju svakom minutom njezina života. Pa što ako netko
spomene Angelu i nesreću? Ako se to i dogodi, Abby će se s tim suočiti kao odrasla
osoba. Neće pobjeći i sakriti se pod kamen.
»Victoria bi trebala stići svaki čas«, rekao je Roger. »Rekla mi je da joj naručim
bijelu kavu.«
»Tako se veselim što ću konačno upoznati taj savršeni primjerak žene koja je
uspjela ukrasti srce mog brata.«
»I ona jedva čeka upoznati tebe.« Brat i srestra ušli su u kafić i maknuli se s
hladnoće. Red za kavu bio je dugačak. Abby bi se uvijek iznenadila kad bi pročitala
koliko su mjesta poput ovog popularna na sjeverozapadu Pacifika. Osim Starbucksa,
nije se mogla sjetiti nijednog ovakvog mjesta na Floridi, dok je u Cedar Coveu vrebao
po jedan iza svakog ugla. Kava je ovdje stvarno bila omiljena stvar.
»Kad si stigla?« upitao ju je Roger i stao u red.
»Maloprije«, rekla je izbjegavši biti određenija. Rogeru bi bilo krivo kad bi znao
da je u gradu već dvadeset četiri sata, a da mu se nije javila.
Njezin je brat izvadio novčanik kad su došli na red. »Što bi željela?« pitao je.
Abby je vrlo rijetko pila išta drugo osim obične crne kave i sad nije znala što
naručiti. Na zidu je stajao čitav popis pića, što ju je prilično zbunilo. »Samo kavu s
mlijekom, pretpostavljam.« Problem je u tome da je jutros popila čak tri kave.
»A što kažeš da je malo zamiješamo?« predložio je Roger.
Abby je zurila u popis pića. Mogla je birati među desetcima različitih okusa.
Desetcima. »Ma naruči mi isto što i Victoriji«, rekla je bojeći se da svojim
premišljanjem zadržava red.
»Dobra ideja.«
Konobarica je čekala njihovu narudžbu. »Tri vruća vanilla chai lattea, s
mjericom espressa, s dodatkom moke i karamele, bez šlaga.«
Žena je dohvatila tri papirnate šalice i na njima zapisala njihovu narudžbu, a zatim
je ukucala iznose u blagajnu. Za taj su iznos mogli pojesti dobar ručak.
Kad je Roger platio, pomaknuli su se u red gdje su se pića pripremala. Zvuk
aparata za espresso ispunjavao je čitavu prostoriju. Konačno su dobili svoja pića i
sjeli za stol pored prozora.
»I? Kako ti se sviđa okus?« pitao je Roger gledajući njezin izraz lica.
»Nije loše«, priznala je.
Tek što je sjeo, njezin je brat opet ustao. »Evo Victorije.« Lice mu se ozarilo dok
je gledao u parkiralište ispred kafića.
Abby je pogledala preko ramena i ugledala svoju buduću šogoricu kako izlazi iz
automobila. Parkirala je upravo pored njezinog unajmljenog auta. Victoria je bila
lijepa kao na slici koju je vidjela, čak i ljepša. Njezina kosa, koju je zataknula iz uha,
bila je tamne boje kao i Rogerova, a sezala joj je do ramena. Bila je sitna i vitka, a na
sebi je imala nježnoružičast džemper, bijele hlače i vuneni sivi kaput koji je nosila
otkopčan. Abby je otpila još jedan gudjaj svog lattea, a zatim ustala upoznati ženu
koja je uspjela uloviti njezina brata.
Roger je svoju zaručnicu pozdravio nježnim poljupcem u usta i poveo je prema
stolu obrglivši je jednom rukom oko struka.
»Victoria, ovo je moja sestra Abby. Abby, ovo je moja buduća žena, Victoria.«
Pogled mu je sjao ljubavlju i ponosom.
»Drago mi je«, rekla je Victoria. »Čula sam puno o tebi od Rogera.«
Abby se lagano namrštila jer je odmah pomislila da joj je Roger ispričao o
nesreći. Naravno da jest. Victoria će mu postati žena; trebala bi to znati, ako već nije
saznala. Abby je imala dojam da je čitav njezin život nakon te kobne noći bio naglo
podijeljen na dva dijela.
Prije nesreće.
Poslije nesreće.
A u ponoru između tih dvaju dijelova ležalo je pregršt »što ako«. Abby je u sebi
nakupljala žaljenje, krivnju i bol; nije tim emocijama dopuštala da izvire na površinu.
Trebalo joj je nekoliko trenutaka da uvidi da Roger i Victoria čekaju njezin
odgovor. »I meni je vrlo drago što sam te upoznala«, konačno je uspjela složiti.
Roger je Victoriji izvukao stolicu. »Jesi li riješila sve s restoranom?«
Victoria je duboko udahnula i kimnula glavom. Skinula je kaput i smjestila se u
stolicu. »Hvala nebesima da je moja mama sačuvala recept.«
»Što se dogodilo?« upitala je Abby.
»Ništa posebno, samo rješavamo još neka pitanja za sutra.« Victoria je primila
Rogera za ruku. »Moja je mama već tjednima okupirana našim vjenčanjem.«
»Mjesecima«, ubacio se Roger.
»Ona je organizirana osoba u obitelji. Dobro je to.«
»A što je s probom večeras?« upitala je Abby. Njezinoj bi majci bilo teško ovako
nešto organizirati jer živi u drugoj državi.
»Ne brini, sve sam sredio.« Roger je izgledao kao da se istinski ponosi samim
sobom.
»Ti?« Rekla je Abby uz smijeh.
 »Hej, bio je to mačji kašalj. Rezervirao sam prostor za bankete u restoranu
Lighthouse i...«
»Stani malo«, prekinula ga je Abby. »Mislim da mi je mama rekla da je
Lighthouse izgorio do temelja.«
»Da, izgorio je«, odgovorila je Victoria umjesto njega, »ali je ponovno izgrađen.«
»I ima nove vlasnike«, dodao je Roger. »Unutra se nalazi velika prostorija za
bankete u koju će stati čitava svadbena povorka i još neki rođaci.«
»Ja sam pomagala u odabiru jelovnika«, šapnula je Victoria. »Inače bi Roger
naručio pizzu i pivo.«
»Pizza im je odlična«, usprotivio se Abbyn brat.
»Pizza. Pa ne bi valjda?« zadirkivala ga je Abby. »Šališ se.«
»Ali ja se ne šalim«, rekla je Victoria sa smiješkom.
Abby je uživala u slatkoj prepirci između njezina brata i njegove zaručnice. Bilo
je očito koliko su zaljubljeni i koliko si međusobno odgovaraju.
»Jesi li se već prošetala Ulicom Harbor?« upitala ju je Victoria pijuckajući svoju
kavu.
»Pa... jesam, usput. Zašto?«
»Jesi li vidjela viktorijansku čajanu?«
»Hm.« Nije ju vidjela, koliko se sjeća. »Ne znam. Je li to nešto novo?«
»Da. Otvorena je prošle godine. Par koji je prije držao Lighthouse prodao ga je i
umjesto njega otvorio čajanu. Postala je jedno od najpopularnijih gradskih mjesta za
doručak i ručak. Svakako je posjeti prije nego što odeš... ili barem prođi onuda.«
»Hoću«, obećala je Abby.
»Gdje si odsjela?« postavila je Victoria još jedno pitanje, držeći šalicu objema
rukama.
»U pansionu Rose Harbor.«
Victoria se zamislila. »Čini mi se da ne znam za to mjesto.« »Ranije su ga vodili
Frelingerovi.«
»Sandy i John? Zar su ga prodali?« Victoria je zvučala iznenađeno. »Dobro za
njih. Sjećam se da mi je mama spominjala da je pansion na prodaju, ali to je bilo prije
nekoliko mjeseci. Je li ondje i dalje onako lijepo kako pamtim?«
»Divno je. I nova vlasnica je vrlo draga.« Vrlo pažljiva i obzirna, htjela je dodati,
ali nije željela zvučati kao da pretjeruje niti otkriti da je zapravo ondje dovoljno dugo
da upozna vlasnicu.
»Ne mogu ti reći koliko nam je drago što si ovdje«, rekla je Victoria i opet
primila Rogera za ruku. »To nam puno znači.«
»Pa ne bih propustila bratovo vjenčanje.« Abby im nikad ne bi mogla priznati
koliko joj je teško bilo donijeti tu jednostavnu odluku. Zapravo su je roditelji natjerali
da dođe na vjenčanje, igrajući na kartu osjećaja krivnje. Krivnja je bila emocija na
koju je najjače reagirala, koliko god to bilo tužno priznati.
»Kad stižu mama i tata?« upitala je Abby. Već je znala kada dolaze, ali htjela je
promijeniti temu. Bilo bi neugodno ako bi Victoria počela postavljati pitanja na koja
nije željela odgovarati. Na primjer, zašto je trebalo toliko nagovaranja da pristane
preuzeti posluživanje torte. Ili zašto je rezervirala let u posljednji trenutak.
Roger je pogledao na sat. »Njihov je avion sletio prije desetak minuta.«
»Zar je stigao na vrijeme?«
Njezin je brat iz džepa izvadio svoj telefon i utipkao nešto. Nakon dvije je minute
podigao pogled i izjavio: »Točno na vrijeme«.
»Kad očekuješ da će stići ovamo?«
»Dok unajme auto i prijave se u hotel, proći će dobra dva sata. Mama je rekla da
će nazvati ako budu kasnili«, rekao je Roger.
»Predložila je da se nađemo u crkvi prije probe«, dodala je Abby.
»I meni je to rekla.«
Victoria je uzdahnula kao da je vrlo iscrpljena. »Trebala bih krenuti natrag. Mama
će dobiti srčani udar. Moram se naći s njom u cvjećarnici«, pogledala je na sat, »za
deset minuta.«
 »Vjerujem da prije vjenčanja vlada prava ludnica«, rekla je Abby. »Hvala što si
našla vremena da dođeš ovamo i upoznaš se sa mnom.«
»Tjednima se radujem tome. Bit će divno dobiti još jednu sestru.« Ustala je i uzela
svoje piće. Roger i Abby također su ustali.
Dvije su se žene kratko zagrlile, a potom je Roger otpratio Victoriju do auta.
Ondje su izmijenili još nekoliko riječi, a nakon toga se Roger vratio unutra.
»Rogere, ona je divna.«
»Znam.« Pogledom je pratio Victoriju kako se udaljava u svojem automobilu.
Naslonio se i usmjerio svoju pažnju natrag na Abby. »Jesi li dobro?« upitao ju je.
»Naravno da jesam, zašto ne bih bila?« U sebi je molila da ne spomene nesreću.
Jednom, samo jednom u životu, željela se pretvarati da se nikad nije dogodila.
»Godinama te nije bilo.«
Abby se uspravila u stolici. »Nećeš vjerovati na koga sam naletjela«, rekla je
hineći veselje. Nije Rogeru ostavila vremena za pogađanje. »Patty Morris«, rekla je
brzo.
Roger se lagano namrštio i odmahnuo glavom. »Koga?«
»Patty Morris. Išle smo zajedno u školu. Bile smo dobre prijateljice.«
Umirio se i čekao što će ona još reći.
»Patty se udala za Petea Jefferiesa. Možda njega poznaješ.«
Roger je opet odmahnuo glavom.
»Ona i muž su oboje ljekarnici. Vlasnici su ljekarne u Ulici Harbor. Zaboravila
sam ponijeti pastu za zube pa sam otišla tamo i srela nju.« Nije mu rekla koliko ju je
uznemirilo sresti staru prijateljicu, ali čini se da je Roger to znao samo pogledavši u
nju.
»To je dobro, zar ne?« Bilo je tipično za njega, starijeg brata, da bude zabrinut.
Znao je da je godinama izbjegavala ljude.
»Sve je bilo divno.«
 »Drago mi je.«
»Patty i Pete imaju blizance. Dječaka i djevojčicu. Imaju šest godina i idu u prvi
razred.«
Činilo se da je Roger odlutao mislima, ali svejedno je kimnuo glavom.
»Pozvala me na ručak sutra.«
Opet se usredotočio na nju i lagano namreškao čelo. »Odgovara li ti to?«
»Ma naravno«, rekla je, kao da je sve sasvim u redu. »Čini se da još neke moje
prijateljice još uvijek žive u ovim krajevima. Patty tvrdi da bi je razapele kad bi im
prešutjela da sam u gradu. Sastajemo se u Pancake Palaceu.«
Roger je zurio u sestru vrlo ozbiljnim pogledom. »Ti i tvoje prijateljice iz srednje
škole?«
Abby je kimnula. »I mama je pozvana.«
Roger se promeškoljio u stolici kao da mu je odjednom postalo neudobno. »Jesi li
sigurna da je to baš dobra zamisao? Mislim, super je što ćeš se vidjeti sa svojim
starim prijateljicama, ali to je sve preblizu vjenčanja, zar ne?«
Brinuo se, Abby je shvatila, da će na ručku iskrsnuti tema koja bi je uznemirila.
»Bit će sve u redu. Patty je izgledala kao da je vrlo sretna i uzbuđena što me vidi. Čini
se da sam svima nedostajala na obljetnicama mature... ljudi su pitali za mene.« Što je
vjerojatno bilo logično, s obzirom na okolnosti.
Roger je kimnuo glavom i otpio još gudjaj svoje kave. »Drago mi je, Abby.
Vrijeme je da zaboraviš na prošlost, jednom zauvijek.«
Prošlost. Pod time je mislio na nesreću. Na Angelinu smrt. Na krivnju koju je
nosila u sebi.
»Drago mi je što te moje vjenčanje dovelo natrag u Cedar Cove. Možda ti taj
ručak s Patty i starim prijateljicama pruži priliku da konačno pronađeš svoj mir.«
Abby je spustila pogled i progutala golemu knedlu u grlu. Rijetko je vodila ovako
intimne razgovore s bratom i njegovo ohrabrenje puno joj je značilo. »Hvala«, tiho je
rekla.
»To što će mama biti s tobom dobra je ideja.«
 »I ja tako mislim... bila je to Pattyna zamisao. Iskreno, malo sam zabrinuta.«
»Sve će biti sasvim u redu«, uvjeravao ju je Roger. »Lijepo se zabavi sa svojim
prijateljicama, Abby. Zaslužuješ to. Imaš puno prijateljica, uvijek si imala.«
Podigla je pogled prema bratu, a oči su joj se napunile suzama. Nekoć davno
zaista je imala puno prijateljica. Možda će opet biti tako.
 Trinaesto poglavlje

P ustite me da umrem u miru«, rekao je Richard čim su ga Josh i Michelle doveli iz

bolnice kući.
Josh se pretvarao da ga ne čuje. Otvorio je vrata na suvozačevoj strani auta i
pomogao očuhu da izađe. Michelle, koja je sjedila otraga, također je izašla i pojurila
otvoriti ulazna vrata kuće.
Koliko god to nije želio, Richard je bio prisiljen osloniti se na Josha dok je hodao
prema kući. Noge su mu klecale, a kad su došli do ulaznih vrata, disanje mu je već
bilo otežano. Josh je hodao uz njega i pridržavao ga za struk. Michelle je širom
otvorila vrata i uvela ih u kuću.
Ne treba ni reći koliko je Richardu bilo teško prihvatiti Joshevu pomoć. Trebala
mu je hodalica, ali uporno ju je odbijao. Činilo se da svu energiju čuva samo za
verbalni napad na bilo koga tko se nađe u dometu njegova glasa.
Josh je mu je pomogao smjestiti se natrag u omiljeni naslonjač. Starac je sjeo i
duboko uzdahnuo, kao da je morao utrošiti sve do posljednjeg atoma svoje snage da bi
stigao dotud. Ignorirajući Josha, odmah je posegnuo za svojim daljinskim upravljačem
i uključio program koji je dvadeset i četiri sata dnevno prikazivao vijesti.
»Mogu li ti što donijeti?« ponudio je Josh i uzmaknuo korak unatrag.
Richard je samo odmahnuo glavom.
Kad je ušao u kuhinju, vidio je da je Michelle već bila pristavila čaj. »Sumnjaš li
sada da te Richard treba?« tiho je promrmljala.
Josh nije odgovorio, ali sve je bilo jasno. Michelle sigurno ne bi mogla Richarda
dovesti do ulaznih vrata. Doduše, briga o njegovu očuhu nije Michelleina
odgovornost. Htio ju je podsjetiti da to nije bila ni njegova odgovornost te da on
Richardu nije ništa dugovao. Stari je zaslužio da mu Josh okrene leda i ode. Bio je u
iskušenju da to učini, ali nije mogao. Ne zato što je Richard zaslužio da mu Josh
pomaže, već zbog toga što bi njegova majka to željela. I radi nje je rekao: »Ne brini,
ostat ću u Cedar Coveu koliko god mogu.«
 »Hvala ti«, rekla je Michelle i nježno mu stisnula ruku. Josh je stavio ruke na
njezina ramena.
»Nisam znala da ti je bilo tako teško ovdje«, rekla je.
Istina, godine provedene s Richardom nisu bile nimalo bajne. Napetost u kući,
osobito nakon majčine smrti, katkad je bila strašna. Srećom, tu je bio Dylan koji
služio kao tampon-zona; situacija bi inače bila neizdrživa. A sada više nije bilo ni
njegove majke ni Dylana. Samo je Michelle bila ondje da spriječi eksploziju.
No i Josh je morao priznati da nije bio posve nevin kad je riječ o njegovu očuhu.
Kao tinjedžer uživao je u tome da iznervira starog. Richard nije nimalo skrivao svoju
netrpeljivost prema Joshu, a Josh, umjesto da se potrudi izgraditi pozitivan odnos s
očuhom, pretjerivao bi u svom izazivanju.
Na primjer, kad bi stigao dan za odvoz smeća, Joshev je posao bio odnijeti kantu
na pločnik, ali on bi je namjerno ostavio nasred prolaza i Richard bi morao izaći iz
svog auta kako bi je maknuo s puta.
Kad bi bio na njemu red za pranje suda, učinio bi samo to i ništa više. Ostavljao
bi mlijeko na stolu i nikad ne bi počistio radne plohe od nereda. Ako bi preostalo što
od ručka, a Josh je znao da bi to Richard nosio idući dan na posao za marendu,
pobrinuo bi se da sve završi u smeću. Budući da je Richard dao do znanja kako smatra
da Josh nikad ne može učiniti ništa dobro, Josh nije vidio razloga zašto bi pomagao.
»I ja sam bio pomalo kriv«, prošaptao je.
Lonac za čaj stao je pištati i Michelle ga je polako maknula sa štednjaka. Već je
bila pripremila keramički čajnik u koji je ulila kipuću vodu. Josh je prepoznao čajnik.
Njegova ga je majka donijela u Richardovu kuću. Ali nije se sjećao otkud joj. Možda
je bio vjenčani dar ili obiteljsko naslijede. Josh sad neće zapitkivati o tome jer se
bojao da će ga Richard namjerno uništiti. Naime, takvu je reakciju očekivao i bilo mu
je to žalosno priznati.
Michelle je pustila čaj neka odstoji i izvadila tri šalice.
Budući da je netko iz doma za palijativnu skrb trebao nešto kasnije navratiti, Josh
se vratio u dnevnu sobu i stao skupljati novine koje su bile rasute po sagu. Protresao
je jastuke i namjestio ih natrag na kauč.
»Što tražiš?« zagrmio je Richard. Dohvatio je daljinski i smanjio ton na
televizoru.
»Ne tražim ništa. Htio sam samo malo pospremiti dok ne dođe osoba iz doma.«
»Nešto hoćeš.«
Josh je bijesno pogledao očuha. »Pospremao sam sobu. Nemam nikakav skriveni
motiv.«
»Ne vjerujem ti. Želiš me pokrasti. Barem si mogao pričekati dok ne umrem.«
Josh je stisnuo šake sa strane dok mu je odgovarao. »Misli što god želiš, ali ja ne
želim niti trebam išta od tebe.« Zbog ljutnje koja je divljala u njemu morao je stisnuti
zube. Tek nekoliko trenutaka ranije bio je spreman preuzeti dio krivnje za njihovu
međusobnu netrpeljivost. Ali bio je dovoljan samo jedan Richardov kratak komentar i
Josheva je ljutnja narasla do neviđenih razmjera; potpuno ga je obuzela. Izašao je iz
sobe da ne bi rekao nešto što će požaliti.
Richardova otrovna osobnost činila je da se Josh opet osjeća kao tinejdžer,
odlučan da se suprotstavi starom i pronađe način da mu se osveti za svu bol koju mu
je tako lako zadavao.
Izgubljen u svojim mislima, iznenadio se ugledavši Michelle kako stoji u
predsoblju. Stavila mu je ruku na rame. »Jesi li dobro?«
Nije imao volje objašnjavati pa je samo kimnuo glavom. »Dobro sam.« Pogledao
je preko ramena i vidio očuha kako drži šalicu čaja, usredotočen na televizijski
program.
»Treba li on što jesti?« pitao je Michelle.
»Ponudila sam mu, ali rekao je da nije gladan.«
Unatoč samom sebi, Josh se nasmiješio. Štrajk glađu bio bi vrlo nalik Richardu.
»Trebaš nešto staviti u želudac«, rekao je Josh kad se vratio u dnevnu sobu i
ugasio mu televizor. »Podgrijat ću ti malo juhe«, rekao je kako bi provjerio je li
njegova teorija točna.
»Ne želim nikakvu juhu. Kao što sam rekao, želim umrijeti u miru i zato nam
obojici učini uslugu i vrati se otkud si došao.« Bio je to dobar govor za starca koji je
bio pri kraju svog života.
 »Hoću, sve u svoje vrijeme.«
Richard ga je potpuno ignorirao.
Bilo je to još jedno oružje iz Richardova arsenala, sjetio se Josh. Kad bi Richard
uvidio da ništa što kaže ili učini ne utječe na Josha, odlučio bi se za pasivnu agresiju i
to bi postajao njegov omiljeni oblik mučenja. Naprosto bi se pretvarao da Josha
nema, ni u sobi ni u kući. Josha bi to izluđivalo. Bio je u stanju učiniti sve kako bi
uspio izazvati bilo kakvu reakciju svog očuha, pa čak i ako je to uključivalo
uništavanje nečega u čemu je Richard uživao, poput omiljenog časopisa ili TV vodiča.
Sve što mu je moglo donijeti priznanje.
»To više ne pali, sad sam odrasla osoba«, rekao je Richardu. »Možeš me odsad
pa do kraja života ignorirati koliko god želiš. Dapače, bit ću ti vrlo zahvalan.«
Richard je jedva trepnuo i svoju je pozornost opet usmjerio na televizor.
Oglušivši se na starčevo odbijanje, Josh je iz kuhinjskog ormarića izvadio limenku
juhe i otvorio je. Bilo je čudno kako je i dalje pamtio gdje se što nalazi u toj kuhinji,
kao da je tek jučer otišao.
Potražio je lončić i stavio ga na štednjak. Štednjak je još bio vruć jer je Michelle
maloprije na njemu kuhala čaj. Nažalost, polica na kojoj je njegova majka držala
krekere bila je prazna. Ali nema veze. Richard će morati bez toga.
Ulio je juhu u lončić, dolio još malo vode i uključio štednjak. Michelle je
pogledala što Josh radi i zatim otišla u dnevnu sobu. Josh je vidio kako čisti stolić
pored Richardova naslonjača.
»Što radiš?« opet je režao Richard i zgrabio svoj daljinski.
»Radim mjesta na stoliću da vam mogu donijeti juhu.«
»Već sam rekao da ne želim ništa jesti.«
»Ali trebate pojesti bar nešto«, inzistirala je Michelle.
Richard se oštro zagledao u nju. »Stala si na njegovu stranu, je li?«
Michelle ga je primila za ruku. »Nije stvar u zauzimanju strana.«
»Ili si moja prijateljica, ili si njegova«, rekao joj je. »Ne možeš nam obojici biti
prijateljica u isto vrijeme. Biraj.« Čak i s takve je udaljenosti Josh mogao vidjeti
koliko je sve to bilo teško za Richarda. Činilo se da su mu se oči napunile suzama.
»Znam... znam koliko si voljela Dylana. I ti si njemu bila draga. Vjerujem da bi
shvatio koliko si lijepa, da je poživio.«
»Gospodine Lambert...«
»Biraj, razumiješ li? Ja ili on.«
Michelle se uspravila. »Kao što sam rekla...«
Josh se primaknuo. Nije želio da Michelle prima udarce umjesto njega. Ona je
Richardu bila potrebna, iako on to nije želio priznati. Michelle je bila njegova jedina
veza s Dylanom - ona je bila jedina koja ga je i dalje pamtila. Michelle je bila jedina
osoba koja nije nestala iz Richardova života. Josh nije želio da ona to stavi na kocku.
Podigao je ruku, želeći joj dati znak da ne mora birati. Za dan ili dva Josh će nestati iz
njihovih života; to nije bilo vrijedno muka i gubitka.
Činilo se kao da je Michelle pročitala njegove misli. »Pustite me da malo
razmislim, može?« rekla je Richardu.
Starac se namrgodio. Bilo je očito da ga je njezin odgovor uzrujao. Naslonio je
glavu na svoj naslonjač i zatvorio oči. Pravio se da je ne primjećuje.
Kad se juha ugrijala, Josh ju je ulio u zdjelu i donio je Richardu. Očekivao je da
će je Richard baciti s poslužavnika i razliti je po čitavoj sobi.
»Moram ići nešto obaviti«, rekao je i dohvatio svoju jaknu. Osjetio je snažan
poriv pobjeći iz kuće. Atmosfera je bila preteška.
Gotovo je stigao do vrata kad ga je sustigla Michelle. U ruci je imala svoj kaput i
torbicu. »Idem s tobom.«
Josh se premišljao, nije bio siguran je li pametno ostaviti Richarda samog. »Jesi li
sigurna?«
»Želim to«, inzistirala je i uporno gledala u njega.
Popustio joj je i pošao van. Iako je temperatura u kući bila previsoka, Josh se
smrznuo do kosti. Biti pored Richarda bilo je jednako stajanju pored toksičnog
otpada. Taj čovjek nije mogao biti u nečijoj blizini, a da na tu osobu ne utječe
negativno.
 »Kamo si krenuo?« upitala je Michelle uspijevajući držati korak s njegovim, puno
bržim hodom. Požalio je što joj je pustio da ide s njim. Trebalo mu je malo samoće.
Sjela je na suvozačevo sjedalo i zatvorila vrata za sobom, kao da mu želi dati do
znanja da je ništa neće spriječiti da ide s njim.
»Richardu treba hodalica.« Bila je to zgodna isprika za odlazak iz kuće. Valjan
razlog, a uz to i prikladan. Što god se dogodilo, Josh će za nekoliko dana otići i,
unatoč tome što je Michelle divna prema Richardu, ona ga ne može obilaziti svaki
dan. Njegov je očuh bio slab, koliko god se on trudio to sakriti. Stoga mu je Josh
odlučio kupiti hodalicu.
Vozili su se u tišini prema ljekarni gdje se Josh nadao pronaći to što traži.
»Ono što je Richard rekao o meni i Dylanu...« Zastala je. »Neko sam vrijeme
mislila sve najbolje o njemu; bila sam luda za njim cijelu srednju školu, sve do kraja
četvrtog razreda.«
»Sve su djevojke u školi bile napola zaljubljene u Dylana, i to s razlogom. Bio je
najbolji sportaš; simpatičan i dobar.«
»Ne, nije«, tiho mu je proturječila Michelle.
Iako je to izgovorila praktički šapatom, privukla je Joshevu pažnju kao da je
viknula. Na tren je maknuo pogled s ceste i okrenuo glavu prema njoj. »Molim?«
»Nije bio to što govoriš.«
»Hm?« Takvog ga je barem Josh pamtio.
»Čuvala sam tu tajnu više od deset godina, Josh, i odlučila sam ti reći.«
Polako se zaustavio na semaforu. »Reći mi što?«
»U četvrtom je razredu Dylan imao problema s engleskim. Svi smo morali pisati
završni esej.«
»Sjećam se. Ja sam pisao o Jimu Ryunu, prvom srednjoškolcu koji je pretrčao
cijelu milju u manje od četiri minute.« Esej je zahtijevao dosta istraživanja, ali zato
što je to bila tema koja ga je zanimala, zaista je uživao. Dobio je visoku ocjenu, ali to
svom očuhu nije rekao.
»Da Dylan nije dobio prolaznu ocjenu iz tog eseja, ne bi te sezone mogao igrati
košarku.«
Iako je Dylan bio omiljen zbog svega što je Josh naveo, njegov su nedostatak bile
loše ocjene u školi. Dylan je mrzio učiti. Josh se sjećao kako Dylan nije mogao
zapamtiti ni svoj raspored sati. Pravopis mu je išao očajno, a zadaće najčešće ne bi
pisao. Jedva se provlačio iz razreda u razred.
Teresa je sate i sate provodila pomažući mu u učenju, ali to nije davalo značajnih
rezultata. Kad se razboljela, nije više mogla učiti s njim do kasnih noćnih sati.
»Napisala sam esej umjesto njega«, promrmljala je.
»Stvarno?«
»Dogovorili smo se. Znala sam da me nijedan dečko ne bi pozvao na maturalni
ples...«
»Michelle, to nije istina...«
Prekinula ga je glasnim smijehom. »Nemoj se zavaravati. Pa bila sam najdeblja
cura u razredu...«
»Je li ti Dylan obećao da će ti biti partner na plesu?«
»Nije«, rekla je i odmahnula glavom. »Bila sam svjesna da nitko ne bi povjerovao
da bi Dylan na ples zvao nekog poput mene. Ali silno sam željela ići. Grupica nas
djevojaka se okupila i odlučile smo doći same. Sve što sam željela od Dylana, što
sam tražila zauzvrat, bio je jedan jedini ples. Pristao je, a ja sam mu napisala esej i
napravila dovoljno pravopisnih i gramatičkih grešaka da Chenardica ništa ne
posumnja. Dylan ga je predao, ali me na maturalnom plesu potpuno ignorirao. Zar mu
je stvarno bilo toliko teško otplesati sa mnom jedan jedini ples?«
»Nije plesao s tobom?« Dylan zasigurno nije bio svetac, ali Joshu je bilo teško
povjerovati da bi prekršio obećanje koje je dao Michelle.
»Pitala sam ga poslije što je bilo, a on je rekao da je zaboravio.«
Joshu je to zvučalo kao neuvjerljiva isprika, ali je svejedno osjetio obavezu
obraniti svog polubrata. »Ma siguran sam da je došlo do nesporazuma.«
»Nije. Poslije sam saznala da se hvalio prijateljima kako me tim obećanjem
prevario da mu napišem esej. Rekao im je da naprosto nije mogao plesati sa mnom.
Rekao je da ne zna kako bi mogao staviti svoje ruke oko slonića Dumba.«
Prema Michelleinu tonu Josh je vidio da je ta uspomena još uvijek boli. Činilo se
da je njegov polubrat uživao u tome što ju je osramotio. »Tako mi je žao«, prošaptao
je Josh.
»Nema ti zašto biti žao. Nisi mi ti to učinio.« Prisilila se na smiješak. »Tješilo me
to što zbog mojih namjernih grešaka nije dobio pet nego četiri.«
I Josh se nasmiješio. Primio ju je za ruku i nježno stisnuo.
»Govorim ti ovo jer želim da shvatiš da Dylan nije bio svetac kakvim ste ga
smatrali tvoj očuh i ti. Bio je divan na brojne načine, ali znao je biti vrlo hladan i
okrutan.«
Josh je znao da je to istina. Ipak je Dylan bio Richardov sin.
 Četrnaesto poglavlje

M oji su gosti najavili da ih cijelo poslijepodne neće biti pa sam odlučila izaći i
obaviti neke sitnice. Htjela sam navratiti u lokalnu pekarnicu i kupiti buhtle. Moja je
prvotna namjera bila da ih sama ispečem, ali poznavala sam samu sebe dovoljno
dobro da shvatim da to neće biti moguće svaki put. Uživala sam u pečenju kolača, ali
bilo je dana kad to naprosto nije bilo izvedivo.
Kišica je i dalje rominjala, ali toliko sam godina živjela u Seattleu da me nije
nimalo omela. Odjenula sam kišni ogrtač te stavila šal i rukavice, a zatim zaključala
vrata i pošla niz cestu. Nebo je bilo mračno iako je bilo tek dva poslijepodne. Cijeli
je zaljev bio obavijen maglom, a Bremerton i njegovo brodogradilište potpuno su
iščeznuli.
Šetnja je zbog nizbrdice bila malčice naporna, ali pomislila sam kako ću njom
sagorjeti dodatne kalorije koje ću nagomilati dok budem iskušavala kolače u
pekarnici. Jedan od savjeta koje mi je Peggy udijelila bio je i taj da moram paziti na
svoju težinu. Naime, kao voditeljice pansiona vrlo se lako naviknemo na iskušavanje
vlastitih jela, kaže ona. Priznala je da se bila udebljala pet kilograma prve godine, kad
su ona i suprug tek preuzeli pansion.
Moja odluka da pripazim na svoju težinu naglo je oslabjela čim sam zakoračila u
pekarnicu. Čini se da su tek bili izvadili kruh iz pećnice jer je miris ispunjavao cijelu
prostoriju. Taj je miomiris bio opojniji od svakog francuskog parfema. Paul je jednom
rekao da se odlučio oženiti mnome kad sam mu prvi put ispekla kruh. Nisam ja bila
nimalo bedasta; dobro sam znala koji put vodi do muškarčeva srca. A budući da je on
već bio osvojio moje, odlučila sam upotrijebiti svoje kulinarske vještine kako bih ga
namamila.
»Izvolite?« upitala me mlada žena kad sam prišla pultu.
Nisam ni stigla sve pogledati. Police u staklu sadržavale su redove i redove
divnih slastica. Makaroni su izgledali fantastično; bili su veličine šake i zlatnosmeđi,
baš kakve volim. Keksi s maslacem od kikirikija bili su još jedna od mojih omiljenih
delicija, i Paulovih.
 »Uzet ću tucet keksa«, rekla sam brzo prije nego što se predomislim. »Od svake
vrste po jedan, može?«
»Naravno.« Djevojka se odmah nasmiješila. »Danas imamo osam vrsta.«
»Neka onda bude dva tuceta, da ih bude jednako«, ispravila sam se, posve
zanemarivši Peggyno upozorenje.
Pogledala sam kakvi se kolači još nude. Bili su golemi. Kolač od kokosa izgledao
je kao da se sastoji od pet ili šest slojeva, a bio je visok gotovo kao svadbena torta.
Isto se moglo reći i za tortu od mrkve, koja je bila ukrašena sjeckanim lješnjacima i
narančastim mrkvicama od kreme, za poseban umjetnički efekt. Čokoladna torta bila je
maštovito ukrašena velikom bijelom mašnom i izgledala je kao dar u kojem se mora
uživati.
Prije nego što su mi počele rasti zazubice, prebacila sam se na dio s pitama.
»Želite li još nešto?« upitala je djevojka, prateći moj pogled.
»Uh...« Premišljala sam se, ali potom sam nevoljko odmahnula glavom. Odnijet ću
kekse u pansion i staviti ih na tanjur za svoje goste, u slučaju da se vrate ranije. Sandy
Frelinger savjetovala mi je da uvijek ponudim poslijepodnevno osvježenje, a moji su
keksi izgledali kao loptice za golfu usporedbi s ovima koji su bili veličine lopte za
bejzbol.
Na vratima pekarnice oglasilo se zvono. Još je netko ušao unutra.
»Danas imamo posebnu ponudu«, mlada se prodavačica obratila meni i drugom
kupcu. »Ako kupite jednu tortu ili pitu, drugu dobivate u pola cijene.«
»Joj, stvarno je teško odoljeti.« A potom sam se sjetila svoje prvotne namjere.
»Gdje vam se nalaze buhtle?« upitala sam.
»Žao nam je, njih smo prodali još jutros prije deset. Gotovo se uvijek prodaju do
tog doba. Ako želite kolače koji se jedu za doručak, trebali biste doći rano ili ih
možete naručiti dan prije.«
»Dobro. Onda ću naručiti buhtle za sutra ujutro.«
»Tucet?« upita djevojka smiješeći se.
»Zasad samo šest. Trenutno imam samo dva gosta, to bi trebalo biti i više nego
dovoljno. U koliko sati otvarate?«
»U sedam. Radimo i izvrsne kave.«
Primijetila sam aparat za kavu još kad sam ulazila.
»Oprostite«, rekla je gospođa iza mene. »Jeste li vi Jo Marie Rose?«
»Jesam.« Iznenadila sam se što mi netko u gradu zna ime.
»Vi ste kupili pansion od Frelingerovih, zar ne?«
Opet sam se ugodno iznenadila. »Da.«
Ispružila je ruku. »Ja sam Corrie McAfee; Peggy Beldon moja je dobra
prijateljica. Rekla mi je da se nada da će uskoro imati priliku razgovarati s vama.
Dobro došli u Cedar Cove.«
»Peggy je baš jutros navratila.« Bila sam dirnuta što su svi tako ljubazni.
»Suprug i ja doselili smo se iz Seatdea prije nekoliko godina. Peggy je rekla da
ste i vi odande.«
Kimnula sam glavom. Corrie mi se odmah svidjela. »Imate li vremena za kavu?«
Pogledala sam na svoj ručni sat. Nije bilo potrebe žuriti kući. Znala sam da Abby
mora biti na probi za vjenčanje. Josh nije spomenuo kakvi su mu planovi, ali rekao je
da ga neće biti čitavo poslijepodne.
»Rado bih popila kavu«, rekla sam. U pekarnici se nalazio malen prostor za
sjedenje s okruglim stolićima. »Odlično, ja častim.«
»A ja častim keksima koji će dobro ići uz kavu«, predložila sam.
Corrie je veselo kimnula. »Takva se ponuda ne može odbiti.«
Naručila sam svoje buhtle i sve platila, a zatim sam pronašla mjesto pored
prozora. Corrie je uzela naše kave i pridružila mi se.
Otvorila sam ružičastu kutiju s keksima i ponudila joj da odabere. Poput mene, i
ona je odabrala puslicu.
»Slaba sam na njih.«
 »I ja«, priznala sam.
Obje smo u isti čas zagrizle u naše puslice. Bili su ukusni baš kao što su i
izgledali. Obje smo nekoliko trenutaka šutjele i naprosto uživale u njima.
Corrie je prva počela govoriti. »Roy i ja smatramo Cedar Cove svojim domom,
unatoč godinama koje smo proveli u Seattleu. Naš sin i njegova žena žive ovdje, s
našom unučicom, a kći nam živi u Sjevernoj Dakoti sa svojom obitelji.«
Pozavidjela sam joj na suprugu i tako velikoj obitelji. »Ja sam udovica i nemam
djece, nažalost.« A činilo se da ih i neću imati. To mi je bila jedna od najtežih
spoznaja nakon Paulove smrti.
»Prvom ću vas prilikom upoznati sa svojim suprugom«, rekla je Corrie kako bi
nastavila razgovor u vedrijem tonu. »Roy je umirovljeni policijski detektiv, a
povremeno radi kao privatni istražitelj.«
»Drago mi je da ću ga upoznati.«
»Ako ikad budete imali kakav problem - ali sumnjam da ćete ga imati - slobodno
se obratite Royu i meni.«
»Hvala«, rekla sam, još jednom vrlo ugodno iznenađena kako me ovaj mali grad
prigrlio u svoje naručje.
Još smo neko vrijeme razgovarale uz kavu i puslice. Rekla sam joj kako me Peggy
savjetovala da dobro upoznam grad. Znala sam da je to vrlo dobar savjet i zato sam
joj postavila brojna pitanja o restoranima i trgovinama u gradu.
Napustile smo pekarnicu u isto vrijeme. Moja prijateljica pošla je u knjižnicu i
predložila mi je - kao i Mark ranije - da navratim i upoznam Grace Harding. Odmah
sam si u glavi zabilježila da što prije posjetim knjižnicu.
Polako i uspuhano penjala sam se natrag cesticom prema pansionu. Kad sam se
popela do vrha, već sam dobrano bila ostala bez daha i boljele su me noge. Odradila
sam one puslice, bez sumnje. Zastala sam kako bih povratila dah. Morat ću u svoj
dnevni raspored uvesti i vježbanje.
Već sam prešla polovicu svog prilaza kad sam primijetila automobil parkiran na
parkiralištu rezerviranom za moje goste. Nisam nikog očekivala pa sam vani provela
više vremena nego što sam planirala.
 Ubrzala sam korak i prišla automobilu. Unutra je sjedio čovjek koji je očito čekao
da se vratim. Lagano sam pokucala na njegov prozor, a on se okrenuo prema meni.
Istog mu se trena lice ozarilo smiješkom.
Činio mi se poznatim, ali nisam ga nikamo mogla smjestiti. Otvorio je vrata
automobila i izašao.
»Jo Marie, tako je lijepo vidjeti te.«
Uporno sam se pokušavala sjetiti otkud znam tog čovjeka. Nažalost, ništa mi nije
padalo na pamet.
»Nadam se da me niste dugo čekali?« rekla sam. Budući da mi je znao ime,
sigurno nije bio gost čiju sam rezervaciju nekako previdjela.
»Ovdje sam tek nekoliko minuta«, rekao je. Pošli smo prema kući i putem
čavrljali. »Ne mogu dočekati da stane ova kiša. Ništa me toliko ne deprimira kao kiša
iz dana u dan«, rekao je prijateljski, iako se po njegovu veselu tonu ne bi baš reklo da
ga kiša deprimira.
»Zadržala sam se u pekarnici«, objašnjavala sam mu dok smo se penjali prema
ulaznim vratima. Odložila sam kekse i objesila svoj kaput i šal. I on je skinuo svoj
kaput i objesio ga pored mojeg.
I dalje se nisam mogla sjetiti tko je, ali što je duže govorio, to sam bila uvjerenija
da ga poznajem. U tom mi je trenu sinulo. Bio je to Spenser Wood - bio je u istoj
jedinici kao i Paul. Skupa su bili stacionirani u St. Lewisu.
»Vratio si se«, rekla sam. Osjećala sam se daleko ugodnije sad kad sam znala tko
je. Ako se dobro sjećam, bio je i u Afganistanu s Paulom.
»Da. Kolega iz naše jedinice rekao mi je da si se preselila ovamo. Htio sam
navratiti i reći koliko mi je žao zbog Paula. Bio je tako dobar čovjek.«
»Hvala.« Riječ mi je zastala u grlu, ali on, srećom, nije primijetio. »Imam skuhane
kave ako možda želiš.«
»Da, molim. To bi bilo divno.«
Slijedio me u kuhinju. Stavio je ruke iza leda i stao se diviti prostoriji. »Ovo je
mjesto stvarno lijepo.«
 »Zaljubila sam se u njega čim sam ga vidjela«, priznala sam. »I Paulu bi se
svidjelo ovdje.«
Samo sam kratko kimnula. Danima već nisam razgovarala s nekim tko je poznavao
Paula. Bilo mi je nekako čudno što Spenser govori o Paulu, a takav osjećaj nisam
imala s drugim ljudima koji bi ga spomenuli.
»Bio si s Paulom u Afganistanu, zar ne?« pitala sam ga vodeći ga u dnevnu sobu
pored kamina. Bio je to plinski kamin; bilo je potrebno samo uključiti prekidač i
cjepanice su već gorjele.
Spenser je sjeo na kauč, a ja sam se smjestila u fotelju. Svoju je šalicu odložio na
drveni stolić, prije nego što sam mu uspjela dati podmetač.
»Znaš koliko smo Paul i ja bili bliski«, rekao je, a lice mu je poprimilo izraz tuge.
Koliko sam se sjećala, Spensera sam bila vidjela samo jednom. Ne sjećam se da
ga je Paul spominjao u svojim pismima i porukama. Dok bi bio na dužnosti, znali smo
razgovarati i telefonski. Ali ne sjećam se da je ikad spomenuo Spensera.
»Sretna sam što je Paul imao toliko prijatelja«, rekla sam izbjegavši dati odgovor
na njegovu prethodnu rečenicu.
Spenser je uzel šalicu i čvrsto je držao objema rukama. »Bio mi je poput brata...
brata kojeg nikad nisam imao. Bili smo stvarno bliski, osobito kad smo stigli u
Afganistan.«
Spustila sam glavu, izbjegavajući pogledati ga u oči. Zbog nečeg neobjašnjivog
ovaj mi je razgovor stvarao nelagodu. Osjećala sam kako u meni raste napetost. Nisam
imala pojma što Spenser smjera.
»Puno je govorio o tebi«, nastavio je Spenser. »Bio je lud za tobom.«
»Jako sam voljela svog supruga.« »I on je tebe volio više od ičega.«
Igrala sam se svojom šalicom, a u grlu mi je stajala knedla. Uslijedila je neugodna
tišina i ja sam podigla pogled. Spenser se malo nagnuo naprijed.
»Pretpostavljam da se pitaš zašto sam ovdje. Strašno mi je što ti se moram obratiti
zbog toga... malo mi je neugodno, da budem iskren. Nažalost, uvalio sam se u
financijske probleme i...«
 Naglo sam ga pogledala. Je li moguće da je došao tražiti novac?
Pokazao je rukama prema meni. »Znam da si kao Paulova žena dobila njegovu
policu životnog osiguranja. Vojska se brine za svoje ljude i...«
»A kako se to tebe tiče?«
»Budući da smo Paul i ja bili tako bliski, nadao sam se da ćeš mi ti pomoći.«
Bila sam previše zapanjena da bih išta rekla.
»Ispričavam se što sam te ovako zaskočio, ali stvar je u tome da bi mi mala pomoć
dobro došla. Brzo bih ti vratio. Ne bi mi ni palo na pamet pitati te da Paul i ja nismo
bili kao braća... kao obitelj.«
Zatečena, pokušavala sam smisliti kako bi Paul želio da riješim tu situaciju.
Prije nego što sam stigla išta reći, Spenser je nastavio. »Da je Paul živ, znam da bi
mi posudio novac bez pitanja. Kao što sam rekao, bili smo stvarno bliski.«
»Spenseru«, rekla sam najnježnije što sam mogla. »Ja nisam banka.«
Kimnuo je glavom. Činilo se da prihvaća moju odluku. »Razumijem, ali morao
sam pitati. Paul i ja smo si često pomagali kad bismo zapali u financijske nevolje.
Više sam mu puta posudio novac... i on meni. Ne želim da pomisliš da sam bezveze
došao k tebi. Ja bih to za Paula učinio u tren oka... a sad, kad ga više nema, ja bih vrlo
rado pomogao tebi da je situacija obrnuta.«
Nisam znala što bih mu rekla. Nisam znala da je Paul posuđivao novac od svojih
prijatelja, to me stvarno iznenadilo. Kolebala sam se; više nisam znala što učiniti.
»Znam kako je to kad se uvališ u financijske probleme«, rekla sam suosjećajno.
»Dakle, i tebi se događalo?«
Kimnula sam glavom, prisjetivši se kako mi je bilo kad sam se tek osamostalila.
»Da, prošla sam to.« Kad sam dobila svoju prvu kreditnu karticu, unatoč
upozorenjima svoje obitelji, trošila sam više nego što sam si mogla priuštiti. Kad je
stigao račun, zaprepastila sam se kad sam vidjela koliko sam uspjela spiskati samo u
mjesec dana.
Sve je postajalo još gore dok se konačno nisam opametila i uništila karticu. Jedno
vrijeme nisam mogla plaćati ni kamate na dug, a kamoli glavnicu. A zatim su mi
smanjili broj radnih sati i sve što sam zaradila odlazilo je na stanarinu, hranu i režije.
Nisam mogla spavati. Preznojavala sam se i brinula. Strašno je bilo shvatiti da ne
možeš platiti račune. Ne bih voljela opet kroz tako nešto proći.
»Onda bi mogla razmisliti još jednom... ako si i ti bila u toj koži, sigurno
razumiješ koliko je to ponižavajuće.«
»Čuj...«
Nisam uspjela dovršiti misao. Najednom su se otvorila ulazna vrata i u kuću je
nenajavljeno uletio Mark Taylor. Zastao je u predsoblju i pogledao u Spensera i
mene. Izraz lica mu se smračio i krenuo je prema Spenseru.
Spenser je ustao.
Dvojica su muškaraca stajala i gledala se u oči. »Mislim da trebamo razgovarati«,
rekao je Mark grubo. »Vani. Odmah.«
Spenser je pogledao u mene tražeći nekakvo objašnjenje, ali ja mu ga nisam mogla
ponuditi. »Mark«, otpočela sam.
Ignorirao me. »Odmah«, ponovio je tonom koji nije ostavljao mjesta raspravi.
Spenser je slegnuo ramenima i izašao.
Mark je pošao za njim i na izlazu zgrabio njegov kaput s vješalice.
Ustala sam i pogledala kroz prozor. Nisam vidjela ni jednog ni drugog, ali čula
sam povišene tonove. Koliko god se trudila, nisam mogla razaznati što govore.
Nakon nekoliko minuta čula sam korake, a par trenutaka kasnije čula sam i zvuk
paljenja automobila. Spenser je odlazio. Bez pozdrava.
Iduće što sam čula bio je zvuk guma na šljunku dok se udaljavao s prilaza.
Pojurila sam prema vratima uhvatiti Marka i saznati zašto je onako banuo, poput
medvjedice koja štiti svoje mladunče.
Samo što je i on otišao. Njegov se lik udaljavao velikom brzinom.
 Petnaesto poglavlje

A bby se brinula zbog upoznavanja s Rogerovom zaručnicom, ali Victoria je bila

iskrena i dražesna i tako očito zaljubljena u Rogera da ju je Abby odmah zavoljela.
Kako je sretan bio njezin brat što je pronašao nekoga tko je bio spreman vezati se do
kraja života.
Poslijepodne je brzo odmicalo i Abby se željela presvući prije probe za
vjenčanje. Večera je trebala uslijediti odmah nakon. Prije nego što se rastala s bratom,
saznala je da će njihov rođak Lonny biti kum, a njegovi su roditelji odsjeli u istom
hotelu kao i Abbyni. Shvatila je koliko se udaljila od svoje obitelji. Nije mogla
vjerovati da je bila toliko obuzeta vlastitim brigama zbog vjenčanja da je zaboravila
pitati tko je kum.
Skrenula je na prilaz pansiona Rose Harbor i opet ju je zapanjila ljepota tog
mjesta. Sama je građevina bila predivna dok se onako nadvijala nad zaljevom. Ali
bilo je tu nešto više od same ljepote. Svaki put kad bi dolazila, osjećala se kao da
stiže kući. Sam je boravak ondje na nju utjecao na pozitivan način. Kao da je zajedno
s kaputom s leđa skidala težak teret prošlosti, svaki put kad bi ušla u tu kuću.
Kad je Abby ušla u predsoblje, Jo Marie je izašla iz kuhinje pozdraviti je. »Oh,
zdravo. Pitala sam se kad ćete se vratiti«, rekla je. »Jeste li proveli ugodno
poslijepodne? I kad je proba za vjenčanje?«
»Jesam.« I bila je to istina. Abby je uživala u poslijepodnevu. Susret s Patty zaista
je bio neočekivan. Reakcija njezine nekadašnje prijateljice učinila je mnogo za Abbyn
duh i samopouzdanje. Bojažljivo je počela misliti da je povratak kući bila pametna
odluka. Koliko god se užasavala dolaska na ovo vjenčanje, činilo se da je počela
prijateljevali s nadom i očekivanjem da postoji mogućnost da nesreća postane dio
prošlosti.
Abby je podigla pogled i shvatila da Jo Marie čeka odgovor. »Oprostite, jeste li
nešto rekli? Odlutala sam na trenutak.«
»Ne brinite, molim vas. I ja sam malo odsutna«, rekla je Jo Marie i odmahnula
glavom. »Moram vam se ispričati. Maloprije mi se dogodilo nešto doista čudno.
Navratio je jedan... poznanik, a zatim je došla još jedna osoba, koju pak jedva
poznajem, naprosto je banula. A zatim su oboje izašli i prije nego što sam se snašla,
više nije bilo nikoga. Koliko ja znam njih dvojica se ne poznaju i... stvarno ne znam
što bih mislila.«
Abby je bila sretna što je tema razgovora prešla na nešto drugo. »To je baš čudno,
zar ne?« rekla je puna razumijevanja.
»Da, stvarno čudno«, potvrdila je Jo Marie i odmahnula glavom kao da je u
potpunoj nevjerici od cijelog događaja. Sva smetena, vratila se u kuhinju.
Abby nije imala vremena zadržavati se i krenula je uz stube. U nastojanju da
podigne samopouzdanje, rastrošila se na dva kostima - jedan za probu vjenčanja i
drugi za stvarno vjenčanje. Za probu je odabrala ružičastobijeli sako i hlače. Taj je
kostim stajao više nego što je namjeravala potrošiti, ali prodavačica je uporno
ponavljala kako joj dobro stoji i Abby je popustila.
Ako je ikad postojao trenutak kad se mora osjećati dobro u svojoj koži, bilo je to
sada, kad ju je čekao susret s obitelji i prijateljima. A psihička priprema bila je
jednako važna kao i fizička, ako ne i važnija.
Abby se brzo presvukla, popravila frizuru i šminku, a potom sjela na rub kreveta.
Spustila je ruke u krilo i pokušavala smiriti luđačke otkucaje svog srca. Samo što nije
počelo. Za sat vremena sjedit će sa svojim roditeljima i rođacima koje godinama nije
vidjela.
Nakon nekoliko minuta Abby se osjećala najspremnijom što može biti. Nabacila je
još malo parfema i izašla, uvjerena kako će je dašak skupog parfema učiniti
posebnijom.
»Lijepo se provedite«, povikala je Jo Marie za njom dok je izlazila iz pansiona.
»Hvala.« Abbyn odgovor bio je spontan i nesvjestan; u sebi se pitala hoće li
zapravo moći uživati. Nervoza joj je već dobrano porasla i osjetila je kako joj se
leđni mišići već stežu od napetosti.
Abby je stigla na adresu koju joj je Roger dao, iako je otprije znala gdje se nalazi
katolička crkva. Upravo su u tu crkvu odlazili dok su još živjeli u Cedar Coveu. Hram
je, međutim, bio nov. Velik križ na krovu dominirao je prostranom građevinom, točno
ponad golemih dvostrukih vrata koja su vodila unutra.
 Parkiralište ispred crkve bilo je gotovo prazno. Abby je automobil ostavila blizu
ulaza i odmah je začula smijeh i radosno čavrljanje koje je dopiralo iz hrama.
Prepoznala je Victorijin glas i shvatila da se dio ljudi okupio u prostoriji u predvorju
hrama. Tamara, Victorijina sestra, bila je vjenčana kuma, a Victorijine najbliže
prijateljice su bile djeveruše.
Čim je Abby ušla u prostoriju, Victoria se odvojila od ostalih i prišla je
pozdraviti. Obgrlila ju je jednom rukom oko struka i predstavila djevojkama. »Ovo je
Abby Kincaid, Rogerova sestra.«
Jednoglasno su je pozdravile i poželjele dobrodošlicu, a odmah su krenula i
pitanja.
»Kakav je Roger bio kao dijete?« upitala je Tamara. »Victoria i ja klale smo se
kao lude. Jeste se ti i Roger dobro slagali?«
Abby se nasmiješila prisjetivši se kako je bila sretna što zahvaljujući bratu može
upoznavati dečke. »Jesmo, na svoj način. On je bio izvor mojih spojeva.« Istog se
trena sjetila Stevea, Rogerova cimera s faksa. Kao i Patty i brojne njezine prijateljice,
Steve je pokušavao stupiti s njom u kontakt nakon nesreće, ali ona ga je izbjegavala, i
njega i sve ostale.
»Roger i ja prepirali smo se kao klinci, ali nije bilo tako strašno kad smo malo
narasli.«
»Naravno da nije, trebala si mu kako bi mogao upoznavati djevojke«, šalila se
njezina buduća šogorica. »Ruka ruku mije.«
Abby je mrvicu nakrivila glavu i opet se nasmiješila. Victoria je bila posve u
pravu. »Točno.«
Nakon nekoliko minuta Abby je pronašla stolicu u kutu i sjela. Osjećala se
ugodnije sjedeći otraga gdje može biti promatrač. Nije voljela biti u središtu
pozornosti, a promatrati Victoriju s njezinim prijateljicama bilo je vrlo zabavno. Iako
Abby nije poznavala nijednu od tih žena, svidjelo joj se kako se vrzmaju oko
Victorije, kako se šale i zajedno smiju. I Abby se smijala, ponesena njihovim
veseljem.
Njezini su roditelji trebali stići svake minute. Sigurno su već stigli u hotel i
presvukli se.
 Nakratko se zapitala nosi li njezin otac i dalje ono isto odijelo s dvostrukim
kopčanjem. Nosio ga je na svaku moguću svečanu priliku. Jedno odijelo, tvrdio je,
bilo je sve što mu treba. Abbyna majka okrenula je nebo i zemlju kako bi ga
nagovorila da kupi drugo odijelo, ali Tom Kincaid tvrdoglavo je odbijao.
Nakon nekoliko minuta Abby se ispričala i napustila Victoriju i djevojke. Pomalo
odsutna, lutala je hramom.
Stala je nasred prolaza između redova i promatrala prostor oko sebe. Nije više
bilo kipa Djevice Marije koja drži malenog Isusa i čiji je pogled bio nježan i pun
spokoja. Nije više bilo ni Isusa na križu, iz čijih je probijenih ruku kapala krv.
Umjesto njega, nad oltar se nadvdo golemo raspelo. Postaje križnog puta imale su
daleko moderniji izgled nego što je pamtila. Mnogo se toga promijenilo dok je nije
bilo.
I oltar je bio sasvim drukčiji. Ukrasni mramor bio je zamijenjen drvom. Abby se
pokušavala sjetiti kad je posljednji put bda na misi, ali nije mogla. Nakon nesreće
udaljila se i od crkve i od Boga.
Uvukla se u zadnji red klupa i sjela. Upijala je tišinu i mir i zatvorila oči.
Iscrpljenost koju je jutros osjećala nestala je, a na njezinu se mjestu pojavila nada.
Nada, a ne strah.
Preplavila ju je spoznaja i ponovno je osjetila tračak optimizma, nagovještaj
izliječenja. Osjećaj tereta na njezinim leđima polako se smanjivao.
Htjela je izgovoriti molitve koje je u mladosti znala napamet, ali nije bila sigurna
hoće li se sjetiti svih riječi. Molitve i razgovori s Bogom postali su joj strani. Nije
znala što bi rekla ni kako bi rekla. Nije bila sigurna može li to uopće.
Kad je čula da Angela nije preživjela nesreću, Abby se ljutila na Boga. Ako je
netko morao umrijeti, to je trebala biti ona. Ipak je ona bila za volanom... ona je bila
odgovorna. Ljutnja ju je bila posve obuzela. Sveta ljutnja. Kreposna ljutnja. Bog ju je
iznevjerio. Iznevjerio je i Angelu. Nije bilo fer što je njezina prijateljica morala
umrijeti i što su se dvije obitelji morale razdvojiti.
Čudno kako vrijeme ispire svu tu agoniju, čini je tijekom godina sve blažom, kao
što voda koja teče niz stijenu postupno zagladi njezine oštre, bolne rubove. Istina je
kad kažu da vrijeme liječi, pomislila je Abby. Morala je proći dug put da bi dotle
došla, ali ipak je napredovala. Ovaj maleni korak, njezin povratak u Cedar Cove,
zahtijevao je veliku hrabrost, iako ju je na to natjeralo vjenčanje. Činilo se kao da joj
Bog želi poručiti da iskoristi ovaj posjet i nastavi skupljati rasute komadiće svog
života.
Vrata hrama su se otvorila i Abby je ugledala svoju majku kako proviruje.
»Mama«, šapnula je. Još kao dijete naučila je da u crkvi ne smije glasno govoriti.
»Abby.« Njezina majka ušla je unutra i ispružila ruke prema Abby.
Majka i kći su se zagrlile; čvrsto, kao da su bile izgubljene i ponovno se našle.
»Nisam znala što bih mislila kad te nisam mogla naći«, šaptala je njezina majka.
»Victoria nije znala kamo si otišla... Hram je bio posljednje mjesto gdje sam se sjetila
tražiti.«
»Ovdje sam tek nekoliko minuta«, rekla je Abby. Bila joj je smiješna mamina
reakcija. Bacila je pogled na sat i shvatila da je bila ondje duže nego što je mislila.
Gotovo pola sata.
»Oh, pogledaj se samo«, rekla je Linda Kincaid odmaknuvši se malo unatrag kako
bi bolje vidjela kćer. »Dušo, izgledaš prekrasno.«
»Hvala.« Ona je prodavačica očito bila u pravu. Kostim u ružičastoj i bijeloj boji
isticao je njezinu tamnu kosu i oči.
»Tako je lijepo vidjeti te«, rekla je njezina majka suznih očiju.
»Pa nije prošlo tako dugo.«
»Dvije godine«, usprotivila se njezina majka. »Dvije vrlo duge godine.«
Zar toliko? Abby nije mogla vjerovati kako je to vrijeme brzo proletjelo. Činilo se
da je prošlo tek nekoliko tjedana otkako su njezini roditelji bili na Floridi u posjetu.
»Vidjeli smo se prije dvije godine, na Božić.«
»Ali sad sam ovdje.«
Majka ju je opet zagrlila. »Rogeru i meni jako puno znači to što si pristala doći na
ovo vjenčanje. Ja... znam koliko ti je sve to teško.«
»Bolje je, mama. Puno bolje«, rekla je. »Srela sam Patty.« »Patty Morris?«
 »Sad se preziva Jefferies i radi u ljekarni.«
»Oh, pa to je divno. Iznenadila sam se. Sjećam se koliko ste vas dvije piljile u
knjige iz biologije i nje kako govori da to naprosto ne razumije. A sad je ljekarnica?«
Abby je kimnula glavom. »Ona i njezin muž, Pete, vlasnici su ljekarne.«
»Nevjerojatno.« Osmijeh njezine majke bio je topao i pun odobravanja. »Ma tko
bi rekao?«
»Činila se vrlo sretna što me vidi.«
»Naravno da jest. Vas ste dvije bile jako bliske tijekom čitavog školovanja.«
»Oh, mama«, rekla je Abby, trudeći se sakriti uzbuđenje. Majka joj je uvijek bila
podrška, njezina sigurna luka. Kako ju je mogla tako dugo držati na razdaljini?
»I kako je Patty?« upitala je njezina majka. »Odlično. Ima blizance.«
»Blizance... Slušaj, Abby, ako mi Roger ili ti ubrzo ne podarite unuke, ne znam što
ću. Trebam nekoga razmaziti.« Njezin smijeh polako se utišao i izraz lica joj se
uozbiljio. »Viđaš li se s kim?« Prikovala je Abby svojim snažnim pogledom.
»Majko! Ne, ne viđam se ni s kim, a i da se viđam, ne bih ti rekla.«
Linda je odmahnula glavom i napravila grimasu kao da se zgraža. »Stvarno ne
znam što je vama klincima danas. Kad smo tvoj otac i ja bili tvojih godina, već smo
imali djecu i kredit. Kad ćeš upoznati finog mladića i skrasiti se?«
Dobro pitanje. Kad bi Abby znala odgovor, sigurno bi ga rado podijelila s
ostatkom svijeta.
»Mama, slušaj. Postoji razlog zbog kojeg sam ti rekla da sam srela Patty.«
»Da?«
»Patty me je pozvala na ručak, s još nekim mojim starim prijateljicama koje žive
ovdje, i rekla je da i ti dođeš.« »Ja?«
»Da, ti. Nada se da će nam se pridružiti i njezina majka.« Abby je navela sva
imena koja joj je spomenula Patty.
»Bila sam u školskom odboru s Kathy Wilson«, rekla je Linda. »To je mama Kelly
Wilson.«
 »Poznajem Kelly«, odvratila je Abby i opet pokušala sakriti svoje uzbuđenje.
Majka ju je još jednom zagrlila. »Znala sam da će ovo vjenčanje ponovno zbližiti
našu obitelj. Naprosto sam znala.«
Abby ne bi otišla tako daleko, ali osjećala je da je prvi korak učinjen.
 Šesnaesto poglavlje

T o što činiš za Richarda je stvarno lijepo od tebe«, rekla je Michelle dok su

ukrcavali hodalicu u prtljažnik Joshevog unajmljenog kamioneta.
»Koliko je tvrdoglav, vjerojatno se neće htjeti služiti njom.« To bi doista bilo
nalik njegovu očuhu. »Svejedno, isplati se pokušati. Ne sviđa mi se pomisao da sam
hoda. Vrlo lako može pasti.«
»To ja već tjednima govorim.«
Kad su se vratili u kuću, Richard je tvrdo spavao u svom naslonjaču. Nije se
probudio, zbog čega je Josh zaključio da je posjet bolnici iscrpio starca. Na njegovo
iznenađenje, čini se da je Richard pojeo nešto juhe. Barem je pokušao. To je bio
dobar znak za hodalicu. Možda, ali samo možda, Richard bude htio prihvatiti taj
maleni dar od Josha. Iako hodalicu nije kupio iz ljubavi prema njemu, već iz
poštovanja prema svojoj majci.
Josh je unio hodalicu u kuhinju. Michelle je ušla za njim. Trebat će je sastaviti,
iako se nije činilo da je s tim bilo previše posla.
»Pronaći ću ti odvijač«, rekla je Michelle.
Josh je sumnjao da će mu trebati, ali nije je spriječio da ga ode potražiti. Kad je
Michelle izašla iz kuhinje, otvorio je kutiju s hodalicom i izvadio sve dijelove. Nije
imao vremena prožvakati ono što mu je maloprije rekla o Dylanu. Svih tih godina što
ga je poznavao Josh nije nikad vidio Dylana da je namjerno prema nekom bio okrutan.
Ali uživao je u podvalama i smicalicama, sjetio se Josh. Neslane su šale Dylana
najviše zabavljale, stoga je morao priznati da je to zaista bilo moguće.
Josha je boljelo saznanje da je Dylan povrijedio nježnu Michelle. Bilo mu je žao
što se to dogodilo. Bol je izbijala iz nje dok mu je pričala o tom događaju s
maturalnog plesa. Ono što ga je posve iznenadilo bio je snažan poriv da je čvrsto
zagrli i tješi, da se nagne prema njoj i poljubi je, kaže joj koliko mu je strašno što se
tako nešto dogodilo. Kad bi mogao, vratio bi vrijeme i sam bi je otpratio na ples.
Odgovaralo mu je ostati tih nekoliko minuta sam, trebalo mu je prostora za
disanje. Tjelesna privlačnost između njih dvoje pojačala se nakon što mu je ispričala
tu priču. Osjećao je to, a bio je uvjeren da i ona osjeća. Ali nije imalo smisla
razmišljati o tome. Njihova bi veza bila nemoguća. Zbog posla morao je putovati
čitavom zemljom. Iako je imao kuću u San Diegu, rijetko je bio ondje. Za razliku od
njegovog, Michellein je život bio vezan za Cedar Cove. Kad on idući put ode odavde,
bit će to zauvijek. Više se nije namjeravao vratiti.
Kad se Michelle vratila s odvijačem, Josh je već bio sastavio cijelu hodalicu.
»Uspio si?«
Josh se nasmiješio. »Bilo je jednostavno.« »Da, možda za tebe.« »Vidim da si
našla odvijač.«
»Pronašla sam ga u tatinoj garaži.« Pokazala mu ga je. »Iznenadila sam se koliko
ih ima. Odabrala sam ovaj jer mi se činilo da ga tata najčešće koristi.«
»Radije ga vrati na mjesto prije nego što vidi ga nema.«
»Da, dobra ideja.« Opet je izašla i ubrzo se vratila.
Josh je ustao. Pomislio je da bi bilo dobro pogledati što bi još ponio dok Richard
spava.
»Kamo ideš?« pitala je Michelle.
Josh je zastao, nije bio siguran bi li joj rekao. »U Richardovu sobu.«
Malo se namrštda kao da to nije sasvim odobravala. »Zašto?« »Želim potražiti
nešto...« Zastala je. »Želim ići s tobom.«
»Bojiš se da ću uništiti nešto dragocjeno iz osvete za ono što je on učinio s mojim
stvarima?«
»Mislim da nisi za to sposoban.«
Njezino visoko mišljenje o njemu stvarno ga je dirnulo. »Nemoj biti tako sigurna u
to.« Ipak, budući da je bio svjestan da će se možda teško svladati pronađe li još nešto
njegovo što je Richard uništio, ispružio je ruku prema Michelle i pozvao je da ide s
njim.
Bračna spavaća soba nalazda se malo niže niz hodnik. Vrata su bda samo
pritvorena. Zaškripala su kad ih je Josh otvorio. Zastao je i pogledao preko ramena.
Uplašio se da je zvuk probudio njegova očuha. S mjesta na kojem je stajao nije mogao
vidjeti Richarda. Da je budan, već bi učinio nešto da ga zaustavi, pomislio je Josh.
Soba je izgledala isto kao nekad. Krevet je bio na istom mjestu, nepospremljen.
Njegova je majka uvijek gnjavila Dylana i njega da svako jutro pospreme svoje
krevete. Pronaći krevet u kojem je ona spavala u ovakvom neredu činilo mu se posve
pogrešnim. Obuzeo ga je čudan poriv da ga namjesti.
Prišao je strani na kojoj je spavala njegova majka i otvorio ladicu noćnog
ormarića. Bila je prazna. Osjetio je golemo razočaranje i klonuo je.
»Jesi li pronašao to što želiš?« pitala je Michelle.
Odmahnuo je glavom. »Nije ovdje.«
»A što tražiš?« šapnula je. »Možda ja mogu pomoći.«
»Nema potrebe šaptati«, uvjerio ju je Josh. »Da nas Richard može čuti, već bi
zaurlao.«
»Što točno tražiš?« opet je upitala, ne želeći mu dopustiti da izbjegne odgovor.
Nekoliko je trenutaka šutio, a zatim joj ipak rekao. »Majčinu
Bibliju. Posljednjih dana svog života držala ju je uza se, neprestano. Nemam ništa
njezino i volio bih imati tu Bibliju.«
»Bibliju«, ponovila je i pogledavala uokolo. »Što misliš, kamo ju je mogao
staviti?«
Kad bi Josh znao, onda bi je i potražio. »Nemam pojma.«
»Pogledaj na gornju policu u ormaru«, predložila je Michelle.
Josh je otvorio vrata ormara, ali unutra nije našao ništa osim hrpe odjeće, deka i
raznih... stvari. Ako je Richard zagurao Bibliju nekamo unutra, trebat će mu čitav dan
da je pronađe.
Obeshrabren, samo je odmahnuo glavom.
»Mogao bi pitati Richarda gdje je«, rekla je.
Josh se okrenuo prema njoj. Očito nije naučila ništa iz lekcije o izrezanoj jakni i
poderanom godišnjaku. »Zar ozbiljno misliš da bi mi rekao?«
 »Zašto ne bi? Pa to je Biblija tvoje majke. Imaš svako pravo uzeti je.«
»Zar ti nije jasno?« rekao je, umalo izgubivši strpljenje. »Ako Richard sazna da
želim tu Bibliju, učinit će sve samo da je ne dobijem. Radije bi je uništio nego je dao
meni.«
Michelle je zaustila da nešto kaže i usprotivi mu se, ali brzo je shvatila i zatvorila
usta.
»U pravu si«, prošaptala je. Okrenula se prema njemu i zagrlila ga oko struka, a
lice je prislonila na njegova prsa. Podigla je glavu prema njemu i odmah su se
zagledali jedno u drugo. Neko su vrijeme samo stajali tako. Josh je prestao disati, a
bio je uvjeren da je prestala i Michelle. Zrak oko njih bio je nabijen željom,
potrebom. Čežnjom za utjehom. Za umirenjem.
Čistom, sirovom potrebom.
Nakon nekoliko trenutaka, koji su se činili poput vječnosti, Josh je zatvorio oči i
spustio svoje usnice na njezine. Nije više mogao izdržati. Poljubac je započeo nježno,
ali postupno se pretvarao u nešto drugo, nešto više. Nešto snažnije. Zavukao je prste u
njezinu kosu i privukao je čvršće uza se ne prestajući je ljubiti. Htio je uzeti koliko
god može, uzeti i davati.
Kad je prekinuo poljubac, oboje su bili duboko zadihani. Josh je htio nešto reći,
ali riječi se nisu htjele oblikovati u njegovoj glavi.
Po mislima mu se motalo kako nije htio da se to dogodi, ali u isto je vrijeme
osjećao kao da baš tako mora biti. Suprotstavljeni osjećaji jedan su drugog
poništavali, a on je i dalje bio bez teksta, posve zbunjen.
Michelle je gurnula prste u stražnje džepove svojih traperica. »O, Bože«,
prošaptala je i pošla prema vratima. Zastala je na trenutak kako bi se pribrala i
okrenula se opet prema njemu.
»Mislim da bih ja trebala pitati Richarda gdje je Biblija«, rekla je, nastavivši
razgovor kao da nije bilo nikakvog prekida. Nikakvog poljupca. Nikakve privlačnosti
među njima.
»Michelle...«
Podigla je ruku i zaustavila ga. »Neću ga izravno pitati.«
 Dobro. Ako se misli pretvarati da se među njima ništa nije dogodilo, on se slaže;
bit će i jednom i drugom lakše. A ako je imala plan kako se dočepati Biblije njegove
majke, vrlo ga je rado želio čuti. »Okej. Što si zamislila?«
»Bit ću oprezna. Pitat ću ga... želi li da mu donesem Bibliju. Zna da umire i možda
je želi.«
»A što ako ne želi?«
»Hm... ne znam. Nisam razmišljala toliko unaprijed. Korak po korak, Josh. Već
sam se snalazila u ovakvim situacijama. Dobit ćeš majčinu Bibliju, na ovaj ili onaj
način.«
Iako je Josh cijenio to što ona čini, nije namjeravao odustati od potrage. »Možda
je već osjetio potrebu za čitanjem Biblije«, rekao je i otišao na drugu stranu kreveta,
prema Richardovu ormariću. Otvorio je ladicu i pronašao hrpu rasutih kovanica i
nekoliko romana mekog uveza.
Biblije nije bilo.
Pošao je zatim prema komodi, uvjeren da je Richard namjerno sakrio Bibliju da
mu napakosti. Gornja je ladica bila prepuna rublja koje nije izgledalo baš čisto.
Pretraživanje druge ladice također nije urodilo plodom.
Michelle ga je zaustavila stavivši mu ruku na rame. »Josh, daj mi priliku«, rekla je
tiho.
Koliko god joj je htio vjerovati, imao je razloga sumnjati u njezin uspjeh. Richard
je ranije jasno dao do znanja da želi da Michelle odabere. Morala je stati uz njega ili
zauvijek otiči iz kuće.
Očito mu je pročitala kolebanje na licu jer je podigla ruku i pomilovala ga po
obrazu. »Josh.«
Šapnula je njegovo ime nježnim tonom, punim preklinjanja i on je zastao i
zagledao se u nju. A ona, kao da želi dokazati svoju namjeru, podigla se na prste i
opet ga poljubila. Josh se još nije bio oporavio ni od prvog poljupca. Želio je
razmisliti o svemu tome prije nego se išta dalje dogodi.
Ali dogodilo se, i Josh se našao ponesen rijekom emocija, toliko brzom da se
bojao da će ga oboriti s nogu. Posljednjim atomom snage i odlučnosti, prekinuo je
poljubac.
 »Mislim da ovo nije dobra ideja.«
»Što?« pitala je. »Naše ljubljenje?«
Josh je kimnuo.
»Dobro.« Okrenula se, ali Josh je u njezinim očima uspio vidjeti bol i
razočaranje.
»Čekaj...« Zgrabio ju je za rame i privukao natrag k sebi u naručje. Ako je njihov
prvi poljubac bio vruć, onda je ovaj bio dovoljno snažan da mu zapali sva osjetila.
Osjetio je golemu želju i potrebu toliko snažnu da se bojao da bi mogao zdrobiti
Michelle u svojim rukama.
Srećom, prije nego što su stvari izmakle kontroli, oglasilo se zvono na vratima.
Odmaknuli su se jedno od drugog kao tinejdžeri uhvaćeni na djelu. Josh je zurio
prema pritvorenim vratima kao da njih optužuje za prekid poljupca.
»Tko bi to mogao biti?« pitala je Michelle.
Josh je znao tko. »Netko iz hospicija.« »Joj, da, iz hospicija«, ponovila je.
»Zaboravila sam da dolaze.«
Joshu je prvo trebao trenutak da se pribere, a zatim je izašao iz sobe. Michelle je
pošla za njim.
Otvorio je vrata i s druge mu se strane smiješila žena vrlo profesionalna izgleda.
»Dobar dan, ja sam Ginger Cochran. Dolazim iz doma za palijativnu skrb.«
»Uđite, molim vas.«
Josh je zatvorio vrata čim je ušla kako bi spriječio ulaz hladnog zraka. Richard se
probudio, primijetio je Josh. Sneno je treptao i pokušavao se usredotočiti.
»Tko ste vi?« pitao je Richard.
»Zovem se Ginger. Upravo sam rekla vašem...«
»Posinku«, ubacio se Josh. Nisu se još imali prilike upoznati. »Ovo je Michelle
Nelson, Richardova prva susjeda. Ona i njezina obitelj obdaze ga posljednjih
nekoliko mjeseci.«
 »Znam zašto ste ovdje, ali odmah ću vam reći da ste uzalud dolazdi«, obratio se
Richard Ginger, potpuno ignorirajući Michelle i Josha. »Možete ići.«
»Gospodine Lambert«, usprotivila se Michelle.
»Kažem vam da možete ići«, ponovio je Richard iznenađujućom snagom. »Ne
želim vas ovdje.« Drhtavim je prstom pokazao na Josha. »Povedite i njega sa sobom.
Želi me pokrasti... ne želi čekati ni da umrem. Već mi je počeo kopati po stvarima.«
»Gospodine Lambert«, rekla je Michelle mirno. »To nije istina.«
»Misliš da nisam primijetio da ste vas dvoje upravo izašli iz moje sobe?«
Josh se nasmijao i polako odmahnuo glavom.
»Nisam vas došla uzrujati«, rekla je Ginger i dohvatda svoju torbicu. »Došla sam
da bi vama bilo bolje. Ako želite da odem, otići ću.«
»Dobro. Idite.«
»Gospodine Lambert«, opet se pobunila Michelle.
»Već sam vam rekao. Želim umrijeti u miru. Kuća mi je postala željeznički
kolodvor, stalno netko ulazi i izlazi. Gubite se odavde, svi. Samo me pustite na miru.
Što čovjek mora učiniti da bi mogao umrijeti u miru?«
»Oprostite«, rekla je Michelle Ginger.
Michelle ju je otpratila do vrata, a Josh je ostao s Richardom.
Richard se zagledao u hodalicu i upro prstom u nju. »Otkud je to došlo?« ljutito je
upitao. Josh ju je bio donio u dnevnu sobu i stavio pored naslonjača.
»Nemam pojma«, rekao je Josh.
»Nije bila tu kad sam se vratio iz bolnice.«
»Ne sjećam se je li bila tu ili nije. Možda ju je donio Djedica... kao zakašnjeli
božićni poklon. Znaš kako pošta zna biti spora u ovo doba godine.«
Nešto nalik smiješku nakratko se pojavilo na Richardovu licu, ali nestalo je tako
brzo da je Josh posumnjao da je išta vidio. Njegov je očuh opet zatvorio oči,
ignorirajući sve oko sebe.
Tvrdoglava stara budala, pomislio je Josh. Obojica su bili previše tvrdoglavi.
 Sedamnaesto poglavlje

Ovo je bez sumnje bio jedan od najčudnijih dana u mom životu.

Spenser, čovjek kojeg sam se jedva sjećala, neočekivano se pojavio na mojim
vratima. Nisam se sjetila ni pitati kako me uopće pronašao, što je značilo da postoji
još neodgovorenih pitanja.
A to je bio tek početak. Mark, čovjek kojeg sam tek nedavno upoznala, banuo je u
moju kuću kao bijesni bik i odveo Spensera van. Nakon toga su obojica otišli bez
riječi, a ja sam ostala zaprepaštena.
Čvrsto sam odlučila saznati što se dogodilo, a jedina osoba koju sam mogla pitati
bio je Mark. Pronašla sam posjetnicu koju mi je ostavio i dohvatila telefon. Stajala
sam nekoliko trenutaka sa slušalicom u ruci dok ne smislim što ću mu reći i potom sam
odabrala broj.
Na moje razočaranje, zazvonio je četiri puta, nakon čega se uključila govorna
pošta. Odslušala sam poruku do kraja i pričekala signal. Činilo se kao da je prošla
cijela vječnost.
»Mark, ovdje Jo Marie Rose. Možeš li me, molim te, nazvati?«
Pričekala sam još malo prije nego što sam poklopila, u nadi da će se Mark javiti.
Njegovo mi je ponašanje bilo nepoznanica i mučila me znatiželja. Kao kad vas muči
svrbež nakon ugriza komarca. Naprosto nisam mogla ignorirati to što se dogodilo.
Srećom, nisam morala dugo čekati. Deset minuta kasnije zazvonio mi je telefon.
»Pansion Rose Harbor«, javila sam se.
»Mark ovdje. Oprosti što sam propustio tvoj poziv. Imao sam uključenu pilu.«
Iznenada sam odlučila da ne želim o tome preko telefona. Bio je jasno dao do
znanja da mrzi telefonske razgovore. I željela sam ga gledati licem u lice dok budemo
razgovarali. Bilo bi mu previše lako otpiliti me preko telefona, a imala sam osjećaj da
mu se neće dati išta objašnjavati. Inače ne bi onako odjurio.
 »Bih li mogla navratiti poslijepodne?« pitala sam ga.
»Ovamo?«
»Da, u tvoju radionicu.«
»Moja se radionica nalazi u mojoj kući, a ja nisam baš za društvo.« Zvučao je
neodlučno.
»Bi li radije onda došao ovamo... opet?« Morala sam dodati tu zadnju riječ.
»Ne. Imam posla.«
»Onda ja dolazim k tebi.«
Mark je glasno uzdahnuo, a kad je progovorio, osjetila sam sarkastičan prizvuk.
»Nemam vremena za kavu i kekse.«
»Neću dugo ostati... Htjela bih samo nekoliko minuta tvog vremena.«
Nekoliko se trenutaka premišljao i na kraju shvatio da neću tako lako odustati.
»Dobro... Dođi.«
To svakako nije spadalo među srdačnije pozive koje sam u životu dobila, ali u
ovom sam slučaju bila spremna prihvatiti što god mi se nudi. Na njegovoj je
posjetnici stajao samo grad i poštanski broj. »Treba mi tvoja adresa i kućni broj.«
»Ah, da.« Dao mi je adresu. »To je samo nekoliko ulica dalje. Možeš doći autom,
ali preporučujem pješačenje - nema uvijek mjesta za parkiranje.«
»Kako to?« Cedar Cove nije baš bio napučena metropola.
Čula sam da je broj parkirnih mjesta na obali ograničen, ali ne i u kvartovima,
barem koliko sam sama mogla vidjeti.
»Živim pored sudnice«, objasnio je. Zvučao je kao jedva čeka poklopiti slušalicu.
»Uzet ću ti samo nekoliko minuta«, obećala sam još jednom. »Kako god.«
Razljutila sam se, ali pregrizla sam jezik. Vrlo je lako uvrijediti se na njegov
osoran nastup, ali nastojala sam to ne pokazati.
Spremila sam telefon, zgrabila kaput, šal i rukavice i već sam nekoliko minuta
nakon našeg razgovora bila vani.
 Gurnula sam Markovu adresu u džep i pošla uzbrdo prema sudnici. Put do gore bio
je naporan. Nije prošlo dugo, a već sam se uspuhala. Spustila sam glavu i objesila
ramena. Zastala sam kako bih udahnula malo zraka kad je pored mene projurio
automobil. Izgledao je baš kao Spenserov. Vozio je pretjeranom brzinom, kao da mu
se žuri otići iz grada. Išao je u suprotnom smjeru od pansiona, prema Ulici Tremont
koja je vodila prema autocesti. Nisam bila sasvim sigurna da je unutra bio Paulov
prijatelj, ali nekakva intuicija mi je govorila da jest. Očito je još neko vrijeme ostao u
gradu, ali o razlozima mogu samo nagađati.
Spenser tvrdi da su on i Paul bili bliski poput braće. Nisam znala bih li
povjerovala u to, iako, iskreno govoreći, to nije bilo sasvim nemoguće. Doduše, da su
on i Paul zaista bili tako bliski, Paul bi ga češće spomenuo. Moj muž je znao govoriti
o ljudima koji su bili pod njegovim zapovjedništvom, ali ne i o Spenseru. Barem ne
otkad su ga poslali u Afganistan.
Da, ja bih to znala. Pročitala sam sva pisma koja mi je poslao e-poštom, čak sam
ih i ispisala. Praktički sam svaku riječ znala napamet. Te su poruke bile moja veza s
Paulom, jedina opipljiva veza koja mi je preostala.
Posumnjala sam da je Spenser iskoristio priču o Paulu kao mamac da bi izvukao
novac od mene. Ako je mislio da će to postići krivnjom, prevario se. Uostalom,
gotovo sav novac od Paulova osiguranja uložila sam u pansion. Srećom, imala sam
vlastitu ušteđevinu na koju sam se mogla osloniti - sredstva koja sam godinama
odvajala od mjesečne plaće.
Stigla sam na Markovu adresu i iznenadila se kako su i kuća i okućnica lijepo
održavani. Sama kuća izgledala je kao da je izgrađena pedesetih godina dvadesetog
stoljeća, a do njezina je trijema vodilo široko betonsko stubište. Stupovi na trijemu
izgledali su kao da su načinjeni od riječnog kamena.
U daljini se čuo zvuk kružne pile. Možda je Markova radionica bila u podrumu.
Uspela sam se stubama do ulaznih vrata. Mislila sam pozvoniti kad se zvuk pile
prestane čuti. Ali kad sam prišla vratima, ondje sam ugledala sitnu poruku.
»ako nešto prodajete, nisam kod kuće«, pisalo je.
Odmah ispod stajalo je i: »ako ste ovdje zbog posla, prođite stazom i dođite
otraga u radionicu.«
Slijedila sam upute i krenula kamenom stazom uz bok kuće. Kad sam stigla iza
ugla, ugledala sam malenu građevinu. Činilo se da je to nekoć bila garaža, iako do nje
nije vodio nikakav automobilski prilaz.
Vrata radionice bila su otvorena. Mark je bio unutra i radio za cirkularom, leđima
okrenut meni. Pomislila sam da ne bi bila dobra zamisao prekinuti ga, stoga sam
pričekala dok ne ugasi stroj. Tišina je bila gotovo zaglušujuća. Činilo se da je Mark
osjetio da sam stigla jer je skinuo zaštitnu masku i prije nego što se okrenuo prema
meni.
»Vidim da si me uspjela pronaći«, promrmljao je mršteći se.
»Samo sam slijedila buku«, rekla sam. Osjećala sam se potpuno izvan svog
elementa.
»Znam da nije najbolji trenutak i ispričavam se zbog toga, ali ne bi smjelo dugo
trajati.«
Nije ništa rekao. Samo je uzeo komad šperploče koji je maloprije ispilio i odnio
ga na svoj radni stol.
Nisam se dala smesti i pošla sam za njim. »Otkad znaš Spensera?« Bila bih
upoznala dvojicu muškaraca - pokušala sam - ali me Mark prekinuo.
»Nikad ga u životu nisam vidio«, promrmljao je i dohvatio brusdicu. Prešao je
njom nekoliko puta preko drveta, a zatim ju je odložio sa strane.
Nisam mogla sakriti čuđenje. To nije imalo nikakvog smisla. Dobro, pokušat ću
drukčije.
»Zašto si došao u pansion?« pitala sam.
Slegnuo je ramenima.
»To nije odgovor. Morao si imati razlog.« Sudeći po tome koliko je bio zaposlen,
što god ga je dovelo u moju kuću, moralo je biti važno.
»Bez razloga.«
»Bez razloga«, ponovda sam, sad još zbunjenija.
»Dobro, kad već moraš znati, taman sam bio počeo raditi kad me obuzeo čudan
osjećaj koji nije popuštao.«
 »U vezi sa mnom?«
»Da. I nisam bio baš sretan zbog toga.«
Da, to mi je bilo jasno. »Kakav osjećaj?«
Zastao je, a zatim se okrenuo prema meni. Imao je namrgođen izraz lica. »Kad bih
to mogao objasniti, objasnio bih. Ali ne mogu. Taj osjećaj... nešto me kopkalo...
govorilo mi da trebaš pomoć.«
Bila sam zbunjena jednako kao i Mark. »Da trebam tvoju pomoć? Ali jedva se
poznajemo.«
»Pa u tome i jest stvar, kužiš?« planuo je, ali činilo se da je odmah požalio zbog
svoje reakcije. »Radio sam i najednom si mi se pojavila u mislima. To mi se katkad
dogodi kad prihvatim odraditi posao za nekoga. Neka mi zamisao padne na pamet i
odmah prestanem sa svim kako bih je zapisao.«
»Zamisao u vezi sa mnom?«
»U vezi s poslom. Želiš da ti izradim nacrt za tvoj novi natpis, zar ne?«
»Da, i jedva čekam da ga dobijem. Ali osjećaj koji te obuzeo nije imao veze s
natpisom, je li tako?« Vidjelo se po njegovu stavu i govoru tijela da nije želio
odgovoriti na to moje pitanje.
»Ne... Stalno sam mislio kako si u nekakvoj nevolji.« »Nevolji?«
»Gledaj, ja nisam vitez koji spašava dame u nevolji. Pokušao sam ignorirati taj
osjećaj, ali što sam se više trudio, to je bivalo sve jače. Na kraju sam morao ili otići u
pansion, ili udarati glavom u zid.«
»Ali ja nisam bila ni u kakvoj opasnosti«, rekla sam.
»Možda nisi, ali tko god onaj čovjek bio, nije imao poštene namjere u vezi s
tobom.«
»Kako to znaš?« Možda je Mark pomislio da branim Spensera, ali nisam ga
branila. Mark nije čuo naš razgovor niti je mogao znati razlog Spenserova dolaska u
pansion. Nije mogao znati da je Paulov prijatelj došao u pansion tražiti zajam.
»Naprosto znam. Pretpostavljam da si došla jer želiš ispriku.«
 Htjela sam ga ispraviti - došla sam samo po informaciju, ništa drugo - ali nastavio
je govoriti ne dajući mi priliku da objasnim.
»Dobro. Dugujem ti ispriku«, priznao je mrzovoljno. »Bio sam nagao i grub, ali
iskreno, bio sam ljutit.«
»Ljutit zbog čega?«
Podigao je ruke u zrak.
»To je to. Ne znam. Bacio sam samo jedan pogled na tvog... prijatelja i jedva sam
se svladao da mu ne zabijem šaku u grlo. Dugo se nisam tako osjećao. Nikad ne
započinjem svađe, ali ni ne bježim od njih.«
Njegov me odgovor još više zbunio. »Jesi li siguran da se vas dvojica niste nikad
upoznali?«
»Sto posto sam siguran.«
Zaobišla sam dva stalka za piljenje drva koji su stajali nasred radionice. »Što si
mu rekao?«
Mark nije odmah odgovorio. Kad je opet počeo govoriti, namreškalo mu se čelo.
»Pitao me u kakvom smo nas dvoje odnosu.«
Začudila sam se. Spenser nije imao pravo postavljati takva pitanja. »I što si mu ti
rekao?«
»Rekao sam mu da se to njega ne tiče.« »Dobro.«
»A zatim je rekao da vas dvoje vodite privatan razgovor i da bi jako cijenio kad
se ja ne bih miješao.« Mark je opet uzeo brusdicu u ruke. »A sad, ako nemaš ništa
protiv...«
»Samo još nekoliko pitanja.«
Ošinuo me pogledom pa uzdahnuo. »Hajde.«
»Što ga je uvjerilo da ode?«
»Ja sam ga uvjerio. Rekao sam mu da te ostavi na miru i da se više nikad ne
vraća.« Opet je uzdahnuo. »Vjerojatno sam odabrao pogrešan trenutak. Ako tražiš
ispriku, dobro, dobila si je. Ali ako ti je on prijatelj, onda bih rekao da trebaš naći
bolje prijatelje.«
Nakostriješila sam se. »Nije mi on prijatelj.« I iskreno, nisam više bda siguran ni
da je bio Paulov prijatelj, unatoč njegovim tvrdnjama.
»Onda nema štete.« Mark je gledao svoju brusdicu. Čini se da je odlučio da je
razgovor gotov. »Da, samo što...«
»Što je sad?« rekao je i odložio brusdicu na radni stol. Očito su mu moja pitanja
išla na živce, ali nisam marila za to. Nisam namjeravala odustati - barem ne sasvim.
»Vidjela sam Spensera prije nekoliko minuta.«
Mark se uspravio, kao da je na oprezu. Izraz lica mu se promijenio i krenuo je
prema vratima.
»Bio je u svom autu. Nisam sto posto sigurna da je to bio on, ali bio je to isti auto,
ista marka, ista boja...«
»Bio je to on.«
Nisam pitala kako može biti tako siguran.
Odložio je brusilicu sa strane i opet se okrenuo prema meni. Sad je bio još
mrgodniji. »Znaš li kamo je išao kad je napustio pansion?«
Odmahnula sam glavom. Stvarno nisam imala pojma. I nikako mi se nije svidio
Markov pogled pun optužbe.
»U kojem smjeru?« nije odustajao Mark. »Vozio je ulicom...« Nisam se mogla
sjetiti naziva ulice. Počinje s »tre«. »Glavna cesta koja ide uzbrdo.«
Mark se opustio. »Vozio je prema autocesti?« Kimnula sam.
»Možda dobije kaznu za prebrzu vožnju.« Mark se kratko nasmijao. Smiješak mu
se osjetio i u glasu.
Moja znatiželja ipak nije bila utažena. Štoviše, Markovi su odgovori samo otvorili
nova pitanja. Ali već sam bila ostala duže nego što sam trebala.
»Rekla sam da neću dugo ostati i tako sam i mislila. Hvala ti.«
Slegnuo je ramenima i vratio se svom poslu. Uzeo je još jedan komad šperploče i
odnio ga na cirkular.
 Promatrala sam ga nekoliko trenutaka. Kad je uključio stroj i kad je piljevina stala
frcati na sve strane, okrenula sam se i pošla prema vratima. Taman sam bila na izlazu
kad je pila opet utihnula.
»Jo Marie«, zazvao me.
»Da?« okrenula sam se prema njemu.
Opet je namreškao čelo i počešao se po zatiljku. »Mogu li te nešto pitati?«
Budući da sam ga maloprije rešetala pitanjima, ne bi bilo pošteno da sada ja
njemu ne odgovorim. »Naravno. Pitaj.« »Možeš li mi reći tko je Paul?«
 Osamnaesto poglavlje

T rebale bismo se pridružiti ostalima prije nego što proba započne«, rekla je Abbyna
majka obgrlivši svoju kćer oko struka. »Toliko sam sretna.« Nježno se nasmijala.
Činilo se kao da radost u njoj samo što ne eksplodira, poput boce šampanjca. »Ne
mogu ti reći koliko smo se tvoj otac i ja veselili ovom danu.«
»Tek sam upoznala Victoriju i već sam je zavoljela.«
»I tvoj otac i ja također. Savršena je za Rogera, naprosto savršena.«
Izašle su iz hrama i Abby je odmah spazila svog oca. I on je u isti čas ugledao nju
te pojurio prema njoj raširenih ruku i ozarena lica.
»Abby, zlato.«
Majka ju je pustila, a za nekoliko trenutaka već je bila u snažnu očevu zagrljaju.
»Kako mi je drago da si došla«, govorio joj je otac.
»Ne mogu se sjetiti kad je posljednji put obitelj bila ovako na okupu«, rekla je
njezina majka.
»Mogu samo reći da je prošlo previše vremena«, složio se njezin otac.
Abby je znala da je ona kriva. Godinama je izbjegavala svoju obitelj i smišljala
isprike da se ne bi vidjela s roditeljima. A ipak, kad bi se vidjela s njima, osjećala je
samo njihovu ljubav. Osjećala se zaštićenom. Nijedno od njih nije spominjalo bolnu
temu Angeline smrti, ali ako bi netko drugi o tome govorio, Abby je znala da bi oni
odlučno stali u njezinu obranu. Sama spoznaja o tome bila je dovoljna da skine dio
tereta s Abbynih leda.
Otac Murphy, postariji svećenik koji će voditi obred, ušao je u predvorje. Roger,
Lonny i još trojica pratitelja otišli su za njim. Abby je pogledala pratitelje, ali bez
pretjeranog zanimanja. Vjerojatno ih je jednom davno i upoznala. Duboko se u sebi
nadala da će na vjenčanju biti Steve. Dugovala je starom cimeru svog brata ispriku što
se onako ponijela prema njemu nakon nesreće. Ali činilo se da Roger i Steve nisu više
bili bliski jer nije ga bilo nigdje na vidiku. Kasnije će, odlučila je Abby, priupitati
Rogera o Steveu. Vjerojatno je već oženjen...
Victoria i djevojke pridružile su se ostalima. Opet je bilo međusobnog
zadirkivanja i šale i Abby se opet smiješila. Čvrsto se držala majke, iako je ubrzo
shvatila da je sva pozornost usmjerena na Rogera i Victoriju, kako je i trebalo biti.
Abby je osjećala kako je sve više i više nosi radost trenutka. Bilo je tako divno
biti dijelom toga. Bilo je smiješno i pogrešno što je toliko strahovala vratiti se u
Cedar Cove.
Budući da nije imala ulogu u obredu, Abby je kliznula u stražnji red klupa i čekala
dok je otac Murphy objašnjavao kako će teći cijela ceremonija.
Dok je svećenik razgovarao s Rogerom i Victorijom, Abbyna je majka sjela pored
nje.
»Nećeš vjerovati što je tvoj otac učinio«, nagnula se prema Abby i šapnula joj na
uho.
Linda Kincaid zazvučala je kao tinejdžerica koja priča o nekom važnom školskom
događaju.
»Što je učinio?« upitala je Abby.
»Kupio je novo odijelo za vjenčanje.«
»Tata?«
Njezina je majka pokrila usta. »Rekla sam mu da prvo mora probati svoje staro
odijelo, ali znaš svog oca. Uporno je tvrdio da je odijelo sasvim u redu i da neće
bezveze trošiti novce.«
»Da, to je tata.«
»Uglavnom, obukao je odijelo samo kako bi mi dokazao da je u redu, ali bilo mu
je usko u ramenima.«
»Tata se udebljao?« Abby se iznenadila; otac joj je izgledao kao da nije dobio ni
grama. Bio je jedan od sretnika koji uvijek imaju istu težinu. Nažalost, nije naslijedila
njegov metabolizam.
»Ramena su mu malo šira«, objasnila je Linda. »U zadnje vrijeme često igra golf i
mislim da je dobio mišiće od mahanja palicom.«
 »I učindo mi se da su mu ramena šira.« Linda je opet zahihotala. »Obavezno mu to
reci. Igra golf dva do tri puta tjedno.« »Tata?«
»Da, stvarno to voli. Kune se da nikad nije bio u tako dobroj formi.«
»I dobio je boju od sunca.«
Majka je primila Abby za ruku. »Uživamo u mirovini.« »Svakako zvuči kao da
uživate.«
»Ali voljela bih da nam češće dolaziš u posjet«, rekla je njezina majka i
uzdahnula.
To je bda njezina vječna molba. »Niste požalili što se otišli iz države
Washington?« upitala je Abby. Uspjela je skrenuti temu sa sebe na nešto drugo.
»Jesmo li požalili što smo otišli u mirovinu?« upitala je Linda kao da je pitanje
posve besmisleno. »Dušice, to je jedan od naših najboljih poteza u životu.«
»Ali svi su vaši prijatelji ondje.«
»Upoznali smo nove prijatelje. Tvoj tata i ja toliko smo društveni da rijetko
provedemo večer kod kuće. Otac ti čak razmišlja da se učlani u ladanjski klub.«
»Tata?« Abby je to bilo teško povjerovati. Njezin je otac bio radnik u
brodogradilištu. Golf, druženje, kupnja odjeće... to naprosto nije bilo nalik njemu.
»I znaš što još?«
»Zar ima još?« šalila se Abby.
Linda je uzbuđeno kimnula glavom. »Tvoj otac želi da i ja počnem igrati golf.« »I
hoćeš li?«
»Ne znam... ne idu mi baš takve stvari.«
»Pa možeš pokušati, mama.« Abby je znala koliko njezina majka uživa u šivanju i
čitanju knjiga. Bila je i izvrsna kuharica. Ali nikad baš nije bila sportski tip. Uz jednu
malu iznimku - dok su živjeli u Cedar Coveu, Linda je odlazila na aerobik.
»Zar ozbiljno misliš da bih bila dobra u golfu?«
»Nećeš znati dok ne probaš.«
 Linda je razmislila o savjetu svoje kćeri i zatim kimnula glavom. »U pravu si.
Trebala bih se upisati na tečaj. Tvoj mi je otac čak obećao da ću dobiti vlastite
palice.«
Abby se nasmiješila majci. Oba njezina roditelja izgledala su istinski sretno. Čak i
ako jesu otišli iz Cedar Covea zbog kritika i raznih nagađanja, očito je promjena bila
vrlo pozitivna.
»Joj... Bože, tako sam se zanijela pričom o golfu da sam ti zaboravila reći najbolji
dio.«
»Kaži brzo«, zadirkivala ju je Abby.
»Išla sam s tvojim ocem pomoći mu u odabiru odijela i...« Zastala je i osvrnula se
oko sebe da provjeri nije li Tom negdje u blizini i da ne sluša njihov razgovor. Kad je
opet progovorila, utišala se i gotovo šaptala. »Kupio je dva odijela.«
»Dva?« Abby se ne sjeća da je njezin otac ikad u životu ušao u robnu kuću.
Njezina je majka opet stavila ruku na usta kako bi prikrila svoje hihotanje. »I
sportsku jaknu.«
I Abby je bilo smiješno. »Oh, mama, pa to je super.«
»Ups, moram ići.« Njezina je majka ustala iz klupe i prišla ocu Murphyju. »To
sam ja. Ja sam mladoženjina majka.«
Dok su njezini roditelji bili zauzeti probom, Abby je promatrala što se zbiva oko
nje. Roger je stajao kod oltara dok mu je Victoria prilazila držeći se s ocem pod ruku.
Otac i kći su se smijali i šalili.
Nekoliko godina nakon nesreće, kad su se njezine školske prijateljice počele
udavati, Abby je bila dvaput pozvana da bude djeveruša. Odbila je oba puta jer bi to
značilo da mora doći u Cedar Cove. Otkad se preselila na Floridu, bilo joj je vrlo
jednostavno smišljati isprike. Slala bi skupe vjenčane darove i puštala neka sve
ostane na tome. Stizale su joj i božićne čestitke i objave rođenja. Abby je i to
ignorirala. Odlučila je okrenuti leđa svom starom životu i usredotočiti se na novi. Na
život u kojem nitko nije znao ni za Angelu, ni za nesreću. Život oslobođen krivnje,
nagađanja i sažalijevanja.
Sasvim se naviknula na Floridu. Dani joj ondje nisu bili toliko opterećeni
događajem iz prošlosti. Bezbrižna mlada žena koja je s najboljom prijateljicom
tijekom božićnih blagdana izašla zabaviti se više nije postojala. Njezin se život
promijenio u trenu, zbog zaleđenog dijela ceste. I tako se brzo pretvorila u povučenu
ženu koja sve svoje tajne drži u sebi.
Abby je bila očarana probom za vjenčanje i više je puta zatekla samu sebe kako se
smiješi. Nesputana sreća bila joj je nešto posve nepoznato. Radost je bila rijetkost za
nekoga tko nije bio vrijedan zadovoljstva. Kako bi uopće mogla biti sretna? Kako se
može smijati kad je njezina najbolja prijateljica pokopana duboko pod zemljom?
Osobito kad je Abby kriva za to.
»Smijem li sjesti ovdje?«
Abby se trgnula iz svojih misli i pažnju usmjerila prema čovjeku koji je sjeo
pored nje. »Pa... naravno.«
»Ja sam Scott«, rekao je i pružio joj ruku. »Abby Kincaid.«
Izgledao je iznenađeno, ali nije znala zbog čega.
»Ti si Rogerova sestra, zar ne?«
»Jesam.«
»Ona koja živi na Floridi?«
Nasmiješila se i opustda. »Ima samo jednu sestru.« »Da, znam.«
»Ti si u rodu s Victorijom?« upitala ga je.
»Nisam. Ja sam jedan od mladoženjinih svjedoka. Tvog sam brata upoznao u
Seatdeu nakon faksa. Skupa igramo košarku.«
Abby je pogledala prema oltaru. »Ne bi li trebao biti ondje s ostalima?«
»Vjerojatno. Ali bio sam već na toliko vjenčanja tako da znam što treba činiti.
Izgledala si mi tako usamljeno pa sam ti htio praviti društvo.« Naslonio se i protegnuo
ruke duž naslona klupe.
»Scotte«, rekla je Abby polako, otežući s izgovaranjem njegova imena. »Je li ti to
očijukaš sa mnom?«
Nasmiješio se, a oči su mu zasjale od uzbuđenja. »Čini mi se da da.«
»Polaskana sam, ali...«
 U tom se trenu proba kod oltara načas prekinula i Roger je primijetio da mu
nedostaje jedan od svjedoka. Odmahujući glavom, prišao je Abby i Scottu.
»Gnjavi li te Scott, sekice?«
»Ja?« Scott je stavio ruku na srce i dobacio Rogeru najneviniji pogled. »Ona je
bacila oko na mene.«
»Uopće nisam«, rekla je i zatim prasnula u smijeh zbog načina na koji je to rekao.
»Bacda oko?«
»Jesi«, rekao je Scott. »Pogledao sam otraga i vidio tebe kako sjediš sama. Rekao
sam samom sebi >Hej, ti, treba te najljepša žena u prostoriju!«
»Moja je sestra vrlo lijepa, ali zna se da je najljepša žena na vjenčanju uvijek
mlada«, ispravio ga je Roger, »osobito u ovom slučaju.«
»Točno«, rekao je Roger, »ali Victoria nije zainteresirana za mene.«
»I bolje joj je da nije«, rekao je Roger smijući se.
»Dakle«, stao je Scott objašnjavati, »preostaje mi tvoja sestra i samo sam htio do
nje prvi prije nego što je spazi neki od ovih tikvana.«
Roger je odmahnuo glavom. »Mislim da ni Abby nije zainteresirana, Scotte.
Zapravo mislim da je već netko drugi do nje stigao prvi.«
»Netko drugi?« upitala je Abby.
Roger ju je potapšao po ruci. »Čekaj, seko. Imam malo iznenađenje za tebe.«
»A ja sam izvisio«, rekao je Scott turobno.
»Oprosti, Scotte«, rekao je Roger, bez trunke sažaljenja.
»Opet poražen.«
Abby se smijala, a nasmijao se i Roger.
Scott je očito bio ženskar. Roger je rekao da je netko već stigao prvi samo da bi
joj se Scott prestao upucavati, pomislila je Abby.
Roditelji su opet došli do nje i ona je ustala. »Trebaš li prijevoz do restorana,
dušo?« pitao ju je otac.
 Prije nego im je stigla reći da je unajmila automobil, ubacio se Scott. »Može ići sa
mnom.«
Abbyn otac zbunjeno ga je pogledao.
»Imam auto, ali hvala svima«, rekla je.
Njezini su roditelji pošli van iz crkve i Abby je ustala i dohvatila svoju torbicu.
Scott je i dalje tvrdoglavo stajao na kraju klupe. »Možeš ići sa mnom, a ja ću te
nakon večere dovesti natrag pred crkvu«, predložio joj je dok su izlazili.
»To mi izgleda kao previše nepotrebne vožnje.«
»Možda, ali tih nekoliko minuta s tobom bit će vrijedno vožnje natrag.«
Abby je odmahnula glavom, ali bila je polaskana i bilo joj je zabavno. »Ti si
stvarno jedan slatkorječivi vražićak, zar ne?«
»Povrijedila si me«, rekao je i pritisnuo dlan na svoje srce. »Nećeš sa mnom do
tamo?«
»Hvala na ljubaznosti, ali možda ću htjeti otići ranije s večere.«
Oči su mu zasjale. »Sa mnom?«
»Ne. Imala sam naporan dan i umorna sam.«
Scott je ispustio dugačak i dramatičan uzdah. »Ako tako moraš.«
»Moram«, rekla je.
Skupa su šetali prema parkiralištu. Abby se nije dala zavarati. Scott je bio ženskar
i previše brbljav da bi ga shvatila ozbiljno. Ipak, ne sjeća se kad je imala ovako
zabavnu večer... a slavlje tek započinje.
 Devetnaesto poglavlje

M ichelle je stavila i posljednje sude od njihove skromne večere u perilicu, a Josh

je brisao kuhinjske radne površine. Richard je uspio progutati nekoliko žlica juhe dok
su njih dvoje sjedili s njim.
Josh se sjetio trenutaka kad je majci pomagao u kuhinji dok je bio dječak. Ona je
znala i najdosadnije zadatke učiniti zabavnima. Običavali su pjevati smiješne
pjesmice dok bi nakon ručka prali sude. Prije nego što se udala za Richarda, nije
nikad imala perilicu suda. Sude bi prao Josh, a on je toliko uživao u pjesmicama i
volio je provoditi vrijeme sa svojom majkom da mu ribanje lonaca nije bilo nimalo
teško.
Vrijeme provedeno u kuhinji s majkom uvijek je bilo posebno. Puštala bi mu da
miješa i kuha, a katkad bi i zajedno pekli kolače. Te je drage trenutke dugo pamtio i
sjećao se kako je majka s njim razgovarala dok bi nešto skupa radili. Uvijek ga je
poticala i hvalila. Njegova je majka smatrala da je vrlo pametan i da će u životu moći
postići sve što poželi. Ali nikad nije propustila dodati da mora sam sebi otvarati
puteve.
Te su rane godine s majkom bile najsretnije razdoblje njegova života.
Navečer bi sjedili zajedno za stolom dok bi on pisao zadaću.
Ona bi na kraju pregledala kako je napisao. Budući da ga je uvjerila da je bistar,
uvijek je imao dobre ocjene u školi. Činilo mu se da su živjeli u idili prije nego što se
pojavio Richard.
Kad su njegova majka i Richard tek počeli izlaziti, stvari još nisu bile toliko loše.
Josh i Dylan su se odmah složili i Josh je mislio kako je bilo super što će dobiti
polubrata. Kad ju je Richard zaprosio, majka je prvo razgovarala s Joshem. Josh je
mislio da će se sve nastaviti onako kako je bilo te da će biti kao i svaka druga obitelj.
»Čini se da lutaš mislima«, rekla je Michelle kad je zatvorila vrata perilice i
pritisnula dugme za pranje.
»Prisjećao sam se majke.« Čak mu je i sada nedostajala, a znao je da nedostaje i
Richardu. Unatoč svim manama i ružnim osobinama, Josh je morao priznati jedno:
Richard je volio njegovu majku.
»Sjećam se Terese«, Michelle je izvukla stolicu i sjela, kao da ju je pritisnula tuga
zbog smrti Josheve majke. »Uvijek je bila tako vedra i vesela osoba. Čak i kad su joj
dijagnosticirali rak, ona je uvijek bila pozitivna.«
»Bila je vječni optimist«, prisjetio se Josh s ljubavlju. Nebo je u očima njegove
majke uvijek bilo plavo i sunce je vječno sjalo. Život je bio dragocjen dar; svaki je
dan donosio novu pustolovinu.
Josh i njegova majka znali su imati financijskih poteškoća prije nego što se ona
udala za Richarda, ali Josh nikad nije smatrao da mu nešto nedostaje ili da su
siromašni. Nije dobivao sve igračke koje bi poželio, ali naći poklon ili dva ispod
bora za Božić bilo je i više nego dovoljno.
»Idem obići Richarda«, rekla je Michelle.
»Ja ću«, ponudio se Josh. »Ionako sam na nogama.«
Prije nego što je otišao, Michelle mu je postavila pitanje. »Zar nisi majci nikad
rekao kako se Richard odnosio prema tebi?«
Josh je odmahnuo glavom. Nije imalo nikakvog smisla išta joj govoriti. Josh je
znao da je njegova majka prvi put u svom životu bila sretna. Voljela je Richarda i
zbilja se trudila stvoriti topao dom za svog novog muža i njegova sina. Ponosila se
čistom kućom i zdravim i ukusnim jelima.
»Ne, nisam nikad.«
Namrštila se. »Zašto nisi?«
Bio je u snažnu iskušenju sve ispričati majci, osobito prvih nekoliko godina
njezina braka. Problem je bio u tome što je bilo teško uhvatiti Richarda u njegovim
uvredama, a najviše zbog toga što je često bio samo pasivno agresivan. Josh se bojao
da će zvučati kao plačljivac ako bi majci ispričao kako je Richard, na primjer,
pokupio Dylana nakon škole, a Josha pustio da pješači sam. Da se požalio, Richard bi
naprosto rekao da nije vidio Josha ili bi smislio neku drugu laž.
»Josh«, uzdahnula je Michelle. »Ne razumijem te.«
»Što se tu ima razumjeti?«
 S vremenom su promjene na njegovoj majci bile sve očitije. Bila je istinski sretna.
Voljela je Richarda i Dylana i, što je najvažnije, oni su voljeli nju. Da, to je značilo
da je majku morao dijeliti s njima dvojicom. To je možda bio razlog za brigu, ali
Joshu to nije smetalo jer je ona zaslužila biti sretna.
Pjevušila bi dok bi pekla raskošne kolače, sadila je cvijeće i počela opet plesti.
Činila je sve čega se ranije zbog nedostatka novca morala odreći. Richard i Dylan
nekoliko su godina živjeli bez ženske ruke u kući i nježnost koju je Teresa unijela u
njihove živote također je bda nešto važno. Josh je sve to vidio i zato nije ništa
govorio.
»Moja je majka bila sretna«, rekao je nakon poduže stanke. »Richard ju je činio
sretnom.«
Michelle ga je gledala drukčijim pogledom. »Bio si previše mudar i zreo za svoje
godine, Josh.«
Ako je to istina, onda je trebao to zahvaliti svojoj majci. Ona ga je odgojila i
othranila, usadila mu osjećaj pravednosti.
Josh je krenuo niz hodnik prema spavaćoj sobi svog očuha. Trudio se što više
utišati korak dok je prilazio sobi. Richardu su nakon večere dali njegov lijek i on je
odmah nakon toga otišao u krevet. Već je nakon nekoliko minuta čvrsto spavao.
Josh je otvorio vrata spavaće sobe i ona su zaškripala. Zastao je, u strahu da ne
probudi Richarda.
»Nisam još umro, ako si zato došao.«
Josh je polako ušao u sobu i upalio svjetlo. Richard je ležao poluotvorenih očiju,
poduprt dvama jastucima. »Mislim da ćeš poživjeti još deset godina meni u inat«,
rekao je Josh.
»I trebao bih.«
»Ne daj se smesti onda. Treba li ti što?«
Richard se uspravio i oštro gledao u Josha. »Ništa što mi ti možeš dati. Zašto si
ovdje?«
»Došao sam vidjeti odmaraš li se kako treba.«
 Richard je puhnuo i odmahnuo glavom. »Došao si me dobro pokrasti, je li tako?
To si već jednom napravio i zašto bih ti sad vjerovao?«
Stari osjećaji gorčine oživjeli su u tren oka i bijesno mu je odgovorio. »Znaš kao i
ja da nisam ukrao taj novac.«
»Lagao si mi prije dvanaest godina i lažeš i sada«, zarežao je Richard.
Josh je vidio koliko njihova prepirka umara starca. Jastuk se skotrljao s kreveta i
pao na sag. Josh je ušao skroz u sobu i podigao jastuk.
»Želiš li da ti ga namjestim iza leda?« upitao je Richarda. Richard je nekoliko
trenutaka šutio, a zatim kimnuo glavom. Josh je namjestio jastuk te poravnao
pokrivače i pletenu deku koju je isplela njegova majka. »Hvala.«
Joshu se isprva učinilo da je pogrešno čuo. Richard mu je zaista zahvalio. »Nema
na čemu«, rekao je.
Richard je polako uzdahnuo, kao da mu je bilo teško disati.
Josh se okrenuo otići i htio je upitati Richarda želi li da ostavi svjetlo upaljeno.
Ali zastao je pored kreveta. »Michelle i ja smo upravo razgovarali o nečemu. Bez
obzira na sve, htio bih ti nešto reći.«
»Ne želim čuti«, ljutio se Richard. »Umoran sam, pusti me na miru. I zato se gubi
odavde prije nego što...«
Josh je ignorirao njegovo gunđanje i počeo govoriti prije nego što je Richard
uopće dovršio rečenicu. »Htio sam ti zahvaliti što si usrećio moju majku.«
»Ja ću...« Richard je naglo prestao govoriti. »Što si rekao?«
Josh je bio siguran u to da ga je očuh dobro čuo. »Moja je majka bila sretna kad se
udala za tebe... možda prvi put nakon što je dobila mene. Ti si je činio sretnom.«
Richard je samo zurio u njega, kao da ne želi povjerovati u to što je upravo čuo.
Neometan, Josh je nastavio. »Želio sam ti reći hvala što si joj pružio taj komadić
radosti. Bog zna da je to bila i zaslužila.«
»Tvoja je majka bila dobra žena.«
»Ti si bio dobar prema njoj«, priznao je Josh, »osobito na kraju njezina života.«
Richard se lijepo brinuo o njoj i na tome će mu Josh biti vječno zahvalan. Njegov ju
je očuh bodrio i bio joj snažna podrška, a u posljednjim danima njezina života samo je
sjedio uz nju i držao je za ruku. I Josh je bio ondje, s druge strane kreveta. Htio joj je
biti što bliže i bojao se što će biti s njim kad ona umre.
Na njegovo čuđenje, Richardove su se oči napunile suzama. »Volio sam Teresu.«
»Znam da jesi.«
»Bila je nešto najbolje što se Dylanu i meni dogodilo.« »I meni«, rekao je Josh.
Richardu je potekla suza. »Ti... bio si isti svoja majka«, tiho je govorio Richard.
»Nisam mogao pogledati u tebe, a da se ne sjetim onog što sam izgubio.«
Joshu nije nikad palo na pamet da je on Richardu bio stalan podsjetnik na gubitak
supruge.
»Kad je umrla...« Richard nije mogao nastaviti. »Mislio sam da... A nakon toga
izgubio sam i Dylana.«
»Znam.«
»Ne, ne znaš«, rekao je oštro. »Ne možeš zamisliti što takva tuga može učiniti
čovjeku.«
Richard je vjerojatno bio u pravu. Josh nije mogao pojmiti kako je to izgubiti
dijete. Nije mislio da Bog može od roditelja tražiti više od toga. Richard je izgubio
dvije žene i sina jedinca; bio je ogorčen i ljutit, ali imao je pravo osjećati se tako.
»Ne želim više živjeti«, prošaptao je Joshev očuh.
Josh nije znao što bi rekao.
»Nemam zašto živjeti.«
»Žao mi je«, rekao mu je Josh.
»Ne, nije ti žao. Ovo nije moglo ispasti bolje za tebe. Ali nešto ću ti reći. Nećeš
dobiti ništa od mene. Ni jednog jedinog novčića. Ukrao si mi novac i tog sam te dana
izbacio iz svoje oporuke. Odbijam išta ostaviti posinku lopovu.«
»I ne moraš, zaista«, uvjeravao ga je Josh.
I tada je izašao iz sobe, ostavivši vrata pritvorena.
 »Vraćaj se ovamo. Nisam ti još kazao sve što mislim«, vikao je Richard za njim, a
glas mu je bio bijedno slabašan.
Josh se pretvarao da ga ne čuje. Pošao je u kuhinju kad ga je zaustavila Michelle.
»Jesi li dobro?«
Kimnuo je.
»Ne misli to što kaže«, uvjeravala ga je.
»Znam.« I znao je. »Richard je izgubio sve što mu je ikad značilo.«
»I okrenuo je leda onom što mu je ostalo jer se boji da će i to izgubiti.«
Josh je želio vjerovati da je nešto značio Richardu, ali prošlost je dokazivala
suprotno.
Michelle je nježno stavila svoju ruku na njegovo rame, a Josh ju je povukao u
zagrljaj i čvrsto držao. Bila je tako topla i meka i, nakon sukoba s očuhom i njegove
gorčine i tuge, trebala mu je njezina nježnost i ljepota da izbriše očuhovu mržnju.
Michelle je primakla svoje usnice njegovima i Josh nije mogao odoljeti. Ljubio ju
je i nije prestajao; prihvaćao je utjehu i dobrotu koju mu je nudila.
 Dvadeseto poglavlje

N aučila sam plesti nakon Paulove smrti. Moja prijateljica Judith Knight rekla mi je
da će mi to pomoći u procesu žalovanja. U tom sam razdoblju bila očajna i bila sam
voljna iskušati sve što bi moglo ublažiti prestrašnu bol. Ako će mi pletenje pomoći,
onda ću dubiti na glavi nasred ulice kako bih naučila tu vještinu, mislila sam. Jednog
kasnog poslijepodneva, na povratku kući s posla, svratda sam u trgovinu vunom u
centru Seattlea i prijavda se za početnički tečaj.
Onako tužna i žalosna, bila sam deset puta nervoznija i nestrpljivija nego što bih
inače bila. Toliko sam puta htjela odustati, dići ruke od svega - oprostite na ovom
klišeju - ali Judith i voditeljica tečaja poticale su me i ohrabrivale i ja sam ipak
ustrajala. I drago mi je da jesam. Iako ne pletem ni godinu dana, neustrašivo biram
projekte i spremna sam uhvatiti se i najtežeg uzorka. Već sam isplela par čarapa i
kapu te završila i napredniji tečaj, a nedavno sam kupila i vunu za šal.
Nisam mogla vjerovati da mi pletenje zaista pomaže. Ali bila sam toliko
zaposlena preseljenjem iz Seatdea u Cedar Cove da tjednima nisam uzela igle u ruke.
To nije bilo nalik meni jer već sam postala ovisnik o pletenju. Postala sam ovisna o
utjehi koju mi je pružao usredotočen rad na nečem lijepom.
Čin ponavljanja radnji iglom i vunom, bod po bod, donosio mi je mir koji je teško
riječima opisati. Kad bih sjela plesti, otkrila bih da mogu svoje osjećaje praznine
nakon Paulove smrti usmjeriti na nešto drugo. A katkad bih ipak samo plakala i ne bih
mogla misliti ni na što drugo osim na njega. Ali utjeha je ipak dolazila, sa svakim
novim zamahom iglom.
Još sam bila opterećena događajem koji se zbio tog dana. Shvatila sam da će mi
pletenje pomoći razbistriti misli i dati mi priliku da dođem sebi. Naime, čitav sam
dan, otkad sam ustala iz kreveta i kročila nogom na sag, bila vrlo zaposlena.
Razmišljala sam kako sam sretna što sam upoznala Peggy Beldon i Corrie
McAfee. Iako ih nisam još dobro poznavala, imala sam osjećaj da ćemo s vremenom
postati prijateljice.
Sjela sam pokraj kamina i dohvatila jedno od svojih pletiva. Obično bih radila tri
u isto vrijeme. Čarape su mi bile lak zadatak i to mi je uvijek bilo zgodno. Naime,
otkrila sam da postajem nemirna ako mi ruke nisu zaposlene.
Postala sam vrlo nestrpljiva osoba. Nisam prije bila takva, ali otkad sam izgubila
Paula, naprosto ne mogu dugo sjediti na jednom mjestu. Čekanje me najviše
uznemiruje; ne mogu podnijeti nedostatak aktivnosti i tišinu koja ga prati. Pletenje mi
pomaže nositi se s ovim posve nerazumnim dijelom moje osobnosti. Ako, na primjer,
zubar kasni ili moram nekoliko minuta sjediti, maleno će mi pletivo beskrajno pomoći.
Delikatan uzorak na šalu koji želim isplesti zahtijeva iznimnu usredotočenost.
Odlučila sam se za prekrasnu nježnoplavu alpaku. Na trenutke mi se činilo kao da
pletem paukovim nitima. Zasad izgleda divno. A večeras planiram nastaviti plesti
deku.
Deka će biti u smeđoj, narančastoj i žutoj boji, a namijenila sam je za jednu od
gostinjskih soba. To je svakako bio veći i zahtjevniji projekt. Ali već sam bila
svladala uzorak od deset redova; mogla sam uzeti to pletivo u ruke u bilo kojem
trenutku i samo nastaviti gdje sam stala. Trebalo mi je otprilike sat vremena da
ispletem tih deset redova, što mi je savršeno odgovaralo.
Počela sam plesti, a misli su mi opet odlutale na poslijepodnevni događaj. Mark
Taylor mi je bio prava zagonetka. Iako sam ga vidjela već tri puta, nisam bila sigurna
što bih mislila o njemu. Bio je drzak, bezobziran i kratkih živaca. Nije znao objasniti
zašto se jučer pojavio ovdje i zašto mu se Spenser nije svidio.
Moji su prsti povlačili vunu i oslobađali je iz klupka, a misli su mi radile brzo kao
i igle.
Oba su moja gosta planirala večer provesti vani i naglasila su da ih ne čekam s
obrokom. Bilo mi je drago što ne trebam kuhati. Sebi sam za večeru napravila topli
sendvič sa sirom i to mi je bilo dosta. Nakon svih obaveza i nakon toliko hoda trebala
sam imati više apetita, ali nisam.
Mislila sam o svojim gostima i bila sam iznenađena kako ih malo viđam. Doduše,
s Joshem je to bilo razumljivo; spomenuo je da je došao u grad zato što mu je očuh
bolestan. Nadala sam se da sve ide onako kako je očekivao.
Što se Abby tiče, rekla mi je da je u gradu radi bratova vjenčanja. Ali vjenčanje bi
trebao biti radostan događaj. Zato mi nije bilo jasno zašto je bila sva uplakana kad je
stigla.
 Oboje su se vratili u Cedar Cove, njihov rodni grad, noseći nekakav teret. Doduše,
nosila sam i ja svoje terete. Svatko je od nas teglio svoje kamenje, neki manje, neki
veće. Neki su se i toliko navikli na dodatnu težinu da je više nisu ni svjesni. Osjetila
sam poriv da nekako pomognem svojim gostima, ali nisam bila sigurna mogu li i kako
bih to učinila. Nisam bila sigurna trebam li uopće pokušati. A možda su oni došli u
Rose Harbor kako bi pomogli meni.
Deka je već bila napola završena i već mi je grijala krilo. Vatra u kaminu ugrijala
je sobu i bilo mi je tako ugodno da sam se nekoliko puta zatekla kako drijemam. Ali
bilo je još prerano za krevet. Djedov sat u hodniku pokazivao je tek devetnaest i
trideset. Ah. Očito mi je dan bio naporniji nego što sam bila svjesna, kad mi se tako
spavalo.
Završila sam još jedan red i spustila ruke u krilo. Odlučila sam nakratko zatvoriti
oči i odmoriti se... samo nekoliko minuta. Gotovo sam istog trena osjetila kako tonem
u san.
A zatim se dogodilo opet. Drugi put otkad sam došla u ovaj pansion.
Osjetila sam Paulovu prisutnost i obavile su me uspomene na dan kad smo se prvi
put sreli. Bilo je to na utakmici Seahawksa. Sjedio je na sjedalu pored mojeg, a prvo
što sam kod njega zamijetila bio je njegov osmijeh. Osmijeh mu nije bio toliko vidljiv
na usnama koliko u očima, prekrasnim i plavim. Bila je to prekrasna nijansa plave. I
prekrasan osmijeh.
»Ideš na sve utakmice?« upitao me kad sam mu dodala pivo koje je naručio od
prodavača na tribinama.
»Da bar«, odgovorila sam. »Ali ne, nažalost. Zato ih pratim na televiziji.«
»I ja.«
Istog nas je trena povezao američki nogomet. Tijekom cijele smo utakmice
nastavili razgovarati, skupa smo navijali i veselili se. Par s kojim sam došla,
Andersonovi, pravili su društvo jedno drugom. Da nije bilo Paula, bila bih kao treći
kotač.
Seahawksi su pobijedili. Ustali smo, spremni za odlazak, a Andersonovi su mi
zahvalili što sam ih dovela. Kimnula sam i krenula izaći iz reda tribina, kad mi je Paul
stavio ruku na rame.
 »Hoćeš sa mnom na pivo?« predložio je.
Bila sam u iskušenju, snažnom iskušenju, ali na trenutak sam oklijevala. Nakon
niza bolnih razočaranja, uglavnom sam digla ruke od veza. Iskreno govoreći, nisam
bila sigurna imam li više snage za sve to. Već sam bila shvatila da je Paul vojnik i da
je u gradu tek nakratko. Nisam bila sigurna želim li započeti nešto što je u samom
startu osuđeno na propast.
Kad se toga opet sjetim, pomislim kako sam zahvalna što sam tog poslijepodneva
pristala na piće s njim. Unatoč tome što sam ga izgubila.
Te smo prve večeri razgovarali tri sata. Tri puna sata. Naša je veza bila čvrsta od
samog početka. Bili smo približnog godišta, a ni jedno od nas nije nikad bilo u braku,
svatko zbog svojih razloga. U osnovi, Paul je bio oženjen vojnom službom.
A moji su razlozi bili posve drukčiji. Izlazila sam s brojnim muškarcima, ali nikad
se nisam zaljubila preko ušiju i nisam se željela zadovoljiti prosječnim.
Roditelji su mi govorili da sam previše izbirljiva. A valjda sam i bila. Tek sam na
drugom spoju s Paulom shvatila što me sputavalo da se upustim u sve te veze.
Čekala sam da upoznam Paula.
Duboko sam u sebi znala da ću se povezati s muškarcem kojeg mi je suđeno voljeti
do kraja života, kad za to dođe vrijeme. Ali gotovo sam bila izgubila nadu.
Sjedeći onako u polusnu, sjetila sam se Markova pitanja. Htio je znati tko je Paul.
To me njegovo pitanje snažno uzdrmalo. Ne mogu se sjetiti što sam mu odgovorila i
jesam li mu uopće odgovorila. A sad je Paul bio pored mene.
Ja sam poslao Marka, kao da mi je govorio.
Spenser mi nije prijatelj. Nečasno je otpušten iz vojske prije nego što smo otišli
u Afganistan. Trebao sam ti reći, ali nisam mislio da će ga itko od nas više vidjeti.
Spenser nije ni bio u Afganistanu. Htio me prevariti tom laži.
I Paul je poslao Marka da me zaštiti? Taj je stolar rekao da je osjetio poriv
odjuriti do pansiona. A u tom trenutku uopće nije znao zašto. Kako kaže, pokušao je
ignorirati taj poriv, ali vidio je da ne može. Nije bio baš sretan što mora doći, a to se i
vidjelo na njemu.
 Htjela sam Paula pitati zašto je poslao Marka, od svih ljudi. Postojali su mnogi
drugi koji su također mogli učiniti isto. Corrie McAfee, na primjer. Budući da je bila
udana za privatnog istražitelja, lako je mogla Spenseru pokazati gdje su mu vrata.
Kao što sam osjetila Paulovu prisutnost, tako sam osjetila i njegov odlazak. Ostao
je sa mnom tek nekoliko trenutaka. Poželjela sam zaplakati i moliti ga da ostane, ali u
sebi sam znala da je to besmisleno. Bilo je dovoljno što je uopće došao.
Još sam sat vremena sjedila i plela, zadovoljna jer mi je Paul došao u posjet,
makar nakratko. I dok sam tako radila na svom uzorku od deset redova, pitala sam se
zašto je Paul odabrao doći baš sada. Zašto nije došao kad je tuga bila najjača? Zašto
je čekao da dođem u Cedar Cove?
Možda je i bio sa mnom ranije, ali sam ja bila previše slomljena i žalosna da bih
osjetila njegovu prisutnost. A možda je to bilo zbog ovog pansiona - ovog divnog
mjesta, utočišta koje sam ovdje pronašla. Možda se ovdje sve posložilo kako bismo
se nas dvoje mogli povezati.
I dalje je bilo prilično rano kad sam konačno odložila svoje pletivo. Napunila sam
kadu i ležala u vrućoj kupki, uživajući u pjeni s mirisom lavande i u mom omiljenom
sapunu. Kasnije sam legla u krevet, a plahte su bile tako ugodne i svježe na mojoj
koži. Uzela sam knjigu u ruke i ugodno naslonjena na jastuke čitala do dvadeset i dva
sata. Oba su se moja gosta očito zadržala.
Nakon Paulove smrti dugo nisam mogla spavati. Usnula bih relativno brzo, ali bih
se nedugo zatim trgnula. I tako cijelu noć. Nakon mjesec dana bila sam na rubu
psihičkog i emocionalnog sloma. Svakog jutra ustajala bih krvavih očiju i s mučninom
zbog manjka sna. Nisam to htjela, ali morala sam posegnuti za tabletama za spavanje.
Te noći, nakon što me Paul opet posjetio, nisam popila ni jednu tabletu. Konačno
sam osjetila da mi lijekovi više ne trebaju. Na svoju radost, te sam noći imala
najmirniji san otkako sam izgubila muža.
Idućeg sam se jutra probudila svježa i spremna za dnevne izazove. Nekoliko sam
minuta ostala ležati u krevetu, ugodno iznenađena što sam tako lijepo spavala. Bila
sam zahvalna na Paulovu posjetu, unatoč tome što je bio tako kratak.
Bilo je još rano pa sam se odjenula i otišla u pekarnicu po buhtle koje sam dan
ranije naručila. Mirisale su božanstveno, još vruće jer su maloprije izašle iz pećnice.
Poslužit ću ih tako tople, pomislila sam.
 Kad sam se vratila u pansion, Abby je već bila budna i odjevena. Pogledala me s
krivnjom u očima kad sam ušla u kuhinju. »Dobro jutro«, radosno sam je pozdravila.
»Nadam se da vam ne smeta - poslužila sam se kavom.«
»Pa naravno, zato i jest tu.« Odložila sam kutiju s buhtlama na kuhinjski šank,
skinula kaput i objesila ga u predsoblju, a zatim sam se opet pridružda Abby u kuhinji.
»Ispričavam se što nisam bda budna kad ste sinoć stigli. Kako je bilo?« Nadala
sam se da ne zapitkujem previše. Znam da me se to nije ticalo, ali nisam mogla
odoljeti znatiželji.
»Bilo je divno«, rekla je Abby. »Puno bolje nego što sam nadala.«
»Upoznali ste sve?«
»Jesam. Stigli su i moji roditelji i nekoliko teta, stričeva i ujaka. Ovo je najveće
obiteljsko okupljanje otkad pamtim. Roger je tako sretan, a on i Victoria su baš
savršen par.«
»To je divno.«
Abby je ostajala stajati u kuhinji, leda naslonjenih na dovratnik i prekriženih
gležnjeva. Očito joj se nije žurilo natrag u sobu.
Otvorila sam hladnjak i izvadila kruh koji sam jučer pripremila za pohanje.
Planirala sam ga peći u pećnici. Posula sam ga zamrznutim šumskim voćem i stavila
na štednjak dok se ne ugrije pećnica. Uz to sam namjeravala pripremiti i kajganu.
Abby je i dalje stajala u kuhinji. Zagledala se u jednu točku, duboko zamišljena.
Oglasilo se zvono na pećnici što je bio znak da se dovoljno zagrijala. Ubacila sam
kruh unutra i zatvorila vrata.
Premišljala sam se bih li postavila Abby konkretnija pitanja. »Je li sve u redu?«
upitala sam pazeći da mi ton bude nježan.
Abbyno je lice istog trena obasjao osmijeh. »Da, sve je u redu... Bolje nego što
sam očekivala.« Ali nije rekla zašto.
»Često nepotrebno bježimo, zar ne?« Pitanje mi je izletjelo brže nego što sam ga
stigla oblikovati. Uopće ne znam ni zašto sam postavila to pitanje.
Ali Abby je sasvim razumjela pitanje i kimnula je glavom. »Da, to je stvarno
istina.« Opet se zadubila u svoje misli. »Moji roditelji su sretni. Nisam to očekivala.
Mislila sam...« Zastala je i nasmiješila se. »Sretni su i zbog toga sam i ja sretna.«
Nisam razumjela zašto se iznenadila što su joj roditelji sretni. No budući da mi je
jezik brži od pameti, odlučila sam ništa ne pitati. »Lijepo je vidjeti da su sretni oni
koje volimo, nije li tako?« rekla sam umjesto toga.
Prema Abbynu izrazu lica vidjela sam da nije čula što sam je pitala, što je bilo u
redu. Zapravo nisam ni tražila odgovor.
»U početku bih bila dala sve da izbjegnem vjenčanje«, rekla je tiho, gotovo kao da
nije bila ni svjesna da je to rekla naglas.
»Niste htjeli doći na bratovo vjenčanje?«
»Oh, ne. To sam jedva čekala. Ali nisam se htjela vratiti u Cedar Cove.«
Čekala sam da objasni.
»Bila sam uvjerena da će biti grozno... Još uvijek bi moglo tako ispasti, ali nadam
se da neće. Moja će me obitelj podržati.« »Lijepo.«
»Moja obitelj«, rekla je nježno, a opet mi se učinilo da nije bila svjesna da
izgovara te riječi naglas. Trgnula se iz misli i podigla pogled pa se nasmiješila.
»Toliko sam se bojala, ali nisam trebala. Da sam se s tim demonima suočila prije,
poštedjela bih se velike količine tuge i boli.«
»Onda mislite da povratak kući na bratovo vjenčanje nije mogao ispasti bolje?«
postavila sam pitanje, iako sam znala odgovor.
»Da«, potvrdila je Abby. »Stvarno je tako.«
 Dvadeset prvo poglavlje

M iris cimeta lelujao je stubištem do Josheve sobe i probudio ga. U pansion se

vratio tek u tri ujutro. Unatoč svom raspoloženju, legao je u krevet i istog trena usnuo.
Čuo je komešanje u prizemlju i prepoznao glasove Jo Marie i druge gošće. Annie?
Ne, nije se tako zvala. Nešto na »A«. Abby. Njezino je ime bilo Abby.
Obje su žene bile budne i razgovarale su. Okrenuo se na bok i bacio pogled na sat
na noćnom ormariću. Iznenadio se što je već bilo pola osam. Trebao je opet otići u
kuću svog očuha. Bio je zabrinut za Richarda.
Prije nego što je sinoć Michelle otišla iz kuće, Richard je bio zaspao nemirnim
snom. Počeo je plitko disati i Josh je bio uvjeren da bi trebalo zvati hitnu pomoć. On
bi je i pozvao, ali znao je da će to samo još više uznemiriti Richarda. Stari je odlučio
da želi umrijeti u vlastitom domu, pod vlastitim uvjetima. Bio je sam na ovom svijetu i
tako ga je želio i napustiti. Sam.
Josh nije mogao odrediti kad je točno postao toliko obziran prema očuhovim
željama. Trebao je mrziti tog starca, ali začudo, nije ga mrzio. Zalio ga je.
Nekako je uspio nagovoriti Michelle da ode kući i odspava. Trebali su se opet
sastati jutros u devet.
Josh je mislio noć provesti u očuhovoj kući. Da je Richard to znao, poludio bi.
Josh je jednim dijelom i želio da ga očuh mrzi; ionako je na to bio naviknut. Zapravo
mu to više nije nimalo smetalo i koliko god to bilo bolno i pomalo izopačeno, Josh je
pronalazio zadovoljstvo u Richardovoj nemoći i bespomoćnosti.
Namjeravao je prenoćiti u kući kako bi pomogao Richardu, ali dijelom i zato da bi
ga nervirao.
Plan je bio spavati na kauču. Ali u jednom se trenu zabrinuo i odvukao stolicu u
starčevu sobu. Sjeo je uz njegov krevet; htio je biti ondje ako Richardu nešto zatreba.
Iako je znao da bi Richard radije umro nego prihvatio Joshevu pomoć. Obojica su to
znala.
 Nije mu bilo loše u sobi. Osluškivao je Richardovo disanje, koje je katkad bilo
ujednačeno i mirno, a katkad plitko i slabašno, kao da je njegovo srce odlučilo
preskočiti pokoji otkucaj.
Josh je na kraju zaspao sjedeći u stolici.
Očuh ga je probudio nešto kasnije, mrzovoljan i čangrizav. »Što radiš ovdje?«
prosiktao je i oštro ga pogledao.
»Samo provjeravam jesi li dobro«, uvjeravao ga je Josh.
»Gubi se. Ne želim te ovdje.«
»Nema sumnje u to.«
»Ozbiljno to mislim.«
»Ne brini, idem. Ne trebaš se ljutiti. Ako želiš da odem, otići ću.«
»Gdje je Michelle?«
Josh je primijetio da se Richard nije podupro laktom kao što je ranije učinio. Nije
znao je li to bilo zato što je preslab ili je samo bio previše umoran.
»Michelle je odavno otišla kući.«
Richard se namrštio još više. »Zašto nisi i ti otišao?«
Josh se nacerio, znajući da njegov odgovor neće obradovati staroga. »Mislio sam
da bi volio društvo.«
»Pogrešno si mislio. A sad se gubi.«
Josh je ustao i odvukao stolicu natrag u dnevnu sobu. Ostavio je vrata otvorena,
misleći da će možda moći čuti Richarda iz dnevne sobe, u slučaju da ga zatreba.
Nakon nekoliko minuta namjestio se na kauču i gotovo je pao u san kad je začuo
očuha kako tiho mrmlja njegovo ime. U tren oka Josh je bio na nogama. Toliko je jurio
da što prije dođe do Richardove sobe da se zamalo spotaknuo.
Richard je sjedio i prema izrazu lica dalo se zaključiti da nije sretan.
»Jesi li dobro?« upitao ga je Josh. »Naravno da jesam.« Joshu je srce lupalo.
 »Rekao sam ti da se gubiš«, podsjetio ga je Richard. »I izgubio sam se.«
»Da se gubiš iz kuće, razumiješ? Ne želim te ovdje.« »Dobro, kako god.
Odlazim.« »Nemoj se ni vraćati.«
Ali to je bila želja koju Josh nije mogao poštivati. »Žao mi je što ću te razočarati,
ali vraćam se sutra ujutro.« »Samo se vrati, sam ću te izbaciti.«
Josh se jedva svladao da ne prasne u smijeh. Njegov je očuh možda i mogao
fizički nasrnuti na njega dok je bio srednjoškolac. Međutim, sada nije imao šanse. Ni
mrvicu šanse.
»Čuo si me.«
»Možeš pokušati«, rekao mu je Josh. »A sad nestani.«
Josh je uzeo svoj kaput i obukao se. »Nastavi spavati. Ja sad idem.«
»Dobro.«
Josh je primijetio da je čaša pored Richardova kreveta prazna. Prišao je krevetu
kako bi je dohvatio i zakoraknuo unatrag kad se stari refleksno pokrio rukama.
»Richarde«, jedva je izustio, duboko iznenađen očuhovom reakcijom. »Zar si
mislio da ću te udariti?«
Očuh mu nije odgovorio. Okrenuo je glavu na drugu stranu i zatvorio oči.
Josh je odnio praznu čašu u kuhinju, napunio je vodom, dodao leda i vratio se u
Richardovu spavaću sobu. Još je koji trenutak ondje stajao, a potom je poslušao
Richardovu želju i vratio se u pansion.
A sad je već bilo jutro.
Zbacio je sa sebe pokrivače, ustao iz kreveta i pošao u kupaonicu pod kratak tuš.
Dok mu se voda slijevala niz tijelo, razmišljao je o događajima od prethodnog dana.
Točnije, razmišljao je o neočekivanoj bujici emocija koja ga je obuzela u vezi s
Michelle.
Nije namjeravao poljubiti je. Samo dvadeset četiri sata prije smatrao ju je tek
djevojkom iz susjedne kuće. I znao je da je bila zaljubljena u Dylana, ali, kao što je
njegov otac ponosno izjavio, sve su djevojke bile lude za Dylanom.
 Poljubac s Michelle i osjećaj da je želi blizu sebe, činjenica da u njoj pronalazi
utjehu, duboko ga je iznenadila. I osjećaj je bio dobar. Činilo se da tako treba biti.
Bilo je divno držati je u naručju, posve mu je odgovarala, i to ne samo u tjelesnom
smislu.
Izašao je iz tuš kabine, brzo se obukao, a zatim počešljao i krenuo niz stube. I
dalje mu je u mislima bila Michelle. Pitao se kamo će ga ti osjećaji odvesti. Nikamo,
zaključio je. Njegova stalna putovanja s jednog posla na drugi nisu ostavljala mjesta
za ozbiljne veze. I misli i korak bili su mu teški dok je silazio niz te stube. Želio je da
stvari mogu biti drukčije, ali znao je da nikad neće biti.
Abby je sjedila za stolom u blagovaonici i podigla pogled kad je ušao Josh.
»Dobro jutro«, pozdravila je.
Čini se da je bila daleko bolje raspoložena nego jutro ranije - ali bio je i on.
»Jutro«, odvratio je pozdrav i nasmiješio se.
»Kavica?« upitala je Jo Marie ušavši u prostoriju. U jednoj je rucu držala lončić s
kavom, a drugoj vrč sa sokom od naranče.
»Da, i jedno i drugo.«
Jo Marie je odmah napunila njegovu šalicu kavom, a čašu sokom.
»Jutros imam pohani kruh i kajganu«, rekla mu je.
»I buhtle, tople iz pekarnice«, dodala je Abby. »Ja sam bila pohlepna i kušala
pomalo od svega.«
»Zasad samo kavu i sok.« Prisjetio se majke koja je uvijek inzistirala da pojede
nešto ujutro prije škole. Nikad nije popuštala u vezi s tim.
»A može i kajgana«, rekao je, iznenadivši samoga sebe. Njegova bi majka bila
ponosna. Iako bi Josh većinom uspijevao zbrisati iz kuće samo s kriškom tosta ili
voćkom, majka je zahtijevala da jede bjelančevine kad god je to mogla.
Za nekoliko minuta Jo Marie se vratila s mekanom i prozračnom kajganom. Josh je
mislio kako će pojesti samo nekoliko zalogaja, ali ponovno se iznenadio. Pojeo je sve
što je bilo na tanjuru. Valjda je nešto u zraku, pomislio je.
»Odoh«, rekao je i ustao. Uzeo je tanjur i pošao odnijeti ga u sudoper. Bilo je to
još nešto što ga je naučila majka.
Jo Marie ga je zaustavila. »Ja ću to odnijeti.«
Odložio je natrag svoj tanjur i pošao van iz blagovaonice, kad je shvatio da nije ni
pozdravio dvije žene. »Ne znam kad ću se vratiti večeras.«
»Onda neću računati na vas za večeru?« upitala je Jo Marie.
»Tako je.« Ako i završi ranije, večerat će vani. »Lijepo provedite dan.«
»Ja svakako hoću«, rekla je Abby tako odlučno da ju je morao pogledati.
»Odlično«, rekao je i obukao kaput, dohvatio svoj šal i izašao iz kuće poskakujući
po stepenicama. Kad bi ga netko vidio, rekao bi da jedva čeka stići kamo je krenuo. A
zapravo je bilo sasvim suprotno.
Žurio je, ali ne zbog toga što će vidjeti Richarda. Osoba koja mu se motala po
glavi bda je Michelle. Opet se sjetio njihova poljupca i nije mogao prestati misliti o
tome.
Nisu razgovarali o tome što se dogodilo između njih. Doista, što se tu moglo reći?
Zbog svega toga s Richardom Josh se već ionako borio s različitim emocijama. Nije
vidio zašto bi još komplicirao situaciju koja je ionako bila previše složena.
Na putu do Richardove kuće čvrsto je odlučio da neće Michelle ništa govoriti o
tim poljupcima. Nadao se da će ona sve pripisati ludilu čitavog dana i da će sve ostati
na tome.
No je li se on doista želio pretvarati da sve snažnija privlačnost među njima uopće
ne postoji? Josh nije mogao odgovoriti na to pitanje. Privlačila ga je, da; privlačila ga
je njezina razumnost, njezina emocionalna zrelost i nježnost.
Parkirao je svoj unajmljeni kamionet pred kućom i vidio da je Michelle već ondje.
Popeo se na trijem, lagano pokucao na vrata i ušao.
Michelle je izašla iz kuhinje kako bi ga pozdravila. Odgovorila je na njegovo
pitanje prije nego što ga je stigao postaviti. »Još uvijek spava.«
»Jesi li sigurna da spava?« Bojao se da se Richard usudio umrijeti tijekom noći,
ostaviši Joshu gomilu krivnje što je izgubio strpljenje i otišao.
»Mislila sam da si rekao da ćeš ostati ovdje«, rekla je.
 »Richard se sinoć probudio i izbacio me.«
»Bojala sam se da će se to dogoditi.« Odmahnula je glavom kao da se ljuti sama
na sebe. »Trebala sam ostati s tobom.«
»Richardu se ne bi ni to svidjelo. Rekao mi je da se ne vraćam.«
Blagi smiješak ozario joj je lice. »Vidim da baš i ne poštuješ naređenja.«
»Njegova sigurno ne«, rekao je. »Nisam odustao od toga da pronađem majčinu
Bibliju i kameju, uz još nekoliko stvari koje su bile njezine prije nego što se udala za
Richarda. Fotografije i slične predmete.«
»Gdje ih misliš potražiti?«
Nažalost, jedina prostorija koja mu je padala na pamet bila je
Richardova spavaća soba. »I dalje mislim da je ondje.« Pokazao je glavom prema
očuhovoj sobi.
Michelle je s mukom zastenjala. »Richarda će uhvatiti histerija.«
»Pričaj mi o tome.« Josh se užasavao novog sukoba s očuhom. »Danas ću ga pitati
o Bibliji tvoje majke«, obećala je Michelle.
»Hvala ti.« Očajnički se nadao da Richard nije namjerno uništio fotografije i
druge uspomene iz njegova djetinjstva. Pretpostavljao je da je većina stvari koje je
tražio nekamo spremljena nakon majčine smrti. Bio je uvjeren da ih Richard drži
negdje blizu, a najlogičnije mjesto bila je njegova spavaća soba.
Richard ne bi uništio nešto što pripada njoj jer mu je to bilo dragocjeno. Josh je
vjerovao da je sačuvao i one njezine stvari koje su nešto značile njemu. Barem se
tome nadao.
Problem je bio kako nagovoriti Richarda da mu kaže gdje su te stvari. Joshu je
preostajalo sve manje vremena za potragu. Tog je jutra dobio poruku da uskoro
započinje još jedan projekt. Pitali su ga kad se vraća na posao.
»O čemu razmišljaš?« upitala je Michelle. Trgnuo se iz svojih misli. »Oprosti,
pokušavao sam smisliti najbolji način da ovo riješimo. Ne mogu još dugo ostati.«
»Kako misliš?«
»Počinje mi novi posao. Moram otići najkasnije za dva dana.« »Tako brzo?«
Kimnuo je. »Gdje?«
»U Montani.« Objasnio je da projekt uključuje izgradnju trgovačkog centra u
Billingsu.
U njezinim je očima ugledao razočaranje.
»Ne bih više nikad mogao živjeti ovdje«, rekao je tiho i ponadao se da će
Michelle razumjeti.
»Ne bih to od tebe ni tražda«, usprotivila se.
»Učinit ću za Richarda što god mogu, ali imam i ja svoj život.«
»Razumijem, Josh, stvarno te razumijem. Valjda mi je grozna pomisao da ćemo se
morati oprostiti.«
Pričekao je nekoliko trenutaka, kao da se ponadao da će ona još nešto reći.
Ali Michelle je šutjela. Tada je i on shvatio da mu je teško što odlazi i ostavlja je.
Morao je otići, ali bit će mu to daleko teže nego što bi ikad mogao zamisliti.
Michelle je bila lijepa, ali poznavao je žene koje su bile jednako privlačne. Ipak,
ona je bila drukčija. Bilo mu je toplije oko srca kad je ona bila pored njega. Uživao je
provoditi vrijeme s njom, što je puno značilo s obzirom na okolnosti njihova susreta.
Nije nikad pokušavala ispuniti trenutke tišine među njima, a to je bilo još nešto što mu
se jako svidjelo kod nje. Svidjelo mu se i to što uvijek govori ono što misli. Ali, s
obzirom na prirodu njegova posla, nije se želio poigravati njezinim osjećajima.
Dugotrajna, ozbiljna veza među njima naprosto nije bila moguća.
 Dvadeset drugo poglavlje

A bby je sjedila u svom automobilu i čvrsto stiskala šake u krilu. Nije još ni otišla s
parkirališta pansiona, a dlanovi su joj već bili znojni. Samoj je sebi obećala da će to
učiniti, samoj je sebi obećala da će posjetiti Angelin grob ako se ikad vrati u Cedar
Cove. Ni jedan jedini put otkad je njezina prijateljica pokopana, Abby nije smogla
hrabrosti posjetiti njezin grob.
Bilo je vrijeme. Već je odavno bilo vrijeme.
Ovo će ili pokvariti ili dati smisla njezinom putovanju u Cedar Cove. Abby se
prisilila staviti ruke na volan i duboko je udahnula. Sad ili nikad.
Ono što je otežavalo cijelu stvar bila je činjenica da Rogerovo vjenčanje treba
biti radostan događaj za cijelu obitelj. Jutros je Abby rekla Jo Marie koliko je htjela
izbjeći dolazak u Cedar Cove. I to je bila istina.
A ovo je bio razlog. Prije mnogo godina rekla je samoj sebi da se više nikad neće
vratiti. Ako bi se vratila, morala bi otići na Angelin grob. A dobri stari Roger odlučio
se oženiti baš ovdje, u njihovom rodnom gradu. Činilo se kao da ju je Bog natjerao da
se suoči s prošlošću.
Abby je u tren oka opet bda osamnaestogodišnja djevojka.
Stiglo je vrijeme božićnih blagdana i jedva je čekala vidjeti svoju najbolju
prijateljicu. To što joj još nije bila ispričala za Stevea bilo joj je pravo mučenje. Bila
je toliko luda za njim. I bila je posramljena što se tako ružno ponijela prema njemu
nakon nesreće.
Abby se sjećala da nije bila kod kuće ni sat vremena kad je nazvala Angela. Božić
je trebao stići za tri dana, a Angela još nije bila počela kupovati darove. Abby je
rekla da će je odvesti u trgovački centar. Otac joj je rekao da može uzeti njegov
automobil i da je spremnik benzina pun. Na izlazu ju je upozorio da pripazi na
poledicu na cesti.
Te su se večeri izvrsno provele. Kupovale su darove, smijale se do besvijesti,
isprobavale odjeću. Abby i Angela bile su kao sestre. Razlika među njima iznosila je
tek nekoliko tjedana. Sve su činile skupa, još od završetka osnovne škole. Nije bilo
ništa neobično u tome da provedu cijeli vikend zajedno, a tada bi jedva oka sklopile.
Većinom su bile budne cijelu noć.
Nakon kupnje večerale su u Red Robinu, omiljenom mjestu dviju prijateljica, gdje
su podijelile hamburger i krumpiriće. Dok su sjedile unutra, počelo je sniježiti.
Goleme pahulje gusto su padale s neba i stvarale najljepši prizor na svijetu. Upravo
su takav Božić čekale. Božić na sjeverozapadu Pacifika.
Kad su kretale iz Silverdalea, Abby je nazvala roditelje.
»Oprezno vozi«, upozorio ju je opet otac.
Abby i jest bila oprezna. Vrlo oprezna. Barem je tako mislila. Ali umjesto da
stigne kući s darovima za obitelj i ukrašava kekse s majkom i bratom, umjesto da
uživa u blagdanima, Angela je te noći poginula na cesti nadomak Cedar Covea.
Abby nikad nije posve shvatila kako se to dogodilo. Sjeća se da su pjevušile
božićne pjesme koje su svirale na radiju i smišljale što će sve raditi dok traju
praznici. Angela ju je zadirkivala zbog Stevea i pitala može li joj biti kuma na
vjenčanju. Kao da bi Abby ikad pitala ikog drugog! Planirale su i odlazak na skijanje
između Božića i Nove godine, a Abby je morala obećati da će pozvati i Stevea da im
se pridruži kako bi ga Angela mogla upoznati. Naravno, planirale su i druženje s
prijateljicama, kupnju u Seatdeu, kino.
Možda će odgledati i dva filma. I jedna i druga imale su na umu film koji su htjele
gledati.
I dok su tako čavrljale, poput ptičica na telefonskoj žici, Abby je naletjela na
komad leda.
Auto se počeo nekontrolirano okretati. Angela je vrištala... ili je to možda bila
ona; Abby se nije mogla sjetiti. Dobro se sjećala samo straha što ga je osjećala kad se
automobil počeo prevrtati.
Kad se Abby probudila, bila je u bolnici, a majka je stajala iznad nje. Oči su joj
bile crvene i natečene od plakanja. Njezin otac i brat također su bili ondje i izgledali
su vrlo tužno.
»Bit će sve u redu«, šapnula joj je majka, čvrsto je primivši za ruku.
Abby je osjećala kako su joj se usta osušila i kako ju je zaslijepila bol. »Angela?«
jedva je uspjela prošaptati ime svoje prijateljice. Ta glupa nesreća pokvarit će im
cijele praznike i sve njihove planove, pomislila je.
U tom je trenu njezina majka zajecala; bolni, teški jecaji kidali su Abbyno srce. Je
li Angela jako ozlijeđena? Zašto nitko ništa ne govori? Njezina majka nije ni mogla
ništa reći; samo je objema rukama pokrila lice i okrenula se.
Abby je pogledala u oca. Nježno ju je primio za ruku. I njemu su oči bile pune
suza, dobro se sjećala Abby. Abby nikad prije u svom životu nije vidjela oca kako
plače. Ali te je noći plakao.
»Žao mi je, dušo«, jedva je izgovarao riječi. »Angela je proglašena mrtvom na
mjestu nesreće.«
Angela mrtva?
Ne.
To ne može biti.
Kako Angela može biti mrtva kad su tek prije sat ili dva pjevale božićne pjesme i
stvarale planove za praznike? Nije imalo smisla. Abby nije mogla zamisliti svijet u
kojem nije bilo Angele. Njezin um odbijao je prihvatiti što joj je otac rekao.
Angelin sprovod održan je dvadeset sedmog prosinca. Taj užasni dan zauvijek će
ostati urezan u Abbyno pamćenje. Bile su joj slomljene obje noge i tri rebra, ali
inzistirala je da prisustvuje sprovodu. Otac je poštivao njezinu želju. Zatražio je
liječničko dopuštenje i posudio invalidska kolica. Bilo je to prvi put što če vidjeti
Angeline roditelje nakon nesreće. Bojala se susreta s njima, ali znala je da im mora
reći koliko joj je žao i kako bi sve dala da može vratiti vrijeme unatrag.
Ali Angelina je majka bila izvan sebe. Čim je Abby ušla u crkvu, Angelina je
majka ustala i nazvala je Abby ubojicom. Onako krvavih i natečenih očiju izgledala je
poput kakve luđakinje. Vikala je neka Abby ode. Ništa nije moglo utješiti Charlene
White. Ni njezin muž, ni pogrebnik, ni svećenik koji se spremao održati misu. Abby je
bila prisiljena otići - nije bilo druge.
Propustila je čitav semestar svoje prve godine fakulteta dok se oporavljala od
nesreće. Tjelesne ozljede zacijelile su već nakon nekoliko mjeseci, ali emocionalno...
emocionalno Abby više nikad nije bila ista. Duboko je doživjela mržnju Angeline
majke. Osjećala se kao osramoćena, obilježena žena koja je počinila strašan grijeh;
grijeh za koji se nikad neće moći iskupiti.
Abby je još dvaput pokušala razgovarati s Angelinim roditeljima. Drugi je put to
bilo ljeto nakon nesreće. Angelin otac otvorio je vrata i rekao joj da bi bilo najbolje
da ne dolazi. Njihovo odbacivanje žestoko ju je pogodilo. Whiteovi su joj bili kao
drugi roditelji. Izgubila je najbolju prijateljicu, a Whiteovi su uz to svu svoju mržnju
usmjerili na nju.
Svakog dana kad se vozila gradom prolazila je pokraj mjesta gdje se dogodila
nesreća. Netko je ondje postavio križ, a svakodnevno su ljudi ostavljali i cvijeće. Bio
je to stalni podsjetnik na ono što se dogodilo, sol na rani.
Spomenik uz cestu bio je dovoljno bolan, ali najgore su bile glasine. Abbyna
majka htjela je znati je li istina da su te noći nešto pile. Da, pile su toplu čokoladu, ali
nikakav alkohol. Govorkalo se i da je prebrzo vozila. A Abby je vozila i sporije od
dopuštenog. Bila je oprezna vozačica. Snijeg i led bili su krvi za nesreću, a ne droge,
alkohol ili nemarna vožnja. Policija ju je oslobodila svake sumnje, ali čini se da to
nikom nije bilo važno.
Takozvane prijateljice navraćale su u njihovu kuću zapitkivati o tome što se
dogodilo, pokušavajući izvući bilo kakvu informaciju koju mogu širiti dalje. Abby je
ubrzo počela odbijati svako društvo jer više nije znala kome vjerovati. Izbjegavala je
čak i Stevea. Radije je odabirala ostati u sobi, čitati ili učiti.
U ljeto između druge i treće godine faksa Abby se nije vratila kući, nego se
prijavila za program studiranja uz rad i otišla u Australiju. Bilo joj je previše bolno
ostati u Cedar Coveu, znati da ljudi zure u nju kud god prođe. Zar su zaista mislili da
ona ne može čuti što govore? Ona je bila krivac. Abby je vozila, a Angela je mrtva.
Pet godina nakon mature njihov se razred okupio na obljetnici. Skupili su i novac
za postavljanje malenog spomenika u Angelinu čast u gradskom parku.
Sjećanja su zarobila Abby i osjećala se vezanom; toliko su je stezala da više nije
mogla disati.
Ponesena sjećanjima, dugo je sjedila prije nego što je konačno krenula s prilaza
ispred pansiona. U tom joj je trenu zazvonio mobitel. Zvuk je ispunjavao cijelu
unutrašnjost automobila i činilo joj se kao da stoji pored zvona u tornju kakve crkve.
Pogledala je tko zove.
Njezina majka.
 Premišljala se hoće li se javiti, a zatim je odlučila pustiti da se uključi govorna
pošta. Bojala se da će se slomiti ako sad bude razgovarala s majkom. Ili još gore, reći
će majci da je krenula na groblje, a majka bi je sigurno pokušala odgovoriti i rekla bi
joj da zaboravi to. Danas je bio Rogerov dan, dan vjenčanja. Abby ne bi smjela to
činiti.
I njezina bi majka bila u pravu.
Abby je bila u gradu već puna dva dana. Predugo već to odgađa. Trebala je to
učiniti u petak ili čak četvrtak, ali nije se mogla prisiliti.
Njezin se mobitel opet oglasio. Majka joj je sigurno ostavila poruku. Abby će je
preslušati poslije.
Pogledala je na svoj sat. Devet i trideset. Imala je vremena napretek. Nije uopće
imala vremena.
Knedla joj se stvorila u grlu. Nije znala što je očekivala, čemu se nadala.
Odrješenju od grijeha? Oprostu? Blagoslovu? Čak i sada, nakon toliko godina, nije joj
bilo jasno zašto je Bog dopustio da ona pozivi, a Angela umre.
S obzirom na preteški teret krivnje koji je nosila nakon nesreće, za nju bi bilo
bolje da je ona ta koja leži dva metra pod vlažnom zemljom. Bila je tako umorna od
ružnog osjećaja koji ju je morio zbog tog događaja.
Odabrala je duži put i prošla pokraj svoje srednje škole. Progutala je bolnu knedlu
kad je pogledala u prozor njihove stare učionice. Bile su tako budalaste i nezrele,
silno su željele ostaviti svoj trag u svijetu. A kao maturantice mislile su da su zaista
nešto posebno. Da su superkul. Najbolje. Smiješno, da, ali bilo je to posve nevino. Da
je Abby samo znala kakvo je strašno buđenje čeka tek nekoliko kratkih mjeseci nakon
mature.
Kad je stigla na groblje primijetila je dva šatora na dvama različitim mjestima.
Netko je očito bio nedavno pokopan. Tek kad je izašla iz automobila shvatila je da ne
zna gdje je Angelin grob. Trebalo joj je gotovo trideset minuta da ga pronađe. Do tada
joj je lice već bilo ukočeno od hladnoće.
Prošli su je trnci kad je spazila granitnu ploču u kojoj je bilo urezano angela marie
white. Čak i sada, nakon toliko godina, sve se činilo kao ružan san. Ispod datuma
rođenja i smrti pisalo je Voljena kći. Da je barem mogla dodati i najbolja
prijateljica.
 Ne znajući što bi dalje, Abby je samo zurila u nadgrobnu ploču. Pobjegla joj je
suza niz obraz i kapnula na ploču. Pored nje je stajala vaza prepuna umjetnog cvijeća.
Žute tratinčice.
Žute tratinčice bile su Angelino omiljeno cvijeće. Iako nije znala za koga će se
jednog dana udati, govorila je kako će do oltara došetati sa žutim tratinčicama u
rukama. Čak je bila i nacrtala svoju vjenčanu haljinu i haljine svojih djeveruša.
Naravno, planirale su jedna drugoj biti vjenčane kume. Abby joj je pomagala
nacrtati haljinu koju će nositi na Angelinu vjenčanju i smijala se Angelinim crtežima.
Složile su se da ih nikad ništa neće razdvojiti. Ni dečki, ni druge prijateljice, čak ni
roditelji. Zauvijek će biti najbolje prijateljice.
Zašmrcala je. »Bok«, tiho je rekla.
»Dugo ti je trebalo.«
Abby se naglo okrenula. Nije bila primijetila da je itko drugi ondje. U blizini nije
bilo nikoga.
Čudeći se, opet je stala zuriti u grob.
»Da, ja sam. Zar si mislila da će me grob ušutkati? Daj, Abs, pa poznaješ me.«
»Angela«, prošaptala je Abby.
»Ne brini, ne čuje me nitko drugi. Moj glas je u tvojoj glavi.«
Ovo je bilo previše. Svladao ju je pritisak. Sad joj se i pričinja. Glas je bio
proizvod njezine mašte. Sigurno jest. Razgovor s Angelom... nije moguć. Barem si je
tako pokušala utuviti u glavu, inače će joj zatrebati stručna pomoć.
»Devet-jedan-jedan, izvolite?« začula bi oštar glas službenice.
»Pričinja mi se da čujem stvari«, rekla bi Abby.
»Kakve stvari?«
»Glasove mrtvaca.«
»Ostanite na liniji. Odmah šaljemo pomoć.«
Takav se scenarij odvijao u Abbynoj glavi. Mogla je zamisliti vozilo hitne pomoći
kako uz glasan zvuk sirene hitro stiže na groblje i kako je odvlače u ludnicu. Ne samo
da je čula glasove, već je i razgovarala s njima.
»Daj, nemoj se toliko tresti. Pa nije tako strašno.«
»Angela, molim te, plašiš me.«
»Ne bih te plašila da nisi čekala sve te godine da me dođeš posjetiti.«
Abby je očito razgovarala sama sa sobom. Njezina bujna mašta potaknula je
emocionalne reakcije. Ali bez obzira je li glas stvaran ili samo plod mašte, ne smije
propustiti priliku razgovarati s prijateljicom.
»Pokušala sam prići tvojim roditeljima nakon sprovoda ali...« »Znam, znam. To je
moja majka...«
»Ne može mi oprostiti.« Strašna scena opet se odigrala u Abbynoj glavi. Ali
razumjela je reakciju Angeline majke.
»Draga., ne možeš ti samoj sebi oprostiti. Ne krivi moju mamu.«
»Srela sam Patty Morris. Ona...«
»Znam, rekla mi je mama. Ne mijenjaj temu, okej?«
Abby se pretvarala da nije to čula. »Onda vjerojatno znaš više od mene.«
»Puno više. Mama i dalje posjećuje moj grob, otprilike jednom tjedno.«
»O, Bože.«
»Oh, puno joj je bolje. Prije je dolazila svaki dan. Ne bi vjerovala kakva je bila.
Bacila bi se na pod i ridala. Bila je to najtužnija stvar koja se može vidjeti.«
Abby je rukom pokrila usta i prigušila jecaj. Nije željela znati ništa od toga. »Jesi
to stvarno ti? Jer ako nisi, onda bih radije prekinula ovaj razgovor, u redu?«
»Jesam li to stvarno ja? Jesam li to stvarno ja?« ponavljala je Angela sve
glasnije. »Hmmm... mislim da ćeš to morati sama skužiti.«
»Ne mogu. Želim vjerovati da možemo razgovarati, ali znam da je to nemoguće.«
»Ne brini. Nije ni važno. Menije samo bitno da si skupila hrabrosti doći na
grob. Konačno. Dugo te već čekam.«
 »Nisam mogla doći ranije...«, šapnula je Abby.
»A zašto nisi?«
Abby je podigla glavu i zagledala se u prijeteće sivo nebo. »Moj brat se ženi
večeras.«
»Opet ti. Prestani skretati s teme. Želim znati zašto me nisi došla vidjeti.«
»Ah...« Abby se u tom trenu slomila. Borila se s krupnom knedlom u grlu, toliko
krupnom da nekoliko sekundi uopće nije mogla disati. »Tako mi je žao, Angela. Tako
mi je žao.«
»Znam, znam«, promrmljala je Angela. »Ali vrijeme je da kreneš dalje.«
»Da krenem dalje? Jesi li ti luda?« Abby je gotovo vikala. »Ubila sam najbolju
prijateljicu. Nitko tko ima imalo savjesti i srca ne preboli nešto takvo.«
»Ali moraš«, inzistirala je Angela.
Abby nije znala što bi rekla.
»Kad se već osjećaš toliko krivom, zašto mi nisi donijela cvijeće? Žute
tratinčice, na primjer.«
»Oh, Bože. Trebala sam. Oprosti.«
»Hej, ako se želiš osjećati krivom, samo naprijed. Pustila si me da čekam toliko
godina, a kad si se konačno pojavila, nisi se potrudila ni cvijeće donijeti.«
»Već sam rekla da mi je žao.«
»Ma ne brini. Kad ljudi donesu cvijeće, gotovo nikad ne donesu i vodu. Ne bi
vjerovala što sve ljudi uliju u tu glupu vazu koju je moja mama ovdje stavila. Bilo je
unutra kave, soka, frapea. Nema tekućine koju nisam vidjela.«
»Joj.«
»Tu si i drago mi je što te vidim.« »I meni je drago da sam ovdje.«
»Ali ne izgledaš tako. Maškara ti se razmazala i nos ti je sav crven. Bolje ti je
da se urediš prije vjenčanja ili će se gosti pitati tko je umro.« Odmah je prasnula u
smijeh. »Ups. Pogrešan odabir riječi.«
 Abby je pogledala u stranu.
»Nasmiješi se, Abby. Nasmiješi se. Želim da imaš lijep život. Moram znati da
ćeš uspjeti zaboraviti na tu strašnu nesreću i da ćeš uživati u životu, za nas obje.«
»Ali kako bih mogla?«
»Tako što ja to tražim od tebe. Ne želim da više vuc'eš okove krivnje.«
Ni Abby ih više nije željela vući.
»Ti znaš koji je tvoj problem, zar ne?«
Abby se promeškoljila. »Da. Ja sam kriva za cvoju smrt.«
»Ne, nije to. Ti nisi kriva, a ionako se ne može izbrisati što se dogodilo.
Problem je u tome što si se toliko priviknula na osjećaj krivnje da se bojiš što bi se
dogodilo da ga se oslobodiš. Ti se nasmrt bojiš biti sretna. Ups, opet pogrešan
odabir riječi. Gle, svi umiru i zato to moraš konačno preboljeti.«
»Voljela bih da sam ja poginula.«
»Ali nisi. Živa si i zato uživaj u životu. Zašto se nisi udala? Trebala si već imati
muža i dvoje, troje djece i imati puno prijatelja.« »Trebala sam?«
»Pa zar nije to život kakav smo planirale?« Abby je zajecala. »Ništa nije ispalo
onako kako smo planirale.«
»To je gotovo uvijek tako, koliko čujem od drugih. Nema razloga da se utapaš u
krivnji. Sada mi reci da si spremna nastaviti život. Želim da ga živiš punim
plućima.«
»Voljela bih da mogu.«
»Abby!«
»Dobro, dobro«, plačući je povikala. Srećom, nije nikog bilo u blizini.
»Odlično. Ali prije toga nešto moraš učiniti.« »Što?«
»Neće ti se svidjeti.«
Abby se snuždila. »To ima veze s tvojim roditeljima, je li tako?«
 »Da, moraš ih posjetiti.«
Abby je odmahnula glavom. Odmah je odbacila taj prijedlog. »Ne mogu, Angela.
Ne mogu. Oni krive mene... tvoja me majka ne može ni pogledati.«
»Ona te treba vidjeti; treba razgovarati s tobom. Učini to za mene, to je sve što
tražim.«
»Ne mogu.«
»Morat ćeš opet pokušati, Abs.« »Drugi put.« »Ne. Danas. Sada.«
Abby je opet odmahnula glavom. »Imam dogovor za ručak s Patty... i ostalima.
Mama ide sa mnom. Nemam vremena.«
»Odi nakon ručka.«
»Mogu li povesti mamu sa sobom?«
»Ne. Idi sama. Neće biti lako. Ne mogu ti jamčiti da ti mama neće reći ništa
ružno ili biti neljubazna. Ali to sve nije zbog nje, i ti to znaš. To je zbog tebe. Ništa
se neće promijeniti ako to ne učiniš.«
»Angela, ne mogu. Oprosti, ali ne mogu.«
»Onda mi obećaj da ćeš razmisliti. To je sve što tražim, okej?«
»Dobro, razmislit ću.« Izvadila je iz torbe rupčić i obrisala nos.
»I dosta s tim suzama. Počinješ zvučati kao moja majka.« Abby se nasmiješila.
»E, tako treba. A sad briši odavde i lijepo se provedi danas. Čestitaj Rogeru u
moje ime. Uvijek sam mislila da je sladak.« »Hoću. Zbogom, Angela.«
»Bok«, rekla je Angela. »I ne zaboravi, moraš imati sretan život; živiš ga za nas
obje.«
Abby je pošla s groblja. Je li se to zaista dogodilo? Zar je stvarno razgovarala sa
svojom najboljom prijateljicom? Što god bilo, osjećala se kao da joj je ogroman teret
pao s leda. I dalje u čudu, polako je hodala prema svom autu kad joj je ponovno
zazvonio mobitel. Ovaj put se javda. »Bok, mama.«
»Oprosti što te smetam, ali htjela sam znati kad ćeš doći po mene za taj ručak?«
 Abby je pogledala na sat. »Oko jedanaest i pol. Patty je rekla da se nađemo u
podne. Imamo dovoljno vremena.«
»Odlično.«
Njezina je majka zastala. »Dušo, jesi li dobro?« »Dobro sam, mama. I više nego
dobro.« »Drago mi je... Brinula sam se. I tvoj tata isto. Vidimo se ubrzo.«
»Mama?«
»Da?« brzo je rekla njezina majka jer je skoro bila poklopila slušalicu. »Što je
bilo?«
Abby joj je htjela reći da je upravo vodila poduži razgovor s Angelom, no brzo se
predomislila. »Ništa važno. Imat ćemo vremena razgovarati prije vjenčanja.«
»Dobro. Jesam li ti rekla da sam odlučla obući ružičasti kostim umjesto
svjetlozelenog?«
»Tako lijepo izgledaš u ružičastom.«
»Misliš? To je i tvoj otac rekao. To baš izgleda kao kostim za mladoženjinu
majku, ali, kao što me tvoj otac podsjetio, ja jesam mladoženjina majka.«
Abby se nasmiješila. »Bit ćeš prekrasna.«
»Obje ćemo biti prekrasne«, ispravila ju je njezina majka.
 Dvadeset treće poglavlje

P ričekala sam da moji gosti izađu, a zatim sam uzela svoj kaput i torbicu. Imala sam
nekih obaveza, ali nisu bile toliko važne. Moja je misija uključivala obilazak grada i
upoznavanje vlasnika raznih radnji.
Peggy Beldon preporučila mi je dobru kemijsku čistionicu. Imala sam nekoliko
ukrasnih jastučnica koje sam željela dati na čišćenje. Lijepo će izgledati na mom
kauču. Planirala sam svratiti i do knjižnice. Već mi je dvoje ljudi spomenulo Grace
Harding i nadala sam se da ću je imati priliku upoznati.
Jastučnice sam stavila u vrećicu i prebacila torbicu preko ramena. Opet sam
odlučila šetati i izbjeći vožnju automobilom. Jedna od pozitivnih strana života u Cedar
Coveu bila je ta što se gotovo svugdje može stići pješice. Ali umjesto da krenem niz
cestu, zatekla sam se kako hodam prema kući Marka Taylora.
Nisam mu jučer odgovorila na pitanje o Paulu. Čim ga je postavio, smislila sam
neku ispriku i odmah otišla. Mark me nije pokušao zadržati, zbog čega sam bila
zahvalna. Ali ipak, smatrala sam da mu dugujem objašnjenje. Uz to, nisam bila sasvim
zadovoljna njegovim objašnjenjem zašto je jučer banuo u moj pansion dok je Spenser
bio ondje.
Kao i jučer, pronašla sam ga u njegovoj radionici. Brusio je prekrasnu drvenu
kolijevku. Bilo je to pravo umjetničko djelo, sa zanimljivim rezbarijama sa svake
strane. Podigao je pogled kad sam ušla. U tamnim mu se očima vidjelo iznenađenje.
Preko flanelske je jakne nosio radno odijelo. Već se na prvi pogled vidjelo da ne mari
previše za svoj izgled. Njegova pepeljastoplava kosa trebala je šišanje i izgledao je
kao da se jutros nije obrijao.
»Opet ti«, rekao je. Činilo se da nije nimalo obradovan mojim posjetom.
»Da, opet ja. Imaš li koju minutu?«
»Pa baš i ne.«
Ignorirala sam njegov odgovor i prišla lončiću s kavom i natočila i sebi i njemu
šalicu.
 »Sjedni malo sa mnom«, predložila sam mu.
Mark me samo pogledao. »Što sad hoćeš? Ako me nastaviš ovako ometati, natpis
ti nikad neće biti gotov.«
»Ionako mi se ne čini da sad na njemu radiš.«
Namrštio se, ali nije ništa rekao na to.
»Netko je naručio kolijevku?« upitala sam ga.
Nevoljko je odmahnuo glavom.
»Ali svejedno je radiš... zašto?«
»Jesi li uvijek ovakvo zabadalo?« zarežao je.
»Ponekad«, priznala sam. Pretvarala sam se da ne primjećujem njegovu
negostoljubivost. Izvukla sam stolicu, sjela, prekrižila noge i primila svoju šalicu
objema rukama. Vruća kava grijala mi je dlanove.
A Mark se očito pretvarao da me ne primjećuje. Ponašao se kao da me nema, ali
neka. Pogled mi je skrenuo na kolijevku. Nisam se mogla nadiviti prekrasnim
rezbarijama koje je načinio na rubovima. »Kolijevka je predivna«, rekla sam, očarana
njegovim radom. Zaista je bio talentiran stolar.
Odmaknuo se malo od svog djela i stao ga promatrati iz drugog kuta. »Hvala.«
»Necko očekuje dijete?«
»Ne.« Vratio se svom projektu i mrzovoljno dodao: »Dobio sam ideju za nju jedne
noći.«
»I samo si je odlučio izraditi?«
Spustio je ruku i bijesno me pogledao. »Imaš li kakvih problema s tim?«
»Nemam.« Njegov mi je pogled bio pomalo zastrašujući, ali nisam mu to htjela
dati do znanja.
Na licu mu se vidio sićušan smiješak, ali kad je progovorio, glas mu je bio prepun
sarkazma. »Drago mi je to čuti.« Uzeo je dlijeto i nježno kuckao po raskošnoj
rezbariji.
 »Što namjeravaš učiniti s njom?« pitala sam ga. Nije imao nikakav izložbeni
prostor, koliko sam ja mogla vidjeti.
Slegnuo je ramenima. »Ne znam. Vjerojatno ću je pokloniti.« Sad više nije zvučao
toliko razdraženo.
»Pokloniti je?« ponovila sam za njim. Ta se kolijevka mogla prodati za čitavo
bogatstvo. Prekrasno izrezbarena, jedinstven ručni rad? Kod Marka ništa nije bilo
uobičajeno - naprosto nisam znala što bih od njega mogla očekivati.
Puhala sam u svoju kavu, a zatim oprezno popila gutljaj, u strahu da ću opeći
usnice.
»Postoji li razlog zbog kojeg si došla?« pitao me. Odmaknuo se korak unatrag i
dohvatio svoju kavu.
»Da.«
»Onda bi bilo dobro da kažeš što je, zar ne? Kao što vidiš, imam posla.«
Unatoč njegovu osornu stavu, nasmiješila sam se. Nisam to mogla sakriti.
»Nešto ti je smiješno?« pitao je. »Ti«, rekla sam mu.
Počešao se po glavi. »Svašta sam čuo o sebi svih ovih godina, ali nitko nije rekao
da sam smiješan.«
»Smatram da ti dugujem objašnjenje u vezi s Paulom...«
Podigao je ruku i zaustavio me. »To se mene ne tiče. Tko god bio, to nema nikakve
veze sa mnom, razumiješ li?«
Nastavila sam govoriti. »Paul je bio moj muž. Prije devet mjeseci poginuo je u
Afganistanu.«
Mark se uspravio i odmaknuo se korak unatrag. »Dakle, to sve objašnjava.«
»Objašnjava što?«
Odmahnuo je glavom, očito nije želio odgovoriti. »Žao mi je što ti se to
dogodilo«, rekao mi je nakon nekoliko trenutaka.
»Da, i meni. Paul Rose bio je divan čovjek. Svijet je zbog njega bio ljepši.«
Ugrizla sam se za donju usnicu u nadi da ću zatomiti tugu u glasu. Nisam bila sigurna
jesam li uspjela.
Pogled mu je bio zamišljen. »Nazvala si pansion po njemu i zato želiš vrt pun
ruža.« Kao da mu je najednom sve dobilo smisao.
»Njegov helikopter srušio se u planinama. Mjesto pada nije dostupno i zbog toga
tijelo nije nikad pronađeno.« Mark me suosjećajno gledao. »To je teško.« »Dugo sam
se vjerovala da je možda još živ.« »Je li moguće?«
Odmahnula sam glavom. »Koliko god željela vjerovati u to, mislim da nije
moguće. Fotografije mjesta nesreće snimljene iz zraka pokazuju da je nemoguće da je
itko preživio.«
Mark je pogledao u stranu i odložio svoju šalicu. Bez ijedne riječi vratio se svom
radu na kolijevci.
»Ispričavam se što sam ispala davež«, rekla sam pa sam i ja odložila svoju šalicu.
»Nisi«, rekao je nastavljajući svoj posao.
»Hvala na kavi«, rekla sam mu na izlazu iz radionice.
»Nema na čemu«, progunđao je.
Otišla sam i krenula niz cestu prema gradu. Hladnoća na licu vrlo mi je prijala.
Bila sam zahvalna na svom vunenom kaputu i njegovoj toplini. Vjetar je puhao s mora
i nosio po zraku miris soli. Bila sam u iskušenju hodati skroz do lučice i promatrati
zaljev. Ali oduprla sam se tome jer me moj želudac već podsjećao da je vrijeme
ručka.
Iako sam pripremila izdašan doručak za svoje goste, sama nisam previše pojela.
Čula sam pohvale o restoranu Pot Belly Delly i odlučila svratiti na juhu.
Mjesto je bilo krcato. Deset sam minuta čekala da se oslobodi stol i na kraju su
me posjeli za malen i okrugao stol pored prozora s kojeg se vidjela Ulica Harbor.
Za stolom nasuprot mojem sjedile su dvije žene. Vidjelo se da su dobre
prijateljice, radosno su čavrljale. Tu i tamo nagnule bi se jedna prema drugoj i veselo
nasmijale.
Prišla mi je konobarica s čašom vode i jelovnikom. Upitala sam je za dnevnu juhu,
a ona mi je odgovorila da nude goveđu. Naručila sam stoga goveđu juhu i šalicu čaja.
Tek kad je konobarica otišla, primijetila sam da jedna od dviju žena koje su sjedile za
suprotnim stolom nosi pločicu s imenom. Na njoj je pisalo Grace Harding. Osoba koju
sam se nadala kasnije upoznati.
Sigurno je primijetila moj pogled jer je zastala usred rečenice i pogledala u mom
smjeru.
»Oprostite ako sam zurila u vas«, rekla sam zbunjeno i mrvicu posramljeno.
»Ne brinite, niste. Jeste li vi mlada žena koja je nedavno kupila pansion od
Frelingerovih?«
»Da, ja sam Jo Marie Rose.«
»Ja sam Grace Harding, a ovo je Olivia Griffin.«
»Sutkinja Olivia Griffin?«
»Da.« Sutkinja je bila elegantna žena, kratke tamne kose, vrlo moderno podrezane,
i tamnih smeđih očiju. »Drago mi je što sam vas obje upoznala.« »Dobro došli u
Cedar Cove.«
Grad me već tako toplo primio. »Gotovo svi koje sam dosad stigla upoznati rekli
su mi da moram upoznati i vas dvije«, rekla sam im.
Pojavila se konobarica s mojom juhom, prhkim pecivom i maslacem. Kruh je
mirisao kao da je tek izašao iz pećnice, a ja sam osjetila kako moja odlučnost slabi.
Kad sam podigla pogled, otkrila sam da sutkinja Griffin gleda u mene.
»Jeste li jučer imali neočekivan posjet?« upitala me.
Htjela sam reći da nisam, ali tada sam se sjetila Spensera. Nisam znala što bih joj
rekla. Otvorila sam usta, ali predomislila sam se. Nije mi bilo jasno kako bi ona
mogla znati za Spensera. Mislila sam kako nije bilo moguće da je čula od Marka, ali,
s druge strane, nisam znala puno o njemu. Štoviše, što sam ga dulje poznavala, to sam
manje o njemu znala.
Činilo se kao da je Oliviji bilo mrvicu neugodno. »Pitam zbog toga što se jučer,
dok sam bila u gradu sa svojom kćeri Justine, pored mene zaustavio čovjek u
automobilu i tražio upute kako doći do pansiona Rose Harbor. A ja sam mu rekla da
mislim kako ne postoji pansion tog imena u gradu.«
 »Da, odlučila sam promijeniti ime.«
»Nažalost, ja to nisam znala i čovjek se prilično naljutio.«
»Na vas?«
»Na čitav svijet.« Namrštila se. »Nešto kasnije srela sam šerifa Davisa i
spomenula mu taj incident. Je li vas čovjek našao?« Kimnula sam glavom. »Nažalost,
da.« »Je li sve u redu?«
»Oh, da.« Bila sam u iskušenju ispričati im o Markovom neočekivanom posjetu,
ali suzdržala sam se.
Olivia je ustala i dohvatila račun sa stola. »Ispričavam se ako vam je to bio
prijatelj.«
»Ne, nije.« Sumnjam da će se taj čovjek vraćati u skorije vrijeme.
»Dobro.« Grace se namrštila; i ona je izgledala pomalo zabrinuto. »I Olivia i ja
smo same i znamo kako je to. Nemojte se nikad ustručavati pozvati pomoć.«
»Žene se moraju držati zajedno«, dodala je Olivia.
U potpunosti sam se slagala s tim.
Dvije su žene otišle, a ja sam kušala svoju juhu. Nije bila ništa egzotično i
pretjerano, već naprosto djelo fine, domaće kuhinje. Pecivo je bilo vruće i pušilo se
kad sam ga otvorila, a maslac se topio na tanjuru. Bilo je dobro kao što je izgledalo i
mirisalo.
Kad sam završila s jelom, primijetila sam kako se broj ljudi u restoranu smanjio.
Platila sam na blagajni i pošla u kemijsku čistionicu koja se nalazila nekoliko ulica
dalje.
Dok sam prolazila ulicom, primijetila sam nekoliko radoznalih pogleda upućenih u
mom smjeru. Mnogi su mi se nasmiješili i kimnuli, kao da me pozdravljaju.
Pronašla sam kemijsku čistionicu i ostavila jastučnice, a potom sam pošla ravno u
knjižnicu. Naumila sam se učlaniti.
 Dvadeset četvrto poglavlje

Jvrata
osh je gledao Michelle kako nečujno izlazi iz Richardove sobe. Trudila se zatvoriti
uz što manje buke. Pogledala je u njega i duboko uzdahnula. »Puno je gore nego
jučer.« »I mislio sam.«
Spustila je glavu i nekoliko trenutaka samo šutjela. Činilo se kao da se bori
izgovoriti te riječi. »Unatoč tome što Richard kaže, mislim da moramo pozvati
hospicij. Bojim se da trpi bol, a hospicij će nam pomoći da mu posljednje dane
učinimo ugodnijima.«
Josh se složio. Ali znao je i što će Richard misliti o tome. »Richardu se to neće
svidjeti.«
Michelle se složila. »On nije u poziciji da se svađa. Vrlo nemirno spava i,
iskreno, mislim da neće još dugo. Ali ljudi iz hospicija će znati bolje reći. Moramo se
uvjeriti da ne treba natrag u bolnicu.« Glas joj je podrhtavao.
Josh je ušao u dnevnu sobu i zagledao se kroz njezin golemi prozor. Samo u dva
dana svjedočio je naglom pogoršanju očuhova stanja. Kao da Richard nije želio
umrijeti prije nego što Josh stigne.
Kad se Josh tek vratio, Richard je još uvijek imao snage i volje vikati na njega, ali
jutros je jedva mogao disati.
»Pripremit ću nam ručak«, rekla je Michelle s ulaza u dnevnu sobu.
Već je i bilo vrijeme ručka, ali Josha jelo nije zanimalo. »Za mene nemoj ništa
spremati. Nisam gladan.«
Michelle se ponašala kao da ga nije čula. Otišla je u kuhinju i nakon nekoliko
minuta začulo se pištanje lončića za čaj. Uskoro se vratila u dnevnu sobu noseći u ruci
dvije šalice.
»Nazvala sam hospicij«, rekla je.
Josh je uzeo šalicu iz njezine ruke i sjeo nasuprot njoj. Naslonjač u kojem je
Richard provodio svoje dane sada je bio prazan, ali njegova se prisutnost snažno
osjećala u Michelleinim i Joshevim mislima.
»Što su rekli?« upitao je Josh.
Michelle je odložila svoju šalicu na stol i naslonila se. »Žena je rekla će
poslijepodne poslati nekog da ga obiđe.«
Richardu se to neće svidjeti, ali, kao što je Michelle rekla ranije, starac nije u
poziciji da se svađa. Rekao je da želi umrijeti sam i Josh se na trenutak zapitao ne bi
li trebali poštivati njegovu želju. Ali znao je da Michelle neće htjeti ostaviti svog
prvog susjeda samog.
Istini za volju, Josh bi najradije sjeo u svoj unajmljeni auto i vozio što dalje od
Cedar Covea, dokle god mu spremnik benzina dopusti. Dio njega se nadao da će
barem djelić svojeg slobodnog vremena provesti negdje uz ocean.
Jednom, kad mu je bilo otprilike deset godina, majka ga je povela na kratak izlet
na more, u Ocean Shores. Bila je to jedna od najsretnijih uspomena iz njegova
djetinjstva. Nakon što ih je njegov otac napustio, rijetko su imali novca za luksuzne
stvari kao što su bila putovanja. Novac im je bio stalan problem. Ali njegova je majka
uspjela nekako skupiti za benzin. Spakirali su putni hladnjak, nakrcali auto jastucima,
dekama, ručnicima, plastičnim kanticama i lopaticama i odvezli se u Ocean Shores.
Nisu si mogli priuštiti hotel pa su se ulogorili na pješčanoj plaži.
Josh je jurio na sve strane i pun dječje radosti bacao se na valove. Kupili su
jeftinog papirnatog zmaja i Josh je uživao gledajući kako ga vjetar podiže tako visoko
da je na kraju postao samo mrljica na horizontu.
Zajedno s majkom izgradio je golem pješčani dvorac, a uvečer su zapalili
logorsku vatricu i pekli hrenovke. Čak i sada, nakon toliko godina, Josh to jelo pamti
kao jedno od najukusnijih u životu. Te su noći spavali pod zvijezdama, uz zvukove
oceana.
»Utihnuo si«, primijetila je Michelle.
Prenuo se i pogledao u nju. Ponesen uspomenama, teško se vratio u stvarnost.
»Prisjećao sam se jednog izleta na kojem sam bio s majkom još dok sam bio dječak.«
»To je bilo prije nego što je upoznala Richarda?«
Kimnuo je glavom. »Bilo mi je deset i išli smo u Ocean Shores. Nadao sam se da
će čitava stvar s Richardom već biti gotova i da ću imati priliku odvesti se negdje na
obalu. Znam da se taj gradić dosta izmijenio otkad sam ja bio dijete, ali uvijek ću
imati svoje uspomene.«
»Niste nikad poslije bili ondje?«
»Jesmo, jedanput. S Dylanom i Richardom.«
Činilo se kao da mu Michelle čita misli. »Ali više nije bilo isto, je li tako?«
Joshu je tada bilo petnaest i imao je vozačku dozvolu, zahvaljujući čemu je mogao
unajmiti skuter. I Richard je unajmio jedan i dao Dylanu da ga vozi po plaži. U
početku je bilo ludo i zabavno. Joshu se silno svidio osjećaj slobode koji mu je
pružala vožnja na skuteru. Utrkivao se s Dylanom po cijeloj plaži, a vjetar ih je šibao
u lice. Ali kasnije je Josh pao i na skuteru je nastala šteta.
Richard je reagirao s tolikim bijesom da je čak Josheva majka morala uskočiti,
podsjećajući svog muža da je to bila nezgoda. Richard je svejedno tražio da Josh plati
za počinjenu štetu i inzistirao da odmah krenu kući. Svima je pokvario zabavu.
Vožnja kući bila je nepodnošljiva, prepuna napetosti između Richarda i Josheve
majke. I Dylan se ljutio na Josha, a Joshu je bilo mučno zbog osjećaja krivnje.
Ni dan-danas nije mu bilo jasno zašto je Richard tako reagirao.
Jasno je da je to bda nezgoda. Svojim novcem zarađenim od raznošenja novina
platio je štetu na motoru i prihvatio je odgovornost za to što je učinio. Nikom nije palo
na pamet da treba biti sretan što je izbjegao ozljede. Gotovo mu je bilo žao što se nije
ozlijedio. Možda bi tada umjesto napada primio malo suosjećanja.
»Opet si se duboko zamislio«, rekla je Michelle.
»Oprosti.«
»Ma nema problema.«
Nije popio ni gutljaj svog čaja. Prije nego što je pao s tog skutera, Josh je ugledao
majku kako s Richardom šeće po plaži. Možda mu je to bilo omelo pažnju dok je
vozio - tko zna.
Teresa se držala s Richardom pod ruku. Bila je odjevena u ljetnu haljinu bez
rukava. Vjetar joj je mrsio kosu i pleo joj haljinu oko nogu. Josh nije nikad vidio
Richarda toliko opuštenog. Bio je zavrnuo hlače do koljena i oboje su hodali
bosonogi. Majčin smijeh odjekivao je plažom i miješao se s kricima galebova koji su
im kruždi nad glavom. Majka mu je tog dana bda istinski sretna i bezbrižna, a to mu se
posebno urezalo u pamćenje.
Prečesto bi je znao vidjeti kako sjedi za kuhinjskim stolom s gomilom računa pred
sobom. Slagala ih je u hrpice kao da važe koje će platiti prve, a koji će čekati. Češće
nego što se želio prisjećati gledao bi majku kako rukama pokriva lice i plače. Od
same pomisli na to osjetio bi grč u želucu.
Samo dan ranije Josh je bio spreman priznati koliko je njegova majka voljela
Richarda. I morao je priznati da mu je bio zahvalan, unatoč njegovim manama, što je
opet unio radost u majčin život.
Začulo se zvono na vratima i Michelle je požurila otvoriti. Bda je to ista gospoda
iz hospicija koja je bila navratila i dan prije.
»Baš sam se zatekla u jednoj kući u blizini«, objasnila je Ginger ulazeći preko
praga.
Michelle je uzela njezin kaput i torbicu i objesila ih na vješalicu pored vrata.
»Upravo pijemo čaj. Jeste i vi za šalicu?«
»Hvala, ali nemam vremena. Samo ću provjeriti kako je Richard i morat ću otići.«
»Razumijem.«
»Idem s vama«, rekao je Josh. Nadao se da će Richard svoj bijes iskaliti na
njemu, a ne na gospodi koja je tako velikodušno izdvojila svoje vrijeme.
Michelle mu je dobacila pogled koji je govorio kako je bolje da gospodu otprati
ona. Josh je pristao.
Strast među njima poprilično se stišala otkad joj je rekao da ubrzo odlazi. Bilo mu
je žao zbog toga, ali nije želio zavaravati Michelle. Trenutak naprosto nije bio
prikladan. Bilo je to razdoblje toliko nabijeno raznim emocijama da nije bio siguran
može li vjerovati svojim osjećajima. Richard se bližio smrti. Prilika da Josh raščisti s
tim gradom i bolnim uspomenama također se primicala, i to brzim korakom.
Nakon još nekoliko pitanja i odgovora dvije su žene tiho ušle u Richardovu sobu.
Josh nije čuo da se Richard išta pobunio pa je zaključio da mu očuh još spava.
Možda je čak preminuo.
 Richard mrtav...
Pogodio ga je neočekivan nalet tuge i morao je odmah sjesti. A trebao bi zapravo
biti sretan što je sve završilo, ako je uopće završilo.
Josh se opet vratio u prošlost i pokušavao se prisjetiti kako je bilo kad mu je
majka umirala. Tada su, naravno, već znali da joj se bliži kraj. Richard i Josh bili su
uz nju, svaki na svojoj strani kreveta. Bilo je to posve razumljivo, s obzirom na to da
su njih dvojica bili na suprotstavljcnim stranama baš u svemu, osim u ljubavi prema
Teresi.
Njegova majka je spavala, a disanje joj je bilo sve slabije i pliće. A zatim je
umrla.
Richard je pogledao u Josha, a suze su mu tekle niz blijede obraze. Pogled mu je
bio prepun čiste žalosti. »Otišla je...«, prošaptao je, a potom se nagnuo naprijed,
oslonio se laktovima o krevet i glasno jecao.
A Josh je bio zapao u emocionalni šok, shvaćao je sada, jer u tom trenu nije
osjećao ništa. Ni tugu, ni bol... Nije osjećao ama baš ništa. Nije pustio ni jednu jedinu
suzu, barem se nije sjećao.
Medicinska sestra ušla je u sobu čuvši Richardovo glasno zapomaganje. Pozvali
su i svećenika. Dotad se Richard već bio donekle pribrao kako bi mogao
funkcionirati. Josh se nije mogao sjetiti jesu li njih dvojica razgovarali na putu kući.
Richard je ostavio Josha u kući i odmah odjurio u kapelu za ispraćaj urediti sve za
pogreb.
Čudno je kako sve te uspomene najednom izlaze na površinu, pomislio je Josh. Još
mu je čudnije bilo to što se u trenutku smrti svoje majke našao u emocionalnoj
blokadi, a sada, kad umire Richard, osjećao se sasvim suprotno. Preplavda ga je tuga,
a starac je još bio živ. Josh nije mogao pronaći nikakva objašnjenja za to.
Michelle i Ginger izašle su iz Richardove sobe.
»Budan je«, rekla je Michelle. »Otvorio je oči kad smo ušle u sobu.«
»Kako vam se čini?« upitao je Josh medicinsku sestru.
Ginger je bila vrlo izravna. »Prema mojoj stručnoj procjeni ostalo mu je najviše
četrdeset i osam sati.«
 »Tako malo?« Josh je na neki način vjerovao da je Richard previše zao da umre.
Sigurno bi želio dokazati da može još živjeti, usprkos slabim izgledima. »Jeste li mu
rekli?« upitao je.
Medicinska sestra je odmahnula glavom.
»Je li se ljutio zbog toga što smo opet zvali hospicij?« pitao je Josh gledajući u
Michelle.
»Ljutio se, ali nema više snage vikati.«
»Htio je da ga ostavite na miru, zar ne?«
Nasmiješila se i kimnula glavom. »Dobacio nam je još nešto, ali ne bih to
ponavljala.«
»Bolje ne.«
»Zovite me dođe li do promjene«, rekla je Ginger. »Lijekovi će mu ublažiti bol.
Ne vidim zašto bi išao u bolnicu.«
Josh ju je otpratio do ulaznih vrata. Dok je zakopčavala svoj kaput, zastala je.
»Mogao bi umrijeti brzo, možda tijekom noći ili sutra rano ujutro.«
»Razumijem. Hvala što ste došli; zaista to cijenimo.«
»Nema na čemu, drago mi je da sam bila u blizini i da sam mogla doći.«
»I nama.«
Kuća se činila tako neprirodno tihom nakon što je ona otišla.
Josh se najprije krzmao, ali zatim je ušao u Richardovu sobu. Vrata su zaškripala.
Naravno, Richard je otvorio oči. Josh je stao kod podnožja kreveta.
»Zar ti nisam rekao da se ne vraćaš?« promrmljao je Richard.
Josh se približio kako bi ga mogao bolje čuti. »Brzo ću otići, ne brini. Otići ću i
prije nego što misliš.« »Odi sad.«
»Dobro, ako tako želiš.«
Richard je zatvorio oči i lagano udahnuo. Disao je i dalje plitko i isprekidano.
 »Prisjećao sam se kako je bilo kad je mama umirala«, rekao je Josh.
Richardu su se istog trena oči napunile suzama. Protrljao je lice dlanom i Josh je
mogao vidjeti da mu je neugodno.
»I dalje mi nedostaje«, stari je jedva prošaptao. »Ne prođe ni dan, a da ne mislim
na Teresu.«
»Hvala ti što si unio radost u njezin život. Nadam se da znaš koliko te voljela i
koliko je bila sretna kad se udala za tebe. Uvijek ću ti biti zahvalan što si se brinuo o
njoj, a osobito na kraju njezina života.«
Richard je sad već iskreno plakao, suze su klizile niz njegove mrtvački blijede
obraze i za sobom ostavljale svjetlucave tragove, prije nego što su konačno pale na
jastučnicu.
»Upoznati Tcresu bilo je nešto najbolje što mi se dogodilo... i Dylanu također.«
Nakon toga je jedno vrijeme šutio, kao da su ga ponijele uspomene. I tada, upravo
u trenu kad se Josh spremao otići, opet je progovorio. »Učinilo mi se da sam je
vidio...«
»Kada?« nježno je upitao Josh.
»Sinoć. Stajala je u podnožju kreveta, poput duha. Mogao sam vidjeti kroz nju, sve
do zida.«
»Je li nešto rekla?« Bilo je to zbog lijekova, nema sumnje. Cijela doza lijekova
protiv bolova vjerojatno je već počela djelovati, a bili su to jaki lijekovi.
»Nije ništa govorila, ali... činilo mi se da je mogu čuti. Rekla mi je da me ona i
Dylan čekaju.« Josh je kimnuo glavom.
»Ne bojim se smrti.« Richardov prkosan pogled dodatno je potvrdio njegove
riječi. »Spreman sam otići. Bilo kada.« »To je dobro.«
»To je dobro«, ponovio je Richard i zatvorio oči.
U jednom suludom trenutku Joshu se učinilo da je Richard zaista umro, ali tada je
vidio kako mu se uzdižu i spuštaju prsa. U tom je trenu i Josh mogao nastaviti disati.
Da, bilo je onako kako je Josh i rekao. Richard je previše zao da bi umro.
 Dvadeset peto poglavlje

A bby je pokucala na vrata hotelske sobe svojih roditelja i pričekala. Nitko nije
otvarao pa je pokucala opet, malo glasnije. I dalje nitko nije otvarao. Pomislila je da
je kucala na pogrešna vrata i krenula natrag prema recepciji. Kad se približila
recepciji, ugledala je sobu za doručak. Ulaz je bio sa strane, a prostorija je bila
prepuna ljudi koji su sjedili za stolovima i čavrljali, iako je vrijeme doručka bilo
prošlo.
»Abby.« Majka joj je prišla raširenih ruku. »Tu smo.«
»Mama...«
»Abby«, povikala je njezina teta Eileen pridruživši se njezinoj majci. »Oh, dušo,
tako je lijepo vidjeti te.« Zagrlila ju je tako čvrsto da je Abby pomislila kako će joj
slomiti rebra. »Toliko je vremena prošlo.«
Njezin ujak Jake pridužio se svojoj supruzi. Jednom je rukom obgrlio Eileen, a
drugom Abby. »Dođi vidjeti svoje rođake.«
Posljednji put kad je Abby vidjela Sondru i Randalla bila je tinejdžerica, a oni
nisu imali ni tri godine. Prišao joj je mršav mladić s vrlo istaknutom Adamovom
jabukom. Imao je sigurno metar i devedeset i doslovce je stršao iznad nje.
»Randy?« Abby nije mogla vjerovati da je to njezin maleni bratić.
»Sada me zovu Rand.«
»Rand?« Gledala ga je razrogačenih očiju. »Što ti se dogodilo?«
Sramežljivo se osmjehnuo. »Narastao sam.« Pridružila mu se dražesna plavokosa
djevojka. »Sjećaš li se mene?« upitala je. »Sondra?«
Nasmiješila se, otkrivši red savršenih bijelih zuba. »Da, ja sam.«
»Ne mogu vjerovati«, smijala se Abby. »Bože, pa ja sam Randu mijenjala
pelene.«
»Uh... možemo li preskočiti tu temu?« upitao je mladić meškoljeći se.
 »Koliko se sjećam, zvali smo te Punigaća.«
Randovi dječački obrazi istog su trena postali jarko crveni, a okupljeno je društvo
prasnulo u smijeh.
»Ne brini, neću to više spomenuti«, obećala je Abby.
»Hvala«, rekao je Rand i nasmiješio se.
»Sjećaš li se svoje strine Betty Ann?« upitala je njezina majka vodeći je na drugu
stranu prostorije.
»Gdje je stric Leon?« Abby se sjetila kako je brat njezina oca uvijek hodao
uokolo s fotoaparatom u ruci.
Nije to ni izgovorila, a već je osjetila bljesak fotoaparata.
»Striče Leone«, rekla je uz smijeh. I stric i strina su je zagrlili.
»Predugo te nismo vidjeli«, požalila se strina Betty Ann.
»Možete me posjetiti kad god želite«, izgovorila je Abby i samu sebe iznenadila.
»Sjećate se, živim na Floridi, a ondje su zime predivne.«
»Mi živimo u Arizoni. I mi imamo predivne zime.« »Ne žive toliko daleko od
nas«, dodala je Abbyna majka. »Oh, dušo, nemaš pojma koliko smo sretni što te
vidimo.« Stric Leon opet je uperio fotoaparat prema njoj. »Uvijek si bila lijepa kao
slika.« Bljeskalica fotoparata okinula je još tri puta zaredom.
»Gdje su Doug, Craig i Joy?« pitala je Abby za svoje mlade rođake.
»Ovdje su. Joy nas je prije dvije godine učinila djedom i bakom.«
»Postala si baka, strino Betty Ann?« Majka joj je to možda i spomenula, ali Abby
je zaboravila.
Abbyna majka prekrižila je ruke praveći se da se duri. »Ne izazivaj, Betty Ann.«
Pogledala je u svoju kćer i nasmiješila se, dajući joj tako do znanja da se samo šali.
»Sad kad se Roger ženi, velike su šanse da ćemo i Tom i ja nakon nekog vremena
dobiti unučad. Osim ako, naravno...«, zastala je i pogledala ravno u Abby, »osim ako
Abby ne nade nekog mladića, brzo se skrasi i odmah rodi jedno ili dvoje djece.«
»Mama!« Abby se pobunila u šali.
 Idućih petnaest minuta vodili su je od stola do stola kako bi iznova upoznala hrpu
rođaka i s očeve i s majčine strane.
Vidjela je Joy i njezinog malog sinčića te upoznala i njezinog supruga. Obitelj je
živjela na Aljasci, a doletjeli su u Seattle kako bi prisustvovali vjenčanju i usput
posjetili razne rođake. Doug i Craig također su bili oženjeni i Abby je upoznala obje
supruge. Dougova žena bila je trudna, a Betty Ann bila je silno uzbuđena jer su
očekivali djevojčicu, njezinu prvu unuku.
Abby se duboko iznenadila koliko su se svi promijenili od posljednjeg obiteljskog
okupljanja, a više nije ni pamtila kad je to bilo.
Abby je nekoć bila bliska sa svojim bratićima i sestričnama, bez obzira na razliku
u godinama. Tada su tri ili četiri godine činile veliku razliku. Sondra i Rand bili su
najmlađi, dok su Doug, Craig i Joy bili tek nekoliko godina mlađi od Abby.
Kasnije, kad je Abby pratila majku natrag do njezine hotelske sobe, Abby se već
dobrano vrtjelo u glavi od svih tih imena i lica. »Pa kad su svi oni odrasli?« pitala je,
odmahnuvši glavom u čudu.
»Eh, zlato, kad bi malo češće izašla iz svoje čahure, sama bi mogla na to
odgovoriti.«
»Znam«, priznala je Abby. Prvi put u životu osjećala se kao da je počinila golemu
grešku što je samu sebe tako izopćda.
Njezina majka otvorda je vrata hotelske sobe. Sobarica je već bila ondje i sve
počistila.
»Moram se preobuti«, rekla je Linda i izvadila par cipela iz ormara.
Abby je tek u tom trenu bda primijetila da je njezina majka čitavo vrijeme bila u
papučama. »Štedim noge za plesanje na vjenčanju. Rekla sam ti već da sam
nagovorila tvog oca da odemo na tečaj plesa, zar ne?«
»Tata?« Njezin otac bio je zadnja osoba na svijetu koju bi mogla zamisliti kako
odlazi na satove plesa.
»Nisam mislila da će se to ikad dogoditi, ali bili smo se navukli na onu
televizijsku emisiju. Svaki tjedan navijali smo za naš omiljeni plesni par.«
»Otac ti je stvarno okretan na plesnom podiju. Obožava to.«
 Nevjerojatno. Stvari su se doista promijenile.
Njezina majka se opet uspravila. »Mi nismo tako stari, znaš.«
»Kad smo već kod starosti, parkirala sam auto skroz na drugoj strani parkirališta«,
sjetila se Abby. »Mogla bih otići po auto i dovesti se ispred hotela. Možeš me ondje
pričekati.«
»Jesi li sigurna, zlato? Ne smeta mi hodati do tamo.«
»Nema problema, mama.«
Abby je pošla prema vratima, kad ju je majka zaustavila. »Zlato, nadam se da ti
nije bilo nelagodno što spominjem unuke. Tvoj tata kaže da moram biti malo
obazrivija.«
Abby ju je umirila osmijehom. »Nije mi bilo nelagodno.«
»Uh, dobro. Ne bih željela da išta pokvari ovaj dan. Tvoj otac i ja toliko smo
sretni zbog Rogera. Već dugo čekamo da se naša djeca skrase.«
Abby je zagrlila majku i izašla iz sobe. Kopala je po torbici tražeći ključ svog
auta i umalo se zaletjela u čovjeka koji je žurio niz hodnik. Očešao se o njezino rame.
Abby bi izgubila ravnotežu da je taj čovjek nije uhvatio za ramena.
»Oprostite!« Zastao je i zagledao joj se ravno u lice. »Abby?«
»Da.« Jedva je izgovorila tu riječ. Abby nije trebala pitati tko je taj muškarac.
Odmah ga je prepoznala.
»To sam ja, Steve. Steve Hooks.«
»Z... znam.« Usta su joj bila suha poput presušena izvora. Htjela je pitati brata o
Steveu, ali nije to učinila. Valjda nije htjela čuti da je sretno oženjen i da ju je
zaboravio. Svakako mu je dala razlog za to.
»Dakle, sjećaš me se?«
Oh, da, sjećala ga se. »Lijepo je... vidjeti te opet«, konačno je izgovorila, iako se
osjećala kao da je jedva procijedila te riječi.
Maknuo je ruke s njezinih ramena, ali činilo se kao da je to učinio nevoljko.
»Super izgledaš.«
 »Ovdje si zbog vjenčanja?« To je vjerojatno bilo najgluplje pitanje koje je mogla
postaviti.
»Da, Roger me pitao hoću li biti jedan od mladoženjinih svjedoka.«
»Nije te bilo jučer na probi«, Abby je izletjelo prije nego što je shvatila da će
ispasti preočito da ga je tražila.
»Ne. Moj let je kasnio. Sletjeli smo tek nakon večere.«
»Drago mi je da si stigao.« Htjela je još razgovarati, ali nije željela da je majka
čeka. Nadala se da će imati još prilike razgovarati s njim kasnije.
Učinio je korak unatrag i činilo se da ni njemu nije drago što će razgovor završiti.
»Vidimo se onda poslijepodne.«
»Na vjenčanju«, dodala je nepotrebno Abby. Obrazi su joj se zarumenjeli. One
večeri kad su Angela i ona bila u kupnji, njezina najbolja prijateljica rekla je koliko
se veseli što će upoznati Stevea. A Abby nije prestajala govoriti koliko je Steve
divan.
Roger je bio pozvao Stevea na ručak za Dan zahvalnosti. Steveova obitelj živjela
je na istočnoj obali Sjedinjenih Država i Steve si nije mogao priuštiti još jednu
avionsku kartu jer su nekoliko tjedana kasnije dolazili i božićni blagdani. Abby i
Steve neprestano su si slali e-poruke nakon toga. A Angela je taj Dan zahvalnosti bila
provela kod djeda i bake u Spokaneu.
Abby se bila jako zaljubila u Stevea. Nakon nesreće slao joj je pisma i cvijeće,
ali ona mu se nije javljala. Smatrala je da nije pošteno da ona ima dečka dok je
njezina najbolja prijateljica mrtva.
Najveći udarac doživjela je kad je mladić s kojim je Angela bila izlazila navratio
do nje u bolnicu. Abby je tada još bila pod lijekovima i trpjela je velike bolove. Sjeo
je pored nje, naslonio glavu na ogradu kreveta i plakao. Nije vikao na nju kako je to
učinila Angelina majka, ali njegova ju je tuga zaboljela onako kako teške riječi nikad
ne bi mogle. Ubrzo nakon toga mladić je otišao i više ga nikad poslije nije vidjela.
Duboko zamišljena, Abby se zamalo zaletjela u staklena vrata koja su vodila
prema parkiralištu.
»Saberi se«, rekla je samoj sebi dok je hodala prema stražnjem dijelu parkirališta
na kojem ju je čekao njezin auto. Nakon otpusta iz bolnice i dugog razdoblja oporavka
bila joj je potrebna velika hrabrost da ponovno sjedne za volan. Točnije, trebala joj je
gotovo godina dana.
Otključala je vrata, sjela i stavila ruke na volan. Angela je, dakle, htjela da Abby
posjeti njezine roditelje dok je još u gradu.
To je bilo nemoguće. Nije im mogla stati pred oči. Pokušala je, ali oni su bili
previše obuzeti svojom tugom da bi posegnuli u svoje srce i oprostili joj. Koliko je
shvatila Angelu, nisu previše promijenili svoj stav tijekom godina.
Abby je pokušavala razuvjeriti samu sebe. »Ne znaš to«, rekla je naglas. Koja
osoba zdravog razuma sluša glasove koji dopiru iz groba? Dosta je bilo gluposti.
Dosta.
Čitav prizor na groblju bio je samo plod njezine mašte. Predugo je odgađala
posjet grobu svoje najbolje prijateljice, a posljedica je bila njezino umišljanje cijelog
događaja. Njezine halucinacije.
I nije li njezina majka maloprije rekla da ne želi da išta pokvari ovaj prekrasni
dan? Njezin brat se ženi. Ovo nije bio trenutak za putovanje u prošlost na kojem će
pokušavati ispraviti počinjeno. Najbolje će biti da ode na bratovo vjenčanje i uživa u
tim radosnim trenutcima sa svojom obitelji. A potom će otići iz Cedar Covea; spakirat
će svoj kovčeg i naprosto zaboraviti svu tu patnju i tjeskobu.
Čekala je, kao da očekuje Angelino mišljenje o ovoj odluci. Sigurno je izgledala
smiješno, dok sjedi za volanom i čeka da osoba koja je mrtva i pokopana proturječi
njezinu unutarnjem monologu.
Abby je upalila auto i odvezla se pred ulaz hotela. Linda je izašla čim se ona
pojavila.
»Nećeš nikad pogoditi koga sam upravo srela!«
»Kladim se da hoću«, odvratila je Abby.
»Steve Hooks!« Linda je dobacila Abby značajan pogled.
»I ja sam ga srela. Gotovo smo se zaletjeli jedno u drugo kad sam izašla iz tvoje
sobe. Zapravo, zaletjeli smo se jedno u drugo.«
»Let mu je kasnio«, stala je njezina majka objašnjavati.
 »Drago mi je da je ipak stigao.«
»I meni. Usput, Roger mi je spomenuo da Steve nije oženjen.« Majka ju je opet
značajno pogledala.
»A da?« Srce joj je istog trena stalo tući dvostruko brže, iako je bilo smiješno
misliti da njih dvoje mogu nastaviti gdje su stali prije toliko godina.
»Roger je rekao i to da je Steve pitao za tebe.«
Abby je odlučila ignorirati majčin komentar. »Mama, sveži pojas.«
»Oh, dobro.« Dohvatila je pojas, povukla ga preko sebe i zakopčala.
Da je bar inzistirala i da Angela sveže pojas. Čak i sada, poslije toliko godina, u
glavi joj je zvonilo to upozorenje.
Kad se svezak, majka se opet okrenula prema njoj. »I, dušo? Što kaže Steve?«
»Nažalost, nismo imali previše vremena za razgovor.« »Ali imat ćete kasnije, zar
ne?« »Da, pretpostavljam da hoćemo.«
Njezina majka nekoliko dugih trenutaka nije ništa govorila, ali zatim je dodala, uz
dubok uzdah: »To je ipak nekakav početak.« Početak. Da, bio je to početak.
 Dvadeset šesto poglavlje

Jsuda,
osh je polako ispirao šalice iz kojih su maloprije pili čaj i stavljao ih u perilicu
a Michelle je otišla provjeriti kako je Richard.
Vrata Richardove sobe su se otvorila i zatvorila. Michelle mu se opet pridružila.
Josh ju je gledao pun iščekivanja. Nije znao što zapravo od nje traži. Ona mu je samo
uzvratila pogled i tiho otišla sjesti u dnevnu sobu.
»Kako je?« upitao je Josh. Zagurao je prste u džepove svojih traperica.
»Isto kao i prije; na trenutke bolje, na trenutke lošije. Teško je sad odrediti.«
Josh je kimnuo, ne znajući što bi rekao. Napetost između njega i Michelle mogla
se rezati nožem. Nije želio upasti u emocionalnu klopku njihovih poljubaca, ali činilo
se da je razgovor o tome neizbježan.
»Možda bismo trebali razgovarati o onom... što se dogodilo«, rekao je.
Michelle ga je upitno pogledala.
»Pa znaš, o...«, nastavio je, poželjevši da je malo vještiji u ovakvim vrstama
razgovora. »Želio bih se uvjeriti da nisi previše ozbiljno shvatila ono što se
dogodilo... između nas.«
»Ne bih trebala?« pitala je.
»Ne bi«, odgovorio je brzo, ali pomislio je da je učinio veliku pogrešku.
»Uvijek izbjegavaš emocionalne veze, Josh?«
Samo ju je gledao. Bilo mu je krivo što je uopće započeo razgovor. »Ovo nije
emocionalna veza.«
Ona se samo nasmiješila na to, ali on je odlučio ne ulaziti ni u kakvu raspravu.
»Zaboravi da sam išta rekao. Nisam trebao načeti temu.«
»Ako je to ono što želiš, u redu. Ali jednog ćeš se dana morati suočiti s tim
problemom.«
 Vjerojatno je bila u pravu, ali sad nije bilo vrijeme za to. »Možemo li sad prestati
o tome?«
»Možemo. Nisam ja ni načela temu.«
Osjetio je golemo olakšanje. »Dobro.« Uskoro će otići odavde i ni u kojem se
slučaju nije namjeravao vraćati. Ali ipak, kad bi pogledao u Michelle, došlo bi mu da
je zagrli. Ludost. U jednom trenu samo je mislio o tome kako će otići, a u drugom bi
ga obuzela želja da zgrabi tu prekrasnu ženu u naručje i nikad je više ne pusti.
Michelle se vratila u kuhinju.
Josh je bez razmišljanja pošao za njom.
Michelle je izvadila šalicu za kavu, a kad se okrenula, Josh je stajao točno ispred
nje. Nekoliko vrlo nezgodnih trenutaka samo su zurili jedno u drugo. Josh nije znao što
bi joj rekao. Znao je da je Michelle u pravu. Izbjegavao je emocionalne veze, ali nije
znao zašto. Posao mu je uvijek bio zgodna isprika.
Bez ijedne riječi Michelle je dohvatila svoj kaput i izašla kroz ulazna vrata.
Josh ju je htio zaustaviti, ali svaki put kad bi otvorio usta, pomislio bi da će reći
nešto glupo. Stoga je vjerojatno bilo najbolje pustiti je da ode.
Vrata su se zatvorila uz lagan škljocaj. Ostao je sam s Richardom. Ta ga je
spoznaja obeshrabrila. Kad Richard umre, Josh će biti posve sam.
Potišten, utonuo je u stolicu i zatvorio oči. Veze sa ženama nisu mu išle. Nikad.
Michelle ga je pročitala kao knjigu. Josh se bojao obaveze, bojao se onog što mu
budućnost može donijeti. Osjećao se kao da je izgubio sve koje je ikad volio i nije bio
siguran može li opet staviti svoje srce na kocku. Prvo ga je napustio otac, a zatim i
majka. To mu je bio prvi udarac. Kasnije je umro i Dylan. Nije volio misliti o smrti
svog polubrata. To ga je duboko pogodilo i nikad se zapravo nije suočio s tim
gubitkom.
Možda ga je morio strah od nepoznatog. Strah da će opet doživjeti gubitak držao
ga je zatočenim u ničijoj zemlji. Uvijek je mislio kako će se jednog dana oženiti, ali
sad je polako uviđao da taj dan možda nikad neće doći. Bilo mu je previše lako sve
gurnuti u budućnost.
Ulazna vrata neočekivano su se otvorila. Michelle se vratila. Josh je odmah
skočio na noge, sretan što je vidi. Otišla je bez riječi i pomislio je da se više nikad
neće vratiti. Poželio je poći za njom, razgovarati s njom, ali bojao se da će samo još
pogoršati stvari.
»Vratila si se«, rekao je, što je zapravo bila vrlo glupa izjava. Srećom, ona to nije
mislila.
Michelle je u rukama držala kutiju. Odložila ju je na kuhinjski šank, a zatim
skinula kaput.
»Što je to?« upitao je Josh.
»Biblija tvoje majke.«
»Imaš Bibliju moje majke?« Josh nije mogao vjerovati. »Kako si je našla?«
»Richard mi je rekao gdje je.« »Rekao ti je? Sad? Danas?«
»Da, prije nekoliko minuta. Rekao je da je u garaži i objasnio na kojem mjestu.«
U tom trenu nešto je shvatio. »Rekao ti je da želi da je ti uzmeš, zar ne?« Naravno,
Richard se potrudio maknuti sve što bi Josh mogao poželjeti.
»Ja?« ponovila je Michelle.
Josh je kimnuo.
»Ne«, rekla je. »Htio je da je ti uzmeš.« Josh je naglo podigao pogled. »Rekao je
to?« »Da, nemoj se toliko čuditi.«
U jednom trenu Joshu se učinilo da će mu otkazati noge. Potonuo je natrag u
stolicu. »Što se dogodilo?«
»Misliš, zašto je promijenio mišljenje?«
»Da... Još se jučer činilo da mi ni mrtav ne bi dao tu Bibliju, samo zato što zna da
je želim imati.«
»Morat ćeš ga pitati. Ali poslije. Sad spava.«
Josh je uzeo Bibliju i otvorio je. Unutra je njegova majka nalivperom ispisala
svoje ime. Služila se samo nalivperom otkad je znao za sebe. Govorila je da je ono
posebno. Imala je prekrasan rukopis koji je zaista i bio prikladan za nalivpero.
Njezina su pisma uvijek bila ukrašena finim zavijutcima i nježnim šarama. Kao da je
pisanje kurzivom učila od ljudi koji su sastavili američki Ustav.
 Zurio je u njezino ime na papiru i obuzela ga je tuga. Nikad mu nije toliko
nedostajala majka. Prstom je prešao preko njezina imena.
Okrenuo je stranicu i vidio da je upisala datume kad je sklopila svoja dva braka,
uz datum Josheva rođenja. Richard - to nije mogao biti nitko drugi - dodao je još i
datume njezina rođenja i smrti. Njegov brzi rukopis i slova oštrih rubova bili su sušta
suprotnost Teresinu načinu pisanja.
Okretao je stranice Starog zavjeta i vidio da su mnogi stihovi podcrtani, na
marginama su upisivane zabilješke.
»Voljela bih da sam je bolje poznavala«, rekla je Michelle.
Josh je skoro zaboravio da je Michelle u sobi. I on bi volio da je bolje poznavao
svoju majku, ali kad je umrla, on je bio tipični tinejdžer, zaokupljen samim sobom,
sebičan. Nije sasvim razumio što to znači izgubiti majku. Sad je znao, a osjećaj je bio
strašan.
Zapitao se hoće li se tako osjećati uskoro kad bude Richard u pitanju, ali sumnjao
je. Zbog svega što je prošao s njim bilo je potrebno mnogo više od vraćanja majčine
Biblije da bi Josh zaboravio na prošlost.
Michelle je sjedila za stolom nasuprot njemu i lagano se nasmiješila. Još je
nekoliko minuta listao stranice majčine Biblije, a zatim je odlučio obići Richarda.
Vrata spavaće sobe lagano su zaškripala dok ih je Josh otvarao. Richard je s
mukom otvorio oči i kad je ugledao Josha, okrenuo je glavu na drugu stranu kao da
želi izbjeći Joshev pogled.
Josh je ušao unutra i stao kod podnožja kreveta. »Pretpostavljam da bih ti trebao
zahvaliti.«
»Tvoja majka bi željela da je imaš.«
Josh je pregrizao jezik da Richardu ne bi rekao da mu ju je trebao odavno dati.
»Zašto mi je daješ sada?«
Richard ga je pogledao. »Volio sam je. Možeš me mrziti ako hoćeš - i znam da me
mrziš. Valjda sam ti i dao dovoljno razloga za to.«
»I jesi«, rekao je Josh. Odavno su prestali razgovarati u rukavicama. »Trebao mi
je otac, a ti si bio tako hladan prema meni - bilo je gore nego biti bez ikoga.«
Richard je nakratko zatvorio oči. »Možda sam te iznevjerio... vjerojatno jesam, ali
tvoja majka bila mi je sve u životu.«
Josh se duboko iznenadio što je Richard priznao svoje mane, ali ništa nije
govorio.
»Moj prvi brak bio je loš. Dylanova majka...« Rečenica je ostala nedovršena jer
Richard više nije imao snage govoriti. »Teresa... ona je bila moja srodna duša.«
Josh je silno želio pitati očuha zašto ga je toliko mrzio, ali već je znao odgovor.
Sve je zapravo bilo vrlo jasno, vrlo razumljivo. Richard se morao nadmetati s Joshem
za Teresinu pažnju. Ona je voljela obojicu, a svaki od njih želio je da baš njega voli
najviše. Njegova majka bila je u nezavidnoj situaciji; voljela je i supruga i sina i
morala se nositi s vječnim sukobom između njih dvojice.
»Hvala ti za Bibliju«, tiho je rekao Josh.
»Čuvao sam je jer sam želio zadržati taj dio nje.«
Josh je to razumio.
»Ostavio sam upute da me pokopaju s njom... ali upravo sam to promijenio. Možeš
je uzeti.«
Josh ju je i namjeravao uzeti, bez obzira što upute govorile. Ta je Biblija
pripadala njemu, a ne Richardu pod hladnom zemljom.
Richard je opet zatvorio oči. Josh nije znao je li se umorio od razgovora ili mu se
naprosto spavalo. Dobio je ono što je želio, barem dio onog što se nadao uzeti, i to mu
je zasad bilo dovoljno. Izašao je iz sobe i tiho zatvorio vrata za sobom.
Michelle je podigla pogled kad se Josh opet pojavio.
»Nije mi namjeravao dati Bibliju«, rekao joj je. »Htio je da ga pokopaju s njom.«
»Znam«, odvratila je. »Morala sam napisati izjavu koju je on kasnije potpisao, u
kojoj kaže da se predomislio i da ti trebaš uzeti Bibliju.«
»Kako lijepo od njega«, promrmljao je Josh.
»I jest«, ljutito je odvratila. »Koji ti je vrag?« pitala je. »Zar ništa ne cijeniš?«
 »Činjenica da je Biblija ionako trebala pripasti meni očito nikome ništa ne znači«,
uzvratio je Josh.
Nekoliko sekundi samo su ljutito zurili jedno u drugo. »Treba mi malo svježeg
zraka«, rekla je, dohvatila svoj kaput i izašla.
Josh ju je opet htio zaustaviti. Bila je već gotovo na vratima kad je podigao ruku i
zaustio nešto reći, ali nije znao što. Možda je tako bilo najbolje.
Ostao je potišteno stajati, a vrata su se zatvorila. Bila su to još jedna vrata koja su
se za njega zatvorila nakon majčine smrti. Ali nije znao zašto ga ova toliko bole.
 Dvadeset sedmo poglavlje

V eselila sam se svom posjetu knjižnici. Oduvijek sam bila strastven ljubitelj knjiga
i čak sam razmišljala da jednog dana počnem volontirati u knjižnici.
Ugodno sam se iznenadila što sam danas za ručkom upoznala Grace i sutkinju
Oliviju. Nisam mislila da ću tako brzo sklapati poznanstva u svom novom gradu. Čak
sam se brinula da ću biti pomalo usamljena. Odmah sam shvatila da će mi ove dvije
uspješne žene služiti kao izvrstan uzor. Od njih ću moći puno naučiti o poslu i životu.
Nadala sam se da ću njegovati to prijateljstvo.
Do knjižnice je bilo tek nekoliko minuta hoda. Zgrada je bila izgrađena od
cementnih blokova i ukrašena golemim muralom na zidu koji je gledao prema lučici.
Vjetar je lagano pirkao s mora, a brodovi su se ljuljuškali na valovima.
Mural na zidu knjižnice prikazivao je ženu s početka devetnaestog stoljeća kako
stoji s lanternom u ruci i gleda u smjeru mora; vjerojatno iščekuje povratak svog
supruga, pomorca ili ribara. Pored nje je i dvoje male djece. Mural je izgledao kao da
je svježe naslikan.
Dvostruka staklena vrata automatski su se otvorila preda mnom. Čim sam ušla,
zapahnuo me ugodan i topao zrak. S jedne sam strane spazila dugačak pult za
zaduživanje i razduživanje knjiga.
Informacijski pult nalazio se više prema sredini knjižnice. Za obama je pultovima
stajao netko od djelatnika. »Jo Marie.«
Čuvši svoje ime, okrenula sam se i ugledala Grace kako mi prilazi.
»Oh, zdravo! Došla sam se učlaniti.«
»Divno«, rekla je Grace ozareno. »Pođi sa mnom i pokazat ću ti gdje ćeš popuniti
obrasce.«
»Odlično.« Odvela me do stola na kojem se nalazilo računalo i otvorila željenu
stranicu. Čim je završila s objašnjavanjem što trebam učiniti, prišla joj je jedna od
knjižničarki s nekim pitanjem.
 »Odmah se vraćam«, rekla je Grace.
»Nema problema.« Nisam ni očekivala da pusti sve zbog mene. Trebalo mi je tek
nekoliko minuta da popunim obrazac i predam ga. Rečeno mi je da će moje ime biti
uneseno u sustav i da ću dobiti člansku iskaznicu za pet do sedam dana.
Grace se vratila. »Želiš li vidjeti knjižnicu?«
»Bilo bi divno, ako imaš vremena.«
Krenuli smo od prostranog dijela koji očito bio namijenjen djeci. »Nedavno smo
započeli program pod nazivom Čitajmo s Roverom. To je program za djecu koja
imaju poteškoća s čitanjem«, objasnila je. »Beth Morehouse dovede psiće za djecu.«
»Psiće?« upitala sam.
»Da, djeca im čitaju. To ih smiruje i opušta. Pas im neće prigovoriti ako
zamuckuju na nekoj riječi, a volonteri su uvijek pri ruci zatreba li kome pomoć. Znam
da zvuči smiješno, ali iznenadila bi se koliko ovaj program pomaže djeci koja slabije
čitaju.«
»Tražite li još volontera?« pitala sam je.
»Lijepo od tebe, ali trenutno ih imamo i više nego dovoljno. Ali nikad ne znaš kad
se to može promijeniti. Zabilježit ću te. Međutim, ako tražiš...«, zastala je i pogledala
me. »Kako ti ide sa životinjama?«
Nisam znala kako bih odgovorila. »Dobro, valjda.«
»Voliš li pse?«
»Obožavam ih. Ali dok sam radila punu smjenu mislila sam da ne bi bilo pošteno
da je pas čitav dan sam.«
Grace se ozarila. »Bi li htjela udomiti psa?«
»Udomiti psa?«
»Volontiram u skloništu za životinje«, objasnila je, »a trenutno imamo puno pasa.
Pa sam pomislila da bi možda htjela udomiti jednog.«
Istog mi je trena pao na pamet čitav niz razloga zbog kojih ne bih trebala udomiti
psa. Prvo i osnovno, pas će ograničiti moje poslovanje - netko tko je alergičan na
životinje ili tko ih naprosto ne voli zaobići će moj pansion. Volim pse, ali nisam ga
imala još od djetinjstva. Jesam li doista imala vremena brinuti o psu? Oni znaju biti
vrlo zahtjevni. Već sam donijela nekoliko velikih odluka u svom životu. Nisam bila
sigurna jesam li spremna za još jednu.
Grace je očito pročitala oklijevanje na mom licu jer je dodala: »Pas, osobito veći,
bit će ti zaštita i vrlo ugodno društvo«. Nasmiješila se. »Davno, dok još nisam bila u
braku, dobila sam divnu ženku zlatnog retrivera. Zvala se Zlatica. Uvijek je bila sa
mnom. Prvi put u životu živjela sam sama i ne mogu ti opisati koliko mi je Zlatica
značila.«
Ja sam većinu svog odraslog života živjela sama, stoga je moja situacija bila
drukčija. Ipak, Grace je bila u pravu. Pas, osobito veće i snažnije vrste, moći će mi
pružiti određenu dozu sigurnosti. Svijet je prepun ljudi poput Spensera koji jedva
čekaju da me iskoriste. A kad je riječ o gostima, nikad ne znaš kakvoj vrsti ljudi
pripadaju -imati psa uz sebe uopće nije bila loša ideja.
»Mislim da je to izvrstan prijedlog«, rekla sam zamišljeno. Bila sam u iskušenju
da pristanem, ali bila sam uz to i mrvicu zabrinuta. »Strah me jedino da to može biti
problem gostima.«
»Razmisli«, rekla je Grace. »Mislim da je to ipak nešto što možeš riješiti. A
moguće je da ćeš, s druge strane, u svoj pansion privući ljubitelje pasa.«
»Stvarno mi se sviđa ta zamisao...«
Činilo se da je Grace oduševljena mojim zanimanjem za psa. »A sad je vrlo
pogodno razdoblje. Kao što sam rekla, sklonište trenutno ima velik broj pasa raznih
vrsta.« Povela me do pulta, zapisala adresu i otrgnula taj papirić iz bloka.
Pas. Zvuči zanimljivo. Možda nešto kasnije odem pogledati i vidjeti što se nudi.
Obavila sam sve svoje posliće i vratila se u pansion. I dalje sam ozbiljno
razmišljala o tome da udomim psa. Čula sam da su njemački ovčari izvrsni. Njemački
ovčar bio bi najbolji pas čuvar. Bilo bi dobro otići do skloništa i saznati sve potrebne
informacije prije nego što donesem konačnu odluku. Trebam se raspitati i o dreserima
pasa i saznati postoji li možda i kakav tečaj dresure.
Vrlo odlučno sjela sam za volan i upisala adresu u navigator. Sklonište je bilo
udaljeno tek deset minuta, a dok sam vozda, imala sam osjećaj da sam dobila Paulovo
odobrenje. Sigurno bi bio zadovoljan time. Sjećam se kad je pričao o svom ljubimcu
iz djetinjstva, aljaskom haskiju koji se zvao Rover.
Čim sam ušla, začula sam pse kako laju u pozadini. Prišla sam pultu gdje me
dočekao jedan od volontera.
»Dobar dan«, rekla sam. »Došla sam vidjeti životinje... Razmišljam o tome da
udomim psa, nekog malo veće vrste.«
»Imamo nekoliko takvih. Najprije trebate popuniti obrasce. Čim dobijete
odobrenje, možete izabrati psa.«
Odobrenje? Htjela sam samo baciti pogled, ali dobro, valjda ima smisla riješiti
cijelu papirologiju u slučaju da pronađem psa kojeg bih željela udomiti. Ljubimac
uključuje veliku odgovornost, stoga sam razumjela zašto se sklonište želi pobrinuti da
životinje koje su pod njihovom skrbi završe u zdravom okruženju.
Uzela sam obrasce i pronašla tihi kutak gdje sam mogla sjesti i na miru sve
popuniti. Nakon nekoliko minuta sam završila i pričekala volontera da mu predam
papire.
»Hvala. Netko iz našeg osoblja pregledat će prijavu i javiti vam za nekoliko
minuta. Možete pričekati ovdje ako želite.«
»Oh, dobro.« Morala sam se zapitati nisu li stvari krenule malo brže nego što sam
planirala. Na koncu, samo sam došla pogledati. Nisam još bila donijela odluku. Ipak,
osjetila sam kako naginjem tome da udomim psa. Nisam bila impulzivna osoba, ali
posljednjih nekoliko mjeseci donijela sam niz odluka ponesena samo emocijama. To
nije bilo nalik meni. Pretpostavljam da je taj nagli odmak od mog uobičajenog
ponašanja bio dijelom procesa tugovanja, ali nisam to mogla sa sigurnošću potvrditi.
Najednom sam osjetila nelagodu. Promeškoljila sam se u stolici i pogledala prema
vratima. Hoće li netko primijetiti ako samo nestanem? Srce mi je stalo brže kucati, a
koljena su mi klecala kao da će me svaki čas izdati. Koliko sam uopće znala o psima?
Vrlo malo. Doživjela sam dovoljno promjena u svom životu i nije mi trebala još
jedna.
Bilo mi je neobično toplo i otkopčala sam kaput. I dalje sam se premišljala.
Upravo u trenu kad sam se spremala otići, pojavio se drugi volonter. »Dođite, ovuda«,
rekao je sa smiješkom.
»Čujte... ja... predomislila sam se«, rekla sam mucajući. »Volim životinje, ali...«
 »Hmm, razumijem. Ali zašto najprije ne biste pogledali životinje, a nakon toga
donesite konačnu odluku.«
»Uh...« I dalje sam se krzmala.
Taj mladić nikako nije prihvaćao niječan odgovor. »Ovuda«, rekao je i poveo me
prema stražnjem dijelu skloništa. Otvorio mi je vrata i pustio da uđem prva.
Primijetila sam da u ruci drži moje obrasce. »Usput, ja sam Neil.«
»Bok, Neile. Ja sam Jo Marie. Poznajete li Grace Harding ?« upitala sam kako bih
sakrila svoju nervozu. »Ona mi je preporučila da nabavim ljubimca.«
Neil se nasmiješio od uha do uha. »Grace i ja zajedno volontiramo subotom.
Nažalost, jutros je morala biti na poslu. Vidim da uvijek daje sve od sebe kako bi
pronašla dom ovim životinjama, čak i kad nije ovdje.« Poveo me niz dugačak hodnik u
kojem su se s obje strane nalazili kavezi. U njima su se izležavali psi, a većina je
spavala. Hrana i voda stajala im je sa strane.
»Kao da su u zatvoru«, rekla sam, suosjećajući sa životinjama.
»U kavezima su samo jedan dio dana«, uvjeravao me Neil. »Volonteri ih redovito
šeću i brinu se da imaju vode i hrane. Ne trebate se brinuti. Svaka životinja ovdje je
voljena i zbrinuta sve dok joj ne nađemo trajan dom. Nažalost, u posljednje vrijeme
imamo ih previše. Kako je gospodarstvo zapalo u krizu, obitelji često nemaju
dovoljno sredstava za ljubimca.«
»Kao što sam rekla, nisam još sigurna za ovo.«
»Nemojte još donijeti odluku, okej?«
»Okej«,promrmljala sam.
Polako smo šetali dugačkim i širokim hodnikom. »Imate li njemačke ovčare?«
upitala sam. »Da, nekoliko.«
»Mogu li ih vidjeti?« pitala sam ga, ali imala sam osjećaj da tratim i njegovo i
svoje vrijeme.
»Naravno. Shep i Tinny su na lijevoj strani, malo niže niz hodnik.« Ubrzao je
korak.
Psi su očito bili naviknuti na to da ljudi onuda šeću jer me tek nekolicina
primijetila. Dva su psa čak pridigla glavu, ali potom su opet spustili svoje njuške na
šape i zatvorili oči.
Ali jedan nije.
Čim me ugledao, maleni je mješanac skočio na noge i zaletio se do prednjeg dijela
kaveza.
»Hej«, rekla sam i čučnula kako bih mogla bolje vidjeti malenog crno-bijelog psa.
»A tko si ti?« Bio je vrlo sladak, ali puno manji od psa kakvog sam htjela udomiti.
Ako uopće udomim psa.
»O, Bože«, rekao je Neil.
Zbunjena Neilovom reakcijom, pogledala sam uvis. »Što je bilo?«
»To je Rover.«
I Paulov se pas također zvao Rover.
»Nije baš originalno ime, zar ne? Ovdje imamo već puno različih imena, a ovaj je
izgledao kao da je dugo lutao i svugdje bio, zato smo ga nazvali Rover.«
»Oh.« Pogled mi se vratio na mršavo psetance koje je zurilo u mene
zagasitosmeđim očima. Uporno me gledao, kao da nešto očekuje od mene. A ja mu
nisam imala što dati.
»Rover je bio napušten i izgladnio kad smo ga pronašli. Ovo je prvi put da reagira
na nekoga. Mislim da mu se sviđate.«
»Gle, Rovere, žao mi je, ali ja trebam puno većeg psa.« Polako sam se uspravila.
Krenula sam dalje niz hodnik kad je Rover stao glasno zavijati, što je iznenadilo i
Neila i mene.
Okrenula sam se. »Je li mu dobro?«
»Ne znam«, priznao je Neil. »Nisam ga prije vidio takvog. Zapravo, nisam vidio
da je ikad pokazao zanimanje za ikoga tko je prošao ovuda.«
»Je li dugo ovdje?« Koliko god bio sladak, na svoj otrcani način, morala sam
pretpostaviti da postoji dobar razlog zbog kojeg dosad već nije udomljen.
»Duže nego ostali psi njegove veličine. Zbog stanja u kojem je bio kad smo ga
našli, trebalo nam je nekoliko tjedana da ga izliječimo i uopće pripremimo za
udomljavanje i...« Neil je zastao.
»I?« rekla sam, želeći da dovrši rečenicu.
»Katkad je pomalo neugodan.«
»Kako to mislite?«
Neil je slegnuo ramenima. »Neki ljudi mu se svide, a neki ne. Ali vi ste prva
osoba na koju je ovako reagirao.«
Prepostavljam da bi mi to trebalo laskati.
»Zapravo, svaki put kad bi potencijalni novi vlasnik pokazao zanimanje za njega,
Rover bi učinio nešto zbog čega bi ta osoba izabrala drugog psa«, nastavio je je Neil.
»Sve do sad, kad je vidio vas.«
Odmahnula sam rukom na to. »Vjerojatno je namirisao moj ručak.«
Ned nije izgledao uvjereno, ali prihvatio je moje objašnjenje. Pošao je dalje
dugačkim hodnikom, a što smo se mi više udaljavali, to je Rover glasnije zavijao.
Ignorirala sam ga, a uskoro smo došli do kaveza u kojem se nalazio prvi od dvaju
njemačkih ovčara. »Kako se zove?« upitala sam. »Ovo je Shep.«
»Zdravo, Shep«, rekla sam i čučnula.
Shep je podigao glavu i uputio mi nezainteresiran pogled, a potom je opet spustio
njušku na šape.
U međuvremenu, Rover je već bio na stražnjim nogama. Prislonio je šape na
rešetke, zavijao i izazivao metež.
Neil je prislonio formulare na prsa i zbunjeno stao. »Nikad nisam vidio Rovera da
se ovako ponaša.«
»Ja ne želim malog psa«, naglasila sam. Htjela sam udomiti psa čuvara koji bi
ljudima Spenserove vrste dao razloga da dvaput razmisle hoće li ući. Mješanac težak
pet kilograma neće uplašiti nikog osim poštara.
»Ovo je Tinny«, rekao je Neil kad je stao pored susjednog kaveza. »Kao Rin Tin
Tin.«
 »Tinny«, ponovila sam. Tinny je također ležao i nije mogao pokazati manje
zanimanja za društvo koje je došlo pogledati ga kao potencijalnog ljubimca.
Rover je i dalje zavijao.
»Možda biste trebali izvesti Rovera u šetnju«, predložio je
Neil.
»Ne želim Rovera.« Bila sam uporna.
Neil se nasmiješio i odmahnuo glavom. »Ali očito Rover želi vas.«
»Oh, za ime nebesa, dobro, izvest ću ga u šetnju.« Koliko mi se činilo, sva je ova
strka nastala zato što Rover ne voli biti zatvoren u kavezu i znao je kako ljudima dati
do znanja da želi malo izaći.
Neil je izvadio uzicu i otvorio vrata kaveza. Nekako sam očekivala da će Rover
izletjeti poput munje, radostan što je na slobodi. Ali on je izašao, dostojanstveno
poput kakve kraljevske ličnosti, i stao ravno ispred mene. Sjeo je na stražnje šape i
pogledao me.
»Dobro, dobro.« Uzela sam povodac od Neila i privezala ga za Roverovu ogrlicu.
Neil nas je poveo prema izlazu i mi smo krenuli u šetnju. Osjećala sam se pomalo
smiješno dok sam vodila tog psa uokolo po tratini ispred skloništa.
Ušli smo opet unutra kad se Rover okrenuo i pogledao me. Osjetila sam kao da me
pogodio strujni udar. Neil se šalio kako je Rover odabrao baš mene, ali shvatila sam
da to nije bilo pretjerivanje. Ovaj je pas već odlučio da ću ja biti njegova vlasnica.
Odlučio je poći kući sa mnom.
Podigla sam pogled i zaputila se prema dijelu u kojem me čekao Neil. »Ovo je
bilo brzo«, rekao je.
»Recite mi još nešto o Roveru«, zatražila sam.
»Kao što rekoh, bio je izgladnio i u lošem fizičkom stanju kad smo ga našli.«
Okretao je stranice i zastao. Lagano se namrštio. »Vjerujemo da je bio zlostavljan.«
»Na koji način?«
»Teško je reći, ali prema ovim bilješkama čini se da je bio zlostavljan i fizički i
psihički.«
 »Što objašnjava njegovu reakciju na potencijalne vlasnike«, tiho sam promrmljala,
razmišljajući naglas.
Pas kojem je trebalo vidati rane. Pitam se je li bilo moguće da je Rover osjetio
bol u mom srcu. Rover me i dalje gledao, vrlo odlučno. Znala sam da trebam još malo
razmisliti o udomljavanju, o problemima koje može donijeti mom poslovanju u
pansionu, osobito ako se ispostavi da ima neugodan karakter. Ipak, nešto duboko u
meni govorilo je da će sve biti u redu... i više nego u redu. Roveru je suđeno biti sa
mnom, u onom pansionu.
Pogledala sam u njega i jedva suspregnula suze. »Je li te Paul poslao?« šapnula
sam.
Rover me i dalje gledao. Zbog Paula sam i došla u Cedar Cove. Poslao je dvije
ranjene duše kao prve goste mog pansiona, a sada mi je povjerio i psa. I to ne bilo
kakvog psa, već psa kojem su bili ranjeni i duša i srce. Odluka je pala. Rover ide sa
mnom kući.
 Dvadeset osmo poglavlje

A bby i njezina majka zaustavile su se na parkiralištu ispred restorana Pancake

Palace, gdje je Patty predložila da se sastanu. Abbyno je srce ubrzano kucalo. Psihički
se pripremala za susret sa starim školskim prijateljicama. Prijateljicama koje su joj
bile poput sestara i koje je tako ružno odbacila nakon Angeline smrti. Pitala se hoće li
i one biti tako srdačne kao Patty ili će ipak spomenuti nesreću. Jesu li ljudi i dalje
mislili da je te noći bila pijana ili da je neoprezno vozila?
I njezina je majka bila neuobičajeno tiha. Činilo se da osjeća Abbyno oklijevanje i
sumnje. Linda Kincaid primila je Abby za ruku. »Jesi li spremna?« nježno ju je pitala.
Abby je kimnula, iako se u njoj gomilao sve veći strah, a u grlu joj je stajala
golema knedla. Bilo bi puno lakše da nije onako prekinula sve veze. Unatoč Pattynoj
pozitivnoj reakciji, Abby je tresla nervoza. Što će reći ako netko spomene Angelu ili
nesreću? Odlučila je biti iskrena i priznati da joj je nesreća promijenila cijeli život.
Možda će se trebati braniti od optužbi; ne zna što će učiniti ako se to dogodi.
»Bit će ti lijepo vidjeti prijateljice«, rekla joj je majka, neprirodno visokim
tonom, kao da pokušava uvjeriti i sebe i Abby. »Imala si toliko puno prijateljica u
srednjoj školi.«
»Jesam«, potvrdila je Abby, prisilivši se na smiješak. »Sve je prošlo odlično
jučer kad sam srela Patty. I sad će.« Nadala se.
Abby je otvorila vrata i izašla iz auta. Odmah ju je pogodio hladan udar vlažnog
zraka.
Majka joj se pridružila i primila je pod ruku. Zajedno su ušle u Pancake Palace.
Stara čangrizava konobarica, koje se Abby sjećala još iz srednjoškolskih dana, šetala
je od stola do stola s vrčem kave u ruci, odjevena u ružičastu uniformu i bijelu
pregaču.
»Je li to Goldie?« upitala je Linda. »Bože, pa ja sam mislila da je ta žena već u
penziji.«
Čini se da je Goldie imala savršen sluh jer se okrenula i pogledala u njihovom
smjeru. Proškiljila je kao da se pokušava sjetiti tko su njih dvije. Prebacila je težinu s
noge na nogu i stavila ruku na bok, a zatim im je prišla. »Sjećam se tebe... nemoj mi
reći ime«, rekla je, mašući kažiprstom prema Abby.
Abbyna slika i fotografije s mjesta nesreće tjednima su se povlačile po novinama.
Abby nije nimalo sumnjala da će je Goldie prepoznati, unatoč tome što je prošlo
toliko godina.
»Kincaid, je li tako?«
»Tako je«, rekla je Abby i nasmiješila se, usprkos nervozi.
»Ti si s Patty i ekipom?« Nije im ni dala priliku odgovoriti. »Rezervirala je
prostoriju za proslave u stražnjem dijelu. Ondje je čitava horda žena, a rade veću buku
nego kad su bile tinejdžerice.« Namignula je Abby. »Lijepo je vidjeti te, slatkice.«
»Slatkice?« Abby je tiho ponovila. Preplavio ju je osjećaj topline i dragosti.
Goldie ih je povela prema stražnjem dijelu gdje se su se okupile djevojke. Slatkica je
bio nadimak koji joj je Goldie nadjenula još kao tinejdžerici. Goldie je se sjećala.
Prostorija za proslave nalazila se iza dvokrilnih staklenih vrata s drvenim
okvirima. Prostorija je bila relativno malena, a u njoj se nalazio samo jedan, dugačak
stol za koji je moglo sjesti dvanaest do petnaest ljudi. Abby je već izvana mogla čuti
radosno čavrljanje.
Razgovor je zamro čim su Abby i njezina majka zakoračile unutra. Abby je istog
trena pomislila kako će iznova proživjeti svoju najgoru noćnu moru. Ali tišina nije
potrajala ni nekoliko sekundi jer su se njezine prijateljice iz djetinjstva odmah okupile
oko nje. Krajičkom oka vidjela je i kako Pattyna majka grli Lindu.
»Abby, Abby«, brzo ju je zagrlila Marie, jedna od njezinih najbližih prijateljica iz
djetinjstva. »Toliko si mi nedostajala.«
»Izgledaš fenomenalno.«
»Nisi se nimalo promijenila od srednje škole.«
»Koliko dugo ostaješ u gradu?«
»Nedostajala si nam na godišnjicama mature.«
»Oh, tako je divno vidjeti te.«
 Pitanja i komentari stizali su joj sa svih strana. Abby je pokušavala odgovoriti, ali
prije nego što bi to uspjela, stiglo bi još jedno pitanje.
»Cure, cure«, uletjela je Patty i podigla ruke u zrak kako bi privukla pažnju svih
djevojaka. »Za ime nebesa, dajte joj disati.«
Njezine prijateljice pomalo su se počele vraćati na svoja mjesta, dopuštajući tako
i Abby i Lindi da sjednu.
»Svi na svoja mjesta«, zapovjedila je Patty.
»Patty je uvijek imala sve pod kontrolom«, Suzie je podsjetila Abby stisnuvši je
nježno oko struka.
»Hoćeš reći, ponašala se kao šefica?« dodala je Marie, a potom se nasmijala.
»Ali nitko ne bi htio da bude imalo drukčija.«
»Zato je i volimo«, rekla je Amy. »Da nije bilo Patty, nitko ne bi ni znao da je
Abby u gradu. Sjećaš li se kad smo se ti, Patty i ja ušuljale u mušku garderobu u
prvom srednje?«
Abby nikad neće zaboraviti koliko su bile posramljene kad je pomoćni trener
izašao iz dijela za tuširanje ravno u prostor garderobe. Djevojke su mislile da nema
nikoga. Vrisnule su i pobjegle iz sobe. To je sjećanje izazvalo smijeh u cijeloj
prostoriji.
Abby su smjestili na čelo stola. Odmah do nje sjela je njezina majka, pored
Pattyne majke s druge strane.
»Što te dovodi u grad?« pitala je Laurie.
»Došla sam na bratovo vjenčanje«, odgovorila je Abby.
»Roger se ženi?« rekla je Allison i stavila ruku na srce. »Bila sam luda za njim u
srednjoj školi.«
Abby se nasmiješila. Sve su cure smatrale da je Roger pravi komad. Pitala se je li
još upotrebljavaju taj izraz.
»Je li i dalje onako zgodan kao kad smo bili tinejdžeri?« pitala je Allison i
naslonila se bradom na svoje ruke. Ispustda je lagani uzdah obožavanja.
»Još i više«, rekla je Abbyna majka. »Ženi se Victorijom Templeton.«
 »Poznajem joj obitelj«, dodala je Amy. »Dobri su ljudi.«
»Victoria je prava sretnica«, promrmljala je Marie.
»Možemo li prestati razgovarati o Rogeru? Sve smo u braku, a uskoro će biti i
Roger, zato nema smisla. Ja želim saznati nešto o Abby.« Ta je izjava došla od
Allison, koja je sjedila nasuprot Abby.
Marie se naslonila laktovima na stol. »Sram te bilo. Nisi došla ni na jednu jedinu
godišnjicu mature«, prigovorda je, »a moram te podsjetiti da si u četvrtom bila
predsjednica razreda.«
»Da, jesam...« otpočela je Abby.
»Ma samo nam ispričaj o sebi«, rekla je Suzie naslonivši se rukama na stol. »Reci
nam što je novo u tvom životu? Jesi li udana? Imaš li djece? Ja imam jednojajčane
blizance, možeš li vjerovati? A upravo sam saznala da sam opet trudna.«
Njezina vijest popraćena je valom čestitanja.
»Dosta o tebi, Suzie«, rekla je Patty, »sad želimo čuti o Abby.«
Pitanja su opet stala stizati sa svih strana. Srećom, Patty je to riješila. »Jedna po
jedna, može? Marie, ti sjediš najbliže Abby pa ti kreni prva.«
Punih sat vremena nisu ni pogledale svoje jelovnike. Goldie im je na svoju ruku
donijela pržene krumpiriće, vruće i slane, te hladne sokove. Bilo je to Abbyna i
Angelina omiljena kombinacija, ali i ostale su djevojke to obožavale.
»Uh, a baš sam počela paziti što jedem«, požalda se Suzie. »Ovo su mi treći
krumpirići ovaj tjedan.«
»Počni opet od sutra«, rekla joj je Marie i dohvatila prženi krumpirić. »Uostalom,
ovo su dijetni sokovi, zar ne, Goldie?«
»Za vas cure samo to«, rekla je Goldie šetajući oko stola i puneći im visoke čaše.
Abby se nasmijala. Suzie je na dijetama otkad pamti. Nekoć su zajedno trčale, a u
drugom razredu čak su se pridružile trkačkom timu. Međutim, to nije potrajalo duže od
godinu dana.
»Opet si na jogurtu?« zadirkivala ju je Abby, sjetivši se dijete na kojoj je Suzie
bila prije mature. Tri puta dnevno jela je jogurt i nakon tjedan dana dobila još pola
kilograma.
»Znaš, prijavila sam se na internetsku stranicu Čuvara težine toliko puta da sam
zadnji put morala upotrijebiti lažno ime.«
Sve su se žene nasmijale.
Suzie je uzela krumpirić i ubacila ga u usta. »Salatu ću jesti za ručak.«
»Ne zaboravi da jedeš za dvoje ili troje«, šalila se Abby i opet su se svi
nasmijali.
»Miješana salata s mesom, jajima i sirom, umak sa strane«, dodala je Goldie
odmahujući glavom. Činilo se da se i ona zabavlja.
Razgovor se nastavio tijekom cijelo ručka. Kad je Abby pogledala na sat, nije
mogla vjerovati da je prošlo već dva sata. Naručila je salatu, kao i Suzie, ali jedva je
imala vremena okusiti svoje jelo. Bilo je tako divno sastati se opet sa starim
prijateljicama. Smijale su se, šalile, prisjećale starih događaja. Jedna su drugoj
govorile što se u njihovim životima događalo od srednje škole i fakulteta. Jedino
Abby nije bila udana i nije imala djece.
Dok je sjedila tako s prijateljicama, Abby je shvatila da su sve one nastavile sa
svojim životima. Samo je ona ostala u prošlosti i bojala se budućnosti, zarobljena.
Samo je ona nešto čekala... a nije znala ni što čeka. Zapela je u vremenu. Ali u tom je
trenu shvatila još nešto. Oko nje se nastavljao žamor i shvatila je da su njezine
prijateljice zaista sretne što je vide. A ona je, sad joj je tek bilo jasno, cijelo vrijeme
čekala da je netko kazni. Držala je dah i spremala se upravo na to. Ali nije se
dogodilo. Umjesto toga, provela je petnaest godina kažnjavajući samu sebe.
»Htjela bih se svima vama ispričati«, rekla je i nakašljala se.
Cijela je prostorija naglo utihnula, a sve su njezine stare prijateljice uprle oči u
nju.
»Svjesna sam da sam bila neljubazna... nakon nesreće«, nastavila je Abby. »Svaka
od vas pokušavala je doprijeti do mene, ali ja od tuge nisam mogla funkcionirati. Ne
mogu vam reći koliko mi znači što vas sve opet vidim.« Oči su joj se napunile suzama
i ona ih je brzo obrisala. »Hvala vam što ste mi bile prijateljice dok to ja samoj sebi
nisam mogla biti.«
»Oh, Abby...«
 »Volimo te«, rekla je Patty, primivši Abby za ruku i nježno je stisnuvši. »Svi smo
znali koliko ti je bilo teško nakon nesreće. Rane na srcu zarastaju svojim tempom. Mi
smo sretne što si se vratila.«
»Ja ti opraštam«, ubacila se Marie, »ali samo ako obećaš da ćeš doći na iduću
godišnjicu mature.« »Obećajem«, rekla je Abby.
»A spomeneš li još jednom moju jogurt-dijetu...«, dodala je Suzie.
Sve su se nasmijale i taj je smijeh djelovao poput melema na ranu. Govorile su u
isti glas, ispričavale se, nudile razumijevanje, spremne nastaviti prijateljstvo.
Majka je uhvatila Abby za ruku i ispreplela svoje prste s njezinima, nudeći joj
tako tihu podršku.
Abby je gledala u svoje prijateljice. »Bojala sam se povratka u Cedar Cove i
dolaska na ovo vjenčanje, ali tako mi je drago da sam se vratila. Divno je vidjeti vas
opet.«
»Priredimo Suzie zabavu darivanja djeteta«, predložila je Allison. »Uvijek si
priređivala najbolje tulume. Doći ćeš opet u Cedar Cove radi toga, zar ne?«
Abby se nasmijala. »Bilo bi jednostavnije da vi dođete k meni«, našalila se.
»Vrlo smiješno«, našalila se i Suzie, a zatim je vrlo ozbiljno upitala: »Hoće li
netko pojesti ostatak ovih krumpirića?« Žene su se opet nasmijale.
Laurie, najtiša od svih, uzela je svoju torbicu s namjerom da plati svoj ručak.
»Slušajte«, rekla je Abby skupivši hrabrost. »Prije nego što sve odete, htjela bih
vam postaviti pitanje.«
»Naravno.« Patty je opet odgovorila u ime svih. »Pucaj.«
»Vidite li kad Angelinu obitelj?«
Njezino je pitanje izazvalo kratkotrajnu tišinu.
»Njezini roditelji još žive tu, u gradu«, rekla je Laurie.
»Mislim da joj je brat u Spokaneu«, dodala je Amy.
»Kako su joj roditelji?« pitala je Abby. Sjetila se koliko su ogorčeni i ljutiti bili
kad je Abby posljednji put pokušala razgovarati s njima, osobito Angelina majka.
 »Valjda dobro«, rekla je Patty i pogledala u ostale djevojke očekujući da će
možda netko nešto dodati. »Charlene tu i tamo navrati do ljekarne, ali nemamo jedna
drugoj puno za reći.«
»Whiteovi se u posljednje vrijeme drže za sebe.«
»Mike White nekoć je igrao golf«, rekla je Pattyna majka.
»Da«, rekla je Abbyna majka. »Mike i Tom često su igrali zajedno. To se,
nažalost, promijenilo nakon...« Nije trebala dovršiti rečenicu, Abby je znala što želi
reći. Nakon nesreće njihovi su odnosi toliko zahladili da na kraju više nisu ni
razgovarali jedni s drugima.
»Razgovaraš li kad s njima?« Amy je upitala Abby.
Abby je odmahnula glavom. »Pokušala sam, nekoliko puta one godine nakon
nesreće, ali oni nisu željeli imati nikakve veze sa mnom.«
»Moraš opet pokušati«, poticala ju je Pattyna majka. »Znam da će to biti teško.«
»Možda ćeš se osjećati bolje ako pokušaš još jednom«, dodala je Linda, »i to je
sve što možeš. Barem ćeš znati da si dala sve od sebe.«
»Odluči sama«, rekla joj je Amy s istom blagošću kakve se sjećala još iz njihovih
srednjoškolskih dana.
Djevojke su platde račun i spremale se otići iz restorana. Abby je svaku od njih
zagrlila prije nego što su izašle. Ostale su samo Patty i njezina majka te Linda i Abby.
Patty i Abby su se zagrlile. »Hvala ti«, šapnula je Abby i još jednom čvrsto
stisnula svoju staru prijateljicu. »Ne mogu ti reći koliko mi je ovo značilo.« Pomoglo
joj je pronaći put natrag prema svemu dobrom u njezinom životu. Ispunilo ju je nadom
za budućnost.
»Bilo mi je zadovoljstvo.« Polako su se odmaknule. I Linda je zagrlila Patty.
»Žao mi je da druge majke nisu mogle doći. Nisam stigla tako brzo sve
organizirati.«
»Bilo je divno«, uvjeravala ju je Abbyna majka.
Četiri su žene izašle iz restorana zajedno. Abby je dobila veliku dozu ohrabrenja.
Nije očekivala takvu dobrodošlicu u Cedar Coveu niti bi joj se ikad mogla nadati.
 Pattyn automobil bio je parkiran na drugoj strani pa su sve krenule svojim putem.
Abby je sjela u svoj auto, upalila motor i uključila grijanje. Ono je istog trena počelo
puhati.
Linda je sjela na suvozačevo mjesto, svezala pojas i stala trljati dlanove ne bi li ih
ugrijala. Pogledala je u svoju kćer.
»Hoćeš li to učiniti?« pitala ju je.
Njezina majka nije trebala objašnjavati; Abby je znala na što misli. Htjela je
vidjeti hoće li Abby navratiti k Angelinim roditeljima.
Abby je zastala. »Nisam ti rekla gdje sam bda jutros. Otišla sam posjetiti Angelin
grob.«
»Oh, zlato, to je sigurno bilo teško.«
»Očekivala sam da će biti, ali na kraju nije bilo ni izbliza tako teško kao što sam
mislila.«
»Njezini roditelji...?« Linda je ostavila pitanje nedovršeno.
»Znam da zvuči nevjerojatno, ali dok sam bila na groblju osjetila sam da Angela
želi da razgovaram s njima.« »Oh, Abby.«
»To mi se mota po glavi cijeli dan. Nisam mislila da to mogu.« »A što sad
misliš?«
»Susret s prijateljicama uvjerio me da moram pokušati. Ako me Whiteovi ne budu
htjeli vidjeti, neka im bude, ali mislim da bi Angela željela da se potrudim.« Ako je
njezina majka smatrala čudnim to što Abby razgovara s prijateljicom koja je pokopana
prije petnaest godina, nije to pokazala.
»Vas dvije ste bile toliko bliske«, tiho je rekla. »Uvjerena sam da bi ona htjela da
razgovaraš s njezinim roditeljima.«
»Misliš da bih trebala?« pitala je Abby tražeći potvrdu.
Njezina majka je oklijevala, ali zatim je ipak kimnula.
»Onda hoću.«
Abby je pogledala u majku i vidjela joj suze u očima. »Abby, toliko se ponosim
tobom.« »Oh, mama.«
»Stvarno to mislim. Nosila si tako težak teret... teret koji nisi trebala nositi.«
»Vrijeme je«, rekla je Abby. Prvi put od Angeline smrti osjetila je da može skinuti
to breme krivnje.
»Želiš li da idem s tobom?« pitala ju je majka.
Bilo je to vrlo velikodušno od nje. Ali Abby je ipak odmahnula glavom.
»Hvala ti, ali ovo je nešto što moram učiniti sama.« Abby je dugo gledala u majku,
a zatim joj konačno uputila smiješak umirenja.
 Dvadeset deveto poglavlje

Ji čitao
osh je sjedio s majčinom Biblijom u krilu. Sa strahopoštovanjem je okretao stranice
majčine bilješke na njihovim rubovima. Nalazio je utjehu u činjenici da se
pomirila s Bogom i u tome što se činilo da se nije bojala smrti.
Toliko je godina mrzio Richarda da ga je sad silno iznenadio očuhov
dobronamjerni čin.
Iza zatvorenih vrata spavače sobe začuo se mrzovoljan gas.
»Richard se probudio«, rekla je Michelle i krenula niz hodnik prema spavaćoj
sobi.
Josh je pošao s njom.
Kad je otvorila vrata, ugledao je Richarda kako se pokušava osloniti na lakat i
uspraviti se da sjedne. Michelle i Josh su odmah pojurili prema njemu.
»Što radite?« povikala je Michelle.
»Mislio sam da si otišao«, promrmljao je Richard. To je bilo upućeno Joshu. Glas
mu je bio hrapav i teško je disao. Očito mu je pokušaj da se uspravi i sjedne iscrpio
svu energiju.
»Sve u svoje vrijeme«, rekao je Josh tiho. Trudio se pronaći riječi kojima bi
zahvalio očuhu. »Čitao sam majčinu Bibliju. Tako sam sretan što sam je dobio. Hvala
ti.«
Josh je pomogao očuhu namjestiti se opet na jastuk, a potom je sjeo na rub kreveta
i povukao pokrivače i pokrio Richarda.
Richard se zagledao u Josha. »Teresa je svaki dan čitala tu Bibliju. Učinila me
boljim čovjekom... bez nje... iznevjerio sam tebe i iznevjerio sam Dylana.« Suze su
mu klizile niz naborane obraze. »Volio sam je... Više ništa nije bilo isto nakon što je
ona umrla.« Richardove su oči bile zamagljene i vlažne i teško ih je držao otvorenima.
»Postoji... još nešto.« Zastao je kao da mu izgovaranje riječi zadaje bol i crpi
posljednja zrnca snage koja su mu ostala. Izvukao je ruku ispod pokrivača i uhvatio
Josha za podlakticu. Stisak mu je bio toliko slab da ga je Josh jedva osjetio.
»Još nešto?« upitao je Josh.
»Garaža.«
»Poslije ćeš mi reći«, htio ga je uvjeriti Josh shvativši koliko je njegovom očuhu
bilo teško govoriti. »Kad se odmoriš.« »Nema vremena.«
»Dobro«, rekao je Josh i nagnuo se prema Richardu da ga bolje čuje.
»Garaža.«
»U garaži?« pitao je Josh.
Richard je lagano kimnuo. »U kutijama.«
»U kutijama«, potvrdio je Josh.
Starac je opet kimnuo i uperio kažiprst prema stropu.
»Želi da mu daš trenutak«, rekla je Michelle. »Jedva govori.«
Richard je pogledom potražio Josha i odmahnuo glavom. Opet je podigao kažiprst.
Josh je pogledao u Michelle. Sjedila je s druge strane kreveta i držala Richarda za
ruku. Nježno ju je trljala kao da ga želi ohrabriti.
»Iza... skroz iza.«
»Okej«, rekao je Josh.
»Teresino ime.«
»Teresino ime je na kutijama?« upitao je Josh.
Richard je zatvorio oči kao da više nema ni mrvicu snage i utonuo u jastuke.
»Pustimo ga sad da se odmara«, šapnula je Michelle. Josh se složio. Polako je
ustao i odmaknuo se od kreveta.
Michelle ga je proučavala. »Želiš li provjeriti o čemu je govorio?« pitala ga je.
Kimnuo je, ali i dalje je gledao u Richarda. Činilo se da je starac zaspao u miru.
Nakon nekoliko trenutaka Josh se okrenuo i pošao za Michelle, zatvorivši polako
vrata za sobom. Ruka mu je i dalje držala kvaku dok je govorio.
»Hvala ti na svemu«, rekao joj je. Ne bi ovdje izdržao ni jedan jedini dan da nije
bilo nje. Htio je da ona zna koliko mu je pomogla. Zbog toga se osjećao još gore što ju
je naveo da pogrešno shvati ono što se između njih dvoje dogodilo.
Michelle je samo slegnula ramenima.
Njoj je trebao biti zahvalan što je dobio majčinu Bibliju. Ne treba ni govoriti da
Richard ne bi ni spomenuo kutije da nije bilo Michelle i njezine umirujuće prisutnosti.
Michelle je već izašla kroz vrata kad joj se pridružio i Josh. Hodali su zaleđenom
stazicom prema garaži. Otvorila je bočna vrata i upalila svjetlo.
Automobil koji je bio unutra parkiran bio je isti onaj koji je Richard vozio kad se
Josh prije toliko godina prijavio u vojsku. Jedini alat na masivnom drvenom radnom
stolu bili su odvijač i čekić.
Dok su bili djeca, Joshu i Dylanu garaža je služila kao mjesto sastajanja gdje su
mogli razgovarati bez straha da će ih roditelji čuti. U toj staroj građevini dijelili su
svoje tajne i smišljali planove. Na prednjem dijelu garaže bio je zakucan koš za
košarku, ali netko je odavno skinuo mrežu. A možda se i raspala; Josh ne bi znao reći.
»Ovamo«, rekla je Michelle. Pošla je prema stražnjem dijelu i naglo se okrenula
prema Joshu. »Tu nema puno kutija.« U garaži doista nije bilo puno stvari, a Josh je
nije takvu pamtio. Richard se vjerojatno riješio svega osim najnužnijeg. Grablje i
lopata visjeli su na zidu pored ljestava.
Josh je pogledao oko sebe i vidio da je Michelle u pravu. Garaža je bila gotovo
prazna.
»Gore«, rekao je. »Gore se nalazi spremište.« Pogledao je uvis. »Na to je mislio
kad je podigao kažiprst. Pokušavao nam je reći da pogledamo gore.« Dohvatio je
ljestve i namjestio ih ispod otvora na stropu.
Michelle je držala donji dio ljestava dok se Josh uspinjao. »Budi oprezan«,
upozorila ga je.
Pogled je držao usmjeren prema gore dok nije nogom stao i na zadnju prečku
ljestava. Podigao je četvrtasti poklopac koji je vodio u spremište i gurnuo ga u stranu.
 »Evo ti«, viknula je Michelle.
Pogledao je dolje i vidio da je pronašla baterijsku svjetiljku. Pružila mu ju je i on
ju je odmah upalio. Mogao je vidjeti čitavu unutrašnjost spremišta. Pregledavao je
prostor uz pomoć svjetiljke i spazio niz kutija koje se bile doslovce nagurane u to
malo spremište. Dohvatio je jednu od kutija. Na njoj je crnim flomasterom i velikim
slovima bilo ispisano »božićni ukrasi«. Gurnuo je tu kutiju u stranu i dohvatio drugu. I
ona je bila označena kao kutija s božićnim ukrasima. Štoviše, sve su kutije bile vezane
uz Božić.
»Jesi li nešto našao?« pitala je Michelle.
»Nisam još.« Činilo se da će morati upuzati onamo kako bi detaljnije istražio.
»Pogledaj što se nalazi u jednoj od tih božićnih kutija«, predložila je Michelle.
»Okej.« Otvorio je najbližu i unutra su doista bili razni ukrasi. »To nije to«,
povikao je dolje prema Michelle znajući da i ona želi saznati što je u kutijama.
»Otvori još jednu.«
Josh je to učinio. Pun pogodak. U toj se kutiji nalazila još jedna manja. Istim
rukopisom kao i na ostalim kutijama bilo je ispisano Teresino ime. Uzbuđen, Josh je
povukao kutiju bliže otvoru.
»Daj je meni«, rekla je Michelle i podigla ruke kako bi primila kutiju.
Josh ju je oprezno spustio. »Imam je«, doviknula mu je.
Josh je nastavio svoju potragu dok nije pronašao još tri kutije. Na svakoj je pisalo
ime njegove majke, a bile su spremljene u kutije označene kao kutije s božićnim
ukrasima. Da nije poslušao Michelle i zavirio unutra, nikad ih ne bi našao.
»Vratimo se unutra«, rekla je Michelle.
Joshu je već bilo hladno i rado se složio s Michelleinim prijedlogom. Zatvorio je
spremište i spustio se, a zatim je sklopio ljestve i odložio ih na njihovo mjesto. Uzeo
je dvije kutije i složio ih jednu na drugu. Michelle je uzela treću kutiju. Donijeli su ih
u kuću i odložili sve na kuhinjski stol.
Prva je kutija sadržavala predmete kojih se jedva sjećao i za koje se nije nadao da
će ih ikad više vidjeti. Najprije je izvadio plavi spomenar pojastučenih korica u koji
je njegova majka bilježila podatke o Joshevu rođenju i djetinjstvu. Pun poštovanja
otvorio ga je i ugledao novinski izrezak s objavom njegova rođenja te primjerak
objave koju su njegovi roditelji uputili svojoj obitelji i znancima. Nježni nagib i
umjetnički zavijutci majčina rukopisa izazvali su u njemu neočekivanu navalu emocija.
Okrenuo je stranicu i pronašao sliku sebe kao novorođenčeta, crvena i iskrivljena
lica, s plavom mašnom u kosi. Zasigurno ne bi pobijedio na natječaju naljepših beba.
»Čak si i onda bio zgodan«, našalila se Michelle.
»Da, baš.«
Zatvorio je knjižicu. Pregledat će je kasnije. Potom je izvadio manju kutiju u kojoj
se nalazilo sićušno plavo odijelce.
»Kladim se da je to robica u kojoj te majka donijela kući iz bolnice. I moja mama
je sačuvala moju.«
Zavukao je ruku dublje u kutiju i izvukao dnevnik boje limete. Bila je to omiljena
boja njegove majke.
»Što je to?« upitala je Michelle.
»Mamin dnevnik. Pisala ga je otkad znam za sebe.«
Sljedeća je kutija sadržavala jednako dragocjene predmete.
Pronašao je kuharicu koja je pripadala majci njegova oca i hrpu pisama koje su si
slali njegovi roditelji dok su još izlazili.
»Oh, Josh, to je nevjerojatno«, rekla je Michelle.
Zaista je bilo nevjerojatno. Josh još nije shvatio puno značenje svega toga. Te su
kutije sadržavale dijelove njegove prošlosti koji su nedostajali, dijelovi koje više
nikad nije očekivao pronaći.
Nešto ranije uzrujao se zbog jakne s koledža, ali to je uglavnom bilo zato što ju je
sam platio i što je imao osjećaj da ju je tako teško zaradio. Međutim, on nije bio
sportski heroj - činjenica da je Richard uništio jaknu razljutila ga je, ali ona sama po
sebi nije imala tako veliko značenje. Barem ne kao ovi predmeti.
Sadržaj tih kutija bio je izravno vezan uz Josha, uz njegov život. Bile su to
neprocjenjive uspomene iz njegove prošlosti. A bilo je posve jasno da ih je Richard
namjerno sakrio od njega. Nakon Richardove smrti kuća će se prodati, a sve u njoj bit
će poklonjeno dobrotvornoj organizaciji. Nitko ne bi dvaput razmišljao što se nalazi u
kutiji označenoj kao »božićni ukrasi« i teško da bi itko zavirio unutra prije nego što ih
pošalje dalje.
Jedina osoba kojoj bi ti predmeti imali značenje bio je Josh. Netko drugi
vjerojatno bi ih bacio u smeće, ali njemu je to predstavljalo sve na svijetu.
»Richard je stavio lažni natpis na kutije samo da ti ne bi pronašao što je unutra«,
rekla je Michelle. Izgledala je kao da ju je to otkriće rastuždo. Polako je počela
uviđati dubinu Richardove zlobe prema Joshu.
Josh nije imao volje ništa komentirati.
Michelle je prislonila čelo na njegovu nadlakticu. »Prije si mi zahvaljivao, ali
zapravo ja trebam zahvaliti tebi.«
»Ne razumijem zašto«, rekao je i zagurao majčin dnevnik natrag u kutiju. Osjećao
se kao da se nalazi na emocionalnom vrtuljku - i s Richardom i s Michelle. Godinama
je ignorirao vlastite emocije i duboko ih potiskivao, umjesto da se suoči s njima. A
sada su ga gledale ravno u oči. Stoga je činio ono što je najbolje znao. Pretvarao se da
ništa ne osjeća.
 Trideseto poglavlje

N eil, volonter iz Skloništa za napuštene životinje Cedar Covea, popunio je potrebnu

papirologiju i dao mi je u ruke. Ja sam njemu pružila svoju kreditnu karticu, potpisala
što treba i zatim povela Rovera kući. Čim sam potpisala papire za udomljavanje,
shvatila sam da u kući nemam ništa za pse. Ni povodac, ni hranu za pse, ni nosiljku.
Ama baš ništa. Iskreno, nisam bila sigurna ni što mi zapravo treba. Ali bila sam
uvjerena da će mi u trgovini opremom za kućne ljubimce rado dati odgovore na sva
moja pitanja.
»Mogu li ostaviti Rovera ovdje još sat ili dva?« upitala sam gledajući na sat.
Pretpostavljala sam da imam dovoljno vremena da odem do trgovine i vratim se u
sklonište.
Neil je raširio oči od iznenađenja. »Mislio sam da jedva čekate da ga odvedete
kući.«
»I jest tako, ali moram najprije do trgovine. Nemam ni povodac, a kamoli što
drugo.«
»Naravno. Vratit ću ga u kavez dok se ne vratite. Samo imajte na umu da subotom
zatvaramo u šesnaest sati.«
»Oh, vratit ću se puno prije toga«, obećala sam. Namjeravala sam otići do
trgovine za kućne ljubimce, kupiti što mi treba i odmah se vratiti po Rovera.
Čim sam se okrenula i pošla prema vratima, Rover, koji je sjedio u nosiljci, stao
je muklo zavijati. »Ne brini, dečko, vratit ću se«, rekla sam mu najuvjerljivije što sam
mogla.
»Nisam ga nikad čuo da proizvodi takve zvukove«, rekao je Neil, prilično
iznenađen.
Opet sam se okrenula, a Rover je počeo zavijati kao da je u strašnim bolovima.
Ovaj put nije prestao, već je nastavio s tužnim cviljenjem koje je zvučalo kao da ga
pritišće najteža žalost.
 Ljudi koji su sjedili ondje i čekali red podigli su pogled, a voditelj skloništa
prišao je Neilu.
»Što se zbiva?« pitao je, vidljivo zabrinut.
Neil se trudio objasniti. »Pas ne želi da gospođa ode bez njega.«
»Rover je udomljen?« Izgledao je iznenađeno, ali zadovoljno.
»Da...«
»Neka ga onda uzme.« »Da«, složio se Neil. Nisam znala što bih učinila.
»Roveru nije jasno da ćete se vratiti«, objašnjavao je Neil, nastojeći nadglasati
Roverovo zavijanje. »Oh, Bože.«
»Znate što ćemo«, rekao je Neil malo tiše. »Posudit ću vam ovu nosiljku za
ljubimce, ali mi morate obećati da ćete je vratiti još ovog poslijepodneva. Tako
možete Rovera odmah uzeti.«
»Naravno, nema problema.« Pitala sam se jedino kako ću ga ostaviti u autu dok
odem u trgovinu. Ali bila sam uvjerena da mi prodavači neće zamjeriti ako unutra
dovedem psa, osobito ako je u nosiljci.
Čučnula sam tako da me Rover može vidjeti. Prislonio je šape na rešetke i zalajao
jednom kao da želi privući moju pažnju. Polako je spustio šapu i pogledao me svojim
tamnim, tužnim očima, koje kao da su me molile da ga ne ostavljam.
»Ne brini«, šapnula sam. Samoj sam sebi bila smiješna što mislim da me pas
razumije.
»Ispratit ću vas«, rekao je Neil i podigao nosiljku.
Uspravila sam se, stavila torbicu oko ramena, izvadila ključeve od auta i povela
nas prema parkiralištu. »Je li ovakvo ponašanje uobičajeno?« upitala sam Neila. Kao
volonter u skloništu sigurno je vidio stotine pasa koji su pronašli dom.
»Ne«, odmah je odgovorio. »Nikad nisam vidio tako nešto. Marnie, voditelj, i ja
bojali smo se da ga nećemo moći udomiti. Sve dok vi niste došli, njegovo bi
ponašanje odbijalo moguće udomitelje. Ne znam kako bih to objasnio. Znam da nije
moguće, ali čini se kao da je čekao samo vas i kao da je sve odbijao dok se konačno
niste pojavili.«
 Bilo je zaista čudno. Nadala sam se da Rover više neće biti tako neprijateljski
raspoložen kad dođemo kući jer bi mi to u protivnom moglo predstavljati problem s
gostima. Ali svejedno nisam nimalo posumnjala u svoju odluku.
»Bih li mogao navratiti do pansiona za desetak dana da vidim kako se
prilagodio?« pitao je Neil dok je stavljao nosiljku na stražnje sjedalo mog
automobila.
»Naravno.«
»Stvarno me zanima kako će mu ići.«
Iskreno, i mene je zanimalo kako ćemo se Rover i ja priviknuti jedno na drugo.
Sjećam se kako je Paul volio pse. Kad je tek postao vojnik, nadao se da će ga
smjestiti u jedinicu za obuku pasa. Ali na kraju je nakon obuke završio u američkim
rendžerima.
Čim je shvatio da ga neću napustiti, Rover se namjestio u nosiljci, isturio glavu
prema naprijed i zatvorio oči. Zahvalila sam se Neilu i pozdravila se s njim, a on se
zaputio natrag prema skloništu. Upalila sam auto, a prije nego što sam izašla s
parkirališta na cestu, okrenula sam se prema Roveru.
»Je li te Paul poslao?« šapnula sam opet.
Rover je podigao glavu i upitno je nakrivio u stranu.
»Nema veze. Imam snažan osjećaj da jest.« Udaljavala sam se od skloništa,
uvjerena da se Paul opet umiješao u moj život. Doveo mi je maleno društvo.
Vjerovala sam da ćemo jedno dragom pomoći.
Posjet trgovini za kućne ljubimce potrajao je dulje nego što sam očekivala. Dok
sam nakupovala sve sitnice potrebne za život s psom, prošao je čitav sat. Nisam se
planirala zadržati vani tako dugo pa sam požurila prema skloništu vratiti nosiljku.
Rover je bez problema prihvatio novu nosiljku, gotovo kao da je znao što se od njega
očekuje.
Neil nije bio u blizini kad sam donijela nosiljku. Nisam ostala dulje nego što je
bilo potrebno i požurila sam natrag do auta. Kad sam otvorila vrata, Rover je pridigao
glavu, vidio da sam to samo ja i odmah spustio njuškicu natrag na prednje šape.
Vozila sam ravno prema pansionu. Moji su gosti za doručkom rekli da ih ne
trebam na poslijepodnevnom čaju. Ali život me naučio da se planovi mijenjaju i
željela sam biti spremna u slučaju da se jedno od njih predomisli i vrati u pansion.
Parkirala sam automobil i s olakšanjem odahnula kad sam vidjela da vozila mojih
gostiju nije bilo nigdje na vidiku. Izvadila sam Rovera iz auta, otvorila nosiljku i
stavila mu njegov povodac.
»Možda se želiš upoznati s travnjakom«, rekla sam mu. Prodavačica u trgovini za
kućne ljubimce objasnila mi je da će pas htjeti obilježiti svoj teritorij.
Rover je drhtao na hladnoći i upitno me gledao.
»Hajde, obavi to«, rekla sam i mahnula mu rukom, nestrpljiva da uđem u kuću na
toplo.
Nakrivio je glavu i opet me pogledao istim upitnim pogledom.
»Pa znaš... olakšaj se«, objasnila sam mu i opet mu dala znak rukom.
Nakon nekoliko trenutaka konačno je shvatio što treba i podigao stražnju nogu
pored grma. A zatim, kao da je znao kamo treba ići, krenuo je prema pansionu i vodio
me uz stepenice.
»Dobro, dobro«, rekla sam smiješeći se u sebi. Otključala sam ulazna vrata i
širom ih otvorila. »Ovo je velika kuća, slobodno je razgledaj.«
Skinula sam mu povodac i očekivala da će odmah poći u istraživanje. Ali na moje
iznenađenje on je sjeo na stražnje šape i samo me proučavao.
»Što je?« upitala sam. Ovo je zaista bio neobičan pas.
Rover je nastavio gledati u mene kao da nešto čeka. A ja nisam imala pojma što.
»Dobro«, promrmljala sam. »Možeš ostati ovdje ako hoćeš, ja imam posla.«
Otišla sam natrag do auta i izvadila dvije velike vrećice namirnica koje sam kupila u
trgovini za kućne ljubimce. Odmah sam oslobodila mjesto u smočnici za suhu pseću
hranu i limenke.
Još uvijek sam se bavila organizacijom svoje smočnice kad me prekinulo zvono na
vratima. Rover je iste sekunde stao bijesno lajati i jurnuo je prema vratima takvom
brzinom da se umalo zapleo u svoje stražnje noge.
Duboko sam udahnula. Nadam se da neće biti agresivan prema gostima i da se
neće ponašati pretjerano zaštitnički. Otvorila sam vrata i iznenadila se kad sam
ugledala Grace Harding.
»Grace«, rekla sam. »Ovo je stvarno iznenađenje. Uđi.« Širom sam otvorila vrata
i shvatila da Rover stoji nasred puta i reži. »Rovere«, prekorila sam ga. »Ovo je
prijateljica.« Na moje olakšanje, povukao se sa strane i sjeo.
»Ispričavam se što sam banula nenajavljeno«, rekla je Grace. »Nazvao me Neil i
rekao da si udomila Rovera pa sam se zabrinula.«
»Zabrinula?« Uspravila sam se i povela je u kuhinju. Bez pitanja sam pristavila
vodu za čaj. Nadala sam se da će Grace ostati dovoljno dugo da mi se pridruži. Rover
se sklupčao na pletenom sagu ispred hladnjaka i promatrao me kako se krećem po
kuhinji.
»Rover je... problematičan pas.«
»Stvarno?« Prikrila sam smiješak. Grace i Neil nisu znali da smo se ovaj pas i ja
već povezali. Bila sam prilično uvjerena da jedno drugo razumijemo.
»Doduše, sad mi izgleda vrlo zadovoljno«, dodala je i činila se iznenađenom.
»Ned mi je rekao da je Rover vrlo neobično reagirao na tebe.« Zastala je kao da
očekuje da ponudim objašnjenje, ali ja joj nisam imala što reći. Tek smo se upoznale i
nije mi se dalo objašnjavati da sam upravo pretrpjela strašan gubitak i da je zato moje
srce odabralo tog psa. Nije bilo moguće znati što se sve događalo u Roverovu kratku
životu, ali bilo je očito da ni njemu nije bilo lako.
Prije mnogo godina čitala sam priču o građevinskom radniku koji se bio ozlijedio
na poslu i nakon toga se više nije mogao služiti rukom. Prijatelj mu je predložio da
udomi psa i čovjek se zaputio u sklonište za životinje. Ondje je jedan pas odabrao
njega. Na isti je način i Rover odabrao mene.
»Čini se da se lijepo privikavate jedno na drugo.«
»Da«, potvrdila sam.
Ali Grace se i dalje mrštila. »On nije... čuj, s tobom je tek kratko.«
»On nije što?« upitala sam. »Nema veze.«
»Ne, reci mi«, inzistirala sam. Lončić za čaj stao je pištati na štednjaku. Maknula
sam ga sa štednjaka, natočila kipuću vodu u čajnik i pripremila dvije šalice.
 »Možda drugi put. Zaista ne mogu dugo ostati. Cliff me čeka kod kuće, a rekla sam
mu da ću se zadržati samo nekoliko minuta.«
»Imaš li vremena za čaj?« pitala sam je.
Premišljala se. »Izgleda primamljivo.«
»Ma imaš vremena«, uvjeravala sam je. Suprug joj sigurno neće zamjeriti što je
ostala na šalici čaja.
Grace je otkopčala kaput i prebacila ga preko naslona stolice, a potom je sjela za
kuhinjski šank.
Natočila sam čaj i na sredinu šanka stavila zdjelu sa šećerom i mlijeko. Dovukla
sam stolicu s druge strane da možemo sjediti jedna nasuprot drugoj.
»Prije nekoliko tjedana u sklonište su navratila dvojica muškaraca«, rekla je
Grace. »Pitali su nas da im pokažemo pse namijenjene udomljavanju. Odmah su mi
bili sumnjivi - nešto mi je kod te dvojice bilo čudno. Zadržali su se neko vrijeme, a
zatim su pošli ispred, gdje šećemo pse. Jedan od volontera baš je u tom trenu bio
izveo Rovera. Pas je doslovce poludio kad je ugledao tu dvojicu. Bijesno je lajao i
divljački potezao uzicu.« »Možda ih je poznavao?«
Grace je uzela svoju šalicu i primila je objema rukama. »Možda. Nikad nećemo
saznati. Ali jedno je bilo sigurno - Rover je imao isti osjećaj kao i ja.«
»Jeste li ih ikad poslije vidjeli ili čuli za njih?«
Grace je odmahnula glavom. »Bio je to samo osjećaj. Da su se prijavili za
udomljavanje neke od naših životinja, pronašla bih ispriku da ih odbijem. Ježila sam
se od njih.«
Pijuckala sam čaj i pitala se kako je Rover to znao. I Grace. Možda su to bili
preprodavači pasa. Ali nema smisla nagađati. Glavno je da nisu uspjeli u svom
naumu.
»Da je imao prilike, Rover bi im sigurno odgrizao komad noge.«
»Drugim riječima, bojiš se da Rover možda grize?«
Grace je spustila pogled i kimnula. »Pripazi na njega, okej?«
»Hoću.«
 »I javi mi bude li kakvih problema, može?«
»U redu«, obećala sam, ali duboko u svom ranjenom srcu znala sam da se to neće
dogoditi. Na koncu, ne događa se svaki dan da te pas odabere za svog vlasnika.
 Trideset prvo poglavlje

A ngelina se kuća nije puno promijenila, primijetila je Abby kad se zaustavila na

adresi Whiteovih. Prostrana prizemnica s drvenim prozorskim kapcima i golemom
garažom s trima vratima nekoć joj je bila poput roditeljskog doma.
Jedno je vrijeme Abby u Angelinoj kući provodila jednako puno vremena kao u
roditeljskoj. Gotovo bi svaki petak prenoćila kod najbolje prijateljice. Često bi ostale
budne do zore, brbljale i smijale se, onako mlade i luckaste. Najveća dilema tog
razdoblja bila je koga će odabrati kao partnera na maturalnoj zabavi. Činilo se kao da
ti dani pripadaju nekom drugom životu.
Whiteovi više nikad nisu bili isti nakon što su pokopali kćer, barem je tako Abby
slušala sa svih strana. Mogu li se roditelji ikad oporaviti od smrti vlastitog djeteta?
Nadala se da nikad neće morati saznati odgovor na to pitanje.
Ruke su joj i dalje čvrsto držale volan. Duboko je udahnula i nevoljko ugasila
auto. Grčevito je stiskala torbicu u ruci dok se približavala kući, a odlučnost joj je
bivala sve slabija. Više nije bilo živice uz prolaz, opazila je. Čudno je kako je taj
maleni detalj privukao njezinu pažnju. Na mjestu živice Charlene je posadila cvijeće.
Davni događaj proletio joj je kroz glavu i nasmiješila se. Zbilo se to nedugo nakon
što je Angela počela nositi maturalni prsten Brandona Edmonda. Sakrila je ruku iza
leđa s namjerom da iznenadi Abby. Dramatično je izvukla ruku i htjela pokazati prsten
prijateljici, ali iznenadila se samo ona. Naime, prsten joj je odletio s prsta i sletio
ravno u živicu. Njih su dvije provele nekoliko sati puzajući uokolo i tražeći
Brandonov prsten. Srećom, našli su ga, ali tek nakon silne panike.
Abby je zastala nasred staze, ponesena sjećanjima na svoju prijateljicu. Prošlo je
toliko godina, ali još uvijek joj je nedostajao Angelin radostan smijeh, njezina
domišljatost i ljubav prema životu.
»Ne znam je li ovo pametno«, promrmljala je ispod glasa, kao da Angela stoji
pored nje.
»Ne odustaj«, činilo se kao da joj ona govori.
 Odlično. Ne samo da čujem glasove, već i izgovaraju klišeje; to je već smiješno,
pomislila je Abby u sebi.
Ipak, nije se mogla natjerati da se okrene i ode. Bilo je sad ili nikad. Vjenčanje
njezinog brata trebalo je započeti za tri sata i ostatak će dana biti ispunjen obredom i
slavljem. A sutra ujutro, već u zoru, bit će na putu za Floridu. Vjenčanje će potrajati
do kasno, let je rano ujutro - želi li se suočiti s Angelinim roditeljima, to mora biti
sad.
Iznova je skupila hrabrost i prišla vratima. Ponadala se da Angelini roditelji neće
biti kod kuće. Tada će se osjećati kao da je obavila svoju dužnost i moći će otići
mirne savjesti.
Angela je ne bi mogla kriviti da se to dogodi. U gradu je tek kratko i poslije više
neće imati prilike.
Duboko je udahula i pozvonila. Učinila je to s oklijevanjem, jedva taknuvši
okruglo bijelo dugme zvona.
Gotovo istog trena Abbyne su nade pljusnule u vodu. S druge strane vrata čuli su
se koraci.
»Stižem«, povikao je Michael White, Angelin otac.
Abby je prestala disati dok su se vrata otključavala i otvarala. Gospodin White je
stao kao ukopan. Abby je gledala kako mu nestaje boja s obraza.
»Dobar dan, gospodine White.«
Činilo se da je u šoku jer nije ništa govorio.
»Tko je?« viknula je Angelina majka iz kuhinje, a zatim je i ona došla do vrata.
Charlene White stala je pored svog supruga i razrogačenih očiju zurila u Abby.
»Stvarno nemaš obraza«, rekla je prigušenim glasom, gotovo kroz zube.
»U gradu sam zbog bratovog vjenčanja«, rekla je Abby prvo što joj je palo na
pamet, kao da joj je trebala isprika, objašnjenje zašto je došla.
»Da, tvoji su roditelji sigurno sretni što mogu ići na vjenčanje svog djeteta.
Nažalost, Mike i ja...«
»Charlene«, prekinuo ju je Mike. Otključao je i mrežasta vrata. »Uđi, Abby«,
rekao je.
»Mike, ne...«
Abby je zastala, ne znajući što bi.
Gospodin White okrenuo se prema svojoj ženi. »Vrijeme je, Char. Angela bi
željela da primimo njezinu prijateljicu u kuću.«
»Kako to možeš reći?« Charlene se okrenula i napustila prostoriju.
Abby je stajala nepomično dok ju je šibao hladan vjetar. Kosa joj je letjela oko
lica i pljeskala je po obrazima, kao da je kažnjava zbog njezine smjelosti.
Posve smireno i bez obaziranja na ljutit izljev svoje supruge, gospodin White je
širom otvorio mrežasta vrata. »Uđi, Abby. Hladno je vani.«
Oklijevajući i dalje, Abby je zakoračila u kuću. »Hvala«, tiho je rekla i osjetila
toplinu kuće. Prvo što je primijetila bili su novi naslonjač i sofa u dnevnom boravku.
Cijela je soba bila preuređena. Fotografije djece, vjerojatno Whiteovih unuka, stajale
su na policama s obje strane kamina.
»Sjedni, molim te«, rekao je Mike i rukom pokazao na sofu. »Vrijeme je da
razgovaramo. Odavno smo trebali.«
»Da, vrijeme je«, složila se Abby iako su joj riječi umalo zastale u grlu. Nije
skinula kaput, a sjela je na sam rub sofe.
»Nemoj zamjeriti Charlene; teško je prihvatila Angelinu smrt. I dalje se bori s
tim.«
Abby je stavila ruke na koljena i stisnula šake. »Prvi sam put posjetila Angelin
grob. Znam da zvuči nevjerojatno, ali činilo mi se kao da je mogu čuti kako mi govori.
Zamolila me da posjetim vas i gospodu White.«
Lagano se nasmiješio. »I ja sam vodio brojne razgovore s mojom kćeri. Nažalost,
uglavnom govorim ja.«
Abby nije nastavila o svom iskustvu na groblju. Bojala se da će Whiteovi
pomisliti da je skrenula.
»Pričaj mi o sebi«, rekao je gospodin White, trudeći se održati uljudan razgovor.
»Jesi li se udala? Imaš li djece?«
 »Nisam se udala...«
»Još«, dovršio je umjesto nje, »previše si lijepa da bi ostala sama.«
Abby je samo piljila u svoje stisnute šake.
»Greg se oženio. Ima dvoje djece i živi u Spokaneu.«
Angelin brat bio je dvije godine stariji od njih, a zadnje dvije godine Angeline
srednje škole živio je u Pullmanu, u studentskom kampusu.
»Sari je devet, a Andyju sedam godina«, dodao je Mike.
Abby je opet pogledala u fotografije dvoje djece na policama. Njihova radosna
lica, slatka i nevina, smiješila su se objektivu. Angela bi bila divna teta toj djeci.
Sve do tada Abby je izbjegavala pogledati u Angelinu sliku s proslave mature koja
je stajala na zidu iznad kamina. Bila je golema i vrlo uočljiva. Angeli se nikako nije
svidjelo kako je ispala na toj slici i vjerojatno bi poludjela kad bi znala da ju je
njezina majka izložila na vidjelo. Ali Abby se u ovom složila s gospodom White.
Angela je izgledala... savršeno. Polica iznad kamina bila je prepuna svijeća i
izgledala je kao malen oltar za Angelu.
Gospoda White ušetala je u dnevnu sobu čvrsto stisnutih šaka sa strane. »Ne znam
kako imaš obraza pojaviti se ovdje iz vedra neba.«
»Charlene, molim te«, rekao je Mike. »Moraš shvatiti koliko je Abby ovo teško.«
»I treba joj biti.« Charlene je bijesno i optuživački zurila u Abby.
»Sjedni, dušo«, molio ju je gospodin White.
Charlene se željela suprotstaviti svom suprugu, ali u njegovim je očima sigurno
vidjela toplinu i ohrabrenje jer je samo sjela pokraj njega.
»Imaš li nešto za reći?« Charlene je pitala Abby. »Da, naravno.« Knedla u
Abbynu grlu bila je veličine lubenice. »Najprije vam želim reći koliko mi je žao...«
»Žao? Došla si reći da ti je žao? Prekasno je za to.« »Charlene«, nježno je rekao
Mike. »Pusti je da završi.« »Da je Angela te noći vozila, ti bi poginula«, nastavila je
Charlene, ignorirajući svog supruga.
»Da je bar Angela vozda. I radije bih da sam ja poginula.« Ta misao nije bila
ništa novo. Abby je već milijun puta izvrtjela razne scenarije u svojoj glavi.
Da su barem ostale malo duže u tom trgovačkom centru.
Da se bar više usredotočila na vožnju umjesto na pjevanje božićnih pjesama.
Sve je to godinama proganjalo Abby, a s vremenom nije bilo nimalo lakše.
Charlene je ukočeno sjedila i izbjegavala pogledati u Abby. Kao da je prizor nje
žive bio samo bolan podsjetnik na činjenicu da je njezina kći pokopana na groblju
udaljenom tek nekoliko minuta vožnje.
»Ta noć prekinula je Angelin život i zauvijek promijenila moj.« Abbyn glas
zvučao je promuklo. Progutala je knedlu u nastojanju da zatomi navalu emocija.
»Vozila sam auto u kojem je poginula moja najbolja prijateljica. To je nešto što se
nikad ne može zaboraviti...«
»Ni oprostiti«, dodala je Charlene.
»Vjerujem da ne može«, tiho je rekla Abby. Toliko je stiskala šake da su joj prsti
pobijeljeli. »Dobro to znam jer ja nikad nisam oprostila sebi.«
Mike i Charlene su šutjeli. Charlene je podigla glavu prema stropu i pokušavala
suspregnuti suze.
»Nedostaje mi, svaki dan«, prošaptala je gospoda White. »Ne prođe ni jedna noć,
a da ne plačem za svojom kćeri.«
»I meni nedostaje«, rekla je Abby.
»Svaki dan?« upitala ju je Charlene kao da izaziva.
»Većinu dana... Tijekom godina bol je ponešto popustila, ali to ne znači da ne
mislim na nju i...«
Angelina majka opet ju je prekinula. »Ali bit je u tome da si ti živa, a ona nije. Ti
se možeš udati i svojim roditeljima podariti unuke.«
»Nisam se udala«, presjekla ju je Abby. »Štoviše, cijeli je moj život te noći stao.
Ne izlazim; izbjegavam veze. Živim u gradu u kojem nemam obitelji. Samo odradim
svoj posao i to je to. Nosila sam teret krivnje i žalosti sve dok mi nije postao
pretežak.«
 Angelini roditelji samo su zurili u nju.
»Mislila sam da me svi smatraju krivom za nesreću. Ali ne smatraju. Srela sam
Patty Morris u ljekarni u gradu i bila sam uvjerena da će me odbaciti. Ali nije. Bila je
sretna što me vidi. Bila je toliko sretna da je čak pozvala moje najbliže prijateljice iz
srednje škole i sve smo se našle na ručku. Nitko nije govorio o Angeli, ali ona je bila
ondje; bila je s nama. Gotovo sam je mogla čuti kako se smije. Osjetila sam kako se
smiješi. I zbog toga što se ona smiješila, smiješila sam se i ja.«
Suze su klizile niz Charleneine obraze. I gospodin White je plakao. Izvadio je
rupčić iz stražnjeg džepa i obrisao oči i nos.
»Angele više nema. Voljela bih je vratiti, ali to nije moguće. Tako mi je žao. Moj
povratak kući pokazao mi je nešto što sam odbijala shvatiti sve ove godine.« Abby je
šmrcala i otvorila torbicu kako bi potražila rupčić.
Prije nego što ga je uspjela pronaći, Charlene joj je pružila papirnatu maramicu iz
kutije koja je stajala na stoliću pored nje.
»Hvala«, prošaptala je Abby.
»Htjela si nešto reći«, kazao je gospodin White i rukom joj dao znak da nastavi.
»Nešto važno.«
Abby je ispuhala nos i stisnula maramicu u ruci. »Ono što sam sve ove godine
odbijala shvatiti jest da ova tuga i krivnja nije ono što Angela želi da itko od nas
osjeća. Ona je bila najvelikodušnija i najsretnija osoba koju sam poznavala. Nisam
mogla biti pored nje, a da se ne smijem. Čim bi ona ušla u prostoriju, sve bi se
ozarilo. Ne bi mogla vjerovati da vidi u što sam se pretvorila...«
»I ja...«, dodala je Charlene. »Postala sam starica.«
»Čangrizava starica«, ubacio se Mike i primio je za ruku kako bi joj pokazao
svoju ljubav, unatoč svom komentaru.
»Michaele Jamese White, ispričat ćeš se za ovo«, zahtijevala je Charlene.
»Istina je. I ja sam činio isto. Pustili smo da nas gorčina uništi... da uništi naš brak.
Abby je u pravu; Angela je bila sretna osoba i željela bi da i mi budemo sretni. Ne bi
joj se svidjelo u što smo se pretvorili.«
»Ali kako ću živjeti bez svoje kćeri?« Charlene je zajecala, a suze joj su tekle niz
obraze. »Kako da zaboravim da je umrla i da je više nikad neću vidjeti?«
»Mi ne želimo zaboraviti Angelu«, odgovorio joj je Mike. »Bila je naša divnih
devetnaest godina. Ona je bila naše blago i naša radost. Imamo uspomene i neka nas to
nosi dok je jednog dana ponovno ne sretnemo. Zar doista misliš da bi Angela željela
da uništimo svoje živote zato što je ona umrla?«
»Ne, ne bi«, rekla je Abby. »Ona bi mi prva rekla da nastavim živjeti i uživam u
životu. Ona bi mi prva rekla da je tragično što je poginula, ali da je to bio nesretan
slučaj. Naletjela sam na led na cesti. A osim leda, možemo kriviti još jedino Boga,
ali, iskreno, ne želim ga izazivati.«
Mike je ustao i prišao Abby. Abby je odmah ustala, primila ga za ruke i čvrsto ih
stisnula. »Ako si danas došla tražiti oprost, onda ti ga dajem, Abby. Dovoljno si samu
sebe kažnjavala. Budi sretna, dijete. Podari roditeljima unuke i možda... možda bi ih
koji put mogla dovesti k nama. Mislim da bi Angela to voljela.«
»Mislim da bi«, složila se Abby.
»Spomenula si ranije da te Angela zamolila da nas potražiš«, nastavio je.
Abby je kimnula glavom.
»Ona želi da ti damo ono što ti treba.«
Abby je jedva susprezala suze. Mike ju je zagrlio.
Abby je zajecala, i Mike skupa s njom. »Bog je našu kćer pozvao kući. Nisi ti
kriva, ali ako misliš da trebaš naš oprost, imaš ga.«
»Hvala vam«, tiho je rekla Abby, kao da joj je bilo teško oblikovati riječi.
Mike ju je pustio, a zatim ju je zagrlila i Charlene i prislonila glavu na njezino
rame. Obje su plakale.
Abby je od Whiteovih dobila puno više nego što se usudila očekivati. Dali su joj
dopuštenje da ponovno uživa u životu.
 Trideset drugo poglavlje

R ichard je mirno spavao, a Josh je sjedio s Michelle u dnevnoj sobi. Opuštao se u

naslonjaču. Prije toga je presložio kutije u kojima su se nalazile stvari njegove majke,
stvari koje su pripadale njezinom životu prije Richarda. Te kutije čuvale su
dragocjene uspomene iz njegova djetinjstva.
Bilo je posve jasno da su ga njegova tvrdoglavost i zamjeranje očuhu gotovo
stajali svega toga. Michelle mu je pomogla nadići osjećaj ljutnje prema očuhu.
Pomislio je da mu Richard ne bi nikad rekao za skrivene kutije da mu nije zahvalio na
majčinoj Bibliji.
Podigao je pogled i vidio Michelle kako sjedi na kauču i lista njegov spomenar.
Smiješak joj je ozario lice dok je okretala stranice i pregledavala fotografije.
»Bio sam neodoljiv, zar ne?« našalio se. Njegova ga je majka neprestano slikala.
Bilo mu je negodno zbog toga dok je bio dijete.
»Bio si najslađi dečko na svijetu«, potvrdila je Michelle. »Napisala sam to
jednom na svojoj školskoj mapi.«
Josh je mislio da sigurno pretjeruje.
Michelle je podigla pogled i shvatila da Josh sumnja u to što je rekla. »Vjeruješ
mi, zar ne?«
»Pa bila si zaljubljena u Dylana.«
»Jesam, neko vrijeme«, priznala je. »Ali tada sam shvatila tko je zapravo
genijalan tip.«
Nasmijao se. »Uvijek si mi znala laskati.«
»Ali nije mi nikad pomoglo«, promrmljala je, a zatim se trgnula kao da se nečeg
sjetila i pogledala na sat. »Vrijeme je za Richardov lijek.«
»Ja ču mu ga dati«, ponudio se Josh, ali Michelle je već bila na nogama.
»Pusti mene. Ti možeš s njim razgovarati poslije, kad lijekovi počnu djelovati.
Zna biti vrlo mrzovoljan kad je u bolovima.«
»Svi znamo biti.« Josh je bio raspoložen za velikodušnost prema očuhu. Taj
osjećaj neće dugo potrajati. Očuh će ga bez sumnje već za pet minuta početi vrijeđati i
sva će njegova dobra volja nestati u tren oka.
Michelle je otišla niz hodnik prema kupaonici u kojoj su stajali Richardovi
lijekovi. Uzimao je prilično jako lijekove i iako su Josha pomalo zabrinjavale velike
doze, razumio je zašto su liječnici htjeli Richardu olakšati ono što mu je preostalo od
života. Ali znajući koliko Richard može biti tvrdoglav, pretpostavljao je da neće otići
još neko vrijeme. I prvi put otkako je stigao, Joshu je bilo drago što je tako. Nadao se
da će imati prilike još malo razgovarati s njim o njegovoj majci i možda i o Dylanu.
Michelle je tako brzo ušla i izašla iz sobe da je Josh skočio na noge, uvjeren da se
nešto dogodilo. Pogledi su im se sreli i ona je duboko udahnula.
»Što je bilo?«
»Richard ne reagira i disanje mu je isprekidano.« Suze su joj potekle niz obraze.
»Vrijeme je, Josh, on umire«, jedva je izgovorila.
Njezine su ga riječi pogodile poput munje, ravno u srce. »Sada?« pitao je,
skamenjen od šoka.
Michelle je kimnula. »Imam broj od hospicija. Oni znaju što treba u ovakvom
slučaju... trebali bismo ih nazvati.« Pojurila je u kuhinju i dohvatila blok s kuhinjske
radne plohe. »Hoćeš li ih ti nazvati... molim te.« U tom trenu nije mogla govoriti.
Uzeo je broj i dohvatio telefon sa zida. Na svoje iznenađenje shvatio je da mu je
ruka drhtala dok je birao brojeve. Nakon tri neopisivo duga zvona javio se netko iz
hospicija. Kad je izgovorio sve potrebne informacije, Josh je pojurio prema spavaćoj
sobi.
Iako nije bio najbolji posinak na svijetu, nije želio pustiti Richarda da umre sam.
Bio je i uz svoju majku kad je napuštala ovaj svijet i iako to nije bilo iskustvo koje je
želio iznova doživjeti, htio je zahvaliti Richardu. Htio mu je dati do znanja koliko
cijeni što mu je starac vratio njegove stvari.
Kad je Josh ušao u sobu, Richard je i dalje ležao zatvorenih očiju. Na tren se
strašno uplašio da je zakasnio i da je Richard već otišao. Sjeo je na rub kreveta i
opipao očuhu puls na vratu. Osjetio je otkucaje srca, ali bili su slabi i isprekidani.
Michelle nije pretjerivala. Richard se bližio smrti.
Pomislio je kako će ga očuh sigurno htjeti opet osujetiti u njegovom naumu. Ali
želio je da ga Richard posluša, makar to bile zadnje riječi koje će u životu čuti.
»Našao sam kutije«, rekao je. Govorio je dovoljno glasno da ga je i Michelle mogla
čuti u dnevnoj sobi. Nije bio siguran koliko Richarda još služi njegov sluh i želio se
uvjeriti da će njegove riječi doprijeti do njega.
Nije bilo odgovora.
»Hvala ti«, rekao je još glasnije.
Michelle se pojavila na vratima. »Josh, što radiš?«
»Budim mrtve«, odgovorio je.
»Vjerojatno te čuje. Čitala sam da je sluh jedna od posljednih funkcija bez kojih
tijelo ostaje.«
»Našao sam kutije u garaži«, ponovio je Josh. »Nisi mi trebao reći gdje su«,
dodao je. Htio je da Richard shvati da je bio svjestan toga da je očuh htio od njega
sakriti te kutije. »Ali bit ću ti vječno zahvalan što jesi.«
»Puno mu znači što može imati majčine stvari«, rekla je Michelle i sjela s druge
strane kreveta. Primila je Richarda za slabašnu ruku i čvrsto je držala.
Richard je otvorio oči. Gledao je u strop, ali činilo se da ne može govoriti.
»Hvala ti«, prošaptao je Josh.
Richardu su se šarenice pomaknule i usredotočile se na Josha. Na svoje
iznenađenje Josh je osjetio navalu nježnosti i osjećaj neizrecivog gubitka. Dio njega
želio je skočiti s kreveta i povikati Richardu da ne umre tako da mogu imati pravi
odnos. Odnos koji se neće temeljiti na ljubomori i natjecanju.
Ali bilo je prekasno.
Josh je htio zaplakati. Pritisnuo je svoje čelo uz Richardovu ruku i borio se s
osjećajem žaljenja.
»Josh.« Prenula ga je Michelle i on je podigao pogled.
»Vidi«, šapnula je. »Pogledaj Richarda.«
 Josh je pogledao u Richarda i iznenadio se kad je ugledao suzu koja je klizila niz
njegov smežurani obraz. Kao da je želio Joshu poručiti da i on žali, da je i njemu zbog
svega krivo.
Michelle je provjerila Richardov puls. Zagrizla je donju usnicu prije nego što je
progovorila. »Otišao je.«
»Ne.« Josh je odbio povjerovati u to. »Ne može biti.« Još prije dva dana Richard
je bio toliko ljut da je zahtijevao da Josh nestane iz njegove kuće. Gotovo je urlao od
bijesa, a sada... više ga nije bilo.
Umro je.
Smrt je očito bila trenutna. U jednom je trenutku patio i borio se s bolovima, a u
idućem je već prolazio kroz bezdan koji dijeli ovaj svijet od onoga. Na drugoj su
strani čekali Teresa i Dylan, raširenih ruku. Sretni su što će im se Richard pridružiti u
drugom životu.
Michelle je ispružila ruku i nježno stisnula Joshevo rame. »Tako mi je žao.«
»Ne.« Josh je opet odmahnuo glavom i odbijao prihvatiti očuhovu smrt. Oči su mu
se napunile suzama, što ga je iznenadilo. Brzo se okrenuo jer nije htio da Michelle to
vidi.
Godinama se njih dvojica nisu trpjela. Stari se ponašao kao pravi gad. Ipak,
predstavljao je jedinu preostalu vezu s njegovom majkom. Richard je bio ponovno
unio sreću u Teresin život, a sad ga više nije bilo.
Bio je mrtav.
Prigušio je jecaj koji mu se htio probiti iz grla.
Osjetio je da je Michelle ustala s kreveta. Prišla mu je i zagrlila ga. Nije očekivao
utjehu niti je mislio da će mu utjeha trebati.
Obgrlio je Michelle oko struka, zario lice u njezin trubuh i tiho plakao. Ramena su
mu podrhtavala od jecaja i nakon nekoliko je minuta maknuo ruke s Michelleina
struka.
Bilo mu je neugodno što je Michelle vidjela njegov slom. Htio je ponuditi nekakav
izgovor, ali nije znao što reći. U tom se trenu oglasilo zvono na vratima.
 Michelle je pošla otvoriti.
Josh je odahnuo što je izašla. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da se pribere prije
nego što se bude morao uhvatiti u koštac s uobičajenom procedurom.
»Dogodilo se tek prije nekoliko minuta«, objašnjavala je Michelle dok je vodila
djelatnicu hospicija prema Richardovoj sobi.
Josh je ustao. Ovaj put nije došla Ginger. »Josh Weaver«, rekao je i pružio ruku
sredovječnoj ženi u dugačkom crnom kaputu. »Ja sam Richardov sin.« Zastao je i
odmah se ispravio. »Ja sam mu posinak.«
Prišla je i Michelle i stala pored Josha. »A ja sam prijateljica obitelji. Bili smo uz
Richarda kad je preminuo.«
»Lois Freeland«, nježno se predstavila žena. »Moja sućut. Učinit ću sve što mogu
da vam pomognem.«
»Hvala vam«, rekao je Josh.
Lois je postavila gomilu pitanja, ali nijedno nije doprlo do Josha. Srećom,
Michelle je ostala pribrana i odgovarala je na pitanja umjesto njega. A Josh nije bio u
stanju nositi se ni s čim drugim osim s teškom boli u srcu. Nakon nekoliko minuta se
ispričao, otišao u dnevnu sobu i sjeo u Richardov naslonjač. Ondje se osjećao bliskim
očuhu, znajući dobro koliko je sati dnevno starac u njemu provodio. Josh se nagnuo
naprijed i pokušavao dokučiti silne emocije koje su ga napadale sa svih strana.
Nije prvi put gledao kako netko umire. I majčina i Richardova smrt bile su mirne i
očekivane. Ovaj je put Josh osjećao golem gubitak, kao da ga je netko prevario, kao
da mu je nešto oteto. Progutao je svoju ljutnju poput goleme knedle koja je je
zapinjala u njegovu grlu.
Pridružile su mu se Michelle i Lois. Činilo se da o nečemu razgovaraju, ali Joshu
ništa nije imalo smisla. Bilo mu je lako isključiti se jer su se uspomene vrtjele u
njegovoj glavi poput filma.
Sjetio se dana kad je upoznao Richarda i Dylana. Njegova je majka bila tako
sretna što upoznaje sina sa svojim »prijateljem«. Teresa je i prije znala izlaziti s
drugim muškarcima, ali te veze ne bi potrajale duže od nekoliko tjedana. Josh je
otprve imao osjećaj da je Richard drukčiji. Nakon što bi provela vrijeme s
Richardom, njegova je majka bila sva vesela i živahna.
 Neki muškarci s kojima je izlazila katkad bi je toliko razljutili da bi došla kući i
stala čistiti kako bi se ispuhala. Nasmiješio se prisjetivši se majke kako kleči na
koljenima i riba pećnicu, bijesna na nekog tipa zbog nečega o čemu nije htjela
razgovarati sa svojim sinom.
Nakon spoja s Richardom, Teresa bi se vratila kući, pustila glazbu i plesala;
vrtjela bi se po cijeloj sobi kao da je na kakvom balu.
Ipak, s Joshem ga je bila spremna upoznati tek nakon nekoliko mjeseci. Josh i
Dylan odmah su se sprijateljili i uspoređivali svoje zabilješke. Josh je saznao da je i
Richard bio dobre volje nakon spoja s njegovom majkom. Dva su se dječaka pitala
kamo su to njih dvoje odlazili i što su radili da su se vraćali tako veseli.
U godinama koje su uslijedile Josh je shvatio - barem na papiru - da se tako
ponašaju ljudi kad se zaljube.
Teresi i Richardu bilo je suđeno biti zajedno, a sada će se opet naći u vječnosti.
»Josh.«
Prenuo se iz misli i otkrio da Michelle stoji sama. Žena iz hospicija je očito otišla.
»Lois je javila mrtvozorniku«, rekla je Michelle. »Doći će za nekoliko minuta.
Uskoro će doći i pogrebno poduzeće.«
»Koje si pogrebno poduzeće zvala?«
»Richard je sve uredio. Učinio je to čim je saznao da umire i mojim je roditeljima
predao svu papirologiju kako bi se pobrinuo da se sve njegove želje izvrše.«
»Dobro.« U tom je trenu Josh bio zahvalan što ne mora donositi nikakve odluke.
»Tražio je da ga pokopaju pored tvoje majke.«
Josh je kimnuo. Tako i treba biti. »Jako ju je volio.«
»I volio je i tebe, na svoj način. Mislim da to nije shvatio sve do samog kraja.«
»Smiješno«, prošaptao je Josh progutavši knedlu.
»Kako misliš?«
Pogledao je u Michelle i osjetio kako mu se oči pune suzama. »I ja sam mislio
isto. Toliko sam ga dugo mrzio... a nisam bio svjestan koliko je tanka granica između
ljubavi i mržnje. Mislim da nije znao ni on.«
 Trideset treće poglavlje

K ad sam je uvjerila da će s Roverom sve biti u redu, Grace je otišla. Činilo se da je

osjetila olakšanje kad je vidjela kako se lijepo moj štićenik prilagođava na svoju
novu okolinu. A sad sam jedva čekala vratiti se svom poslu u pansionu. Servirala sam
tanjur pun sira i krekera u slučaju da se moji gosti vrate. Ako se ni jedno od njih ne
pojavi, u siru i krekerima ću uživati sama, i to uz čašu vina - Merlota ili možda
Malbeca.
Rover je završio s istraživanjem prizemlja, a potom se, kao da je svoj na svome,
sklupčao na sag ispred kamina i zaspao.
»Čini se da ti je vrlo udobno«, rekla sam mu kad sam unijela platu sa sirom u
dnevnu sobu.
Rover je pridigao glavu, načas me pogledao i vratio se svom drijemanju. Donijela
sam i bocu vina i čaše te malo veći čajnik, u slučaju da netko bude i za to
zainteresiran.
U daljini sam začula zatvaranje vrata automobila. I Rover je to čuo jer je iste
sekunde bio na nogama. Pomno sam ga promatrala. Ako želi ostati sa mnom živjeti,
morat će se naviknuti na brojne strance koji će nakratko odsjedati u pansionu.
Zalajao je, pojurio prema vratima i čekao.
Nekoliko trenutaka kasnije vrata su se otvorila i Abby Kincaid ušla je unutra s
hladnoće.
Čim ju je Rover ugledao, prestao je lajati i stao živahno mahati repićem.
»Tko nam je to ovdje?« upitala je Abby i sagnula se pogladiti mog novog čuvara.
Odahnula sam s olakšanjem kad sam vidjela da je Rover odmah prepoznao Abby
kao prijateljicu.
»Ovo je Rover«, rekla sam. »Uzela sam ga danas iz skloništa za napuštene
životinje.«
 »Stvarno? Vrlo je prijateljski raspoložen.«
Nasmiješila sam se. Bilo mi je toliko lakše. »Upravo sam pripremila nešto za
grickanje«, rekla sam joj. »Posluži se, molim te.«
Abby je pogledala na sat. »Moram se prvo spremiti za vjenčanje, ali mislim da ću
ugrabiti malo vremena prije nego što se zaputim u crkvu.«
Otišla sam u kuhinju i pristavila vodu za čaj, ako ga Abby poželi piti. Izvadila sam
još jedan tanjur i naslagala kekse te ih odnijela na stol pored plate sa sirom. Prije toga
sam već bila pripremila malene tanjuriće i ubruse. Stol je divno izgledao, morala sam
pohvaliti samu sebe.
Rover se vratio na svoje mjesto ispred kamina i nastavio drijemati. Činilo se da je
vrlo zadovoljan svojim novim životom. Unatoč boli zbog Paulove smrti, i ja sam bila
zadovoljna. Dovršila sam s dotjerivanjem stola kad se ponovno pojavila Abby. Bila
je odjevena u prekrasnu pastelnu haljinu kratkih rukava, a preko ramena je prebacila
čipkasti pleteni šal.
»Bože«, reya sam. »Naprosto obaraš s nogu.«
»Stvarno?«
Nisam nimalo pretjerivala. Abby je bila lijepa djevojka, ali nešto se na njoj
promijenilo u posljednja dva dana. Kad je tek stigla, izgledala je kao da na svojim
leđima nosi sav teret svijeta.
»Čaja?« ponudila sam joj kad je postalo preočito da zurim. »Ili vina?«
»Čaja, molim.« Abby je uzela tanjurić i izvadila si malo sira i krekera.
»Ručak s prijateljicama je protekao dobro?« upitala sam je.
Nasmiješila se, a oči su joj zasjale od radosti. »Bilo je divno. Većinu njih
poznajem još od djetinjstva. Nakon mature nismo ostale u vezi, mojom krivnjom.
Nisam bila sigurna da itko želi čuti za mene.«
»Oh, Abby, uvjerena sam da nije bilo tako.«
»U pravu si.« Izvukla je stolicu i sjela pored mene. »Sjajno smo se provele. Sa
mnom je bila i moja majka. Bila je sretna što opet vidi moje prijateljice, jednako kao i
ja.«
 »To je divno.«
Abby je grickala sir i krekere te pijuckala svoj čaj.
»I ručak vam je potrajao, zar ne?« rekla sam usput. Abby nije bilo satima. I
pretpostavila sam da će provesti cijelo poslijepodne u čavrljanju sa starim školskim
prijateljicama.
»Bde smo zajedno samo dva sata. Nakon toga svratda sam k roditeljima jedne
svoje prijateljice«, objasnila je.
Shvatda sam da je ispalo kao da zabadam nos, ali to mi nikako nije bila namjera.
Abbyna ruka lagano je drhtala. Spustda je šalicu na tanjurić i stavila ruke u krilo.
Nakon kratke stanke, nastavila je govoriti. »Tako sam sretna što sam ih obišla«,
dodala je. »Bila sam u kući Angelinih roditelja.«
Nisam znala tko je Angela, ali nisam je željela prekidati.
»Angela je bila moja najbolja prijateljica. Poginula je u prometnoj nesreći i
njezini su roditelji teško primili njezinu smrt... i budući da sam ja vozila, krivili su
mene.«
»Oh, Bože.« Nisam znala što bih rekla. Dok sam pokušavala smisliti riječ utjehe,
Abby je nastavila.
»Prvi put od nesreće, prvi put u petnaest godina mogli smo se međusobno utješiti i
pronaći mir«, objasnila je.
»Pronaći mir«, ponovda sam tiho. Spustila sam pogled i zatvorila oči, želeći
upijati tu riječ i sve ono što je značila u mom životu.
»Jesi li dobro?« pitala je Abby zabrinuto. »Da, naravno. Zašto pitaš?«
Imala je pomalo zbunjen izraz lica. »Kad sam govorila, stavila si ruku na srce kao
da te nešto zaboljelo.« »Ne, ne. Dobro sam.«
»Mislim da jesi«, potvrdila je, »jer čim si stavila ruku na srce, izgledala si tako
spokojno.«
»I ja se oporavljam«, prošaptala sam. »Ti?«
»Izgubila sam nekoga koga sam jako voljela.«
 Abby je opet uzela svoju šalicu u ruke. »Žao mi je. Stvarno mi je žao. Dobro
poznajem bol koju donosi gubitak.« Sjedile smo nekoliko minuta u tišini, a zatim je
ona pogledala na sat i iznenadila se. Brzo je ustala i uzela svoj šal. »Idem na svadbu.«
I ja sam ustala. »Ostavit ču vanjsko svjetlo upaljeno«, rekla sam i otpratila je do
vrata, a ona je dohvatila svoj kaput i torbicu. Mahnula sam joj u znak pozdrava.
Čim je Abby izašla s parkirališta, stigao je drugi tamni auto.
Vratio se i Josh, ali po načinu na koji je izašao iz svog kamioneta mogla sam
vidjeti da mu je raspoloženje tmurno onoliko koliko je Abbyno bilo vedro. Činilo se
da mu se stvari ne odvijaju tako dobro.
Rover je opet skočio na noge čim je čuo zatvaranje vrata Josheva kamioneta. Moj
spremni čuvar čekao mi je uz nogu dok sam držala ulazna vrata otvorena za Josha.
Rover je nekoliko puta bijesno zalajao, sve dok se nisam sagnula i pogladila ga po
glavi. »Josh je prijatelj«, umirila sam ga. Začudo, činilo se da Rover razumije jer se
vratio natrag na svoje mjesto pred toplim kaminom prije nego što je Josh uopće stigao
do vrata.
»Stižeš baš na vrijeme za poslijepodnevnu užinu«, objavila sam svom gostu čim je
ušao.
Zastao je na vratima kao da je čuo moj poziv, ali nije mu dopro do mozga.
»Na stolu je plata sa sirom i vino, ako te zanima«, rekla sam.
Skinuo je kaput i prošao prstima kroz razbarušenu kosu. »Može malo vina.«
Pokazala sam mu prema blagovaonici. »Od crnih imam Merlot i Malbec, a...«
»Merlot.«
»Kako ti je proteklo poslijepodne?« pitala sam ga dok sam mu točila vino u čašu.
Nakratko je oklijevao. »Moj je očuh umro, maloprije.«
Odložila sam bocu na stol. »Oh, Josh, tako mi je žao.«
Kimnuo je glavom u znak prihvaćanja mog izraza sućuti. »Još jutros bih rekao da
ne bih osjećao ama baš ništa kad starac umre. Smatrao sam da će konačno dobiti što
zaslužuje. Nisam o njemu imao za reći ništa lijepo.«
 Trudila sam se prikriti čuđenje. »A sad?« upitala sam. »A sad... Volio bih da je
još poživio. Nakon toliko godina gorčine, nas smo dvojica konačno pronašli
zajednički jezik.« »Pomirili ste se?«
Josh je uzeo svoju čašu, sjeo i maknuo kosu s čela. »Da, moglo bi se reći da smo
se pomirili. Pomirili« ponovio je kao da je prvi put u životu čuo tu riječ. »Mrzio sam
ga većinu svog odraslog života. I zaslužio je. Kad mi je majka umrla, izbacio me iz
kuće.«
»Koliko ti je bilo godina?« upitala sam. Taj mi se čovjek već nije svidio jer je bio
tako okrutan.
»Bio sam još tinejdžer, tek nekoliko tjedana prije mature.« »Ali maturirao si, zar
ne?«
»Jesam, zahvaljujući prijateljima koji su me primili k sebi.«
Kako je netko mogao učiniti tako nešto dječaku bez majke, pitala sam se. Ipak,
čula sam samo jednu stranu priče.
»Na neki način Richard me učinio ovakvim kakvim jesam. Postao sam snažan jer
sam morao biti snažan. Vojska je bila nešto najbolje što mi se u tom razdoblju moglo
dogoditi. Bio sam prisiljen postati muškarac, prihvatiti odgovornost za sebe i prestati
ovisiti o nekom drugom.«
»Jesi li ostao u ikakvoj vezi s očuhom nakon što si napustio vojsku?«
Pogledao je u stranu i slegnuo ramenima. »Gotovo nikakvoj.«
Pila sam svoj čaj. Ovaj je razgovor bio puno teži od onog koji sam maloprije
vodila s Abby.
»Bio sam se vratio u Cedar Cove na Dylanov sprovod«, rekao mi je, »ali to je
bilo davno.« U tom je trenu shvatio da nemam pojma tko je Dylan. »Dylan je bio moj
polubrat. Dobro smo se slagali. Ali odmah sam prihvatio da je Dylan bio voljeni sin i
pomirio se s tim.«
»Što je bilo s tvojim očuhom kad je Dylan umro?«
Josh je odmahnuo glavom. »Iskreno, ne znam. Nisam se dugo zadržao u Cedar
Coveu nakon sprovoda. Godinama se nisam čuo s Richardom i vjerojatno više ni ne
bih da me susjeda, stara prijateljica, nije pozvala.«
 Dakle, to je bio razlog zbog kojeg se vratio.
»Došao sam, ali ne zbog Richarda. Nadao sam se uzeti neke stvari koje su
pripadale mojoj majci. Poziv je stigao baš u vrijeme kad sam dobio slobodne dane na
poslu, a ta je prijateljica smatrala da je vrlo važno da dođem. Osobno, držao sam da
će to biti gubitak vremena, ali pristao sam doći.«
»A sad?«
»Sad iskreno mogu reći da mi je drago što sam došao. Richard mi je dao neke
stvari koje su pripadale mojoj majci prije nego što se udala za njega i... još mnogo
toga.«
Joshu se zamaglio pogled, a ja nisam bila sigurna je li to zbog vina ili zbog
poslijepodnevnih događaja. »Richard je iskreno volio moju majku.«
»I ti si.« Odmah sam shvatila da je ta žena spojila ta dva muškarca. Ljubav prema
njoj ih je pomirila. Ta je misao doista pružala utjehu. Ljubav je posegnula izvan groba
i dodirnula Josha i njegova očuha. I Paulova ljubav prema meni činila je isto.
»Jako sam volio majku«, tiho je rekao Josh. »Da sam se barem više potrudio oko
Richarda.« Njegove su riječi odzvanjale žaljenjem.
»Ali pomirili ste se?«
Josh je kimnuo, duboko zamišljen.
»I što sada?«
»Kad mrtvozornik pregleda tijelo, pobrinut ću se za pokop«, rekao ozbiljnim
tonom.
»Dakle, ostaješ na sprovodu?« Josh je imao rezervaciju samo za tri noći, ali
njegov se posjet vrlo jednostavno mogao produžiti. Nisam imala drugih rezervacija
sve do idućeg vikenda.
»Ne, odlazim kako sam i planirao.«
Iznenađenje na mom licu sigurno je bilo vidljivo jer je dodao: »Richardova je
želja da ne bude sprovoda. Ništa me više ne veže uz ovo mjesto. Nikad me nije ni
vezalo, ali sada barem imam stvari koje su nekoć pripadale mojoj majci.«
»Sretna sam zbog tebe, Josh.«
 »I ja sam.« Otpio je još gutljaj vina i odložio čašu na stol. »Bolje da krenem do
pogrebnog poduzeća prije nego što zatvore. Mislim da se neće puno zahtijevati od
mene, ali svejedno bih se trebao javiti.« Ustao je i nakratko zastao, kao da se nečeg
sjetio.
Prije nego što sam uspjela pitati mogu li još nešto učiniti za njega, okrenuo se i
pošao uz stube prema svojoj sobi. Činilo se da je u žurbi.
 Trideset četvrto poglavlje

O bred je bio predivan. Abby je sjedila okružena svojom užom i širom obitelji i
gledala kako joj se otac i majka drže za ruke. Linda je rupčićem brisala suze dok su
Roger i Victoria izmjenjivali zavjete.
I Abby je nekoliko puta osjetila kako joj suze magle pogled, ali bile su to suze
radosnice, suze sreće zbog brata.
Haljine u koje su bile odjevene vjenčana kuma i djeveruše bile su svih nijansi
boje lavande, različitih stilova, a svaka je svakoj pristajala kao salivena. Dok je
promatrala haljine, Abby se s dragošću prisjetila Angele, njezinih planova za
vjenčanje i skica haljine. Klupe u crkvi bile su ukrašene mašnama boje lavande, a oko
oltara su bili poredani bijeli ljiljani. Boje, glazba, riječi... sve je bilo tako divno, tako
savršeno.
U jednom se trenutku tijekom obreda Steve Hooks, Rogerov bivši cimer, okrenuo i
uhvatio Abbyn pogled. A zatim joj je, posve neočekivano, namignuo. Abby je osjetila
kako joj se žare obrazi. Bilo joj je to smiješno jer je već prešla tridesetu, iako nije
daleko odmakla, i bila je zrela žena. Previše zrela da bi sva ustreptala zbog toga što
joj je namignuo zgodan muškarac. Ipak, bila je polaskana i uzbuđena.
Primanje se održavalo u ladanjskom klubu. Abby se dovezla sama kako bi mogla
ranije otići ako joj roditelji budu željeli ostati dulje.
Čim su stigli, vidjeli su da su svima već bili dodijeljeni stolovi. Abby se
iznenadila kad je shvatda da nije smještena ni s roditeljima ni s rođacima.
»Nisi s nama za stolom?« pobunila se Abbyna majka i krenula pozvati glavnog
konobara, kad im je prišao Steve Hooks.
»Gospođo Kincaid, nadam se da ne zamjerate, ali zatražio sam da Abby bude za
mojim stolom.«
Njezina majka otvorila je usta kako bi se opet pobunila, ali brzo ih je zatvorila.
»To jest«, nastavio je Steve, »ako se Abby slaže.«
 »Naravno da se slaže«, istog je trena rekla Linda.
»Mama, znam sama govoriti.«
»Ne smeta ti?« upitao ju je Steve gledajući je ravno u oči.
Abby bi voljela upoznati ženu koja bi ga mogla odbiti. Gotovo se rastopda i
pretvorila u lokvicu ispred njega. »Oh, nema problema, ne smeta mi.« Kad god
razgovara s njim, imala je osjećaj da joj se jezik zaplete u golem čvor. Kad bi barem
mogla reći nešto suvislo i pametno.
»Znam da sam vjerojatno uzrokovao zbrku u cijelom rasporedu sjedenja, ali
pomislio sam da bi ovo mogla biti jedina prilika da Abby i ja malo porazgovaramo.
Ne dam se smesti.«
Ovaj se put Abby nije trudila išta reći. Samo je kimnula glavom. A on joj je u stilu
pravog gospodina pridržao stolicu i pustio je da sjedne prva, a zatim se smjestio
pored nje.
»Divno vjenčanje, zar ne?«, rekla je. Uzela je ubrus boje lavande i postrla ga u
krilo. Ako uspije cijelo vrijeme držati ruke zaposlenima, možda će izgurati ovu
večeru, a da se ne ponaša kao naivna tinejdžerica na prvom spoju... Iako se upravo
tako osjećala.
»Vjenčanje«, ponovio je Steve. »Da, lijepo je.«
Pridružila su im se i tri druga para koja su također bila raspoređena za taj stol.
Steve se predstavio, a Abby je uto shvatila da su smješteni s Victorijinim rođacima i
prijateljima, što je bilo sasvim u redu. Pitala se jedino koliko razmještanja je bilo
potrebno da bi Steve i ona sjedili zajedno. Bila je polaskana njegovim trudom.
Uskoro su drugi parovi započeli svoje razgovore, a Abby i Steve su tako dobili
priliku razgovarati i iznova se upoznati.
»Jesam li dobro čuo«, otpočeo je, »živiš na Floridi?«
Abby je kimnula. »Port St. Lucie. A ti?«
»Vero Beach.«
»Bože, praktički smo susjedi!«
»Da sam barem saznao prije«, promrmljao je ispod glasa. »Stvarno?«
 »Nazvao bih te; mogli smo se naći. Mislio sam da si se već udala. Tek smo se
počeli upoznavati kad si doživjela nesreću, a nakon toga si se zatvorila. Roger je
rekao da ti treba prostora. Posljednji put kad sam te vidio rekao sam ti da me nazoveš
kad budeš spremna za društvo.«
Abby ga nikad nije nazvala, nije bila spremna. Tog se razgovora više nije ni
sjećala, ali sjećala se koliko je on puta pokušao stupiti u vezu s njom. Ali ona je sve
odbijala. Doduše, Abby mu je morala odati priznanje - nije tako lako odustajao.
»Ne razumijem zašto nisi udana«, rekao je Steve.
»Kako znaš da nisam«, rekla je u šali. Osjećala se kao da je opet srednjoškolka.
»Znači, udavala si se? Jesi li rastavljena?« Namrštio se, lagano zbunjen.
»Najprije mi odgovori na pitanje«, rekla je. »Kako znam?« ponovio je i odmah
zatim odgovorio. »Pa pitao sam.«
»Dakle, raspitivao si se o meni?«
»Zaskočio sam Rogera tako brzo da bi ti se zavrtjelo u glavi.« Abby se nasmijala.
Svidjelo joj se kako se Steve nimalo ne trudi sakriti da ga ona privlači. Istini za volju,
i Steve je nju privlačio.
Bilo je kao da su sve te godine naprosto nestale, kao da su opet na prvoj godini
faksa.
»Kako to da se nisi nikad oženio?« upitala je. Sad je bio njezin red da postavlja
pitanja.
»Kako znaš da nisam?« odvratio je pitanjem, igrajući njezinu igru. »Jesi li se
raspitivala?«
Abby je mrvicu zastala. »Nisam.«
Steve je izgledao razočarano. Neodoljivo je napućio donju usnicu praveći se da je
uvrijeđen.
»Roger je podijelio taj podatak sa mnom prije nego što sam stigla pitati.«
»Drugim riječima, pitala bi da ti brat nije tako brzo rekao.« »Točno.«
Nasmiješili su se jedno drugom i nastavili se zadirkivati cijelu večer. Kad je bilo
vrijeme za ples, Roger je izveo svoju mladu na plesni podij i posvuda je vrtio.
»Je li Roger išao na satove plesa?« upitao je Steve. Stajao je iza Abby na rubu
plesnog podija, a dlanovi su mu bili na njezinim ramenima.
»Usta su mi zapečaćena«, našalila se Abby.
»Sigurno jest«, dodao je Steve. »Ne sjećam se baš da je imao tako lagan korak.«
»Znači, plesao si s mojim bratom?« Abby je i dalje zadirkivala.
Steve se od srca nasmijao. »Nisam, ali znam da bih uživao plesati s njegovom
sestrom.«
Abby se istog trena ukočila. »Uh, Steve, nisam sigurna jesam li dorasla tome;
prošlo je već dugo otkad sam zadnji put plesala.« Nije htjela priznati koliko dugo.
Bilo je to na prvoj godini faksa, koliko se sjećala.
»Više bi se trebala brinuti zbog toga što ću ti ja cijelo vrijeme gaziti po nogama«,
prigovorio je.
A tada, bez pitanja, Steve ju je poveo na ulašteni plesni podij. Abby se htjela
pobuniti, ali ti trenutci bili su tako čarobni da nije željela reći ni učiniti ništa što bi
probušilo taj mjehurić sreće. Sav teret, krivnja i sram pali su s njezinih leda i konačno
je bila slobodna.
Prepustila se Steveovu zagrljaju, zatvorila oči i kretala se u ritmu glazbe.
Instinktivno je pratila njegov korak dok su čvrsto držali jedno drugo.
»Dobro ti ide«, šapnuo joj je.
»Hvala.«
»Abby, Abby.«
Otvorila je oči i ugledala svoje roditelje kako plešu pored njih. »Divno izgledate
zajedno«, oduševljeno je rekla njezina majka.
»Hvala, mama«, rekla je Abby i nasmiješila se roditeljima.
Čim su se malo udaljili, Abby je pogledala u Stevea. »Tako je prozirna, zar ne?«
»Prozirna?«
 »Daj, Steve, samo što to ne izgovori. Želi me što prije s nekim spojiti.«
»A je li? Čini se da je razgovarala s mojom majkom.« »Je li ona ovdje?«
»Ne, hvala nebesima. Zadnje što nam treba je da njih dvije počnu kovati planove.«
Nasmiješio se. »Meni ne treba pomoć, a tebi?« »Ne, hvala.« »Odlično.«
Nastavili su plesati, ali prekinuli su ih Roger i Victoria, mladenci. »Hej, buraz,
hoćemo li nakratko zamijeniti partnerice?« upitao je Roger.
»Nisam mu žena ni jedan dan, a već je spreman proslijediti me nekom drugom«,
našalila se Victoria. Poljubila je Rogera u obraz i brzo je kliznula k Steveu, a glazba
je nastavila svirati.
Dok je plesala s bratom, Abby je rekla što joj je u srcu. »Oh, Rogere, vjenčanje je
savršeno.«
»Zahvaljujući Victoriji i njezinoj majci. Mjesecima su radile na tome. A ja sam
samo na sve pristajao. Dao sam im odriješene ruke i one su se pobrinule za sve što je
trebalo.«
»I odradile su sjajan posao.« »Oženio sam divnu ženu.« »I jesi.«
»A kako tebi i Steveu ide?« pitao ju je brat ne trudeći se sakriti znatiželju. »Jako
dobro.«
»Znaš da si mu bila slomila srce«, rekao je Roger.
»Daj, prestani.«
»Steve je bio lud za tobom.«
Bilo je to lijepo čuti. »Kako to da nije oženjen?« upitala je. Zaista ju je zanimalo.
Imala je tek nekoliko minuta plesa s Rogerom i naumila ih je iskoristiti.
»Volio bi biti oženjen. Ali najprije je sklopio velik posao s računalima s
američkom vojskom i završio u Afganistanu, a kad se vratio u Sjedinjene Države,
radio je po cijele dane. Ako mene pitaš, on traži, ali previše je izbirljiv.«
»Izbirljiv?« To joj baš nije zvučalo obećavajuće.
»On želi samo najbolje, zato toliko i čeka. To je nešto što je nama dvojici
zajedničko. Imamo visoke standarde.«
 Abby je pogledala brata dok je on pogledom tražio Victoriju. Oči su mu bile
prepune ljubavi i u tom je trenu Abby shvatila na što je mislio. Njezin brat bio je
spreman čekati, ali kad je upoznao Victoriju, nije oklijevao ni trena.
»Budi sretan, Rogere«, šapnula mu je. »I namjeravam.«
»I požuri podariti mami i tati unuke, hoćeš li?« rekla je. »Dat ću sve od sebe«,
našalio se.
Steve je cijelu večer bio uz Abby i plesao s njom, a poslije joj je pomagao
razdijeliti tortu. Namjeravala je s vjenčanja otići rano, ali to se nije dogodilo. Bilo je
već jedanaest kad je odlučila da je vrijeme za oproštaj. Roger i Victoria već su bili
otišli i gomila na plesnom podiju svela se tek na poneki par. Abbyni roditelji ostali su
među zadnjima.
Abby je zagrlila majku i oca. »Nećemo se više vidjeti za vrijeme ovog mog
posjeta«, rekla je.
»Jesi li sigurna da možeš voziti?« brinula joj se majka.
»Mama, dobro sam«, uvjerila ju je Abby. Bilo je to sasvim uobičajeno pitanje
koje bi sve donedavno u Abby probudilo ružne uspomene. Ali njezina majka nije bila
svjesna skrivenog značenja, što je samo značilo da je prošlost ostavila iza sebe.
»Ja ću je otpratiti«, rekao je Steve. »Da budem siguran.«
»O, hvala ti, Steve. Uvijek si bio pravi gospodin.« Abbyna majka nagnula se
prema njemu i poljubila ga u obraz.
Abby se htjela pobuniti i reći da joj ne treba pratnja do pansiona, ali odmah je
shvatila da će tako dobiti priliku biti još malo nasamo sa Steveom prije nego što se
raziđu.
Steve ju je svojim autom slijedio do pansiona. Abby je parkirala, ugasila motor i
izašla. I Steve je izašao iz svog auta i otpratio je do ulaznih vrata.
»Vrijeme je da ti poželim laku noć«, rekao je.
»Hvala ti na divnoj večeri«, iskreno je rekla Abby. Zaista se tako osjećala, nije
pretjerivala. »Trebala sam još odavno otići... letim sutra rano ujutro.«
Steve se odmaknuo korak unatrag. »I ja. Nemoj mi reći da smo u istom avionu?«
 »Letim u West Palm Beach.«
Steveu se lice ozarilo. »I ja.«
»Moj avion polijeće iz Seattlea u osam i trideset ujutro.«
»I moj«, potvrdio je.
»U istom smo avionu!«
Steve se nasmiješio. »Tako se čini.«
»Sudbina«, rekla je Abby.
Steve je odmahnuo glavom. »Volio bih smatrati to božanskom intervencijom.« A
zatim ju je poljubio.
Abby je omotala ruke oko njegova vrata i prepustila se poljupcu. Možda je
vjenčanje ostavilo takav učinak. Ili je takva bila noć
- bistra, hladna i svježa. Što god bilo, Abby se osjećala kao da joj se otvorio čitav
svijet, svijet pun ljubavi i sreće.
Kad je poljubac prestao, Steve joj se zagledao u oči. »Dakle, vidimo se sutra?«
»Sutra«, ponovila je.
Steve je pogledao na sat. »Za sedam sati. Nađimo se na ulazu na aerodrom.«
»Dogovoreno.« Još sedam sati i opet će ga vidjeti, mislila je Abby u sebi. Sedam
sati joj se činilo predugo.
 Trideset peto poglavlje

Jmisliti
osh je čekao Michelle u pogrebnom poduzeću. Sjedio je u predsoblju i trudio se
o budućnosti, a ne o svom očuhu. Bio je zadovoljan što su se njih dvojica
pomirila; bilo je to više nego što je očekivao za ovog posjeta.
Želio je smisliti način da se oduži Michelle. Spasila ga je i bio joj je vrlo
zahvalan. Htio ju je pozvati na večeru, ali nije bio raspoložen za jelo i pomislio je da
nije ni ona. Večera bi bila više nalik slavlju.
Vrata su se otvorila. Stigla je Michelle. Zastala je nakratko na vratima prije nego
što ga je spazila.
Josh je ustao. »Hvala što si došla.«
»Nema na čemu. Jesi li već razgovarao s pogrebnikom?«
»Ne, čekao sam tebe.«
Nasmiješila se na to. »Nazvala sam roditelje i rekla im da je Richard umro.
Zamolili su me da ti izrazim sućut u njihovo ime.« Josh je kimnuo.
Pridružio im se George Thompson, pogrebnik, izrazio sućut i pozvao ih u svoj
ured. Michelle i Josh slijedili su ga niz hodnik u njegovu privatnu prostoriju.
G. Thompson rukom je pokazao na dvije stolice na drugoj strani njegova golema
stola od mahagonija, a zatim je i sam sjeo. Ozbiljan i tih, potražio je Richardovu
dokumentaciju i otvorio mapu.
»Kao što već znate«, rekao je podigvši pogled, »gospodin Lambert je već uredio
sve za svoj pokop.«
Josh je kimnuo.
»Tražio je da bude pokopan pored svoje supruge Terese. Kad je ona umrla, kupio
je susjednu grobnicu za sebe.«
Josh to nije znao. Kad mu je majka umrla, bio previše zaokupljen vlastitom boli da
bi išta primijetio.
 Michelle i g. Thompson gledali su u njega kao da očekuju nekakav odgovor. »U
redu«, rekao je, ne znajući što se točno od njega traži.
»Izričito je tražio da ne bude nikakvog sprovoda.«
»Da, tako je rekao«, potvrdio je Josh. Richard je gotovo u svemu bio »izričit«.
»Želite li prisustvovati pokapanju?« upitao je zatim g. Thompson. »Bit će to vrlo
jednostavna i neslužbena procedura.«
»Ne«, rekao je Josh.
»Ja želim«, odgovorila je Michelle.
»U redu. Javit ću vam kad će to biti.« Zabilježio je nešto u mapu, a zatim se
uspravio u stolici i naslonio se. »Ostalo je još nekoliko manjih pojedinosti. Prvo,
trebat će nam odjeća u kojoj želite pokopati g. Lamberta.«
Josh je pogledao u Michelle kao da očekuje pomoć.
»Ja ću vam je donijeti«, rekla je.
»Bilo bi najbolje da je donesete sutra«, rekao joj je g. Thompson, »jer sad već
zatvaramo.« »U redu«, potvrdila je.
»Ima li još nešto?« upitao je Josh. Jedva je čekao da ode odatle.
»Da.« Okretao je stranice u mapi i izvadio omotnicu. »G. Lambert me zamolio da
vam dam ovo za vrijeme pokopa, ako budete prisutni.«
Pogrebnik je očito vidio iznenađenje na Joshevu licu jer je odmah nastavio.
»Objasnio sam mu da je bolje da vam to uruči odvjetnik ako je riječ o pravnom
dokumentu.«
Josh je primio omotnicu i odmah prepoznao očuhov neuredni kurziv kojim je bilo
ispisano Joshevo ime.
Pogrebnik je neuspješno pokušao sakriti smiješak. »Koliko se sjećam, kad sam mu
spomenuo odvjetnika, g. Lambert je otvoreno pokazao svoj stav prema odvjetnicima i
rekao da neće nikom plaćati da uruči običan komad papira.«
»To zvuči baš kao Richard«, rekao je Josh, i sam sa smiješkom na licu.
»Onda je to to«, rekao je George Thompson i zatvorio mapu.
 »Ujutro ću vam donijeti Richardovu odjeću«, rekla je Michelle kad su svi zajedno
ustali.
Gospodin Thompson ispratio ih je u predsoblje. »Vidimo se onda sutra«, obratio
se Michelle.
»Gdje ćeš biti u ponedjeljak?« pitala je Michelle Josha kad su izašli iz pogrebnog
poduzeća. To je pitanje zazvučalo gotovo kao optužba, kao da je ostanak u gradu do
pokopa bila Josheva pravna obveza.
»Što dalje odavde«, rekao je. »Vratio sam se jer mi se to činilo ispravnim, ali
više nema razloga da se zadržavam ovdje. Richard je odbio bilo kakvu formalnu
proceduru i ne bi mu bilo nimalo bitno jesam li ondje ili nisam.«
»Možda ne njemu, ali...«, nije dovršila.
»Ali što?«
»Kamo ćeš ići?«
Josh zapravo nije razmišljao o tome. Njegov će novi posao započeti vrlo brzo.
Ostalo mu je najviše dan ili dva prije nego što bude morao biti ondje. »Nema mi
previše smisla voziti skroz do Kalifornije prije nego što odem u Montanu. Mislio sam
da ću moći odvojiti nekoliko dana za izlet do oceana.«
Michelle se lagano nasmiješila.
»Želiš li da ti pomognem odabrati odjeću?« pitao ju je.
Odmahnula je glavom. »Richard je imao omiljeni džemper koji je neprestano
nosio. Mislim da mu ga je tvoja majka isplela. Prilično je iznošen, ali mislim da će
poslužiti, što misliš?«
»Naravno, kako god ti misliš da je najbolje.«
Pogledala je u omotnicu u njegovoj ruci. »Kad to misliš pročitati?«
Slegnuo je ramenima. Nije bio raspoložen za to. »Ne znam. Valjda uskoro. Želiš li
ga ti pročitati?«
»Zaboga, ne«, odgovorila je i zakoraknula unatrag. »To je pismo namijenjeno tebi,
a ne meni. Ali zar nisi barem mrvicu znatiželjan?«
 Nije bio, a znao je i zašto. »Već znam što unutra piše.« »Znaš?«
»Richard mi je odmah dao do znanja, čim sam došao. Rekao je da mi neće ništa
ostaviti, što me nije iznenadilo. Činjenica je da me za kuću uopće nije briga. Nikad
nisam ni želio išta od Richarda.«
»Ti si bio njegov sin«, rekla je Michelle.
»Posinak«, ispravio ju je Josh. Iako su se dva muškarca na kraju pomirila, Josh mu
nikad nije bio sin niti je Richard njemu bio otac. Nije želio uspomenu na Richarda
pretvarati u nešto što ona nije.
Michelle se namrštila. »Kad odlaziš?« upitala je.
»Sutra, vjerojatno rano ujutro.«
»Tako brzo?« Izbjegavala je pogledati ga u oči.
»Razočarala si se?« pitao ju je vidjevši nezadovoljstvo na njezinu licu.
»Da... ne; ne znam što bih mislila.«
Michelle je bila zbunjena jednako koliko i Josh. Imao je osjećaj da ništa nije
stvarno, a ipak, stvarnost mu se unosila u lice. Stajali su pred pogrebnim poduzećem.
Ništa nije moglo biti stvarnije od toga.
»Sve me zbunjuje«, promrmljao je.
Michelle je posegnula u torbicu i potražila ključeve svog auta.
»Treba nam piće«, izjavio je Josh. »Nešto jače, po mogućnosti.«
»Što kažeš na Pink Poodle?« predložila je Michelle.
»Može«, rekao je Josh, iako nije bio siguran da ondje poslužuju išta više od piva.
Saznat će vrlo brzo.
Odvezli su se od pogrebnog poduzeća i sastali se na parkiralištu ispred Pink
Poodlea. Nekoliko je žarulja na neonskom natpisu pregorjelo pa je pisalo INK P O
LE. Mogao je to biti i salon za tetoviranje, jednako kao i pivnica. Stvari se u gradu
nisu toliko promijenile otkad je otišao, pomislio je Josh.
Dvojica muškaraca za šankom okrenula su se i pogledala Josha i Michelle kad su
ušli u krčmu. Sloj prašine prekrivao je čitav pod. Josh je poveo Michelle prema
praznom separeu i sjeli su jedno nasuprot drugom.
Prišla im je konobarica i Josh je naručio pivo. Začudio se što je Michelle naručila
dijetni sok, ali nije ništa komentirao. »Jesi li dobro?« pitao ju je nakon nekoliko
minuta. Izbjegavala je njegov pogled i slegnula ramenima. »Znam da ste ti i Richard
bili bliski...«
»Pa nismo bili baš tako bliski.« Podigla je glavu, ali svejedno je i dalje
izbjegavala pogledati ga u oči.
Josh ju je nastavio proučavati i nakon nekoliko trenutaka primijetio da joj brada
lagano podrhtava.
»Ovo je teško«, rekao je i primio je preko stola za ruku.
Michelle je izvukla ruku iz njegova stiska i spustila je u krilo.
Josh se na to iznenadio i naslonio na tvrd drveni naslon separea. Oboje su
doživjeli neku vrstu šoka. Znali su da je Richardova smrt neizbježna, ali svejedno ih
je uznemirila. Suočavanje sa smrću, bez obzira čijom, nije bilo lako.
»Znam da ti je bilo stalo do Richarda«, rekao je i ponadao se da mu glas zvuči
utješno. »Zahvalan sam tebi i tvojoj obitelji što ste se brinuli o njemu. Nakon smrti
moje majke i Dylana vi ste vjerojatno bili jedini ljudi na svijetu kojima je bilo stalo
do njega.« Obuzet tugom, Richard je postao vrlo vješt u odbijanju obitelji i prijatelja.
Sam je sebe izolirao. Njegov se svijet srušio kad je pokopao Dylana. Ali nekoć je bio
drukčiji. Josh se sjećao koliko se Richard smijao dok je Teresa bila živa i s kakvim je
ponosom gledao Dylana kako igra nogomet. Nekoć je imao sve.
Konobarica je stigla s pićima, a Josh joj je platio i ostavio bogatu napojnicu.
Popio je gutljaj piva, a Michelle je samo držala svoju čašu i piljila u jednu točku.
Budući da ju je zanimalo što piše u pismu, Josh je izvadio omotnicu iz džepa svog
kaputa i pregledao njezin sadržaj tražeći nekakvo iznenađenje. Ali iznenađenja nije
bilo. Kad je završio, pružio je taj komad papira Michelle.
Michelle se začudila što joj je dodao pismo. I ona je brzo pročitala tih nekoliko
redova, a potom je odložila papir na stol.
»Zatražio je da održavaš Teresin i Dylanov grob, ali ne i njegov.«
Josh se nasmijao. »Pomislio je da ću saditi cvijeće na njegovu grobu i moram
priznati da je ideja vrlo primamljiva.« »Josh.«
»Lijepo cvijeće«, pojasnio je, nadajući se da će joj izmamiti smiješak.
»Ne smeta ti što će novac od prodaje kuće ići u dobrotvorne svrhe?«
»Nimalo.« Štoviše, bio je vrlo zadovoljan što je njegov očuh odlučio donirati baš
u određene svrhe - u istraživanje raka u sjećanje na Teresu i u istraživanje ozljede
mozga u znak sjećanja na Dylana.
Michelle je opet gledala u stranu. »Jesi li dobro?« morao ju je opet pitati. »Dobro
sam.« Otpila je gutljajčić svog soka i gurnula čašu u stranu. »Dakle, to je to?« »Kako
misliš?«
»Rekao si da odlaziš sutra ujutro.« »Da.«
»Rekla sam ti da sam već odabrala Richardovu odjeću za pokop pa nema potrebe
da navraćaš do kuće, zar ne?«
»Ne, valjda nema.« Nije razmišljao o tome. »Navratit ću samo da se
pozdravimo.«
»Samo tako«, prošaptala je s tugom u očima. »Zar doista misliš samo otići i nikad
se više ne vraćati?«
Pitanje je ostalo visjeti u zraku.
S Josheva gledišta odgovor je bio vrlo očit. »Postoji li razlog zbog kojeg bih
trebao ostati?« upitao je, pun znatiželje što će ona na to odgovoriti.
»Mislim da postoji«, rekla je.
»A to je?«
»Mi. Znam da ti ovaj razgovor nije nimalo ugodan, ali ne mislim se ispričavati.«
Bila je u pravu, ali nije to želio priznati.
»Prije nego što išta kažeš, dopusti da ti nešto pojasnim. Kad si otišao iz Cedar
Covea...«
»Hoćeš reći, kad me Richard izbacio iz kuće?« Pretvarala se da ne čuje njegov
sarkastični ton. »Otišao si i otad neprestano lutaš - najprije s vojskom, a zatim s
poslom.«
 »Ne želim niti trebam ikakve korijene«, tvrdio je Josh. »Tako je još od moje
sedamnaeste godine.«
»Svatko treba nekoga, Josh.« Glas joj je bio mek, nježan i pun suosjećanja. »Tko
je taj netko u tvom životu, Josh?«
Odmahnuo je glavom. Nije znao odgovor.
»Sad možeš birati«, rekla je istim tonom. »Možeš nastaviti lutati pustinjom i
živjeti s ljutnjom i gorčinom...«
»Ili?« prekinuo ju je. Nije bio posve siguran što Michelle želi reći, ali činilo mu
se da mu se neće svidjeti.
»Možeš...«
»Ostati u Cedar Coveu«, dovršio je Michelleinu rečenicu.
»Ne«, brzo ga je ispravda. »To nije ono što sam htjela reći.« Zagledala mu se u
oči, a zatim je slegnula ramenima i ustala iz separea. »Zaboravi da sam išta rekla. Ti
si već donio odluku. Želim ti sve najbolje, Josh, uistinu. Cijenim to što si došao. I
vjerujem da cijeni i Richard, iako nikad ne bi priznao. Nadam se da ćeš pronaći svoj
mir.«
Bez osvrtanja je izašla iz Pink Poodlea.
Zapanjen, Josh je još nekoliko trenutaka samo sjedio i pokušavao dokučiti što se
to upravo dogodilo. Njih su dvoje toliko toga zajedno prošli u posljednja dva dana i
nije namjeravao pustiti da sve samo tako završi.
Našao ju je kako stoji pored svog auta. Jednom se rukom držala za haubu, a
drugom je pokrivala oči.
Kad je začula njegov korak, brzo je otvorila torbicu i izvadila ključeve.
»Michelle«, rekao je doletjevši na parkiralište. »Čekaj...«
Uspravila se i okrenula prema njemu. Upitno ga je gledala, a on nije znao što bi
joj rekao. Nije znao ni što ona želi od njega. Znao je jedino da je ne smije pustiti da
ode. Ne na taj način. Možda je više nikad neće vidjeti i ta ga je pomisao rastužila.
Osjećaj je bio sličan onom koji ga je bio obuzeo kad je shvatio da Richard umire.
Borio se s nepoznatim emocijama.
 »Jesi li nešto htio reći?« pitala je Michelle.
Gurnuo je ruke u džepove svojih hlača. »Ne želim da se ovako rastanemo.«
Činilo se da ona opet nešto čeka, čeka da on kaže još nešto. »Želim da znaš koliko
cijenim tvoju pomoć«, rekao je, pokušavajući izvući prave riječi. Ako je htjela da on
ostane u Cedar Coveu, morala je znati da je to nemoguće.
»Nema na čemu«, prošaptala je. »Lijepo se provedi na obali i sretno ti na novom
poslu.«
»Hvala«, rekao je, ali i dalje nije imao snage otići. Odmaknuo se nekoliko koraka
unatrag. Zaista više nije bilo razloga da se zadrži ovdje. Otključao je svoj auto. Zastao
je i pričekao, pomislivši da će ona reći ili učiniti nešto kako bi ga zaustavila.
Ali nije.
Josh je pokušao smisliti izliku da ostane, ali ništa mu nije padalo na pamet. Sjeo je
za volan, upalio motor - a čitavo je vrijeme osjećao nevjerojatan poriv da prekine sve
to, da je zgrabi u naručje i čvrsto privije uza se. Taj je poriv bio snažan i vukao ga je
poput magneta, ali uspio se oduprijeti.
Michelle je samo ponosno stajala. A potom je bez ijedne riječi sjela u auto i
odvezla se.
Josh je osjećao da mu se srce slama dok ju je gledao kako odlazi.
Lutati po pustinji? Otkud bi on znao što to znači? Na neki je način znao što to
znači, čim je to izgovorila. Bježao je gotovo cijeli svoj život i odbijao je vezati se uz
bilo što drugo osim posla. Bio je izvrstan u onom što je radio naprosto zato što je
posao dominirao njegovim životom i nije bilo mjesta ni za što drugo. Ni za ženu, ni za
pravi dom, ni za obitelj.
I Josh se odvezao, nije mu preostalo ništa drugo. Što se više bližio pansionu Rose
Harbor, to mu je bilo teže u srcu. Kad je shvatio što želi, što mu treba, već je bio
nadomak pansionu.
Iznenada se, bez ikakva znaka upozorenja, naglo okrenuo i zastao nasred ceste. U
silnoj navali emocija osjetio je da ne želi to... ne želi otići... ne želi nastaviti istim
putem - putem na kojem će završiti sam i ogorčen kao Richard. Želio je Michelle,
želio ju je voljeti i učiniti dijelom svog života.
 Nije uopće brojao koliko je prometnih pravila prekršio u vožnji natrag k
Richardovoj kući. Nadao se i molio da je otišla onamo pokupiti Richardovu odjeću.
Rastužio se kad je shvatio da njezinog automobila nema ni pred Richardovom kućom
ni pred kućom njezinih roditelja.
Sjetio se da mu je rekla da ima stančić na području Manchestera istočno od Cedar
Covea. Nije znao gdje je, ali odlučio ga je naći pod svaku cijenu. Neće mu trebati
dugo da pretraži cijelo područje. Našao je trokatnicu izgrađenu uz more, s restoranom
i malenom trgovinom u prizemlju.
Parkirao je automobil zauzevši dva parkirna mjesta i ušao u trgovinu.
»Dvjesto dvanaest«, rekao je Joshu čovjek za pultom kad je pitao za Michelle.
»Nije je bilo nekoliko dana, ali mislim da sam joj vidio auto prije nekoliko minuta.«
Srce mu je ubrzano tuklo dok je jurio uz stube, grabeći po dvije odjednom.
Pozvonio je na vrata, ali nije bilo odgovora. Snažno je pokucao, ali također bez
rezultata. Gdje je ako nije unutra? U tom je trenu spazio hrpicu novina pored vrata.
Trgovac je očito pogriješio. Nije se vratila.
Jedino što mu je padalo na pamet bilo je sjesti u auto i čekati. Ali bio je previše
napet da bi sjedio. Htio je razgovarati s Michelle. Eto kako je završio zahvaljujući
svojoj nepristupačnosti i tvrdoglavosti. Sve što je Michelle rekla o njemu bilo je
istina, ali bio je previše svojeglav da bi otvorio oči.
Vjetar koji je puhao s mora nosio je sa sobom miris valova. Josh je prošetao do
obale u namjeri da ispuše svoju napetost. Nije učinio ni nekoliko koraka po šetnici
kad ju je ugledao.
Michelle je stajala leđima okrenuta njemu i promatrala more. Preplavio ga je
neizreciv osjećaj sreće i on je zastao.
»Michelle.« Njegov se glas miješao s povjetarcem. Ona se okrenula i vidjela da
je to zaista on. Požurio je prema njoj, u polutrku.
Josh zapravo nije znao što je očekivao. U svojoj je glavi zamišljao kako će ona
potrčati prema njemu, da će se naći na pola puta.
Nije potrčala.
Nije se ni pomaknula; ruke je zavukla u džepove i stajala uspravno i ponosno.
 Usporio je korak kad joj se približio. »Drago mi je da sam te našao.«
Michelle nije ništa rekla na to.
»Slušaj«, nastavio je, »ne znam što se događa između nas dvoje posljednjih
nekoliko dana, ali mislim da bi moglo biti veliko.«
Michelle je i dalje šutjela.
»Što god se zbivalo između nas, važno je i ne želim to izgubiti.«
»Ti si taj koji je htio nestati odavde što prije. Zapravo se čudim što si još tu.«
Pretvarao se da to nije čuo i shvatio da mu ona neće nimalo olakšati stvar. Ali nije
je krivio. »Možemo li otići nekamo razgovarati?« pitao je.
»Ja sam već rekla svoje.«
»Jesi. Zahvalan sam ti na tome jer si me natjerala da razmišljam. Ne želim više
lutati po pustinji. Želim negdje pustiti korijenje. Rekla si da svatko treba nekoga i
pitala si tko je taj netko u mom životu. Prije ti nisam znao odgovoriti, ali sad znam.
Želim da taj netko budeš ti, Michelle. Ti.« Govorio je brzo, kao da mu se silno žuri.
Nekoliko trenutaka samo ga je gledala, kao da nije bila sasvim sigurna je li ga
dobro čula. A zatim se toplo nasmiješila i odmahnula glavom. »Žao mi je, Josh, ali ja
nisam više ona debela tinejdžerica kojoj se rugaju na maturalnoj zabavi. Trebat će mi
nešto više od nekoliko lijepih riječi da bih se uvjerila da misliš ozbiljno.«
»Ozbiljan sam. Daj mi priliku i pokazat ću ti koliko sam ozbiljan.«
Na usnicama joj se pojavio smiješak. »Priliku?«
»To je sve što tražim. Udvarat ću ti se onako kako ti se nikad nitko u životu nije
udvarao.«
Krenula je polako natrag prema svojoj zgradi. Josh je hodao pored nje.
»Želim više od cvijeća i slatkorječivosti, Josh.«
»Hoće li moje srce biti dovoljno?«
Nasmiješila mu se, a oči su joj sjale. »Za početak.«
Primio ju je za ruku, isprepleo svoje prste s njezinima, i poljubio je. »Prevelik dio
svog života bio sam sam i teško mi je priznati da nekog trebam. Ali kad si se
maloprije odvezla, shvatio sam da trebam tebe.«
»Dugo ti je trebalo da shvatiš. Ti si budala. Draga, slatka budala, ali ipak budala.«
Nasmiješio se i poljubio je u čelo. »Više ne, Michelle, više ne.« Zatvorio je oči i
ljubio je po cijelom licu sve dok im se usnice nisu stopile.
Pronašao je dom, shvatio je Josh. Dom je bio u Michelleinom naručju.
 Trideset šesto poglavlje

R over je cijelu noć spavao na sagu pored mog kreveta. Nisam znala što da očekujem
jer mu je to bda prva noć u novom okruženju. Začudo, privikao se bez ikakvih
problema. Bio je tako kratko sa mnom, ali već sam osjećala da će ovaj posebni pas
postati vrlo važan dio mog života. Kao da je oduvijek bio uz mene.
Nešto prije ponoći čula sam Abby kako ulazi u pansion. Josh se vratio malo
ranije. Nisam ni s jednim dugo čavrljala. Čula sam Josha kako fućka, što me
iznenadilo, a nakon toga me upitao može li ostati još nekoliko dana. Rekla sam mu da
nema nikakvih problema.
Abby je bila sva u oblacima dok je pričala koliko je vjenčanje njezina brata bilo
divno. Rano ujutro je imala zakazan let pa nisam bila sigurna hoću li je više vidjeti.
Moja dva gosta ponašala su se posve drukčije nego prvog dana, kad su tek stigli.
Ta je promjena na njima bila dramatična, najblaže rečeno, takva da sam i ja poželjela
fućkati i pjevušiti. Njihova je preobrazba zaista bila nevjerojatna.
Moja spavaća soba bda je dovoljno velika da u nju stane malen kauč i televizor.
Odlučda sam radije opuštati se ondje nego u zajedničkim prostorijama pansiona.
Trebao mi je vlastiti prostor i tu sam sobu uredila baš onako kako meni odgovara.
Vatrica je gorjela u kaminu, ja sam čitala, a Rover mi je sjedio pored nogu. Nakon
nekog vremena odložila sam knjigu i zatvorila oči; upijala sam toplinu kamina,
zadovoljna i na miru. Ne znam koliko sam dugo tako sjedila. Možda dvadesetak
minuta, a možda i dulje. Shvatila sam u tom trenu, dok sam sjedila ondje pored vatre,
da više ne osjećam onu strašnu usamljenost koja me pratila otkako sam saznala za
Paulovu smrt.
Da, uz mene je bio pas, ali taj osjećaj nije se pojavio samo zbog novog pratioca
koji mi je spavao pored nogu.
Osjećala sam Paulovu prisutnost. A ovaj put to nije bilo u snu. Iako sam znala da
je to nemoguće, osjećala sam da je moj preminuli suprug u sobi. Nisam htjela otvoriti
oči zbog straha da će čarolija nestati, željela sam je zgrabiti i držati uza se što dulje
mogu. Znala sam da to nije stvarno. Nije moglo biti. Moj je suprug umro, ali osjećala
sam da je uistinu ondje.
Mjesecima je u mom životu zjapila golema praznina. A sada se moj suprug vratio.
Nisam mogla posegnuti rukom za njim, nisam ga mogla dodirnuti ni zagrliti, ali njegov
je duh bio uz mene. Ništa me ne bi moglo uvjeriti u suprotno. Čvrsto sam stisnula oči i
zadržala dah, u želji da opet osjetim njegov dodir, gladna njegovog toplog zagrljaja.
Riječi se nisu mogle čuti, ali on mi je govorio. To što mi je rekao zauvijek će me
pratiti.
Ova kuća, ovaj pansion, bit će mjesto za liječenje rana, i to ne samo rana ljudi koji
ovamo budu dolazili, već i mojih.
Nakon nekoliko trenutaka moji otkucaji srca opet su se umirili. »Hvala ti«,
prošaptala sam.
Ustala sam rano, kao i inače, i već sam dolje kuhala kavu kad sam začula Abby
kako silazi niz stube i vuče za sobom kovčeg, trudeći se da pritom bude što tiša.
»Dobro jutro«, dozvala sam je iz kuhinje. »Želiš li možda kavu prije nego što
odeš?«
Činilo se da je iznenađena što me vidi budnu. »To bi bilo divno, hvala.«
Natočila sam joj šalicu tek skuhane kave i odnijela joj je. »Nadam se da ti je bilo
lijepo ovdje.«
»Bilo je prekrasno«, rekla je i čvrsto objema rukama prihvatila šalicu. Pošla je za
mnom u kuhinju i naslonila se na kuhinjski šank.
»Drago mi je da je vjenčanje tvog brata prošlo tako dobro.«
Nasmiješila se i kimnula glavom. »Bilo je čarobno. Mislim da nikad nisam bila na
ljepšem vjenčanju.«
Paul mi je rekao da će ovaj pansion biti posebno mjesto. Ali sada, na svjetlu dana,
pomislila sam da je njegova prisutnost koju sam proteklu noć osjetila ipak bila samo
san. Iako bih voljela vjerovati da se to doista dogodilo, previše sam prizemljena da
bih se oslonila na nešto što je vrlo lako moglo biti samo plod moje mašte. Možda sam
sve to umislila jer mi je očajnički trebala utjeha.
Međutim, pred sobom sam imala dokaz da nije tako. Naprosto nisam mogla reći da
ne primjećujem koliko se Abby promijenila od trenutka kad je stigla ovamo.
»Hoću li ti pripremiti doručak?« ponudila sam joj. Bila sam spremna kuhati sve
što poželi unatoč tome što je bilo tako rano.
»Ne hvala«, odgovorila je Abby. »Pojest ću nešto na aerodromu.« Abby se
zarumenjela, kao da joj je zbog nečeg bilo neugodno ili je bila uzbuđena. »Srela sam...
starog prijatelja jučer na vjenčanju«, rekla je i spustila pogled kao da želi od mene
sakriti svoju reakciju.
»Kako lijepo.« Prema njezinu mi je ponašanju bilo jasno kakav je to bio prijatelj.
»Steve je bio cimer mog brata na faksu. Bio je jedan od mladoženjinih svjedoka
na vjenčanju.«
Miješala sam svoju kavu i smiješila se. Dakle, muškarac je bio u pitanju. Nije
čudo da je nastojala sakriti svoje uzbuđenje. Nije mi otkrila detalje svog posjeta, ali
dobila sam dojam i da se oslobodila tereta s kojim je došla u Cedar Cove.
»Steve i ja smo nekoć izlazili.«
»I sad ste imali priliku iznova se upoznati«, rekla sam.
»Da... i začudo, i on je slobodan i živi i radi na Floridi.«
Naježila sam se. To je bilo zaista nevjerojatno i nije mi se činilo kao slučajnost.
»Zapravo ne živi daleko od mene. Nalazim se sad s njim na aerodromu.«
»Na istom ste letu?«
Kimnula je glavom, popila još malo kave i potom odložila šalicu na kuhinjski
šank. »Steve mi je jutros poslao SMS. Doći će malo ranije na aerodrom. Nada se da
će moći zamijeniti sjedalo kako bi sjedio pored mene.«
Vidjelo se da je ljubav već uzela maha. Sjaj u njezinim očima podsjetio me kako
sam se osjećala kad sam upoznala Paula, baš u trenutku kad sam mislila da nikad neću
pronaći svog princa na bijelom konju. Toliko sam žaba u životu bila poljubila da sam
se bojala da ne dobijem bradavice.
A tada sam upoznala Paula i cijeli se moj svijet okrenuo naopačke. Čak i da mi je
netko rekao da ćemo tako kratko biti zajedno, ne bih ništa promijenila. Ama baš ništa.
Saznala sam kako je to voljeti cijelim svojim bićem. Iako je njegova smrt bda
najbolnije iskustvo u mom životu, ni za što na svijetu ne bih mijenjala ono što smo
imali.
»Hvala na divnom vikendu«, rekla je Abby i dohvatila svoju torbicu.
»Drago mi je da si uživala u posjetu.« Otpratila sam je u predsoblje. Ondje, u dnu
stubišta, čekao ju je njezin kovčeg.
»Da, uživala sam. Itekako sam uživala.« Odjednom me zagrlila, a zatim je izašla.
Stajala sam na vratima, sa šalicom kave u ruci i Roverom pored sebe, i gledala
kako odlazi. Svidjela mi se ta mlada žena koju sam jedva poznavala. Prvi od moja dva
gosta je otišao. Nisam očekivala da ću je više vidjeti, ali bilo mi je drago znati da je
odavde otišla puno sretnija nego što je došla.
Josh je, pak, sišao dolje tek u devet sati. Već sam bila pripremila slaninu, a jaja
sam odlučila skuhati onako kako ih on bude želio. Narančin sok već je čekao i stol je
bio spreman.
»Dobro jutro«, pozdravila sam ga kad se pojavio.
Nasmiješio se i poslužio se kavom. »Ne mogu vjerovati da sam ovako dugo
spavao.«
»Očito ti je trebalo«, rekla sam. »Kako želiš jaja?«
Pijuckao je kavu i razmišljao, kao da je pitanje bilo vrlo teško. »Na oko. Ma ne,
ipak bih kajganu.«
»Nema problema.« Vratila sam se u kuhinju i iznenadila se vidjevši da je Josh
došao za mnom. Rover se vratio na svoje mjesto pred kaminom tako da smo ostali
samo Josh i ja.
Naslonio se na dovratnik i prekrižio noge u gležnjevima. »Nadam se da nije
problem što sam produžio boravak na nekoliko dana.«
»Nimalo.« Izvadila sam jaja, razbila nekoliko u zdjelu i dohvatila vilicu.
»Otišao sam urediti još neke sitnice vezane za očuhov pokop.«
Malo sam zastala prije nego što sam ulila jaja u tavu u kojoj se već rastopio
maslac. »Žao mi je zbog tvog gubitka.«
 »Hvala. Ali ne osjećam se kao da je to gubitak. Osjećam olakšanje što smo se
uspjeli pomiriti prije nego što je umro. Raščišćavanje stvari zaista pomaže.«
»Drago mi je.«
»I meni«, rekao je i otišao u blagovaonicu pričekati svoj doručak.
Nakon doručka je izašao.
Otišla sam gore skinuti plahte s Abbyna kreveta i zatim ih odnijela dolje u
praonicu. Rover me čitavo vrijeme slijedio. Vrlo brzo pretvarao se u moju sjenu.
Umalo sam se spotaknula preko njega dok sam stavljala plahte u perilicu.
Vratila sam se u prizemlje i spazila muškarca u tamnoj jakni kako šeta po mojem
dvorištu s lopatom u ruci.
Činilo mi se da je to Mark. Zgrabila sam svoj kaput, brzo zagurala ruke u džepove
i izašla van na trijem. Rover me pratio i stao pored mene na vrhu stepenica. Začudo,
nije lajao niti radio frku zbog neznanca u mom dvorištu. »Mark?« zazvala sam ga.
Okrenuo se i pogledao me. »Jutro«, rekao je. Pogledao je i Rovera. »Nisam znao
da imaš psa.«
»Tek sam ga nabavila. U skloništu su mu dali ime Rover, ali razmišljam o tome da
mu promijenim ime kad se malo bolje upoznamo.« Obgrlila sam se rukama jer me
odmah stala štipati hladnoća.
»Rover je baš dobro ime«, rekao je i naslonio se na svoju lopatu. »Ne znam zašto
bi ga mijenjala, ali ne tražiš moje mišljenje.«
Prije mu to nije smetalo, primijetila sam. »Što radiš ovdje?« pitala sam ga, vrlo
znatiželjna. Naš posljednji susret bio je pomalo napet. Zaista nisam znala što bih
mislila o tom čovjeku. No, unatoč našem nezgodnom početku, svidio mi se Mark.
Mark se opet naslonio na lopatu. »Htjela si da ti kažem okvirnu cijenu za uređenje
vrta, zar ne?«
»Da, jesam, ali...« Bio me ostavio u uvjerenju da će proteći još neko vrijeme prije
nego što bude spreman započeti tako velik projekt. Nisam očekivala da će se tako
brzo pojaviti.
»Ali što?«
 »Ništa, samo nisam očekivala da ću te vidjeti tako brzo.« »Želiš li da dođem drugi
put?«
Cerio se dok je to izgovarao jer je dobro znao da ne želim. »Naravno da ne.«
Premišljala sam se, ali sam ga ipak odlučila pitati. »Mogu li te nešto pitati?«
»Prije te ne bi ništa sprečavalo.« Pokazao je rukom kao da mi daje dopuštenje da
postavim pitanje.
»Što će ti ta lopata?« Došao je napraviti procjenu. Za to mu je trebao metar, a ne
lopata.
Smijao se; očito mu je bilo zabavno. Čitavo mu je tijelo podrhtavalo od tih sitnih
eksplozija smijeha. »Neću ovdje zakopati leš, ako te to brine.«
Nasmiješila sam se. »To mi nije palo na pamet.«
I on se nasmiješio, a ja sam se iznenadila kako mu je pogled topao dok se smiješi.
»Treba mi samo da vidim koliko duboko će ići korijenje, to je sve«, rekao je.
Bilo mi je sve hladnije, a vidjela sam da se Rover već vratio u kuću. »Dođi na
kavu kad završiš, ako želiš.«
Zastao je, kao da je u iskušenju. »Ne mogu danas, ali hvala na pozivu.«
»Ne možeš ili ne želiš?« pitala sam ga.
Slegnuo je ramenima. Činilo se da nije očekivao to pitanje. »Možda i jedno i
drugo.«
Zazvonio je telefon. Čudila sam se što se tako glasno čuje iz mog malenog ureda.
»Bolje se odi javiti«, rekao je Mark.
Kimnula sam i otišla u kuću.
»Pansion Rose Harbor«, javila sam se, gotovo ostavši bez daha dok sam stigla do
telefona.
»Dobar dan«, začuo se ženski glas, nesiguran, kao da je možda birao pogrešan
broj.
»Mogu li vam pomoći?« upitala sam.
 Opet se osjetilo kolebanje. »Da, htjela sam pitati imate li slobodnih soba u
svibnju, u vrijeme školske mature.«
Otvorila sam svoju knjigu rezervacija. »Imam.« Nisam imala nikakvih rezervacija
za to razdoblje. Svibanj je još bio daleko.
»Odlično.« Zvučala je iznenađeno, ali i razočarano.
»Želite li rezervirati?«
Zastala je, a zatim nevoljko rekla: »Da, možda bi bilo dobro.« Nije zvučala ni
najmanje uvjerena da to želi. »Vaše ime?«
Opet je oklijevala. Nakon nekoliko trenutaka je ispalila: »Smith. Mary Smith.«
»U redu, Mary, upisala sam vas. Želite li datum potvrditi kreditnom karticom?«
»Ne... mogu li vam radije poslati bankovni ček?« »Da, nema problema.« Ček?
Zanimljivo. Zapitala sam se je li se na to odlučila zbog toga što možda ne želi dati
svoje pravo ime.
Tek sam poklopila slušalicu, kad je telefon opet zazvonio. Bila je riječ o
rezervaciji za isti vikend, samo što je ovaj put zvao muškarac.
»Želio bih rezervirati sobu za suprugu i sebe, za našu godišnjicu braka. U
svibnju«, rekao je ozbiljno. »Ako je moguće.« »Da, moguće je. Vaša imena?« »Kent i
Julie Shivers.«
»U redu, Kente, zabilježila sam vas. Vidimo se u svibnju.« Bilo mi je čudno kako
sam primila dvije zasebne rezervacije, četiri mjeseca unaprijed, a za isti vikend.
Poklopila sam slušalicu i odmah stala razmišljati o Mary Smith. Je li joj to bilo
pravo ime? Ne bi mi to palo na pamet da ona nije zvučala tako nesigurno.
I Kent Shivers. Zvučao je tako neizainteresirano i ravnodušno dok je rezervirao
sobu.
Vratila sam se u praonicu i stavila deterdžent u perilicu. Zatvorila sam vratašca i
zastala. »Bio si u pravu, Paule«, prošaptala sam dok sam nepomično stajala pored
perilice. Istog se trena moje raspoloženje popravilo. Pansion Rose Harbor raširenih
će ruku primati svoje goste, bez obzira kakve njihove potrebe bile. A ja nisam bila
sama. Paul je bio uz mene. I Rover.
 A što se tiče Mary Smith, Kenta Shiversa i njegove supruge, morala sam se
zapitati kakve su njihove rane i kakve promjene traži njihov život.
Saznat ću ubrzo.
 Zahvale

V eć dugo tvrdim da zahvale čitaju jedino oni koji se nadaju da će ondje

ugledati svoja imena. Nastavite čitati... tko zna.
Vrlo sam rano u svom radu shvatila da je važno okružiti se sposobnim ljudima.
Kako su godine prolazile, tako sam polako gradila svoj izdavački tim. Jedna od
prvih osoba koju sam angažirala moja je osobna asistentica, Renate Roth.
Renate je uz mene već sedamnaest godina. Svima govorim, a to je istina, da je
Renate i moja desna i moja lijeva ruka. Tijekom godina mojoj su se ekipi
pridružile Heidi Pollard, Wanda Roberts i Carol Bass. Najnoviji je član moja
kći Adele LaCombe, koja radi kao moja poslovna menadžerica. Ovih
nevjerojatnih pet žena rade sa mnom u Port Orchardu. One paze da ne izgubim
razum i - dopustite da se poslužim klišejom - daju mi vjetar u leda.
Nancy Berland već je šesnaest godina moja osobna izdavačka. Bez nje ne bih
mogla ništa. Ona brine o mojoj internetskoj stranici, šalje e-poruke i odgovorna
je za niz aspekata moje karijere. Theresa Park, moja agentica, već me šest
godina vodi niz brzace svijeta izdavaštva, svijeta koji se vječno mijenja. Zbog
njezine mudrosti, inteligencije i poslovne oštroumnosti vječni sam joj dužnik.
Priča koju držite u ruci nastala je velikim dijelom zahvaljujući trima najboljim
ženama izdavačke djelatnosti: Libby McGuire, Jennifer Hershey i Shauni
Summers. Svaka od njih pridonijela je teksturi i dubini ove knjige. Hvala im na
pronicljivosti i njihovoj vjeri u mene.
E sad, da je ovo dodjela Oscara, u pozadini bi svirala glazba kojom bi mi dali
znak da završim kako bi se program mogao nastaviti. I zato, na kraju, želim
zahvaliti svom suprugu Wayneu i svojoj djeci na njihovoj ljubavi i podršci.
Wayne, ne uspijevaš me ni na trenutak zavarati kad legneš na kauč i kažeš mi da
te ne ometam jer razmišljaš. Dobro znam kad netko drijema.

Debbie Macomber

Kolovoz 2012.